Karl Maj - Vinetuovi nasljednici _doc_

vodopada. Ondje ćemo pokušati da uz pomoć svjetlosti oživimo kamen. Uspije li nam to, bit ćemo zadovoljni. Ne

uspije li...

— Uspjet će! — upade mu pobjedonosno u govor mladi Surehanđ.

Primijetio sam da su mu neki htjeli proturječiti pa sam brzo nadodao:

— Počeka jmo'

— Da, počekajmo! — sa mnom se suglasio i Athabaska. — Ako i uspije, ugledali bismo samo oživotvo-renje

siledžije, siledžije spremnog na napad s revolverom u ruci. Ovdje, međutim, vidimo sasvim drugog, onog pravog

Winnetoua, punog duha, osjećaja i plemenitosti što zahtijeva da i mi budemo isto takvi, l mi moramo poput njega

težiti za nečim višim, mi, kao i čitava njegova rasa. On nas naprosto vuče za sobom i nastoji da nas uzdigne'

Dok je to govorio, pokazao je na Winnetouovu sliku koju sam poklonio Tatpllah-Satahu. Objesio ju je na zid, kao i

slike Marah Durimeh i silovitog Abu Kitala. One su na prisutne ostavile dubok dojam. To Js ujedno bio i razlog

zbog kojega ih je današnje čitanje toliko potreslo. Zapravo je trebalo nastaviti čitanje, ali se nisu mogli smiriti. Old

Surehand je zato Predložio da se za danas prekine čitanje. Svi su pristali. Nakon toga su otišli, dok smo ja i

Srdašce ostali kod Tatellah-Sataha.

~ Danas smo izvojevali veliku pobjedu — rekao Je stari vrač. — Čini su stigli i vidjeli sliku Winne-touovu,

sudbina kamenog kipa je bila zapečaćena. Čak

387ni oba umjetnika, kao ni njihovi očevi l Kolma Puschi nisu mogli odoljeti utisku koji je na njih ostavila

slika. Oni su pošteni i ne pretvaraju se. Sutra će pokušat, da kod vodopada spase svoju ideju. Međutim, oni

već danas i suviše dobro osjećaju da. će i najveće njihovo zalaganje biti uzaludno. Ti si odjahao sa Papper-

mannom do kamenoloma. Kasno si se vratio. Po tome naslućujem da vaš put nije bio uzaludan?

— Nije — odgovorio sam. — Rezultat je još i veći nego što smo mislili, iako je neugodan. Doznali smo

mnogo toga. Na primjer, oba su vrača Kiowa i Ko manča pobjegla

— Uff. uff! — prestrašeno je uzviknuo. Srdašce je isto tako bilo iznenađeno. Nastavio sam: ~ To još nije

najgore. Ono tek dolazi. Sjednimo.

Ispričat ću vam. '

Izvijestio sam ga o svemu što sam doznao. Kada sam završio, rekao je Tatellah-Satah:

— Sigurno bih se više uzbudio kada ne bih vidio da si ti staložen! Zašto to nisi ispričao dok su još po-

glavice bile ovdje?

— Zar je trebalo da to doznaju? Zar su nam oni potrebni? - upitao sam. — Sto sam mogu obaviti, to

drugima ne saopćavam.

— Misliš li da ćeš moći sam sve obaviti?

- Da

— Usprkos četiri hiljade neprijatelja?

- Da,

Gledao je u mene raširenih očiju, kimnuo glavom i nastavio:

— Sada tek shvaćam ono što ranije, dok je Win-netou bio živ, nisam shvatio, naime, njegovo neopisivo

povjerenje u te. Danas to i ja osjećam. A reci mi: što namjeravaš poduzeti protiv svega što nam prijeti?

— Najjednostavnije što može biti: zatvorit ću im put kroz spilju! Ujedno ću im zatvoriti i izlaz iz ,Doli-ne

spilje' sve dotle dok od gladi ne budu molili za milost. Zarobit ću njihove poglavice i iskoristiti ih kao

taoce. Koliko imaš naoružanih ,Winnetoua'?
— Danas tri stotine. Sutra uveče može ih bita i P«1 stotina, a kasnije još i više.

388

— To je sasvim dovoljno. Za sada mi je potrebno samo dvadesetak i naš vjerni Intschu-lnta. Sada idem kući

da se presvučem jer na sebi još uvijek imam indijansku odjeću. Poslije ću se opet vratiti i spustiti s njima

ovim skrivenim stepenicama dolje u spilju kako bih stalaktite ponovo postavio da vrači, kada budu došli sa

svojim četama, ne otkriju daljni put.

— A ako ga ipak otkriju? Ako kamenje isto onako maknu u stranu kao što si to ti učinio?

— To bi se moglo dogoditi jedino kad naiđu na široki put čiji ću izlaz iza ..Slapa koprene' tako zatrpati

da se neće moći probiti. To je dovoljno za danas i sutra. Da zatvorimo neprijatelja u dolinu, imamo vremena

i prekosutra.

Potom sam htio krenuti. Međutim je Srdašce prije toga imalo još nešto obaviti. Zamolila je starog .čuvara

velikog kumira' da joj dozvoli da ga sutra fotografira. Umalo se nisam zaprepastio. Bila je to smjelost koju

sebi nikad ne bih dozvolio. On se, međutim, blago nasmiješio i upitao:

— Smijem li znati kome je i radi čega je slika potrebna?

— To je tajna — odgovorila je odvažno. — To je draga, mila i veoma korisna tajna koja će mnoge, mnoge

obradovati.

— Nemoguće mi je odbiti njezinu želju i neka dođe kad god hoće. Ja sam spreman.

Kada smo se nakon toga udaljili, uz put sam je upitao šta će joj fotografija. Odgovorila je:

— Reci mi tko je ovdje na Mount Winnetouu mjerodavna osoba ti ili Tatellah-Satah?

— On, to je sasvim razumljivo!

— Dobro! On se zadovoljio mojim odgovorom. Tražiš li nešto više od njega.

- Da.

— Kojim pravom?

— Reci mi tko je u našem braku mjerodavna ličnost, ja ili Tatellah-Satah?

— Razumije se. on! —. nasmiješila se.

— Well! Bit ću skroman! Pobijeđen sam! Zadrži tajnu!
389— I ja sada idem u spilju.
- Nećeš.
- Zašto ne?
— U prvom redu zato što ti dolje nisi od koristi, a osim toga nisam dovoljno mjerodavan da ti ispunim tu
želju. Drugo ništa ne mogu za te učiniti, već jedino da ti zaželim ,laku noć'.
— To me jako žalosti! Znaš što, ja ću ti radije saopćiti tajnu u vezi sa slikom, a ti mi dozvoli da te pratim.
Ionako ne bih mogla spavati kada znam da si u spilji'.
— Dobro! Slažem se! Dakle? U čemu je tajna?
— Slika, našeg starog, slavnog prijatelja mi je potrebna za projekcioni aparat.
— U koju svrhu?
— Večeras treba da se slike dvaju umjetnika pojave na vodopadu s obje strane spomenika. Moja je ideja da
se s obje strine pojave slike Tatellah-Sataha i Marah Durimeh. Što veliš na to?
— Ideja je dobra, veoma dobra. Samo su ti potrebni razni aparati, razna sočiva...
— Svega toga ima! — brzo je nadodala.
- Gdje?
— U inžinjera sa kojim sam već razgovarala.
— I ti vjeruješ da će on to uraditi?
— S osobitim zadovoljstvom!
— I da neće ništa prije vremena odati?
— Sigurno neće! Ja garantiram!
— Tada se slažem!
— A hoćeš li me sada povesti u spilju?
— Da. Po starom običaju obavezan sam da izvršavam sve što naređuješ!
Kada smo se nakon izvjesnog vremena ponovo pojavili kod Tatellah-Sataha, zatekli smo Intschu-intu
spremnog sa svojih 'dvadeset ljudi. Bili su dobro opremljeni bakljama i raznim oruđem. Otvorili smo ka-
menu ploču nad stepenicama i spustili se u hodnik koji je vodio dolje. Kad smo tamo stigli, potražili smo
najprije mjesto na kojem se uzani puteljak odvajao od širokog. Stalaktite smo ponovo postavili na njihova
prijašnja mjesta. Donijeli smo još čitavu gomilu drugog
390
kamenja i naslagali ga tako da smo prikrili čak i postavljene stalaktite. Hodnik je bio od vrha do dna potpuno
zatrpan i nitko se ne bi mogao dosjetiti da to nije nastalo prirodnim putem.
Za vrijem tih radova pošao sam k onome mjestu koje mi je već prije bilo sumnjivo. Sada sam primijetio u
stropu više pukotina. Na zemlji je već ležala hrpa popadanog kamenja. Čitava kiša razdrobljenog vapnenca
padala je neprekidno iz zjapećih otvora. Ujedno se čuo tihi ali oštar zvuk, kakav se čuje kada se dvije
staklene plohe trljaju. Bilo je jezovito. Tu i tamo se odnekuda začulo praskanje stijena i kao da kamenje pada
sa vrha u dubinu. Čovjeka je obuzimao neki neodređen, stravičan osjećaj. Morao sam se jako savlađivati da
bih ostao miran. Stalno sam mislio na to da će me odozgo nešto prignječiti, i bio sam sretan kada je naš
posao najzad bio gotov, pa smo se mogli udaljiti. To se nije odnosilo samo na me, jer je i Srdašce reklo kada
smo krenuli:
— Hvala bogu što je gotovo! Na kraju sam se počela plašiti.
— Zbog čega? — upitao sam.
— Zato što sam imala dojam da će se ovdje sve srušiti!
— Zar si i ti imala isti osjećaj?
— Čim smo došli. Nisam ti ništa rekla kako te ne bih uznemirila. Sta je nad nama?
— Vjerojatno težak spomenik Winnetouov. Ja barem tako mislim. Tačno ne mogu reći.
Uto je kriknula:
— Pazi, srušit će se!
— Tiho, tiho! Nemoj da te tkogod čuje! ~ Dakle, zbog toga se nakrivio?
— I sve se više krivi!
— Smatraš li da se može dogoditi katastrofa? ~ Smatram da je neizbježna!
- Kada?
~ Vrijeme se ne da odrediti, jer bi se zato morala istražiti kamenita podloga. Nadam se da će se to kasnije
dogoditi, nikako ovih dana.
391Da sam samo znao koliko je bio blizu taj strašni događaj, ne bi me moglo ništa zadržati da upozorim
četiri hiljade Indijanaca koji su imali da ovamo stignu. Vratili smo se uzanim putoljkom do onog mjesta gdje
se strma stazica odvajala i vodila prema ,Đavoljoj propovjedaonici'. I ovaj smo otvor zatrpali i maskirali
kako se nitko ne bi sjetio da u njemu traži skriveni izlaz. Odavde smo se počeli penjati do zadnjeg dijela koji
je vodio gore u skrovitu sobicu. I ovdje smo sve zatrpali sa .gornje strane ne želeći da se nađemo iza ustave,
jer smo se morali vratiti u dvorac. Stigavši tamo, dan je već svitao. Tatellah-Sataha nismo našli. Zabravili
smo tajanstvene stepenice i rastali se od naših pratilaca. Pošli smo u naš stan da još odspavamo nekoliko sati
Kada smo se probudili, već nas je čekao Intschu--inta i javio da su braća Entersi već odavno ovdje i žele s
nama da govore. Rekli smo mu da ih dovede. Prijateljski smo ih dočekali. Bili su zabrinuti. Nisu znali kako

da otpočnu. Pritekao sam im u pomoć upitavši ih: ' -- Jeste li. došli da nam kažete kako večeras moramo
poginuti?
Sada su se prestrašili. Ja sam, međutim, mirno nastavio:
— Pobjegla su oba vrača.,Naumili su da večeras povedu kroz s.pilju četiri hiljade neprijatelja i da nas
prepadnu. Radnici sa svojim vođom ,Niggerom' spremni su da im se pridruže. Čim stignu iza
vodopada, Crvenokose! će pucnjem dati znak. Čim bude odjeknuo pucanj, moraju braća Entersi mene i moju
ženu ubiti, a radnici će izvršiti prepad na poglavice i na ostale naše prijatelje!
Gledali su u nas nijemo i ukočenog pogleda. Nisu uspjeli izustiti nijednu riječ, toliko su bili iznenađeni.
— No? — upitalo je Srdašce. — Sviđa li vam se to? Priznajete li? Ili možda mislite da nas ubijete?

Sada je Sebulon odgovorio:
— Da ubijemo? Ne' Mi smo samo radi toga i došli ovamo da vam to saopćimo i da vas upozorimo. Mi
, smo iznenađeni što ste već o svemu obaviješteni. I to u tančine! A trebalo je da to ostane najveća tajna!
— Tajna? Pshaw! — ubacio sam. — Uvijek smo
392
na vrijeme doznali sve što je važno, i to mnogo bolje od vas. I sami uviđate! Znamo mi čak i to da ste sinoć u
kantini, kada su Tusahga Saritsch i To-kei-chun .napustili sobu, zaključili da ćete danas rano doći ovamo da
nam sve ispričate.
— Kako je to moguće? Niste se mogli sakriti ispod stolova i stolica!
— O, ne! Nije nam bilo potrebno da se izlažemo takvoj opasnosti. Budite sretni što vam je namjera po-
štena, a da to nije bili biste večeras prvi pali od naših metaka.
~ Sto se toga tiče, možda nam ne bi ni bilo krivo da sutra budemo mrtvi! Nismo mi ljudi koje prati sreća, već
prokletstvo, koje prelazi s oca na sinove.
— Ne prokletstvo, već dobro djelo! — proturječio sam mu.
— Kako to? — upitao je.
— Da vašim dobrim djelom spasite sjećanje na . svoga oca.
- — I vi vjerujete u to, Mr. Shatterhanđe?
- Da.
— Je li istina? Je li istina? Recite mi, iskreno!
— Da, istina je!
— Hvala bogu! Znači da za nas ipak postoji neka svrha u životu. Vi znate da imamo nalog da vam se
večeras prišuljamo?
- Da.
— Hoćete li nam to dozvoliti?
— Rado.
— I nećete u nas posumnjati?
— Uvjereni smo da vam je namjera poštena.
— Imate li kakav nalog za nas?
— Za sada još ne. Možda večeras.1 Vjerovatno do borbe uopće neće doći. Prepad će u svakom slučaju
biti onemogućen.
— Bilo što da se desi, ,Niggera' se morate čuvati. On vas strahovito mrzi. Za sve što se događa va'
okrivljuje. U stanju je da vas ubije bez obzira da ! je primio nalog za to ili ne! Sada moramo otići. Duge smo
čekali i nitko ne smije doznati da smo ovdje bili.
Udaljili su se.
— Zao mi ih je, veoma žao! - reklo je Srdašce.
393— Nisu više onakvi kao prije. Želim da im budući život bude veoma, veoma sretan!
Dok smo sjedili pri kasnom doručku, pojavile su se dvije drage osobe koje su došle da nas posjete. Bile su to
žena poglavice Pide i njezina sestra ,Tamna Kosa'. Srdačno smo ih dočekali. Srdašce je odmah skuhalo još
kave kako bi s nama doručkovale. Od njih smo doznale da su sinoć stigle žene Komanča i Kiowa. One su se
odmah pridružile sa ženama Siouxa, na čelu sa Aschtom, kako bi i njihovi glasovi pri savjetovanju o
spomeniku došli do izražaja. Danas ujutro su svi bili svratili u zgradu, u kojoj se nalazio model spomenika.
Napustile su zgradu razočarane. Ono što su vidjele nije imalo ničeg zajedničkog s onim divnim Winnetouom
kojega vole i cijene. Ne sviđa im se Win-netou koga su tamo vidjele. Došle su ovamo da mi to saopće.
' Osiim toga imale su još i nešto drugo da mi saopće, a na to se nisu mogle lako odlučiti. Nisu znalo kako da
otpočnu i na koji način da me upozore a da ujedno ne počine izdajstvo protiv vlastitih ratnika. Ohrabrio sam
ih i objasnio im da mi je već sve poznato. Rekao sam im da će danas onih četiri hiljade Indijanaca proći
velikom spiljom kako bi pomogli starima u ostvarenju njihova plana. Od njih sam saznao da je Pida danas
veoma rano odjahao prema ,Dolimi spilje' jer je određen da rukovodi podzemnim maršom. Ona je na to
ovako gledala: ako on pobijedi, tada ona mora nestati, a ako ona pobijedi, bit će zlo po njega. Te brige su je
nagnale da me potraži i da mi se povjeri. Obećao sam im da ću šutjeti i da se neće ni Pidi, a ni meni ništa zlo
desiti. Kada su nas nakon nekog vremena napustile, bile su potpuno smirene.
Zatim je Srdašce pošlo Tatellah-Satahu da ga slika. Pošao sam s njom. Kada je snimak bio gotov, napustila
nas je. Žurila je do inžinjera. Mi smo međutim pošli u šetnju prema stražarnici da posjetimo ,Mla-đog Orla'.

Izgleda da je ovaj već bio obaviješten o dolasku našeg dostojanstvenog prijatelja i zaštitnika. Stajao je gore
na krovu i kada smo stigli blizu, doviknuo aam je:
394
— Dođite gore! Sve je spremno. Moj ,orao' je gotov!
Zašli smo u toranj i peli se mnogim stepenicama dok nismo stigli do ravnog krova. Tu smo ugledali na četiri
stalka nešto što je sličilo ptici. Bilo je veliko, sa dva trupa, dva ispružena snažna krila i dva repa. Vratovi
obaju trupova bili su sprijeda spojeni i završavali jednom jedinom glavom, glavom kao u orla. Oba trupa su
bila isprepletena čvrstim ali veoma lakim pleterom. Sto je u njima bilo, to se nije vidjelo. Vje-rovatno je to
bio motor. Aparat je bio napravljen od vrlo lake materije, samo što je ta materija bila nesalomljiva i veoma
otporna. Repovi su bili čudno izrađeni. Između dva trupa je bilo ugrađeno sjedalo za dvije osobe. Bile su ti i
razne žice. Nisam odmah shvatio čemu služe, ali sam ipak pretpostavljao da su postavljene radi upravljanja
velikom pticom. Osim ,Mla-dog Orla' bio je ovdje i naš stari Pappermann, a i mlađa Aschta.
Nisam ovlašten da dajem tačniji opis aparata. Međutim, kada nam je ,Mladi Orao' sve objasnio, bili smo
obojica, Tatellah-Satah 1 ja, uvjereni da je aparat siguran i pouzdan. Odmah smo l sami pomislili da bi ga
trebalo što prije isprobati
— Čak i leti, leti! — uvjeravao nas je Pappermann. ~ Lično sam se uvjerio.
— Kada? — upitao sam.
— Danas ujutro odgovorio je — dok su još svi spavali i kada je tek počeo da sviće dan, jer ga nitko nije
smio vidjeti. Došao sam ovamo gore da mu pomognem. .Mladi Orao' se smjestio na sjedištu i povukao jednu
od žica. U oba trupa je smjesta nešto oživjelo. Ptica je počela da diše. . Povukao je još jednu žicv i
repovi su se raširili. Krila su počela da se kreću. Dv? tri zamaha, i ptica se digla uvis, napustila krov tornjf
poletjela visoko nad ravnicom. Dizala se sve više i vis' izvela luk, vratila se ponovo i počela se polako b-
trzanja spuštati na krov. Još i sada stoji onako kai-je prispjela! -
— Je li istina? Zaista iitina? — upitao sam ,M1 dog Orla'.
3SSmiješeći se potvrdio je. Nije se smiješio iz gor-dosti, već od sreće. Tatellah-Satah je s krova gledao u
daljinu.
— Hajdemo! — začuo se njegov glas tek nakon dužeg vremena.
Napustili smo toranj. Stigavši dolje, odveo nas je u visoku šumu. On je išao na čelu, a mi za njim. Nitko nije
govorio. Odveo nas je na drugu stranu planine, i to do onog mjesta odakle smo pod sobom ugledali jezero, a
niže njega ,Slap koprene'. S druge strane jezera dizao se glavni vrh Mount Winnetoua, a iza njega susjedni
giganti među kojima se naročito isticao jedan vrh. Dizao se ponosno i strmo, oštro i uspravno, kao da brani
pristup svome vrhu svakom čovjeku. Stari je pokazao na nj i rekao;
- Ono je ,Planina kraljevskih grobova'. Dok se rasa Indijanaca nije raspala u sićušna plemena, njome nisu
upravljale male poglavice, već moćni carevi i kraljevi, koji su sahranjivani na platou te planine. Grobovi sii
izrađeni od kamena. Oni svi zajedno predstavljaju grad mrtvaca s ulicama i trgovima u kojima nema ni traga
života. U njima se ne nalaze samo leševi pomrlih vladara već se u svakoj kosturnici u zlatnim kutijama
nalaze knjige koje govore o vladavini onoga koji je u njoj sahranjen. Tu, dakle, nisu sahranjeni samo veliki
vladari crvene rase već i povijesti, kao i izvještaji i dokumenti prošlosti mnogih stoljeća. Čovjek do njih ne
može doći. Kada je zadnji kralj sahranjen, uništili su put kroz stijene, koji je vodio gore do kraljevskih
grobnica, tako da nijedan smrtnik više nije mogao stići do njih. Doduše, govori se da postoji nekakav strmi
sporedni puteljak koji nisu uništili, samo što do danas nikome nije uspjelo da ga otkrije. U jednoj od mnogih
najstarijih knjiga stoji da se ključ za ovaj puteljak nalazi visoko gore na ,Planini kumira', tačno u podnožju
posljednje, najviše litice, i to pod jednim kamenom koji ima oblik polukugle. ,Mladi Orao' na koga crveni
ljudi već toliko dugo, dugo čekaju, tri puta će obletjeti planinu, — kao što stoji na koži ratnog orla.— i
zaustavit će se kod tog kamena da ga podigne i izvadi ključ. Kada to uspije,
396
tada će biti slobodan put za planinu .Kraljevskih grobnica', i onda će izvještaji i dokumenti minulih pra-
vremena nioći da progovore i da nam otkriju tajne naše prošlosti.
Pogledao je u pravcu litice na čijem je podnožju trebalo da se nalazi ključ. A pogledao je i prijeko prema
planinskoj kupoii na kojoj su sahranjeni crveni carevi i kraljevi. Zatim je nastavio:
— Znao sam za sve to. U mojim je grudima bila sjedinjena žarka čežnja naše crvene rase. I gle, sjedio sam
pred svojim vratima i pred moje noge je sletio iz visine odvažni dječak, koji je prisilio najsnažniju među
pticama da ga preko ponora smrti spusti dolje na zemlju. Od onda ga zovu ,Mladi Orao'. Prihvatio sam ga i
brinuo se za njega. Bio je rođak moga Winnetoua. Usadio sam mu čežnju za letenjem. Kada sam saznao da
su prijeko u Kalif orni ji izvedeni prvi pokusi letenja, odlučio sam da ga pošaljem bljedolikima kako bi od
njih naučio letjeti. Otišao je i učinio što sam od njega očekivao. Sada }e ovdje. On tvrdi da umije letjeti.
Rekao je da je pronašao svoga vlastitog orla u čija se krila može pouzdati. Ja mu vjerujem, jer je medu
mojim ,Winnetou'ima' prvi i najviši po činu, a preko njegovih usana još nikada nije prošla neistina. A ipak ću
ga danas, i to'sada, još jednom upitati: usuđuješ li se da odletiš onamo gore i da pogledaš da li se ondje
stvarno nalazi kakav kamen pod kojim se skriva ključ pomoću kojeg se može doći do groblja kraljeva?
,Mladi Orao" je odmah odgovorio, i to glasom iz kojeg je izbijala sigurnost:
— Ne samo da se usuđujem već je to i veoma lako izvesti.
— A kada ćeš pokušati?

— Čim zaželi. Sada ili kasnije. Svejedno mi je koje ćeš vrijeme odrediti!
— Još ne. Naša pažnja mora danas da bude usmjerena na nešto drugo.
Kao što je već spomenuo, naši su pogledi dopirali čak do ,Slapa koprene'. Tamo smo ugledali Srdašce 6
inžinjerom i nekoliko Indijanaca koji su nosili fotografske aparate. Bila je u poslu i učinilo mi se da je
397inžinjera pridobila za sebe. Vratili smo se u toranj, a odande u dvorac gdje me je prisustvo Olđa Sure-
handa i Apanatscke veoma iznenadilo. Ctkali su mene.
— Nemojte se čuditi što nas ovdje vidite — rekao je prvi. — Došli smo k vama zbog*1 nekakve nejasne, ali
po svemu sudeći veoma važne stvari. Poznajete li takozvanog .Niggera' koji upravlja radničkom kantinom?
— Vidio sam ga jedanput — odgovorio sam.
— Jeste li s njime razgovarali?
— Nisam.
— Znači, vi ga niste vrijeđali?
— Nikada.
— I unatoč tome on vas strašno mrzi. Zbog čega, to i sami možete znati. On je na našoj strani. Zbog toga se
na njega ne možemo ljutiti. Taj čovjek je veoma nepromišljen, nagao i silovit, a izgleda da je naumio da
pretjera u mržnji prema vama. Maloprije bio je kod nas u vezi s nekim poslovnim stvarima i tada je govorio
o vama tako da smo se zabrinuli. Rekao je da je danas vaš posljednji dan života i da će se u to i drugi
uvjeriti. Danas će se pokazati tko je gospodar i majstor na Mount Winnetouu. Čini mi se da je bio pijan. Do
sada smo ga smatrali za pouzdana, ali su ove riječi u nama pobudile sumnju. Došli smo da vas upozorimo.
Izgleda da se nešto sprema protiv vas, samo, na žalost, nismo doanali što,
— Hvala vam t — odgovorio sam. — Već sam upozoren.
— Zaista? Tome se veselimo! Vi ste još uvijek onaj stari. Uvijek znate više od nas! Onda nam recite jesu li
naše sumnje opravdane? Namjeravaju li što protiv vas poduzeti?
— Ne samo protiv mene već i protiv vas. - Stvarno? A što?
— Žele da uklone mene i vas, sve nas. Obaviješten sam o svemu, i o tome nisam htio prije govoriti dok sve
to ne prođe. Ali kada ste već toliko pošteni da mene, vašeg protivnika, upozoravate, voljan sam da vas
upoznam sa svime.
Ispričao sam im gotovo sve što sam znao. Djelovanje mojih riječi možete i sami zamisliti. Htjeli su od-

398

mah da sa raspoloživim snagama odu do .Doline spilje' kako bi pobili neprijatelje u spilji. Srećom im nisam
ništa rekao o samoj spilji i o njezinim izlazima. Tre-balo je mnogo truda da ih umirim i da mi obećaju punu
slobodu djelovanja, kako bih sam riješio stvar. Jedno međutim nisam uspio spriječiti, naime, da ne odu do
kantone i pozovu na odgovornost ,Niggera'. To mi je, doduše, moglo lako pokvariti račune, te sam, htio ne
htio, morao odjahati s njima kako bi uspio spasiti barem ono što se još dalo spasiti.
Dok smo prolazili kraj ,Slapa koprene', primijetio sam veliku užurbanost. Pripreme za svečano osvjetljenje
večeras zaokupile su sve raspoložive snage. Kada sam pogledao prema skelama i odmjerio njihov položaj,
učinilo mi se da je kip danas nešto više nagnut nego prije. O tome, međutim, nisam ništa govorio.
Stigavši do kantine, zatekao sam Srdašce s inži-njerom. Snimali su. S njima su bili i oba Entersa. Doznao
sam da su sjedili u kantini i tek kasnije izišli da gledaju šta rade. Upravo u času kada smo sjahali s konja,
izišao je i ,Nigger' iz kuće. O.ld Surehand i Apanatschka su ga odmah pozvali na odgovornost.
— Došli smo da te uhapsimo! — rekao je Old Surehand. — Baš si nam dobro došao!
— Da me uhapsite? Mene? — upitao je ,Nigger'. Htio bih da vidim onoga kojem bi to uspjelo! A smijem
li pitati zbog čega?
— Zbog onog cirkusa koji se večeras ovdje sprema. Čovjek se uplašio, ali se brzo snašao. Nije pokušao
da pobije. Glasno se nasmijao i rekao:
— Zar me zato želite uhapsiti što sam naumio da skinem s vrata vaše protivnike? Well! Zar je to za-
hvalnost?
— Da ne misliš možda da nas zavaraš? — upitao je Apanatschka. — Znamo mi veoma dobro da se ovdje ne
radi samo o našim protivnicima već i o nama! U plan,u je da ne samo njih poubijate, već i nas! Mi znamo
za to!
— Od koga ste doznali? •— upitao je ,Nigger', dok su mu se oči zaiskrile.
Apanatschka je odgovorio:
399— Zar sinoć nisu bili kod tebe To-kei-chun i Tu-sahga Saritsch? Zar se nije dovoljno jasno govorilo
0 tome što se mora dogoditi? Zar nisu bila prisutna
1 oba Entersa?
Apanatschka je time počinio neoprostivu .grešku. Posljedice su odmah nastupile. ,Nigger' je zavukao ruku u
džep, vjerovatno da izvuče revolver. Uspravio se pred nama. pogledao redom u svakoga od nas i rekao
pistavim glasom:
— Znači da sam izdan! Sve je izdano! Ništa za to! Sto mora biti, bit 62!
Srdašce je pojurilo k meni jer je vjerovala da sam u opasnosti. Čak su se i oba Entersa približila. Stajali su
kraj ,Niggsra'. Ova} ih je prezrivo gledao i nastavio:
— A znate h tko je sve odao? Vi, vi, vi! Ona dvojica poglavica ne bi sami sebe izdali! Zapravo bih vas
morao smjesta ustrijeliti! Samo što ću to kasnije učiniti! Najpriie dolazi na red ovo strano šugavo pseto sa
svojom squa\v koje će smjesta ...

Trgnuo je iz džepa revolver, zapeo ga i uperio ga u mene i moju ženu. Oba Entersa su ga u tom času zgrabila
te nije uspio da puca. Old Surehand i Apanatschka su hitro izvukli svoje revolvere. Srdašce je stalo preda me
da me zaštiti. Ja sam je, međutim, odgurnuo iza svojih leđa i upozorio:
— Samo nikakvih gluposti! Neće nam se ništa dogoditi!
,Nigger' je pokušao da se oslobodi braće. Nisu ga puštali.
— Nemoj pucati na Olda Shatterhanda. Pucaj radije na mene! — viknuo je Hariman Enters.
- Ne smiješ da pucaš na ovu ženu, već pucaj na mene! — rekao je Sebulon.
Uto je ,Niggeru' uspjelo da oslobodi desnu ruku.
— Neka bude! -- zaurlao je. — Znači, najprije treba da se vas dvojice oslobodim! Poslije će oni
doći na red!
Strelovitom brzinom uperio je cijev revolvera na Sebulona, a onda i na Harimana. Zapraskali su hici.
Istodobno su pala još i druga dva hica iz revolvera Apanatschke i Olda Surehanda. Meci su se zabili u čelo
diva. Okrenuo se, zaljuljao i pao istodobno kada su i oba Entersa pala pogođena u grudi. Srdašce je klek-

400

nulo do Sebulona, a ja do Harimana. Obojica su bila . smrtonosno pogođena. Hariman je još jednom
otvorio oči.
— Ja sam od one večeri kod Nugget Tsila bio vaš ,Winnetou' — rekao je šapćući. — Da li mi je sada sve
oprošteno?
— Sve, sve! — odgovorio sam.
— A mome ocu?
— I njemu!
— Onda — mogu — mirno umrijeti!
Ove posljednje riječi jedva su se čule. Izdahnuo je. Sebulon je mirno ležao. Očni su mu kapci međutim
poigravali. I on je bio blizu smrti. Srdašce je plakalo. Blago ga je milovala po obrazima. Uto je odjednom
otvorio oči, podigao se na jedan lakat, pogledao u nju i upitao gotovo normalnim glasom:
— Vi plačete, Mrs. Burton? Tako sam sretan! Nasmiješio se i posljednjom snagom privukao njezinu ruku
svojim usnama.
— Pročitajte ime koje se nalazi pod mojom Win-netou-zvijezdom! — zamolio je.
Kimnula je glavom.
Nakon kratke stanke nastavio je sve slabijim glasam:
— Vjerujete li — da je sada moj otac — spašen "•" spašen?
— Vjerujem — odgovorila je.
— Hvala bogu — ovo nije bilo uzaludno — uzaludno!
Srušio se na leđa i ispružio. Ustali smo. ,Nigger" je ležao mrtav rasikolačenih očiju među svojim žrtvama.
— Zar se to moralo dogoditi? — upitalo je Srdašce.
— Nije! — odgovorio sam gotovo Ijutito.
— Da, to se nije moralo dogoditi — rekao je Olđ Surehand. — To smo mogli izbjeći. Bili smo i suviše
na#\i i nepromišljeni!
— Kao što se to i prije događalo, i to često, ve-ona često — nadodao sam, jer nisam uspio da se sasvim
savladam.
— A šta će sada biti? — upitao sam. — Mislite li da ste smrću vođe uspjeli spriječiti zavjeru radnika?
Možda će upravo ova smrt ubrzati pobunu koju smo htjeli suzbiti?

K Winnetouovi nasljednici

401— Hm — zbunjeno progunđa Old Surehanđ. — Da, da! Sta ćemo sada?
Gledali su jedan u drugoga, ali nisu našli odgovora.
— Koliko je vremena potrebno da dvanaestak vaših Pohonim Komanča stigne ovamo? — upitao sam.
— Ako lično odem, najviše četvrt sata — odgovorio je Apanatscka.
— Još nitko ne zna što se ovdje dogodilo. Radnika nema jer su kod kamenoloma i vodopada. Dopremite
vjerne ljude koji će odnijeti .Niggera' i privremeno ga sakriti. Oni će najprije doznati da je u svađi ustrijelio
braću Enters i da je zbog straha od kazne pobjegao. Na taj način neće doznati što se ovdje odigralo i ostat će
mirni.
— To je dobra ideja! — složio se Olđ Surehanđ. — Pođi brzo i dovedi ljude!
To se odnosilo na Apanatschku koji je smjesta pojurio na konju i već nakon nekih deset minuta doveo
Komanče koji su podigli mrtvog ,Niggera' na konja i udaljili se s njime. Dvojica od njih su ostala kraj
ustrijeljene braće kao .straža kraj mrtvaca'.
Srdašce je bilo duboko potreseno i željela je da pođe kući. Odjahao sam s njom do dvorca koji je napustila
tek popodne kada se bila smirila. Pošla je in-žinjeru da nastavi s radovima oko snimanja. Vratila se tek
predveče i javila mi da se kraj ,Slapa koprene' već počinju sakupljati prvi učesnici. Poslije večere smo sa
.čuvarom velikog kumira' i sa .Mladim Orlom' krenuli dolje. Pappermann, Intschu-inta i ostali pošli su već
prije nas.
Tatellah-Satah se sa innam dogovorio u vezi s onim što je bilo potrebno, a zatim izdao naloge. Radnici su
morali da se zadrže kraj spomenika. Običnim gledaocima bio je određen velik prostor pred spomenikom na
kojem je bilo mjesta za tisuću ljudi. Ovaj prostor dopirao je čak do obje ,Đavolje propovjedaonice gdje su
smjeli stajati jedino poglavice i njihovi zamjenici. Između radnika i gledalaca bio je postavljen trostruki red

,Klana Winnetoua' naoružanih revolverima. Njihov je zadatak bio da odmah savladaju radnike ako se usude
da postupe po planu .Niggera' i četiriju poglavica,
Potrebno je -napomenuti da su danas stigle prve kolone kola sa živežnim namirnicama. Ovim kolima sti-
402
gli su i mnogi novi hodočasnici koji su se veoma veselili kada su čuli da će još večeras vidjeti divno osvjet-
Ijenu pojavu njihovog voljenog Winnetoua. Poglavice su bile raspoređene na .Đavoljim propovjedaonicama'
na slijedeći naćin: lijevo od kolnika bile su .propovjedaonice' l i 2, desno od njega ,propovjedaonice' 3 i 4.
Onaj koji se nalazio na .propovjedaonici' l mogao je čuti što se govori na .propovjedaonici' 3, a tko je bio na
.propovjedaonici' 2, čuo je sve što se govorilo na .propovjedaonici' 4. Tako, a i obratno: glas sa .pro-
povjedaonice' 3 dopirao je do .propovjedaonice' l, a zvuk sa .propovjedaonice' 4 dopirao je do .propovjeda-
onice' 2. Kako sam htio da čujem sve što će četiri poglavice i njihovi pristalice govoriti, naredio sam im da
pođu na .propovjedaonicu' 3, dok smo mi zauzeli .propovjedaonicu' 1. Prema tome, oni su mogli sve čuti što
mi govorimo. Znali smo i to da se mogu čuti samo jasni glasovi, i ono što će biti njima namijenjeno izgo-
vorit ćemo glasno, a ostalo tiho. Od .propovjedaonice' broj 2 i 4 samo je ova posljednja bila zauzeta. .Propo-
vjedaonicu' broj 2 odredili smo za nas.
Kada smo stigli na mjesto proslave, bilo je još slabo osvijetljeno.. Napravili su nam mjesta kako bismo
mogli do naše .propovjedaonice' 1. Bila je to ona ista propovjedaonica' sa čijeg je podnožja vodio tajni
hodnik u spilju. Ondje su nas dočekale prijateljski raspoložene poglavice. Svi su bili na okupu, čak i sto-
godišnji Avaht-Niah. Poručio sam im da nikako ne idu na ,propovjedaonicu', već da se ulogore pod njom. To
su i uradili. Sada sam se požurio da im saopćim zbog čega. Bili su 'iznenađeni kada su čuli da se ovdje radi
0 jednoj staroj tajni. Onda sam im rekao da se mogu popeti na .propovjedaonicu', ali da govore samo tiho i
da drže ruke pred ustima. Još sam im i to rekao da ću poći našim neprijateljima da s njima porazgovaram.
Tu će se čuti svaka riječ.
Otišao sam. Stari Kiktahan Schonka je već sjedio sa svojim pristalicama na propovjedaonici" 3. Ta ,pro-
povjedaonica' je bila opkoljena četom naoružanih ,Win-netoua'. To sam ja naredio. Rekao sam im da su sve
osobe na propovjedaonici' zarobljenici i da bez moje dozvole ne smiju nikoga pustiti da ode. Tada sam se
1 ja popeo.
403— Old Shatterhand! — uzviknuo je stari Tangua, koji me prvi ugledao i prepoznao.
— Da, ja sam — odgovorio sam glasno. — Došao sam da vam saopćim nešto važno kako ne biste uzaludno
čekali. Jeste li obaviješteni o tome da je vaš saveznik .Nigger' pobjegao?
— Znamo — odgovorio je To-kei-chun. — Samo što on nije naš saveznik.
— .Ipak je on vaš saveznik! — tvrdio sam. — Sinoć sam stajao kraj otvorenog prozora kantine kada ste s
njim i sa oba Entersa skovali plan za večeras!
— Uf f, uf f! — uzviknuo je sav prestrašen.
Nastavio sam:
— Entersi su mrtvi, a i ,Nigger'. Old Surehand i Apanatschka su ga ustrijelili!
— Uff, uff, uff, uff! — začulo ze svuda naokolo. t
— A Pida, koji je odjahao do ,Doline spilje', kako bi poveo četiri hiljade Siouxa, Utaha, Kiowa i Koman-ča,
kroz spilju do slapa, neće moći da izvrši prepad. Zatvorili smo mu puteve i zarobit ćemo ga sa svim nje-
govim ratnicima.
- Uff, uff!
— A vaš Komitet je rasturen. Braća Entersi su mi predali izjavu koju ste vi potpisali. Vaša podvala, kao
' i vaša namjera da me ubiju, poznata je. Sada slijedi kazna! Vi ste zarobljeni! Naši ,Winnetoui" su opkolili
ovo mjesto. Svaki onaj koji pokuša da pobjegne bit će ubijen!
Strašno su se uplašili. Tu su bila i ona četiri člana .Komiteta'. I oni su šutjeli. Nitko nije progovorio. Od-
jednom smo osjetili kao da se pod nama zemlja ljulja. Začuo sam pod mojim nogama kratak, ali oštar potres
i škripu. Morao sam se požuriti da odavde odem.
— Čujete li? — upitao sam. — Ovo je bio glas spilje u kojoj su vaši nesretni ratnici! Oni su izgubljeni!
Nakon toga sam brzo napustio propovjedaonicu* i pojurio tamo gdje mi je bilo mjesto. Svuda je vladala
duboka tišina. Potres zemlje je sve uplašio. Uto sam začuo glas Olda Surehanda. Izdao je zapovijest da za-'
počne iluminacija. Inžinjer ga je poslušao. Otvorio j« projekcioni aparat. VVinnetouova figura je bila osvi-
jetljena kao po danu. a s obje njezine strane pojavile su se na površini .Slapa koprene' uveličane crte lica
mladog Surehanda i mladog Apanatschke. Nije se čuo nikakav uzvik oduševljenja, kako je to Old Surehand
očekivao. Svi su šutjeli. Kamena figura bez glave, a i portreti obojice mlađih umjetnika nisu oduševili
nikoga. Stigao sam do svoje ,propovjedaonice'. Dao sam znak prisutnima da glasno ne govore i upitao tiho:
— Jeste li sve čuli?
Kimnuli su glavom.
— A i podrhtavanje zemlje?
— I to — šapatom mi odgovori Srdašce, dok je ruku držala pred ustima.
— Izgleda da je katastrofa na vidiku — nastavio sam. — Slutim da se približava!
U zemlji je opet zatutnjalo. Nakon toga nam se učinilo kao da se negdje nešto ruši. Uto je i po drugi put
odjeknuo Old Surehandov glas. Inžinjer je zatvorio aparat i namotao vod. Slike su nestale. Sada su odjednom

sva svjetla počela da gore, mala i velika, pa čak i ona na balvanima. Međutim, ni to nije djelovalo. Svjetlost
ih nije zagrijala, a isto tako ni kip.
Primijetio sam da se kip sada još više u stranu nakrivio, i to prilično, tako da je Srdašce prestrašeno dohvatila
moju ruku i došapnula mi:
— Pogledaj, kip propada, propada!
Tek što je to rekla, već je pod nama počelo tutnja-ti uz prasak i lomljavu. Kip se nagnuo ulijevo, zaljuljao se
i iskrivio udesno. Ispod nas je protutnjala grmljavina — za praskalo je kao da će cijeli svijet potonuti...
— Bježite, bježite! Spašavajte se! — urlali su rad~ nici, dok su u trku napuštali kip.
Tek što su izgovorili te riječi, iznova je pod nama nastao lom, krš, pucanje, tresak i tutnjava. Zemlja se
otvorila. Zjapio je bezdan. Kip se sa čitavim svojim postoljem okrenuo oko sebe i uz tresak nestao u dubini.
Nije nestao samo kip, već i sve oko njega, skele, balvani, grede, kolci sa 'žaruljama. Slijedećeg trenutka za-
vladala je mrkla tama. Prolomio se krik užasa. Iza toga je nekoliko trenutaka zavladala mukla tišina u kojoj
se prolamao očajan glas starog Tangue:
— Pida, Pida! Moj sin, moj sin! Izgubljen je!

404

405Galamili su, urlali i vriskali. Kao da Je ta čitava masa odjednom izgubila razum. Nitko nije htio da dalje
ostane na svom mjestu. Svi su pojurili da napuste dolinu. Katastrofa je mogla da se ponovi i da bude još
veća. I naše su poglavice brzo napustile ,propovjedaonicu' i dogovarali se što bi trebalo poduzeti. Gore smo
ostali samo nas troje, Tatellah-Satah, Srdašce i ja. Stari vrač me je zamolio:
— Nemojte nikoga puštati gore. Nas troje treba da čujemo &to će se na .propovjedaonici' govoriti.
— Ne troje, već samo vas dvoje — odgovorio sam. — Ja sada nemam vremena da prisluškujem. Treba
spasiti što se još dad« spasiti!
Intschu-intu i Pappermanna sam poslao u dvorac da donesu baklje. Ja sam potražio Olda Surehanda i
inžinjera kako bismo brzo mogli uspostaviti električno osvjetljenje. Obećali su da će sve učiniti jer je žica i
žarulja bilo dovoljno. Zatim sam naredio šestorici poglavica Apača da sa svojim ljudima unatoč mraku
smjesta odjašu do ,Doline, spilje' i da me čim prije obavijeste što se tamo događa. Čim sam to uradio,
opasnost je poprimila nove oblike. Vodopad više nije mogao ponirati u zemlju. Masa zemlje i kamenja zatr-
pala je odljev i voda je sve više rasla u ogromnoj rupi. Još malo pa će poplaviti čitavu dolinu i ljudima u
spilji biće nemoguće pružiti pomoć. Na sreću do toga nije došlo. Snaga vode bila je veća od težine na-
gomilane zemlje. Voda je počela da nosi. Nastali su vr-tlozi, i voda je prokrčila novi put.
Iz dvorca su stigli Intschu-inta i Pappermann. Nosili su baklje. Osim njih odabrao sam još nekoliko po-
uzdanih ,Winnetoua' i skupa smo pošli u hodnik -koji je završavao pod ,propovjedaonicom'. Baklje smo tek
unutra zapalili. Produžili smo stepenicama koje su dolje vodile. Primijetili smo da je potres i ovdje ostavio
tragove. Sa zidova i stropa popadalo je kamenje, i što smo dalje napredovali, toga je više bilo. Ponekad ga je
toliko bilo da smo ga morali uklanjati. Zbog toga smo polako napredovali. Na onom mjestu gdje se hodnik
spajao s onim koji je vodio u skrovitu sobicu, bilo je jezovito. Uz stalaktite, koje smo bili nagomilali, bilo je
čitavo brdo drugog kamenja i trebalo nam je čitav sat da oslobodimo put. Zatim smo stigli do onog mjesta

406

gdje se uzani put spajao sa širokim, čiji je izlaz završavao iza ,Slapa koprene', to jest, stigli smo do one tačke
gdje sam primijetio prvu pukotinu u stropu i .osipavanje kamenja. Bila je sva zatrpana, i nismo mogli da joj
se sasvim približimo. Međutim, naišli smo na dvije osobe koji su zgurene sjedile i koje se nisu ni pomakle
kada smo im se približili. Kraj njih je bila ugašena dogorena baklja. Bila su to na dva odbjegla vrača koji su
bili na ćelu četiri hiljade neprijatelja, što su ih vodili kroz spilju. Nisu se pomakli, a niti nas prepoznali. Zbog
pretrpljenog straha um im se pomutio. Zurili su preda se i teško je bilo da ih navedemo na razgovor. Trebalo
je mnogo vremena i muke dok smo iz njihovih odgovora doznali što se dogodilo. Svoje su konje ostavili u
dolini pod stražom i pješice su pošli u spilju. Budući da su imali dovoljno vremena, nisu se žurili. U času
katastrofe stigli su tačno na kraj širokog puta za konjanike. Srećom, to nije bilo središte, već periferija
katastrofe. Došlo je do naglog prodora zraka od kojega su se sve baklje ugasile. Stijene su zadrhtale. Tlo se
zaljuljalo. Strop se prolomio. Kamenje, koje je počelo da pada, mnoge je ranilo. Nastala je panika. Počeli su
bježati. Samo kuda? Jedni su pojurili naprijed, drugi nazad. Svi su vikali i urlali. Gazili su jedni preko
drugih.
I onda je odjednom nestala rijeka. Ali je ubrzo iza toga nadolazila još većom snagom, te je sve više rasla i
onima koji se nisu čvrsto držali prijetila je opasnost da ih ponese. Poplava je imala takvu" ogromnu snagu da
je valjala velike, teške komade stijena koje je dolje na ušću naitaložila, i tako je nastala prepreka kroz koju
Crvenokošci nisu mogli proći i izići u dolinu. Znači da je spilja bila potpuno zatrpana i voda jedva mogla da
otječe. Indijancima nije ostalo ništa drugo već da se spašavaju onim putem koji vodi gore. Samo je i ondje
put bio zatrpan. Ogromne rnase kamenja ostavljale su samo uzani otvor koji su najprije morali oprezno
istražiti kuda vodi. Taj su zadatak preuzela oba vrača. Utvrdili su da je otvor prohodan. Kada su htjeli da se
vrate kako bi obavijestili svoje ljude, odjeknuo je nov, gromoglasan potres, Tlo se zaljuljalo i sve se naokolo
počelo klatiti kao da će se slijedećeg trenut-
407ka srušiti. Obojica su od užasa pojurila naprijed dok nisu pali jedan preko drugog i izgubili svijest.
Po tome sam zaključio da je spašavanje zatrpanih moguće jedino putem koji vodi gore. Morali smo da
dovedemo radnike s lopatama, pijucima i bakljama. Vrači nisu htjeli da pođu s nama, pa smo ih silom
natjerali i opet vratili do .Đavolje propovjedaonice'. In-žinjeru i njegovim ljudima uspjelo je u međuvremenu

da osposobe električnu rasvjetu. Uhvatio sam oba vrača ispod ruke i odveo ih do .propovjedaonice' na kojoj
je sjedio Tangua sa svojim drugovima.
— Spašeni slu! — uzviknuo je kada je prepoznao obojicu. — Spašeni su! Oni su im bili vođe! Ako je njima
uspjelo da izvuku živu glavu tada je i moj sin Pida živ!
Ništa mu nisam odgovorio. Doveo sam mu oba vrača i udaljio se kako bi se s Oldom Surehandom dogovorio
o spašavanju. Radnici uopće više nisu ni pomišljali na pobunu. Bili su spremni da smjesta odu u spilju i da
prokrče put do srušenog i nagomilanog kamenja. Žice su bile provedene u hodnik, i sada se tek pokazalo
koliko nam je bila od velike koristi električna rasvjeta. I Tatellah-Satah se spuštao jedanput u spilju da vidi
kako posao napreduje. Zadržao se na propovjedaonici' s koje je mogao sve nadgledati i promatrati. Mogao je
da čuje svaku riječ neprijateljski raspok>7 ženih poglavica. Doznao je mnogo toga o čemu su do sada šutjeli,
a i sto tako koliko je djelovala na njih katastrofa.
Srdašce je očekivalo veliki posao. Sa Aschtom, Kolmo>rh Puschi i ostalim crvenim pirijateljicama morala je
da pripremi sve za doček spašenih. Mnogi su od njih vjerovatno bili ranjeni, čak smo morali misliti i na
mrtve. Ni mi muškarci nismo smjeli dangubiti. Iako spašavanje ugroženih nismo mogli ubrzati, sada je bilo
najpotrebnije da se pobrinemo za smještaj i prehranu četiri hiljade ljudi. Da su se naši neprijatelji počeli
polako pretvarati u prijatelje, to smo primjećivali ne samo kod potčinjenih već i kod pretpostavljenih. To
sam naročito uočio tokom ove noći kada sam prišao Oldu Surehandu i Apanatschki koji su razgovarali sa
svojim sinovima. Moj dolazak ih je u prvom

408

momentu zbunio. O] d Surehanđ se međutim veoma brzo snašao i rekao:
— Dobro je što ste došli, Mr. Shatterhanđe, baš sada kada smo sami. Upravo smo razgovarali o tome da
li smo dužni da vam otvoreno priznamo. Ja mislim da jesmo, vama kao i starom, divnom Tatellah-Sata-hu
kojem smo toliko briga i nevolja zadali. Zao nam je. Molim vas, recite mu to!
— Da, molim vas, recite mu! — dodao je Apanat-schka. — Spremni smo da sve ispravimo. Ideja u vezi sa
spomenikom bila je velika zabluda! Vaše čitanje je na nas djelovalo. To je gorka škola za nas. Naši su
sinovi žrtvovali veliki dio svoga umjetničkog samo-uvjcrenja. dok smo mi očevi uložili velike iznose
koje sada, na žalost, moramo smatrati kao izgubljene!
— Izgubljeno? — upitao sam. — Nikako!
- Ipak!
— .Ne! Čak se i povrijeđeno umjetničko samouvje-renje dade brzo izliječiti. Da su dva mlada gospodina
imala u mene više povjerenja, drukčiji bi bio rezultat vaših ideja i ne biste bili izloženi gubicima koji sada
zapravo i nisu gubici, već sticanje iskustva, a to nije nikada skupo plaćeno!
— Zar je zaista tako? — upitao je Olđ Surehanđ.
— Tako je! Sto se spomenika tiče, morate nas smatrati kao pobjednike. Drugi dio vašeg plana ostaje
na snazi.
- Koji?
— Osnivanje grada Winnetou.
— Zar ne mislite da će i to propasti, kao što je i spomenik propao?
— Neće! Naprotiv, bit ću prvi koji će raditi na tome da se to ostvari

— Kad bi tako bilo! — radosno je uzviknuo.
— Kad bi tako bilo! — složno rekoše i ostala trojica.
— Bit će! — obećao sam im. Ako želite da se duša crvene rase probudi, nije dovoljno da se
brinemo samo za njezin duhovni život već i za prebivalište iz kojega će crpsti novu snagu. A to treba da
predstavlja grad Winnetou. Razmislite samo kakve će nam ulice, trgovi, kuće i zgrade biti potrebne! Za
svako pojedino
409crveno pleme po jedna zgrada za sjedište plemena! Dom za svaki 'pojedini klan, a najveći i najljepši za
novoosnovani klan ,Winnetou'. Tome nedostaje dvorac visoke gore nad gradom1 Nadalje, računajte i s tim da
će se otvoriti put do ,Planine kraljevskih robova' koja skriva mnogo blaga! To su samo neke stvari koje sam
za sada spomenuo. Želite li možda još nešto?
— Ne, ne! — odgovorio je Old Surehand. — VI nam otvarate perspektive o kojima do sada nismo imali
pojma! Hoćemo li se o svemu tome i dogovoriti?
- Da.
— Hoćemo li i mi biti prisutni?
— Razumljivo!
— Hvala vam! Hvala! — rekao je sav oduševljen. — To je više od onoga čemu smo se ikada mogli nadati!
Samo da smo prije više mislili na vas!
— Možete nadoknaditi, još nije kasno! — savjetovao sam ga. — Vaši će sinovi imati prilike da pokažu
svoje umjetničke sposobnosti još više nego na nesretnom kipu. Kasnije ćemo o svemu govoriti!
Ono što su čuli veoma ih je oduševilo, i bio sam uvjeren da sam ih pridobio za našu stvar.
Ujutro, kada sam razgovarao sa ,Mlađim Orlom', stigao je glasnik poglavica Apača koje smo poslali do
,Doline spilje'. Javili su nam da su • sretno stigli i savladali jedan dio čuvara konja. Drugi dio bit će one-
mogućen kada svane. To je bio nepotpun izvještaj. ,Mladi Orao' nije bio zadovoljan polovičnim izvještajem.
Kada smo ostali sami, upitao je:
— Spreman sam da donesem bolje vijesti. Dozvoljavate U?

— Nisam za to — rekao sam. — Imamo mi ovdje ljudi koji nisu ni za što korisni, pa neka oni budu glasnici
na konjima.
— Glasnici na konjima? Nisam mislio da jašem!
— Nego što? - Da letim!
— O! Zaista! — iznenađeno sam upitao.
— Da. Potrebno mj je samo pola sata da onamo stignem.
410
— To bi svakako bilo veoma korisno. Postoji 11 kakva opasnost?
— Ne! — nasmiješio se.
— A ako ipak postoji? Čini mi se odviše smjelo da to dozvolim!
— Tada ću vas samo jedno upitati: da li mi je zabranjeno?
— Zabranjeno? Nije. Svoj si gospodar!
— Hvala ti! Samo još jedno, što je u vezi s letećim orlom: u ,Kući smrti' si mi obećao da ćeš mi predati
kumire četvorice poglavica ako te za to zamolim. Smijem li te na to podsjetiti?
- Da. Želiš li da ti ih predam?
— Jesu li ti još potrebni?
— Nisu. Za mene su izvršili svoju ulogu.
— Za mene još nisu. Ja ću biti čovjek koji će ponovo vratiti kumire koje je bljedoliki oduzeo.
— Dat ću ti ih!
— Sada odmah?
— Sada odmah! Pođi sa mnom u dvorac, u moj stan!
Pošli smo odmah gore, iako je još vladao mrak. Ondje sam uzeo kumire i predao mu ih. Objesio ih je sebi
oko vrata.
— Hvala! — rekao je. — Mogu li ih predati poglavicama; kada god zaželim?
- Kako hoćeš!
— Ili da ih za sada samo pokažem?
— Možeš i to! Ovo tvoje pitanje mi govori da su ti poznate moje namjere i da nećeš ništa poduzeti što se s
njima ne slaže.
— Imam samo još jednu želju. Treba da vidiš koliko je letenje lako, sigurno i bezopasno, ako čovjek
imade potreban aparat. Molim te, otprati me do tornja!
Pristao sam. Pošli smo gore. Kad smo stigli, ostao sam kraj podnožja tornja. Sjeo sam na klupu dok se on
penjao na platformu. Na istoku je počelo da sviće. Samo još nekoliko časaka i svjetlost će doprijeti i do nas.
Počeo se nazirati čitav kraj. U tom sam trenutku začuo nad svojom glavom tihi šum.
— Sada će krenuti! '— začuo sam glas mladog prijatelja.
411Pogledao sam gore. Pojavila se ptica. Odbila se s krova tornja i poletjela zrakom. Zamahnula je nekoliko
puta krilima. Nakon toga je počela da leti, da • lebdi, gore, dolje, desno i lijevo, već prema želji ,Mladog
Orla'. Ovaj je sjedio između oba trupa i upravljao svojom letilicom kao kakvim poslušnim konjem. Izveo je
nada mnom nekoliko krugova i doviknuo mi:
— Sada ću produžiti dalje, prema jugu, prema .Dolini spilje'. Ostajte mi zdravo!
Krenuo je označenim pravcem, vinuo se nešto više uvis i nestao tako brzo da je već nakon kratkog vremena
nestao ispred mojih očiju. Spustio sam se opet do ,Slapa koprene'. Bilo je već potpuno vidno i ugledao sam
pustoš i veliku provaliju. Još se nitko nija usudio da priđe samom rubu i da dolje pogleda. Ljudi su dolazili i
odlazili. Svi su htjeli doznati kada će stići prvi preživjeli. Na žalost, ovdje se nije radilo o. satima. Hodnik u
kojem su radili bio je veoma uzak i u njemu nije moglo da radi mnogo ljudi. Zbog toga je sve sporo
napredovalo, i bilo je potrebno više od cijelog dana dok nisu stigli do zatrpanih. Prostorom je katkad
odjeknuo ielek starog Tangue:
— Pida — moj siin — moj sin!
Ili se pak začuo koji od ostalih poglavica kako kuka:
— Moji Komanči! Moji Utasi! Moji Siouxi! Odjednom su svi u jedan glas počeli da viču l
pokazuju uvis:
— Jedna ptica. Ptica! Ogromna ptica!
To se desilo nakon nepuna dva sata otkada je ,Mladi Orao' poletio. .Vraćao se. Znao je gdje će me naći.
Izveo je nad nama velik luk, pa sve kraći, dok se nije sigurno spustio na zemlju. Sletio je na kolnik, tačno
između propovjedaonica'.
- To je ,Mladi Orao'! ,Mladi Orao'! - čulo se sa svih strana.
Svi su pohitali da mu budu što bliže. Uto je odjeknuo snažan glas Athabaske:
— Natrag! — Dajte mjesta. To je onaj ,Orao' koji ima da obleti tri puta oko ,Planine tajne' kako bi vam
ponovo vratio izgubljene kumire!
Ljudi su ustuknuli. Bili su začuđeni.
412
— To je,onaj .Orao' — koji ima tri puta da obleti oko ,Planine tajne' — kako bi vam ponovo vratio
kumire! — začulo se unaokolo.
Tatellah - Satah je napustio svoju ,propovjedaonicu' i prišao ođvažnom pilotu. Prišao sam mu i ja.

— Letiš a da me nisi pitao? — ukorio ga je. Na njegovom starom, divnom licu vidjelo se
koliko je bio ponosan, jer je sada ,Mladi Orao' dokazao da umije letjeti.
— Ja nisam letio radi tebe ili sebe — izvinjavao se — već radi Old Shatterhanda.
- Kamo?
— Prema ,Dolini spilje'.
— Sta se ondje dešava?
— Čuvari konja su svi zarobljeni. Još danas zajedno s konjima će ih ovamo dopremiti. Ulaz u spilju je
potpuno zatrpan stijenama koje je voda donijela, i s te strane se nitko ne može probiti do zatrpanih. To
sam lično vidio. Oni se mogu spasiti jedino odavde, odozgo. Kada će mi izdati zapovijest Tatellah - Satah
da tri puta obletim oko planine i da pođem u potragu za ključem koji vodi do ,Planine kraljevskih grobova'?
— Danas! — odgovorio je upitani.
— Hvala! To će se dogoditi tačno u podne kada se sunce bude nalazilo ravno- iznad naših glava. Samo
ja ne smijem letjeti sam. Morat će još netko da pođe sa mnom, jer bi mi inače orao odletio dok budem tragao
za ključem.
Pri tome se ogledao i primjetivši Wakona s drugim poglavicama, uputio mu je slijedeće riječi:
— Smjelost je sa mnom letjeti. Ja to ne mogu ni od koga zahtijevati, već samo ako se netko dobrovoljno
javi. Achta, tvoja kći, zamolila me je da je povedem sa sobom. Dozvoljavaš li?
Wakon ga je dugo i ozbiljno gledao te odgovorio:
— Veoma si smion! Znaš li što zahtijevaš od mene?
— Da — odgovorio je ,Mladi Orao' isto onako ozbiljno.
— Jesu li ti poznate posljedice koje bi nastale ako je povedeš sa sobom?
— Jesu. Achta će biti moja žena!
— Umiješ li da cijeniš njezinu vrijednost?
413,Mladi Orao' je skupio vjeđe l odgovorio:
— Zar bih je mogao poželjeti kad ne bih umio cijeniti njezinu vrijednost? Jesam li ja manje vrijedan od
nje?
Wakon se blago nasmiješio i jasnim glasom saopćio Odluku da su svi mogli čuti:
. — Ti si prvi Winnetou i naučit ćeš svoj narod da leti. Postat ćeš velik, slavan poglavica. Dozvoljavam ti da
povedeš moje dijete gore!
Nastalo je sveopće oduševljenje. ,Mladi Orao' je počeo rukovati žicama svoga aparata, krila su zamah-nula,
podigao se malo uvis i doviknuo dolje:
— Zahvaljujemo ti se, ona i ja. Poći ću po nju. Prije toga moram uputiti riječi poglavicama, koji su naši
zarobljenici.
Podigao se još više uvis i obletio tri puta oko nas te se opet spustio dolje, i to ravno ispred propovjedaonice'
na kojoj je sjedio Kiktahan Schonka sa svojim saveznicima. Kumire koje sam mu predao nosio je na
grudima. Smjesta su ih primijetili i To-kei-chun mu je doviknuo:
— Naši kumiri! — Ovamo s njima! — Onaj tko ih zadrži, lopov je!
— Da, to su vaši kumiri — odgovorio je ,Mladi Orao'. — Nismo ih ukrali, već ih samo pričuvali.
Vama će se suditi. Presuda će odlučiti kako će se s vama i kumirima postupiti. Old Shatterhand vam ih je
uzeo. Dozvolio mi je da vam ih vratim. Budući da smo u vama upoznali lazove, pljačkaše i ubice, odnijet
ću ih ponovo sa sobom!
- Uff, uff, uff, u£f! - prestrašeno su kriknuli i ispružili ruke prema njima.
On se na to nije obazirao, već ponovo uzletio, opet tri puta obišao oko nas te nestao iza ,Planine kumira' da
se spusti na svoju stražarnicu.
Tačno u podne se ponovo pojavio, i to s Aschtom, njegovom vjerenicom. Sjedio je kraj nje. Na hiljade ljudi
unaokolo pozorno je gledalo u njih. Staloženo i mirno obletio je u širokom luku tri puta oko planine. Iza toga
se vinuo uvis prema vrhu litice kako bi sletio na njezino podnožje. On je ostao na aparatu kako bi ga
zadržao. Aschta se, međutim, spustila, što smo pri-
414
mijetili unatoč velikoj visini. Nestala je. Nakon izvjesnog vremena se ponovo vratila i popela. Ptica se
odvojila od litice, udaljila se od planine i u luku se spuštala sve niže i niže. Obletjevši ponovo tri puta oko
nas, spustila se tačno na ono mjesto kolnika na kojem je već jednom stajala. Svi smo bili veoma uzbuđeni i
pojurili smo onamo.
Josi li našao što si tražio? — upitao je Tatellah --Satah.
Da — odgovorio je ,Mlađi Orao'. — Kamen i pod njim ova dva tanjura.
Predao ih je našem starom prijatelju. Bila su to dva mala, prastara, glinena tanjura, čiji su rubovi bili
slijepljeni. Morali smo ih razbiti kako bismo došli do onoga što se između njih nalazilo. Bio je to komad
presavijene tkanine od koprive, sivkastobijele boje. Kada smo je otvorili, vidjeli smo da je to karta s ucr-
tanim znacima. Tek što je Tatellah-Satah bacio pogled na crtež, odmah je radosno uzviknuo:
— To je ključ! Tu je ucrtan tačan put koji vodi s Planine kumira do vrha Planine kraljevskih gro-
bova! Uspjeli smo! Izvojevali smo pobjedu, i to veoma važnu pobjedu nad mrakom s kojim se do sada povi
jest crvene rase borila! Sutra ili prekosutra ćemo poći gore da vidimo šta će nam otkriti kraljevski
grobovi!

I unatoč ozbiljnoj situaciji u kojoj su se nalazili zatrpani, oko Mount Winnetoua je zavladalo svečano
raspoloženje. Vratili smo se gore do zamka kako bismo u biblioteci usporedili ,ključ' s ostalim kartama i pro-
učili prohodnost puta. Srdašce je cijelo vrijeme bilo zauzeto s inžinjerom kraj fotografskih aparata. Pred-
večer se vratila i saopćila mi da je sada sve u redu.
— Tko i što je u redu? — upitao sam.
— Naš Winnetou — odgovorila je — samo ne onaj potonuli od kamena. Nemaš pojma koliko će biti
lijep kada se bude pojavio na površini Slapa koprene, dok će lijevo i desno od njega biti Tatellah-^Jatah i
Marah Durimeh. Slike će se pojaviti tek onda kada doznamo što je sa zatrpanima. Da li se s time
slažeš?
— Pravo mi je sve što činiš. Najprije večerajmo, a poslije ćemo poći dolje! Moram da se spustim u
spilju, da pogledam zašto još uvijek nema rezultata.
415Kada sam stigao u spi; ju, utvrdio sam da su ljudi mnogo radili. Međutim, još uvijek je bilo čitavih hrpa
kamenja i zemlje, i nitko nije mogao da kaže kada će se završiti otkopavanje. Prošlo je još mnogo sati. U
međuvremenu su stigli konji zarobljenih. I konačno je stigla vijest da su dospjeli tako blizu zatrpanih da se
čuje i njihovo Hučanje. Smatrali su da će im još čitav sat trebati dok ne stignu do njih. Pozvao sam sve
prijateljske poglavice da pod predsjedništvom Tatellah - Sataha donesu odluku što će uraditi sa
zarobljenicima. Savjetovanje je održano na našoj propovjedaonici', jer smo željeli da čuju sve što ćemo
zaključiti. Presuda je glasila: Simon Bell i Ed-ward Summer bit će isključeni iz Komiteta. Wiliiam Evening i
Antonius Paper bit će protjerani. Kiktahan Schonka, Tusahga Saritsch, Tangua i To - kei - chun će završiti
na stupu mučenja. Njihovi kumiri će biti spaljeni. Njihovi zamjenici će biti strijeljani. Sto se tiče četiri
hiljade ratnika, bit će im oduzeto oružje i kumiri, a skinuti perčini. Tada mogu bježati kamo god ih je volja!
Svi smo znali da među nama nitko ne želi izvršenje ove presude. Za vrijeme našeg savjetovanja nije nitko
među njima progovorio, iako su jasno čuli svaku našu riječ. A sada, kada je bila presuda objavljena, nastala
je odjednom galama koja nam je svjedočila da su bili veoma pogođeni. Jedino Tangua nije u toj galami
učestvovao, jer je stalno ponavljao iste riječi: — Pida, moj sin! — Mora da ga je veoma volio. Od svih
kojima smo sudili jedino smo prema njemu osjećali poštovanje.
Uto je iz spilje doprla vijest da su stigli do zatrpanih i da Pida želi razgovarati sa Oldom Shatterhan-dom.
Izdao sarn nalog da ga dovedu k meni, i to samo njega, jer se svi ostali smatraju kao naši zarobljenici. Nije
dugo potrajalo a on je stigao. Bio je bez oružja. Oduzeli su mu ga. Pružio sam mu ruku i rekao:
— Pida je moj zarobljenik, ali i prijatelj. Hoće H pokušati da bježi?
— Neću! — odgovorio je ponosno.
— Neka ode svome ocu kako bi se s njime dogovorio. Nakon toga neka ponovo dođe k meni! Sto to
416
brže završi, to će brže njegovi unesrećeni ratnici biti oslobođeni!
Dao sam mu vodiča. Otišao je. Kada je stigao na drugu stranu, čuli smo svaku njegovu riječ. Nakon toga se
opet vratio. Pretvarao sam se kao da ništa nisam čuo i kao da ništa ne znam i zapitao ga:
— Šta ima Pida da mi kaže?
— Poglavice žele s vama pregovarati.
— O čemu?
— O svojoj sudbini.
— Da li znaju za nju? - Da.
— Od koga? - Tko im je saopćio?
— Nitko. Čuli su. Vi ste se savjetovali. Ćuli su svaku riječ. Na Mount Winnetou se događaju čuda!
— Da, događaju se čuda! — složio sam se. — A najveće je čudo to što želimo biti milostivi. To se od-
nosi jedino na vaše ratnike! Ostavit ćemo im njihove kumire. Oružje, međutim, moraju u spilji
odložiti. Iz nje smiju izići samo jedan po jedan. Gladni će biti nahranjeni, žedni napojeni, a ranjeni previjeni.
Ako je Pida voljan da da svoju riječ da će se svi ratnici mirno vladati, vjerovatno ćemo i prema
poglavicama biti obazrivi!
— Dajem ti riječ. Radi toga ću još jednom morati dolje u spilju da ljude upozorim kako se moraju vladati!
— Idi i brzo se vrati!
Htio je već da krene, ali je još jednom zastao i rekao mi toplim glasom:
— Tangua, moj otac, doznao je od mene da si ti još i sada moj prijatelj. Zamolio me je da ti se u njegovo
ime zahvalim. On me voli. Mnogo je bio zabrinut zbog mene!
Udaljio se. Srdašce je sve do sada bilo kraj svojih prijateljica, i sve su spremno čekale ljude iz spilje da ih
snabdiju hranom, pićem i zavojima. Došla je k meni da me upita kada će stići prvi.
— Već je stigao! — odgovorio sam. — Bio je Pida. Vratio se u spilju, ali će brzo natrag. Poslije njega doći
će i ostali.

27 Winnetouovi nasljednici

417— Onda je krajnje vrijeme! Moram se požuriti! idem .do inžinjera! Čim stignu spašeni, pojavit će se i
naš Wimnetou!
Žurno je otišla. Uto je i Pida došao. Inžinjer je otvorio aparat i na površini grandioznog vodopada pojavila se
slika Wi.nnetoua. Kosa mu je lelujala, kao i pero poglavice.
— To je Winnetou! Moj VVinnetou! Naš Winnetou! — u mrtvoj tišini su odjeknule riječi Tatellah-Sataha.
Uto se začuo i glas Wakona:

— Da, to je VVinnetou!

Sa svih strana zaorili su se radosni uzvici, čak je i Intschu - inta uskliknuo:

- Tatellah-Satah! Naš Tatellah-Satah!

To se odnosilo na sliku koja se pojavila desno od Winnetoua.

- Tatellah-Satah! Naš Tatellah-Satah! klicali su.

.Mladi Orao' je uzviknuo:

— A ona druga glava predstavlja Marimeh, kraljicu iz priča, prijateljicu s-vih naših predaka!

- Marimeh! Kraljica! Prijateljica! - išlo je od usta do usta.

U tom trenutkal nitko više nije mislio na potonuli kip. Stizali su prvi spašeni iz otvora hodnika. Prizor ih je

očarao. Stali su. Morali su krenuti dalje, uvijek dalje. Za njima su stizali drugi.- To je trajalo satima. Počeli

su izlaziti oko ponoći, a posljednji je izišao tek ujutro kada je počelo svitati.

Pida nije sjedio skrštenih ruku. Cijelo je vrijeme išao od nas do poglavica i natrag, trudeći se da presuda

bude što blaža. To nam je godilo iako smo se pretvarali da nam nije stalo do novih pregovora. Zbog toga sam

odlučio da donesemo zaključak što će biti s običnim ratnicima. Dobit će slobodu, svoje kumire i konje i moći

će da odu čim to odluče. To ih je veoma obradovalo. I unatoč opasnosti zbog katastrofe nije ni jedan

poginuo, a i ozljede nisu bile opasne. Žene su ih previjale. Ratnici su vidjeli zvijezde koje su nosile njihove

dobrotvorke. Počeli su se raspitivati šta one znače. Objasnili su im, a ujedno su im rekli da sada više neće

raditi na podizanju spomenika. U planu je sada osnivanje velikog klana ,Winnetoua', koji

od svojih članova zahtijeva samo to da budu plemeniti i da šire ljubav. ,Mladi Orao' je prvi član ,Win-

netoua'. Pošao je k njima da im o svemu priča kako bi ih pridobio za ovu ideju.

Pida se veoma razveselio kada je to čuo i rekao je:

— Neće potrajati dugo i svi će vaši neprijatelji zatražiti da budu primljeni u klan ,Winnetou'. Da li je

moguće da im se ispuni ta želja?

— Rado ćemo im ispuniti tu želju! — odgovorio sam.

— A meni? - I tebi!

— A nama? <•

Pri tome je pokazao na propovjedaonicu' gdje su bili naši protivnici. Odgovorio sam smješeći se:

— Moj brat Pida je veoma mudar posrednik. Ako bih mu sada odgovorio da će i uhvaćene poglavice biti

primljene u klan, tada bih ih morao pustiti na slobodu i sve im oprostiti!

— Ako to uradiš, onda si ,Winnetou', inače nisi! Hoćeš li mi dozvoliti da odem svome ocu?

— Idi! — rekao sam, ali tek nakon izvjesnog vremena. — Vrati se što prije. Jutro se približava.

Otišao je. Kada je stigao do svojih, čuli smo s druge strane opet sve što su govorili. I tamo se pokazao kao

vrstan posrednik. Vrativši se javio mi je:

— Tangua, moj otac, poglavica Kiowa, rado bi došao k tebi, samo ne može da hoda. Želi da te zamoli

za oproštaj i da se s tobom pomiri!

— Neka me ondje čeka! — zadovoljno sam odgovorio. — Ja ću otići k njemu. Molim te, odvedi me k

njemu.

Prije no što sam se udaljio, zamolio sam poglavice da se odavle ne miču, već da dobro paze i slušaju ako ih

zamolim da mi nešto odgovore. U podnožju naše .propovjedaonice' pojavio se ,Mladi Orao'. Htio je nešto da

me pita. Nisam mu dao da dođe do riječi, već sam mu rekao:

— Poglavice treba odmah da prime svoje kumire. Koliko vremena treba da ih doneseš?

— Da poletim pticom? - upitao je.

— Da, ako je to moguće.

— Bit će potrebno pola sata.

418

419— Slažem se. Molim te, idi smjesta! Kada smo Pida i ja stigli na drugu stranu, zatekli smo na

propovjedaonici' njegovu ženu sa sestrom. Pida je sjeo do poglavica, dok sam ja i dalje stajao. Tangua je

počeo govoriti. Rekao je da bi veoma rado ustao i tako sa mnom razgovarao, samo, na žalost, ne rnože ustati.

Nisam mu dozvolio da nastavi, već sam ga pre-

• kinuo. Rekao sam mu: ako već netko nekoga treba da moli za oproštenje, onda to nije Indijanac, već blje-

doliki, a to sam ja. Zatim sam spomenuo prošlost ispričavši mu kako je bljedoliki došao preko mora da svom

,crvenom bratu' oduzme sve ,kumire'. Ispričao sam mu sve kako se dogodilo. Nisam ništa pretjeravao a ni

uljepšavao. Iznio sam golu istinu. Nadalje sam mu skrenuo pažnju na greške crvene rase, na njezine

.vrline, njene patnje, a prije svega na njezin bezizlazan položaj. Sve to imaju da zahvale bljedolikima. Danas

bljedoliki drukčije misli jer želi da mu crvena braća i dalje žive kao jedan narod onako kako mu je od samog

početka bilo suđeno. Bljedoliki je spreman da prizna sve te greške i da ih ispravi. Osjeća da je dužan

zamoliti crvenog brata za oproštenje.

Dok sam to govorio, prišao sam mu i pružio mu obje ruke. U početku su svi šutjeli. Potom su mi svi pružili

ruke i uvjeravali me da su i oni svi griješili, pa su dužni i oni da mole za oproštenje kao i ja, bljedoliki.

— Dužni smo jedni drugima da praštamo, vi nama, a mi vama! — rekao je Tangua. — I da pružimo jedni

drugima pomoć! Mrzio sam te, a od sada ću te voljeti! Kada umrem, neka nad mojim grobom vlada

mir! Jesmo li još vaši zarobljenici?

— Niste! — odjeknuo ie glas Tatellah-Sataha, još prije no što sam uspio odgovoriti.

- Uff - viknu Kiktahan Schonka. — Tko je govorio?
— ,Cuva.r velikog kumira'.
- Gdje?
— S druge strane, sa Đavolje propovjedaonice.
— Zar smo i ml na propovjedaonici?
— Da. Prisluškivao sam vas s istočne Đavolje propovjedaonice, koja je nazvana ,Božje uho'. Odatle dobro
420
čovjek sluša što zli ljudi govore. Poglavica Tangua me je pitao da li ste još naši zarobljenici. Neka nastavi!
Nije bilo potrebno da mu se ponovi, već je odmah produžio:
— Hoćemo li svršiti na stupu mučenja?
— Ne — odgovorio je Tatellah - Satah na drugoj strani.
— Znači da nećemo umrijeti?
- Ne.
~ Ostavit ćete nam oružje i konje?
- Da.
— Smijemo li ostati ovdje i postati članovi klana jWinnetou'?
- Da.
— Slažu li se s time sve vaše poglavice?
— Svi, svi; svi, svi! — ćulo se onoliko glasova koliko je poglavica bilo kraj Tatellah - Sataha.
— A šta će biti s našim kumirima?
— Pogledaj gore! Što vidiš?
Inžinjer je zatvorio svoj aparat jer je počeo da se hvata mrak. Winnetouova slika je nestala sa Slapa koprene.
Ali zato S3 visoko gore pojavio ,Mladi Orao', spuštajući se sve niže i niže, obletio tri puta oko nas i sletio
tačno pred .propovjedaonicu' na kojoj sam se nalazio. Izišao je, popeo se gore i rekao:
— Old Shatterhand vam preko mene vraća vaše kumire. Vi ste slobodni!
Kako su samo pojurili da ih što prije objese sebi oko vrata! Glasno su klicali! Tatellah - Satah je prekinuo
njihovo ushićenje, rekavši im:
— Vi ste naši prijatelji! Sutra ćemo osnovati novi Komitet koji će rješavati o klanu ,Winnetou'. Prekosutra
će sve poglavice kao i njihovi zamjenici odjahati gore do ,Planine kraljevskih grobova' da tragaju za
historijom naše prošlosti. Howgh!

421

SADRŽAJ

UVOD............ 5

U ZEMLJI INDIJANACA

Kod velikih slapova....... 37

»Zapadnjaci« .'....... 67

Aschta.......... . 98

Kod »Uha Manitoua« . . . .• . . . 124

KROZ MRAČNE l KRVAVE KRAJEVE

Druga oporuka........ 164

Klan anđela čuvara....... 197

»Tamna kosa« ......... 216

Kuća smrti......... 251

TATELLAH-SATAH........ 270

U spilji . ........ 306

Istinski Winnetou........ 343

Pobjeda.......... 386