Karl Maj - Vinetuovi nasljednici _doc_

~ Ona u zapadnom dijelu ~ odgovorio je. ~ Znači da je ona druga uho?Pogledao me je i nije znao šta

sam time mislio. Objasnio sam mir

— Sa propovjedaonice se obično govori. A što govornik govori, mora i da se čuje. Vi ste, međutim,

spomenuli ovdje i nekakvo uho, koje čuje. Nazvali ste ga ,Uho ManitO'Ua'. Gdje se ono nalazi?

— To ne znam. U svakom slučaju se odnosi na onu tačku koju bijelci zavu propovjedaonicom. Što

god znam u vezi s time, saznao sam od svog učitelja, Ta-tellah-Sataha. S jedne propovjedaonice, naime, s

ove ovdje, čuje bog što đavo govori i osuđuje ga na prokletstvo. A sa druge propovjedaonice, za koju bijelci

još ne znaju, čuje đavo što bog govori, i to ga spašava prokletstva.

— U tome leži duboka, veoma duboka misao, koja je ovdje negdje na poseban način poprimila vanjske

oblike za kojima ću sada tragati. Vidite i sami da istočni dio kotline predstavlja pravu guštaru, dok

je zapadni, veći dio, mnogo manje obrastao. Tamo su, po svoj prilici, katkada i oborili koje stablo da

upale

. vatru.

— To se uvijek radi kada se ovdje održavaju savjetovanja.

— Savjetovanja? Možda i radi lova ili iz bilo kojeg drugog razloga?

— Ne. Ovo je mjesto sveto svakom crvenom čovjeku i određeno je jedino za održavanje velikih, va- |

žnih savjetovanja, između raznih nacija. fl

— Ovdje se nikada ne. održavaju savjetovanja zbog '| nevažnih stvari! Crveni čovjek neće nikada stupiti na

ovo mjesto ako nije u pitanju veliki zbor dviju ili više nacija!

— O! - zaista?

— Da — uvjeravao me je. — Meni je to veoma dobro poznato! Pa i za velikih savjetovanja, kada se

ovdje i skupe mnogi, mnogi ratnici, neće se ni jedan od njih usuditi da zakorakne u istočni dio ovoga mjesta.

— Zbog čega?

— Govori se da u njemu živi zao duh, vrag, po kome je i prozvana propovjedaonica.

— Veoma čudno i veoma nejasno! O tim se propovjedaonicama sigurno priča već mnogo stotina fto-

132

dina. Sasvim je razumljivo da je istina nakon toliko vremena izblijedila. Da li vi u to vjerujete?

— Vjerujem u srž ove istine.

— Da li vam je njezina srž poznata?

— Nije. Ja se nadam da ću je doznati od Tatellah--Sataha.

— Pitanje je samo da li je i njemu poznata. Da mu je poznata, bio bi se drukčije izrazio s ove pro-

povjedaonice. On ne bi sasvim istu tačku označio kao propovjedaonicu i uho. Vjerujete li i vi da se u istoč-

nom dijelu ovog prostora zadržava zao duh, vrag?

— Poštujem običaje mojih otaca i ne pitam jesu li zasnovani na istini ili nisu. •

— Znači da ne želite poći na sveto mjesto?

— Hoće li Mr. Burton poći dolje?

— Da, hoću.

— Možda i Mrs. Burton?

— Da, i ona će, sasvim sigurno.

— Tada ću rado i ja, ako je to želja vas oboje. Četiri sam godine boravio među bljedolikima i od njih

naučio da razlikujem dušu od vanjštine. Ja dušu smatram za svetu, dok joj spoljnu čahuru ne cijenim. Ja je,

međutim, poštujem, a povrijedio bih je i rastrgao jedino onda kada bi postojao razlog da je smatram za zlu

ili štetnu.

Kako je samo umio da govori taj Indijanac! Da mj nije već bio toliko simpatičan, sada bi to sigurno postao.

Pappsrmann, koji se do sada držao po stran: upitao je:

~ Čujem da ćete dolje poći?

— Naravno! Devils pulpit je naš cilj! — odgovorio sam.

- Kada?

- Odmah!

— Tada je potrebno da oseđlamo. ~ Ne treba. Ići ćemo pješice.
~ Oho! — uzviknuo je začuđeno. — Da ne mi slite možda da će Makš Pappermann ići pješice kac1 može

konja ili mazgu držati za uzde?

~ Dabome da ne vjerujem. Ali nitko ne traži o' i vi idete. Naime, vi ćete ostati ovdje.

~ Ja — ostajem — ovdje? — u čudu je pitao. - Da.— Možda nisam dostojan da me sa sobom pove-oete?

— Ne govorite gluposti! Ovdje gore ste mi potrebniji nego dolje. Mi znamo da će doći neprijatelj, samo, na

žalost, ne znamo kada. Mogu svakog trenutka stići. Mogli bi se upravo onda pojaviti kada budemo dolje,

gdje ih nećemo vidjeti kada budu dolazili. Zato sam i odlučio da idem pješice, a ne na konju. Konji

ostavljaju jasnije tragove nego čovjek. Ovako će nam lakše uspjeti da im umaknemo, jer da su s nama konji,

zbog njih bismo se morali izložiti opasnosti...

— Aha! Pogađam, pogađam! — prekinuo je.

— No,-što pogađate?

— Da moram ovdje gore ostati na straži kako bih pripazio!

— Svakako!

~ To je sasvim nešto drugo! Veoma ću rado to učiniti, samo molim da mi date upute.
— To ćemo brzo svršiti. Poznato nam je da će doći Siouxi i Utasi. Prvi se mogu očekivati sa sjevera, a drugi
sa zapada. Položaj kotline je takav da ni jedni ni drugi ne mogu nikako doći s one strane s koje
smo jučer mi došli, već sa suprotne. Ta strana otvoreno se pruža pred vašim očima i moći ćete da otkrijete
Crvenokošce mnogo prija no što bi se ovdje pojavili. Dat ćete nam znak.
- Koji?
— Otegnut, oštar zvižduk. ~ Možda ovako?
Zgrčio je kažiprst, turio ga u usta i pokušao da zazviždi.
— Da, to je dovoljno.
— Lijepo! Poznajete li put dolje do propovjedaonice? Vj još nikada niste bili dolje.
— Nije mi ni potrebno. ,Mladi Orao' ga poznaje. Pa čak da ga i ne poznaje, valjda ne mislite da ću se
izgubiti, pošto mi se ovdje tako jasno ukazao De-vils pulpit! Dođite!
Ponovo smo se spuštali dolje do logorišta. Jedino je Papperman ostao gore. Izvadio sam iz kofera rastavljenu
brzometku i stao da je sastavljam.
— Zar ćeš pucati? - upiUie je Srdašce.
134
— Ne boj se. Mislim samo na divljač — umirivao sam je. — ,Mladi Orao' će također ponijeti svoju pušku.
'Krišom mi je dala znak. Isto tako sam i ja krizom pogledao u tom pravcu. Vidio sam šta je htjela. Bilo je
upravo dirljivo sa kakvom je predanom nape-tošću promatrao brzometku i pratio svaki moj pokret dok sam
je punio.
- Uf f.' - rekao .je. — To je ona! To je, dakle, ona! Koliko li sam samo slušao da se o njoj govori!
Dozvoljavate li da je malo taknem?
- Evo vam je!
Uzeo ju je u ruku, ali se nije osmjelio da je pobliže pogleda. Tada ju ie u zanosu odjednom pritisnuo na svoja
prsa i rekao:
— Koliko li je puta Winnetoua spasila, koliko puta! I to jedna jedina puška!
Potom mi ju je vratio. Prihvatio sam je i odgovorio:
— Ona već odavno njje više jedina. Da, svi su ml se smijali kada sam govorio o dvadeset i pet metaka, Bilo
je čak i pametnih, veoma pametnih ljudi koji su me zbog ove puške nazivali lažovom i varalicom, iako o
vatrenom oružju i o pucanju nisu imali ni pojma, što je zapravo bilo žalosno. Već je davno da su me u tome
čak i prestigli, te sam na taj način primio i zadovoljštinu. U Italiji -je major Cei-RiggO'tj izumio
vojnu pušku sa dvadeset i pet metaka, 3 engleskom ministru rata predočili su jednu sa dvadeset i osam
metaka, koju je izumio neki Skotlanđanin, i to sa dometom od tri hiljade i sto metara. Uostalom, ova će

brzometka završiti isto onako kao i Winnetouova srebrom okovana.
~ Jeste li i nju sa sobom ponijeli? - upitao je svijetlih očiju.
~ Da.
~ Smijem li je vidjeti?
— Kasnije. Sada moramo štedjeti svaki trenutak da pretražimo Devils pulpit, jer kada stignu neprijatelji, bit
će prekasno. Nsmojmo gubiti vrijetns.
Dok sam to govorio začuli smo smijeh nad našim glavama. Bio je to Pappermann. Spuštao se dolje. Već Je
skoro i stigao do nas. Tada je rekao:
135— Da, moram ostati gore! Ova tri pametnjakovića misle da idu pješice! Ipak će morati da jašu! Pri
tome ću im biti potreban, čak i vrlo potreban.
Dok je to govorio, uvidio sam koliko je u pravu. Srdašce je upitalo:
— Da jašemo? I da ste nam vi pri tome potrebni? Sigurno niste! Mi idemo pješice!
- Ne, vi ćete jahati! — smijao se veselo. — Jednom me ipak morate poslušati, htjeli vi to ili ne! Možda Mrs.
Burton želi da joj noge budu mokre da dobije hunjavicu, kašalj, nekakav katar i druge lijepe stvari? Kihanje u to
nisam ni uračunao!
Ovo je u svakom slučaju bilo tačno. Zapadnjak ne pita hoće li pokisnuli ili ne, ali ako to može da izbjegne, tada se
slaže. Mi ćemo svi uzjahati, krenuti dalje i prijeći jezero. Pappermann je nakon toga imao da natrag dopremi konje.
Pošli smo uz potočić sve dok nismo stigli do onog mjesta na kojem smo jučer krenuli u pravcu Đavolje
propovjedaonice. Odavde smo krenuli uz oveći potok. Išli.smo duž njega sve do onog mjesta gdje je postao brži j
moćniji i u slapovima i kaskadama se rušio u dubinu. Sada više nismo mogli da idemo uporedo s njime. Počeli
smo se polako spuštati, u blagim krivuljama te šino utvrdili da se dolje ne možemo ravno spuštati, jer je bilo
potrebno da izvedemo čitav luk, što je bilo izmaklo Pappermannu. Ovo je zapravo bio razlog njegovom krivom
sudu, kada je rekao da ono što je .Mladi Orao' ugledao ne može biti .Đavolja propovjedaonica'.
Stigavši dolje, ugledali smo najprije uzani otvor koji je u stijeni bila izdubila voda u prastara vremena. Gotovo bi
se reklo da je bio urezan pomoću pile. Utvrdili smo to isto i s druge strane, na izlazu iz kotline. To je dokazivalo da
je ovdje bilo djelomično prirodno, a djelomično vještačko jezero, i da je kasnije presušilo kada je voda bila stigla
do njegova dna. Kakvu su svrhu imala ta dva otoka? Zar da budu samo otoci? To mi nije išlo u glavu. Isto je tako
bilo važno i ovo pitanje: da nije ta svrha uz pomoć vode već bila postignuta, a sada kada vode više nema, ni svrha
se više ne da dokazati. Potočić je. naravno, još ovdje bio. I sada je tekao kroz cijelu kotlinu. Kamenite ploče nije
uspio da probije i da stvori
136

>am UBpono SVOJ -

n

na tragove, samo srećom na takve koje

137Čovjek rado gleda. Odmah su i .Mladom Orlu' pali u oči. Čovjek bi gotovo mogao reći da,su se ovuda

neka djeca Često probijala kroz guštaru kupina. Šutjeli smo, ali kada smo, šuljajući se, obišli čitav otok i

kada srno vidjeli na čemu smo, upitao sam:

— Srdašce, da i bi htjela jesti medvjeđi but i medvjeđu šapu?

- Što si me prestrašio! — odgovorila je brz* uzbuđeno. — Da li moža ovdje ima medvjeda?

- Da.

— Možda i grizlija?

— Ne. Nije tako opasno. To je jedan sasvir zopasan crni medvjed, koji je hrom na lijevu st nogu. Izgleda

da je nekada bio ranjen, što prisililo da se čuva raznih opasnosti. Ja u naslućujem strastvenog

vegetarijanca koji se malo potruditi da sa pred tobom pokaže kao I On je gore na otoku.

- Tu gore? — pogledala je gore i od! dala: •— U pravu si! Vidim ga! Eno ga, f Tamo, tamo!

Rukom je pokazala gore. Uto je ,Mla i pušku podigao.

— Nemojte pucati: nemojte pucati!

— Lice mu je vrlo milo, nedužno!

Svoju je želju kasno izrazila. Hifr Metak je pogodio oko i probio se ' Medvjsd je ležno nr, samoj

ivici otoka pokušavao je da se uspravi. Pao je ss jadanput uslijed hica, počeo klizi' opružio pred hašim

nogama.

— Kakva Šteta, kakva šteta! -

— Mogli smo ga poštedjeti!

— Da se i dalje muči? — 1 ga pregledao. — Pogledaj ovamo rnu je stražnja noga slomljena,

univerzitetska klinika nije htjei«

za sobom dok ga naš metak nije osi^.

— Samo ja ne jedem slomljene noge; gičrto je izjavila,

— Ni ja! — suglasio sam se. — One se bezuvjetno moraju najprije namjestiti pa ih onda staviti u gip*-

138

*u, kada je sve

nu

IO IOVO

pre-

9 SU

;otovo je po m kle-stavlje-a njima ugle-e. Na te koje je stigao, 'tok! Zbog o što nitko

Aalenu, nisku /nici. Bila je su podignuti /je uredio svoj anije, samo što / bila zatvorena. ia koje su bile

n. Koliba je bila /iri osobe, ali više /edena? Možda za /riti i sjediti a da 'međutim, nije bilo bi se netko mogao

J vidi, a oni koje je

139'ma, već na •-•> pri-

Više od toga nismo otkrili, i to iz prostog razloga što ničega više nije bilo. Ako je stvarno postojala tajna za

kojom sam trar '-Tko se nije zasnivala

na oštroumnim, rafinir vanređno jednostavnoj rode. Bio sam preko i držao u tajnosti ono oklijevao da

izvedeni ženu da se s ,Mladir i da ondje sjedne r

- Zašto? - u

— Radi se o i:

— Neko lijep

— Da, lijepo neugodno iznenf

- Ne! Rad biti?

- Da! Be

- U zad stven! Nadar sat ću te.

Udalji U gledao za ' stora, kak daonice'. veoma n

Tad
mene, ; iza mr

da dr

i

žen;

na

ne

n'

7

140

bio u pravilnom položaju dok sam stajao, pa su me valovi zvuka njegovih riječi mimoišli. Moja je žena
stajala na rubu svoga otoka Tako sam .i ia stajao. ,Mladi Orao je, međutim, stajao u sredini, nekoliko koraka
daleko od nje. Zbog toga sam i ja napustio rub i pošao u sredinu. To je bila tačka koja je stajala upravo ondje
gdje i kućica, što znači u samom grmlju. Sada je bilo dvojbeno da li će možda grmlje "!*i hvatanje zvučnih
valova i učiniti ih ne-• nije dogodilo. Tek što sam stigao do fevoju ženu mnogo jasnije nego
/os nikada nisam pekla medvjeđe potpuno osloniti na vas. Zar su od svega? Tako delikatne? io začuo
sam odgovor mladog Apača: je! Ništa nije bolje od toga! stvarno moraju tako dugo stajati dok
da. se.
r Crvi se odstranjuju. Meso se ne jede sa
, bili u mesu! To je gadljivo! /teba na to tako dugo čekati, am se htio našaliti i dobacio jasnim gla-
/u kom slučaju! Bezuvjetno se mora čekati rvi ne zalegu! Onda se peku šape. Crvima ne crvendaći i
slavuji!
/iah sam začuo kako Srdašce u smijehu go-
/To je moj muž, ta šaljivčina! Došuljao se. Gdje no skriva?
/aslućivao sam da se ogledala ne bi li me ugle-' Ja je više nisam mogao vidjeti. Zbog toga sam iuo:
' — Tu sam - tu! ~ A gdje? — upitala je. ~ Ovdje gore kod Makša Pappermanna! ~ šališ se! Govori ozbiljno!

141

obližnjem stablu!

-*ametam i govori ra-

'•uce svoju '""*.- za-

it ok

lo g°- ']
ti sada tiaca! /iravaai i u

isne!

— Dobro! Ipak ćemo izvesti pokus da utvrdimo jačinu glasa i da odredimo tačku na kojoj moramo stajati

kako nam ne bj izmakla koja riječ!

Taj je pokus također veoma dobro uspio. Samo se nije moglo razumjeti ono što je bilo rečeno šaptavim

.glasom. Zvučalo je poput daška u kojemu nije bilo riječi. A kada se glasno vikalo, gotovo je odjekivalo kao

udar groma. Čovjek bi se od toga mogao prestrašiti. Pri tome se jasnoća nešto gubila. Na prijelazu zmeđu

šapata i grmljavine glas je zvučao tačno onako fkao da se čovjek nalazi na istom mjestu, a ne na dvije

udaljene tačke.

Na kraju je Srdašce, koje je uvijek bilo oprezno i u svemu htjelo da bude sigurno dalo priiedlog da

izmijenimo naše dvije pozicije.

— Ti ćeš sada doći ovamo na moj otok, a ja ću otići na tvoj, rekla je. - Putem ćemo se susresti. Ti ćeš

ostaviti nešto u kućici, što ću ti sada reći, kako bih se uvjerila da se tu stvarno nalaziš.

— Zar ti još uvijek misliš da se šalim?

— Ne, jer nisi ovdje s nama, a niti u našoj blizini. Vidjeli bismo te. Samo što ja o vašoj akustici i vašim

zakonima prirode znam tako malo da samo svojim vlastitim očima mogu vjerovati, a ne tvojoj znanosti

ili čak tvojoj prepi-edenosti!

— Onda mi reci šta da ti ostavim? Moj sat, moj nož?

— Ne, već nešto lirsko!

- Sto to?

~ Ljubavno pismo! '.

- Oho! Za koga?

~ Naravno, za mene. Nema drugog izlaza. Uzmi dakle list iz svoje bilježnice i piši ono što ću ti sada

diktirati!

— Dobro! List je tu a i olovka. Sada govori! Diktirala je slijedeće:

~ Drago moje Srdašce! Volim te i ostat ću ti do smrti vjeran. Za slijedeći tvoj rođendan dobit ćeš novac za

bolnicu. Svoju ću riječ održati i potvrditi to vlastitim potpisom!

~ Samo potpiši! — nadodala je.

~ Već sam potpisao! — javio sam.

- Sada krenjf
142

.li

143i*-i'
• -edulju u kućici, napustio svoj otok i
: ^m. Putem smo se susreli. Zbog
' pobjednički pogleda, samo
'"*» mi je ruku da se
Dužila dalje. Po-
" ""eog otoka.
*'Tt •• sam

Kada sam stigao onamo, njih još nije bilo. Potrajalo je dosta dugo dok se nisu pojavili.
— Ostavili smo te da malo čekaš — izvinjavala se moja žena. — Morali smo se pobrinuti da ti bude što
ugodnije.
- Sto?
— Tvoja stražarnica za prisluškivanje, kućica u kojoj ćeš se svakako zadržavati satima, ako ne i dulje. Bilo
je potrebno da se očisti. Još smo u nju nanijeli • suhog lišća da se ugodno osjećaš, koliko to prilike do-
zvoljavaju. Hoćemo li se sada gore popeti?

— Da, ali samo nas dvoje. ,Mladj Orao' može da ostane ovdje i da sačeka Pappermanna koji treba da odnese
medvjeda. Životinja je za jednoga i odviše teška. Potrebna su dvojica.
Apač se s time složio. Legao je u mahovinu da sačeka starog Zapadnjaka. Nas dvoje smo krenuli i počeli se
penjati gore prema logorištu.
Stigavši gore, saznali smo da nas je Pappermann od početka do kraja promatrao. Čuo je i hitac i odmah
pomislio da je bio namijenjen kakvoj divljači, samo nije znao o kakvoj se radi. Sada se to više veselio pa je
sa dvije mazge brže bolje krenuo da dopremi medvjeda.
Kako se naš dotadašnji stražar bio udaljio i kako smo zbog Siouxa i Utaha morali biti na oprezu, pošao sam
najprije da se uvjerim imaju li naši konji sve što im treba. Nakon toga smo se popeli do naše visoke
stražarnice. Kad smo odavle gledali, elipsa Devils pulpita ležala je tako jasno i pregledno pred našim očima
da mi nije bilo teško da mojoj ženi geometrijski dokažem i objasnim zašto se na jednom žarištu može jasnije
čuti što se na drugome govori. Kada je medvjed bio dopremljen, preuzeo je ,Mladi Orao' stražu, a mi smo
opet sišli dolje do šatora, gdje je Pappermann počeo podrobno tumačiti Srdašcu kako se •medvjeđe šape
uvezuju i zakopavaju u zemlju da brzo omekšaju i da se u njima razviju crvi. Sa ibutova smo pažljivo skinuli
masnoću, uvaljali ih u pepeo i onda ih uvezali kako bismo ih mogli Sačuvati i ponijeti sa sobom. Prednje
butove je stari Zapadnjak podvrgao drugoj, veoma napornoj proceduri. Njih smo najprije

Winnetouovi nasljednici

145

morali pojesti, i zbog toga ih je nekom kratkom, jakom batinom, koju je odrezao s jedne grane, tukao čitav

sat. Ja sam u međuvremenu sakupljao razne trave, koje svaki poznavalac Divljeg zapada smatra kao

neophodne ako želi da mu pečeno medvjeđe meso na ražnju ili pod vrelim kamenjem bude pohvaljeno. I

tako je svaki od nas imao što da radi, a Srdašce najviše. Danas je pekla kruh da nam traje za tri do četiri

dana, ' '^a ukusan kolač sa kupinama,

kojih je u " šatora bilo u izobilju. Radi

toga se isp '°nka sa brašnom koju smo

bili pon;' ' ^šce se bilo požurilo da

je napi "> masti. Naime, med-

vjed? "na roba koja ima

mnr > da je svaka

pr ie s njome

u stara •'kom

— želim da se poslužim uobičajenim izrazom — divlje, poludivlje i pitome Utahe. Pripadali su granama

Pah-- Utaha, Tahsch - Utaha, Kapote — Wdhminutschi Elk-mountian - Utaha, Yampa — Pahwang — pa

čak i Sempisch - Utaha. Među Kapote - Utasima ugledao sam starog, sijedog poglavicu, i čim sam ga

pogledao, odmah sam se sjetio Tusahga Saritscha, (Crni Pas), o kojem sam pričao i Old Surehandu.

Udaljenost je, na žalost, bila odviše velika a da sam mu crte lica mogao jasno prepoznati. Kasnije se

ispostavilo da se nisam bio prevario. Bio je Tusahga Saritsch, meni poznati poglavica Kapote - Utaha, koji se

nekada samo na silu bio s nama izmirio, ali sada kada je bio blizu groba, ponovo je postao naš neprijatelj.

Kada su Utasi stigli do stjenovite kotline, po njihovom smo držanju utvrdili da je i za njih ovo mjesto bilo

sveto. Bojažljivo su pristupili« Čak su ponijeli i drva za vatru kako bi poštedjeli stabla i grmlje Devils

pulpita. Držali su se samo zapadnog dijela. U istočni, gdje smo bil] ustrijelili medvjeda, nisu se usudili da

pođu. Za nas je bilo najvažnije to što su se ulogorili u krugu, daleko od Đavolje propovjedaonice. Nitko joj

se nije približio, a nitko nije imao hrabrosti da se wpopne na nju. Pregovori i savjetovanja će .svakako Ot-četj
tek nakon dolaska Siouxa. Tada će se razne nacije naći na okupu i onda će tek biti dozvoljeno da se stupi na

Propovjedaonicu. Željeli smo čuti o čemu će se pregovarati. Nevažne stvari nisu nas zanimale. Zbog toga
smo i odustali da se već sada Dr;-šuljamo i da se iz čiste radoznalosti izložimo opasnosti da budemo

otkriveni, što nam ne bi bilo ni od kakve koristi. Ostali smo u našem logoru s namjerom da se ispavamo, jer

se nije moglo znati da li će nam se uskoro opet za to ukazati prilika.

Uveče smo dolje ugledali nekoliko vatri koje su bile tako malene i slabe da nismo mogli prepoznati

Indijance koji su sjedili oko nje. Bili su tihi, veoma tihi. Ni jedan zvuk nije dopro do nas. Dobro smo spavali.

Naš mir nije bio ničim poremećen. Slijedeći dan je prošao a da Siouxi nisu stigli. Međutim, dru-Soga dana

ujutro uočili smo da su se postavljene straže povukle da najave dolazak onih koje očekuju.

147Ovi su došli u guščijem stroju, upravo onako kao prekjučer Utasi'. Na čelu je jahao veoma star, veoma

visok i veoma suhonjav poglavica, a konja su vodila dva obična Indijanca, kako ne bi posrtao. Izgleda da

više nije bio dovoljno snažan. Po tome što je ipak

krenuo na tak je jedino far
Utasi s-onda kad' da je bi' bio da-Ubrzr ,Pa? i r \
put dalo se zaključiti da ga •loveo na jug.
^likim poštovanjem. Tek
moglo se priroijetiti
"uhonjav. Da nije
M? kakav duh.
•' Schonka,
Apaoe

Okivali 'smo se
odozgo birajući takva mjesta koja bi drugi izbjegavali. Kasnije se pokazalo da je to bilo pametno. Kada smo
stigli dolje, zavukli smo se u najveću guštaru kako bismo se što prije sakrili.
Stigavši do našeg mjesta za prisluškivanje, krenuli smo u kućicu na otoku. Tu sam primijetio da se moja
žena zaista pobrinula da nam što udobnija bude, pripremivši nam mjesta za sjedenje i spavanje. Za sada još
nisam namjeravao da se time koristimo. Udaljenost do njih nije bila velika i mogli smo ih po-
jedinačno promatrati, ako ne golim okom, ono opet mojim dalekozorom koji sam bio sa sobom ponio.
Izbrojili smo ravno četrdeset Utaha i četrdeset Siouxa. Izgleda da je taj broj bio unaprijed određen.
U svakom slučaju ovdje se radilo samo o vođama višeg i nižeg ranga. Obično ratnike, dakle prave borce,
koji su imali da izvrše prepad na Apače nisu bili poveli sa sobom. Imena dvojice poglavica sam već
spomenuo. Osim njih bilo je još pet zamjenika poglavice Siouxa t zamjenika poglavice Utaha. Ostali ljudi su
spa-među one koji su se nečim bili istakli i stekli 'erenje vođa. Od samog početka mi je nešto bilo arilo u
oči, naime, lula mira nije prema običaju b redala prisutne u krugu Pozdravili su se među fsobom na
uobičajeni način i najprije sjeli da jedu i da se odmore. Prije svega promatrao sam Kiktahan Schonku i
Tusahgu Saritscha. Ostali su me manje zanimali. Poglavicu Utaha sam odmah prepoanao čim sam u
njega uperio dalekozor. Ostario je, jako je ostario. Izgledao je mnogo stariji no što je u stvari bio, a
lice mu je bilo vrlo naborano. Ljudi njegova kova se ne odlikuju duševnom snagom koja čovjeka održava i
fizički mlađim. Sioux je imao isturen, veoma uzak, i gotovo bi se reklo, poput noža oštar :vjs, široka usta
gotovo bez usana, duboke u duplje upale oči i vještačku vlasulju, sastavljenu iz samih ska!-Pova.
Čovjek o svome bližnjemu ne treba loše da sudi, ali želim li biti iskren, moram reći da je ovaj Indsmen
već na prvi pogled ostavio na me nevjero-vatno odvratan dojam.
Dugo su ručali, sigurno duže od dva sata. Iza toga su se poglavice uputile gore na
Propovjedaonicu.Kiktaham Schonka nije mogao da se penje uz stepenice. Vukli- su' ga s pomoću lasa, a
odozdo gurali sve dok nije stigao gore. Od tada smo počeli da razabiremo njihove riječi. Zapalili s>- lulu
mira. Vrhovni pogla-
vica Utaha je ustao, održao govor. Vrhovr ustati. I on je, kao ' govorio sjedeći. 7 isto, jedan za dn bih
ponovio onih uvod u predst<~ jati tri danr veđemo ov bi ništa "' koža! Sr koji jf uzro-1
dim u šest pravaca i nije mogao •-tpuhnuo dim i '-adili su to -i sati kad '• samo

sa Rio Pecosa! Zbog toga smo se i sastali ovdje kraj ,Đavolje propovjedaonice' da se posavjetujemo kada i
kako da to spriječimo. A Što se ovdje zaključi, morat će se i ostvariti, pa makar zbog toga propala i čitava
indijanska rasa!
Dotle su bili stigli. Došlo je do prekida zbog nekoga koga nisu samo Crvenokose! vidjeli već i nas dvojica.
Taj netko je koračao uz potok i bio je glavom Subulon L. Enters. Jmao je na čizmama mamuze. ali je bio bez
konja. Nos.io je pušku i bio opremljen isto onako kao što je to bio Zapadnjak pred trideset godina. Siouxi su
ga poznavali. Nisu ga sprečavali da se približi. Odveli su ga na Propovjedaonicu. Morao je da se popne gore.
To smo vidjeli. Sada smo ponovo začuli glasovi

— Tko je taj bljedoliki? — upitao je Tusahga Saritscb.

\- Čovjek koga poznajem — odgovorio je Kiktahan

'•učio sam mu da dođe do ,Đavolje propo-Jrebalo je da stigne tek sutra. Zbog čega ;ao?

pitanje bilo Upućeno Sebulonu. Baš nije Ijudno. Indijanac, kome bijelac služi kao Tema njernu se
uvijek odnosi prezrivo. Sebuion 1 vorio:

Morao sam se požuriti da što prije stignem do kako bih vas opomenuo da se čuvate.

- Od koga?

~ Od vašeg najgoreg neprijatelja, od Olda Sli.it-terhanda.

- Uff Uff! Old Shatterhand! Njega da se čuvamo! Zbog čega? ^

~ Doći će ovamo.

- U«, uff! Kako to znaš?

— Rekao mi je.

- Onda si ga čak i vidio? I s njime govorio?

- Da.

- Gdje?

~ Na slapovima Niagare.

— Uff! Znamo da <>n mora doći, ali da je već stigao, to još nismo znali, l do<Si - ćft do Devils pul-pita?

151- Da.
— Šta traži ovdje?
— Da vas prisluškuje,
- Uff, uff! Kao da zna šta mi ovdje namjeravamo!
- Zna.
— Od koga je doznao?
— To nije rekao. Otputovao je. Pošli smo za njim. U Triniđadu smo naišli na njegov trag. Odande je
bio otišao, vjerovatno ravno fivamo.
— Uff, uff, uff, uff.' — začulo se opet unaokolo, i Kiktahan Schoinka bijesno uzviknu:
— Zar to pseto još nije dovoljno ostarjelo, zar mu nije oslabila oštrina oka, uha i nosa? Zar nije
mogao ostati prijeko, s one strane velike vode, u svom smrdljivom wigwamu?
— Zajedno s njim je i njegova žena! — dodao je Sebulon.
— Njegova squaw, rpkao si? — Zar je i ona 3 njime-?
- Da.
— Stvarno? Zar je istina?
— Dabome! Već sam rekao!
— I ona je bila s njime kod slapova Niagare?
— Da. A i u Triniđadu je bila s njime. To • smo čuli kad smo tamo stigli i raspitali se.
- Uff, uff! To je dobar znak za nas, veoma dobar znak! Već je ishlapio! Starac je, iznemogao starac!
Tko god svoju squaw povede sa sobom preko vode i vuče je sa sobom na Divlji zapad, taj je lud i više
nikome ne može naškoditi. Pa neka dođe. Mi ga se ne bojimo. Svršit će na stupu mučenja, a njegovu ću ženu
učiniti svojom squawj
U tome ga je prekinuo Tusahga Saritsch, poglavica Utaha:
- Neka moj brat ne govori suviše brzopleto! Olđ Shatterhand poznaje svoju squaw; ti je, međutim, ne
poznaješ. Ako ju je poveo sa sobom, tada sa sigurnošću zna da je to mogao učiniti a da sebi ne naškodi.
Možda je i ostario, ali je u svakom slučaju dostigao one godine, kada je čov'iefe pametniji i dvostruko oprez-
niji i promišljeniji, a još nije u onim godinama kada
152
čovjek obično podjetinji. Možda ga se sada treba čak i više bojati nego prije kada je bio trideset ljeta
mlađi!

— I nije sam! — suglasi se Sebulon.
— Tko je s njim? — upatao je Kiktahan Schonka.
— Stari, iskusni Zapadnjak, zvani Maks Papper-mann
— Uff! Čuo sam o jednome koji se tako zove. Polovina njegova lica je plava.
— To je on!
— Da, to je on! Mome najvećem neprijatelju u vlastitom plemenu, Sicux Wakonu, bio je spasio život.
Neka ga zao duh uništi! Hrabar je i, prepreden. Ako je sa Old Shatterhandom, moramo ga se bojati!
— S njime je još i -netko drugi — nastavio je Sebulon. — Naime, jedan mladi Mescalero-Apač, koji •
se zove ,Mladi Orao'.
— Možda ona) ,Mladi Orao' koji je otišao bljedolikima da nauči letjeti?
— To ne znam. Ali sam u Triniđadu čuo da je četiri godine boravio kod bljedolikih i da se sada vraća
svome plemenu.
— To je o-n! Učenik Wakona. Poslao mu je mnogo pisama i dobio mnogo odgovora. On je prvi
među onima koji se nazivaju ,mladi Indijanci", koji govore samo o humanosti i obrazovanju, o izmirenju i
ljubavi. On je jedan od prvih iz klana ,Winnetoua'. Govori se da je čak i u krvnom srodstvu sa Winnetouom.
Ako je s Old Shatterhandom, moramo svim silama nastojati da nam ta trojica muškaraca i squaw padnu šaka.
Gdje ti je konj?
— S druge strane brda, kod moga brata — odgovorio je Sebulon. — Ostao je s konjima. Ja sam se
došuljao ovamo pješice da pretražim ima li tragova i da provjerim okolinu.
— Kojim ste putem krenuli od Trinidada? ~ Došli smo preko Kanubi - jezera.
— Jeste li na tom putu našli na tragove O!d Shatterhanda?
— Nimo. Ali zato na tragove mnogih žena koje su logorovale kraj jezera.
153— To su bile zavedene žene našeg vlastitog plemena, koje se nazivaju .mlade Indijanke'. I one su na putu za
Mount Winnetou da vide spomenik i da prilože svoje nuggete. Mi ih ne možemo spriječiti da to urade, već ćemo
zbog toga Apače kazniti. Da li je Old Shatterhand govorio o Mount Winnetouu?
- Nije.
— A ni o putu kojim će poći.
— Ni to. Jedino smo doznali da je namjeravao otići do Devils pulpita, da se ondje vidi sa Kiktahan Schonkom,
poglavicom Siouxa.
— Znači da je još uvijek ono neumorno, lukavo njuškalo, kao i ranije! Samo ovoga puta neće izmaći stupu
mučenja, kao što se to često ranije dešavalo. Ako dođe, to može jedino' s istočnog vrha, kao što si i ti stigao
- Da.
— Smjesta ću narediti da se cijela okolina pretraži, a ti se vrati svome bratu i odvedi ga ovamo! Savjetovanje se
prekida dok se ne uvjerimo da se Old Shatterhand ne nalazi u blizini.
Sebulon L. Enters se .udaljio. Vidjeli smo kako se vraćao onim putem kojim je bio i došao. To je bio i naš. Kako je
samo bilo dobro što smo bili oprezni i što nismo za sobom ostavili vidljive tragove. Tusah-ga Saritsch sa svim
zamjenicima poglavica napustio je također ,propovjedaonicu'. Sisi i su kako bi svi učestvovali u pretraživanju.
Jedino je Kiktahan Schonka ostao gore. Četrdeset Siouxa i četrdeset Utaha odšuljali su se da za nama tragaju. To
nije bila sitnica. Imao sam pumo povjerenja u Pappermanna i u moju ženu da neće biti toliko neoprezni i za našeg
odsustva napuštati svoje sklonište, ali najmanja stvar je mogla biti povod da otkriju skriveni puteljak koji je vodio
preko tihog jezarceta. A što se nas dvojice lično ticalo, nismo smjeli ni u kom slučaju da se osjećamo toliko
sigurnim i da odbacimo svaku mogućnost da budemo otkriveni. Trebalo je da se samo iedan jedini od onih
osamdeset Indijanaca ne plaši ,zlog duha' i ne zazire da prodre u istočni dio elipse, pa da bezuvjetno otkrije naše
tragove. Smatrao sam za potrebno da kažem svome saputniku šta se u tom slučaju mora poduzeti. Do sada smo s
njime samo engleski razgo-
154
varali, i to iz prostog razloga Sto moja žena nije uopće znala ni jedan indijanski dijalekt, a i zbog toga što se
Pappermann jedino služio poluengleskim, poluin-dijanskim slangom. Budući da smo sada bilj sami, mogao sam
,Mladom Orlu' prirediti veselje da me sluša na svom materinjem jeziku.
— Da li je moj mladi brat sve razumio o čemu se govorilo? — upitao sam ga.
— Čuo je sve — odgovorio je.
— Zna li on da sada za nama traga više od stotinu i pedeset očiju?
— Znam.
— Vjeruješ li da će nas pronaći? - Ne.
— Ni ja. Ali oprezan ratnik mora da bude na sve spreman. Moramo voditi računa o dvije stvari. Zna li moj
mladi brat na što mislim?
— Mogu nas otkriti ovdje, a i naš logor gore.
— Sasvim pravilno! Zbog toga je potrebno da znamo kako ćemo se držati u oba slučaja. Ako bi' nas ovdje
pronašli, bila je neoprostiva glupost da odemo Pappermannu i mojoj squaw i da nas onda Utasi i Siouxi opsjednu.
U tom slučaju bi moj mladi brat morao odmah pojuriti gore i dovesti oboje s konjima i mazgama. Dotle bih ja
Crvenokošce mojom brzo-metkom držao u šahu. Izlaz iz ove kotline je tijesan. Ni jedan od njih ne bi uspio da se
izvuče napolje a da ga moj metak ne pogodi.
~ A ako ne otkriju nas, već naše logorište? — upitao je.
— To me ne zabrinjava. Pappermann je na straži. On je sigurno vidio da su se Crvenokose! iznenada udaljili i
pošli da tragaju. On će se sa svojom puškom sakriti kraj jezerceta i pripaziti. I tamošnji ulaz, kao i izlaz, veoma
je tijesan. Dovoljan je jedan jedini čovjek da odbije čitavu vojsku. U tom slučaju bismo nas dvojica zašli

Indsmenima za leđa. Nemamo ni najmanje razloga da budemo zabrinuti. Zato budimo mirni i sačekajmo šta će
se odigrati!
Prošlo je više od jednog sata dok se prvi Indijanac vratio. Za njim su stizali i svi ostali. Nisu ništa pronašli, ali su
ipak smatrali za potrebno da budu
155oprezni. Postavili su straže, ali prekasno. Na žalost, stajali su ondje gdje smo i mi morali proći u slučaju
da se žeiimo udaljiti.
U to su dojahala oba Entersa. Ponovo su otpočeli savjetovanje. Poglavice su opet krenule gore na ,pro-
povjedaonicu'. Nisu govorili glasno, jer su im se glasovi čuli kao zatomljeno mrmljanje, vjerovatno zbog
dvojice bijelaca koje su htjeli iskoristiti a da im se ne povjere. Pošto su se složili o zadatku koji moraju
izvršiti, dozvolili su im da pođu na .propovjedaonicu'. Kiktahan Schonka upitao ih je prezrivim glasom:
— Sigurno se još sjećate o čemu sam se s vama dogovorio?
~ Da, sjećamo se — odgovorio je Sebulon koji je, po' svemu sudeći, vodio glavnu riječ.
— A da li ste još uvijek spremni da ispunite uvjete kojj su između nas i vas bili utvrđeni?
— Da, još uvijek.
— Dajemo vam još jedan novi zadatak, naime, da nam' Olda Shatterhanda i njegovu ženu izručite. Jeste li
spremni da1 to učinite?
— Samo onda ako se to isplati.
— Isplati se!
— Koliko ćete nam platiti za njih oboje?
— Mnogo, veoma mnogo! Samo što danas još nije vrijeme da se govori o toj cijeni. Ako ga mi uhvatimo,
onda vam, naravno, nećemo ništa platiti. Ovdje ćemo ostati još tri puna dana i pripazit ćemo. Bude li
došao, sigurno nam neće moći umaći. Zarobit ćemo ga. Za to neće biti plaćeni. Budući da je on napu-
stio Trinidad još prije vas, a još uvijek nije ovdje, uvjereni smo da je svoj plan promijenio i' da uopće nije
odjahao prema Devils pulpitu. Štaviše, on je kraj Kanubi — jezera sreo naše squaw, koje su toliko lude da se
zanose njime i Winnetouom, pa je tome starcu godilo što ga te žene hvale i obožavaju. On je s njima pošao.
— To je moguće, veoma vjerovatno.' — rekao je brzo Sebulon. — Naime, mi smo i nekoliko muških
tragova ugledali.
— To je dovoljno! To je on bio. A sada vam ostaje da se borite za nagradu koju ćemo dati ako ga uhva-

l

15-3

tite. Srećom nam je poznat cilj kamo su žene odjahale. Naime, to je Tavuntsits - payavh (Lisičje brdo). Da li
ga poznajete? - Ne.
— Moj slavni brat Tusahga Saritsch veoma ga dobro poznaje i odmah će vam opisati put koji vodi
tamo.
Ja još nisam nikada čuo o nekom Tavuntsits --pavavhu, te sam naćulio uši kako mi ne bi izmakla ni jedna
riječ. Vrhovni poglavica počeo je opis puta koji tamo vodi. U svom opisu bio je veoma iscrpan. Zamislite
samo moje iznenađenje i radost kada sam na kraju potvrdio da taj Tavuntsits-payavh nrje ništa drugo neko
Nugget Tsil do kojeg smo i mi htjeli da odemo! Braća Enters su zapisali nekoliko pribdlje-žaka u svoje
knjižice. Tada je Kiktahan Schonka nastavio:
— Vi ćete onamo odjahati da u stopu pratite Olda Shatterhanda i nemojte nikako dozvoliti ' da vam
umakne. Možets li to izvesti?
— Možemo! Samo kako da ga dovedemo? Kada i gdje? Samo da li će on dobrovoljno poći s nama?
— Hoće. Znate li vi za ime Wicomte - mini (Voda smrti)?
- Ne.
— Mi ćemo tamo poći da se s Komančima i Kio-wama udružimo protiv Apača. Samo mu to ni u kom
slučaju nemojte odati. Doista je ako mu samo toliko kažete da će se Kiowe i Komanči tamo sastati. Njegova
ogromna i neobuzdana radoznalost će ga zavesti, i on će onamo odjahati da nas uhodi i da nas osluškuje. Pri
tome ćsmo ga uhvatiti.
— A naša nagrada?
— O tome ćemo se dogovoriti kada nam budete javili da se približava.
~ A ako se s vama ne budemo mogli .nagoditi? ~ Onda će biti dovoljno samo da ga upozorite, i mi ga
nećemo uhvatiti!
— Zašto nam još danas ne kažete visinu nagrade? -" Zbog toga što danas još ne znamo čime ćemo
kasnije moći da platimo, da ii životinjama, ili nuggeti-roa, ili robom, oružjem i stvarima koje ćemo zapli-
jeniti.
157— Mi vam vjerujemo.
— Mi vas sada otpuštamo i možete poći. Savjetujemo vas da ni časa ne gubite kako biste što prije sustigli
Olda Shatterhanda. Sto brže i savjesnije postupite, to će sigurniji biti'rezultat i to veća nagrada.
Sišli su sa ,propovjedaonice' i pošli svojim konjima. Za čitavo vrijeme Hariman F. Enters nije progovorio ni
jedne riječi. Poglavice su šutjele sve dotle dok obojica nisu odjahala. Tada je vrhovni poglavica Utaha rekao
samo jednu riječ:

- Hulja!
/— Hulje! - nadodao je Kiktahan Schonka. — Nisu vrijedni ni da čovjek pljune na njih! Vjeruje M moj brat
da oni za svoju izdaju neće dobiti ni toliko koliko vrijedi slamka ili iščupano ptičje pero?
- A sav taj veliki posao koji su s vama i sa mnom htjeli da naprave...? — upitao je Tusahga
Saritsch.
- Neće im donijeti ni toliko koliko vrijedi konjska dlaka - smijao se stari Sioux. — Oni će platiti ceh, a
mi ćemo zadržati što imamo. Slaže li se moj crveni brat?
— Da. Moj jd brat veoma mudar!
- Pshaw! Čovjeku nije potrebno da bude mudar pa da bljedolikog prevari!
— Samo izdajice će zahtijevati da obećanje održimo i da isplatimo nagradu.
- To oni neće učiniti. Tko nije živ, ne može da postavlja zahtjeve. Slaže li se i s time moj crveni brat?
- Da.
- A i ostali?
— Da, da, da, da! ~ odjeknulo je naokolo. Nisam se više mogao obuzdati. Tačno ovu riječ
doviknuh jasnim glasom:
— Sitschepi — hulje!
Nastupila je duboka tišina. Onda sam začuo:
- Uff, uff - Uff, vftf! Tko je to bio? Sto je to bilo? Odakle je došlo?
Pogledao sam kroz dalekozor i vidio da $u se okretali na sve strane.
158
— Schikschitsche — lahgtscha — Hulja! — nadodao sam isto onako glasno.
Opet duboka tišina. No vidio sam da su se sada jedan za drugim počeli dizati sa svojih sjedala. -Čak je i onaj
dugonja Kiktahan Schonka bio ustao.
— Niste ni vi vrijedni da čovjek pljune na vas. — nastavio sam.
Ponovo duboka tišina. Tada smo začuli starog dugonju Siouxa kako poluglasno i ubrzano govori:
— Uff, uff! To nije čovjek!
— Nije čovjek! — saglasio se Tusahga Saritsch.
— Zna li moj crveni brat što u starim wampumima piše o .Propovjedaonici đavola' gdje se sada nala-
zimo?
- Da.
— Da dobri duh ovdje sve čuje što zao duh govori?
- Da.
— I da ga za to kažnjava?
— Čak i veoma strogo! Većinom smrću!
— Da li je to dobar duh govorio? Sta da poduzmemo? Ja ne ostajem ovdje!
— A ni ja!
— Bježite odavde! — naredio sam im. — Bježite, bježite!
Ovo je smjesta djelovalo. Svi su trkom pojurili i skakali niz stepenice. Jedino Kiktahan Schonka to nije
mogao, iako se on najviše plašio.
— Pomozite mi, pomozite mi! — urlao je. — Hoću i ja dolje, i ja, i ja!
Ali poglavicama se veoma žurilo i nisu mu pomogli. Drugi su prišli da svoga vrhunskog poglavicu odnesu
dolje. Pri tomo je izgubio vlasulju od skalpova. Na to nije obratio pažnju. Nosili su je za njim dok nije stigao
do svoga konja. Tu ju je opet stavio na glavu, izdao zapovijest da se odavde odmah krene i napusti .Đavolja
propovjedaonica', čiji je ugled u svakom slučajti porastao, pa su je sada smatrali za deset puta svetiju no
prije. Sada im je jedini cilj bio da što prije odmagle. Čak su se odrekli da dočekaju Olda Shatterhanda i da ga
ovdje uhvate. Povukli s.u stražare i čuvare te odjahali, svih osadmeset, u guš-čijem stroju, kako su bili i došli
159Dok smo gledali za njima, oko usana .Mladog Orla' zaigrao je radostan osmijeh, a ni ja nisam plakao.
— Ovoj se pobjedi veoma radujem — rekao je. — Upravo se osjećam tako kao da smo se s njima
borili i kao da smo ih sve pobili. To je pobjeda nauke, a ne krvavog tomahawka.
— Da li je taj dio nauke poznat? — upitao sam ga.
— Da. Morao saru se s time upoznati. Akustika spada u nauku o zraku. Bio sam kod bljedolikih da
studiram aerostatiku i aeronautiku. Znam da su još stari Asirci, Babilonci i Egipćani poznavali tajnu da se
na jednoj tački veoma jasno čuje ono što se s druge,. udaljene govori. Veoma sam radostan i ponosan što
sam danas doznao da preci današnje' crvene rase u tom znanju nisu zaostajali za onim narodima. Naša je
dužnost da probudimo u duši naše nacije ono što smo bili izgubili. Molimo velikoga, dobrog Manitoua da
nam podari snagu i radost da ostvarimo to važno i lijepo djelo!
Bilo je to prvi put da je otvorio svoju dušu i govorio na ovakav način. Nimalo se nisam začudio onome što
sam čuo. Bio je to tih i veoma obdaren mladić, a imao je i potrebnu energiju da postigne i ono što je
neobično. Njegovo lijepo ozbiljno lice zračilo je toplim, gotovo sunčanim sjajem, tako drago i simpatično
kao što su bile produhovljene i crte inoga divnog Winnetoua. Imao sam dojam da je u tom času ,Mladi Orao"
bio neobično sličan momo nezaboravnom crvenom prijatelju, kao da su dva brata!
Kada je nestao i posljednji od osamdeset Indijanaca, napustili s'mo naše mjesto za prisluškivanje. Međutim,
mi se nismo odmah uputili gore, nego najprije u prednji dio kotline, gdje su bili Indsmeni. Prošli smo uzduž i

poprijeko da vidimo ne bi li iz njihovih tragova mogli nešto pročitati što bj nam bilo od koristi. Nismo našli
ništa. Ali kada sam još jednom otišao gore na propovjedaonicu', tamo gdje su sjedile poglavice, ugledao sam
na jednoj od stepenica, i to u sasvim zadnjem uglu, da leži neki predmet koji prije dolaska Indijanaca sigurno
nije bio tamo, jer
160
bih ga inače bio zapazio. Podigao sam ga i razgledao. Bile su to dvije malene, dražesne pseće šapice, samo
ne pandže, već šapice. Bile su ravno odrezane i na torn mjestu obje spojene jelenskom žilom, tako da su
sačinjavale dvostruku šapicu čiji su prsti okrenuti u suprotnom smjeru. Pokazao sam je ,Mladom Orlu'.
— Fetiš! — uzviknuo je.
— Sasvim vjerovatno! — Samo čiji fetiš? — upitao sam.
— Kiktahan Schonke!
— Nadajmo se! Kako ga je samo mogao izgubiti? Fetiši se obično nose u zatvorenoj vrećici! To su pseće
noge, a ne lisičje ili vučje, a i poglavica Siouxa se zove ,Pas Čuvar'. Zbog toga mi se i čini da ga je on
izgubio. Samo, kako se ta moglo desiti? Neka ga pogleda moj mladi crveni brat!

Dao sam mu ga. Pažljivo ga je razgledao, ponovo ga vratio i odgovorio:
— Ovaj fetiš nije bio u vrećici, već za pojas prišiven. Jasno se vide ubodi. Otkinuo mu se kada su poglavicu
lasom vukli uz stepenice ili kada su ga nosili dolje. To što smo ga našli mnogo znači!
— Svakako, ali je i opasno. Bude li Kiktahan Schonka primijetio da ga je izgubio, sigurno će se
vratiti da ga traži. Bude li primijetio kasnije, tada neće znati tačno gdje ga je izgubio: da li ovdje ili
negdje uz put. Mi u svakom slučaju ne smijemo ovdje dulje ostati. Hajdemo!
Pažljivo sam sklono fetiš u džep, pa smo ovo mjesto napustili i počeli se" penjati gore prema našem
logorištu. Odozgo su nas oštro promatrali, pa je Pap-Perrnann znao da dolazimo. Dopremio nam je konje da
ne bismo morali gaziti kroz vodu jezerceta.
~ To je brzo išlo, veoma brzo! — rekao je. — Hoće li oni ponovo doći?
— Ne, nadam se da neće — odgovorio sam.
— Čudnovato! Njihovo savjetovanje danima traje! Zbog čega su tako brzo otišli? Da li ste što čuli?
— Čekajte, dok se ne nađemo s mojonv ženom! 1 ona želi da to dozna!
Tako je i bilo. Dok smo se približavali, gledala nas je s takvom napetošću da nisam imao srca da je
Pustim da čeka, već sam joj odmah doviknuo:

11 Winnetouovi nasljednici

161- Uspjelo je! Sve je uspjelo!
— Zaista - zaista? — upitala je. — Tada sjaši s konja, sjedni kraj mene i pričaj!
Pri tom je i sama sjela i rukom lupila po mjestu gdje sam kao poslušan muž morao brže bolje da sjednem.
Poslušao sam je i dao .Mladom Orlu' znak da se popne na vrh i da u međuvremenu bude na straži kako bih
odmah doznao ako se Kiktahan Schonka vrati. Svoj izvještaj skratio sam koliko god mi je bilo moguće.
Kada sam s izvještajem bio gotov, Srdašce energično i brzo skoči opet na noge i reče:
— Dakle pakujemo, pakujemo! Još ovoga časa moramo otići!
Već je pružila ^ruku za kuhinjskim loncem i mlincem za kavu. Ja sam, međutim, i dalje sjedio te je upitao:
- y,
— Kamo?
— Za dvojicom Entersa!
— Ti sama?
— Sama? - Ja? - Kako to?
— Da, ako misliš poći, tad ćeš morati sama! Ja ostajem još ovdje.
— Sta još ima da se ovdje uradi?
— Ništa.
— A ti hoćeš još da ostaneš? — čudila se. Obratila se Pappermannu: — Ništa! A ipak hoće da ostane!
Shvaćate li vi to, Mr. Pappermanne?
— Ne još sasvim — odgovorio je ovaj. — Ako želi još da čeka, za to iraa razloga, a protiv toga se
ništa ne može poduzeti!
— Razlozi? Hm! Ima ih uvijek! Do sada nisam nikada primijetila da on nema kakvog razloga!
— Jesu li što vrijedili ti razlozi? — upitao je starac.
— Hm! Gotovo su uvijek bili opravdani!
— No, dakle! Sjedite mirno i dalje i imajte u tog čovjeka povjerenja! On zna što hoće. Mi ćemo još
ostati ovdje.
- Dokle? • — Vjerovatno do sutra ujutro.
— Zar je istina? - upitala me je.
— Da — potvrdio sam.
162
— Znači da ćeš obojicu Entersa pustiti da ti umaknu?
— Za danas možda, ali ne duže. Njihov put mi je poznat! 2eliš li možda da ih još danas
sustignemo pa da ih bez ikakve koristi vučemo sa sobom? Da, oni su nam potrebu i. Oni će za

izvjesne stvari predstavljati izvor iz kojega ćemo mi crpsti, samo ne smatram za potrebno da ih
neprestano, danju i noću, držimo uza se. To bi, barem meni, bilo dosadno.
— I meni. Imaš pravo.
— Dobro! Mi ćemo, dakle, tek sutra ujutro krenuti dalje. Sto se tiče vremena, to o nama ovisi kada ćemo ih
sustići.
S time se bila složila. Nije nam bilo potrebno da jurimo. Mogli smo lijepo, polako da se pripremimo za
predstojeći put. Od Indijanaca se nije ni jedan vratio. ,Pas Čuvar' još nije primijetio što je izgubio. Koliko je
taj gubitak velik zna jedino onaj koji je upućen u postanak, značenje i u vrijednost indijanskog ,fetiša'. Po
posljedicama će se vidjeti kako je na staroga Kiktahan Schonku djelovao nestanak ovih psećih

šapica...KROZ MRAČNE i KRVAVE KRAJEVE

DRUGA OPORUKA
Napustili smo područje .Đavolje propovjedaonice' i pošli prema Mugworthillsu. Iz moje knjige ,Win-
netou', treći dio, vidi se da je Mugworthills ista ona skupina planina koju su Winnetou i njegov otac označili
imenom Nugget Tsil. Dva brata Entersa također su htjela onamo. Dok sam prisluškivao, čuo sam tačan opis
toga puta, koji sam i ja poznavao. Međutim, postojao je još jedan kraći, koji mi je isto tako bio
poznat. Krenuli smo tim putem. Kako su nam konji bili mnogo bolji od njihovih, prestigli smo ih.
iako smo kasnije napustili Devils pulpit. Nije nam bilo potrebno da žurimo pa da ih sustignemo,
kako smo to u početku namjeravali, već smo ih mogli sačekati gdje bilo i gdje nam se prohtjelo Zato smo
smatrali da je najpogodnije ako to bude u Canadijanu, i to na onom mjestu gdle sam poslije
Winnetouove smrti naišao na Gates, Claya i Summera. Ondje je bilo pitke vode, trave za konje i
prostrano gusto grmlje, u koje smo se mogli zavući kako nas ne bi primijetio onaj koji dolazi sve
dotle dok mi to ne zaželimo. Usred grmlja nalazila se mala čistina na kojoj je nekada ranije gorjela
logorska vatra. Zbog toga se uništena vegetacija još nije oporavila. Ovdje smo razapeli šator.
Dok smo to radili, moja je žena pripremala ručak. Medvjeđeg nam je mesa još zadugo bilo dovoljno. Osim
toga smo uz put ustrijelili i jednu prepelicu i više pre-
164
rijskih kokoši. Zbog toga nam i nije bilo potrebno da pečenku lovimo na novome mjestu. Iza ručka smo se
odmarali, iako nismo bili umorni. Budući da smo se nalazili na području Komanča i Kiowa, morali smo
izbjegavati sve što bi odavalo našu prisutnost.
Bilo je pred večer kada smo s položaja gdje smo braću Enters očekivali ugledali dva jahača. Spo-ro su se
približavali. Njihovi su konji bili umorni. Kad su skoro već stigli do grmlja, prepoznali smo dva brata. Bili
su naoružani, kao nekada za opasnijih vremena, nožem, revolverom i puškom. Kako mi nismo došli istim
pravcem, to nisu mo-gli ni primijetiti naše tragove. Sjahali su izvan grmlja, napojili svoje konje i sakupljali
suharke za vatru. Vatru nisu zapalili na mjestu gdje ih grmlje zaklanja, već vani, na praznom prostoru, tako
da ju je uveče mogao svatko izdaleka vidjeti. Naša se već davno bila ugasila. Kako je ta vatra mogla da oda i
njih i nas, to sam ustao da ih upozorim. Tada Pappormann upita:
— Smijem li s vama? Rado bih vidio kako će izgledati kad vas prepoznaju!
- Tada pođite!
Pošli smo onamo, samo što sam se ja zaustavio iza gustog granja kako bih propustio Pappermanna da im se
prvi približi. Prišao ini je s leđa i pozdravio:
— Good evening, Messieurs! Dozvoljavate li da vas upitamo da li želite biti odmah skalpirani, ili pak
smatrate da je bolje da sutra ili prekosutra umrete na mučeničkom stupu?
Obojica prestrašeno skočiše uvis.
- Skalpirani? Od koga? Zašto? - upitao je Sebulon.
~ Da umremo na mučeničkom stupu? — upitao je Hariman. Zbog čega? Od koga?
~ Od Komanča i Kiowa, koji tvrde da ovaj kraj Pripada njima — odgovorio je stari Zapadnjak. — Zapalili
ste takvu vatru kao da vam je upravo namjera da te bitange namamite. Zašto vatru niste zapalili iza grmlja?
~ Zbog toga što se ne bojim ni Kiowa ni Komanča ~ odgovorio je Sebulon.
~ Znači da ste s njima u prijateljskim vezama?
165— Mi smo prijatelji svih ljudi koje susrećemo, svih Crvenokožaca i svih bijelaca!
— Well! Znači da ste i moji! Volim da znam kako se zovu moji prijatelji. Smijem li vas zamoliti da mi
kažete svoja imena?
— Zovemo se Entersi. Ja sam Sebulon Bnters, a moj brat Hariman Enters,
~ Hvala! A sada dalje: odakle dolazite i kamo idete?
— Došli smo iz Kanzas Citvja i skrenuli prema zapadu u Trinidad, a želimo da odemo do Rio Grande del
No<rtea. A tko ste vi?
— Zovem se Pappermann i dolazim iz Trinidada. A kamo ću poći, to još ni sam ne znam.
Tada su se obojica trgla od iznenađenja i Sebulon se brzo stao da raspituje:
— Pappermann? Možda Maks Pappermann?
— Da. Oduvijek sam se tako zvao, i sada se, na žalost, još uvijek tako zovem.
— Kakva slučajnost! Mi smo, naime, bili u vašem hotelu. Čak smo se ondje i najavili.
— O tome ništa ne znam. Hotel više nije moj.

— Čuli smo za to. Samo do vašeg odlaska vi ste stanovali kod novog gostioničara. Taj čovjek je veoma škrt
na riječi i neuslužan! Htjeli smo da nam da neka obavještenja, što je odbio. Zbog toga smo morali
druge pitati, koji također nisu ništa znali, barem ništa opširnije. Možda bismo mogli od vas doznati ono što
želimo.
- A što to?
— Radi se o bračnom paru Burton, koji je pošao za Trinidad da odsjedne u vašem hotelu i da nas ondje
dočeka. Kad smo tamo došli, doznali smo da su te osobe, doduše, bile tamo, ali su već slijedećeg dana opet
otišle. Kamo, to nam nitko nije znao reći. Znate li vi nešto o tome?
— Hm! Da li nešto znam! Baš ste naišli na pravog čovjeka.
— Zaista? Veoma nam je drago! Dakle, ako ste vi taj pravi čovjek, tada nam brzo recite da li...
U tome ga je Pappermann prekinuo:
— Zar sam ja taj pravi čovjek? To nisam rekao.
— Ako vi niste, onda tko je?4
166
— Ovaj ovdje!
Pokazao je na me, pošto sam sada iz grmlja izišao kako bih taj uvod okončao, jer je Pappermann u svojoj
bezazlenosti lako mogao nešto kazati što nije trebalo da braća znaju. Moje prisustvo ih je veoma iznenadilo,
ali ne baš neugodno. Radovali su se što su se susreli sa mnom. Naredio sam ini da smjesta ugase vatru i da sa
svojim konjima dođu k naifia u grmlje. _ To su i učinili. Moju su ženu pozdravili vrlo uljudno. Hariman je to
vjerovatno dobronamjerno učinio, ali nije bilo sigurno da je to isto učinio i Sebulon. Do~ duše, nastojao je
da ostavi dobar dojam, ali je njegov pogled bio neiskren. Dok je mislio da ga nitko ne promatra, vidjelo se da
njegove oči nešto vrebaju, nešto prijete, što meni ni mojoj ženi nikako nije moglo da izmakne. Srdašce je
upravo za takve stvari imala vanredno oštro osjetilo. Kada su nas upitali zbog čega nismo čekali u Trinidadu,
odgovorio sam:
— Zbog toga što sam imao razloga da odbijem vaše društvo. O tome sam vam, dakako, i pisao. Da li je
pismo dospjelo u vaše ruke?
— Da. Gostioničar ga nam je predao čim smo stigli i rekli naša imena — odvratio je Sebulon. — U torn ste
pismu naveli da su čonner i Howe naši prijatelji. Mi to odlučno poričemo. Kao trgovci konjima imali smo
sa njima poslovnih veza, ali kada smo ih bliže upoznali, prekinuli smo odmah svaku vezu. Oni nisu pošteni.
Samo, kako ste vi došli do toga da njihovo nepoštenje upravo na nas natovarite? Dozvoljavate H da vas
upitam kamo ste krenuli iz Trinidada?
Na to je Srdašce brzo upalo u riječ:
- U lov na medvjeda!
Koliko god je taj odgovor bio kratak, toliko je bio i odlučan, jer smo time izbjegli sva pitanja u vezi s Devils
pulpitom.
~ Jeste li imali sreće? — raspitivao se.
~ Da — odgovorio sam.- - Mi sada imamo i med-vJeđe butove. Sape ćemo načeti tek kod Tavuntsits--
payavha.
~ Kod Tavuntsits-payavha? - upitao je brzo, do-bacivši veoma zadovoljan pogled svome bratu. - Poznajete li
ga?
167— Da. Još otprije.
— I mi ćemo tamo
- I vi? Zbog čega?
— To žele poglavice Siouxa i Utaha.
- O! Znači d? ste ih sreli? ~ Da.
- Kod Devils pulpita?
— Da, Šteta što ste već bili otišli! Mi bismo vas tako rado sa sobom poveli'
~ Nije nikakva šteta. Ja se ionako ne bih smio pokazati!
— Ali biste imali prilike da stvar promatrate izdaleka, pa čak da nešto i čujete.
— Čemu to? Nadam, se da ću sada od vas doznati 5to se ondje odigralo i što je sve bilo zaključeno.
— Hoću li ja da pričam?
— Da. Molim te, učini to.
Počeo je svoj izvještaj. Rekao nam je imena dvojice vrhovnih poglavica. Onih osamdeset Indijanaca, koiiko
ih je tamo bilo, pretvorio je u četiri stotine, a onih nekoliko sati njihova zadržavanja u puna tri dana. Govorio
je o vanredno važnim raspravama kojima je prisustvovao sa svojim bratom. Sve je to tako prikazao kao da su
njih dvojica bila glavne osobe koje su obasuli naročitim počastima. Posebno je naglasio kako je rastanak sa
crvenima bio veoma prijateljski. Nadalje, kako su Kiktahan Schonka i Tusahga Saritsch tri puta krenuli za
njima da im još jednom stegnu ruku pri njihovu odlasku.
— Znači da su crveni otišli prije vas? — upitao sam.
- Da.
— Kamo?

— To je velika tajna koju ni po koju cijenu ne smijemo odati. Ali vama ćemo to saopćiti da se
uvjerite kako su naše namjere prema vama dobre i poštene. Otišli su prema nekom mjestu koje nazivaju
Wiconte-mini. Poznajete li ga možda?
— Da. To je neka voda. Zar ne?
— Da. Taćno su narn opisali put koji vodi tamo.
— Znači da i vi morate tamo?
— Svakako. Tamo ćemo doznati ratni plan protiv Apača i njihovih saveznika, l sami vidite koliko je to
168
j za vas važno. Želite li da vam saopćimo što ćemo ondje doznati?
— To se po sebi razumije!
— Spremni smo da to učinimo, ali se nadamo da ćete nam biti zahvalni.
— Kako posijete, tako ćete i požeti.
— Da li je Wiconte-mini, ,Voda smrti', veoma udaljena od ,Tamne vode', gdje je naš otac umro?
— Ako se dobro sjećam, nisu tako daleko jedna od druge. Čim stignemo onamo, bit će mi jasnija slika.
Ne bi bilo pametno da mu se kaže kako ova dva različita imena označavaju jedno te isto jezero.
— O! Znači da i vi namjeravate tamo? — upitao je.
— Svakako. Ili vam možda to nije pravo?
Tada je trijumfalno pogledao svoga brata. Bio je oduševljen što sam, i ne sluteći, pomogao da mu se planovi
ostvare, a zapravo on nije uopće ništa predosjećao.
~ Da nam nije pravo? — uzviknuo je. ~ A zbog čega? Mi smo vaši prijatelji. Zavoljeli smo vas. S vama
bismo najradije zauvijek ostali. S velikim veseljem ćemo vas povesti do ,Vode Smrti'. Pretpostavljamo da
ćete nam za uzvrat pokazati ,Nugget Tsil' i ,Tarnnu vodu'.
~ Vrlo rado. Kako to da vas Kiktahan Schonka nije odmah poveo sa sobom? Zbog čega vas šalje do
Tavuntsits-payavha?
— Da uhodimo žene Siouxa koje su tamo odjahale, pa da mu poslije toga podnesemo izvještaj. Opisao nam
je tačno put. Prema tome, trebalo bi nam još dva dana dok tamo stignemo!
— To je tačno. A sada vas samo jedno molim i bit ću tada zadovoljan. Naime: čudnovato je što ste se
upravo na mene obratili da doznate gdje se nalaze ,Nugget Tsil' i .Tamna voda'. Naprosto mi izgleda ne-
vjerovatno da vi ta dva mjesta niste do sada već pronašli. Bilo bi dovoljno da ste raspitali Kiowe, njihova
Poglavicu Tangua i njegova sina Pidu za ,Nugget Tsil', A u vezi s ,Tamnom vodom' sigurno ste mogli pro-
naći jednoga od Apača koji je jednom bio tamo sa mnom.
~ Lako je to reći, ali nije učiniti — odgovorio je.
169— Ja sam bio kod Kiowa. Stari Tangua je, dakako, bio spreman da me obavijesti, samo što ga je njegov
sin Pida u tome spriječio. Zašto, to ne znam. A među svim Apačima, koje sam raspitivao za »Tamnu vodu',
nije bilo ni jednoga koji me nije smatrao za neprijatelja i s nepovjerenjem me odbio. Oni su veoma oprezni,
ti lupeži!
— Ti su lupeži moji prijatelji, Mr. Entersu. Usudite li se samo još jedinom da izustite tu riječ, rastat ćemo
se! — Moja žena će sada pripremiti večeru. Kada večeru završimo, poći ćemo spavati. Sutra rano, u
svanuće, napustit ćemo ovo mjesto i odjahati prema Tavuntsits-pavavhu. Da li vam je pravo?
— Da. Samo što se mi nećemo ovdje ulogoriti već malo po strani. Mi strašno hrčemo, a tu je jedna lady
koju ne želimo uznemiravati.
Taj izgovor je bio veoma providan. 2eljelj su da budu nasamo kako bi mogli nesmetano razgovarati. Odmah
mi je pala na um misao da ih prisluškujemo, ali sam odustao od toga. Ono što sam želio doznati mogao sam
postići direktnijim i lakšim načinom nego što je neugodno šuljanje, stalno prisluškivanje i ću-lenje ušiju na
sve strane, što je napornije nego što se misli.
Pomenuti razgovor tekao je između mene i Sebu-lona Entersa. Njegov brat Hariman nije nadodao ni jednu
jedinu riječ. Izgledalo je kao da se njih dvojica u nečemu ne slažu, i to u priličnoj mjeri. Naprosto su
izbjegavali da jedan drugoga pogledaju.
Isto tako tiho držao se i ,Mladi Orao'. Vladao se kao da braća nisu uopće bila prisutna. Sve to nije ukazivalo
na neke prijateljske odnose s njima. Nakon večere su se odvojili, kao što je Sebulon i najavio. Vratili su se
tek rano ujutro kada im je miris kave odao da smo već budni. Kada je sunce izlazilo, šator je već bio
spremljen i mogli smo nastaviti putovanje. Sada smo tek uočili da je svaki od njih imao o sedlu obješenu
jednu lopatu sa drškom. Kada je Pap-permann vidio da su se moje oči u čuđenju zadržale na tom oruđu,
upitao je braću:
— Opskrbili ste se lopatama. Hoćete li kopati blago?
— Možda — odgovorio je Sebulon s naročitim naglaskom, koji je imao da pokaže koliko su prepredeni.
— A kakvo blago?
— Još ne znamo. U svakom slučaju imamo oruđe za kopanje, ako nam bude zatrebalo. Kiktahan Schon-ka
nam nije obećao novac, već plijen, robu, konje i slične stvari. A i kovine, dakle, srebro, bakar, pa čak. i zlato.
Samo se po sebi razumije da se ovdje radi
0 bonanzama ili digginima, koje ćemo najprije morati pretražiti! Zbog toga i nosimo hopate!
Izgleda da je taj čovjek imao naročitu maštu. Njemu uopće nije ni palo na pamet da jedino on predstavlja
oruđe koje će kasnije biti odbačeno kada više ne bude potrebno.

Danas smo jahali ta&no onim istim putem kojim sam nekada jahao sa Gatesom, Clayom i Summerom.

Uvečer smo se ulogorili na istom mjestu otvorene prerije, gdje smo i onda spavali. Nismo zapalili vatru.

Slijedećeg sam jutra rekao dvojici Entersa da ćemo oko podne stići do Tavunts,its-payavha. Pazio sam da ne

izgovorim ime Mugworthills, koje se spominje u mome opisu što su ga pročitali. Upoznati su s time

1 morali su znati da se ovdje radilo o Nugget Tsilu. Za sada im o tome nisam ht'o ništa govoriti. Na moje

čuđenje Sebulon me je upitao:

— Da li vam je ta planina poznata samo onako, po čuven ju, Mr. Burtone, ili ste već tamo bili?

— Često sam odlazio tamo — odgovorio sam.

— Kažu da na toj planini ima nekoliko grobova. Tri ili četiri. Da li je to istina?

— Dva sam vidio, a ostale nisam. Tko bi ondje mogao biti sahranjen? *

— Nekoliko poglavica Kiowa.

- Stvarno?

— Da. O tome mi je pričao netko tko je već tamo češće odlazio.

- Ulogorit ćemo se kraj ona dva groba koja sam vidio. To je mjesto najprikladnije.

Čitavo prijepodne moja je žena bila veoma žarni-Sijena. Približavali smo se mjestu koje je za nju bilo od

velikog značenja. Ona veoma cijeni uspomenu na li-

170

171jepu sestru Winnetoua. Već je više puta govorila kako od srca želi da barem jednom vidi grob lijepe,

drage Indijanke. Bila je uvjerena da nikada neće vidjeti Ameriku. Sada joj se ipak želja ostvarila.

Izgleda kao da je i ,Mladi Orao' bio zadubljen u ozbiljne misli. Da se to nijs odnosilo na me? Ponekad bi me

pogledao tako neobično, ispitivački, ali bi brzo spustio pogled čim bih se na njega osvrnuo.

Braća Entersi nam se nisu suviše približavala. Bili su iza nas s Pappermannom koji je sada veoma dobro

znao šta im smije govoriti. Sinoć sam mu prije spavanja dao tačne upute.

Još nije bilo podne kada su na jugu izronila brda. Sto smo im se više približavali, postajala su sve viša. Na

njihovom šumovitom vrhu još uvijek je stajalo ono stablo koje je nad svim ostalim stršilo. Čak je i Srdašcu

palo u oči.

— Kako se sve to slaže! — rekla je. — Nije li onamo gore Winnetou poslao svoga uhodu?

— Da — potvrdio sam.

— Reci mi kako ti je pri duši? Ja bih zaplakala. A ti ne bi?.

Nisam odgovorio.

Zaobišli smo tamne visove sa njihove zapadne strane i na jugu skrenuli ulijevo kako bismo stigli do doline

koja je duboko bila usječena između brda, a koju moji čitaoci već poznaju. Nastavili smo duž nje do bočne

klisure koja nas je vodila dalje prema vrhu. Na mjestu gdje se počela račvati, s jahati smo i stali se penjati,

vodeći konje za uzde do oštrog vrha iza kojega se zemljište ponovo spuštalo. Išli smo uz padinu, izbili ravno

u šumu, sve dok nismo stigli do našeg cilja. Ugledali smo oba spomenika; jedan je prikazivao Intschu-

tschuna, oca moga Winnetoua, kako uspravno sjedi na konju, a drugi piramidu od kamena iz koje se izvilo

visoko stablo kraj kojega je počivala Nscho--tschi. Zaustavio sam se. Imao sam osjećaj kao da sam tek jučer

ovdje posljednji put boravio. Stabla su narasla, šiprag je bio nešto gušći. Inače je sve izgledalo kao da

duboka, dirljiva tišina toga mjesta već desetinama godina nije bila uznemirivana ni daškom vjetra.

172

—Ovdje leže poglavice Kiowa — rekao je Sebu-

lon Enters. - Stigli smo gdje treba. Hoćemo li se danas ovdje zaustaviti?

— Da. Možda čak i sutra — odgovorio sam.

— Barem trenutno ukloni tu dvojicu — tiho me je zamolila moja žena. - Ne treba da mi

pokvare prve trenutke.

Već sam htio da joj ispunim želju, ali me je u tome Sebulon preduhitrio'

— Možda bi trebalo da sa svojim bratom ulovim svježu pečenku? Ili ćemo možda odmah biti posluženi

obećanim medvjeđim šapama?

— Da, pođite i pokušajte da nešto ulovite! - brzo je upala Klara. — Imate nekoliko sati vremena. Jest

ćemo tek popodne.

Udaljili su se. Sa Pappermannom sam podigao šator. Taj dobri starac je nastojao da izbjegne biJo kakav šum.

Vidio je da Srdašce kleči kraj groba sestri-na, a zatim je prišla grobu poglavice. U podnožju groba, tačno sa

njegove zapadne strane,' nalazilo se malo udubljenje koje je bilo prekriveno mahovinom kao i mjesto oko

udubljenja.

— Ovdje si sigurno nekada kopao? -- upitala je.

— Da — odgovorio sam. - Ja sam, doduše, rupu veoma pažljivo zatrpao, ali za kopanja mi se toliko

zemlje rasulo te nisam mogao sasvim zatrpati rupu kad se kasnije u njoj slegla zemlja. Otuda ovo udub-

ljenje.

— Samo to bi i druge moglo navesti da kopaju! ~ Neka pokušaju! I onako ne bi ništa pronašli.

— Nemoj biti toliko siguran u to. Imam jednu ideju.

- O! Zaista?

— Da, zaista! I nije mi pala na um sada, već još popodne.

— Učinila si mi se veoma zamišljena. Zar je to bio razlog tvojoj zamišljenosti?

— Da, ništa drugo.

— Molim te, reci mi o čemu si mislila?

Navikao sam da misli i osjećaje svoje žene potanko razmatram. Njezina urođena oštroumnost bila mi je

cesto od pomoći, dok me je moja teško stečena proni-

173cavost znala odvesti na krivi put. Priznajem da /je u žena osjetljiviji nagon nego u muškaraca. Zbog toga

se uvijek i veselim kada mi kaže da joj je sinula ,ideja' ili ,misao', jer znam da mi to može biti od pomoći.

Tako je i sada bilo. Odgovorila je:
— Sto smo se danas više približavali ovim brdima, to mi ie jasnije ; sažetije postajalo ono o čemu si pričao.

Pri tome sam se sjetila jedne riječi koja mi je stalno bila na umu. Tu riječ ti je i Winnetou spominjao, i

to često. Da li se još sjećaš kojim se riječima poslužio kada je govorio o zlatu, nuggetima?

— Misliš li možda na deadly dust (smrtonosna prašina)?

-- Da, deadlv dust. Kada je uoči smrti s tobom razgovarao u vezi s oporukom, rekao ti je da ti je namijenio

nešto bolje od zlata. I unatoč tome ti si ovdje kraj groba njegova oca kopao jedino da pronađeš zlato i ništa

drugo. Zar to nije bilo pogrešno, dragi mužu?

— Ne vjerujem. Zlato koje je ovdje bilo zakopano nije bilo namijenjeno meni, već u dobrotvorne, plemenite

svrhe.

— Zar ovdje zaista ničeg drugog nije bilo što je namijenjeno tebi, njegovu najboljem prijatelju i bratu? Zar

je Winnetou, čovjek dalekovidan i uzvišenih misli, baš pri sastavljanju svoje oporuke zaboravio da se u

,dobrotvorne, plemenite svrhe' može dati nešto mnogo vrednije od samoga zlata? Molim te, razmisli!

— Hm! Znaj, Srdašce, da je to što si rekla tačno, nesumnjivo tačno. Ja, doduše, imam izgovor da sam

mogao tragati samo uz životnu opasnost i u najvećoj žurbi, samo što to možda nije najzgodnije opravdanje.

Kasnije sam imao vremena da taj propust nadoknadim. Samo što na to uopće nisam nikada mislio.

— Ni ja. Zbog nepromišljenosti predbacujem sebi Isto toliko koliko i ti. Hoćeš li mi ispuniti jednu želju?

— Koju?

— Da još jedanput kopaš. Samo bolje, pažljivije i dublje nego nekada!

— Rado — veoma rado.

- Vjerujem da ćemo još nešto pronaći, i to ono što je najvažnije. Dokumenat o zlatu je svakako ne-

174

]ca vrsta zaštite za stvarno i pravo blago koje se vje-rovatno pod njim nalazi!

— Govoriš kao da si uvjerena u to!

— Ne znam, ali osjećam. Winnetou je u to vrijeme bio bistriji i uzvišeniji od tebe, dragi mužu. Njegova

stvarna,, neprocjenjiva vrijednost nije bila u njegovu vladanju prema tebi, a pogotovo nije bila onda kada je

bio pored tebe. Naše kopanje mora da bude dvostruko, naime, ovdje kraj groba njegova oca i u tvom

sjećanju. Pri tome sigurno nećemo naići na deadlv dust, ali zato na bisere i drago kamenje koji potječu iz

dubokih duševnih bonanza. Hoćemo li odmah početi? Baš je dobro što oba Entersa nisu prisutna.

— To nije neki mjerodavan razlog, jer se tragovi ionako ne bi mogli tako brzo izbrisati a da braća ne

primijete što se ovdje događalo za njihova odsustva. Otada je prošlo više od trideset godina i smatram da

nećemo počiniti nikakvo zlo ako pustimo da prođe još nekoliko sati, Ne smijemo zaboraviti da mi je

Tatellah-Saitah pisao da odem do-pet velikih, tamnih smreka i da se uputim onoj koja stoji u sredini. U

pismu piše: .Neka ti njezin glas bude glas Manitoua, glas velikog, vječitog i ljubljenog duha!' Ovo je tako

važno i hitno da mora imati prednost pred svim drugim stvarima.

— Svakako, svakako! — Ali gdje su te tamne smreke? Gdje su!

— Nisu daleko odavde. Dođi!

Odveo sam je u šumu do onog mjesta gdje se iz tla izdizalo nekoliko stijena kraj kojih se prostirala bara. Tu

je stajalo pet sirebrnasto-temnih smreka na koje je mislio Tatellah-Satah. Grane su im visi-le do zemlje.

Među granama je bilo i nekoliko suhih. Čim mi je pogled pao na stablo u sredini, odmah sam znao na čemu

sam. Srdašce je međutim stajalo i bespomoćno gledalo u drveće, a zatim pljesnula rukama i rekla uzdišući:

— Ovdje jedno stablo sliči drugome, samo što ono u sredini' nadvisuje ostala za nekoliko lakata! A i

sve grane su im iste! Guste su i bogato načičkane iglicama! A to stablo, ta smreka, treba nešto da ti kaže?

Ali Sto, što? Znaš li ti? Ja ne znam!

175— Vjerujem ti! Možeš li razlikovati smreku od

jele?

— Mogu! /

— Tada bolje pogledaj smreku u sredini!'Donje grane su pomalo počele da se suše i na njima ima samo

još malo iglica. Molim te, izbroji ih! Počni odozdo i stalno pokazuj prstom na svaku granu!

To je i uradila.

— Jedan, dva, tri — brojala je. — Četiri, pet, šest...

— Stani! — prekinuo sam je. — Pogledaj tu šes'tu, suhu granu! Zar je i to smreka?

— Nije, već jela.

— Primjećuješ li sada da je stablo počelo govoriti?

— O! Sad mi je jasno.

— Da, tako! Može H grana jele da iz smreke iz-raste?

— Dabome da ne može. Prava je grana uklonjena i na njezino mjesto je pričvršćena grana jele. Da nije to
neoprezno ili čak opasno? Zar to nije mogao i netko drugi otkriti osim tebe?
— Nije. Da su grane zelene, bilo bi drukčije. Tada bi zbog svojih iglica grana jele odmah udarila u oči.
Budući da su to bile samo suhe grane, jedino sam ja mogao pogoditi, i to samo zato što sam prije bio upo-
zoren. Molim te, ukloni tu granu!
— Da je odlomim?
— Ne, već je izvuci.
To je i učinila. Na mjestu prvobitne grane bila je izdubljena rupa u koju je bila usađena grana jele. Tu smo
rupu sada ugledali. U njoj se nalazila samo grana i ništa više. Bila je prazna. Počeo sam pregledavati deblo u
blizini izbušene rupe. Tačno! Kora je bila odvojena u obliku preklopca i granom ponovo čvrsto pričvršćena.
Kada sam podigao poklopac, ispao je bijeli papir. Srdašce je za njim brzo pružilo ruku i radosno uzviknulo:
— To je ,glas stabla'! Možda i nije?
— Jest. Sigurno.
— Kako je Indijanac oštrouman i 'pametan čovjek!
— Da — smijao sam se. — Kakva je besprimjerna mudrost bijele squaw koja odmah sve otkriva!
176
Sada se i ona smijala i rekla:
— Valjda ne misliš osporiti da sam ja pospješila ovo otkriće svojim znanjem o razlici između jele i
smreke? Daj da čitamo!
Kako je ona moja sekretarica i gotovo svu moju korespondenciju sama obavlja, smatrala je da može i ovaj
H»t otvoriti i pročitati. Već je bila podigla obrve da joj lice izgleda što važnije, ali joj je taj izraz veoma brzo
nestao, pa je počela da se tuži razočaranim glasom:
— Na žalost, ja ne mogu ovo pročitati!
— Sigurno je pisano indijanskim crtanim pismom?
— Nije. Pisano je engleskim slovima, ali je jezik nepoznat.
— Pokaži mi list!
— Evo ti ga! Ali dobro bi bilo da sjednemo! Kad čovjek stoji, teže shvaća.
Sjela je i lupila rukom. Jasno mi je bilo što treba da uradim: sjeo sam do nje i glasno joj čitao. Bilo je pisano
na jeziku Apača, a list je pisala ista kaligrafski uvježbana ruka i na tačno istom dobrom papiru kao i pismo
koje sam primio od Tatellah-Sataha. Prijevod je glasio:
»Zašto si tragao samo za deadlv dustom? Za smrtonosnim zlatnim prahom?
Zar si zaista vjerovao da taj neopisivo, bogati Win-netou nije za sobom ostavio ništa bolje čovječanstvu?
Zar je Winnetou, kojega si sigurno dobro poznavao, bio toliko površan da si smatrao za neophodno da dublje
kopaš?
Sada znaš zbog čega sam se na tebe ljutio. Dobro mi došao ako si dobrodošlicu zaslužio!«
To je bilo pismo ,tisućugodišnjeg starca'. Složio sam Papir i stavio ga u džep. Pogledali smo se.
— Zar to nije čudno? — upitalo je Srdašce.
~ Veoma čudno! — potvrdio sam. — Piše tačno ono što si bila rekla. Postiđen sam!
— Nemoj to primiti k srcu!
~ Ipak! U vezi s Winnetouom počinio sam neoprostiv grijeh. Ne samo u odnosu na Winnetoua već i na
čitavu njegovu rasu! I1 ja sam sada uvjeren da ćemo

l* Winnetouovi nasljednici

177još više i mnogo važnije pronaći od onoga Sto san? ne-. kada našao.
- Zato što to kaže Tatellah-Satah?
— Ne samo zato što to kaže Tatellah-Satah nego i zato što je to u vezi s Winnetouovim karakterom. Ja sam
u svojim mislima i djelima daleko zaostajao iza tog uzvišenog, plemenitog karaktera. U tome je moj grijeh.
On bi se sada blaženo nasmijao i oprostio mi. Ali meni nije do smijeha. Razmisli samo, uzalud je prošlo
trideset godina! Čitav ljudski vijek! Dođi, Srdašce, morat ćemo kopati!
— Da, dok ne dođu Entersi — suglasila se.
— Ne zbog toga! Sada mii je svejedno da li su tu ili nisu. Slušaj! Čujem njihove glasove. Govore sa
Pappermannom. Znači da su se već vratili.
Da, došli su i donijeli prerijskog zeca koji je u brda zalutao. Sebulon se tako ponašao kao da su neko junačko
djelo izveli. Ja sam ga, međutim, kratko i odsječno prekinuo u hvalisanju:
— Ostavite tog zečića! Možda ćemo ga ispeći, a možda i nećemo. Sada imamo važnijeg posla.
Imao sam namjeru da hn tek kasnije ispričam gdje smo bili, i to tek onda kada više ne budemo ovdje, jer sam
se bojao da će ovo mjesto izazvati u njima naročita sjećanja. Drugim riječima: htio sam postupiti kao
psihijatar, ali sam odustao od toga zbog nečega što je bilo važnije i nastavio:
— Želim da vam otkrijem nešto što sam u početku mislio da odgodim. Nadme, vi ste u zabludi što se tiče
mjesta na kojem ćemo danas i sutra logorovati. Ovdje nisu sahranjene poglavice Kiowa, već otac i sestra
moga Winnetoua. Tavuntsdts-payavh je naš Nugget Tsil.
Djelovanje mojih riječi bilo je izvanredno. Braća su stajala šuteći; nisu se pokrenuli, a ni riječi progovorili.
— Jeste li me razumjeli? — upitao sam. Hariman je tako naglo sjeo kao da je na zemlju

pao. Pokrio je rukama lice, počeo je glasno i gorko plakati. Sebulon je uperio svoj mračan ali i nemiran
pogled na mene i upitao:
— Zar je istina to što govorite?
— Ne znam zbog čega bih vas lagao?
178
— Well! Vjerujem vam! Znači, to su grobovi In-tschu-tschuna i Nscho-tschi?
- Da.
— Koje je naš otac ubio?
— Da, vaš otac i nitko drugi.
— Dozvolite da malo pogledam grobove. Prišao je najprije poglavičinom grobu, a iza toga
grobu njegove kćeri. Razgledao ih je veoma pažljivo. Izgledao je sabran, ali čim se maknuo, primijetili smo
da tetura. Sličio je osobi koja hoda po visokoj žici i krišom nastoji da ne izgubi ravnotežu. Nakon 'toga je
polako prišao zečiću. Gurnuo ga je nogom i rekao potmulim glasom:
— I opet samo jedan bijedan zečić! Pa i mi! Tačno onako kao nekada sa Gatesom i Clayom. Kao što vidite,
Mr. Burtone, ja sam sve pročitao i zapamtio, čak i ono o zecu i starim golubovima koje nitko nije mogao da
jede. Zamolio bih vas da nama za ljubav učinite jednu uslugu.
- A što to?
— Da nam obnovite dva prizora iz prošlosti ovoga mjesta. Shvaćate li me?
— Shvaćam. Vi sada želite da uzjašemo konje i da vas povedem i pokažem sve što se odigravalo onda kada
je Intschu-tschuna sa kćerkom bio ubijen, a nakon toga da vas odveđem tamo gdje mu je vaš otac oduzeo
oporuku?
~ Da, na to sam mislio.
— Namjeravao sam da pokažem Mrs. Burton ta mjesta. Nemam ništa protiv da dođete i vi sa nama. Ipak
smatram da bi u vašem interesu bilo bolje da od toga odustanete.
- Zašto?
~ Zato što bi, po mom mišljenju, sin morao imati veoma jake živce da može obići ona mjesta na kojima Je
otac počinio takva nedjela.
— Zdravi smo, a i naši su živci zdravi. Znači da ste spremni?
- Da.
- Kada?
.— Kada god zaželite.
— Neka to bude odmah! Naime, mene ne resi strpljivost.

179— Bit ćete strpljivi, ako ne sada, a ono kasnije. Dakle, polazimo. Mr. Pappermann ostat će ovdje na straži.
— Veoma rado! - potvrdio je stari. — Nisam ni najmanje raspoložen da se brinem za stare tragove!
• Braću nije trpio, a pogotovu mu je Sebulon bio mrzak. Bio bi se još sočnije izrazio, ali je na kraju ipak odustao jer je
smatrao da im je i tako dosta kazao. Osim njega svi smo uzjahali, jer nam konji još nisu ni bili rasedJani. Vratili smo se
istirn putem kojim smo i došli, a poslije skrenuli prema jugu do rijeke kraj koje sam nekada logorovao sa Winnetouom,
Intschu-tschunom, sa Nscho-tschinom, Sam Hawken-som, Dick Stoneom, Will Parkerom i sa trideset Apača. Odavde
sam ih poveo onim putovima kojima sam nekada išao što pješice, što na konju, sve dok nisu odjeknuli hici koji su
pogodili oca i kćer. Zahvaljujući tome, moja žena, kao i braća, stekli su jasnu sliku o ,, ubistvu-onih koje sam toliko
volio. Uto smo stigli na- ,M trag do našeg šatora, i tu sam na samom mjestu ispri- | '» čao i objasnio što se sve odigralo
prilikom krađe opo- 4 ruke. Tokom cijelog našeg, obilaska Hariman Enters nije progovorio ni jodne riječi, čak me nije ni
pogledao. Bilo mi ga je žao. S vremena na vrijeme zažarili bi mu se obrazi, češće bi brisao anoj sa čela. Bio je u groznici.
Sasvim drukčiji od svoga brata. Ovaj se držao tako kao da ga se sve to ništa ne tiče. Pokazao se tako staložen da bi čak i
dobar poznavalac ljudi to protumačio kao iskren stav. Jedino oči — njegove oči! Njih nije uspio da ukroti! One su sve
odavalo, sve! Bio je bijesan što njegovu ocu nije pošlo za rukom da izvede podvalu onako kako ju je prvobitno bio za-
mislio. Ovaj me je sada vjerovatno još i više mrzio nego njegov otac. Bio je sada sposoban da počini bilo kakav zločin, pa
čak i ubojstvo. Ipak se nisam imao čega bojati, barem ne za sada, i to zbog toga što se bio obavezao da će me izručiti
Kiktahan-Schonki, i to živog.
I on je sada primijetio malo udubljenje u zemlji kraj groba poglavičina. Gledao je u nj, razmišljao i upitao me:
— Vi ste sigurno ovdje nekada kopalif
— Da — potvrdio sam,

180

— I tu je bila oporuka?
— Da, I ne samo oporuka.
- A što još?
— Ne znam, ali ću doznati. Molim vas, posudite mi vaše lopate.
- Zašto?
— Da kopam.
— Još jednom? — Ovdje? — Na tom mjestu?
— Na svaki način još jedanput! I na istom mjestu!
— A vi stvarno vjerujete da nije sve izvađeno?
— Da, vjerujem!
U njemu je nešto buknulo, oči su mu se zaiskrile, a glas od uzbuđenja promuklo zatitrao dok je govorio:
— I da vam radi toga posudim naše lopate! Nije mi ni na kraj pameti! Ni u snu! Kopat ćemo sami, sami, moj brait i ja!
Odjurio je onamo gdje su ležale lopate, dohvatio ih, pružio jednu svome bratu i naredio mu:

— Ustani i ne cmizdri, stara kukavico! Čuo si: gnijezdo nije sasvim ispražnjeno! U njemu ima još nešto!
Vjerovatno mnogo, veoma mnogo! Ustani! Sada treba raditi, raditi!
Hariman je ponovo sjeo i sagnuo glavu! Odgurnuo je pruženu lopatu i rekao:
— Pusti me na miru! Neću da radim! Neću ni prstom da maknem! Neka je prokleto zlato, kao i tvoja požuda da ga
drugima otimaš! Ona će te upropastiti, tačno kao i njega — kao i njega!
— Znači da nećeš?
— Neću! Nemoj se truditi! Svega mi je dosta!
— Kukavico! Prokleta kukavico! — zasifctao je prezrivo Sebulon.
Nato je Hariman skočio i bijesno ga upitao:
— Tko je kukavica?. Ti ili ja? Imam dovoljno hrabrosti da se borim, ali je ti nemaš! Hoću da se oslobodim,
oslobodim sotone koja je nad nama vladala, a i danas još gospodari. Neumoljiva je sotona, nemilosrdna, i nalaže nam
da je slušamo ili u protivnom da propadnemo. Ona od nas zahtijeva zločin ili da svojim životima okajemo oca. Ti nisi
dovoljno hrabar da se protiv sotone boriš, i zbog toga si izabrao zločin. Ja, međutim, biram smrt. Dakle, ponavljam pi-
tanje: Tko je kukavica? Ti ili ja?
J.81

l!— Ja se nisam odlučio za zločin, već za zlato, za zlato! A ako mi ne misliš pomoći, uzet ću ga sam!

Odbacio je jednu lopatu, a drugom počeo kopati. Hariman je ponovo sjeo, U to je pristupio Pap-permann,

dohvatio lopatu sa zemlje i rekao:

— Pomoći ću. Dvojica će više uraditi nego jedan. Međutim se Sebulon odmah na njega izderao:

— Bježite odavde! Vi ovdje nemate šta da tražite! Ovdje naću nikoga drugog da trpim!

— Well! Neka bude kako želite! Mislio sam samo da vam uslugu učinim!

Odložio je lopatu. Sebulon je, međutim, kao mahnit počeo raditi. Počeo je kopati tako brzo i tako snažno kao

da se radi o životu i smrti, kao da ne smije izgubiti ni jednu minutu. Rupa je postajala sve dublja i dublja.

Stalno je zurio u nju. Znoj mu se slijevao sa čela i obraza.

— To je ludost — očita ludost! — došapnula mi je moja žena. — Ponaša se kao da sve ovo njemu pri-

pada! Sta će iz toga još sve nastati?

— Za nas ništa opasno — odgovorio sam isto tako tiho.

— A ako ipak nešto pronađe — šta će onda biti?

— Ako ne bude zlato ili nešto drugo što vrijeđii — odbacit će.

— A ako ipak bude nešto što neće htjeti da od«-baci? U tom slučaju bi lako moglo doći do borbe između

tebe i njega!

— Do borbe? Nikako! Prepusti to meni'i ne brini! Ovdje se radi o veoma važnim psihološkim momentima

koje više nikada u svom životu neću imati prilike da doživim.

— Sta ti vrijede svi ti psihološki momenti ako ih možda platiš životom!

— Molim te, budi razumna, budi mirna! Neće mi se ništa dogoditi, zaista ništa! v

— Voljela bih da u to mogu povjerovati. Daj mi jedan od tvojih revolvera. Tog suludog čovjeka ću

smjesta ustrijeliti ako se usudi da te samo rukom takne!

Njezina je odluka bila ozbiljna. Stvarno se bojala. Ta dobra žena, koja nikada nije bila gruba ni

182

ma crvu ili bilo kakvoj bubi, htjela je sada, iz ljubavi prema meni, da ustrijeli čovjeka! Bio sam dirnut, ali joj

to nisam pokazao, već smješkajući se odgovorio:

— Drago dijete, ako bude potrebno i ako se bude moralo pucati, onda ću to sam učiniti. Gađam bolje od

tebe. A sada budi dobra i...

— čuj! — prekinula me je. — Sto je to? Sebulon je uskliknuo, radosno uskliknuo i počeo da

radi udvostručenom snagom. Zemlja je iz rupe letjela na sve strane! Prišao sam da pogledam.

— Dalje odavde, dalje! — izderao se na mene.

— Hoću samo malo dolje da pogledam — izvinja-vao sam se.

— Nećete ni to! Dalje odavde, ili ću vas udariti! Podigao je lopatu i prijeteći me pogledao. Oči su

rnu bile zakrvavljene. Ustuknuo sam i mirnim glasom nastavio:

~ Zar mi nećete dozvoliti da vas upitani zašto ste uskliknuli?

— To vam mogu reći: naišao sam na zlato.

— Stvarno?

— Da — na nešto tvrdo, široko. Rupa je pretijesna. Moram je proširiti. Ali sam. sam! Tko god mi se

odviše približi, udarit.ću ga, pa bio to ma tko!

Nastavio je da radi, a ja sam se vratio na svoje mjesto.

— Vidiš, vidiš da sam bila u pravu! — počelo je Srdašce ponovo da me upozorava. — Htio je da te

ubije!

~ Samo što to on neće učiniti. Molim te, nemoj mi svojim strahom još više otežavati cijelu stvar! Nemaš

razloga da budeš nemirna!

Ove moje riječi su je umirile, iako se Sebulon Ponašao tako da se čovjek nije mogao osjećati sigur-lim. Prije

je znoj brisao rjeđe, ali sada sve češće. Znoj mu je tekao s podnabuhlog lica. Oči su mu sve Jače iskakale iz

duplji. Stenjao je i stenjao, u početku rijetko, a sada gotovo kod svakog zamaha lopatom. Ruke su mu počele

drhtati. Kretnje su mu postajale nesigurne. Slika koju je pružao bila je veoma ružna. Bio je sličan demonu,
zloduhu, koga oko smrtnika ne može gledati.
183I najzad usklik ushićenja! I još jedan nakon toga!
— Oče, oče, ti si tu! Pomažeš rni! Znam; osjećam! Zahvalan sam ti!
Izgovorivši to s velikim ushićenjem okrenuo je svoje izobličeno lice prema nama i zaprijetio:
— Nitko se ne smije približiti, nitko! Tko se usudi da dotakne blago, smjesta ću ga ubiti! Zapamtite!
Rupa je postala široka i duboka. Zašao je u nju. Dosezala mu je do pajasa. Sagnuo se dolje i nešto podigao.
Položio je to na rub rupe. Bila je to glinena posuda. Izvadio je još jednu, pa treću, četvrtu i petu. Iza. loga je
počeo još dublje da kopa, zatim se izvukao iz rupe, uzdahnuvši otegnuto i duboko, te reče:
— Gotovo! Ovo je sve! Više ništa nema! Hariman je sjedio okrenuvši mu leđa. Sada se
okrenuo, pogledao u posude, ustao i prišao svome bratu.
— Ah, ipak si došao! — rugao se. — Samo nemoj misliti da ćeš nešto dobiti! To je moje, sve moje, sve
moje!
~ Ništa nije tvoje! — odgovorio je Hariman.
— A čije je?
— To pripada Mr. Burtonu i nikome drugom. Win-netou je ovo za njega zakopao, samo za njega!
— A dokazi, dokazi! — smijao se Sebulon. — Ovaj Mr. Burton je prije trideset godina uzeo što je bilo
njegovo: oporuku. Sve je ostalo ostavio, jer nije bilo za njega! Danas sam ja to pronašao. Ovdje važi pravilo
prerije. .Po zakonu koji vlada na Zapadu sve što se pronađe pripada onome tko je to našao. Dakle, meni,
jedino meni!
— Pogrešno, sasvim pogrešno! — proturječio mu je Hariman. — Sta si ti znao o ovome blagu? Mr. Burton
je, međutim, znao o njemu. Htio ga je uzeti,-htio je kopati. Zamolio nas je za lopate. Ti mu nisi posudio
samo lopate već i svoje ruke, svoju radnu snagu. Kopao si umjesto njega, kopao si za njega. Tako
je. Tako stoji stvar, i nitko to ne može izmijeniti.
— Tako? Tako? - zasiktao je Sebulon. — I to mi ti kažeš, moj rođeni brat! Kako znaš da sam kopao za
njega, a ne za sebe? Jesi li to možda od mene čuo.'
184
ILi od njega? Ne! Mirno me je promatrao dok sam radio i nije rekao da je to za njega. A kada je prišao rupi
da dolje pogleda i kada sam ga otjerao, poslušao me je. Udaljio se a da nije zahtijevao za sebe ono što se u
rupi nalazilo. Jesi li razumio? Ovih pet dragocjenih posuda su moje vlasništvo. Htio bih da vidim onoga koji
bi se odvažio da mi to ospori! Sada mi pomogni! Hoću da ih otvorim!
Srdašce me je zabrinuto i upitno pogledalo. Tiho sam joj rekao:
— Čekaj da vidimo šta se nalazi u njima. Zlato ni u kom slučaju ne može biti.
— Možda ipak.
— Ne. Dobro sam pazio. Da je u njima zlato, bile bi posude teže. Samo strpljenja!
Glinene posude bile su kvadratnog oblika, plavka-sto-smeđe boje i ukrašene indijanskim figurama. U njima
je čovjek mogao još izdaleka prepoznati pečene glinene radove iz sala Moquija ili Zunija. Bile su sastavljene
iz dva dijela, iz gornjeg i donjeg, a na sastavu oblijepljene nepropusnim kitom. Osim toga, bile su omotane
jakom, uljem natopljenom špagom od like i osagurane čvorovima. Po ovome sam i zaključio da se u njima
ne nalazi metal, već nekakav predmet, koji je prije svega morao biti zaštićen od vlage.
— Dakle, dođi i pomozi mi! — rekao je još jednom Sebulon svome bratu. — Samo pazi da se nišla ne
polupa!
Sjeli su jedan pored drugoga kraj posude i počeli najprije da uklanjaju špagu. Hariman je radio mirrio i
staloženo, a Sebulon žurno, nervozno i nestrpljivo. Kao što su mu se malo prije tresle ruke, tako sa mu se
sada tresli i dlanovi i prsti.
~ Prokleti da su ovi pusti čvorovi! — kukao je. ~ Sve to ide tako polako, polako! A ipak je otac ovdje!
Osjećam to po naporu, po strasti koja me svega želi raznijeti. Radi brže, brže! Samo nemoj ništa razbiti,
pazi! Na njima ne »mije biti ni jedna jedina pukotina! Kada su sa prve dvije posude odevezali špagu, obojica
su počela da noževima skidaju kit. Taj je podao bio veoma mukotrpan, jer se tokom godina sve to
skamenilo. Sebulon je stalno i uporno govorio svome
185bratu o nekakvom srebru, zlatu, biserima, o starom meksikainskom, tolteškom, azteškom, pa čak i o
starom peruanskom nakitu i ukrasima. On je zamišljao da je sve to najskuplje, najvrednije. Njegove su riječi
postepeno prelazile u suludo, izbezumljeno brbljanje. Sve to čovjek je jedino mogao podnijeti ako je gledao
očima psihologa ili psihijatra. U radu su podjednako napredovali. Kad je jedan završio, bio je i drugi gotov.
Svaki je od njih mogao da otvori posudu, ali to nije uradio. Bili su i odviše napati. Najprije su odahnuli.
- Pogodi što je unutra? — viknuo 1e Sebulon gotovo kreštavim glasom i drhtavim usana. — Zlato?
Dijamanti?
— Neću da pogađam — odgovorio je Hariman. — Otvorimo ih!
— Dobro! Brojim! Jedan - dva — tri! — Oba su poklopca u isto vrijeme podigli. Svaki je gledao u svoju
posudu. Svaki je zavukao ruku u nju da izvadi sadržinu, i bili su potpuno tihi, šutjeli su. Nije se čuo
nikakav uzvik iznenađenja, -veselja, ili čak ushićenja. Promatrali su što su u rukama držali.
— Kožnati paket! — rekao je najzad Sebulon.
— Da, kožnati paket — isto tako odgovorio je Hariman.

— Možda sa zlatom?
— Ne. I odviše je lagan.
— Dijamanti! Nakiti?
— I zato je odviše lagan.
— Možda čak novčanice?
Njegove su se oči opet zaiskrile. Pet takvih paketa sa novčanicama! Kakav imetak'
— Otvorimo, brzo, brzo! Presijecimo remenje! — rekao je.
Presjekli su remenje i rastvorili kožnate dijelove.
— Knjige! — rekao je razočarano Hariman.
— Knjige! Grom i pakao! Samo knjige! — zaurlao je Sebulon. — Bacimo ih!
Zavitlao ih je i bacio.
— Samo kakve su to knjige? upozorio ga je Ha-rimain. — Pogledaj najprije. U njima može biti i no"
vaca!

186

Sebulon ih je ponovo donio da ih pregleda, ali ih je brzo odbacio, samo još dalje nego prije.
— Sve samo ispisane stranice! — ljutio se. — Sa beznačajnim natpisima i ljubljenim imenom
VVinnetou!
— I kod -mene — objasnio je Hariman, koji je u međuvremenu i svoj paket pregledao.
— To treba baciti! A pretražimo sada ostala tri! Nadam se da je u njima nešto vrednije!
I sami možete zamisliti da nisam bio baš ravnodušan dok sam pratio tu scenu. Svaki pojedini list ili listić,
svaki komadić kože ili špage od like bio mi je svet. Nisam se uplitao u njihov posao, jer su mi time samo
pomogli. Morao sam jedino paziti na to da mi nešto ne unište ili pokvare. Kada su stali da pretražuju dvije
druge posude, pokazalo se da je nestrpljivi Sebulon nezadovoljan brzinom kojom su ih otvarali. U velikoj
žurbi raskinuo je i istrgnuo vezove, te počeo vikati:
— Sve ovo teče sporo, odviše sporo! Kit više nećemo s-kiđati jer to zahtijeva odviše vremena. Jedno-
stavno ćemo razbiti posude!
Brzo sam im prišao i rekao:
— Ne dozvoljavam da se bilo što razbije! U ovim se posudama nalazi zavještenje velikog, plemenitog po-
kojnika. One za mene predstavljaju veću vrijednost od svakog zlata i dragog kamenja. No dozvoljavam
da se razbiju!
Predmet koji je držao u rukama metnuo je na stranu, dohvatio lopatu i prijeteći mi rekao:
— A šta će biti ako ih ipak razbijem? ~ Pshavv! Zato nećete imati vremena! - Kako?
— Udarit ću vas tako da ćete odletjeti i kao vreća se srušiti na zemlju!
— Zbilja? Pokušajte! Samo pazite šta ću vam prije toga reći: u mojoj ruci vidite lopatu. Najprije ću njome
razbiti posudu, a onda, ako mi i najmanjim pokretom zaprijetite, vašu glavu! A sada činite što vas je
volja!
Podigao je lopatu spreman da njome zamahne, a ja sam stegao pesnicu spreman da zadam udarac. Uto se
Srdašce stvorilo kraj mene i reklo:
187— Ja ću to obaviti!
Odgurnula me je u stranu, stala ispred Sebulona i zapovjedila mu:
— Sklonite lopatu!
Pri tome je zapovjednički ispružila ruku. Vidjelo se po njoj da uopće ne računa na bilo kakav otpor. Ovaj se
trgnuo, gotovo prestrašeno, zureći u njezine oči. Njihovi su se pogledi načas ukrstili. Onda je spustio pogled,
a zatim i lopatu.
— Bacite je! — zapovjedila mu je. Bacio ju je.
— Sjednite! — rekla mu je blažim glasom. I to je učinio.
— Tako! A sada nastavite vaš, posao, samo budite oprezni i pažljivi! Ne smije da nastane ni najmanja
pukotina! Nadam se da ćete rneni .za ljubav to uraditi!
— Za ljubav, njoj za ljubav! — snuždeno je rekao.
— Sta će ljudi o meni misliti kad vide da slušam! Te oči, te oči! Harimane, reci joj, kako me barem
ona ne bi smatrala za kukavicu!,
— O čemu je riječ? — upitala je Harimana.
— Odgovorio je: — Moj brat ne može da podnese vaše oči, Mrs. Burton, još od prvoga susreta. O tome mi
je govorio čim vas je ugledao, i to mi ponovio već nekoliko puta.
— Tako je! — jadikavao je Sebulon. — Te oči, te podle, nepodnošljive plave oči! One mi zadaju
bol! Muče me i zbog njih patim! Nemojte u me gledati, Mrs. Burton. Skrenite pogled i ja ću za vas
učiniti sve što želite!
Sjela je sada do njega i blago mu dotakla mišicu:
— Kamo sreće da uvijek radite što želim. Tada biste ispravno postupili!
Zgrčio se i zastenjao.
— O nebesa! Sada me je i dotakla!
— Neću više. Nije bilo r^mjerno - izvinjavala se.
— Molim vas da se opet prihvatite posuda! Ostat ću kraj vas i pratit ću vaš rad.

Poslušno se prihvatio svoje posude i rekao Hari-manu:
188
— Dakle, odstranimo kit! Samo budimo pažljivi, veoma pažljivi kako se ne bi ništa razbilo! Jesi li me
razumio?
Nastavio je prekinuti posao kao da se ništa nije bilo dogodilo. Radio je tako oprezne i pažljivo da sam se u
sebi čak i divio. Srdašce se međutim tiho i zadovoljno smiješilo. Bila je uvijek tako sretna kada bi joj uspjelo
da zlo okrene na dobro. Prijašnja žurba ponovo je zahvatila Sebulona, ali se protiv toga borio. Uspjelo mu je
da se svlada sve do onoga trenutka kada je trebalo da otvori glinenu posudu. Tada je ^ duboko udahnuo i
rekao:
-- Oprostite. Mrs, Burton! Ako opet pronađemo knjige, bit će vaše. Ali ako je zlato ili nešto slično, neću ga
nikome dati! Ni po koju cijenu! Da pogledam?
— Da — odgovorila je.
. Odstranio je poklopac i zavirio unutra.
— Isto onakav kožnati paket! — zastenjao je. • Izvadio ga je, otvorio i pregledao ga.
— l opet samo ispisane stranice, ništa više, ništa više! To je prva nesreća, bijeda, sramota! Sto je s
tobom?
Ovo pitanje bUo je upravljeno bratu koji je također otvorio paket.
Pokazao ga je i odgovorio:
— Piskaranje i ništa drugo! Sebulon skoči na noge i zakuka:
~ Daha mi treba, daha! Bijes me hvata! Udarit će me kap!
Stao je mlatarati rukama i juriti gore-dolje. Ha-riman je međutim izvukao petu, posljednju posudu i počeo da
skida špagu. Srdašce mu je pomoglo. Kada je Sebulon to vidio, brzo je dojurio, progurao se između nJe j
brata i zamolio je:
— Nemojte vi, nemojte vi, Mrs. Burton! Štedite vaše ruke! Ja ću umjesto vas!
Ovo je bilo rečeno dobronamjerno. Čudnovato! Nije dugo trajalo dok je i posljednja posuda bila otvorena.
Njezina je sadržina bila ista kao i u prijašnje četiri. Sebulon je sada sagnuo duboko glavu, kao i maloprije
njegov brat, samo je još više pokrio lice ruka-
189ma i počeo plakati, ali iz sasvim drugog razloga. Grudi su mu se grčevito nadimale. Svi ostali smo šutke
stajali po strani. Nakon izvjesnog vremena naglo je skočio na noge, pogledao oko sebe, kao da se iza sna
budi, i bijesno viknuo'
- Što sam rekao! Sto sam bio rekao? Da je s nama otac, naš otac! Baš sam luđak! Od tog starog cdrpanca već
je davno nestao svaki trunak, svaki atom i čestica! Za sobom je jedino ostavio sramotu! Od njega smo
naslijedili nagon za ubistvom, za samouništenjem! To je sve što mu imamo da zahvalimo, sve, sve! I taj je
čovjek zamišljao da je otac i da se ocem može nazvati! Sramota!
Otpljunuo je tri puta i okrenuo se s namjerom da nas napusti. Ali već nakon nekoliko koraka opet se
zaustavio, okrenuo prema nama i rekao:
— Mrs. Burton, odričem se drljotina. Ne trebaju mi. Poklanjam vam ih. čujte, vama, jedino vama! Da
je netko drugi u pitanju, čak bih se i borio, pa makar to bio i Olđ Shatteriianđ. Rado ih vama prepuštam i
ništa u zamjenu za njih ne tražim. Vaše su vlasništvo. Radite sa njima što god vas je volja!
Nakon toga se opet od nas oifcrenuo i teturajući pošao u šumu iza čijih je stabala nestao.
— Lud čovjek! — rekao je brat koji ga je očima pratio kao i mi. Dalje ništa nije rekao.
Srdašce je zapravo sada trebalo da pripremi jelo, samo što to nije učinila. Najprije je htjela da dozna u čemu
je značenje blaga koje je iskopano. Zamolio sam Pappermanna da još jednom kopa, i to dublje, kako bismo
se uvjerili da nismo i ovoga puta nešto ostavili. Hariman Enters se odmah ponudio da mu pomogne. Iskopali
su još čitave dvije stope, ali nisu ništa našli te su otvor ponovo zatrpali. Za to vrijeme sam sa ženom
pregledao sadržaj svih pet posuda.
Bile su to vezane pisanke, manuskripti, pisani rukopisom Winnetoua, menj veoma dobro poznatim Možete
već i sami zamisliti kakav su na me utisak ostavili potezi pera, iako grafički nisu bili lijepi, ali za to vanredno
karakteristični. Slova su do tančina imala isti položaj i dužinu. Rukopis je bio čist i harmoničan, kao i duša
onoga koji je pisao. Čovjek ne bi mogao
190
reći da je sve bilo pisano, već crtano i slikano. Nije bilo ni jedne mrlje, ni bilo kakvog traga nečistoće. Takav
je uvijek bio, takav je u svemu bio! Nije bilo dvadesetak ili pedesetak strana, već nekoliko stotina! Gdje ih je
samo ispisao? Na nekim je sveskama stajao naslov: »Pisano na Nugget Tsilu« — »Pisano kraj groba moga
oca« — »Pisano kraj groba Klekih — petrasa« — »Pisano u Old Shatterhandovu stanu kraj Rio Pecosa« -
»Pisano kod Tatellah-Sataha« -»Pisano za moju crvenu braću« — »Pisano za moju bijelu braću« — »Pisano
za ljude cijelog svijeta«. — Na mnogim sveskama nije bilo naslova. Pisao je na engleskom jeziku. Na onim
mjestima gdje mu je nedostajao pravi, individualan izraz, bio se poslužio riječima indijanskog jezika.
Na kraju posljednje pisanke pronašao sam cjelokupan popis sadržaja i pismo meni upućeno. Popis ću kasnije
objaviti. Pismo je glasilo:
»Dragi moj, dragi, dobri brate!

Molim se velikom, predobrom Manitouu da dođeš po ove knjige. Ako pogriješiš prvi put, i to zbog toga, što
nisi dovoljno duboko kopao, znači da još nije stiglo vrijeme da dospiju u tvoje ruke. Neću prestati da se
molim sve dotle dok ne dođeš i ne pronađeš ih. One su namijenjene samo tebi i nikome drugom.
Ovu svoju oporuku nisam ostavio kod Tatellah--Sataha, jer te on ne voli. I u tome su mu razlozi plemeniti,
kao i uvijek. Nisam je povjerio ni bilo kome drugome, jer je mojs povjerenje u svemogućeg i sve-mudrog
oca svih svjetova veće nego u ljude. Ove sam knjige zakopao duboko u zemlju jer su važne. Poviše njih leži
jedna druga oporuka koja treba da ovu pri-kfije i zaštiti. Upoznao sam te samo s onim što leži Pliće, kako bi
ono što je dublje ostalo u zemlji sve dotle dok mu ne dođe vrijeme. Saopćio sam Tatellah--Satahu da su
ovdje za tebe dvije oporuke,. To sam radi toga uradio kako se ne bi izgubile ako ne dođeš.
A sada otvori svoje srce i svoju dušu i čuj što ču ti mrtav, a ipak živ kazati!
Tvoj sam brat. To želim i takav ostajem. Čak i
191tada kada plemenima Apača stigne žalosna vijest: — Winnetou, naš poglavica, nije više među živima! —
Učio si me kako je smrt najveća ovozemaljska laž. Htio bih da ti kažem kako ovaj tvoj dragocjeni dar sadrži
istinu. Kada se buć!, govorilo o mojoj smrti, želim da te i tada zakriljuju moje ruke isto onako kao i za moga
života. Hoću da te zaštitim, prijatelju moj, brate moj, dragi moj brate!
Veliki dobri Manitou nas je združio; Mi nismo dva bića, već jedno. I ostat ćemo. Nema sile na svijetu koja bi
mogla to spriječiti. Čak nas ni grob ne razdvaja. Proskočit ću njegovu dubinu i u ovoj svojoj oporuci dolazim
k tebi i ostajem s tobom zauvijek. Otkad te poznajem bio si moj čuvar, a ja tvoj. U mojim si očima bio nad
svim ostalima koje sam volio. U svemu sam se u tebe ugledao. Dao si mi mnogo. Obdario si me duhovnim i
duševnim blagom, a ja sam pokušavao da ih zadržim i prisvojim. Tvoj sam dužnik, i to sa veseljem, jer me
taj dug ne tišti, već ushićuje. Zar nam nisu mogli svi bljedoliki prići onako kako si ti učinio kao čovjek
čovjeku? Znaj da bi sva moja crvena braćat isto tako rado postala njihovim dužnicima kao što sam i ja tvojim
dužnikom! Zahvalnost crvene rase bila bi isto tako velika i iskrena kao što je zahvalnost koju tvoj Winnetou
osjeća prema tebi. A gdje su milijuni zahvalni, tu se zemlja pretvara u raj.
Ali ti si učinio mnogo više, mnogo više! Ti se nisi smilovao samo tvom crvenom pi-ijatelju, već i cijeloj
njegovoj prezrenoj, progonjenoj rasi, iako si dobro znao, a i danas to znaš, isto kao i ja, da će doći vrijeme
kada ćeš biti isto onako prezren i prcjgonjen kao oni. Nemoj klonuti duhom, prijatelju moj! Bit ću uz tebe!
Ako tebi živome neće vjerovati, morat će meni mrtvome. Ako ne žele da shvate ono
0 čemu pišeš, neka pročitaju ono što sam ja napisao. Uvjeren sam da je tvoj Winnetou učinio najsmjelije
1 najbolje djelo time što je u svetim časovima odložio pušku i zbog tebe se latio pera. Bilo mi je teško,

veoma teško da to ostvarim jer se pero odupiralo da posluša mene, Crvenokošca. Usprkos tomu uspio sam
jer sam slušao glas svoga srca koje govori iz svakog retka koji ostavljam narodima čovječanstva.
192
Moja ljubav i dalje živi. i tvoj će Winnetou i poslije smrti biti uza te. Borit će se za tebe boreći se za sebe i
svoju rasu. Uzdigao sam se do tebe kako bih te zaštitio. Molim te, dopusti mi to! Tada će se i moj narod
moći da uzdigne do tvoga i nestat će patnja moje nacije.
Znaj da sam kraj tebe u trenutku kad čitaš ove retke, samo ne kao duh, kao varljiva spiritistička duša, već
kao vjerno, . toplo bilo, koje će sjedinjeno sa tvojim zauvijek kucati u tvom srcu. O, samo kad bi to bilo
moglo biti i bilo čitavog čovječanstva!
Da nisam lud dok ovo pišem? Pozdravljam te! Ako želiš da bilo što još o meni čuješ, sve -ćeš pronaći u ovim
listovima. Donio sam ih do Nugget Tsila. Jama je otvorena da ih .za tebe primi. Sam sam! Koliko samo te
samo volio! A koliko te još volim! Bio si za mene um i duša, srce i volja. Ono što jesam, tebi zahvaljujem.
Mnogo ih je, vrlo mnogo koji bi htjeli da isto takvi postanu,
Tvoj Winnetou.«
Dok sam joj čitao, Srdašce je sjedilo pripijeno uza me, i kad sam čitanje završio, ništa nije rekla, već me
zagrlila, prislonila glavu na moje rame i zaplakala. I ja sam šutio. Dugo smo ovako sjedili. Poslije smo
manuskripte ponovo smjestili u glinene posude i odnijeli ih u šator da ih ondje sklonimo. Pismo sam
međutim zadržao.
- Hoćeš li ga pokazati ,Mladom Orlu'? - upitala je.
— Da, neka ga pročita, i to odmah — odgovorio sam.
Pošli smo k njemu. Izgledalo je kao da ga uopće nije zanimalo što radimo. Kad smo mu pružili pismo s
nekoliko riječi objašnjenja, lice mu se odjednom ozarilo. Skočio je brzo na noge, dohvatio pismo i rekao:
— Mr. Burtone, hvala vam! Vjerujte mi da veoma dobro znam šta znači kada čovjek iz vaših ruku primi
ovakvo pismo!
- Dajem vam da ga pročitate, i pri tome sam malo i sebičan — odgovorio sam. — Oporuku moga

Wmnetouovi nasljednici

193Winnetoua stavljam pod vašu zaštitu. Neću moći da se uvijek zadržavam kraj šatora i molim vas da
budete budni, ako budem prisiljen da se udaljim. Na primjer, odmah sada. Idem da pogledam šta je sa
Sebulonom Entersom.
— A ja ću se u međuvremenu pobrinuti za hranu — izjavilo je Srdašce. — Pripremit ću ono što si njemu i
njegovom bratu obećao — naime, medvjeđe šape. Nadam se da će mi to uspjeti uz pomoć Pap-permanna.
Sjetio sam se kako bi bilo dobro da pogledam šta je sa Sebulonom Entersom, i to ne samo radi vlastite
sigurnosti već i radi toga što ml ga je bilo žao i što ga nisam htio za izvjesno vrijeme da izgubim iz vida.

Kako smo mislili da je njegov brat donekle spašen, morali smo sada i njemu pomoći. Slijedio sam trag
njegovih stopa. Tragovi su vodili duboko u šumu, i to ne u pravoj liniji, kao u čovjeka koji zna svoj put, već
krivudavo, u raznim pravcima, kao da je zalutao. Katkada je zastao, sigurno se okretao i ogledao na sve
strane, zamišljajući da ga napadaju nevidljiva bića od kojih se morao braniti.
Pri tome sam veoma sporo napredovao. Još prije no što sam ga ugledao, začuo sam ga. Govorio je glasno,
veoma glasno. Krenuo sam onim pravcem odakle je dopirao glas. Stajao je naslonjen na deblo visoke bukve.
Sakrio sam se u obližnji šiprag. Govorio je kao da se pred tijim nalaze živa bića. Mlatarao je rukama i
klimao glavom. Čuo sam slijedeće:
— Vi ste već svi mrtvi, svi vi! Jedino su još dvojica ostala! Moramo li i mi nestati! Hariman želi da umre, ali
ja hoću da živim. Hoću da ispunim očevu volju kako ne bi i mene posljednjeg ubio! Izručit ću mu Old
Shatterhanda da ga ubiju, hoću, hoću! Uni-štit ću njegova najvećeg neprijatelja i upropastit ću ga kako bih
sam ostao na životu. Samo, mogu li ~" mogu li — mogu li...!
Izgovorivši tri puta ovo, okrenuo je glavu kao da se oko njega u polukrugu nalaze ljudi koji to slušaju.
Naćulio je uši kao da mu je odande odgovoreno i nastavio:
— Ta žena, ta je žena svemu kriva! Žena sa plavim očima i licem punim dobrote' Ta mi se ispriječila
na putu.
Prinio je obje ruke ustima, zaoblio ih i tajanstveno govorio:
— To su plave oči naše majke. One mile, dobre, plave oči koje su nebrojeno puta plakale, dok joj
srce od tuge nije puklo i oči se sklopile! Jeste li i vi primijetili tu sličnost? Blagonaklona je i dobra
isto onako kao i naša majka! Kako se samo smiješe! Kako samo mole! I kako znaju praštati. — Zar da
se te oči pune suzama zbog mene? Zar da se uništi tolika dobrota? Da se pretvori u mržnju i osvetu?
Mogu li? Smijem li? Zbog jedne hulje? Jedne hulje — hulje — hulje?!
Nakrivio je glavu kao da mu netko govori s druge strane. Učinio je ljutit pokret i odgovorio:
— Ne! Starac me je prevario! Prevario, prevario! .U njima nije bilo zlato, već sami listovi, listovi! Da
nije možda naumio da me na sličan način prevari i'u vezi s Kiktahan Schonkom? Dok je živio, varao je
cio svijet. Sada, pošto je mrtav, može jedino još nas da vara. Njega moramo prevariti, moramo! Mogu li
to sebi dozvoliti? Zaista, veoma sam raspoložen da mu uzvratim i da ga prevarim, kao što sam
i ja prevaren, da ga prevarim u vezi s Old Shatterhan-dom! Sve za ljubav plavih očiju! Htio bih...
Dalje nije govorio jer ga je netko prekinuo. S druge strane bukve pojavio se njegov brat i približavajući mu
se doviknuo:
— Šuti, neoprezniče! Tvoje usamljeno vikanje l urlikanje će nas još obojicu upropastiti!
~ Svi su bili ovdje, svi! — izvinjavao se Se-bulon.
— Gluposti! Ovdje nikoga nema, nikoga! Jedan bi se svakoga časa mogao ipak pojaviti. A kada bi čuo tvoju
priču ovim stablima, sve bi bilo otkriveno i unatoč tome što si to držao u tajnosti!
— Na koga si mislio?
— Na Old Shatterhanda. Pošao je u šumu, i to tačno onim pravcem kojim si i ti pošao. Dobro mi je

194

195poznat demon koji te prisiljava da držiš glasne govore. Zbog toga sam i brže-bolje pošao za tobom da te
upozorim. Jedino nisam znao gdje si. Dugo je trebalo dok te nisam pronašao. Najzad sam te čuo kako vičeš.
- Znači da je moja vika ipak nečemu dobro poslužila. Inače me1 ne bi uspio pronaći!
— Ne budi smiješan, već dođi! Ubrzo će nas pozvati da jedemo. Zamisli samo: medvjeđe šape! Zanima me
hoće li joj uspjeti. Još ih nikada nije pekla.
— O, ta je za sve sposobna, za sve, čak i za medvjeđe šape! Sve da joj i ne uspije, ipak bismo ih jeli,
i prijale bi nam, velim ti, prijale! Dakle, dođi!
Pošli su zajedno. Požurio sam se da ih neopazice pristignem, što mi je i uspjelo. Kada su stigli do lo-gorišta,
sjedio sam već kraj ,Mlađog Orla', i vladao se tako kao da se nisam vratio prije nekoliko trenutaka, već
odavno.
Čitaocima koji vole da i sporedne stvari doznaju najsvečanije izjavljujem da sam svoju žemi za medvjeđe
šape ocijenio ocjenom ,vrlo dobar'. Srdašce je, doduše, moja žena i svakako bi trebalo da joj dadem ocjenu
,odličan', ali bi to bilo laskavo i neiskreno, jer se ja u kuhinjske poslove baš naročito ne razumijem. Pa da je
čak i unatoč svesrdnoj Pappermannovoj pomoći Klara i upropastila šape, ne bi mi uopće palo na um da joj
dam bilo kakvu ocjenu. Sape nisu bile loše. Bile su kudikamo bolje od običnih, pogotovo zbog klekinja.
gljiva i komonike, s kojima ih je bila pripremila. Samo da su bile dva-tri dana starije, sigurno bih joj
dodijelio ocjenu ,odličan' ili .izvrstan'. Dakle, uzrok nije bilo Srdašce, već šape. Ako sam i pored svega toga
ipak dao ocjenu ,vrlo dobar' dužan sam da istine radi nadodam da ,se ocjena ,dobar' odnosi isključivo na
medvjeda, dok je ono ,vrlo' bilo namijenjeno mojoj ženi. Poslije jela smo se oboje, ona i ja, uputili na
konjima prema već spomenutom visokom stablu na vrhu planine. Mnogo mi je bilo stalo do toga da razvidim
nadaleko sve oko nas. Žene Siouxa su namjeravale da svrate do Nugget Tsila. Ovamo je trebalo da već
davno prije nas stignu, pa ipak im
196
nikakav trag nismo otkrili. Kako nisam mogao primijetit! bilo kakav trag ili stopu jednog jedinog čovjeka, to
sam od jahao do onog brda kako bih na sve strane pogledao.

Gore je zrak bio ugodan, čist, pirkao je tihi povjetarac. Penjao sam se na stablo dokle god su grane mogle
izdržati. Brdska skupina Nugget Tsila ležala je pod mojim nogama. Bila je sva obrasla šumom. S druge
strane šume prostirala se slabo obrasla prerija, koju sam već ranije bio opisao. Odavde sam je mogao svu
pregledati, ali nisam otkrio ni žive duše, pa čak ni životinje. Bio sam ponio i svoj dalekozor kojim sam
pretražio cijelu okolinu. Nigdje traga živome biću. Mogli smo biti sigurni da nas danas nitko neće
uznemiravati. Ponovo smo se spustili do logo-rišta na konjima i stigli onamo upravo kada se mrak počeo
hvatati.
* Pappermann se bio pobrinuo za vatru i donio toliko suvaraka da je bilo dovoljno za čitavu noć. Ležao je
pred ulazom u šator kao vjeran pas koji se osjeća obaveznim da ga čuva. ,Mladi Orao' je sjedio u njegovoj
blizini. Oba su Entersa čučala kraj vatre i pržili svoga zeca. I nama su kasnije ponudili, a mi nismo odbili da
drugarski dijelimo. Na obojici smo primijetili promjenu. Bili su pristupačniji nego ranije. Skromno su
učestvovali u našem razgovoru kao da nas ništa ne razdvaja. Kako je došlo do toga? Zar im je savjest sada
bila mirnija nego prije? Ili bolje rečeno: nisu li im namjere sada manje neprijateljske nego ranije?
Vjerovatno! Ovo se odnosilo i na Sebulona koji se sada držao tako mirno i razumno kao da mu je potpuno
iščezao iz sjećanja prizor kad je kopao zlato ...
KLAN ANĐELA ČUVARA
Događaji koji su se dogodili u toku dana bili su povod što se naš razgovor isključivo vodio o Winnetouu i o
njegovim Apačima. Ispričao sam nekoliko značajnijih epizoda koje sam s njime doživio. Pappermann nam je
saopćio na koji ga je način on upoznao, a ,Mladi Orao' opisao mnoge crte njegova karaktera zbog kojih
197je pokojnik uživao velik ugled i utjecaj, što se iza njegove smrti očitovalo kod Indijanaca, a
naročito kod Apača i njima srodnih naroda. Oba su Entersa pratila naš razgovor, ali ništa nisu govorili,
baš ni jednu jedinu riječ. Po njima se vidjelo koliko ih je taj razgovor zaokupio. Zbog toga sam se veselio.
Vje-rovatno su od strane njihova oca i njegovih drugova čuli o meni i Winnetouu loše stvari, pa im sada nije
bilo na odmet da doznaju nešto što je bolje i isprav-nije. .Mladi Orao' je veoma tananih osjećaja i si-
gurno je u toku razgovora nazreo moje namjere s braćom. Podupirao me je u nastojanju da se njihova
mržnja pretvori u poštovanje, a to je u isto vrijeme značilo da se sa mnom slaže. Do kratkog prekida
je došlo zbog večere. Pappermann je poslije izvadio jednu cigaru koju je ponio iz Triniđada gdje je bio
kupio veću količinu. Obojica Entersa su izvadila iz džepova lule i duhankesu. Upitno su pogledali u Sr-
dašce, a ona im je dala dozvolu kimanjem glave. ,Mladi Orao' nije pušio. Tvrdio je da nikada ne puši,
osim na savjetovanjima, i tada jedino iz kalumeta. Sto se mene tiče, poznato je da sam veoma mnogo pušio.
Priznajem čak da sam među svim pušaeima koje poznajem bio najstrastveniji. Sada više nisam.
Ima tome već pet godina što me je Srdašce zamolilo da ne pušim tako mnogo.'Smatrala je da svojim
čitaocima imam mnogo toga kazati, pa zbog toga moram što duže živjeti. Cigaru koju sam u tom času držao
u ustima uklonio sam i rekao: — To je bila posljednja u mome životu, i nikada više neću pušiti!
— Zašto ne bih poslušao ženu? Bila je u pravu! Prema tome ,Mladi Orao' i ja postupali smo jednako: pušim
jedino prigodom savjetovanja Indijanaca, i to iz kalumeta, inače nikada! Unatoč tome ne mislim poreći
pozitivno djelovanje razumno popušene cigarete ili lule. Poznato mi je i to da se naša svakidašnja fantazija
najradije i najlakše unese kad je potakne duhanski dim. To sam sada primijetio i kod ,Mladog Orla'. On,
doduše, nije pušio, ali mu se ruka igrala kolutima i kolutićima koje je Pappermann otpuhivao sjedeći kraj
njega. S užitkom je udisao dim njegove cigare i predavao se mislima potpuno izmijenjen. Čudnovato je što
se pravi Indijanac nikada ne odaje pušenju, a ipak je, možda
198
baš zbog toga, podložan boljem i finijem djelovanju nikotina. On puši jedimo u naročito zrfačajnim i svetim
trenucima.
Duševni život .Mladog Orla' bio je veoma bogat, samo što je bio šutljiv. Otkad ga poznajem, danas sam prvi
put primijetio da je malo pristupačniji, ali i sada uz veliku opreznost. O sebi nije govorio, nego isključivo o
Winnetouu, a imao sam osjećaj da mu je miris narkotika razvezao jezik. Srdašce je iskoristilo tu priliku da
mu postavi pitanje! Odgovor na to pitanje ju je .tištio još od onog kratkog boravka kod Kanubi-jezera. Mladi
Apač je upravo bio spomenuo naš susret s lijepom Aschtom kad je moja žena upitala:
— Vidjela sam zvijezdu na njezinom odijelu, a vidim je i na vašem. Sta znači ta zvijezda? I šta znači
,Winnetou' i ,Winnetah'? Možda to ne smijete da kažete? Je li to tajna?
Zatvorio je oči i nakon kratkog vremena opet ih otvorio i odgovorio:
— Nije tajna. To može svatko da zna. Staviše, naša je želja da ovo dozna cijeli svijet i da svi čine ono
što i mi činimo. Zar je potrebno da upravo sada o tome govorim, i to ovdje?
Pri tome je časkom pogledao u Enterse. Shvatio sam ga i uzvratio:
— A zašto ne? Ništa vam ne smeta.
— Neka bude!
Ponovo je zatvorio oči i razmišljao. Tada je počeo:
— Volio bih da mogu govoriti jezikom Apača, jer taj jezik predstavlja ruho onoga o čemu ću govoriti, a to
mi je duboko usađeno u srcu. Jezik bljedolikih baca ružne nabore oko onih osoba koje su u mome srcu.
Još uvijek je držao zatvorene oči. Sada ih je otvorio i nastavio:
- Negdje, daleko, daleko, postoji zemlja koja se zove Džinistan. Ona je jedino crvenim ljudima poznata, a ne
i bijelcima.

Možete misliti koliko sam bio iznenađen kad sam Čuo iz njegovih usta te riječi i to ime. Srdašce ta-
199kođer. Brzo je dohvatila moju ruku, kao da traži oslonac, jer mu je htjela reći da se u tome vara.'
— Džinistan? - upitao sam. — Potječe li ta riječ iz jezika Apača?
— Ne, već iz jednog jezika koji je ovdje nepoznat. Prošle su već mnoge i mnoge tisuće
godina ctkada je Amerika bila spojena s Azijom. Daleko na sjeveru postojao je most koji je vezivao oba
kontinenta. Toga mosta danas više nema jer se raspao u same otoke. Preko toga mosta u ono su vrijeme
došli^ do naših predaka snažni, divni ljudi, tjelesni i duhovni divovi, i donijeli pozdrave od njihove
vlađarice, kraljice Marimeh.
Srdašce mi je ponovo potajice s-teglo ruku. I ona je osjetila poput mene da se to odnosilo na našu Maran
Durimeh. ,Mladi Orao' je nastavio:
— Njezini izaslanici donijeli su dragocjene darove. Bilo im je zabranjeno da za uzvrat prime darove, jer je
smatrala da uzvraćeni dar nije dar, već ucjena. Izaslanici Marimeh pričali su o carstvu Džinistana u
visokim predjelima. U njemu- vlada samo jedan zakon — ,Zakon anđela čuvara'. Naime, svaki njegov
podanik mora u tajnosti biti anđeo čuvar drugoga podanika. Tko god odluči da bude anđeo čuvar svoga
neprijatelja, smatra se kao junak jer je uspio da s/vlada sebe samoga. Našim precima se to svidjelo jer su
bili isto tako plemeniti kao i stanovnici Azije. Zamolili su izaslanike kraljice Marimeh da im
pruži pomoć u vezi s primjenom toga zakona u Americi. Oni su to rado prihvatili i učinili sve ono što su ih
zamolili i ponovo se-vratili kući.
— Jesu li opet dolazili? — upitalo je Srdašce.
— Nisu isti, ali su dolazili drugi. Kad bi prošao ljudski vijek, stizalo je novo izaslanstvo da donese darove
i' da vidi da li taj zakon još uvijek vrijedi i na drugoj strani zemlje. Tako je prošlo nekoliko
tisućljeća. Zemlja se pretvorila u raj. Nije više bilo razlike između anđela i' čovjeka jer je svaki čovjek
predstavljao i anđela, naime, anđela čuvara drugoga čovjeka. Odjednom je izaslanstvo prestalo da dolazi, i
više ga nije bilo. Počeli su se raspitivati i nadzirati.
200
Most između Azije i Amerike se bio srušio. Stajali su još jedino stupovi i otoci oko kojih je bjesnjelo more.
— Ako se ne varam, oni još i danas s,toje — upao je Pappermann. — Mislim da ze zovu Aleuti.
— Tako je — kimnulo je glavom Srdašce. — Mr. Pappermanne, vi ste dobar geograf!
— O, nije važino - smijao se. — Još dok sam školu pohađao, Aleuti i Beringov prolaz bili su
nam bolje poznati od vlastitih gradova i ulica!
— Prošli su mnogi, mnogi ljudski vjekovi, a da se ni jedno izaslanstvo nije pojavilo — nastavio je .Mladi
Orao'. — Veza je bila prekinuta.
— Zair se nije moglo pokušati da se ponovo uspostavi? - upitala je moja žena.
On se sjetno nasmiješio.
— S naše strane nije bilo ništa poduzeto — odgovorio je. — Bili smo Crvenokose!! Bili smo
Indijanci! Htjeli smo biti sretni i blaženi, ali bez muke l truda. Smatrali smo da nam to pripada.
Izvojevana sreća bila je preskupa za nas. Vjerovali smo da ćemo jeftinije proći. Nismo ni slutili da
nas je veliki Man-itou kušao i da je prestanak izaslanstva bilo njegovo naređenje, kako bi nas razdrmao i
u nama probudio vlastite snage. Naši se preci nisu pomakli, sjedili su prekrštenih ruku. Nisu pokazivali
nikakvu zahvalnost prema zakonu Džinistana. Nisu se ni u čemu pokazali predusretljivi ni prema
Manitouu, ni prema kraljici Marimeh, niti su išta učinili za održavanje svoga raja, svoje sreće.. To je taj
veliki neoprostivi grijeh naših predaka čije posljedice još i danas snosimo!
Sebulon je tiho zastenjao: ~ Preci — preci — očevi!
— Šuti i ne smetaj! — zamolio ga ie brat. Mladi Apač je nastavio:
— S vremenom je Džinistanov zakon gubio onu Iskonsku snagu koju su dotle generacije obnavljale.
Zakon je postao nemoćan. Izgubio je svoju snagu. Anđeli su se opet pretvorili u ljude. Nebo je napustilo
zemlju. Nestalo je raja. Zamrla je ljubav. Mržnja, zavist, egoizam, i nadmenost su ponovo zavladali.
Velika država s velikim zakonom bila je uzdrmana.
201Jedna velika rasa, koja se, zahvaljujući tome zakonu, bila uzdigla i razvila, počela je da gubi svaki
oslonac, svaku potporu. U njoj se sve rušilo, doduše polako, tokom stoljeća, ali sigurno. Vladari su se
pretvorili u despote, patrijarsi u tirane. Ako je u početku postojao samo zakon ljubavi, kasnije je vladao
jedino zakon nasilja. Što je ranije značilo blagoslov, sada je bilo prokletstvo. Koliko'su ranije ljudi nastojali
da se zbliže, sada su se jedan drugome sve više uklanjali. Vjerovali su da im jedini spas leži u sili, bezob-
zirnoj strogosti. Pojavili su se tlačitelji, održavaoci stege, zavladali su željeznom rukom, ali samo tokom
nekoliko stoljeća. Svaki pritisak izaziva otpor i razbuktava unutrašnji žar koji težj da se oslobodi tiranije.
Ovaj silom održavani pritisak rastao je kao bujica kojoj obale na kraju više nisu mogle odoljeti. Sva težina
proteklih godina počela je da djeluje. Radi boljeg opisa tog historijskog događaja poslužit ću se ovim
geografskim prikazom: gornje jezero vrši pritisak na jezero Michigan, ovo na Huron-jezero, a ovo opet na
jezero Erie. Ovakva ogromna težina morala bi da provali i stjenovite obale. I stvarno, provaljene su! Nastala
je Niagara. Iz početka rijeka, a onda slap, koji je crvenu rasu raspršio u atome, a još uvijek raspršava, ako se
iz dubine pada ne izdigne velika, spasonosna misao, u kojoj se skriva snaga, koja će vodenu površinu, kapi,
valove i sve vode ponovo spojiti i ponovo vratiti u pntarlo, prvobitno stanje jedinstva. Bit će da vam je ta
slika strana i nepoznata ...

— Upoznali smo je — upalo je Srdašce. — Došli smo do nje bez ičije pomoći. Govorili smo veoma
često o njoj, prijeko, kod kuće, a i ovdje u ovoj zemlji. Posljednji smo put kraj same Niagare,
sa Athabaskom i Algongkom, poglavicama ...
— Sa Athabasikom? — radosno nastavi ,Mladi Orao'.
- Da.
— I sa Algongkom?
— I s njime. Bili su zajedno.
Čuvši ovo skočio je na noge. Njegova radost je bila ogromna, i kao da je zaboravio kako Indijanac ne smije
podleći ni bolu ni radosti.
202
— Bili su zajedno, zajedno! — uzviknuo je. — Jedan od njih je krenuo na naporan daleki put da bi
došao do drugog! Onda su obojica stigla do Niagare, velike potresne slike naše prošlosti i sadašnjosti. A
onda — onda! — A da li Znate kamo su odande namjeravali?
— Do Monut Winnetoua.
— Zar je istina? Da li je to sigurno?
— Sigurno i stvarno! — uvjeravalo ga je Srdašce, a ja sam to potvrdio.
Sklopio je ruke i podigao glavu te rekao dubokim glasom punim sreće:
— Do Mount Winnetoua! Spašeno — spašeno — spašeno!
— Sta je spašeno, šta? — zapitala je moja radoznala supruga Klara
Nećkao se da odgovori, ali je ipak odgovorio dok je polako sjedao:
— Spašena je misao koja treba da uskrsne iz dubine Niagare.
— Znači da već postoji? I da je pronađena?
— Nije bilo potrebno da je tražimo jer je već odavno postojala, i to već nekoliko tisuća godina. Morala
je propasti i nestati u slapovima i brzacima Niagare. Međutim, to se nije dogodilo, niti je
bila razmrskana ni zdrobljena, a ni smrvljena poput nas, jer je upravo u času kada se svima učinilo da ju je
voda progutala za vječna vremena, uskrsla iz njezine matice, čista i bistra i sjajna kao neko čudo, da bi je
prihvatili i prigrlili potomci onih koji nisu bili sposbni da toga gosta iz Džinistana štite za
vječna vremena.
Iz njegova se govora osjećalo koliko je bio oduševljen. Po njemu se vidjelo, i po onome što je rekao, da su
sve njegove misli i svi njegovi osjećaji bili time zaokupljeni. To je Srdašce oduševilo i ona je uzviknula:
- Znam na što mislite! Ta velika spasonosna misao je i meni poznata!
— To je nemoguće! — ubacio je.
— Nije! Mi smo za tu zamisao doznali vjerovatno
203mnogo prije od vas! Vi ste pri tome mislili samo na zakon Džinistana: svaki čovjek mora biti anđeo dru-
goga čovjeka! Imam li pravo?
Na licu mu se ocrtao izraz dubokog iznenađenja. Rekao je:
— Da, pogodili ste! Kako je to moguće, Mrs. Burton?
— Nama je taj zakon poznat isto tako kao i vama, a to sam vam već bila rekla — odgovorila je. — Osim
toga — pazite što ću vam sada reći — poznajemo Džinistan, a i kraljicu Marimeh, iako tvrdite da
je to samo Crvenokošcima poznato.
U početku nije znao što će na to odgovoriti. Upitno me je pogledao.
— Ona je u pravu — potvrdio sam. — Nama je čak poznato i pravo ime kraljičino. Ona se ne zove
Marimeh, već Maran Djrimeh. Tokom vremena se tih pet slogova stopilo u tri.
— Moram vjerovati kada to vi kažete — odgovorio je. — Tome se silno radujem! Poznajete kraljicu,
poznajete Džinistan, a poznat vam je i veliki, divni, jednostavni, ali ipak sveobuhvatni zakon te
zemlje. Vi nam možete pružiti mnogo veću pomoć od Atha-baske i Algongke, koje ste već upoznali!
Znaju li oni tko ste?
— Ne. O tome nisam govorio. Bili smo Mrs. i Mr. Burton, ništa više.
Njegovo inače ozbiljno lice odjednom se ozarilo, po čemu se vidjelo koliko je zadovoljan.
— I tome se silno radujein! — rekao je. — Kako će biti iznenađeni kada vas prepoznaju! Kako će samo
biti sretan moj voljeni učitelj, Tatellah-Satah, i kakav će dubok i snažan utisak izazvati u njemu
vijest da i Old Shatterhand želi isto ono što i ori! Očekuje vas, iako se vas boji, Mr. Burtone!
— Zbog čega se lioji?
— TatelLah-Satnh ne poznaje vas dobro! Boji se da ćete odobriti podizanje spomenika, to
raskošno djelo površnih i kratkovidnih mislilaca Vaša se riječ poštuje, a to je njemu kao i svima
nama poznato. Budete li govorili u prilog hvalisavcima, očekuje nas totalno uništenje umjesto očekivanog
preporoda. Duša
204
našeg naroda, naše rase, budi se. Oživljuje i pokreće se. Počinje da misli. Želi da joj se svi članovi oovežu,
ujedine i da predstavljaju veliku cjelinu. Svi koji su svjesni toga teže za ovom zanosnom idejom ujedinjenja
koje obećava snagu. Pogledajte samo Siouxe, Utahe, Kiowe, Komanče! Svi se om laćaju oružja, ali ne protiv
bijelaca, već protiv samih sebe, protiv vlastite duše. Spremni su da zgaze dušu koja se tek budi i da je unište
zauvijek. Zbog čega?

Vjerovatno je sam htio odgovoriti. na ovo pitanje, no Srdašce ga je preduhitrilo:
— Zbog toga što Old Surehand, Apanatschka, njihovi sinovi i pristalice vrijeđaju opravdane nacionalne
osjećaje tih plemena, i to namjerno, da bi poglavici .Apača ukazali besprimjernu počast, kakva mu ne
pripada.
Tada je dobacio začuđen, gotovo prestrašen pogled najprije njoj, a onda meni. Učinilo mi se kao da ne
vjeruje svojim ušima.
— Sto je to rekla Mrs. Burton? — upitao je. — Nazvala je tu počast besprimjernom, uveličanom?
— Da, to je moje mišljenje! •*• odgovorilo je Srdašce.
— I da mu ne pripada takva počast?
— I to tvrdim!
— Vi volite našeg Winnetoua, Mrs. Burton? Poštujete -ga?
Veoma se uozbiljio. Lice mu je bilo kao iz mramora isklesano. I moja je žena bila jako ozbiljna. Odgovorila
je:
— Volim ga i poštujem kao nitko drugi na ovome svijetu, osim moga muža!"
— A ipak govorite o nekaikvom nezasluženom uve-ličavanju?
Opet je polako ustao sa svoga mjesta. Srdašce isto tako. Osjećaj da je ovaj trenutak od ogromne važnosti nije
im dopuštao da i dalje sjede. I ja sam ustao. I ne samo da sam imao isti osjećaj već mi je bilo pri duši tako
kao da će ovog trenutka pasti odluka od koje će zavisiti mnoge važne stvari. Od ovoga sam mladića bio tri
puta stariji, a ipak mi nije bilo do' toga da me smatra za tri puta mudrijeg. U njemu nisam gledao samo
personifikaciju tek nastalog po-
205kreta, koji je nosio ime ,mladi Indijanac', već i sudbinu i budućnost čitave indijanske rase. Kod bijelaca ie
proveo četiri godine i dobio sam dojam da je ondje postigao vanredne uspjehe. Poznavao je Athabasku i
Algongku Dopisivao se sa slavnim Wakonom. Bio je učenik i miljenik, kako sam i naslućivao, Tatellah--
Sataha, dakle, nasljednik moga Winnetoua, najvećeg vrača u srcu i duši svih crvenih nacija. Morao sam biti
skromniji i nisam se smio praviti važnim. I unatoč njegovim godinama bio mi je ravan u znanju. Zbog toga
sam iz našeg razgovora isključio svoju ženu i odgovorio umjesto nje:
••- Upravo zato što ga na svoj način volimo i poštujemo, ne smijem, niti mogu dozvoliti da ga pred
budućim generacijama izvrgnu ruglu. Koliko god bio visok taj spomenik, on je u našim očima još
mnogo viši! Ako mu tko diže spomenik, time ga nije uz-dignuo, već ga primorava da se niže spusti.
Obeščaš-ćuje ga umjesto da ga poštuje. Winnetou nije bio ni naučenjak, ni umjetnik, pobjednik na
bojnom polju, a ni kralj. Nije imao m jedne javne zasluge. Zbog čega onda taj spomenik? Zašto tako
neobičan i skupocjen? Zbog čega toliko upadljiv? Čime je ovaj naš neupore-divo plemeniti prijatelj
zavrijedio da mu nanose, bol, ovakvu uvredu? Nije nikakvo omalovažavanje ako tvrdim da nije bio
naučenjak, ni umjetnik, ni pobjednik na bojnom polju, a ni kralj, jer je bio mnogo više od svega toga: bio je
čovjek! Plemenit čovjek! Bio je prav; Indijanac u kome je uskrsla duša njegove rase. U njemu se ona
ponovo rodila. Zbog toga je i bio _ duša od čovjeka i želio da takav zauvijek i ostane! Odbacimo te
ništavne spomenike! Živio je u našim srcima, neka i nadalje ostane u njima! Svaki onaj koji vjeruje
da će ga moći istrgnuti iz naših srca i prenijeti u metal ili kamen, imat će s nama posla! Jeste li
razumjeli? On mora da živi i oživi u rneni, u nama, u vama, u svome narodu u — duši svoga
naroda, koji je, zahvaljujući njemu, došao do svijesti da će se kao narod, koji je već bio osuđen na propast,
moći jedino spasiti ako živi po zakonu Džinistana. Imao je prilike da izigrava junaka, vojskovođu.
On se, međutim, toga odrekao jer je uvidio da bi time samo ubrzao kraj. Preporučivao je mir, kud god W

206

došao, nosio bi i širio samo mir. Bio je anđeo svih svojih! Bio je anđeo svakog čovjeka koga bi susreo, bez
obzira da li mu je bio prijatelj ili neprijatelj. Kada se u njemu počela buditi duša njegova naroda,
probudila se ujedno i svijest o Zakonu anđela čuvara koja je bila nekada zaspala i zamrla. Winnetou je,
dakle, bio direktan duhovni nasljednik posljednjeg, velikog, staroindijanskog vladara, kojemu su dolazili
izaslanici kraljice Marimeh, da se više nikada ne pojave. Jeste li shvatili ovo, vi, njegova crvena
braća? A jeste li shvatili da ni jedan narod ne smije ostati u povoju? I da ste jedino zbog toga bili osuđeni na
propast što ste bili djeca i što se niste uspjeli od toga osloboditi? Shvaćate li da ste zaspali kao djeca, da
se iz teških voda Niagare probudite sada kao zreli ljudi. Shvaćate H da ćete' zauvijek nestati ako sada ne
nastupite kao ljudi? Jeste li shvatili što znači biti čovjek? Da je to ličnost koja se zna probiti vlastitom
snagom i koja ne trpi da se s njome, postupa bilo kako? I da je to ličnost koja zna što želi i za čime teži,
koju ništa ne može skrenuti s njenoga puta? Jeste li shvatili da treba okajati tisućugodtšnju međusobnu
borbu i raspadanje na stotinu malih i sitnih indijanskih naroda? I da je to bilo višestruko samoubistvo
zbog kojega ste propali? I da je žeđ bljedolikih za krvlju i posjedom bila bič u ruci velikog i mudrog
Manitoua čiji su vas udarci imali da probude iza sna? I da ćete jedino ljubavlju moći okajati ono što ste
mržnjom bili skrivili? I da je za vaše pretke nestalo nebo u onom času kada je crveni čovjek postao
neprijatelj svojemu bratu? I da će nebo opet biti naklonjeno zemlji jedino ako se svaki crveni čovjek
potrudi da postane anđeo svojoj braći, kao što je bilo u ono vrijeme kada kraljica Marimeh nije još bila
prisiljena da vas napusti?
Moj je govor bio veoma dug. U Winnetouovu je pismu stajalo da će od danas u meni kucati njegovo bilo.
Otuda ove misli i riječi koje možda ne bih izustio. ,Mladi Orao' je stajao preda mnom i gledao me kao da

pogledom želi upiti svaku moju riječ. Vidio sam da je bio iznenađen i da njegovu čuđenju nije bilo kraja.

Tek što sam izustio posljednju riječ, on me je začuđeno upitao;

207— Mr. Burtone. zar vi zaista nikad niste bili kod Tatellah-Sataha?

— Nikada — odgovorio sam. ,

— Što ste čitali iz njegove zbirke knjiga?

— Ništa. Niti sam bilo koju knjigu ikad vidio, a još manje pročitao

- Čudnovato, veoma čudnovato! To vam nije mogao da udahne ni sam Winnetou!

- Sto to?

— Misli koje ste maloprije izrekli.

— Svaki čovjek ima svoj svijet misli. Ja ne kradem tuđe. Pitanja koja sam vam maloprije postavio

također su moja. Do vas stoji hoćete li na njih odgovoriti ili ne.

— Rado ću odgovoriti., I to ne samo riječima već i djelom. Pitali ste me da li smo shvatili. Možda ne sve, ali

većinu, da. Evo dokaza!

Uperio je prst na dvaoaestokraku zvijezdu na grudima i nastavio:

— Mrs. Burton je željela da sazna šta ta zvijezda znači. Evo odgovora: da smo'spremni da okajemo

prošlost: da 'nećemo više mrziti već voljeti; da smo prestali biti neprijatelj; svojoj braći i da

nastojimo biti dostojni izgubljenog raja. Ukratko, zakon Džini-stana treba ponovo da u nama oživi.

Naša je želja da budemo tijesno povezani i da se više ne odvajamo. Naša je želja da prigrlimo jedan

drugoga, i to tako čvrsto da nam ni jedna sila ne bi mogla stati na put. Mi nemamo vladara koji

bi nam zapovijedao. Zapovijedamo sami sebi. Ta je ideja potekla od učitelja Tatellah - Sataha. Ja sam

bio prvi koga je pro-maknuo u ,Winnetoua'. Ubrzo ih je bilo deset, pa dvadeset, pedeset, stotinu.

Sada se taj broj popeo na tisuće.

— Zašto ste se nazvali imenom Winnetoua? — upitalo je Srdašce.

- Zar ima boljeg? Zar nije Winnetou bio uzor u ispunjavanju svih naših zapovijedi i obaveza? Zar nije

ispunjavao zapovijesti iako nije bio obavezan da to uradi? A sada .nešto što je najglavnije: zar nisu kod

crvene rase imena Winnetou i Old Shatterhand postala poslovična kao simbol ljubavi prema pri-

208

jatelju, prema bližnjem, spremnost da se ukaže poirioć, kao i požrtvovamje do smrti? Zar su ikada, otkada se

za nisto-riju zna, postojala dva iskrenija i vjernija druga od njih dvojice? Kome bolje pristaje ime čuvara

nego njima? Ono što smo mi uradili nije ništa' naročito. Osnovali smo klan, novi klan, kakvih je mnogo

bilo, s. kakvih danas ima među crvenima. Svaki se član obavezuje da do svoje smrti bude anđeo čuvar

drugoga klana. Taj smo klan mogli nazvati i ,Klan anđela čuvara', ali smo ga iz skromnosti, pa i zbog

njegove praktične strane nazvali ,Klan Winnetoua'. Smatramo da smo postupili najpravilnije, jer time

odajemo poštovanje uspomeni najboljeg i. najvoljenijeg poglavice svih vremena i svih plemena Apača.

Govorimo istinu. Nećemo pretjerivati. Neka ovo što sam rekao predstavlja jedini spomenik koji mu

diže crvena rasa. Boljeg i istinskijeg od ovoga nema. Spomenik od zlata ili mramora, ogromnih dimenzija,

koji sa carskog vrha planine gleda na zemlju i narod, bila bi laž, bilo bi preuveličavanje. Preuveličavanje i

laž od naše strane, a ne od strane Winnetoua. On nikada nije lagao i bio je skroman. U toj istinoljubivosti i

skromnosti moramo biti slični njemu. On mora da' postane našom dušom i da to uvijek i ostane. Tada će

pred nama biti veći nego što je najviša tačka Stjenovitih planina! I bit će veći od veličanstvenog kipa

koji mu sitni ljudi misle da podignu! Veoma sam sretan što sam čuo da je Olđ Shatteranđ istog mišljenja.

Želim da ovo što prije sazna Tatellah - Satah. Dozvoljavate li da mu ovo saopćim preko glasnika?

— Veoma rado. Samo tko će biti taj glasnik? — upitao sam.

— Nitko od nas. Pozvat ću ga.

Okrenuo se od vatre u pravcu juga, prinio ruke ustima i glasno izustio tri sloga — Win-ne-tou! — Jedino je

pazio da to ne bude preglasno, ali da ipak stigne daleko.

— Win-ne-tou! — odjeknulo je.

~ Da li je to odjek? — upitalo je Srdašce.

— Nije — odgovorio je ,Mladi Orao'. — To je jedan .od Winnetoua.

Bila je noć. Sjale su zvijezde. Nakon kratkog vremena ugledali smo nekakvu priliku koja se pribli-

1« Winnetouovi nasljednici 209zavala našoj vatri, i to polako, ali sigurnim

korakom i bez žurbe. Imala je na sebi kožnato oda jelo kao nekada Winnetou. Kosa joj je bila vezana u

perčin i padala niz leđa. Oružje nije imala. Pred nama se zaustavila. Odsjev vatre osvjetljavao joj je lice.

Ustanovili smo da je to muškarac otprilike četrdesetih godina.

— Jesi li ti čuvar Nugget Tsila? — upitao je ,Mladi Orao'.

— Jesam — odgovorio je.

— Pošalji smjesta glasnika Tatellah - Satahu. Poruči mu da se ,Mladii Orao' vratio i da.je obavio

zadatak. Nadalje mu poruči da je i Old Shatterhand stigao i da je pronašao zaostavštinu Winnetoua. A na

kraju mu reci da se u vezi s barbom oko spomenika može pouzdati u Old Shaterhanda kao i u mene!

Naravno, sve ovo je bilo rečeno na jeziku Apača. Nakon toga je ,Mladi Orao' u znak pozdrava mahnuo

rokom, a čovjek se udaljio bez riječi.

— Kako je to neobično! — reklo mi je Srdašce.

— Nije neobično, već shvatljivo — odgovorio je. - Vi ćete kod Tatellah-Sataha, dakle na Mount

Winnetou,u, tačno upoznati organizaciju našeg klana i uvidjeti da ona 'ništa neobično ne predstavlja.

— Možemo li već sada nešto potanje doznati? — upitala je.
— Ja sam povratnik, a to ujedno znači da vas ne mogu pouzdano obavijestiti. Doduše, ja sam i u toj
dalekoj zemlji bio stalno u vezi sa Mount Winnetouom, ali se to. odnosilo na nešto veoma važno i općenito.
Da dajem obavještenja, nisam za sada još dovoljno upućen.
Oba Entersa su sve do sada šutjela. Udarilo nam je u oči da se Hariman upravo u tom času javio i rekao:
— Sve je to za mene veoma interesantno. Zar ne bih smio doznati mogu li i bijelci da se učlane u ,Kian
Winnetou'?
Upitani je odgovorio:
— Zapravo smo ga osnovali jedino za Indijance. Međutim, to bi se kosilo s osnovnim načelima ako
bismo isključili bijelce. Naša je želja da se ljubav
210
prema bližnjemu za kojom težimo ne gaji samo među nama, već da ujedini čitavo čovječanstvo.
— Da li bi nam netko mogao zabraniti da posebno osnujemo ,Klan Winnetou'?
— Nema nitko prava da vam to zabrani.
— Može li svaki član da bira onoga koga će zaštićivati?
— Ne. Zelje se mogu izraziti. Ukoliko postoji mogućnost, o njima se vodi računa. Ako bi svatko po
svojoj želji mogao birati svoga štićenika, veoma brzo bi se našao veliki broj osoba koje bi imale mnogo
zaštitnika, a isto tako bilo bi mnogo takvih koji ga uopće ne bi imali. Nema nikakve zasluge y tome ako
zaštitimo onoga koga volimo. Biti anđeo čovjeka koga mrzimo ili preziremo predstavlja težak, naporan put
ka plemenitoj, istinskoj čovječnosti.
— A da li se javno zna tko koga zaštićuje?
— Ne. To je tajna. Ni štićenik ne dozna za svoga zaštitnika.
— Zar nikada?
— Tek poslije njegove smrti. Oba su zapisana. Zaštitnik nosi ime svoga štićenika na unutrašnjoj strani
zvijezde koja je pričvršćena na grudima. Poslije njegove smrti skida se zvijezda s odjeće i tada se vidi čiji je
anđeo bio.
- Well! I ja bih to želio!
— Zar i ti? — iznenađeno upita brat.
~ Da, j ja! — odgovorio je Hariman odlučnim glasom.
Sebuion se sada nasmijao i upitao:
~ Da nisi možda i ti jedan od .Winnetoua', naime, prikriveni?
~ Nisam, ali želim da to postanem!
— Nemoj da ti se smijemo! Misliš li da će tebe, baš tebe, kao prvog bijelca primiti?
— Ne. To ne mislim. Samo ću ja i unatoč tome postiti jedan od ,Winnetoua'. Ta mi se stvar neobično sviđa.
Želim da je prihvatim. Kako mi nije moguće da budem crveni Winnetou, bit ću bijeli!
- Kako to?
— Sasvim jednostavno — osnovat ću klan za bijele Winnetoue,
211- Kada?
— Danas, ovdje, odmah!
— Blesavi momak!
Pri tome je prezrivo mahnuo rukom. Hariman Se, međutim, nije dao zbuniti. Rekao je:
- Smij se koliko god hoćeš! Rugaj se! Ipak ću to izvesti. Moram, moram! I ti ćeš to morati!
— Ja da moram? Nije mi nj na kraj pameti!
— Sasvim je sporedno da H ti je to na kraj pameti ili nije. Ni ja nisam o tome razmišljao. Takve
stvari čovjeku odjednom padnu na pamet. A kada se to dogodi,* onda čovjek mora i da posluša.
Dakle, ja ću sada osnovati ,Klan Winnetou' za bijelce. U ovom trenutku nije važno da li ću biti i ostati jedini
član toga klana. Svejedno mi je da li ću se izvrgnuti ruglu. Samo želim da mu barem još jedan čovjek
pristupi, a to si ti, Sebulone!
— Na to nemoj uopće računati! — odgovorio je Sebulon.
— Ja ipak računam, a vidjet 'ćeš da ćeš morati — da ćeš zaista morati! Mrs. Burton, vi ste žensko i
sigurno uza se imate pribor za šivanje?
— Imam — odgovorilo je Srdašce.
— Molim vas jednu šivaću iglu i komad čvrstog, crnog konca! A i jedne škare!
— Dobit ćete ih — rekla je i pošla do šatora da donese zatražene stvari.
— A vi, Mr. Burton, vi ste pisac — obratio se meni. — Vjerovatno imate uza se mastilo i pero, iako ste
na Dalekom zapadu?
— Ponio sam na put pisaći pribor — objasnio
sam
— Molim vas, dajte mi pero i nekoMko kapi crailal Papira imam.
— Moja će žena i jedno i drugo donijeti.
— Što će ti tinta i pero? — upitao je Sebulon.
— Da upišem ime osobe koju ću štititi.
— Ludost, prava ludost! Zar ne bih mogao doznati koja je to osoba?

212
— Ne! Nitko to ne treba da zna! A ii najmanje! Pošto je Srdašce donijelo tražene stvari Hariman je iz krzna
pojedenog zeca izrezao malu, dvanaesto-kraku zvijezdu i oštrim nožem ostrugao dlake. Nakon toga je
izrezao kamad papira, položio na koljena i počeo polako i pažljivo da zapisuje jedno ime. Zatim je odabrao
mjesto na prsima svoga kaputa, svukao ga i spremio se do prišije zvijezdu, Sebulon je napeto pratio svaki
bratov pokret. Na njegovom se licu mijenjao izraz podrugljivosti i duboke, nespokojne napetosti. Ha-
riman nije bio vješt šivanju. Već nakon prvih uboda sve je nanovo rašio. To se ponavljalo. Positao je ne-
strpljiv7.
— Baš mi ne ide od ruke i kao da mi nešto govori da to ne činim, ali ću ipak učiniti! — ljutio se.
Sada je moja žena upitala:
— Hoćete li mi dozvoliti da vam ja prišijem zvijezdu. Obavit ću i brže i lakše.
— Zar to zaista želite, Mrs. Burton? Kako ste dragi! Dobro, izvolite kaput, zvijezdu, presavijen
papir, koji će se nalaziti pod zvijezdom, škare, iglu i ostalo! Jedino vas molim da ne čitate što je na papiru
napisano.
Uzela je papir, stavila ga na označeno mjesto kaputa, na papir zvijezdu i počela veoma pažljivo obavljati
posao. Mnogo je bodova bilo potrebno da se pričvrsti dvanaest krakova.
— Toliko truda ja sigurno ne bih uložio! — priznao je Ha'riman. Nakon izvjesnog vremena nadodao je, kao
da sam sebi govori: — Zapravo je sve to veoma, veoma neobično! Dok sam ispisivao ime, bilo mi je kao da
potpisujem vlastitu smrtnu presudu. A ipak mi je bilo tako lako i lagodno pri duši!
I Ssbulon je sve ovo pažljivo pratio. Njegov je pogled gotovo stalno počivao na mojoj ženi. Njegova je
pažnja međutim bila više usredotočena na njezino lice nego na . ruke. Povremeno bi sklopio oči kao
da u njima osjeća neki bol. I — a šta je to? — ugledao sam kako mu kap po kap znoja teče niz
čelo! Zar se znoji? Rukama je naglo posegao za zečjom kožicom. Iako je izgledalo kao da je to
protiv njsgove volje, ipak ju je dohvatio. Tada je uzeo škare i izre-
213zao dvanaestokraku zvijezdu, tačno kao maloprije njegov brat To se odigralo tako nesvjesno kao da je
učinio protiv vlastite volje. Sastrugao je dlačice, pružio bojažljivo zvijezdu Srdašcu i zamolio je:
-• Molim vas. Mrs. Burton, prišijte i meni!
— Da prišijem? — upitala je.
— Da, prišijte — kimnuo je.
— S papirom?
— Da, s papirom i imenom na njemu. Sada ću . ga zapisati.
— Dakle, ipak! Zar nisam rekao? — uzviknuo je Hariman.
— Šuti! — obrecnu se na njega brat. — Ovo ne radim zato što ti to želiš, već po vlastitoj volji! Mogu i ja
nekoga da zaštitim! Jesi li razumio?
— Samo koga? — upitao je Hariman.
— To je tajna! Jesi li ti možda menj saopćio ime koje si zapisao? Prema tome nećeš ni ti doznati koga ću ja
zapisati!
Dohvatio je pero i papir i počeo pisati. Radilo se o nekom kratkom imenu, šio znači da je trebao da ispiše
samo nekoliko slova, ali mu je ipak bilo potrebno duže vremena da to obavi. Češće je prekidao pisanje.
Duboko, duboko je udahnuo. Najzad je bio gotov, pustio da se slova osuše, zatim je papir nekoliko puta
presavio i dodao ga Srdašcu.
To što su sada braća učinila nije uopće bilo nešto neobično. Mnogi. bi to nazvali djetinjarijom, igrarijom.
Meni ne bi ni palo na pamet da se tomu smijem. Imao sam osjećaj kao da ih je nešto iznutra gonilo, čemu ni
jedan ni drugi nisu mogli da se suprotstave.
Kada -je Srdašce završilo pasao, braća su opet obukla kapute. U početku su jedan drugog ozbiljno
promatrali, gotovo neprijateljski, a nakon toga sv6 prijateljskije i prijateljskije. Na kraju se Hariman
nasmijao, Sebulon se, međutim, samo smiješio.
— A znaš li što si sada? — upitao je Hariman.
— Jedan od VVinnetoua.
— Da. Samo, da li si svjestan što to znači?
— Da sam anđeo nekome drugome koga morarfi zaštitila.
214

l

— O, ne samo to! Nisam uopće na to mislio, jer je to razumljivo samo po sebi Ti sada nosiš ime
onoga koga smo mrzili kako se zapravo mrze samo beštije ili đavo!
— To se i na te odnosi!
— Naravno! A jesi U razmislio o tome da je sada došao kraj mržnji? Da joj mora biti kraj
— mora?
— Ništa ja nisam razmišljao, baš ništa! — planuo je Sebulon. — Radim po svojoj volji! Svako razmi-
• sijanje nameće čovjeku tuđu volju, Postao sam jedan od Winnetoua, i...

— Ne, niste postali — upao je .Mladi Orao'. To je bilo prvi put da je po vlastitoj volji rekao nešto
Sebulonu.
— Nisam? — upitao je ovaj. — Nedostaje li još Štogod?
. - Da.
- Što?
— Zakletva.
— Zakletva? Čovjek se mora zakleti? Da se zakune na nešto? Sta?
— Da ćete vjerno izvršavati obaveze kao anđao čuvar, i to sva do smrti. Crveni se ljudi ne maraju
zakleti. Za njih je dovoljan stisak ruke, jer im je isto toliko svet kao i zakletva.
— To je i nama! — reče Hairiman.
— Da, i nama! — rekao je Sebulon.
— Onda ustanite! - naredio im je.
Učinili su. I on je ustao sa svoga mjesta. U tom je času. Pappermann ubacio u vatru velik, smolast komad
drveta. Plamen je buknuo i palucao na sve strane. Suma je sličila sablasnim prilikama. No;ne sjene grmlja i
stabala počele su da se miču. Pomicale su se amo-tamo. Dizale se i spuštale.
— Pružite jedan drugome ruke! — zapovjedio je mladi Indijanac.
Poslušali su ga. Tada im je prišao, položio svoju u na njihove i rekao im:
— Ponovite ovo što ću reći: .Vjerni svojim štićenicima do smrt/l'
213— Vjerni svojim štićenicima do smrti! — začulo se jednoglasno iz njihovih usta.
— Te su riječi naša zakletva! Ponovite!
— Te su riječi naša zakletva! — dodali su.
— Tako! Sada tek možete tvrditi da pripadate Winnetouima, jer to ne čini samo zvijezda već volja. Vi
ste tu vašu volju potvrdili. Ja sam svjedok. Pružite i meni ruke kao vašem svjedoku!
— Evo vam moje — reče Hariman i pruži ruku.
— Evo i moje — rekao je Sebulon. Mladi Apač primio je obadvije i rekao:
— Jeste li svjesni značenja ovog trenutka? Nj jedan mu nije odgovorio. Nastavio je:
— Sto vi ne znate, to zna Manitou, a što vi ne možete, može on. Ako netko nekoga zaštićuje, štiti i
sebe samoga. Vi ste odlučili da budete anđeli vaših štićenika, a time su i om postali vaši. Ostajte
vjerni i njima i sebi. To je jedina zahvalnost koju oni od vas traže!
»TAMNA KOSA«
Sutrašnji dan bio je određen za prelistavanje iskopanih rukopisa, ali me je, na žalost, iznevjerila nada da ću
to moći uraditi. Još srno sjedili uz jutarnju kavu kada se među drvećem uz južni rub čistine pojavio Indijanac
i dolazio ravno prema nama. Bio je to onaj sinoćnji Winnetou. Obratio se neposredno .Mladom Orlu, dok
nas ostale nije ni pogledao. Govorio je svojim materinskim jezikom, a ne engleski.
— Dolaze jahači — javio je.
— Odakle? — upitao je naš mladi prijatelj.
— Između sjeverozapada i zapada.
— Koliko ih je?
— Velika četa. Nismo ih mogli izbrojiti. Bili su još suviše daleko.
— VrSti se ponovo ovamo tek onda kada ustanoviš broj!
Winnetou se udaljio, ali se već nakon nekih desetak minuta opet vratio i izvijestio:
216
— To su jahači i jahačice. Dvadeset muškaraca četiri puta deset žena, a iza njih mnogo mazgi-s velikim
prtljagom.
— Koliko su odavde udaljeni? — upitao je ,Mladi Orao'.
— Za četvrt sata stići će do Nugget Tsila.
— Neka samo dođu. Promatrajte ih, ali im se nemojte pokazivati. To su one squaw Siouxa koje su
krenule prema Mount Winnetou. Za sada još ne znam tko su muškarci. Mi ćemo odavde odjahati do Deklil --
toa. Ne vjerujem da će-mi i dalje tvoja pomoć biti potrebna.
Winnetou se nakon toga povukao a da nije kazao ni jedne riječi koju nije bio dužan da kaže. To se zove
disciplina! Kada je naš stari, dobri Pappermann saznao tko dolazi, bio se sav uzbud;io i uzalud se trudio da
to prikrije. Entersi su se osjećali nesigurni. Pitaliv su ne bi li možda bilo bolje da se povuku.
— Vi sada spadate među nas i ovdje ćete ostati — odgovorio sam. — Moje. ime ne • smije nitko saznati.
Time je ova stvar bila okončana. Srdajšce i ja smo s velikim interesom očekivali osobe koje su se pri-
bližavale, iako mi je bilo žao što sam bio prinuđen da se odreknem pregleda manuskripata. Prošla je prva
četvrt sata, pa još jedna. Mogu reći da im se nije žurilo. Najzad, nakon više od jednog sata začuli smo
galamu. Dolazili su pješice. Zbog jakih strmina svoje su konje ostavili u podnožju brda. Nas su primijetili još
prije no što su stigli do ruba šume, a to smo po tome zaključili što su naglo prestali da glasno govore. Odmah
smo ugledali jednog veoma visokog L veoma suhonjavog čovjeka kako ide prema nama, gegajući se na
svojim krakatim nogama. Nije bio odjeven na indijanski način, već je na sebi imao veoma elegantno odijelo
Yankea s upadljivo bijelim, vanredno visokim ovratnikom, a isto tako bijelim, sjajnim manšetama.
Razmetao se velikom iglom s pravim biserom, a na prstima su mu sjali razni dijamanti i drugo drago ka-

menje. Njegove su ruke međutim bile krupne, veoma krupne, a noge isto tako, a njegov nos — oh, taj nos!
Ovaj je mogao da potječe jedino od neke nosa/te
217indijanske majke i još nosatijeg armenskog oca. Nosnice su bile s obje strane tako stiješnjene kao da ih je
netko oštro odrezao, a ostala je jedino još tank$ nosna kost. U poređenju s tim nosom, nametljive su mu
očice bez trepavica bile i odviše malene. Imao je usko lice. Glava mu je bila kao u ptice, samo što ta ptica
nije bila smjeli orao. već divokljuni tukan.
Dakle, taj čovjek se gegajući približavao. Stigavši do nas zaustavio se a da nije ni pozdravio. Stao je da nas
sve odreda promatra kao kakve mrtve pređi-mete ili bezvrijedna lica koja se ne smiju protiviti, te upita:
— Tko sfe vi?
Glas mu je bio oštar i izazivački. Ljudi koji se služe takvim glasam obično su bezosjećajni i bezobzirni.
Naravno, nitko mu nije odgovorio, pa je zbog toga ponovio pitanje:
— Tko ste vi? To moram znati!
Ni meni, ni Srdašcu nije bilo ni na kraj pameti da mu odgovorimo, .a još manje ,Mladom Orlu'. Oba Entersa
su imala razloga da se ne istrčavaju, pa je na kraju Pappermann odgovorio:
— Zar zaista morate zr.ati? Morate? Ah, zaista! A tko vas na to prisiljava?
— Prisiljava? — začuđeno upita čovjek. — Ovdje o prisili nema govora. To je moja volja!
— O, vaša volja! To je, naravno, već nešto drugo! No, vidjet ćemo! Zanima me dokle ćete dotjerati s tom
vašom voljom!
— Tačno dotle dokle to hoću! Ako ste raspoloženi da mi možda same gluposti odgovarate, znam kako
treba postupati pa da vas prisilim na ozbiljnost!
Svi smo sjedili. Papppermann je jedini ustao kada je stigao stranac. Krenuo je sporim korakom prema njemu,
stao odlučno ispred njega i isprsivši se upitao:
- Prisiliti? Nas prisiliti? I to još vi? Čovjeka koji tako govori potrebno je malo izbliže pogledati!
Zgrabio ga je za obje ruke, okretao ga udesno, ulijevo, pa na kraju oko vla&itite osi, prodrmao ga je da su
mu se kosti tresle i na kraju reikao:
218
— Hm! Čudnovato! Za mene se baš ne može reći da sam glupan! Ali što se ovog momka tiče, ovdje
nisam dovoljno pametan. Vi niste čistokrvni Indijanac, već samo polutan? Je li tačno?
Upitani je htio da se buni. ali ga je stari Zapadnjak prodrmao i po drugi put upozorivši ga:
— Pazite! Ne budite grubi i ne vrijeđajte! To ne podnosim. Svaki onaj koji dolazi k nama a da nas ne
pozdravi, koji misli da nas prisili da mu kažemo nešto protiv svoje volje, u prvom je redu neodgovoran, a
zatim šupljoglav preko svake mjere. Ovdje je naše logorište. Prema zakonima prerije imamo na ovo mjesto
pravo sve dotle dok ga ne napustimo. Stigli smo ovamo prije vas. Tu smo domaćini. Bilo tko da stupi u naš
dom, mora pristojno pozdraviti i izjasniti se tko
, je i šta želi. Jeste li razumjeli? A sada mi prije svega recite vaše ime! Samo brzo! Ja se ne šalim! Znam
dobro što treba poduzeti pa da ptičice, kao vi, brzo propjevaju!
Još uvijek mu je stezao obje ruke i to tako čvrsto da se strancu grčilo lice od bola, te zbunjeno odgovori:
— Nemojte me više stezati! Zovem se Okih-tschin--tscha. Bljedoliki me zovu Antonius Paper!
— Antonius Paper i Okih-tschin-tscha? Lijepo! Samo čistokrvni Indijanac niste!
— Nisam.
— Već samo mješanac.
- Da.
~ Vaša je majka bila Indijanka?
- Da.
~ Iz kojeg plemena?
— Siouxa.
— A vaš otac?
— Došao je ovamo iz Svete zemlje, a po rođenju je bio Armenac.
— Šteta, grdna šteta!
- Zašto?
~ Baš mi je žao Svete zemlje što joj je izmakla čast da se u njoj rodite! Armenci koji stižu ovamo su
obično trgovci. Vjerovatno ste i vi?
219— Ja sam bankar! - ponosno odgovori stranac. — Pustite me već jednom! A sada recite -tko ste vi!
— Neka bude. Stara sam dobro poznata prerijska lutalica i zovem se Papperrnann, Makš Pappermann. jeste
li razumjeli? Osim toga strast mi je da grube ljude preobražavam u pristojne, a glupe opamećujem. Vi niste
sami? Vaša se pratnja nalazi tamo pod onim stablima?
- Da.
— Među njima ima i žena? Žena Siouxa koje su krenule do Mont Winnetoua?
— Da. Odakle vam je to poznato?
— To je moja stvar. A tko su prisutni muškarci?
— Gospoda iz Komiteta sa svojom poslugom i vodičima.
- Kakav Komitet?
— Komitet za podizanje spomenika jednome... Zastao je. Sjetio se da bijelci zapravo u to nisu

smjeli biti upućeni. Zbog toga je nastavio:

— Pitajte njih same! Ja nisam ovlašten da dajem obavještenja u vezi sa ciljem toga Komiteta! A sada me

najzad pustite!

Pappermann ga je još jednom pošteno prođrmao te ga pustio i rekao:

— Vratite se k njima i recite im moje ime! Naročito damama! Među njima se nalaze neke koje će se složiti s

time da se ovdje mora pozdravljati!

Gospodin Antonius Paper se odgegao preko čistine i nestao među stablima. Njegovo indijansko ime Okih-

tschin-tscha znači na jeziku Siouxa ,dječak'. Po ovome se moglo zaključiti da se on još od ranijih godina nije

odviše istakao muškim podvizima i muškim osobinama. Bio je blagajnik .Komiteta za spomenik Winnetou'.

Sigurno se još sjećate kako mi se još od samog početka njegov odnos prema Oldu Surehandu nije učinio

mnogo povjerljivim. Danas kada sam ga prvi put ugledao, na mene nije ostavio povoljan utisak. Srdašce je

bilo istog mišljenja.

— Mješanac! — rekla je. — Ti si uvijek tvrdio da polutani u većini slučajeva nasljeđuju samo loše osobine

svojih roditelja?

220

— Da, većinom. Gledaj! Dolaze!

Tek što je mješanac spomenuo tamo Papperman-novo ime, dopro je do nas radostan uzvik ženskog glasa.

Odmah nakon toga pojavile su se dvije žene koje su žurnim koracima prelazile čistinu. Jedna od njih je bila

Aschta, koju smo susreli kraj Kanubi-jezera, dok je druga vjerovatno bila njezina majka. Ostale žene išle su

u stopu za njima, a iza njih muškarci sporim, dostojanstvenim koracima.

Svi smo ustali. ;

— Ponestaje mi snage! — rekao je Pappermann.

Prislonio se na obližnje stablo. Njegove stare, dobre, vjerne, poštene oči su međutim bile širom otvorene i

blaženo gledale prema dvjema ženama koje su se približavale.

Odmah sam utvrdio da su to majka i kći. Bile su toliko slične, slične ne samo po crtama lica već i po hodu,

držanju i načinu kretanja i izražavanja. Uz to su bile još i jednako odjevene. Uopće svih četrdeset In-dijanki

bilo je slično odjeveno. Svaka od njih nosila je zvijezdu klana ,Winnetoua'.

Obje su se zvale Aschta. Došle s,u držeći se za ruke. Majka je imala gotovo pedeset godina, ali je još uvijek

bila lijepa duševno i fizički.

~ Tu je! — rekla je kći pokazujući na Papper-manna. — A ondje stoji ,Mladi Orao', o kojem sam ti također

pričala.

Ali majka sada nije obraćala pažnju na Indijanca, već jedino na starog Zapadnjaka. Pustila je ruku kćerinu,

zastala trenutak, odmjerila ga pogledom i rekla:

~ Da, to je on, oličenje ljubavi, dobrote, skromnosti! "

Stala je tik do njega, primila ga za obje ruke, podigla prema njemu svoje lijepe, tamne ali bistre oči i upitala:

— Zašto niste došli? Zašto ste nas neprestano izbjegavali? Okrutno je kada netko odbija zahvalnost

koja od srca dolazi.

Podigla je ruke, privukla ga k sebi i poljubila ga u ćelo i u oba obraza. Sada se nije mogao više svladavati.

Zaplakao je glasno, okrenuo se i žurnim koracima nestao u šumi.
221- Ovdje se ljubi1 - začuo se oštar i zajedljiv glas. Bio je to polutanac koji je stajao iza žena među .

aškarcima. Oči sviju bile su uperene u njega.

— Kakvih U riječi — uzviknula je kći Aschta. — Oka jat će on to!

Prijeteći je podigla ruku i pojurila bijesno prema njemu.

— Aschta! - začuo se glas majčin. — Ne diraj ga! Prljav je!

Kći je usporila korak i vratila se majci. Ona je ponovo primi za ruku j reče da je svi čuju:

— Dođi! Idemo da potražimo prijatelja, spasitelja, jer je uzvišeniji, tisuću puta uzvišeniji od onoga tamo koj

se usuđuje da se izruguje zahvalnosti!

Obje su nestale u onom pravcu kojim je i Pap-permann otišao pošto je napustio logorište. Mislio sam da će

između nas i novopridošlih doći sada do kratke gužve, koja bi se morala suzbiti. Međutim, prevario sam se,

jer je, sudeći po svemu, Mr. Antonius Paper, ili bolje rečeno Mr. Okih-tschin-tscha, imao debelu kožu kroz

koju izrečeni ukor nije uspio da prodre. Vladao se kao da se nije ništa dogodilo. Počeo je ponovo da vodi

glavnu riječ, obrativši se dvojici džentlmena koji su stajali do njega i svi bili na indijanski način odjeveni,

iako se po njima vidjelo da više ne pripadaju ni preriji ni prašumi:

— Čovjek koji pripada ovdje ulogorenoj družini, a koji je maloprije govorio, na žalost je otišao. Dakle, on

nam više ne može reći tko su ostali. Ipak ćemo to odmah saznati. Pobrinut ću se!

Uputio se prema nama,

— Kakav bijednik! — reklo je Srdašce. — Valjda ne misli da te izazove?

— U tom slučaju bit će manji od makova zrna! — veselo se nasmijah.

Njezino je strahovanje bilo opravdano. Čovjek se obratio meni. Svi su gledali u njega i napeto očekivali šta

će pitati i šta ću ja odgovoriti.

— Mr. Pappermann je smatrao da je pametnije da se povuče — počeo je. — Dakle, pitat ću vas. Kako se

zovete?

222

— Burton — odgovorio sam.
- A lady pokraj vas?
— Moja je supruga.
— A ona dva gentlemana iza vaših leđa?
— Braća su. Mr. Hariman Enters i Mr. Sebulon1 Enters.
,Mladog Orla' nije primijetio jer je stajao po strani. Nastavio je da me ispituje:
- Odakle dolazite?
— S istoka.
— A kamo namjeravate?
— Na zapad.
— Nemojte govoriti takve gluposti! Zapad je upravo ovdje gdje se sada nalazite! Kad vas već pitam, onda
želim da znam imena i mjesta, a ne ovakve glupe izjave koje ništa ne kazuju!
Još nije ni završio i već je od mene dobio takvu ćušku da se okrenuo oko sebe i srušio na zemlju. Nakon toga
sam se obratio onima s moje desne strane:
— Neka mi gospođe oproste što šuma odjekuje onako kako smo viknuli; mi se sada i nalazimo u šumi!
Okrenuvši se nalijevo nadodao sam:
— Molim jednoga od ostalih gentlemana da nastavi razgovor sa mnom. Mr. Paper će vjerovatno odustati od
toga.
— Odustati? — viknuo je ovaj dok se podizao sa zemlje. — Nije mi ni na kraj pameti! Dobio sam udarac!
To zahtijeva neodgodivu kaznu!
Počeo je brzo pretraživati svoje džepove. Najprije je izvukao veoma Hjep, takozvani patent nož, koji je
oprezno otvorilo da se ne ubode. Nakon toga je iskr-snuo malen, dražestan salonski revolver, otkočio ga i
zapeo. Pošto je svršio ove veličanstvene pripreme, sprs-mao se da me ponovo izazove. Vjerovatno bi se još i
više osramotio, ali do toga nije došlo jer ga je jedan od džentlmena odgurnuo u stranu rekavši:
— Sklonite to oružje, Mr. Paper! Sa silovitim ljudima se drukčije razgovara!
Prijazno se smiješeći pošao je dva koraka prema meni, uljudno se naklonio i rekao:
223— Želim da vam se predstavimo, Mr. Burton. Ja sam agent, agent za sve moguće stvari, i zovem se
Evening. A ovo je Mr. Bell, Simon Bell, profesor filozofije. Ovdje vidite Mr. Edvarđs Summera, koji je ta-
kođer profesor, naime, profesor klasične filologije. Da li vam je to dovoljno?
Primijetio' sam da je očekivao kako će me to impresionirati, a' rado ću priznati da su oba profesora do sada
uživala moje poštovanje. Do sada ih nisam vidio. Biu sam spreman da prema njima budem što uljudniji i da
im u svakom pogledu iziđem u susret, pogotovo što su ta četvorica s Oldom Surehandom predstavljala
Komitet kojemu je bila povjerena sudbina zamisli o spomeniku Winnetouu. Naklonio sam se isto onako
uljudno kao i on i odgovorio:
— Osjećam se počašćenim što mi je omogućeno da se upoznam s tako istaknutim ličnostima nauke i spre-
man sam da vam to i dokažem ukoliko vam u bilo čemu mogu biti na usluzi.
— Dragi, ..ni je, veoma drago! Odmah ću vam dati prilike da to dokažete. Naime, došli smo ovamo u vezi s
veoma* važnom stvari i želimo da pregledamo ovo mjesto. Nismo mislili da ćemo ovdje nekoga
zateći. Vaše nam prisustvo smeta.
Koliko god je bilo uljudno rečeno, toliko je bilo i bezobzirno. Promatrao sam oba profesora i nisam odmah
odgovorio.
— Nadam se da ste me razumjeli? — upitao je.
— Razumio sam vas — odgovorio sam. — Govorili ste sasvim jasno.
' - Dakle?
— Želite li da se udaljimo?
- Da.
- Svi mi?
- Svi!
- Dokle?
— Kakvog li pitanja! Nisam mislio da se udaljite samo deset, dvadeset ili pedeset koraka. Vi morate
otići odavde, morate, bezuvjetno morate!
— Da li je to želja i gospode profesora?
224
Gospoda su odlučno potvrdila pitanje, a agent je nadodao objašnjavajući
— Čini mi se da ste vi veoma silovit čovjek. Naša je stvar, međutim, tako diskretna i nevina, tako delikatna
da vi ni u kom slučaju niste poželjni na ovom mjestu na kojem se mi nalazimo.
— Imate pravo, Mr. Evening. zaista imate pravo. Napustit ćemo ovo mjesto.
— Ne samo prividno?
- Ne.
- A kada?
— Odmah. Molio bih vas jedino da nam date onoliko vremena koliko nam je potrebno da raspremimo šator
i osedlamo konje.
— U redu. Vidim da ste razumniji nego što smo mislili!

Pošao sam sa svojom ženom prema šatoru i zamolio obojicu Entersa da nam pomognu.
— Kakva šteta! Grdna šteta! — tiho je jadikovalo Srdašce. — Šteta što na ovakav način moramo napustiti
ovo za nas tako sveto mjesto!
Primijetio sam joj suze u očima.
- Umiri se, draga! - molio sam je. - Pri povratku ćemo opet svratiti ovamo, i to sigurno na drugi način i s
drugom pratnjom!
— Mora li to zaista biti? Moramo li odstupiti? Zar da popustimo tim ljudima?. Zar nemamo više
prava od njih da ovdje ostanemo? Zar to nije popustljivost s tvoje strane?
— Naprotiv, pobjeda.
— Gotovo bih te zamolila da mi to i dokažeš!
— Nije potrebno jer ćeš i sama uvidjeti, i to prije no što odavde odemo. Ovdje smo izvojevali prvu, zna-
čajnu pobjedu za naše ciljeve. Molim te da što žurnije spakuješ stvari!
Sa pakovanjem je išlo mnogo brže no što smo mislili. Gospoda iz Komiteta bila su toliko dobra da su nam
stavila na raspolaganje nekoliko ljudi — njihovu poslugu. Upravo u trenutku kada su se majka i kći Aschta
vraćale s Pappermannom iz šume, bili smo sasvim gotovi i spremni za pokret. Došli su zajedno, i to on u
sredini, a majka l kći sa strane, držeći ga za

15 Winnetouovi nasljednici

225ruke. Njegovo je staro, drago lice bilo ozareno i puno duboke, čiste radosti. Kada je ugledao natovarene
ma-zge, nas pokraj konja i ,Mladog Orla' čak u sedlu, začuđeno upita:
— Sto je to? Zar mislite otići?
— Da, idemo — odgovorio sam. — Uzjašite!
— Ne mogu! Obećao sam da ću ostati!
— Tada ostanite' Riječ se mora održati! Ja sam obećao da ću napustiti Nugget Tsil i to smjesta.
— Komu ste obećali?
— Ovoj gospodi ovdje.
Pri tome sam pokazao na gospodu iz Komiteta.
— Kažu da smo suviše siloviti! — nadodao je Ha-riman Enters, te na taj način dao oduška svojoj srdžbi.
— Misle da nismo dovoljno fini i diskretni! — nadopunio je Sebulon Bnters. — Misle da Mr. Burtonu
nema mjesta ondje gdje se oni nalaze!
— To je najdrskiji prostakluk! — prasnuo je Pap-permann. — Mr. Burton je džentlmen kakvog među
nama sigurno ...
— Šutite! — prekinuo sam ga. — Kome ste obećali da ćete ovdje ostati?
— Objema damama. - A dokle?
— Nije bilo rečeno. Mislio sam barem do sutra. Imamo tako mnogo da kažemo jedno drugome! Zar vi
zaista morate otići?
— Da, bezuvjetno! Možete ostati ovdje pa sutra krenuti za nama!
— Šta? Da vas same ostavim, vas i Mrs. Burton? Bio bih najveća bitanga na svijetu! Ne, ne! Jahat
ću s vama! Zamolio bih dame da mi vrate zadanu riječ! One će to sigurno učiniti. Obećavam im da ćemo se
brzo, veoma brzo ponovo vidjeti!
Nezgrapno ali dirljivo poljubio im je ruke i pošao svojoj već osedlanoj mazgi. Tada se uspravila majka i
upitala jasnim, zapovjedničkim glasom da se daleko čulo:
— Sto se ovdje odigralo? Želim da saznam, ja, žena Wakona, tog nepodmitljivog koji je odbio da bude
član Komiteta! Tko će mi odgovoriti, tko?
226
— Reći će ti ovaj koji upravo dolazi — odgovorila je kći, pokazavši pri tome na .Mladog Orla" koji je
svog razigranog konia bio potjerao prema mjeslu gdje su obe stajale.
Stigavši do njdh. rekao je da se nadaleko čulo:
— Ja sam Winnetou iz plemena Apača Vraćam se kući iz prebivališta bljedolikih u kraj mojih predaka.
Zovu me ,Mladi Orao'...
- ,Mlad<i Orao' - .Mladi Orao' - .Mladi Orao'!
— prenosio se šapat od usta do usta. Ovo ime im je bilo poznato, iako je nosilac tog imena bio toliko mlad.
Nastavio je:
— U ime svih Winnetoua iz plemena Apača izjavljujem da ovaj Komitet njje dostojan da rješava o
velikom pitanju pred kojim se nalazimo! Udarac u lice bio je zaslužen i znači pravi j jedini odgovor. On
nije zadan samo Antoniusu Pape.ru već i čitavom Komitetu. Howgh!
Prilagao je dlzgine konju kako bi napustio mjesto.
— I ti ćeš otići? — upitala je Aschta.
— I ja? Ja prije svih! No vidjet ćemo se ponovo
— odgovorio je.
' - Kada i gdje?
— Kod Mount VVinnetoua.
Oba pitanja, kao i odgovori, nisu bili izgovoreni na engleskom, već na jeziku Apača. Majka je tišim glasom
nadodala:

~ Ti si ljubimac Wakona, moga supruga. I njega ćeš vidjeti kod Mount Winnetoua. Možda ćeš navratiti do
Tatellah-Sataha još prije izložbe?
— Nadam se.
~ Tada mu reci da je Aschta, žena Wakona, a ujedno i kći najvećeg vrača Seneka, sa svim ženama crvene
rase na njegovoj strani u horbi protiv bezumlja..
— Zahvaljujem ti u njpgovo ime. Kako to da ipak jašite sa Komitetom koji predstavlja to bezumlja?
— Pukim slučajem. Pridružili su nam se, iako to nismo željeli. Žale da doznaju c čemu ćemo razgovarati i
što ćemo zaključiti na našem kamp-mitingu na Mount Wi,nnetouu. To im nećemo saopćiti.
Povjeravamo ti našeg prijatelja i spasioca i molimo te da ga štitiš. T'ko je taj bljedoliki koji je zajedno sa
svojom squaw u tvom društvu?
227- Zar vam Pappermann nije rekao?
— Nije. Pitali smo ga, no on je šutio. Ipak nam se čini da on oboje veoma, veoma cijeni.
Moj je konj bio blizu njih, te sam čuo ove riječi. Majka je bila uvjerena da je ja kao bijelac nisam razumio.
,Mlađi Orao' mi je dobacio upitan pogled. Rado bih bio rekao objema ženama tko sam. Namignuo sam mu
da može reći. Pritjerao je svoga konja još bliže do njih i rekao:
— Ako želite da ovaj bijelac sa svojom squaw ne dozna o čemu razgovaramo, morat ćete tiše govoriti.
— Zašto?
— Razumije jezik Apača. Prestrašila se.
— Pa onda nas je već razumio! — rekla je šapatom u neprilici.
— Sigurno, i to svaku riječ. Ti se, međutim, nemaš čega plašiti. On je Winnetouov prijatelj, pa i je i tvoj,
vaš, On ne želi da mu se već sada sazna ime. Ako mi obećate da ćete šutjeti, dozvolio mi je da vam ga sa-
općim.
— Šutjet ćemo'
— Onda je u redu, to je Old Shatterhand.
— Old Shat... ! — Od silnog iznenađenja nije uspjela da do kraja izgovori ime. Začas je sva prebli-
jedjela. Odmah zatim lice joj se oblilo rumenilom. — Zar je istina? Zar je istina?
- Da, isbina je; on je - uvjeravao ju je .Mladi Orao'.
— Najbolji, najiskreniji, najvjerniji prijatelj i brat našega Winnetoua! Prvi put sam ga sada u životu
ugledala! Oh, samo da mogu, samo da mogu... !
I ovu rečenicu nije dovršila. Sklopila je ruke i bespomoćno pogledala prema meni. Prije no što sam uspio da
je spriječim, prišla mi je njezina kći i poljubila kaiš mojih uzengija. Isto tako je privukla i rub suknje moje
žene svojim usnama.
— Ona je njegova squaw - njegova squaw! — nastavila je majka. — Samo da nisam obećala da ću
šutjeti! Kliknula bih. kliknula od radosti!
Srdašce je sada sjahalo s konja, zagrlila je, poljubila je u usta i obraze i rekla na engleskom jeziku:
228
— Ja ne razumijem što govorite, ali čitam iz vaših očiju i sa vaših usana. Volim vas obje! Pozdravljam vas!
Vidjet ćemo se opet, uskoro, uskoro! Sada moramo otići!
Kćerku je isto tako tri puta poljubila kao i majku te je opet uzjahala. Objema dragim lijepim Indi-jankama
sam pružio ruku i rekao:
— Wakona, tog neumornog istraživača i tragača veoma cijenim i u srcu i u duši, jer duša za kojom traga
je duša njegova naroda. Veoma se radujem vijesti da ću ga vidjeti kod Mount Winnetoua. A ponosam sam
što sam već danas upoznao njegovu ženu i kćerku. Međutim, najviše se radujem saznanju da smo saveznici.
Uspomenu na Winnetoua moraju da nose u svome srcu i svojoj duši svi naši muškarci i sve žene, sav
narod, jer on nije. zaslužio da se s njime javno hvastaju dižući mu spomenik na visokoj vjetrom šibanoj
goleti. Molim vas, nemojte nikome reći da ste me ovdje sreli. Vidjet ćemo se ponovo, i to u pravo
vrijeme i na pravom mjestu!
Pozdravili smo se lijepo sa ženama i odjahali a da muškarce nismo ni pogledali. Spuštali smo se polako niz
padinu kojom smo bili i došli. Dolje smo ugledali konje onih koji su nas bili otjerali. Na njh nismo obraćal
nikakvu pažnju. Kada smo stigli u ravnicu i napustili šumu, potjerali smo naše konje većom brzinom. Budući
da smo bili prisiljena da napustimo Nug-get Tsdl, trebalo je da se što prije dokopamo našeg slijedećeg cilja,
Deklil-toa (Tamna voda), jer je najveći dio toga puta vodio kroz neprijateljska područja. Stara vreniena
krvoprolića, hvala bogu, sasvim su prestala, ali nekadašnja mržnja nije zamrla, ona još i danas vlada. To se
veoma jasno vidjelo iz pisama koja sam primio od To-kei-chuna, poglavice Racurroh Ko-manča, i od
Tangue, najstarijeg poglavice Kiowa. Naš je put prolazio kroz područja ovih plemena. I ako sebe nisam
smatrao za lakomislena, bio sam ipak svjestan da je s moje strane bilo smjelo što sam pošao sa svojom
ženom na put upravo kroz ovaj kraj,-Jer sam pretpostavljao da nije dorasla opasnostima koje bi mogle lako
da iskrsmu. Savjest mi baš nije bila čista, ali sam se čuvao da joj o tome bilo što kažem.
229Ona nije ni slutila o čemu razmišljam. Bila je potpuno mirna, štaviše, bila je čak i veoma raspoložena.
Dok smo jedan krai drugoga u divnome galopu letjeli preko ravnice, dobacila .mi je katkada ispod oka
pogled koji zapravo nisam smio da primijetim. Znao sam šta znači. Ona naprosto ne može da podnese ne-
pravdu, pa bila ona i ti samoj zamisli. To mora da pokaže. Nema mira dok to ne učini, l sada je u njoj nešto

kuhalo čega se htjela osloboditi. Zbog toga i ti njezini pogledi. Kada mi je ponovo dobacila pogled, okrenuo
sam se prema njoj i upitao je smijući se:
— No, reci, šta te tišti!
— A šta bi me tištilo? — upitala je. x — Imaš nešto da mi povjeriš!
— Da ti povjerim? A šta b;h imala da ti povjerim?
— Nešto.
- Ali šta?
— Nadam se da ću to od tebe doznati!
— Tako? Kakve ti to nazore imaš o braku kada sirota, nesretna žena ne smije nikada da pogleda muža, jer
on pri svakom njezinom pogledu vjeruje da mu ima nešto da povjeri?
— Po mome mišljenju, ta" je sirota, nesretna žena Veoma sretna u braku, jer ima muža koji je poznaje i koji
umije da pročita niene misli!
— Hm! Samo što taj ipak ne zna šta mu ona ima da povjeri l prizna, jer samo jedno znade reći: ,Nadam se
da ću to od tebe doznati!' U ovom se slučaju zaista moram izviniti. Naime, ovoga puta se s tobom nisam
složila.
- Nisi se složila? U kom pogledu?
— Rado bih još bila gore ostala. Nije ml se dalo otići. Smatram da si bio i odviše popustljiv što si im
ustupio mjesto.
- A šta sada?
— Da, šta sada! Imao si pravo! Da smo ostali, ionako bismo se s njima samo prepirali, i to bd se prije
moglo nazvati porazom nego pobjedom. Isto tako ne bi mogao na miru da pregledaš iskopane manu-
skripte. Ovako smo barem sada mirni, nema svađe I prepiranja i zadjevica, i — izvojevana je prva, velika
bitka o kojoj si govorio.
230
- I ti to uviđaš?
— S naročitim zadovoljstvom! Svidjela mi se starija Aschta, Wakonova žena. Veoma je karakterna i zna
šta hoće. Ni jedan član Komisije nije joj duhom dorastao. Ona sigurno nije na put pošla zato da na Monut
Winnetouu zastupa prava žena! Ta zna šta hoće. Ali o tome ne govori, i to mi se neobično sviđa! Dozvolio si
da te protjeraju i time si u njoj stekao saveznika i njezinu pomoć ne smiješ potcjenjavati.
— Da — veselo se nasmijan — između nje i Komiteta razvit će se prava amazonska bitka! Veoma sam
•radoznao kako će se sve to odvijati, pogotovo što tome nećemo prisustvovati samo kao promatrači, već
kao važni učesnici. Čulj smo da je Kiktahan Schonka najogorčeniji neprijatelj Wakona. Naslućujem da će
se kod Mount Winnetoua Wakon pojaviti na čelu mladih Siouxa, kao što će Kdktahan Schonka stare Siouxe
odvesti do .Tanine vode'. Dvije neprijateljski raspoložene struje istoga plemena koje će se na tuđem zem-
ljištu sudariti! Koliiko li su samo kratkovidi! Crvenu je rasu upravo to otjeralo u propast! To se mora spri-
ječiti! Dakle, jesi li zadovoljna sa mnom?
— Sasvim. Gdje ćemo se večeras ulogoriti?
— Na sjevernom račvištu Red Rivera. Sutra ćemo Stići do račvišta iste te rijeke gdje su nalazišta soli i gdje
je nekada bilo selo Kiowa. Iako danas više ne postojd, to ćemo mjesto izbjegavati, jer je potrebno da budemo
na oprezu i da se ni sa kim ne sretnemo.
Kako sam rekao tako je i bilo. Pred večer smo stigli do sjevernog kraja Crvene rijeke i tu se ulogori-smo.
Tokom našeg razgovora doznali smo od Papper-manna nešto veoma .zanimljivo. Pričao je da je na osnovu
nekih primjedaba u razgovoru sa objema Asch-tama došao do zaključka da se blagajnik Antonius Paper
trudio svim siilama da isprosi kćerku. Bio je naprosto odbijen, i sada iskorištava svaku priliku da im se
osveti.
Dok je starac to pričao, promatrao sam ,Mladog Orla'. Držao se kao da ništa nije čuo. Nije rekao ni jedne
riječi, a ni okom trepnuo. Ova njegova nepo-mičnost govorila je jasnije od svakog izljeva bijesa.
Još prije no što smo krenuli na spavanje, opisao dirugoviima put kojim sam bio krenuo u potjeru
231za Santerom, a koji me je put od sela Kiov/a odveo prema Rio Pecosu, a odande gore do .Tamne vode'.
Osim ovog postojao je još jedan direktan, kraći put koji je skretao sa mjesta gdje se sada nalazimo. Od-
lučimo li da pođemo ovim putem, mogli bismo odmah odavde skrenuti prema zapadu i ne bismo morali da
najprije odjašemo do nalazišta soli kraj kraka Red Rivera. Ja sam nekada išao duljim putem, jer je San-ter
bio krenuo kraćim. Svojim sam pratiocima prepustio da odluče kojim ćemo od ta dva pravca krenuti. Bili su
toliko razumni da se izjasne za kraći. Zahvaljujući tome, mogli smo se dočepati blizine našeg cilja prije nego
što bi to bilo da smo krenuli duljim putem.
Predjel kroz koji smo naposljetku jahali bio je pust i bez vode. Nigdje stabla, nigdje grma, ni travke, kuda
god je oko dopirale. Svuda sam kamen i stijene, i ničega više. Zemljište je do sada bilo gotovo ravno, ali
odavde se počelo polako dizati. Bilo je već podne, ali mi se ovdje mismo zaustavili da ručamo i predahnemo,
jer nigdje nije bilo vode. Računali smo da ćemo na nju naići tek kasnije kada se malo više i&pnemo. Uto
smo negdje daleko ispred nas ugledali jahača koji se do sada bio pritajio iza neke male uzvisine. Pojavio se
iza nje i pojahao prema nama. Promatrao nas je iz svoga skrovišta. Zašto se nije i dalje skrivao? Zašto ga je
već napustio? Odande nas još nije mogao tačno prepoznati. Neki iskusniji ratnik bi vjerovatno čekao da mu

se više približimo. Zar je razlog možda bio u tome što su stara opasna vremena minula te čovjek danas više
ne mora biti tako oprezan kao ranije?
Bio je Indijanac. Svoga je konja polako upravio prema nama, zaustavio se i čekao da stignemo do njega.
Nije to bio čovjek visoke, razvijene i mišićave građe; prije bi se reklo da je nizak nego visok. Njegova je
odjeća bila od šarene narodne tkanine. Ispod njegova, od konca agave ispletenog šešira padala je tamna kosa
niz leđa. O pojasu je nosio nož, o remenu laku pušku. Konj mu nije bio obično kljuse. Držanje samog jahača
je bilo samosvjesno, a mogao bih čak reći: indijanski plemenito. To mi se lice bez ijedne dlačice učinilo
poznatim, samo se nisam odmah sjetio zašto, ot-

232

fcuda i u vezi s čime. Njegove su crte bile blaže nego što su obično kod Indijanaca, a boja svjetlija i toplija.
Njegov blagi, ozbiljan, otvoren pogled, koji me je podsjećao na Winnetouovu sestru Nscho-tschi — ah,
odjednom se sjetih gdje i kada sam sreo ovog Indijanca! U istom trenutku i on je mene prepoznao. Slučajno
sam jahao na kraju naše malene čete i zbog toga me je tek zadnjeg primijetio. Od silnog iznenađenja i radosti
širom je otvorio oči. Vidno se zacrvenio od uzbuđenja kao mlada djevojka. Htio je da prikrije to, ali mu nije
pošlo za rukom, dok na meni nije mogao da otkrije nikakav znak da ga se sjećam. Znao sam da se savladam,
ali on ne. Bio sam muškarac, a on? Sada mi je bilo jasno zašto je pojahao prema meni i nije se skrivao, što bi
svaki oprezan muškarac učinio! Bio je sav zbunjen i zaboravio je da nas oslovi. Zato je Pappermann, koji je
jahao na čelu, zaustavio svoga konja i rekao:
— Pozdravljamo našeg crvenog brata. Da li je ovo pra^'i put za Wiconte-mini?
Upitani odgovori:
— Ja'sam iz plemena Kiowa. I ako je Viconte--mini riječ Siouxa, ipak mi je poznata. Da> ovo je pravi put
do jezera. Namjeravaju li moja braća tamo?
- Da.
— Onda ih moram upozoriti.
- Zašto?
— Wiconte-mini znači ,Voda smrti'. Ako namjeravate tamo, jezero bi moglo postati za vas vodom
smrti.
Pappermann je upitao na jeziku koji je bio mješavina engleskog i indijanskog. Odgovor je dobio na prilično
dobrom engleskom. Kiovvin glas je zvučao kao glas žene koja se trudi da govori duboko kao muškarac.
— Zašto nam prijetiš smrću? — raspitivao se stari lovac.
~ Ja ne prijetim, već upozoravam! — odvratio je Crvenokožac.
— To je jedno te isto, samo ne znamo razlog?
— Razlozi poput ovoga saopćavaju se samo najboljim prijateljima.
233- Tvoji smo prijatelji!
— To ti kažeš, ali te ja ne poznajem.
— Reći ću ti tko sam: zovem se Ma'kš Pappermann i već me četrdeset godina na Zapadu poznaju kao lu-
talicu. Ovdje su dva džentlmena i zovu se: Hariman i Sebulon Enters. A treći iza nas je Mr. Burton, a ova
lady je Mrs. Burton. njegova žena. Crveni brat do mene je siin Apača, nazvan ,Mladi Orao'.
Kiowa nas je sve ređaim, kako srno bili predstavljeni, promatrao oštrim, ispitivačkim okom. Kad je na mene
došao red, oborio je pogled. Dok je gledao u moju ženu, imao sam utisak kao da je želi naprosto probosti
pogledom. Prišao je ,Mladom Orlu' i rekao:
— U nas se priča o nekom .Mladom Orlu' Apača koji potječe iz plemena Winnetoua, pa mu je čak i rod.
Jesi li ti taj?
— Jesam — odgovorio je naš pratilac.
— Ovo si ime dobio još kao dječak, i to zato što si sputao slobodnog orla i prisilio ga da te s planinskog
vrha ponese zrakom i spusti na zemlju. Da li je to tačno?
- Tačno je.
— Evo ti moje ruke. Na tvojim grudima vidim zvijezdu Wininetoua. I ja sam jedan od Winnetoua, samo što
to ne smije svatko znati. Pogledaj! Imaš li povjerenja u mene?
Podigao je posuvratak svoga kaputa i pokazao dva-naestokraku zvijezdu.
— Imam! — rekao je ,Mladi Orao'.
— Tada mi dozvoli da budem vaš vodič! Očekivao sam vas.
- Ti? Nas? - upitao je Apač. - Nije moguće!
— Ne samo da je moguće, već je i istina. Vjeruj mi!
Učinilo mi se da se ,Mladi Orao' počeo kolebati. Pripadnik neprijateljskih Kiowa! Zvijezda je lako rno-gla
poslužiti da prikrije zle namjere! Dobacio mi je brzi, upitni pogled, i ja sam ga migom potajice ohrabrio.
,Mladi Orao' se odlučio:
— Da, budi naš vodič!

234

Htio je Još nešto da kaže, ali nije stigao jer je Sebulon Enters brzo dobacio iznenadno pitanje Kiowi:
— Jesu li Siouxi već ovdje?
— Koji Siouxi? — updtao je ovaj.
— Oni koje predvodi poglavica Kiktahan Schonka i koji namjeravaju da krenu prema Wiconte-mini. A i
Utasi sa svojim poglavicom Tusahga Saritschem?

U tom je trenutku nestao prijateljski izraz na licu našega novog znanca. Pogled mu je posao oštriji te je
upitao:
— Poznajete U vi obadvojicu poglavica?
— Da — odgovorio je Sebulon.
— Čuo sam da ste braća?
— Jesmo.
- Kiktahan Schonka vas je poslao do Wiconte--minija?
- Da.
— Požurite se kako bi što prije tamo stigli! Ondje vas očekuju. Javite se Pidi, poglavici Kiowa, sinu starog
slavnog poglavice Tangua! Ovaj će vas odvesti do Kiktahan Schonke i Tusahge Saritscha.
— Zar treba da se požurimo? Zbog čega?
— Ne znam. Samo mi je to rečeno.
— Sta će s vama biti? Kada i gdje ćemo se ponovo naći?
Ovo je pitanje bilo upućeno meni i mojoj ženi. Odgovorio sam:
— Ne brinite za nas! Ako vam sada obećavam da ćemo se u pravo vrijeme i na pravom mjestu ponovo
sresti, znači da držim svoju riječ isto onako kao što je to bilo i u vezi sa Đavoljom propovjedaonicom.
Jašite mirne duše dalje! Možete se osloniti na svaku riječ koju vam je Kiowa rekao.
~ Da li je Wiconte-mini zaista ,Tamna voda' gdje je stradao naš otac?
— Da. U mojoj ste knjizi pročitali opis mjesta. Prepoznat ćete ga odmah.
— Samo nam put nije poznat. Koliko ćemo još zajedno Jahati?
Umjesto mene brzo Je odgovorio Kiowa:
235— Vi ćete odavde produžiti sami. Ostali će krenuti sa dosadašnjeg smjera. Ovo zahtijeva Kiktahan
Schonka i morate ga poslušati! Ne morate se brinuti zbog vašeg puta. On vodi' pravo u tom smjeru. Čim
stignete u blizini jezera, naići ćete na stražare koji će vas odvesti do Pide.
Rekao je to odlučnim glasom. Entersi poslušaše. Odvojili su se od nas i produžili. Učinilo mi se kao da nas
nerado napuštaju, iako su morali biti spremni da se rastanemo da bi nas izdali neprijateljima. Odmakli su
dosta daleko pa nas više nisu mogli čuti. Tada se Kiowa obratio ,Mladom Orlu':
— Da li moj brat poznaje ovu dvojicu? '
— Poznajemo ih dobro — kimnuo je glavom.
— A znate li da su to vaši neprijatelji?
- Da.
~ I da vas moraju izručiti Kiktahan Schonki?
— Znamo i to.
— Pa ipak ste s njima jahali? Uf, uf! Isto onako kako je nekada bilo s "VVinnetouom i Oldom Shatter-
handom! Radije se izložiti opasnosti nego joj izbjeći!
Pri tome me je toplo pogledao. Tada je nastavio:
— Zašto ste ih htjeli otpratiti do jezera gdje vam L onako prijeti propast? Možda samo zato da ih raskrinkate
i kaznite? Ne! Imali ste druge mnogo važnije razloge. Dozvoljavate 1: da ih iznesem?
— Možete.
- Htjeli ste da prisluškujete razgovor Kiowa i Komanča sa Siouxima i Utasima. Imam li pravo?
— čini mi se da je moj crveni brat oštrouman. Kiowa se sada nasmiješio i rekao:
— Pida, Old Shatterhandov prijatelj, još je oštro-umniji!
-• Da možda nisi njegov izaslanik? Radiš li po njegovom nalogu?
Pri tome je Kiowa pogledao u me svojim lijepim poštenim očima i odgovorio:
— Ne! On ništa ne zna što ja radim. Poglavica je svoga plemena i sin svoga oca. Prema tome, on bi
morao biti vaš neprijatelj. Međutim, on voli Olda Shat-terhanda i cijeni ga iznad svih ostalih. Zbog toga od
srca želi da Old Shatterhand pobijedi i sada kao što
236
je uvijek i pobjeđivao, samo ne oružjem već ljubavlju i izmirenjem. On ne želi ništa da zna o tome što činim.
Zbog toga i radim po vlastitoj volji. Odvest ću vas do mjesta koje je za vas i vaše namjere najpogodnije.
— A zar nas nećete odvesti do Vode smrti?
— Kako da ne! Samo zaobilaznim puteni da vas nitko ne bi primijetio. Ne samo da ćete tako stići do jVode
smrti' već i do .Kuće smrti'. Bojite li se duhova?
— Samo se živih čovjek mora bojati, a ne i mrtvih. Još nikada nisam čuo za .Kuću smrti'. Gdje se nalazi?
— Kraj jezera. Doskora je bila nepoznata. Tek su je prije dvije godine otkrili. Bila je puna kostura iz
praštanih vremena, bezbrojnih totema, wampuma i drugih svetih predmeta. Dok sve to nisu sredili,
prošlo je i nekoliko nedjelja. Nakon toga je bio popušen kalumet tajne, i u nju više nitko ne smije da
stupi. Ako bi se ipak netko usudio da se približi obali, to jest do onog mjesta odakle put vodi do kuće, prijeti
mu opasnost da ga unište duhovi onih koji su nekada ondje umrli.
— A ipak bi se usudio? - Da.
— Kakve li smjelosti!
Po zvuku tih riječi nije se moglo zaključiti da H je ,Mladi Orao' to rekao ozbiljno ili ironično. Kiowa je
gledao preda se, zatim je brzo podigao glavu i smiješeći se rekao:

— Sam ne bih to poduzeo, ali s vama zajedno ne može mi se ništa dogoditi. U to sam uvjeren kao da sam
čuo iz usta našeg velikog, dobrog Manitoua. Vi me ne poznajete. Možete i da sumnjate. Ali vas ipak
molim da pođete sa mnom! Ja vam ne mogu pružiti nikakvu drugu garanciju osim pitanja: — Poznajete li
možda Kolmu Puschi?
- Da.
— Ona je moja prijateljica. A moguće poznajete čak i Aschtu, ženu Wakona, najslavnijeg čovjeka plemena
Dakota?
— I nju poznajemo.
— Naša prebivališta nisu blizu, ali smo često u vezi preko posebnog glasnika. Nadam se da ću ih
237obadvije uskoro vidjeti i unatoč neprijateljstvu koje vlada među našim narodima. Da li sada imate povje-
renja u mene?
Bilo je upravo dirljivo koliko se trudio da stekne naše povjerenje. Tko zna na što bi se sve bio osmjelio samo
da nam pruži usluge! Nije ni slutio da je izjavom da su mu obje žene prijateljice sam sebe odao da je žensko.
Odgovorio sam:
— Imamo. Imali smo ga već od trenutka kada smo te ugledali. Dakle, vodi nas! Poći ćemo s tobom.
— Onda krenimo!
Obojdca Entersa već su podosta bili odmakli. Isprva smo išli polako njihovim tragovima kako ne bi pri-
mijetili kuda smo pošli. I tek onda kada su nestali s vidika, storenuli smo s našeg prvobitnog pravca udesno, i
to zbog toga Sto do ,Kuće smrti' nismo mogli dospjeti ako produžimo u pravoj liniji, već smo morali obići
jezero. Kiowa je jahao na čelu, a Pappermann uz njega, sigurno zato da ga ispituje i pokuša upoznati. Čuo
sam da se prije svega raspitivao odakle poznaje braću Enters.
— Nisu mi poznati — glasio je odgovor. — Kikta-han Schonka je poslao glasnika da najavi svoj dolazak.
Preko glasnika je poručio da će stići i dva bljedolika, i to braća koja su se obavezala da će Siouxima izručiti
Olda Shatterhanđa, njegovu squaw, nekakvog starog bijelog lovca u kojega je polovica lica modra, i .Mladog
Orla' Apača, i da su ta četvorica osuđena na sigurnu smrt. Zbog toga sam krenuo da ih spasim. Udaljio
sam se od jezera za pola dana jahanja i zaustavio se ondje gdje su oni morali proći. Čekao sam jučer i
danas. Uto sam vas ugledao. Broj se podudarao — jedan Indijanac, četiri bijela muškarca i jedna
bijela squaw. Pojahao sam vam u susret i naumio da vas prije svega odvojim od opasne braće. To se ostva-
rilo.
— Znači, vi ste uvjereni da je Mr. Burton Old Shatterhand?
— Da. A zar se varam?
— Pitajte ga lično!
— Nije potrebno. U slučaju da nije, vi biste ml odmah odrečno odgovorili. Obavještenje koje mi niste dali
dosta kazuje.
238
Više od toga nisam čuo jer su sada potjerali svoje konje. Srdašce je međutim reklo:
— Znači da je sada svršeno s tvojim inkognitom!
— Još nije — odgovorio sam.
— Smatraš li da će taj Kiowa šutjeti?
— Da, ako to zaželim.
— Znači da ti se sviđa?
— Svakako!
— I meni. Znaš šta, primijetila sam da u sebi skriva iskrenost, a ujedno i sjetu. Doduše, sjeta se
primjećuje gotovo u oku svakog Indijanca, ali u ovoga udvostručeno. Po svemu sudeći ovaj čovjek u
sebi nosi nekakav duboki, trajan jad. Trebalo bi mu pomoći! - Misliš li i ti tako?
— Hm! Moje bi Srdašce, naravno, svim ljudima rado pomoglo, .samo što se duševna bol ne može tako
lako dokučiti kao što misliš. Takav se čovjek prije svega mora dobro upoznati, a i sama znaš
koliko su Indijanci zatvoreni.
— Sto se toga tiče. dobro me poznaješ! Sto jednom naumim, to se mora i ostvariti!
— Da, na žalost, na žalost'
— Čak i onda kad se to tiče Indijanaca!
— Da, zaista! Znam te! Ti od svakoga umiješ sve da izvučeš, bez obzira da li su to ljudi bijeli, ili
crveni, žuti, zeleni ili plavi! Samo ovaj ovdje ti se neće razotkriti.
- Misliš?
— Da. Da se kladimo?
~ Ja se nikada ne kladim, to dobro znaš. ~ Šta bi mi dao ako bih već sutra ujutro, znala zašto je u njemu
toliko jada?
— Koliko tražiš?
— Opet nešto novaca za našu bolnicu!
— Dijete drago, samo nemoj mnogo tražiti! — uzviknuo sam prestrašeno. — A koliko bi ti platila ako
do sutra ujutro ne doznaš ništa?
— Dvostruko!
— Naravno, to je poprilično! Bolnica bi od ove Oklade mogla samo dobiti. Samo odakle ti novac?

239— Iz kredita koji imam kod tebe!
— Hvala, hvala! Oklade ne kreditiram nikako. Po kužaj ti to sa starim Pappermannom! Možda ćeš uspjeti
da za bolnicu njega zainteresiraš!
— Taj ubogi đavo! Niti ima šta u hotelu, niti na hotelu! Tako je barem rekao. Uostalom, molim te da ga
odvojiš od Kiowe.
— O? Hoćeš U odmah pokušati?
— Da, Moram bezuvjetno doznati šta toga Indijanca tišti. Zamisli samo, ako mi uspije da mu pomognem!
Dakle, pozovi Pappermanna!
To sam s veseljem učinio, jer sam osjetio da i Kiowa od srca želi da bude kraj moje žene i da je što
temeljitije ispita Tokom cijelog popodneva njih su dvoje ostali zajedno. Bilo je očigledno da su se svidjeli
jedno drugome, a ja nisam imao razloga da im smetam.
Zemljište se počelo sve više i više dizati. Primjetno smo se približavali planinama medu kojima leži ,Tamna
voda'. Pred večer smo opazili sa strane obrise šume koja nam je nagovještavala jezero. Ondje smo se bili
ulogorili one večeri prije no što smo u zoru od-jahali do same vode. Danas smo u luku obišli šumu i jezero,
pregazili širok ali ne i jako dubok potok, kojim je otjecala voda iz jezera. Tu smo napojili konje te krenuli
dalje. Jahali smo između strmih litica prema šumovitoj uzvisini. Tu smo za danas namjeravali ostati. Bilo je
odviše kasno da odemo do ,Kuće smrti'. Mrak se hvatao sve više i morali smo požuriti da još prije noći
podignemo šator i da za ognjište naslažemo dovoljno kamenja koje bi zaklanjalo vatru od tuđeg pogleda.
Uostalom, Kiowa nas je uvjeravao da nas ovdje neće nitko prisluškivati. Mjesto na kojem smo se nalazili
pripadalo je već području kojemu je svaki pristup bio zabranjen. Od ,Kuće smrti' nas je razdvajao kratak ali
veoma strm put, i po sumraku se ne bismo odvažili da se dolje spustimo. Bili simo prisiljeni da čekamo do
sutra ujutro. Siouxi i Utasi još nisu stigli, ali se njihov dolazak mogao očekivati svakog trenutka.
Dok se ,Mladi Orao' pobrinuo za konje, Papper-mann i ja smo podigli šator. Stari je Zapadnjak bio loše
volje. Nakašljavao se i gunđao kao da želi nešto
240
reći, samo nije znao kako da otpočne. Zbog toga sam ga otvoreno upitao što mu je.
— A šta bi mi bilo! — odgovorio je, ali tako da sam ga samo ja mogao čutd. — Ljutim se!
- Zbog čega?
— Nemam povjerenja!
- U koga?
— U Kiowu!
— Zbog čega?
— Vi još pitate? Zar vi ništa ne vidite, baš ništa? A gdje su vam oči?
- Za što?
— Za što? Smiješnog li pitanja! Zbog čega? Komu? Radi čega? Za š.to? Kako da čovjek pametno odgovori
na ta pitanja bez veze! Da li se sjećate koliko je vremena prošlo otkako smo se sreli sa Kiowom?
— Gotovo šest sati.
- Tačno! A što je radio za tih šest sati?
— Doveo nas ovamo.
— Nisam na to mislio. To mu je bila dužnost. Međutim, on je uradio nešto što mu uopće nikako ne nalaže
dužnost! Da, nikako! Zar se ne ljutite zbog toga?
— Zar za? Ne znam zbog čega bih se ljutio?
- Tako? Stvarno? Baš ništa, ništa? Zar za vas ništa ne znači to što Indijanac punih šest sati jaše kraj
vaše žene i s njome vodi takve razgovore da niti vidi niti čuje druge ljude, pa čak ni vas? Žar to zaista ne
znači ništa?
Dakle to je bio razlog! Bio je ljubomoran na Ki-owu! Moju je ženu veoma, veoma zavolio, i taj stari
osamljeni čovjek se osjećao sretnim kad bi putem razgovarala s njime četvrt ili pola sata. Danas mu je ta
sreća izmakla. Ja sam se, međutim, držao kao da ne shvaćam što želi i odgovorio:
— Da, to zaista ne znači ništa. Za čitavo vrijeme nije bilo ničeg važnog o čemu bih sa svojom ženom
morao razgovarati. Dakle, ne vidim razloga zbog kojega bih morao prekinuti njezin razgovor sa našim
novim prijateljem.
— Prijateljem? Nazivate ga prijateljem? Hm!
— Zašto ne?

16 Winnetouovi nasljednici

241— Ne! Potreban je oprez! Zovem se Makš Papper-mann i stari sam iskusan momak. Prije no što nekoga
nazovem svojim prijateljem, obično tog čovjeka kušam danima, tjednima i mjesecima. A i vi ste inače
mnogo oprezniji od mene. Čovjek vas danas ne može prepoznati. Upozoravam vas! Ne mislim loše! Prihva-
tite moj dobronamjeran savjet! Hoćete li?
— Da. Oni ubuduće neće više provesti u razgovoru šest sati.
— Tako treba, tako valja! Smatram da je to s vaše strane veoma razumno. Kad čujem da tako govorite,
spreman sam da odbacim svaku ljutnju i da se ponovo raspoložim. Vjerujete li da smo ovdje stvarno sigurni?
I da se nemamo čega bojati?
— Potpuno smo sigurni.

— Upravo je bezumno koliko povjerenja imate u tog Crvenokošca!
— Varate se. Vjerujem mu jer se uzdam u samoga sebe. Ja ne slušam njega, već jedino sebe. Pa i vi niste
pokazivali neko nepovjerenje!
— Da, Iz početka! Ali ta brbljivost mi je postala sumnjivom. Čini mi 'se da je istkušao Mrs.
Burton i da će sve što je sada čuo ispričati Kiovrama i Komančima!
— Toga se ne bojim. Uostalom, još nije ni stigao do njih.
— Well! Bit ću na oprezu! Ne smije mi ništa izmaći! Ne dam se prevariti!
Time je ova stvar zasad bila okončana. Kada sam iza jela malo ironično upitao Srdašce da li joj je uspjelo da
dokuči šta se skriva u Indijancu, odgovorila je:
— Na žalost, još nisam. On je zatvoren.
- Ali ti si gotovo šest sati s njime razgovarala! Kako bi ti to nazvala: šutjeti ili prešutjeti?
— Čovjek može da razgovara i ne mora da brblja. Naš se razgovor nijp ticao njegovih sitnih, malih boli, već
velikog, uzvišenog bola čitave crvene rase. On veoma pravilno rasuđuje i prožet je dubokim osjećajima.
Zavoljela sam ga, veoma sam ga zavoljela.
- Oho!
— Da, zaista! Primijetila sam nešto što ti moram reći.
242
— Zair opet imaš nešto da ml priznaš?
— Na žalost, imam! Nešto mi nije jasno! Dok je
0 svome narodu govorio svim žarom svoga srca i duboko optuživao bijelce što Crvenokošce smatraju za
manje vrijedne, njegove su se lijepe, poštene oči ovla-žile, te mi je došlo da ga poljubim u čelo i u oba
obraza i da mu svojim rukama obrišem suze. To sam ti morala reći. On je muškarac. Ponavljam: ne shva-*
ćam!
— Važno je, Srdašce, da ja to shvaćam — ođgo-\'orio sam.
— Zaista shvaćaš?
- Da.
— I opraštaš mi?
— Veoma rado. Sutra ćemo o tome razgovarati. Da li si možda doznala gdje se sada nalazi ono Kiowa selo
gdje su me nekada htjeli mučiti?
- Da. Ležalo je kraj slanog pritoka rijeke Red River. Sada, međutim, leži daleko na zapadu, također uz
malu rječicu, ali joj nisam zapamtila ime. Čim te je danas ugledao, odmah te je prepoznao.
~ Ah? Znači da me nije vidio prvi put?
- Nije. Poznaje te još otprije. Bio je u selu kada su te doveli. Bio je prisutan kada su ti ruke
1 noge privezali za kolce. Ispričao mi je sve do tančina, još i više no što sj mi ti ispričao.
~ Da li je govorio i o starome Sus-Homaschi (Jedno Pero) koji je želio da me spasi?
- Da. Sus-Homascha je imao dvije kćeri. Jedna od njih je bila žena mladog poglavice Pide. Njezin je brak
bio veoma sretan, pa je još i danas. Santer ju je bio napao, udario je po glavi i ona se onesvijestila. Vjerovali
su da je mrtva. Tada su tebe pozvali. Još i danas tvrde da si joj ti spasio život. Zato ti je pida još i
danas zahvalan i tvoj je prijatelj. Zamisli i njegova žena je ovdje!
~ Dolje kraj jezera? Kod Kiowa?
~ Da. Kada se pročulo da je i Old Shatterhand pozvan na Mount Winnetou, nitko je nije mogao spriječiti da
ne pođe. Htjela je da vidi svoga spasioca. Čini mi se da su se žene Kiowa udružile kao i žene Siouxa. l one
žele da učestvuju u savjetovanjima.
24*3Napustile su svoja sela, samo još nisam uspjela doznati gdje se nalaze. :
— Zaboravila si o čemu si zapravo govorila. Pričala si o dvjema kćerkama staroga Sus-Homasche. Jedna je
od njih bila Piddna žena. A druga...?
Srdašce me je brzo prekinulo:
— Da, ona druga se zvala Kakho-Oto (Tamna Kosa). Ona je htjela i imala da postane tvoja žena
samo da te spasi. Međutim, ti si je odbio. Unatoč tome bila je toliko plemenita da ti je pomogla pri
bijegu. Još je živa. Nije se udala. Ni jedan je muškarac nikada nije smio dotaći. I ona je u toku dugog
vremenskog razdoblja, sve do danas, radila na tome da se uspomena na tebe i Winnetoua probudi kod
Kiowa i u njima probude ideali, to jest plemenitost, miroljubivost i ljubav prema bližnjemu. Ona ni za
čim toliko ne čezne koliko za tim da dođe do Mount Winnetoua i da te ondje ponovo vidi. Ti je, međutim, ne
smiješ prepoznati. U međuvremenu je ostarjela, a sigurno i poružnjela. Ona se nada da ćeš je vidjeti a da
ne doznaš tko je. Poslala nam je u susret Kiowu da nas upozori i ovamo dovede. Mi se u njega možemo
pouzdati. Vladat će se tako kao da ne pripada svome plemenu, već nama, i ispunit će nam svaku želju
koja će biti u skladu sa njegovom ljubavlju prema domovini i čašću Indijanca. Da li se veseliš tome?
— Da, od srca! Tvoja će radost biti dvostruka čim toga vjernog čovjeka budeš pobliže upoznala. Molim te da
večeras pođemo rano na počinak. Nije isključeno da će sutrašnji dan biti pun događaja, pa radi toga moramo
biti odmorni.
S time se složila. Ubrzo se povukla u svoj šator i mi smo pošli na počinak. Pod drugim okolnostima ja bih
bezuvjetno za ovu noć postavio stražu, ali sam znao tko je Kiowa i da se u njega mogu pouzdati, pa nije bilo

potrebno da se poduzmu mjere predo-strožnosti. Naš je stari Pappermann o njemu drukčije mislio. Legao je
nedaleko od Kiowa kako bi ga tokom noći mogao motriti. Smatrao sam da ga u tome ne treba sprečavati.
Slijedećeg jutra probudio me Pappermann. Bio Je sav uzbuđen, lice mu je bilo crveno. Rekao je:
244
— Oprostite, Mr. Burton, što sam vas probudio! Dogodilo se nešto strašno što me je navelo da vas
smjesta probudim!
— Sto je? — upitao sam skočivši brzo na noge.
— Nešto grozno; Nešto strašno!
— Dakle, što je? Recite brzo!
. — Ne mogu tako brzo kao što želite. Potrebno je da vas najprije pripremim.
— Nije potrebno! Recite!
— Da nije potrebno! I to kako je potrebno! Ako vas prije toga ne pripremim, past ćete od straha kao klada
koju'više nitko neće moći da podigne.
- Ja? Od straha?
— Baš t&ko kako sam i rekao: od straha!
— Zar samo ja? A vi nećete?
— Ne. ja neću! Iako sam se i ja prestrašio! Prestrašio sam se, kao da je moja vlastita žena u pitanju, a ne
vaša!
— O! Znači da se to odnosi na moju ženu?
— Da! Naravno! Na vašu ženu!
— Hvala bogu!
Odahnuo sam. Taj stari, valjani lovac izgledao je tako kao da se stvarno radi o nečem veoma lošem, o
nečemu što se više nikada neće moći pjpraviti, možda o nekakvom događaju koji bi ugrozio naše planove.
Moram priznati da me je ipak malo uplašio, iako sam po prirodi hladnokrvan. Kad je spomenuo Srdašce, od-
mah sam se umirio.
~ Vi zahvaljujete bogu? upitao je — Nemate što da njemu zahvaljujete!
~ Zar joj se desila kakva nesreća? ~ Hm, kako se uzme! Možda njoj ne, već vama! Udarat ćete i rukama i
nogoma!
— Ne vjerujem.
~ Oho! Doduše, ja još nikada nisam bio oženjen, KO ipak mogu zamisliti kako je nekome pri duši kada se
ovako što dogodi. Ja bih tog momka smrvio!
— Kojeg momka?
~ Kojeg? Znači, vi još uvijek ništa ne slutite?
— Ništa! Naprosto ništa!
~ Onda je potrebno da vam otvoreno kažem!
245Samo mi prije toga obećajte da se nećete srušiti!
— I nećete početi odmah udarati, pogotovo ne po meni!
— I to obećavam, neću!
— Well, reći ću vam. Čujte!
Umjesto da mi je pristupio bliže, kao što se to obično čini kad nešto povjerljivo saopćavamo, ustuknuo je
dva koraka unazad.
— Ona vam je nevjerna! - Tko?
— Kakvog li pitanja! Jasno, vaša žena! Ona koju nazivate Srdašce!
— Hvala bogu! — ponovio sam. — Laknulo mi je! Mislio sam da ćete mi bogzna kakvu nesreću saop-,
ćiti!
— Ali devils! Naprosto mi je. pamet sitala! Lijepo mu govorim da ga je iznevjerila žena, a on i po drugi put
kliče — .hvala bogu'! l ozbiljno me uvjerava da mu je laknulo! Neka ovo shvati tko može! Ja ne mogu!
Ponovo mi se približio i nastavio veoma ozbiljnim glasom:
— Vašu sam ženu i ja veoma, veoma zavolio. Cijenio sam je i poštovao. Smatrao sam je za najbolju,
najmiliju, najrazumniju i najsavršeniju ženu na cijelom svijetu. Za ljubav njezinu pošao bih u vatru i u
vodu. Za nju bih dao i svoj stari život, deset, stotinu i tisuću puta. S time je sada svršeno, zauvijek
svršeno! Zbog nje mi više ne bi nikada* palo na pamet da skočim u vatru, pa makar ona ne bila veća od
plamena šibice, ili u vodu, pa makar je bilo toliko koliko stane u kavenu žlicu. Ona to ne zaslužuje!
Pored takvog muža, a ipak nevjerna! I to s kime, s kime!
— No, s kime?
— Zar ne pogađate? - Ne.
— Da, shvaćam! Zaista se to ne da zamisliti. Barem da sam ja u pitanju! Ili bilo koji drugi bijelac! Da vas
netko vara zbog nekakva Crvenokošca, to je ipak malo odviše. Smatram da je podlo!
246
- Rekli ste Crvenokožac? .Mladi Orao' leži još uvijek na svom mjestu, samo Kiowe više nema, otišao je.
Znači da na njega mislite?
— Da, na njega! Naime, vaša je žena također otišla!
— Zar je to sve?

— Nije. Ima još mnogo, veoma mnogo toga da dodam. Hoćete li da vam ispričam?
— Da, molim!
— Zbilo se ovako: na tog sam momka bio bijesan jer je jučer popodne dugo i neprestano razgovarao s
vašom ženom. Već sam vam napomenuo, da mi je to bilo sumnjivo. Pretpostavljao sam da je htio iskušati
vašu ženu kako bi nas kasnije odao Indijancima. Odlučio sam da ga držim na oku, pa sam to i učinio. Cijelu
noć nisam spavao. Probudio sam se rano u zoru. Vaša je žena napustila šator. Kada se udaljila, ustao je i
Kiowa i krenuo za njom. To mi se učinilo sumnjivim. Čekao sam neko vrijeme, a kada se ni jedno od njih
nije vratilo, kradom sam krenuo za njima. Sta mislite što sam ugledao?
- No, Sta?
— Sjedili su na jednom kamenu!
— I ništa više?
— Jedan kraj drugoga!
— I ništa više?
Zabezeknuto me je pogledao i nastavio povišenim glasom:
— Čvrsto zagrljeni!
— I ništa više?
Tada se izderao na mene:
— Ljubakali su se!
- I ništa više?
— Crvenokožac je poljubio vašu ženu! — viknuo Je na mene.
- I ništa više?
— A vaša je žena njega poljubila? — zaurlao mi Je ravno u lice.
- I ništa više? I Samo to? - upito sam veoma ljubazno i mirno.
Tada je ustuknuo nekoliko koraka, sklopio ruke i stoo jađdkovati:
247—. To sam i mislio! Eto ti nesreće! Iako je drukčije od onoga kako sam zamišljao! Eto, niti je pao, niti
počeo udarati, već je od straha poludio! Sulud je, potpuno sulud! Osim riječi ,i ništa više' nije u stanju da
nešto drugo kaže!
.— O, umijem ja' i nešto drugo kazati — smijao sam se. — Sjede li oni još ondje na onom kamenu?
— Mislim da sjede? - Sta? Vi mislite?
— Da! Čak se i nadam da će mi uspjeti da vam ih izručim i da ih iznenadim zajedno s vama!
— To ćemo i uraditi!
— Zaista?
— Da, i to odmah!
— Tada dođite! Odvest ću vas!
— Pričekajte samo jedan časak! Naime, moram vam prije toga reći da s ovim Kiowom neću postupati
onako strogo kao što vjerojatno- očekujete. Posljednjih dana smo u nekoliko navrata govorili o
Kiowama. Poznato vam je što sam doživio tamo prilikom posljednjeg boravka?
— Da. To je svakome poznato. Putem mi je vaša žena o tome potanko pričala. Da su vas htjeli mučiti na
smrt i da vas je kći slavnog ratnika, koji se zove ,Jedno Pero', spasila.
— Tačno! Ta se kći zvala Kakho-Oto. Njoj imam da zahvalim što sam živ.
— Zar ste voljni da za njenu ljubav oprostite tom Kiowi koji vas vara s vašom ženom?
- Da.
— Čujte! To ne može! To bi značilo popuštanje, neoprostivo popuštanje!
— Imate pravo. A sada dođite!
— I vj zaista ne želite da bilo što poduzmete, baš ništa?
— Baš ništa!
— A ni protiv vaše žene?
- Ne. Planuo je:
— Gospodine...! Mr, Burton! Moram vam reći, da, — da — da imam jednu molbu, veoma veliku
molbu.
- Kakvu?
248
— Dozvolite mi barem da pograbim tu crvenu bitangu i da ga išćuškam!
— Da li bi vam to pričinilo zadovoljstvo?
— Veliko, veoma veliko!
— Neka bude!
— I vi nemate ništa protiv toga?
- Baš ništa. Udarajte koliko god možete!
— A sada ću ja kliknuti: hvala bogu! Ove će ćuške biti takve kakvih nikada nije bilo! A sada dođite!
Brzo, brzo!
Krenuo je naprijed, a ja za njim. Odveo me je kroz žbu-nje do male čistine, samo što nije odmah stupio na
nju, već se zadržao na kraju grmlja, pokazao prstom kroza nj i tiho rekao:
— Pogledajte! Još uvijek ondje sjede! Kako vam se to sviđa?

Srdašce je sjedilo sa Kiowom na niskoj stijeni koja je pružala ugodno sjedalo. Desnom ga je rukom obgrlila
oko ramena, a lijevom ga držala za obje ruke. Bio je nešto niži od nje. Njegova je glava bila nježno
prislonjena na njeno rame. Pappermann je gledao u mene očima koje kao da su očekivale snažan izljev bi-
jesa. Ja sam se, međutim, smiješio. To ga je naljutilo.
— Vi se smijete? — upitao je, iako tiho, ali vrlo uvjerljivo. — Ozbiljno vas pitam kako vam se to
sviđa?
— Malo intimnije i ništa više — odgovorio sam.
— Malo intimnije...! Ništa više...! — ponovio je. — Ja, međutim, smatram da je od strane te bitange
to malo više ,nego intimno. Smatram da je to zločin! Budući da ste mi dozvolili da ga išćuškam, neću
mu dati prilike da dugo na to čeka! Dakle, pazite! Počet ću! Odmah - odmah!
Probio se kroz grmlje i žurno pošao prema nji-Tn^. Pošao sam istom brzinom za njim. Čim su nas ugledali,
oboje su smjesta ustali. Izgledalo je da je Pappermann naumio ostvariti svoju osvetu a da prije toga ni riječi
ne kaže. Lijevom je rukom zgrabio Kio-wu za prsa, a desnom zamahnuo da ga udari. Ja sam Sa brzo zgrabio,
zadržao ruku i rekao:
— Stanite, dragi prijatelju! U ovakvim slučajevima vladaju izvjesni propisi i nikako ne smijemo dozvoliti da
se o njih ogriješimo!
249— Kakvi propisi? — upitao je dok je nastojao da se oslobodi moje ruke.
— Kada dva džentlmena namjeravaju da se međusobno ćuškaju, obavezni su da se prije toga jedan
drugome predstave!
— To je ovdje nepotrebno jer se već poznajemo. Crvena bitanga, koju vj nazivate džentlmenom, zna da
sam ja Makš Pappermann, a ja opet znam da on nije nikakav džentlmen, već crvena hulja. Zbog toga mogu
— Ali još ne znate ni njegovo ime. Naime, ovaj džentlmen je zapravo lady, a otkad je poznam, svi je zovu
Kakho-Oto! I sada udarajte!
Pustio sam mu ruku, ali je nije pokrenuo. Ostao je bez riječi gledajući me u lice kao da je zanijemio.
— Ka — kho — O — to? — najzad je upitao kao da je duhom odsutan. — \Nije — džentlmen — već
lady!
- Upravo onako kako sam rekao!
— Možda čak i kći .Jednog Pera' koja vam je nekada spasila život?
— Da, to je ona!
Duboko, duboko je uzdahnuo i uzviknuo s očajnim izrazom lica:
— To se samo meni može dogoditi, meni koji se zovem Makš Pappermann! Kakvog li nesretnog imena,
nesretnog imena! Kada su se dvojica htjela tući, da li se ikad dogodilo da se otkrije kako je jedan od njih
žensko! I sada se to upravo meni moralo desiti, i to baš onda kada sam se osjećao toliko sretnim što mogu od
srca rado udariti po drugome! Osramoćen sam zauvijek! Povlačim se! Neću da me itko vidi! Ne-
stat ću!
Okrenuo se i odjurio. Stigavši do grmlja, ipak je zastao jedan trenutak i doviknuo mi:
— Samo, Mr. Burtone, ovo nikako nije prijateljska podvala!
— Zašto? — upitao sam.
— Mogli ste me poštedjeti ove sramote! Trebalo je da mi samo kažete kako ova Udy nije muškarac, već
žena!
250
— Nisam bio ovlašćen da tu tajnu odam. Pred vama nisam tajio da se u Kiowu može pouzdati. To je
bilo dovoljno. Zašto mi niste vjerovali?
— Zato što sam magarac! Kompletan magarac! Sa svim oznakama koje pripadaju magarcu! Baš sam
blesav!
Nakon toga je nestao. Kakho-Oto stajala ie preda mnom otvorenih očiju. Od silne neprilike sva se
zacrvenjela. Privukao sam je k sebi, poljubio u čelo i rekao na njezinom materinskom jeziku:
— Zahvaljujem ti! Mislio sam stalno na tebe sve dok te nisam ponovo ugledao. Hoćeš li nam biti sestra?
Nama dvonia?
— Vrlo rado! Tebi i njoj! — odgovorila je. Tada je sva uzbuđena žurno pošla dalje.
Srdašce me je najprije upitalo zašto je Pappermann zamahnuo rukom. Bilo je dovoljno samo nekoliko riječi
da je o tome obavijestim. Od srca se nasmijala. Poslije toga mi se zahvalila što joj nisam saopćio tko je.
zapravo Kiovva. Da sam to učinio, bilo bi joj uskraćeno iznenađenje ovoga jutra. Nakon toga smo se vratili
do šatora, kraj kojega sam zapalio malu vatru da priredim kavu. Kada je bila gotova, pojavili su se
Pappermann i Kakho-Oto. Oboje su nastojali da budu što ravnodušniji. Ali stari, valjani Zapadnjak ipak nije
mogao da preboli grešku koju je počinio. Stalno je iz prikrajka promatrao Indijanku. Odjednom je uzeo
njezinu ruku, branio je usnama i pokajnički zagunđao!
~ I ovakvo sam stvorenje htio išćuškati! Zar nisam zaslužio da budem išćuškan?
Tako je ova stvar između njih bila okončana. Postali su najbolji prijatelji.
KUĆA SMRTI
Poslije doručka smo savll; šator. Kolce smo pri-vezali za sedla po dužini, jer nam je Kakho-Oto saopćila da
je put prema ,Kući smrti' veoma uzan. Katkada se tako strmo spuštao da više nismo mogli jahati, već smo

morali pješice. Išli smo duž uzanog ali veoma brzog potoka koji je izdubio duboko korito koje se u
mnogobrojnim zavojima dolje spuštalo.
251Odavde nam se nije pružao nikakav pogled. Možda smo i više od pola sata proveli u spuštanju nizbrdo,
kada smo iznenada pred sobom ugledali visoki, skoro potpuno ogoljeli plato pun kamenja i gromada stijenja.
Bili su naslagani sami ogromni komadi i čovjek je stjecao dojam kao da se ovdje prije mnogo stoljeća srušilo
ogromno brdo.
— Stigli smo do ,Kuće smrti' — rekla je Kakho--Oto, uperivši- prst u ono stijenje.
— To je ,Kuća smrti'? — upitao sam. — Znači da su stijene šuplje?
— Da. One se nisu survale odozgo, već su vješta-čki naslagane. Dođite!
Povela nas je oko ugla do mjesta gdje je bilo naslagano stijenje. Našli smo se pred nekakvim masivnim i više
širokim nego visokim ulazom koji nije bio nadsvođen u luku, već ravan. Pobočne stijene bile su više od dva
metra široke. Na njima smo ugledali dobro očuvane reljefne figure poglavica koji su stajali pred ulazom
spremni da uđu u hram. Poglavice su bile označene sa jednim, dva ili tri orlovska pera koje su nosili u kosi. I
stijena iznad ulaza je bila visoka nekoliko metara. Na njoj je bio prikazan žrtvenik kojemu su poglavice
prinosile svoje kumire.
— Ali ovo ne liči uopće na ,Kuću smrti', pa čak ni na mjesto gdje ss ljudi sahranjuju - rekao sam, — već
više na nekakav hram za savjetovanja na čijem se žrtveniku čuvaju kumiri sve dotle dok se ne provede ono o
čemu se savjetovalo!
Kakho - O to se nasmiješila.
— To je i meni poznato — rekla je — samo se to narodu ne smije reći, jer inače ovo mjesto ne bi poštovali
onako kako to poglavice žele. Uostalom, ovdje imade toliko mnogo mrtvaca da je naziv ,Kuća smrti'
opravdan. Hoćemo li odmah ući unutra?
— Koliko ima odavde do jezera?
— Samo dvije stotine koraka.
— Onda moramo biti oprezni. Ovamo će osim domaćih stići i Indijanci iz drugih krajeva koji vje-
rovatno neće poštovati zabranu pristupa ovom mjestu. Morat ćemo prije svega da sakrijemo naše konje i da
nastojimo kako ne bismo ostavili tragove iza sebe.
252

Kada to obavimo, ući ćemo u hram. Potražimo dakle pogodno mjesto za sebe j konje!
— Već je pronađeno — rekla je Kakho - Oto. — Za njim sam tragala još prije no što sam napustila jezero i
pojahala vama u susret. Dođite!
Odvela nas je kratak komad puta natrag, a zatim u bočni klanac iz kojeg se odvajala treća usjeklina koja je
bila dovoljno velika za naše potrebe. Ondje je bilo vode i paše. Skinuli smo sedla i samare, vezali za kolce
konje i mazge i postavili našeg starog Pappermanna za čuvara. S time se potpuno saglasio i bio zadovoljan
što nije morao da se ,vuče s nama naokolo'. Tada smo se vratili do ,Kuće smrti'.
Stigavši tamo, najprije smo cijelu okolinu pro-krstarili. Nigdje nije bilo nikakvog traga ni ljudskim, a ni
životinjskim stopama. Uz pomoć grančica za sobom smo uklonili sve tragove. Kad smo se spuštali iz našeg
jučerašnjeg logorišta, stigli smo do stražnjeg dijela građevine. Kao što je bilo opisano, ulaz se nalazio na toj
strani. Prijašnjih godina zaklanjali su ga grmlje i stabla i nitko nije mogao ni naslutiti da se ovdje nalazi
hram. Tek kada je slučajno napuštena i neugašena logorska vatra zahvatila grmlje, razotkrio se ulaz i tajna je
bila odana. Tragovi vatre još se i sada vide po garavom stijenju. Stigavši do prednje strane naslaganog
stijenja, za koje smo mislili da je prirodnim putem ovdje nagomilano, ugledali smo jezero koje je ležalo na
udaljenosti koju smo već naveli. Naslagane i poredane kocke i gromade stijenja mogle su se jasno vidjeti sa
jezera i ostalih strana. Djelovale su prirodno i nitko se ne bi sjetio da se ovdje radi o vještačkoj građevini.
Provalija je bila toliko strma i takve prirode da se uz nju nitko nije mogao popeti. Usjekline je tokom
vremena vjetar ispunio prašinom i jedino je u njima životarilo nešto zelenila, dok je sve ostalo bilo sam
gladak, goli kamen. Sada smo mogli pristupiti razgledanju unutrašnjosti. Prošavši kroz ulaz, stupili smo u
prostoriju koja nije bila jako prostrana, ali zato veoma visoka i neobično građena. Zamislite prepolovljenu
glavu šećera, &Ja je uspravna, presječena površina prislonjena uz stijenu. Zaobljeni, polukružni dio
predstavlja zid podignut od gromada stijenja za koje smo mislili da su
253se survale sa brda. Dakle, taj se zid nije dizao uspravno, već koso prema središtu. Površina mu nije bila
ravna, jer su ogromne kocke bile tako poredane jedna iznad druge i jedna do druge da su se izmjenjivale, i to
tako da je jedna bila isturena, a druga uvučena. Na ovakav su način nastala udubljenja, koja su služila za
čuvanje mumija, kostura ili pojedinih dijelova kostiju.
Na podu, tačno u sredini, stajao je žrtvenik od kamena. Kasnije smo primijetili da je u sredini bio otvor
pokriven teškom, ravnom pločom. Bočne plohe žrtvenika prikazivale su dvadeset; četiri reljefne figure,
naime, dvanaest orlovskih pera i dvanaest stegnutih ruku, naizmjenično po jedno pero i po jednu ruku.
Stegnuta ruka je simbol šutnje. Prema tome figure su kazivale da su se žrtveniku smjele približiti jedino
poglavice i da se sve ono o čemu se ovdje govorilo mora držati u tajnosti. Ploča je u sredini bila crna.
Prigodom svakog" savjetovanja goi'jela je na njoj vatra. Nigdje nikakvih sjedala, pa čak ni kamenih.

Rasvjeta u toj neobičnoj prostoriji bila je, gotovo bih mogao reći, magična. U njoj je vladala zamalo potpuna
tmica. Ono malo svjetla dopiralo je kroz zidove od kocaka. Ondje gdje je nedostajala po koja kocka, nastao
bi otvor kroz koji je dopiralo danje svjetlo. Međutim, zid je bio vanredno debeo i svaki od tih otvora
predstavljao je neku vrstu hodnika koji je vodio napolje, čiji se kraj odozdo nije mogao vidjeti. S vanjske
strane otvori su bili brižljivo kamuflirani, kako se slučajno ne bi primijetili sa jezerske strane. Znači da se
najveći dio svjetla koji je dopirao u hodnik gubio još prije no što bi dopro u unutrašnjost hrama. Sličnu
tajanstvenu rasvjetu imali su i neki egipatski kraljevski grobovi, samo što su i oni veoma niski. Hram kraj
,Jezera smrti' bio je veoma visok i dojam je bio snažniji. U svakoj niši po jedna tamna, šćućurena mumija,
koju je čovjek jedva mogao da razazna, ili kakav svjetliji zgrčeni kostur, ili gomila lubanja, izmiješane kosti
ruku ili nogu. Sve sami ostaci nekadašnjeg života! Nad svakom nišom je bilo uklesano orlovsko pero kao
znak da su ti dijelovi kostiju nekada pripadali poglavicama.
254
Bilo je mnogo tih otvora kroz koje je prodirao svjež zrak. Dopirali su sve do vrha i bili u dodiru s vanjskom
atmosferom. Smatrao sam za veoma važno to što je čovjek mogao lako da priđe tim otvorima, naime,
prozorima. To se moglo prije izvesti, jer su u zidu bile ugrađene kamenite stepenice koje su vodile od
prozora do prozora i od niše do niše i dopirale sve do poda. Najdonje stepenice su sada nedostajale. Netko ih
je odvalio. Po plohi koja je iza toga ostala moglo se zaključiti da je to tek prije kratkog vremena urađeno, jer
je bila mnogo svjetlija od ostalih.
— Šteta što nema tih stepenica — reklo je Srdašce.
— Zašto? — upitao sam.
— Zato jer bih se rado gore popela.
— Prava si divokoza! — našalio sam se. Naime, ona je vrlo rado planinarila. Pri tome sam
je uvijek morao odvraćati da se ne penje na opasna mjesta.
— Nemoj se samo pretvarati! -- odgovorila je. — Dobro te poznam. Nema čovjeka koji više čezne od tebe
da se popne gore. Ti moraš u svaku nišu zaviriti i kroz svaki prozor pogledati da doznaš šta se napolju
događa. Možeš li to poreći?
— Ne. Malo je pretjerano to što kažeš da želim zaviriti u svaku nišu. Međutim ti moram reći da upravo
osjećam obavezu da se jednom popnem do jednog od tih prozora. Nikako ne smijem propustiti da odozgo ne
pogledam okolicu. Potrebno je da utvrdim odakle se može jezero sagledati. Možda se odozgo vidi nešto što
se inače ne može primijetiti.
~ Kako ćeš se samo popeti gore do prvih stepenica?
~ Veoma jednostavno: napravit ćemo ljestve.
~ Tačno! — odobravala mi je. — Napravit ćemo ljestve, i to odmah!
Izišli smo napolje. Nije mi bilo teško da pronađem dvije dugačke drvene motke i da izradim potrebne
prečke. Imali smo dovoljno kaiševa. Ubrzo su ljestve bile gotove. Ponovo smo se vratili unutra, prislonili
ljestve i popeli se gore. Dopirale su upravo "° najnižih još postojećih stepenica. Odatle smo se Počeli dalje
penjati po izbečenim kamenim komadi-
255ma koji su predstavljali stepenice. Bilo je pomalo opasno jer stepenice nisu imale ogradu. Svaki se
kamen morao najprije istražiti prije no što je čovjek na njega stao. Tako smo prošli kraj mnogih niša, u svaku
pogledali da vidimo šta se u njoj nalazi. Mumije i skelete neću ovdje da opisujem. Ne volim da me smatraju
za pisca koji svoj uspjeh traži u nečem senzacionalnom ili u nečemu što izaziva grozu.
Kada smo se dovoljno visoko popeli, ušli smo u jedan od tih najgornjih otvora. Bio je toliko visok te smo u
njemu mogli uspravno stajati, čak je bio i viši od nas. Imao je oblik hodnika. Morali smo napraviti devet
koraka prije nego stignemo do vanjske strane. Našli smo se visoko gore na vještački naslaganom brdskom
kamenju odakle se pružao pogled na veliki dio jezera. Bili smo oprezni i nismo stajali, već smo sjeli. U
blizini bi se lako mogao naći neki Kiowa ili Ko-manč koji bi nas smjesta opazio da smo bili nepromišljeni i
stajali. I zaista! Nije bio samo jedan već mnogo njih. Na nekih dvjesta koraka od nas jahali su uz obalu
jezera, polako, umorni i tihi u guščijem stroju, uvijek jedan iza drugog.
— Ovo su Siouxi starog Kiktahan Schonke — rekao sam. — Utasi su ili prošli ili tek dolaze iza njih.
— Znači da smo stigli baš u pravo vrijeme ~ reklo je Srdašce. — A sada postaje opasno?
— Za njih da, ali ne i za nas — odgovorio sam. ,Mladi Orao' je šutio. Kahko-Oto je međutim
rekla:
— Sada vas moram napustiti. Imate li povjerenja u mene? Da li ste spremni da mi vjerujete da neću
ništa poduzeti što bi vam naškodilo?
— Vjerujemo ti — odgovorio sam joj na njezinom materinskom jeziku. — Kada te možemo opet oče-
kivati?
— Ne znam. Idem da izvidim što se događa, pa ću vas nakon toga obavijestiti. Ako ne bude ništa što
vam mogu saopćiti, neću ni doći. Međutim, ako doznam nešto važno, vratit ću se veoma brzo. Gdje
ću vas naći?
— Ovdje, gdje god želiš.
256