Guillaume Musso - Sutra

GIJOM MUSO

SUTRA

Ljubav puzi kada ne moţe da hoda.
VILJEM ŠEKSPIR

Naslov originala: Demain Guillaume Musso
Sa francuskog prevela Gorica Todosijević
NOVA KNJIGA Podgorica 2013

2

Prvi dio

SUDBINSKI SUSRET

Prvi dan

3

Među utvarama

Nismo onaj koga vidimo u ogledalu.
Onaj smo koji sija u tuđem pogledu.

TARUN J.TEJPAL

UNIVERZITET HARVARD
KEMBRIDŢ
19. DECEMBAR 2011.

Amfiteatar j e bio prepun, ali bilo je tiho.
Kazaljke na bronzanom brojčaniku starog zidnog sata pokazivale su 14.55h. Ĉas
filozofije koji je drţao Metju Šapiro bliţio se kraju.
Sjedeći u prvom redu, Erika Stjuart od dvadeset i dvije godine pomno je posmatrala
svog profesora. Već čitav sat bezuspješno je pokušavala da privuče njegovu paţnju,
upijajući svaku njegovu riječ i klimajući glavom na svako njegovo zapaţanje. Uprkos
ravnodušnosti na koju su nailazili pokušaji mlade ţene, profesor ju je iz dana u dan sve
više fascinirao.
Mladoliko lice, kratka kosa i brada od tri dana, neosporno su mu davali šarm koji je
izazivao prilično uzbuđenja među studentkinjama. U izblijedilim farmerkama, iznošenim
koţnim čizmama i rolkom, Metju je više ličio na postdiplomca nego na pojedine svoje kolege
krutog i ozbiljnog drţanja, na kakve se nailazilo na kampusu1. Ali još više nego lijepom
spoljašnjošću, opčinjavao je svojom rječitošću.
Metju Šapiro je bio jedan od najpopularnijih profesora na univerzitetu. Za pet
godina, koliko je predavao na Kembridţu, njegova predavanja su iz godine u godinu
privlačila sve više novih studenata. Zahvaljujući dobrom glasu, više od osam stotina
studenata upisalo se bilo ovog tromjesečja na njegova predavanja, tako da se njegov čas
sada odrţavao u najvećem amfiteatru Sever Hola.

FILOZOFIJA JE BESKORISNA UKOLIKO
NE MOŢE DA ODAGNA PATNJU DUHA.

Ispisana krasnopisom na tabli, ova Epikurova rečenica činila je okosnicu Metjuove
nastave.

Njegovi časovi filozofije bili su pristupačni i nije ih oteţavao mistifikovanim
konceptima. Sva njegova rasuđivanja hvatala su se ukoštac sa stvarnim događajima.
Šapiro bi svaku svoju intervenciju započinjao polazeći od svakodnevice svojih učenika,
konkretnih problema s kojima se suočavaju: strah od padanja na ispitu, raskid ljubavne
veze, opterećenost onim kako nas drugi gledaju, smisao studiranja... Ĉim bi odredili
problematiku, profesor bi okupio Platona, Seneku, Ničea i Šopenhauera. I zahvaljujući
ţivosti njegovog predstavljanja, izgledalo je kao da ove velike ličnosti privremeno
napuštaju univerzitetske priručnike da bi postale poznati i pristupačni prijatelji, kadri da
vam daju korisne i utješne savjete.

Zajedno s inteligencijom i humorom, Metju je u svoje časove uključio i širok spektar
popularne kulture. Filmovi, pjesme, stripovi: sve je to sluţilo kao izgovor za filozofiranje.
Ĉak su i televizijske serije našle svoje mjesto u tom podučavanju. Dr Haus je tu bio da

1 Kampus je prostor na kome se nalazi koledţ ili univerzitet zajedno sa okolnim zgradama koje mu pripadaju i u kojima
su smještene učionice, biblioteke, laboratorije, studentski domovi i parkovi. Termin se koristi i za poslovne i bolničke
cjeline. - Prim. prev.

4

slikovito prikaţe eksperimentalno zaključivanje, preţivjeli iz Izgubljenih navodili su na
razmišljanje o društvenim nagodbama, dok su mačoistički publicisti iz Ljudi sa Menhetna
otvarali vrata ka izučavanju evolucije muško-ţenskih odnosa.

Ako je ovakva pragmatična filozofija i bila doprinijela da on postane «zvijezda»
kampusa, takođe je izazvala i dosta ljubomore i netrpeljivosti od strane kolega koje su
njegovu nastavu smatrale površnom. Srećom, uspjeh Metjuovih učenika na ispitima i
konkursima je, sve do sada, išao njemu u prilog.

Jedna grupa studenata je čak snimila njegova predavanja i stavila ih na internet, na
Jutjub. Inicijativa je privukla radoznalost jednog novinara Boston Glouba koji je o tome
napisao članak. Poslije ponovljenog članka u Njujork Tajmsu, Šapira su zamolili da napiše
neku vrstu filozofskog «antipriručnika». Mada se knjiga dobro prodavala, mladi profesor
nije dopustio da ga novonastala slava opije i uvijek je ostao na raspolaganju učenicima,
vodeći računa o njihovom uspjehu. Ali lijepa priča je doţivjela tragični preokret.
Prethodne zime je Metju Šapiro izgubio suprugu u saobraćajnoj nesreći. Bio je to iznenadni
i surovi gubitak koji ga je potpuno porazio. Nastavio je da drţi predavanja, ali strastveni
predavač, koji je izazivao oduševljenje, izgubio je bio onaj entuzijazam koji ga je činio tako
posebnim.

Erika je zaškiljila kako bi bolje odmjerila svog profesora. Od tog dramatičnog
događaja nešto se slomilo u Metjuu. Njegove crte lica su ogrubile, pogled je izgubio ţar;
ipak, ţalost i bol davali su mu neku mračnu i melanholičnu auru usljed čega je postao
neodoljiv u očima mlade ţene.

Studentkinja je oborila pogled i prepustila se dubokom i ozbiljnom glasu koji se
prolamao amfiteatrom. Glasu koji je izgubio nešto od svoje harizmatičnosti, ali koji je i
dalje djelovao umirujuće. Sunčevi zraci su se probijali kroz staklo, zagrijavajući veliku
prostoriju i blještavilom obasipajući centralnu galeriju. Erika se osjećala dobro, uljuljkana
tom bojom glasa koja joj je ulivala sigurnost.

Ali ovaj trenutak blaţenstva nije potrajao. Ona je poskočila začuvši zvono za kraj
časa. Bez ţurbe je spakovala svoje stvari, a potom je sačekala da se sala isprazni i bojaţljivo
prišla Šapiru.

- Šta radite ovdje, Erika? - upitao je s čuđenjem Metju kad ju je spazio. - Već ste
ovjerili ovaj modul prošle godine. Ne morate više da prisustvujete mom predavanju.

- Došla sam zbog rečenice Helen Roulend koju često citirate.
Metju je nabrao obrve kao znak da ne razumije.
- «Ludosti zbog kojih najviše ţalimo jesu one koje nismo učinili kad smo za njih imali
priliku.»
Zatim je skupila hrabrosti da to objasni.
- Da ne bih poslije ţalila, ţeljela bih da napravim jednu ludost. Eto, sljedeće subote
mi je rođendan i ţeljela bih... Ţeljela bih da Vas pozovem na večeru.
Metju je razrogačio oči i istog trena pokušao da urazumi svoju učenicu:
-Vi ste inteligentna mlada ţena, Erika, znači vrlo dobro znate da postoji bar dvjesta
pedeset razloga zbog kojih ću odbiti Vaš predlog.
- Ali ţeljeli biste, zar ne?
- Ne insistirajte, molim Vas - prekinuo ju je on.
Erika je osjetila kako crveni od stida. Promrmljala je još nekoliko riječi izvinjenja prije
nego što je napustila salu.
Metju je navukao svoj kaput uzdišući, zavezao šal i izašao u kampus.

***

Sa svojim prostranim travnjacima, impozantnim zgradama od braon cigle i latinskim
izrekama na zabatima, Harvard je imao otmenost i bezvremenost britanskih koledţa.

5

Ĉim se našao napolju, Metju je zamotao jednu cigaretu, zapalio je a potom ţurno
napustio Sever Hol. Sa torbom o ramenu prešao je Jard, veliko travnato dvorište odakle je
počinjao lavirint kilometarskih vijugavih staza, koje vode u učionice, biblioteke, muzeje i
spavaonice.

Park se kupao u lijepoj jesenjoj svjetlosti. Već deset dana su posebno blaga
temperatura za to doba godine i izdašno sunce nudili stanovnicima Nove Engleske
miholjsko ljeto, utoliko prijatnije što je kasnilo.

- Gospodine Šapiro! Hvatajte!
Metju se okrenuo u pravcu glasa koji gaje pozvao. Ragbi lopta mu se pribliţavala. On
ju je uhvatio s takvom preciznošću i u skoku je dobacio natrag kvorterbeku koji ju je traţio.
S otvorenim laptopovima na koljenima, studenti su bili zauzeli sve klupe u Jardu. Na
travnjaku se orio smijeh i vodili su se lagodni razgovori. Ovdje su se, više nego na dragim
mjestima, nacionalnosti skladno miješale a kulturna isprepletenost se smatrala
bogatstvom. Bordo i sivo, dvije omiljene.boje čuvenog univerziteta, bile su, uostalom,
ponosno istaknute na bluzama, duksevima i sportskim rancima: na Harvardu je duh
pripadanja zajednici pre-vazilazio sve razlike.
Metju je povukao dim iz cigarete prolazeći ispred Masačusets Hola, monumentalne
građevine dţordţijanske arhitekture, u kojoj su se istovremeno nalazile i kancelarije
uprave i spavaonice studenata prve godine. Stojeći na stepeništu, gospođica Mur,
asistentkinja rektora, bijesno ga je ošinula pogledom praćenim opomenom («Gospodine
Šapiro, koliko puta treba da vam ponovim da je zabranjeno pušiti na kampusu... ») i govorancijom
o štetnosti duvana.
Hladnog pogleda i ravnodušnog izraza lica, Metju ju je ignorisao. Na kratko je došao
u iskušenje da joj odgovori da mu je umiranje stvarno najmanja briga, ali se predomislio i
izašao iz kruga univerziteta kroz ogromni portal koji je izlazio na Harvard Skver.

***

Vrveći kao u košnici, Skver je zapravo bio ogroman trg okruţen radnjama,
knjiţarama, malim restoranima i kafićima sa terasama, odakle su učenici i profesori
prekrajali svijet ili pratili svoja predavanja. Metju je pretraţio dţep da bi izvadio kartu za
metro. Upravo je bio zakoračio na pješački prelaz da bi došao do stanice T-red lajn, kojom
se stizalo do centra Bostona za manje od četvrt sata - kada se jedan stari Ševrolet Kamaro
uz zaglušujuću buku, pojavio na uglu Masačusets Avenije i Ulice Pibodi. Mladi profesor je
odskočio i ustuknuo da ga ne bi zgazio jarkocrveni kupe koji se uz škripu guma zaustavio
tik pored njega.

Prednje staklo se spustilo i ukazala se riđokosa Ejpril Ferguson, njegova podstanarka
od smrti njegove ţene.

- Hello, tamnokosi ljepotane, da te povezem?
Tutnjava motora V8 prolamala se u toj ekološkoj enklavi, koja je znala samo za vrline
bicikla i hibridnog vozila2.
- Više volim da se vratim javnim prevozom - odbio je on. -Voziš kao u video
igricama!
- Hajde, ne glumataj s tim tvojim strahovima. Odlično vozim i ti to znaš!
- Nemoj da navaljuješ. Moja kći je već izgubila majku. Ţelio bih da izbjegnem da
moja kći postane siroče s četiri i po godine.
- O, u redu je! Ne preljeruj! Hajde, kukavice, poţuri! Blokirala sam saobraćaj!
Poţurivši zbog zvuka sirena, Metju je uzdahnuo i pomirljivo uskočio u Ševrolet.
Tek što je vezao pojas, kad je uprkos svim pravilima bezbjednosti Kamaro napravio

2 Vozilo koje koristi dva izvora snage - električni motor i standardni motor sa unutrašnjim sagorijevanjem. - Prim. prev.

6

opasni poluokret da bi vrtoglavom brzinom pojurio ka sjevera...
- Boston je na drugoj strani! - pobunio se on, hvatajući se za vrata.
- Samo obilazim preko Belmonta. To je na deset minuta. I ne brini se za Emili.

Zamolila sam njenu bebisiterku da ostane sat vremena duţe.
- A da me nisi pitala? Upozoravam te, ja...
Mlada ţena je ţurno prebacila za dvije brzine a zatim naglo dala gas, što je Metjua

presjeklo usred riječi. Kad je ponovo smanjila na normalnu brzinu, ona se okrenula ka
njemu i pruţila mu , blok za crtanje.

- Zamisli, moţda imam klijenta za Utamarovu sliku - rekla je.
Ejpril je drţala umjetničku galeriju u Saut Endu: izloţbeno mjesto specijalizovano za
erotsku umjetnost. Imala je istinski talenat za pronalaţenje nepoznatih djela i njihovu
preprodaju, uzimajući lijepu sumu za to.
Metju je skinuo poveze i naišao na neuglednu košulju u koju je bila umotana
japanska slika. Shunga, koja datira s kraja XVIII vijeka, predstavljala je kurtizanu i jednog
od njenih klijenata kako se prepuštaju seksualnom činu, koliko senzualnom toliko i
akrobatskom. Previše slobodna scena bila je ublaţena ljupkošću poteza i bogatstvom
motiva na tkanini. Gejšino lice odisalo je očaravajućom finoćom i elegancijom. Nije ni čudo
da je ova vrsta gravire uticala kasnije na Klimta i Pikasa.
- Jesi li sigurna da ţeliš da se rastaviš od nje?
- Dobila sam ponudu koja se ne odbija - dobacila je, oponašajući glas Marlona Branda
iz Kuma.
- Od koga?
- Od jednog velikog azijskog kolekcionara koji je u prolazu kroz Boston zbog posjete
svojoj kćerki. Očigledno je spreman da posluje, ali ostaje u gradu samo jedan dan. Takva
prilika mi se moţda uskoro neće ukazati...
Ševrolet je napustio univerzitetsku četvrt. Krenula je brţim putem, koji je išao duţ
Freš Ponda - najvećeg jezera u Kembridţu - na nekoliko kilometara od Belmonta, jednog
rezidencijalnog gradića na zapadu Bostona. Ejpril je unijela adresu u GPS i stala da ga
slijedi sve do otmenog i poznatog kvarta: škola okruţena drvećem graničila se sa
igralištem, parkom i sportskim terenima. Tu se nalazio čak i sladoledţija, s pokretnim
kolicima poput onih iz pedesetih godina. Uprkos jasnoj zabrani, Kamaro je pretekao
školski autobus i parkirao se u jednoj tihoj ulici s mnoštvom kuća.
- Ideš li sa mnom? - upitala ga je uzimajući blok za crtanje.
Metju je odmahnuo glavom.
- Radije bih da te sačekam u kolima.
- Gledaću da poţurim koliko mogu - obećala je popravljajući frizuru u retrovizoru i
stavljajući jedan uvijeni pramen preko desnog oka u stilu Veronike Lejk.
Potom je iz tašne izvadila tubu ruţa za usne, na brzinu popravila šminku, prije nego
što će konačno dovršiti svoj femmefatale izgled, namještajući crvenu koţnu jaknu, koja je
prianjala poput koţe uz njenu majicu s izrezom.
- Ne misliš li da pretjeruješ? - zadirkivao ju je on.
- «Nisam loša, samo sam tako nacrtana» - mazno je izgovorila, oponašajući repliku i glas
Dţesike Rebit.
Zatim je ispruţila svoje beskonačno duge noge, utegnute u helanke, i izašla iz kola.
Metju je posmatrao kako se udaljava i zvoni na vrata najveće kuće u ulici. Na ljestvici
senzualnosti, Ejpril nije bila daleko od najvišeg stepenika - savršenih mjera, u struku kao
osa, s grudima kao iz snova - ali ova inkarnacija muških fantazija voljela je isključivo ţene
i otvoreno ispoljavala svoju homoseksualnost.
Bio je to, uostalom, jedan od razloga zbog koga je Metju prihvatio da stanuje sa njom,
znajući da među njima nikada neće biti ni najmanje dvosmislenosti. A osim toga, Ejpril je

7

bila zabavna, inteligentna i vragolasta. Naravno, imala je loš karakter, sočan govor i
umjela je da pobjesni ko ris, ali je isto tako znala da kao niko uzvrati osmijeh njegovoj
kćerki, a za Metjua to nije imalo cijenu.

Ostavši sam, bacio je jedan pogled preko puta ulice. Jedna majka je sa svoje dvoje
djece ukrašavala dvorište prazničnim dekoracijama. Shvatio je da je Boţić za manje od
nedjelju dana i to saznanje ga je bacilo u nekakvo pomiješano osjećanje tuge i panike. Sa
uţasom je uvidio kako se nazire prva godišnjica od Kejtine smrti: taj kobni 24. decembar
2010. kada se njegov ţivot survao u patnju i nepodnošljivu tjeskobu.

U prva tri mjeseca koja su uslijedila poslije nesreće, bol mu nije davao ni odmora ni
počinka, tišteći ga svakog trena: ţiva rana, ujed vampira koji je isisao čitav njegov ţivot.
Da bi okončao to strašno mučenje, više puta je pao u iskušenje da pribjegne radikalnom
rješenju: baci se kroz prozor, objesi o konopac, ispije jak koktel lijekova, puca sebi u
glavu... Ali svaki put ga je pomisao o nesreći koju bi prouzrokovao Emili, zadrţala da ne
pređe na djelo. Naprosto nije imao pravo da oduzme oca svojoj kćerki i da joj upropasti
ţivot.

Ozlojeđenost prvih nedjelja ustupila je potom mjesto jednom dugačkom tunelu
ţalosti. Ţivot je bio stao, skamenjen od umora, zaleđen u dugotrajnoj strašnoj nevolji. U
Metjuu se nije odvijala borba, bio je jednostavno dotučen, smrvljen tugom, doţivotno
zatočen. Gubitak je i dalje bio neprihvatljiv. Budućnost više nije postojala.

Po savjetu Ejpril, on je ipak načinio napor i priključio se grupi za podršku.
Prisustvovao je jednoj seansi, pokušavajući da nađe riječi za svoju patnju i podijeli je s
ostalima, ali tu više nikada nije kročio. Bjeţeći od laţne samilosti, gotovih formula ili
ţivotnih lekcija, on se osamio, tumarajući u svom ţivotu kao utvara, mjesecima sav
izgubljen, bez planova, uništen.

Međutim, od prije nekoliko nedjelja, mada nije mogao sa sigurnošću da kaţe da
«ponovo oţivljava», činilo mu se da njegov bol postepeno jenjava. I dalje su mu buđenja
teško padala, ali čim bi došao na Harvard, ponašao bi se kao da je sve u redu, starajući se
da odrţi svoja predavanja, učestvujući na sastancima o orijentaciji sa svojim kolegama,
naravno s manje poleta nego ranije, ali ipak hvatajući korak.

Ne moţe se reći da je to stoga što se polako oporavljao, bilo je to prije zato što je malo
po malo prihvatao svoje stanje, potpomaţući se upravo nekim konceptima iz svoje
nastave. Između stoičkog fatalizma i budističke nestalnosti, on je od sada prihvatao
postojanje takvo kakvo je: nešto vrlo privremeno i nestalno, proces u stalnoj evoluciji.
Ništa nije dato za stalno, naročito ne sreća. Krhka kao staklo, ne treba da se smatra kao
datost, ona koja zapravo moţe da traje samo jedan tren.

Preko beznačajnih stvari se, dakle, polako vraćao u ţivot: šetnja po sunčanom danu s
Emili, fudbalska utakmica sa njegovim studentima, posebno dobra šala koju je izvalila
Ejpril. Okrepljujući znaci koji su ga naveli da drţi patnju na distanci i da sagradi branu
kojom će zagraditi svoju tugu.

Ali ova blagodet je bila krhka. Bolje vrebala, spremna da ga ščepa za gušu. Bila je
dovoljna sitnica da ga ona prepadne, neobuzdano krene i probudi surova sjećanja: ţena s
kojom se mimoišao na ulici, koja je imala isti parfem kao Kejt ili istu kabanicu, pjesma koju
je čuo na radiju i koja ga je podsjećala na srećne dane, fotografija na koju je naišao u
knjizi...

Ovi posljednji dani bili su bolni, nagovještavajući ponovni pad. Pribliţavanje
godišnjice Kejtine smrti, dekoracije i grozničavost u vezi sa pripremom boţićnih praznika,
sve to ga je podsjećalo na njegovu ţenu.

Već čitavu sedmicu, budio se svake noći skačući, sa lupanjem srca, obliven znojem,
pohođen istim sjećanjem: košmami film posljednjih trenutaka ţivota njegove supruge.
Metju je već bio na licu mjesta kad su Kejt prevezli do bolnice, gdje njene kolege - ona je

8

bila ljekar-nisu uspjele da je reanimiraju. Vidio je kako mu smrt surovo otima ţenu koju
voli. Imali su prava samo na četiri godine savršene sreće. Ĉetiri godine dubokog
razumijevanja, a jedva vremena da postave putokaz za priču koju neće doţivjeti. Takav
susret se dešava samo jednom, u to je bio siguran. I ta pomisao mu je bila nepodnošljiva.

Suznih očiju, Metju je shvatio da upravo stiska burmu koju i dalje nosi. Sada je počeo
da se znoji i srce mu je jako udaralo u grudima. Spustio je staklo na Kamaru, potraţio
tabletu anksiolitika u dţepu svojih farmerki i stavio je pod jezik. Lijek se polako topio,
donoseći mu hemijsku pomoć koja je njegovu uzrujanost rastvorila za nekoliko minuta.
Sklopio je oči, izmasirao kapke i počeo duboko da diše. Da bi se potpuno smirio, osjetio je
potrebu da puši. Izašao je iz kola, zaključao vrata i napravio nekoliko koraka na trotoaru
prije nego što je pripalio cigaretu i povukao dugačak dim.

Opori ukus nikotina obloţio mu je grlo. Srce je ponovo počelo da radi normalnim
ritmom i on se već osjećao bolje. Zatvorenih očiju, lica okrenutog ka jesenjem lahoru, on je
uţivao u svojoj cigareti. Bilo je lijepo vrijeme. Sunce se provlačilo kroz grane. Vazduh je
bio nestvarno blag. Ostao je tako nepomičan nekoliko trenutaka prije nego što će podići
kapke. U dnu ulice, nekakva gomila se okupila pred jednom kućom. On se radoznalo
pribliţio jednoj brvnari, tipičnoj za Novu Englesku: prostranoj kući s drvenim trijemom, sa
šiljatim krovom i mnogobrojnim prozorima. Ispred kuće, na travnjaku, je bila
organizovana neka vrsta rasprodaje. «Garaţna rasprodaja», karakteristična za ovu zemlju
čiji se stanovnici sele po petnaest puta tokom svog ţivota.

Metju se pomiješao sa radoznalom gomilom koja je trgovala starom robom na sto
metara kvadratnih travnjaka. Prodaju je vodio jedan čovjek njegovih godina, ćelav i sa
malim četvrtastim naočarima, na kome su se isticali namrgođeno lice i plah pogled.
Obučen u crno od glave do pete, izgledao je ozbiljno i kruto poput nekog kvekera. Kraj
njega je jedan šar-pej, boje pijeska, glodao gumenu kost.

U vrijeme završetka časova, blago vrijeme je izmamilo mnogo svijeta u potrazi za
dobrim stvarima. Stolovi su bili krcati neobičnim predmetima: drvena vesla, torba za golf,
bejzbol palica i rukavica, stara gitara Gibson... Naslonjen na ogradu, jedan bicikl BMX,
nezaobilazni boţićni poklon početkom osamdesetih godina, zatim, nešto dalje, roleri i
skejtbord. Nekoliko minuta je Metju pretraţivao među štandovima, pronalazeći mnoštvo
igračaka koje su ga podsjetile na djetinjstvo: jo-jo od svijetlog drveta, Rubikova kocka,
proţdrljivi nilski konjići, Mastermajnd, frizbi, dţinovski plišani vanzemaljac E.T., figurica
iz Ratova zvijezda... Cijene su bile niske; prodavač je očigledno htio da se što prije otarasi
najvećeg mogućeg dijela predmeta.

Metju se upravo spremao da napusti pojas rasprodaje kad je opazio jedan kompjuter.
Bio je to model laptopa: Mekbukpro, ekran od petnaest inča. Nije bila posljednja verzija tog
modela, već ona prethodna ili čak ona prije nje. Metju se pribliţio i osmotrio mašinu iz
svakog ugla. Aluminijumsko kućište sprave dobilo je lični pečat zahvaljujući jednoj
naljepnici od vinila zalijepljenoj na poleđini ekrana. Stiker je predstavljao jedan lik u stilu
Tima Bartona: stilizovanu i seksi Evu, koja je izgledala kao da među rukama drţi logo u
obliku jabuke, te čuvene marke u informatici. U dnu ilustracije, mogao se pročitati potpis
«Ema L.», s tim što se nije moglo pouzdano znati da li se radi o umjetniku koji je nacrtao
figuru ili o bivšoj vlasnici kompjutera.

Zašto da ne, pomislio je on gledajući etiketu. Njegov stari Pauerbuk je crkao krajem
ljeta. Imao je doduše jedan PC kod kuće, ali bio mu je potreban jedan novi personalni
laptop. A već tri mjeseca neprestano odlaţe taj izdatak za kasnije.

Predmet je bio procijenjen na 400 dolara. Smatrao je da je suma razumna. Dobro mu
je došlo: u ovom trenutku nije baš leţao na parama. Na Harvardu je profesorska plata bila
dobra, ali poslije Kejtine smrti on je po svaku cijenu ţelio da zadrţi njihovu kuću na Bikon
Hilu, čak iako, uistinu, nije više imao sredstva za to. Riješio je bio da uzme podstanarku,

9

ali čak i sa stanarinom koju mu je Ejpril plaćala, naknade za iznajmljivanje gutale su tri
četvrtine njegovog dohotka i ostavljale su mu malo prostora za manevrisanje. Bio je čak
primoran da proda svoj motor iz kolekcije: Trijumf iz 1957., koji je nekada bio njegov
ponos.

Prišao je čovjeku odgovornom za prodaju i pokazao na Mek.
- Ovaj kompjuter radi, zar ne?
- Ne, sluţi samo za ukras... Naravno da radi, inače ga ne bih prodavao po toj cijeni!
To je stari laptop moje sestre, ali ja sam formatirao hard disk i reinstalirao operativni
sistem. Radi ko nov.
- U redu, uzimam ga - odlučio je Metju poslije nekoliko sekundi oklijevanja.
Potraţio je po novčaniku. Kod sebe je imao samo 310 dolara. Bilo mu je neprijatno, pa
je pokušao da pregovara, međutim čovjek je odlučno odbio. Povrijeđen, Metju je slegao
ramenima. Taman je htio da krene kad je iza sebe začuo veseli Ejprilin glas.
- Dozvoli da ti ga poklonim! - rekla je dajući znak kao da ţeli da zadrţi prodavca.
- Ne dolazi u obzir!
- Da proslavimo što sam prodala sliku!
- Jesi li dobila ţeljenu cijenu?
- Da, ali jedva. Tip je mislio da za tu cijenu ima pravo i na jednu od poza iz
Kamasutre!
- «Sva nesreća ljudi proizilazi iz toga što ne umiju da se skrase u jednoj sobi.»
- Vudi Alen?
- Ne, Blez Paskal.
Prodavač mu je pruţio kompjuter koji je prije toga stavio u originalnu ambalaţu.
Metju mu je zahvalio klimanjem glave dok je Ejpril izmirivala dogovorenu sumu. Zatim su
poţurili do kola.
Metju je insistirao da on vozi. Dok su se pribliţavali Bostonu, zaglavljeni u zastoju,
on nije ni slutio da će mu kupovina koju je upravo obavio zauvijek izmijeniti ţivot.

10

Mis Lavenštajn

Psi me nikada nisu ujeli. Jedino ljudi jesu.
MERILIN MONRO

BAR RESTORANA IMPERATOR
ROKFELER CENTAR, NJUJORK
18.45H

Smješten na vrhu Rokfeler Centra, bar Imperatora dominirao je gradom, s pogledom
koji se pruţa na panoramu Menhetna. Njegova dekoracija bila je rezultat znalačke
mješavine tradicije i dizajna. Tokom renoviranja zgrade potrudili su se da sačuvaju
drvenariju, Art deko stolove i koţne klupske fotelje. Ovakvo uređenje davalo je mjestu
«cosy3» ambijent starih engleskih klubova koji se spojio sa modernijim prostorom u vidu
dugačakog osvijetljenog bara od mliječnog stakla koji se protezao duţ prostorije.

Tanane siluete i laganog hoda, Ema Lavenštajn se provlačila od stola do stola, sluţeći
vina, pozivajući na degustaciju i podrobno objašnjavajući porijeklo i istorijat nektara.
Mladi somelijer je imao dara da prenese svoje oduševljenje. Graciozno kretanje njenih
ruku, odmjereni pokreti, njen iskren osmijeh: sve u njenoj pojavi odraţavalo je strast i ţelju
da to podijeli.

Grupa elegantnih konobara donijela je pretposljednje jelo.
- Namaz od svinjskih nogica gratiniranih parmezanom - najavila je Ema uz ţamor
koji prati degustaciju dok su gosti otkrivah svoje jelo.
Svakome je posluţila po čašu crvenog vina, vodeći računa da zakloni etiketu, zatim
je tokom nekoliko minuta odgovarala na pitanja gostiju, dajući smjernice ne bi li oni
uspjeli da pogode o kom vinu se radi.
- Riječ je o morgonu, Kot di Pi, vino Boţole - otkrila je na kraju. - Vino punog ukusa,
gurmansko, napeto, nervozno i s daškom arome jagode i marele, koje se divno uklapa s
prostim šmekom svinjskih nogica.
Ove sedmične enološke degustacije bile su zapravo njena zamisao i zahvaljujući
dobrom glasu imale su sve više uspjeha. Koncept je bio jednostavan: Ema je predlagala
degustaciju četiri vina uz četiri jela koje bi osmislio šef gastronomskog restorana,
Dţonatan Lamperer. U trajanju od jednog sata, svaki susret je bio organizovan oko
specifične teme, oko jedne vrste loze ili mjesta i bio izgovor za uvod u enologiju kroz igru.
Ema je prešla iza pulta i dala znak posluţiteljima da donesu posljednje jelo.
Iskoristila je ovaj trenutak zveckanja da bi diskretno bacila pogled na svoj mobilni telefon
koji je upravo treperio. Pošto je vidjela SMS, na trenutak ju je uhvatila panika.

U prolazu sam kroz Njujork ove sedmice. Da večeramo zajedno večeras?
Nedostaješ mi.
Fransoa

-Ema?
Glas njenog asistenta ju je prenuo iz posmatranja ekrana. Odmah se pribrala i

najavila skupu u sali:
- I kao završnica ove degustacije, predlaţemo vam ananas sa laticama magnolije, uz

sladoled sa maršmelouom, karamelizovanim na vatri. - Otvorila je dvije nove boce vina i
posluţila svoj auditorijum. Poslije igre zagonetki, zaključila je:

3 Cosy (eng.) udoban, prijatan. — Prim. prev.

11

- Italijansko vino iz Pijemonta, muskat iz Astija. Gurmanska loza, aromatična i
eterična, blago pjenušava i slatka. Vino koje miriše na ruţu i sa finim mjehurićima koji
elegantno podrţavaju svjeţinu ananasa.

Veče se završilo s pitanjima publike. Jedan dio pitanja ticao se Emine profesionalne
karijere, koja je na njih rado odgovarala, ne dopuštajući da se nazre nemir koji ju je tištio.

Rodila se u skromnoj porodici u Zapadnoj Virdţinji. U ljeto kad je navršila četrnaest
godina, njen otac, vozač kamiona, odveo je porodicu u obilazak kalifornijskih vinograda.

Za tinejdţerku je to bilo potpuno očaravajuće otkriće koje je pobudilo interesovanje i strast
prema vinu kao i prema upravo pronađenom pozivu.

Upisala se u srednju ugostiteljsku školu u Ĉarlstonu koja je davala solidno
obrazovanje iz enologije. Ĉim je stavila diplomu u dţep, bez trunke ţaljenja napustila je

svoju beznadeţnu zabit. I pravac Njujork! Najprije je bila konobarica u jednom skromnom
objektu, zatim asistent šefa konobara u jednom popularnom restoranu u Vest Vilidţu.
Tada je radila i do šesnaest sati dnevno, posluţujući za stolovima, preporučujući vina i
vodeći računa o baru. Jednoga dana, naletjela je na čudnog klijenta. Nekoga čije je lice
odmah prepoznala: njenog idola, Dţonatana Lamperera. Onoga koga su gastronomske
kritike nazivale «Mocart gastronomije». Šef je drţao jedan prestiţni restoran na Menhetnu:

čuveni Imperator, za koji su pojedinci smatrali «da je tu najbolja hrana na svijetu». Imperator

je zaista bio svetinja koja svake godine okuplja hiljade klijenata sa sve četiri strane svijeta
te je često bilo potrebno da se čeka i više od godinu dana ne bi li se dobila rezervacija. Tog
dana, Lamperer je bio na ručku sa svojom ţenom. Inkognito. U to doba, već je imao
restorane po čitavom svijetu. Bio je to nevjerovatno mlad tip da bi bio na čelu jednog

takvog carstva.
Ema je skupila hrabrost i usudila se da priđe «idolu». Dţonatan ju je s

interesovanjem saslušao i ubrzo se ručak pretvorio u razgovor za posao. Uspjeh nije bio
zaludio glavu Lampereru. Bio je zahtjevan, ali skroman, uvijek u potrazi za novim

talentima. U trenutku kada je izmirivao račun, on joj je pruţio svoju vizitkartu s riječima:
- Počinjete sutra.
Sutradan je potpisala ugovor kao asistent glavnog somelijera u Imperatoru. Tokom tri

godine ona se prelijepo slagala sa Dţonatanom. Lamperer je imao bujnu kreativnost i
potraga za skladom između jela i vina dobila je svoje pravo mjesto u njegovoj kuhinji.

Profesionalno, ona je ostvarila svoj san. Prethodne godine, poslije razvoda braka, francuski
šef je napustio sluţbu. Restoran je nastavio s radom, i mada Dţonatan Lamperer više nije

bio u kuhinji, njegov duh je nastavio da proţima mjesto, a jela koja je on bio izmislio i dalje
su se nalazila na jelovniku.

- Zahvaljujem vam se na prisustvu i nadam se da ste proveli prijatno veče -
izgovorila je ona za kraj druţenja.

Pozdravila je klijente, napravila kratak izvještaj sa svojim asistentom, pokupila svoje

stvari i krenula kući.

***

Ema je krenula liftom i za nekoliko sekundi obrela se u podnoţju Rokfeler Centra.
Već odavno je bila pala noć. Para joj je izlazila iz usta. Ledeni vjetar koji je brisao trijem nije

obeshrabrio brojne dangube koje su se tiskale uz ogradu da bi fotografisale dţinovsku
boţičnu jelku što se uzdizala iznad klizališta. Visoko oko trideset metara, drvo se povijalo
pod električnim girlandama i ukrasima. Prizor bješe očaravajući, ali kod Eme je budio
melanholiju. Uzalud što je to otrcana fraza, ali teţina samoće je zaista bila teţa tokom

boţićnih praznika. Ona se pribliţila ivici trotoara, namjestila svoju kapicu i zategla šal,

paţljivo posmatrajući svjetla na krovu taksi vozila, u nadi, ah ne vjerujući mnogo u to, da
će ugledati neko slobodno vozilo. Naţalost, bio je špic i svi Jelou kebs koji su prolazili

12

ispred nje, već su imali putnike. Pomirena sa sudbinom, probijala se kroz gomilu i
koračala uţurbano sve do ugla Leksington avenije i 53. ulice. Uletjela je u stanicu metroa i
krenula linijom E, u pravcu downtown-a. Kao što je pretpostavljala, vagon je bio pretrpan i
morala je da putuje stojeći, stisnuta među ostalim putnicima.

Uprkos potresima, ona je uspjela da iščupa telefon i ponovo je pročitala SMS koji je
već napamet znala.

U prolazu sam kroz Njujork ove sedmice. Da večeramo zajedno večeras?
Nedostaješ mi.
Fransoa.

Nosi se, đubre pokvareno. Nisam na tvom raspolaganju! Psovala je ne odvajajući oči od
ekrana.

Fransoa je bio nasljednik jednog čuvenog vinograda iz Bordoa. Srela ga je prije dvije
godine tokom jednog putovanja u cilju otkrivanja francuskih sorti. On joj nije krio da je
oţenjen i da je otac dvoje djece, ali ona je ipak odgovorila na njegova udvaranja. Ema je
produţila svoje putovanje u Francuskoj i proveli su jednu sedmicu iz snova, obilazeći
vinske puteve u tom regionu: čuveni «put Medoka» tragom vrhunskih vina i dvoraca,
«put vinograda» sa svojim romanskim crkvama i arheološkim nalazištima, vilama i
opatijama Međumorja, srednjovjekovnim selom Sent-Emilijon... Zatim su se ponovo vidjeli
u Njujorku, zahvaljujući Fransoinim profesinalnim putovanjima. Ĉak su proveli jednu
sedmicu na godišnjem odmoru na Havajima. Dvogodišnja epizodična veza, strastvena i
destruktivna. Dvije godine čekanja u obmanjivanju. Svaki put kad bi se našli, Fransoa je
obećavao da upravo napušta ţenu. Nije mu stvarno vjerovala, ali, razumije se, tada joj se
već bio uvukao pod koţu...

A onda, jednoga dana, kada je trebalo da krenu na vikend, Fransoa joj je poslao
poruku da bi joj rekao kako još uvijek voli svoju ţenu i da ţeli da okonča njihovu vezu.
Više puta tokom svog ţivota, Ema se poigravala granicama svojih mogućnosti - bulimija,
anoreksija, samopovređivanje zasijecanjem koţe - i najava ovog raskida otvorila je bezdan
u njoj.

Duboki osjećaj praznine ju je tada bio potpuno opustošio. Njene naprsline su se
produbile, njene lomljive zone zatrovale su bile čitavo njeno biće. Najednom, ţivot nije
imao više ništa da joj ponudi i izgledalo je da joj on samo donosi bol. Da bi ućutkala tu
patnju, jedino iješenje koje je pronašla bilo je da legne u kadu i presječe sebi vene. Dva
duboka zareza, napravljena skalpelom na obje ruke. To nije bio poziv u pomoć i ovo nije
bio film. Ova samoubilačka kriza bila je surova, izazvana ljubavnim razočaranjem, ali zlo
je sezalo mnogo dalje u prošlost. Ema je ţeljela da njen ţivot prestane i uspjela bi u tome
da njen blesavi brat nije izabrao baš taj trenutak da svrati kod nje u stan, prebacujući joj što
nije platila ovomjesečnu kiriju za starački dom u kome je smješten njihov otac.

Sjetivši se ponovo ove epizode, Ema je osjetila kako joj struje hladni trnci niz kičmu.
Kompozicija metroa je stigla do stanice u 42. ulici, posljednje stanice autobusa. Tu se
vagon ispraznio i ona je konačno mogla da nađe slobodno mjesto. Upravo se smjestila, kad
je njen mobilni telefon ponovo počeo da vibrira. Fransoa je bio uporan:

Preklinjem te, draga, odgovori mi. Pruţimo sebi još jednu šansu. Daj mi neki znak. Molim
te.

Toliko mi nedostaješ.
Tvoj Fransoa

13

Ema je zatvorila oči i usporila disanje. Njen bivši ljubavnik bio je sebični i nestalni
manipulator. Znao je da iskoristi svoju zavodljivost da bi ispao heroj velikog srca i drţao je
u svojoj vlasti. Bio je sposoban da je navede da ona izgubi svaku kontrolu nad sobom.
Umio je surovo da iskoristi sve njene slabosti i manjak njenog samopouzdanja. Zaranjao je
u provalije njenih pukotina, grebao njene oţiljke. Naročito je bio umješan u uljepšavanju
stvarnosti da bi prikazao stvari u svoju korist, do te mjere da se moţe smatrati
mitomanom4.

Da ne bi došla u iskušenje da odgovori, isključila je mobilni. Uloţila je previše napora
da bi se otrgla njegovom uticaju. Odbijala je da ponovo upadne u zamku samo zato što se
osjećala usamljenom za Boţić.

Jer njen najgori neprijatelj nije bio Fransoa. Njen najgori neprijatelj bila je ona sama.
Nije mogla da se odluči da ţivi bez strasti. U pozadini svoje uglađene i zabavne strane,
poznavala je svoju impulsivnost i emotivnu nestabilnost koji su je, kad je obuzmu,
naizmjenično uranjali u periode duboke depresije i nekontrolisane euforije.

Ĉuvala se svog straha od ostavljanja, koji je mogao daje poljulja u svakom trenutku i
potopi u samodestruktivnost. Njen ljubavni ţivot bio je posut bolnim vezama. U ljubavi je
previše davala osobama koje je nisu zasluţivale. Gadni tipovi poput Fransoe. Ali bilo je u
njoj nečega što nije razumjela, nešto čime nije umjela da vlada. Neka mračna sila,
zavisnost, koja je gura u naručje muškaraca koji nisu slobodni. Iznova je bez razmišljanja
traţila neku vrstu stapanja, znajući vrlo dobro da joj ove veze u suštini neće donijeti ni
sigurnost ni stabilnost kojima je toliko teţila. Ali istrajavala je u tome i s gađenjem je
postajala saučesnica u njihovim nevjerstvima, rasturajući brakove, iako je to bilo suprotno
njenim vrijednostima i teţnjama.

Srećom, psihoterapija na koju je išla već nekoliko mjeseci pomogla joj je da se povuče
i sačuva se od svojih emocija. Od sada je znala da mora da misli kako sebe da zaštiti i drţi
se podalje od pojedinaca koji joj donose nevolju.

Stigla je na posljednju stanicu linije: stanicu Svjetski Trţni centar. Ovaj kvart u
juţnom dijelu grada bio je potpuno opustošen atentatima. Danas je još uvijek bio u
radovima, ali ubrzo će se više staklenih i čeličnih kula uzdizati na njujorškom nebu.
Simbol sposobnosti Menhetna da izađe još jači iz svih iskušenja, pomislila je Ema penjući
se uza stepenice da bi stigla do Ulice Grinvič.

Primjer za razmišljanje...
Koračala je ţurnim korakom sve do raskrsnice ulice Harison i krenula esplanadom
jednog stambenog kompleksa koji se sastojao od visokih zgrada od kestenjaste cigle,
sagrađenim početkom sedamdesetih godina, kada je Trajbeka5 bio samo industrijska zona
s gomilom skladišta. Unijela je šifru da bi ušla i odgurnula s obje ruke teška gvozdena
vrata.
Tokom dugo vremena je Nort Plaţa 50 imala stotine stanova sa prihvatljivim
stanarinama u svoje tri kule na četrdeset spratova. Danas su cijene u kraju buknule i
zgrada je bila pred renoviranjem. U međuvremenu, hol je izgledao tuţno i oronulo: zidovi
s kojih opada malter, potmulo osvjetljenje, sumnjiva čistoća. Ema je uzela poštu iz
sandučeta i krenula jednim od liftova da bi stigla do pretposljednjeg sprata na kome se
nalazio njen stan.
- Klovis!
Jedva da je kročila preko praga, njen pas je već skakutao pred njom, sav radostan.

4 Mitoman (grč.) onaj koji pokazuje bolesnu sklonost ka izmišljanju stvari i događaja i pretjerivanju u njihovom

prikazivanju. -Prim. prev.

5 TriBeCa, skraćenica od Triangle below Canal Street, kraj u Donjem Menhetmi, Njujork. - Prim. prev.

14

- Pusti me bar da zatvorim vrata! - ţalila se ona, milujući obilnu koţu šar-peja koja se
talasala u suvim i tvrdim naborima.

Spustila je svoju tašnu i igrala se nekoliko minuta sa psom. Voljela je njegovu
nabijenu i robusnu siluetu, njegovu debelu njušku, njegove iskrene oči, upale u trouglastu
glavu i njegov simpatični izgled prznice.

- Ti ćeš mi barem biti zauvijek odan!
I kao da bi mu zahvalila, pruţila mu je veliku činiju s kroketima.
Stan je bio mali - jedva 40 kvadrata - ali imao je šarma: svijetao parket od sirovog
drveta, zidovi od slične cigle, široki prozor. Otvorena kuhinja bila je usredsređena oko
šanka od crnog pješčanika sa tri barske stolice od sjajnog metala. Što se «salona» tiče, on je
bio preplavljen knjigama koje su bile poredane po policama. Američka i evropska fikcija,
eseji o bioskopu, djela o vinu i gastronomiji. Zgrada je imala brojne mane: stare
vodovodne cijevi, štete od vode koja je procurila, praonicu u kojoj je prava navala miševa,
liftove koji su uvijek u kvaru, neispravnu klimatizaciju, zidove tako tanke da podrhtavaju
za vrijeme oluje i kroz koje se moţe čuti svaka intimnost susjeda. Ali pogled je bio
očaravajući i širok, pruţao se preko rijeke, nudeći pogled na Donji Menhetn od koga
zastaje dah. U neprekidnom nizu su se redale osvijetljene zgrade, šetališta Hadsona i
čamci koji klize rijekom.
Ema je skinula kaput i šal, okačila svoj kostim na vješalicu, navukla stare farmerke i
preširoku majicu Jenkija prije nego što je ušla u kupatilo da skine šminku.
U ogledalu se ukazao odraz lica mlade ţene od trideset i tri godine, kestenjaste blago
talasaste kose, svijetlozelenih očiju, šiljatog nosa, na kome se naziralo nekoliko pjegica. U
njenim (vrlo) dobrim danima, mogla se prepoznati izvjesna sličnost sa Kejt Bekinsejl ili
Evanđelinom Lili, ali danas nije bio njen dobar dan. U krajnjem naporu da ne dopusti da je
preplavi tuga, ona je uputila ogledalu podrugljivu grimasu. Skinula je kontaktna sočiva
koja su joj bockala oči, stavila naočare za kratkovidost i otišla do kuhinje da sebi napravi
čaj.
Brrr, ovdje je baš ledeno, drhtala je umotavajući se u toplo ćebe i pojačavajući grijanje
na radijatora. Kako je voda sporo ključala, ona se smjestila na jednu od barskih stolica i
otvorila svoj laptop koji je stajao na šanku.
Umirala je od gladi. Konektovala se na sajt jednog japaskog restorana koji je vršio
isporuke na kućnu adresu i naručila je miso supu kao i asortiman sušija, makija i sašimija.
Dobila je potvrdu mejlom, provjerila svoju porudţbinu i čas isporuke, zatim je
iskoristila priliku da pregleda ostale poruke, bojeći se pošte svog bivšeg ljubavnika.
Na svu sreću, nije bilo poruka od Franosoe.
Ali bilo je druge pošte, enigmatične, koju je napisao izvjesni Metju Šapiro.
Ĉovjek za koga nikada ranije nije čula.
I koji će joj preokrenuti ţivot...

15

Poruka

Kada je patnja ono što najbolje poznajemo,
pravo je iskušenje odreći je se.
MIKELA MARZANO

BOSTON
KVART BIKON HILA
20 ĈASOVA

- Mama se neće vratiti, a, tata? - upitala je Emili zakopčavajući svoju pidţamu.
- Ne, neće se nikada vratiti - potvrdio je Metju uzimajući kćer u naručje.
- To nije pravedno - poţalila se djevojčica drhtavim glasom.
- Ne, nije pravedno. Ţivot je ponekad takav - odgovorio je, naglo je podignuvši na
krevet.
Mala prostorija u potkrovlju bila je topla i prijatna, i u njoj nije bilo njeţnih ili
pastelnih tonova, kakvi su se preteţno mogli vidjeti u dječjim sobama. Kad su Metju i Kejt
renovirali kuću, trudili su se da svakoj prostoriji daju originalni pečat. Radi ove sobe
uklonili su pregradni zid, očistili i izglačali stari parket da bi mu dali nekadašnji sjaj i
kupili starinski namještaj: krevet od sirovog drveta, bijelu stilsku komodu, fotelju
presvučenu konopljom, drvenog konjića koji se klati i sanduk za igračke od koţe i
mesinga.
Metju je pomilovao Emili po obrazu i uputio joj pogled za koji se nadao da će je
umiriti.
- Ţeliš li da ti pročitam jednu priču, dušo?
Spuštenog pogleda, ona je tuţno odmahnula glavom.
- Neka, neću.
Namrštio se. Od prije nekoliko nedjelja, osjećao je da mu je kći veoma uznemirena,
kao da je na nju prenio sopstveni stres i zbog tog zapaţanja je imao osjećaj krivice. Pred
njom se, pak, on zdušno trudio da prikrije svoj bol i tjeskobu, ali to mu nije polazilo za
rukom: djeca su imala šesto čulo da otkriju ovakve stvari. Uzalud se Metju trudio da sebe
urazumi, nemir ga je bio u potpunosti savladao: osjećao je iracionalni strah da ne izgubi
kćer pošto je izgubio ţenu. Odsad je bio ubijeđen da opasnost vreba odasvud i taj strah ga
je tjerao da previše štiti Emili, uz rizik da je uguši i izazove gubitak samoupouzdanja kod
nje.
Istina je to da je on kao otac bio sluđen. U prvim nedjeljama je bio poljuljan
toboţnjom ravnodušnošću koju je pokazivala Emili. U to vrijeme, dijete je izgledalo
nepropustljivo za bol, kao da nije uspijevala da shvati da joj je majka mrtva. U bolnici je
psiholog koji prati djevojčicu, ipak, objasnio Metjuu da to ponašanje nije nenormalno. Da
bi se zaštitila, neka djeca se namjerno drţe na distanci od traumatičnog događaja,
nesvjesno čekajući da se osjete snaţnijim da bi se s njim suočila.
Pitanja o smrti došla su kasnije. Tokom nekoliko mjeseci Metju se odupirao,
potpomaţući se savjetima psihologa, albumima za crtanje i metaforama. Ali Emilina
pitanja od skoro su bivala sve konkretnija, dovodeći njenog oca u nepriliku i satjerujući ga
u tjesnac. Kakvu je predstavu o smrti imalo dijete od četiri i po godine? Nije znao koji
rječnik da upotrijebi, nije bio siguran koje riječi ona u tom uzrastu moţe da razumije.
Psiholog mu je savjetovao da se ne brine, objašnjavajući mu da će Emili, kako bude
odrastala, sticati svijest o konačnom nestanku njene majke. Po njegovom mišljenju, ta

16

pitanja su bila zdrava. Omogućavala su joj da izađe iz tišine, izbjegne zabranjene teme i da
se u dogledno vrijeme oslobodi straha.

Ali Emili je očigledno bila daleko od toga da je dostigla tu oslobađajuću fazu.
Naprotiv, svako veče, u vrijeme spavanja, počinjala je po stoti put sa istim strepnjama i
istim pitanjima sa bolnim odgovorima.

- Hajde, u krevet!
Zamišljena, djevojčica je skliznula pod pokrivač.
- Baka kaţe da je mama na nebu... - počela je ona.
- Mama nije na nebu, baka priča gluposti - presjekao ju je Metju, proklinjući svoju
majku.
Kejt nije imala porodicu. On se vrlo rano odvojio od svojih roditelja, dva sebičnjaka
koji su provodili mirne penzionerske dane u Majamiju i koji nisu ni pojmili koliko je velika
njegova patnja. Nikada nisu zaista voljeli Kejt, zamjerajući joj da joj je vaţnija karijera od
porodice. Vrhunac za roditelje koji su oduvijek mislili samo na sebe! Prvog mjeseca koji je
uslijedio nakon Kejtine smrti, oni su zaista bili došli u Boston da mu pruţe podršku i da se
staraju o Emili, ali ta briţnost nije potrajala. Sada su se zadovoljavali time da mu jednom
sedmično telefoniraju kako bi vidjeli šta ima novo i da bi ispričali ovakve budalaštine
njihovoj unuci.
To ga je izluđivalo! Nije bila stvar u prihvatanju religijskog licemjerja. Ne vjeruje u
Boga, niti je ikada vjerovao, a smrt njegove ţene svakako neće promijeniti stvari! Za njega
je biti «filozof» podrazumijevalo oblik ateizma i takvo viđenje je dijelio sa Kejt. Smrt je
označavala kraj svega. Nije bilo ničeg drugog, nije postojalo poslije, samo praznina, totalno
i apsolutno ništavilo. Bilo mu je nepojmljivo, makar i radi toga da umiri kćer, da je
uljuljkuje iluzijom u koju ne vjeruje.
- Ako nije na nebu, gdje je onda? - bilo je uporno dijete.
- Njeno tijelo je na groblju, to dobro znaš. Ali njena ljubav, ona nije mrtva - dopustio
je. - Ona je uvijek u našim srcima i našem sjećanju. Moţemo da nastavimo da odrţavamo
sjećanje na nju, pričajući o njoj, prisjećajući se lijepih trenutaka koje smo skupa proveli,
gledajući fotografije i okupljajući se na njenom grobu.
Emili je klimnula glavom, daleko od toga da je ubijeđena.
- I ti ćeš umrijeti, zar ne?
- Kao svi - priznade on - ali...
- Ali ako ti umreš, ko će se brinuti o meni? - uspaničila se ona.
Snaţno ju je zagrlio.
- Neću umrijeti sutra, dušo! Neću umrijeti do stote godine. Obećavam ti!
«Obećavam ti», ponovio je, znajući da je to pusto obećanje.
Maţenje se produţilo još nekoliko minuta. Zatim je Metju ušuškao Emili i ugasio
svjetla, osim noćne lampe okačene iznad kreveta. Prije nego što je odškrinuo vrata, još
jednom je zagrlio svoju kćer obećavši joj da će Ejpril svratiti da joj poţeli laku noć.

***

Metju je sišao niz stepenice koje su vodile do salona. Prizemlje kuće oblivala je
prigušena svjetlost. Ţivio je već tri godine u toj kući od crvene cigle na uglu Ulice Maunt
Vemon i Ulice Vilou. Jedna lijepa iownhouse sa masivnim bijelim vratima i ţaluzinama od
tamnog drveta, koja je gledala na Luizburg skver.

On se nagnuo kroz prozor i stao da posmatra električne girlande koje su treperile,
okačene na gvozdenoj ogradi parka. Ĉitavog ţivota Kejt je sanjala da stanuje u istorijskom
jezgru Bostona. Bila je to mala očuvana enklava, sa viktorijanskim kućama, popločanim
trotoarima i cvijetnim uličicama s obiljem drveća i starinskim fenjerima na plin. Magično
mjesto koje je odavalo utisak da je vrijeme stalo, zaledivši kuće u otmenom i starinskom

17

šarmu. Bio je to ţivotni okvir koji nije bio u domašaju stipednije jednog ljekara staţiste u
univerzitetskoj bolnici i jednog fakultetskog profesora, koji tek što je isplatio dug svoje
studentske pozajmice! Ali bilo je potrebno mnogo više da bi se Kejt obeshrabrila.
Mjesecima je obilazila radnje u kvartu, lijepeći svuda oglase. Jedna stara dama, koja se
spremala da se preseli u starački dom, bila je nabasala na njen oglas. Ova bogata Bostonka
gnušala se agenata za nekretnine i više je voljela da proda «nekome određenom» kuću u
kojoj je provela čitav svoj ţivot. Mora biti da joj se Kejt svidjela, jer je nekim čudom pristala
da spusti cijenu, postavljajući svoju ponudu kao neku vrstu ultimatuma. Imali su dvadeset
i četiri sata da se odluče. Ĉak i sa značajnim umanjenjem, suma je i dalje bila pozamašna.
Bilo je to ţivotno ulaganje, ali nošeni ljubavlju i vjerom u budućnost, Metju i Kejt su
napravili taj korak, zaduţujući se na trideset godina i provodeći svaki svoj vikend do grla
u kreču i bojama. Oni, koji nikad u ţivotu nisu majstorisali, postali su «stručnjaci» za
vodoinstalaterske radove, za popravku parketa i ugradnju električnih kablova sa
štekerima.

Kejt i on su bili razvili gotovo tjelesni odnos sa starom kućom. Njihov dom je bio
njihovo intimno sklonište, tu gdje su namjeravali da podiţu svoju djecu, tu gdje su
planirali da ostare. Sklonište od oluje6, kako je pjevao Bob Dilan.

Ali, sada kada je Kejt mrtva, kakav je smisao svega toga? Mjesto je bilo teško od još
uvijek ţivih uspomena. Namještaj, dekoracija i čak određeni mirisi koji su nastavili da
lebde u vazduhu (mirisne svijeće, potpuri, indijski štapići) vezivali su se za Kejtinu ličnost.
Zbog svega toga Metju je neprestano imao utisak da njegova ţena pohodi kuću. Uprkos
svemu, nije imao ni volje ni hrabrosti da se preseli. U tom periodu nestabilnosti, townhouse
je sačinjavao jedno od njegovih posljednjih pribjeţišta.

Ali samo jedan dio kuće je bio zaleđen u uspomeni. Posljednji sprat je bio razgaljen
prisustvom Ejpril koja je iznajmila jednu lijepu sobu, kupatilo, veliki garderober i
kancelariju. Na spratu niţe, nalazila se Metjuova vlastita soba, soba za Emili i ona za

dijete, koje su bili planirali da imaju uskoro on i Kejt... Što se tiče prizemlja, bilo je uređeno
kao potkrovlje, sa velikim salonom i otvorenom kuhinjom.

Metju se prenuo iz svoje obamrlosti i trepnuo nekoliko puta ne bi li odagnao svoje
bolne misli. Prešao je u kuhinju, mjesto na kome su nekada toliko voljeli da doručkuju, a
uveče da se sastanu i jedno drugome prepričavaju kako su proveli dan, sjedeći rame uz
rame za stolom iza šanka. Iz friţidera je izvadio pakovanje svijetlog piva. Otvorio je jednu
flašu i uzeo novu tabletu anksiolitika koju je progutao s gutljajem alkohola. Koktel piva
Korona i lijekova. Nije znao za bolji lijek da sebe otupi i brzo utone u san.

- Hej, lijepi dečko, vodi računa o toj vrsti mješavine, moţe biti opasno! - opomenula
ga je Ejpril, silazeći niz stepenice.

Bila se presvukla da bi izašla i, kao po običaju, izgledala je raskošno.
Na vrtoglavo visokim potpeticama, nosila je sa zaprepašćujućom prirodnošću
ekscentrični, ali šik komplet, koji naginje fetišizmu: gornji dio providan, obrubljen bordo
trakom, šorts od lakovane koţe, neprozirne čarape i tamni dţemper sa nitnama na
rukavima. Vezala je bila kosu u puuđu i stavila sedefasti puder, koji je isticao njen karmin
boje krvi.
- Nećeš sa mnom? Idem u Gan Šat, novi pab blizu keja. Njihova praseća glava prţena
u ulju je da se ubiješ. A tek mohito, neću ni da ti spominjem. U ovom trenutku tamo izlaze
najljepše djevojke u gradu.
- A Emili, da je ostavim samu u sobi?
Elpril je smjesta osporila primjedbu.
- Moţemo da pitamo djevojku iz susjedstva. Nju nikada ne moraš mnogo da moliš da

6 A Shelter from the Storm.

18

izigrava bebisiterku.
Metju je odmahnuo glavom.
- Ne ţelim da se moje dijete od četiri i po godine probudi kroz sat vremena zbog

nekog košmara i otkrije da ju je otac ostavio da bi išao da ispija mohito u nekom baru za
lezbače.

Prilično ljuta, Ejpril je namjestila svoju široku manţetna-narukvicu s utisnutim
purpurnim arabeskama.

- Prije svega, Gan Šat nije bar za lezbejke - iznervirala se ona. - A pritom sam ozbiljna.
Mete, prijaće ti da izađeš, vidiš svijet, da ponovo pokušaš da se svidiš ţenama, vodiš
ljubav...

- Ali kako misliš da se ponovo zaljubim? Moja ţena...
- Ne govorim ti o osjećanjima - prekinula ga je. - Govorim o kresanju! O tijelu na
tijelu, radosti i zadovoljstvu čula. Mogu da ti predstavim drugarice. Otvorene djevojke
koje traţe samo malo zabave.
Pogledao ju je kao stranca.
- Vrlo dobro, neću da te tjeram- rekla je zakopčavajući dţemper. - Ali zar se nikada
nisi zapitao šta bi Kejt mislila?
- Ne razumijem.
- Da moţe da te vidi odozgo, šta bi ona mislila o tvom ponašanju?
- Nema odozgo! Nemoj sad i ti da počinješ!
Odbacila je argument.
- Nije vaţno. Ja ću ti reći šta bi ona mislila: voljela bi da te vidi kako napreduješ,
voljela bi da se sabereš, da sebi bar daš šansu da ponovo zavoliš ţivot.
Osjetio je kako počinje da kipti od bijesa.
- Kako moţeš da govoriš u njeno ime? Nisi je ni poznavala! Nikad je nisi ni srela!
- Tačno - sloţila se Ejpril - ali mislim da ti na izvjestan način uţivaš u bolu i da ga
odrţavaš, jer tvoj bol je posljednja spona koja te vezuje za Kejt i...
- Prekini s tvojom psihologijom iz ţenskih magazina! - planuo je.
Povrijeđena, ona se nije čak ni potrudila da mu odgovori i izašla je zalupivši vrata za
sobom.

***

Pošto je ostao sam, Metju je pronašao utočište na svom kauču. Popio je naiskap jednu
flašu piva, zatim se opruţio i izmasirao kapke.

Ludilo...
Nije imao ni najmanju ţelju da ponovo vodi ljubav, ni najmanju ţelju da miluje
drugo tijelo ili ljubi drugo lice. Imao je ţelju da bude sam. Nije traţio nikoga da ga
razumije, nikoga da ga utješi. Ţelio je samo da umiri svoj bol, imajući za jedine pomoćnike
vjernu kutiju lijekova i njegovu dragu Koronu.
Ĉim je sklopio oči, slike su se nizale u njegovoj glavi kao film koji je već stotinama
puta gledao. Noć između 24. i 25. decembra 2010. Te večeri, Kejt je bila deţurna sve do 21
čas u Dječjoj bolnici u Dţamajka Plejnu, zgradi u okviru MGH-a7, specijalizovanoj u
pedijatriji. Kejt ga je pozvala na kraju svog deţurstva.
- Auto mi je još u kvaru na parkingu bolnice, dragi. Kao i uvijek, bio si u pravu:
stvarno treba da se otarasim te krntije.
- Rekao sam ti hiljadu puta...
- Ali toliko sam vezana za tu staru Mazdu kupe! Znaš da je to prvi auto koji sam
mogla da priuštim kad sam bila studentkinja!

7 Massachusetts Genral Hospital, velika javna univerzitetska bolnica u Bostonu.

19

- Bilo je to devedesetih godina, srce moje, i u ono vrijeme već je bio «polovanjak»...
- Pokušaću da uhvatim metro.
- Šališ se? U kraju je u ove sate previše opasno. Dolazim motorom po tebe.
- Ne, stvarno je previše hladno. Pada nekakva susnjeţica, nije pametno, Mete!
Kako je on bio uporan, ona je na kraju popustila.
- U redu, ali vodi računa onda!
Njene posljednje riječi prije nego što je spustila slušalicu.
Metju je sjeo na svoj Trijumf. Dok je on napuštao Bikon Hil, Kejt je vjerovatno uspjela
da upali motor svoje male Mazde. Jer ju je u 21.07 h jedan kamion, koji isporučuje brašno u
pekare u centru grada, direktno udario dok je izlazila sa bolničkog parkinga.
Odbačen ka zidu bolničkog kruga, auto se dva puta okrenuo prije nego što se obrnuo
na krov.
Naţalost, i kamion se bio prevrnuo na trotoaru, pregazivši svom teţinom vozilo.
Kad je Metju stigao do bolnice, vatrogasci su bili angaţovani u pokušaju da izvuku
Kejtino tijelo, koje je bilo zarobljeno u zamci zguţvane limarije. Spasilačkoj ekipi je trebalo
više od jednog sata da je evakuišu na MGH gdje je u toku noći podlegla povredama.
Vozač kamiona se izvukao nepovrijeđen. Toksikološke analize, koje su izvršene na
njemu poslije nesreće, bile su pozitivne na kanabis, ali tokom njegovog saslušanja od
strane policije, on je tvrdio da je Kejt telefonirala u trenutku sudara i da nije poštovala
njegovo prvenstvo prolaza.
Verzija koja je potkrijepljena kamerom za nadzor postavljenom na ulasku u parking.

***

Met je otvorio oči i pridigao se. Nije smio da se prepusti. Morao je da se odupre zbog
Emili. Ustao je i potraţio neku zanimaciju. Da ispravlja radove? Gleda košarkašku
utakmicu na televiziji? Zatim mu se pogled zaustavio na velikoj torbi u kojoj se nalazio
polovni kompjuter koji je kupio nekoliko sati ranije.

On se smjestio za drveni kuhinjski šank, izvadio kompjuter iz kutije i priključio ga na
mreţu, posmatrajući iznova čudno aluminijumsko kućište na kome se nalazio stiker koji je
predstavljao «Evu i jabuku».

Otvorio je mašinu i pronašao post-it nalijepljen na ekranu. Tip sa garaţne rasprodaje
pobrinuo se da mu ostavi pristupni kod «administratorovog» računa.

Metju je upalio laptop i ukucao lozinku da bi pristupio ekranu. Na prvi pogled, sve je
bilo normalno: tastatura, ekran, ikone svojstvene za Mek. Unio je svoju identifikaciju da bi
se konektovao na internet i tokom nekoliko minuta je pretraţivao po programima da bi se
uvjerio da uspijeva da otvori sve aplikacije: obrada teksta, pretraţivač, imejl, slike.
Startujući ovaj posljednji softver, sačekalo ga je iznenađenje, jer naletio je na niz fotografija.

Čudno, prodavač ga je, međutim, bio uvjerio da je formatirao hard disk...
Pritisnuo je tipku na tastaturi da bi se ukazalo na desetine snimaka kao slajdšou. Bio
je to album sa godišnjeg odmora na kome se vide pejzaţi kao sa razglednica. Tirkizno
plavo more, daske za surfovanje zabodene vertikalno u bijeli pijesak, muškarac i ţena u
zagrljaju, koji su ovjekovječili svoju sliku u magičnoj svjetlosti zalazećeg sunca.
Havaji? Bahami? Maldivi? Pitao se on, zamišljajući zvuk talasa i osjećaj vjetra u kosi.
Poslije mora, ukazalo se zelenilo, pošto su se pojavili brdoviti pejzaţi, dvorci,
vinogradi i trg nekog seoceta.
Francuska ili Toskana, kladio se on.
Zaintrigiran svojim otkrićem, prekinuo je projekciju i kliknuo na svaku fotografiju da
bi prikupio više informacija. Pored njihovih tehničkih karakteristika, svaka je nosila
napomenu «snimila ema.lavenstajn@imperatomyc.com».
Ema Lavenštajn...

20

Odmah je uvidio povezanost sa potpisom koji se pojavljuje ispod ilustracije koja
ukrašava kućište kompjutera.

« Ema L.»
Očigledno, bivša vlasnica kompjutera.
Pomoću nekoliko tipki obiljeţio je sve snimke i ubacio ih u kantu da bi ih uništio. U
trenutku kad je konačno htio da potvrdi operaciju, on se predomislio i, da bi umirio
savjest, napisao jedan kratki mejl:

From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Subject: Fotografije
Dobro veče, gospođice Lavenštajn,
Ja sam novi vlasnik Vašeg Mekbuka.
Ostalo je nekoliko fotografija na hard disku Vašeg starog kompjutera.
Ţelite li da Vam ih pošaljem ili mogu da ih izbrišem?
Obavijestite me.
Srdačan pozdrav,

Metju Šapiro

21

Strangers in the night

Ne vjerujem u vrijednost odvojenih egzistencija.
Niko od nas nije kompletan sam za sebe.
Virdţinija VULF

From: Ema Lavenštajn
To: Metju Šapiro Subject:
Re: Fotografije

Poštovani gospodine,
Mislim da ste na pogrešnoj adresi. Tačno je da imam jedan Mekbuk, ali nikad ga nisam
prodala! Fotografije koje imate nisu dakle moje; -)
Srdačno,

Ema

Ema Lavenštajn
Asistent glavnog somelijera
Imperator
30 Rokfeler Plaţa Njujork, NY 10020

2 minuta kasnije.

U redu. Izvinite zbog ove greške. Prijatno veče.
Metju

P.S: Radite u Imperatoru? Moţda smo se onda već sreli. Moja ţena i ja smo tamo proslavili
prvu godišnjicu našeg susreta!

45 sekundi kasnije.

Stvarno? Kog datuma?

1 minut kasnije.

Ima nešto više od četiri godine.
29. oktobra.

30 sekundi kasnije.

Nekoliko nedjelja prije mog dolaska znači!

Nadam se da Vam je restoran ostao u lijepom sjećanju.

1 minut kasnije.

Da, u odličnom. Još se sjećam nekih jela: karamelizovanih ţabljih bataka, telećih ţlijezda sa

tartufima i makarona s riţom u mlijeku!

30 sekundi kasnije.

A vino? Sirevi?

1 minut kasnije.

22

Nesumnjivo ću Vas razočarati, Ema, ali da budem iskren, ne pijem vino i nikada ne jedem
sir.

1 minut kasnije.

Baš tuţno! Ne znate šta propuštate. Ako svratite u restoran, ja ću Vam otkriti neke dobre

boce!
Ţivite u Njujorku, Metju?

30 sekundi kasnije.

Ne, u Bostonu. Bikon Hil.

20 sekundi kasnije.

To je u susjedstvu! Pozovite, dakle, Vašu ţenu za sljedeću jesen da proslavite petu

godišnjicu vašeg susreta!

3 minuta kasnije.

To će biti teško - moja ţena je mrtva.

1 minut kasnije.

Stvarno sam zatečena.

Primite moje izvinjenje.

1 minut kasnije.

Niste mogli da znate, Ema.

Laku noć.

***

U jednom skoku Metju je ustao sa stolice i udaljio se od kompjutera. Evo čemu se

čovjek izlaţe razgovarajući s nepoznatim ljudima na intemetu! Šta mu je bilo na pameti

kad je započinjao ovaj nadrealni dijalog? Obrisao je bez ţaljenja fotografije i otvorio novu
flašu Korone.

Ako mu razgovor nije prijao, svakako mu je probudio apetit! Otvorio je friţider u

kuhinjskom dijelu i ustanovio da je prazan.
Logično, neće se napuniti sam od sebe... promrmljao je u sebi.
Pretraţujući po hladnjaku, ipak je pronašao picu koju je ugurao u mikrotalasnu

pećnicu. Podesio je tajmer i vratio se pred kompjuter. Dobio je novu poruku od Eme

Lavenštajn...

***

Gospode, kako sam nesmotrena! Ali kako sam mogla da znam da mu je ţena mrtva, prebacila
je sebi Ema.

Ova razmjena je pobudila njenu radoznalost. U svakom slučaju, ona je ukucala na

Guglu «Metju Šapiro + Boston ». Prvi rezultati koji su se pojavili upućivali su na zvanični
sajt Univerziteta Harvard. Zaintrigirana, kliknula je na prvi link i naletjela na kratku
biografiju jednog od predavača odsjeka za filozofiju. Očigledno je njena tajanstvena osoba

za dopisivanje drţala predavanja na prestiţnom fakultetu. U profesorovom CV-iju bila je

priloţena i fotografija. Ako je vjerovati fotografiji, Šapiro je bio lijep cmomanjasti
muškarac, u ranim četrdesetim i prefinjenog šarma nalik Dţonu Kasavecu. Oklijevala je
nekoliko sekundi a onda je prstima preletjela po tastaturi:

23

From: Ema Lavenštajn
To: Metju Šapiro

Jeste li večerali, Metju?

***

Metju se namrštio. Nije volio da mu neko tako upada u ţivot. Ipak, uzvratio je istom
mjerom:

From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn

Kad baš hoćete sve da znate, pica mi se upravo razmrzava u mikrotalasnoj.

30 sekundi kasnije.

Dobro, zaboravite smrznutu picu, Metju.
Evo šta Vam predlaţem umjesto toga.
Ĉuli ste za Zelig Fud, veliku, finu prodavnicu u Ulici Ĉarls? Njihovi štandovi sa sirom i
suhomesnatim proizvodima su izvrsni.
Ako ţelite da provedete jedno gurmansko veče, onda otiđite do njih.
Obavite kupovinu među ukusnim kozjim sirevima. Izaberite, na primjer, jedan od njihovih
specijaliteta sa smokvama ili sa vazabijem. Da, znam, ovaj spoj moţda iznenađuje, ali u
kombinaciji sa bijelim sovinjonom iz Loare - moţe i sanser ili puji-fime8 - savršeno će se slagati.
Takođe Vam predlaţem da probate njihovu rolovanu guščju paštetu s pistaćima, što se
savršeno uklapa sa baršunastim taninom burgundijskog vina iz regiona Kot de Nui. Ako naiđete
na ţevre-šamberten iz 2006, bacite se na njega!
Eto mojih predloga. Vidjećete, bolji su od smrznute pice...

Ema
P.S: Upravo sam provjerila na internetu: od Bikon Hila moţete čak i pješice do Zelig Fuda,
samo poţurite, radnja se zatvara u 22 časa...

Metju je odmahnuo glavom pred svojim ekranom. Niko se već dugo vremena nije
brinuo za njegovu dobrobit... A onda se pribrao i odmah pobunio. S kojim pravom ta Ema
Lavenštajn sebi dozvoljava da mu diktira njegov večernji raspored?

Iznerviran, zatvorio je imejl i otišao na pretraţivač. Popustivši i pred radoznalošću,
ukucao je «Ema Lavenštajn somelijer» i krenuo u pretragu. Kliknuo na prvo što mu se
prikazalo: jedan članak na intemetu iz časopisa Vajn Spektejtor. Dokument je bio od prošle
godine. S naslovom «Deset mladih talenata za primjer», davao je opis nove generacije
somelijera. Začudo, većina ovih «mladih talenata» bile su ţene. Pretposljednji portret bio
je Emin. Bila je prikazana sasvim u pozadini snimka, koji je napravljen u haj-tek podrumu
restorana Imperator. Metju je zumirao fotografiju da bi je uveličao. Nije bilo sumnje: mladi
somelijer iz članka bila je upravo ista ţena koju ju zapazio na fotografskim snimcima sa
godišnjeg odmora, koje je zatekao na hard disku kompjutera. Lijepa brineta sa nasmijanim
očima i vragolastim osmijehom.

Čudno... Zašto je tvrdila da joj taj kompjuter ne pripada? Moţda se zbunila?
Postidjela? Vjerovatno je to, ali zašto je onda nastavljala razgovor? Zvuk tajmera najavio je
kraj spremanja pice.

8 Vrste vina. - Prim. prev.

24

Umjesto da ustane, Metju je podigao slušalicu da bi nazvao susjede. Upitao je da li je
njihova kći Elizabet slobodna da pričuva Emili na pola sata. Trebalo je da obavi kupovinu
u Zelig Fudu i morao je odmah da krene: radnja se zatvara u 22 časa...

***

BOSTON
KVART BEK BEJ
1 ĈAS UJUTRU

Pab je vibrirao u ritmu basova elektorodensa. Ejpril se probijala kroz gomilu u Gan
Šatu da bi izašla i popušila cigaretu.

Uh, malo sam pripita... pomislila je zanoseći se ivicom trotoara. Svjeţ večernji vazduh
joj je prijao. Previše je popila, previše igrala, previše flertovala. Namjestila je bretelu svog
brushaltera, pogledavši na sat. Bilo je već kasno. Mobilnim telefonom je naručila vozilo
jedne taksi firme, zatim prinijela cigaretu usnama, traţeći upaljač u torbi.

Gdje li je ovaj bezvezni upaljač?
- Je l' ovo traţiš? - upitao je jedan glas iza nje.
Ejpril se okrenula i vidjela mladu ţenu plave kose, sa prelijepim osmijehom. Dţulija,
djevojka koju je bez prestanka gutala očima čitave večeri i koja nije odgovorila na njena
udvaranja. Kratke kalifornijske kose, blistavog pogleda, graciozne siluete, poput vile koja
se popela na stratosfeme plesne cipele: upravo tip koji se dopadao Ejpril.
- Zaboravila si ga na šanku - objasnila je mlada ţena, upalivši vatru na ruţičasto-
sedefastom lakiranom upaljaču.
Ejpril se primakla da upali cigaretu. Hipnotisana prozračnom koţom, čulnim
usnama i njeţnim crtama ţene koja je stajala naspram nje, ona je osjetila kako joj se budi
grozničava ţelja u utrobi.
- Ne moţe više da se razgovara unutra - primijetila je Dţulija.
- Istina. Ova muzika nije više za moje godine - našalila se Ejpril.
Blicanje farova privuklo je paţnju dvije noćne ptice.
- To je moj taksi - objasnila je Ejpril, pokazujući vozilo koje se zaustavilo ispred paba.
- Ako hoćeš da te povezem...
Tokom nekoliko sekundi činilo se da Dţulija oklijeva. Ona je vodila igru i to je znala.
- Vaţi, lijepo od tebe. Nećeš morati mnogo da kruţiš. Ţivim odmah pored, u Ulici
Pembrok.
Dvije ţene su ušle na zadnje sjedište vozila. Dok je taksi napuštao šetališta rijeke
Ĉarls, Dţulija je ovlaš naslonila glavu na Ejprilino rame, a ova je imala neodoljivu ţelju da
je poljubi. Nije učinila ništa, zbog neprijatnog osjećaja da ih šofer gleda.
Ako misliš da ćeš moći s uţivanjem da me gledaš tek tako... Izazivala ga je ona gledajući
netremice u retrovizor.
Putovanje je bilo brzo i, za manje od pet minuta, vozilo se zaustavilo usred uličice s
mnoštvom drveća.
- Ako ţeliš da se popneš da popijemo nešto... - predloţila je nehajno Dţulija. - Jedna
od mojih bivših drugarica sa faksa poslala mi je piće s pulpom aloje. Nevjerovatno dobra
stvar koju sama proizvodi! Mnogo će ti se svidjeti.
Ejpril se jedva primjetno nasmiješila, radosna zbog poziva; međutim, u odlučujućem
momentu nešto ju je zadrţalo. Nekakva neodređena uznemirenost koja ju je pritiskala i
bila protivteţa njenoj ţelji. Ta Dţulija joj je stvarno zapala za oko, ali ona se sada brinula za
Metjua. Kad ga je ostavila, ranije te večeri, izgledao joj je posebno deprimiran, čak moţda
na ivici da napravi neku glupost... Bilo je to nesumnjivo besmisleno, ali tu misao nije
mogla da izbaci iz glave. Vidjela je sebe kako se vraća kući i zatiče ga obješenog o gredu ili
u komi od predoziranosti lijekovima.

25

- Slušaj, vrlo rado, ali sada stvarno ne mogu - promrsila je ona.
- U redu, razumjela sam... - bila je povrijeđena Dţulija.
- Ne, sačekaj! Daj mi tvoj broj. Mogle bismo...
Prekasno. Lijepa plavuša je već bila zatvorila vrata od taksija.
Sranje...
Ejpril je uzdahnula i potom zamolila vozača da je odveze do ugla Ulica Maunt
Vemon i Vilou. Tokom voţnje, izjedala ju je briga. Poznavala je Metjua tek godinu dana,
ali se bila zaista vezala za njega i malu Emili. Bila je pogođena njegovom nevoljom, ali,
naţalost, nije znala kako da mu pomogne: Metju je bio toliko posvećen ţeni da Ejpril nije
vidjela načina da neka druga ţena, makar na kratko, nađe mjesta u njegovom ţivotu. Kejt
je bila briljantna, lijepa, mlada, altruista. Koja je to ţena mogla da se ravna sa kardi-
ohirurgom s izgledom manekenke?
Vozilo je stiglo pred townhouse. Ejpril je platila račun i otvorila vrata kuće,
pokušavajući da ne pravi mnogo buke. Mislila je da će zateći Metjua kako hrče dok
nepomično leţi na kauču, dotučen svojim koktelom piva i anksiolitika. Umjesto toga,
zatekla ga je kako mirno sjedi iza ekrana svog novog kompjutera. Glava mu se njihala u
ritmu jedne dţez arije i čio osmijeh mu je obasjavao lice.
- Već si se vratila? - začudio se.
- Pa dobro, ne moraš baš toliko da pokazuješ da si mi se obradovao ! - odgovorila mu
je s olakšanjem.
Na kuhinjskom pultu primijetila je načete boce vina i ostatke finih sireva i rolata od
paštete.
- Ništa sebi ne uskraćujemo koliko vidim! Izašao si u kupovinu? A ja sam mislila da
ne ţeliš da napuštaš svoju jazbinu.
- Smučilo mi se da jedem samo smrznute stvari - pravdao«se on nevješto.
Ona ga je sumnjičavo pogledala i krenula ka njemu.
- Lijepo se zabavljaš s tvojom novom igračkom - stala je da ga zadirkuje, naginjući se
preko njegovog ramena.
Metju je bez riječi naprasno zatvorio ekran. Osjećajući neprijatnost, pokušao je da
sakrije fotografije koje je skupio u kanti kompjutera i koje je upravo odštampao. Ali Ejpril
je bila brţa od njega i zgrabila ih.
- Slatka je - ocijenila je, ispitujući Emine snimke. - Ko je to?
- Somelijer jednog velikog njujorškog restorana.
- A ta muzika, staje to? Mislila sam da ne voliš dţez.
- To je Kejt Dţaret, Koncert iz Kelna. Da li si znala da muzika moţe da ima uticaja na
degustaciju vina? Istraţivači su pokazali da određene dţez kompozicije mogu da
stimulišu dijelove mozga koji omogućavaju da se bolje osjeti kvalitet vrhunskih sorti. Baš
otkačeno, zar ne?
- Zadivljujuće. Je l‟ ti to rekla tvoja nova drugarica?
- To mi nije «drugarica». Ne budi smiješna, Ejpril.
Mlada ţena je kaţiprstom zaprijetila Metjuu kao da ga optuţuje.
- Kad samo pomislim da si me prešao ko niko, jer sam se toliko brinula za tebe!
- Zahvaljujem ti na brizi, ali ja od tebe ništa nisam traţio.
Ona je nastavila povišenim tonom:
- Mislila sam da si depresivan i sklon samoubistvu, a ti praviš ţurku uz degustaciju
najboljih vina sa ţenskom koju si sreo na internetu!
- Stani malo, šta to sad znači? Imaš napad ljubomore?
Lijepa galeristkinja je nasula sebi čašu vina i zastala nekoliko minuta da bi se
pribrala.
- Dobro, ko je ta ţena?

26

Pošto je pustio da ga malo moli, Metju je prihvatio da joj prepriča svoje veče, od
pronalaska fotografija na hard disku kompjutera sve do čudnog toka razgovora koji je
uslijedio između Eme i njega. Kucajući skoro tri sata, pretresli su širok spektar tema kroz
desetine mejlova. Podijelili su svoju strast prema Keriju Grantu, Merilin Monro, Bili
Vajlderu, Gustavu Klimtu, Miloskoj Veneri, Doručku kod Tifanija i Radnji na uglu. Obnovili
su vjekovnu dilemu: Bitlsi ili Rolingstonsi, Odri ili Ketrin Hepbem, Red Soksi ili Jenkiji,
Frenk Sinatra ili Din Martin. Sukobili su se oko Izgubljen u prevodu, film «beskrajno
precijenjen» za Metjua, «neprevaziđeno remek-djelo» za Emu. Pitali su se koje je novo
ostvarenje Stefana Cvajga bilo najuspjelije, koja ih je slika Edvarda Hopera najviše dotakla,
koja je najbolja pjesma s albuma Anplagd grupe Nirvana. Svako je navodio svoje
argumente za to da li je Dţejn Ejr bolja knjiga od Gordost i predrasude, da li je čitanje
romana na Ajpodu podjednako prijatno kao i okretanje stranica jednog štampanog djela,
da li je Off the Wall bolji od Trilera, da li su Ljudi sa Menhetna trenutno najbolja serija, da li je
akustična verzija Lejle podjedako vrijedna kao originalna verzija, da li je Get Jer Ya-Yas
Out! najbolji ţivi album svih vremena, da li...

- Dobro, dosta, razumjela sam - prekinula ga je Ejpril. - A van toga, jeste li oboje sebi
priuštili malu seansu sajberseksa?

- Ne, pobogu! -povikao je bijesno. - Samo smo razgovarali, to je sve.
- Naravno...
Metju je odmahnuo glavom. Nije mu se svidio smjeru kom je išao ovaj razgovor.
- A ko ti kaţe da se baš ta lijepa brineta nalazi iza ekrana? - upitala je Ejpril. - Krađa
identiteta je uobičajena stvar na internetu. Moţda, a da ne znaš, već tri sata razgovaraš s
nekim mlohavim djedicom od osamdeset godina...
- Ti si stvarno riješila da mi upropastiš veče...
- Naprotiv, srećna sam što vidim da se opet puštaš u promet, ali ne bih ţeljela da se
razočaraš i da se previše trudiš, ukoliko ta osoba nije stvarno ona koja misliš da jeste.
- Šta predlaţeš?
- Da ne čekaš previše da se sastaneš s njom. Zašto je ne pozoveš u restoran?
Odmahnuo je glavom.
- Ti si luda, to je previše rano! Misliće da...
- Neće misliti apsolutno ništa! Gvoţđe se kuje dok je vruće. Tako to danas ide. Vidi se
da dugo nisi učestvovao u igri zavođenja.
Zbunjen, Metju se nakratko zamislio. Osjećao je da mu izmiče kontrola nad
situacijom. Nije ţelio da prenagljuje, niti da se previše oduševljava. Najzad, nije zaista
poznavao tu Emu Lavenštajn. Ali morao je da prizna da je među njima bila neka
povezanost, neko uzajamno zadovoljstvo koje razmjenjuju, nekoliko sati spokoja usred
svakodnevne tuge. Takođe je volio romantičnu stranu njihovog susreta, ulogu koju je
odigrao slučaj ili moţda čak i... sudbina.
- Pozovi je što prije - iznova gaje posavjetovala Ejpril. - Ako treba, ja ću čuvati Emili.
Zijevnula je i pogledala na sat.
- Mnogo sam popila, idem na spavanje - obavijestila ga je mahnuvši mu.
Metju joj je uzvratio pozdrav, gledajući je kako se penje uz stepenište. Ĉim je ostao
sam, otvorio je kompjuter i poţurio da klikne na dugme ne bi li vidio ima li novih poruka.
Nije bilo nove pošte od Eme. Moţda se umorila. Moţda je Ejpril bila u pravu. Moţda nije
trebalo čekati.
Odlučio je da bude iskren.

From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Subject: Poziv

27

Jeste li još ispred kompjutera, Ema?

1 minut kasnije.

U krevetu sam, Metju, ali moj laptop je pored mene.

Skinula sam Vaš Filozofski antipriručnik na moj čitač i gutam ga. Nisam znala da Ciceron

na latinskom znači «leblebija» ; -)

Kao obuzet nekom nevidljivom silom, Metju se usudio da učini nešto nezamislivo.

45 sekundi kasnije.

Imam jedan predlog za Vas, Ema.
Znam jedan mali italijanski restoran u Ist Vilidţu - Broj 5 - juţno od Tompkins Skver
Parka. Drţe ga Vitorio Bartoleti i njegova ţena, koji su moji prijatelji iz djetinjstva. Kod njih
odem svaki put na večeru kad se zadesim u Njujorku, gdje prvenstveno idem da bih učestvovao u
ciklusu predavanja knjiţare Morgan.
Ne znam kakva je njihova vinska karta, ah ako volite aranćini a la bolonjeze, zapečene
lazanje, taljatele u raguu i sicilijanski kanoli, onda bi ta adresa trebalo da Vam se svidi.
Da li biste izašli sa mnom na večera?

30 sekundi kasnije.

Bilo bi mi veoma drago, Metju. Kada dolazite u Njujork sljedeći put?

30 sekundi kasnije.

Sljedeća konferencija je planirana za 15. januar, ali mogli bismo da se vidimo ranije.

Zašto ne bismo sutra? U 20 časova?

***

Sutra...
Sutra!
SUTRA!
Ema je imala ţelju da skače po krevetu. Suviše je lijepo da bi bilo istinito!
- Ĉuješ li, Klovis? Jedan uzoran i inteligentan tip ţeli da me pozove na večeru! Jedan
seksi profa filozofije odlijepio je na mene! - objavila je u zanosu psu, koji je drijemao kraj
njenog kreveta.
Ovo je bilo više nego dovoljno da se jedan šar-pej uzbudi, ipak, ovaj je na jedvite jade
zabrundao, kao iz kurtoazije.
Ema je skakala od radosti. Provela je koliko neočekivano, toliko i savršeno veče. Kroz
nekoliko poruka, Metju je unio sunce i povjerenje u njen ţivot. A sutra uveče, srešće ga
uţivo. Osim što sutra uveče... Radi.
Odjednom uznemirena, Ema se podigla s jastuka i umalo nije prosula šolju verbene.
Bila je to velika mana njenog posla: nije raspolagala svojim večerima. Ostalo joj je dana od
odmora, ali nije mogla da ih traţi danas za sutra. Procedura je bila sloţena, a u restoranu je
mjesec decembar bio vrlo opterećen.
Razmislila je na trenutak i odlučila da se ne brine. Zamoliće jednog od svojih kolega
da je zamijene u večernjoj smjeni. To je bilo komplikovano, ali izvodljivo. U svakom
slučaju, nije dolazilo u obzir da propusti svoj «galantni randevu», kako je govorila njena
baka.
Nabacila je, dakle, široki osmijeh i sjela da napiše posljednji mejl te večeri:

From: Ema Lavenštajn

28

To: Metju Šapiro
Subject: Re: Poziv
Dogovoreno, Metju. Naći ću zamjenu na poslu.
Hvala za ovo prijatno veče.
Do sutra uveče onda!
Lijepo spavajte.
P. S: Oboţavam lazanje i aranćine...
Tiramisu takođe!

29

Drugi dan

Između njih dvoje

Čak i za igranje sopstvene uloge,
valja se našminkati.

STANISLAV JERŢI LEC

SUTRADAN
BOSTON
12.15H

Metju je zatvorio vrata za sobom i sišao niz red stepenika koji su odvajali kuću od
ulice.

Još koliko prethodne noći padala je kiša, a sada su se uličice Bikon Hila kupale u
suncu. Mirisi šumskog rastinja lebdjeli su nad Luizburg Skverom a narandţasti zraci
pojačavah su jesenje boje parka. Sa torbom preko ramena, navukao je aerodinamičnu
kacigu, sjeo na svoj bicikl i zviţdućući okrenuo pedale nekoliko puta zaputivši se ka Ulici
Pinkni. Koliko je vremena prošlo otkako nije bio ovako rasterećen? Već godinu dana je
ţivio kao utvara, ali ovog jutra probudio se vedrog duha. Odrţao je tri dopunska časa na
univerzitetu i šalio se sa studentima, ponovo uţivajući u nastavi koja protiče u dobrom
raspoloţenju.

Gvozdena ruka popustila je stisak u njegovom stomaku. Osjećao je kako ţivot vrvi
oko njega i ponovo je imao utisak da učestvuje u njegovom kretanju. Opijen tim ponovnim
osjećajem, on je ubrzao i skladno skrenuo u oštru krivinu prema Ulici Brimer. Vjetar mu je
duvao u lice. Još više je ubrzao spazivši Pablik Garden, priljubio se tijelom uz bicikl,
probijajući vazduh u opojnom osjećaju slobode. Kušao je taj trenutak, prošao duţ parka
dok su se točkovi sami vrtjeli, sve dok nije skrenuo desno ka Ulici Njubari.

Prepuna otmenih kafića, umjetničkih galerija i modnih butika, ova prometna ulica je
bila jedno od najposjećenijih mjesta u Bek Beju. Po lijepom vremenu, u vrijeme ručka bila
je prava navala na terase. Metju je privezao svoj bicikl pred jednim elegantnim
brownstoneom9 od tamnog pješčanika čije je prizemlje bilo preuređeno u restoran. Bistro 66
je bila njegova menza kad je ručavao sa Ejpril. Ostalo je jedno mjesto napolju i on je
poţurio da ga zauzme pošto je dao znak konobaru. Ĉim je sjeo, izvadio je svoj novi laptop
iz torbe i konektovao se na Wi-Fi mreţu restorana. S nekoliko klikova, rezervisao je
avionsku kartu za Njujork na sajtu Delta Erlajns. Let u 17.15h dozvoljavao mu je da bude
na DţFK-ju u 19 časova. Upravo na vrijeme da bi večerao s Emom. U guţvi je nazvao Broj
5 i naletio na svoju drugaricu Koni. Nisu se bili vidjeli već dugo vremena. Bilo joj je drago
što ga čuje i imala je hiljadu stvari da mu ispriča, ali bila je guţva u vrijeme ručka, a jedan
od njenih konobara je bio bolestan. Ubiljeţila je njegovu rezervaciju i obradovala se što će
moći na miru, još iste večeri, da razgovara sa njim.

- Je l‟ slobodno, mladiću?
Metju je prekinuo vezu i namignuo Ejpril.

9 Brownstone, braon pješčani kamen nekada popularan kao građevinski materijal. Termin se ovdje odnosi na kuće u nizu napravljene
od ovog materijala. — Prim. Prev.

30

- Slobodno je i samo Vas čeka.
Ona se smjestila pod uţarenu lampu koja zagrijava terasu i podigla ruku da bi
naručila čašu pino grija i tanjir crab cakes-a10.
- Šta ćeš ti da uzmeš?
- Manju Cezar salatu i običnu vodu.
- Na dijeti si?
- Ĉuvam se za večeras. Večeram u restoranu.
- Ozbiljno? Pozvao si svog lijepog somelijera? Ĉestitam, Mete, ponosna sam na tebe!
Donijeli su im piće. Ejpril je podigla čašu i srdačno su se kucnuli.
- Šta si, u stvari, planirao da obučeš? - upitala ga je zabrinutim tonom.
Metju je slegao ramenima.
- Pa ništa posebno. Mislio sam da idem ovako.
Ona se namrštila i odmjerila ga od glave do pete.
- U preširokim bagi pantalonama, starom duksu s kapuljačom, klinačkim patikama
Konvers i vijetnamki? Nadam se da se šališ! A da ne govorim o tvojoj bujnoj razbarušenoj
kosi i bradi neandertalca.
- Ne pretjeraj, molim te.
-Ali ne pretjerujem, Mete! Razmisli na pet minuta: ta mlada ţena radi u jednom od
najčuvenijih restorana na Menhetnu. Njeni klijenti su poslovni ljudi, ličnosti iz svijeta
umjetnosti i mode, elegantni i rafinirani ljudi na kojima sve dubi. Ona će pomisliti da si
neki gedţa ili matori student.
- Ali neću da glumim da sam neko ko u stvari nisam!
Nije se sloţila s ovakvim razmišljanjem.
- Za prvi sastanak se čovjek sprema, to je sve. Izgled je mnogo bitan: prvi utisak se
uvijek ljudima ureţe u sjećanje.
Metju se razljutio.
- Voljeti nekog zbog izgleda, isto je kao voljeti knjigu zbog njenih korica!11
- Tako je: uţivaj u svojim citatima. I večeras pokušaj da se ponašaš isto tako
prepotentno...
Uzdahnuo je i lice mu se namračilo. Zamotao je jednu cigaretu, odolio ţelji da je
pripali i poslije nekoliko sekundi razmišljanja konačno se predao:
- Dobro, moţda bi mogla da mi daš par savjeta...

***

NJUJORK
13 ĈASOVA

- Lavenštajnova, vi ste izgubili kompas! - urlao je Piter Benedikt, odgurnuvši
prozirna vrata podruma pića u restoranu Imperator.

Glavni somelijer je krenuo ţurnim korakom ka podređenoj koja je redala boce u
metalno kućište.

- U čast čega ste preuzeli inicijativu da kupite ova vina? - povikao je vitlajući
odštampanim listom krem papira.

Ema je bacila pogled na dokument. Bila je to faktura na memorandumu jednog
internet prodajnog sajta, specijalizovanog za izvanredne sorte vina. Na njoj je bila
narudţbina tri boce:

1. Domaine de la Romanee Conti, 1991

10 Kolači od krabe, čuveni specijalitet. - Prim. prev.

11 Citat koji se pripisuje Lori Konan, francusko-kanadskoj spisateljici.

31

1. Ermitage Cuvee Cathelin, J.L. Chave, 1991
1. Graacher Himmelreich, Auslese, Domaine J.J. Priim, 1982
Mitski raskošno burgundijsko vino, plemeniti i izdašni širaz, kompleksni rizling
slatkog ukusa u ustima. Tri vrhunska vina iz savršenih godina. Tri najbolja vina koja je
probala u ţivotu. Ipak, ona nije naručila te boce.
- Uvjeravam vas da nemam ništa s ovom pričom, Pitere.
- Nemojte da se šegačite sa mnom, Lavenštajnova: na narudţbenici je vaš potpis, a
faktura je regulisana s bankarskim referencama Imperatora.
- To je nemoguće!
Preblijedio od srdţbe, Benedikt je nastavio svoju litaniju prigovora.
- Upravo sam pozvao pošiljaoca koji mi je lijepo potvrdio isporuku boca restoranu.
Dakle, hoću da znam gdje su, i to smjesta!
- Slušajte, očigledno se radi o grešci. Nije strašno. Treba samo...
- Nije strašno? Ima ga za više od 10 000 dolara!
- To je zapravo ogromna suma, ali...
- Snađite se kako umijete, Lavenštajnova, ali hoću da ta šteta bude otklonjena do
kraja dana! - grdio ju je prije nego što će uperiti prst u nju i zaprijetiti: - U suprotonom,
znate gdje su vrata!
Ne sačekavši odgovor, naglo se okrenuo i napustio podrum pića.
Ema je ostala nepomična nekoliko sekundi, preneraţena zbog tako nasilne prepirke.
Benedikt je bio somelijer starog kova koji je smatrao da ţene nemaju šta da traţe u
podrumu pića. Imao je razloga da se osjeti ugroţenim od stane svoje asistentkinje: prije
svog iznenadnog odlaska, Dţonatan Lamperer je dao mjesto glavnog somelijera Emi.
Mlada ţena je trebalo da zamijeni Benedikta početkom ove godine, ali on je uspio da
poništi to unapređenje kod nove uprave. Otada je Benedikt imao samo jednu misao na
pameti: da gurne svoju mladu koleginicu u grešku da bi mogao da je se konačno riješi.
Ema je gledala faktura, češkajući se po glavi. Piter Benedikt je bio ogorčen i
osvetoljubiv, ali nije bio toliko lud da izvede takvu prevaru.
Ko je onda?
Ova tri naručena vina nisu bila slučajnost. Bila su to upravo tri vina koja je tokom
prošlonedjeljnog susreta spomenula novinaru časopisa Vajn Spektejtor, koji je pravio
portrete nove generacije somelijera. Pokušala je da se sjeti: razgovor se odvijao u
kancelarijama PR sluţbe restorana pred očima...
Romualda Leblana!
Vrlo usplahirena, Ema je izašla iz podruma pića uţurbanim korakom i pošla liftom
do prijemnog odjeljenja. Bez najave, ušla je u prostorije PR sluţbe i zatraţila da razgovara
sa mladim staţistom, koga je Imperator zaposlio radi odrţavanja informatičkg sistema.
Onda se zaputila ka kancelariji koju su joj pokazali i zatvorila vrata za sobom.
- E, sad da se nas dvoje razjasnimo, cvikerašu!
Iznenađen ovakvim upadom, Romuald Leblan je poskočio iza svog kompjuterskog
ekrana. Bio je to pomalo smotan tinejdţer, masne kose, šišane ravno ukrug i bljedunjavog
lica, uokvirenog velikim četvrtastim okvirima s debelim staklima. Bosih nogu, u
japankama, nosio je farmerke koje su na nekim mjestima imale rupe i ne pretjerano čistu
majicu Marvel s kapuljačom.
- Dobar dan, gospođice, ovaj... Lavenštajn - primio ju je s toboţe iskrenim tonom.
- Vidim da me prepoznaješ, to je dobar početak - rekla je uputivši se prijeteći ka
njemu.
Bacila je pogled na ekran kompjutera.
- Je li te restoran plaća da balaviš pred slikama golih ţena?
- Ovaj, ne, gospođo, ali sad je... sad mi je... pauza.

32

Osjećajući se nelagodno, Francuz se srušio na stolicu i, ne bi li se pribrao, stao je da
gricka štanglu već načete čokolade koja je leţala na kancelarijskom stolu.

- Prestani da ţdereš, ti bubašvabo - naredila mu je.
Izvukla je iz svog dţepa fakturu i počela da mu maše njome ispred nosa.
- Jesi li ti provukao ovu porudţbinu?
Tinejdţer se pokunjio i oborio pogled. Ema je bila uporna.
- Ĉuo si me kad sam pričala s novinarom, zar ne?
Kako je Romuald i dalje ćutao, somelijerka je povisila ton.
- Slušaj me dobro, mračni kretenu, nemam namjeru da izgubim posao. Dakle, meni
ne moraš da odgovaraš, ali u tom slučaju, traţiću od uprave da pozove pajkane i moraćeš s
njima da se razjasniš.
Ova prijetnja je na klinca imala dejstvo elektrošoka.
- Ne, molim vas! To je... istina, zaintrigirao me je način na koji pričate o tim vinima pa
sam poţelio da ih probam.
- Htio si da probaš boce od preko 3000 dolara, blentavi? Je l‟ imaš surutku u glavi ili
šta? I kako si uspio da ih naručiš?
Jednim pokretom glave, Romuald je pokazao na ekran.
- Ništa lakše: vaši fajlovi i sistem nisu obezbijeđeni. Trebalo mi je dvadeset sekundi
da uđem u računovodstvo restorana.
Ema je osjetila kako srce počinje ubrzano da joj lupa.
- A ove boce, jesi li ih otvorio?
- Ne, ovdje su - odgovorio je ustajući sa stolice.
Odvukao se do jednog metalnog ormara odakle je izvukao neki
sandučić od svijetlog drveta u kome su bile tri dragocjene berbe.
Hvaljen bio Gospod!
Ema je s paţnjom ispitala svaku bocu; bile su nedirnute.
Ne časeći, pozvala je svog dobavljača da bi mu objasnila da je račun klijenta Imperator
zloupotrijebljen. Predloţila je da vrate, o klijentovom trošku, cjelokupnu porudţbinu da bi
se faktura poništila. Osjetila je ogromno olakšanje kad su joj saopštili da je njena ponuda
prihvaćena.
Tokom nekoliko sekundi, ostala je nepomična, s osjećajem olakšanja što je sačuvala
posao. Onda je sebi dozvolila da razmisli o svom večerašnjem sastanku i tu ju je obuzela
neka zebnja. Da bi se umirila, pogledom je potraţila svoj odraz na glatkoj površini stakla,
ali prizor koji je spazila proizveo je upravo suprotan efekat: bila je uţasna. Kosa joj je bila
oštećena, boja bez sjaja, frizura bez forme. S takvom glavom neće uspjeti da se svidi
Metjuu Šapiru. Uzdahnula je i odjednom postala svjesna prisustva staţiste.
- Slušaj, biću primorana da skrenem paţnju šefu personala na tvoju grešku. Vrlo je
ozbiljno to što si učinio.
- Ne! Molim vas!
Tinejdţer se najednom raznjeţio i briznuo u plač.
- Plači, manje ćeš da piškiš - uzdahnula je ona.
Ipak mu je pruţila maramicu strpljivo sačekavši da prestane da jeca.
- Koliko imaš godina, Romualde?
- Šesnaest i po.
- Odakle si?
- Iz Bona, juţno od Diţona, to je...
- Znam gdje je Bon. Neka najbolja francuska vina su iz tog regiona. Otkad radiš u
Imperatoru?
- Petnaest dana - reče on, podiţući naočare da bi protrljao kapke.
- A ovaj posao te zanima?

33

Odmahnuo je glavom i bradom pokazao na ekran svog kompjutera.
- Jedina stvar koja me zaista zanima je ovo.
- Kompjuteri? Šta onda traţiš u jednom restoranu?
On joj je povjerio da je pratio svoju djevojku koja je, poslije mature, otišla u Njujork
da radi u jednom domaćinstvu za stan i hranu.
- I ta djevojka te je ostavila? - nagađala je Ema.
Pomalo postiđen, prećutno je potvrdio.
- Je l‟ ti roditelji bar znaju da si u Sjedinjenim Drţavama?
- Da, ali u ovom trenutku oni imaju preča posla - odgovorio je okolišajući.
- Ali kako si uspio da se zaposliš ovdje u Njujorku? Nemaš radnu dozvolu, nisi
punoljetan...
- Sklepao sam sebi privremenu radnu vizu tako što sam sebe učinio malo starijim.
Sklepao vizu. Nije ni čudo što strahuje od policije i što ne ţeli da navuče sebi za vrat
upravu ljudskih resursa.
Ema je pogledala tinejdţera s mješavinom divljenja i saţaljenja.
- Gdje si sve to naučio, Romualde?
Slegao je ramenima.
- Mogu se raditi mnoge stvari ako znate da koristite kompjuter.
Pošto je navaljivala, on joj je ispričao nekoliko anegdota. S trinaest i po godina,
Romuald je bio proveo nekoliko sati u pritvoru zato što je na internet stavio piratski
prevod posljednjeg toma Harija Potera. Nešto kasnije, hakovao je internet sajt svoje
gimnazije, zabavljajući se mijenjanjem ocjena i slanjem otkačenih poruka na imejl adrese
roditelja učenika. Prošlog juna je s nekoliko klikova uspio da se dokopa tema za maturu iz
prirodnih nauka da bi pomogao djevojci da dobije dobru ocjenu. Konačno, početkom jula,
nakratko je oborio Fejsbuk nalog francuskog predsjednika Nikole Sarkozija.
Srednjoškolska šala koja nije bila po ukusu Jeliseja. Vlasti su uspjele da dođu do njega. S
obzirom na njegov dosije, dobio je ukor i uslovnu kaznu, sa posebnom čvrstim zahtjevom
da se od sada drţi što dalje od kompjutera.
Dok je slušala njegovu priču, Ema je dobila sjajnu ideju.
- Sjedi ispred tvog ekrana - naredila mu je.
Pristao je i pritiskom jedne tipke na tastaturi uključio aparat.
Ona je privukla jednu stolicu da bi sjela kraj njega.
- Pogledaj me dobro u oči, Romualde.
Tinejdţer je nervozno stavio naočare, ali nije izdrţao njen pogled duţe od dvije
sekunde.
- Vi ste... vi ste veoma lijepi - promrmljao je.
- Ne, baš sam uţasna, ali ti ćeš mi pomoći da to sredim - rekla je pokazujući na
monitor.
Ukucala je vebsajt adresu jednog frizerskog salona. Na ekranu su svjetlucava slova
poigravala na svijetloj i praznoj pozadini.
Akahiko Imamura Airstyle
- Akahiko Imamura je Japanac koji je napravio revoluciju u svijetu frizura - objasnila
je. - Na Menhetnu je to frizer koji najviše vrijedi, majstor makaza i boja. Anđelina Dţoli, En
Hatavej, Kejt Blančet... Najveće zvijezde se friziraju kod njega. A tokom Nedjelje mode svi
kreatori pokušavaju da ga uposle za njihov defile. Kaţu da je on pravi mag i meni je
potreban upravo on da bih večeras izgledala kako treba. Problem je što postoji lista
čekanja od dva mjeseca da bi se do njega došlo.
Romuald je razumio šta Ema očekuje od njega. Već se aktivirao da bi pokušao da
provali sistem rezervacija.

34

- Imamura ima tri salona u Njujorku - nastavila je, dok je štreber kucao po tastaturi
zaprepašćujućom brzinom. - Jedan u Sobnu, drugi u Midtaunu a posljednji u Aper Ist
Sajdu.

- Tamo radi ovog popodneva - obavijestio ju je Romuald, pokazujući listu termina
kod frizera.

Impresionirana, ona se nagnula nad ekran.
- Isti je princip kao kada rezervišete preko intemeta sto u restoranu - objasnio je
mladi Francuz.
- Moţeš li da izmijeniš imena?
- Naravno, inače kakva korist? U koliko sati ţelite da idete?
- Je l‟ moţe u sedamnaest časova?
- Dječja igra...
Upisao je Emino ime umjesto prvobitno predviđenog klijenta, ne zaboravivši da
pošalje poruku ovoj posljednjoj o odlaganju njenog termina.
Mlada somelijerka nije mogla da vjeruje sopstvenim očima.
- Odlično izvedeno, Kalahane! - oduševljeno je uskliknula poljubivši ga u obraz. - Ti
si takođe mag!
Okruglo Romualdovo lice se zajapurilo.
- Bilo je lako - rekao je skromno.
- Ne izgledaš tako, ali skroz si opak - rekla je otvarajući vrata da bi se vratila na svoje
radno mjesto. - Naravno, sve ovo zadrţi za sebe, capitol

***

BOSTON
BUTIK BROOKS BROTHERS
15.30H

- Zaista si elegantan - zaklinjala se Ejpril. - Klasični kroj ti najbolje pristaje: dobro
ocrtana ramena, uzan u struku, ali slobodnih prsa. To je šik i uvijek aktuelno.

Metju je pogledao svoj odraz u ogledalu sa stalkom luksuznog butika. Briţno
izbrijan, kratke kose, utegnut u sako koji mu stoji kao saliven, bio je neprepoznatljiv.

Otkada nisam nosio odijelo?
Odgovor mu je bljesnuo u glavi. Neprijatan i uznemirujući.
Od mog vjenčanja.
- Umalo zbog tebe da se preorijentišem na heteroseksualce! - bila je uporna Ejpril,
zakopčavajući mu dugme.
On se na silu osmijehnuo u znak zahvalnosti što se toliko trudi oko njega.
- Upotpunićemo tvoje odijelo jednim vunenim kaputom ravnog kroja i kidamo na
aerodrom - potvrdila je gledajući na sat. - U ovo doba su još uvijek zastoji, a ne dolazi u
obzir da propustiš avion!
Pošto su platili kupljene stvari, otišli su do Kamara i Ejpril je krenula u pravcu
aerodroma Logan. Metju je ćutao tokom čitave voţnje. Kako je dan odmicao, zanos ga je
napuštao i osjećao je da mu oduševljenje splašnjava. Sada mu se ideja o susretu sa Emom
Lavenštajn nije više činila tako dobra kao prethodne večeri. Kad malo bolje razmisli, ovaj
sastanak čak nije imao nikakvog smisla: proistekao je iz odluke koju je donio u stanju
neuračunljivosti, pod dejstvom alkohola i lijekova. Nije poznavao tu ţenu, oboje su
dopustili da ih ponese kratka razmjena pisama i fizički susret će samo donijeti uzajamno
razočaranje.
Ševrolet je krenuo putem koji vodi ka parkingu na ograničeno vrijeme. Ejpril je
nakratko zastala pred terminalom da bi svom prijatelju ostavila vremena da izađe iz auta.

35

Dok su se grlili, galeristkinja je pokušala da pronađe riječi ohrabrenja.
- Tačno znam šta misliš, Mete. Vrlo dobro znam da se plašiš i da sada ţališ što si

započeo ovo, ali kad te molim, idi na taj sastanak.
On je potvrdno klimnuo glavom, zatvorio vrata auta za sobom i uzeo svoju torbu iz

prtljaţnika. Još jednom se pozdravio s prijateljicom prije nego što je ušao u zgradu
aerodroma.

Brzo je prošao kroz hol. Pošto se registrovao putem interneta, prošao je kontrole i
strpljivo sačekao u sali za ukrcavanje. U trenutku kad je ustajao da bi se popeo u avion,
obuzela ga je sumnja a zatim strah. Znojio se, brojne protivrječne misli sudarale su se u
njegovoj glavi. Na kratko mu se pojavio lik Kejt, začuđujuće jasan, ali je odbio da sebe
okrivljuje, trepnuo je nekoliko puta kako bi odagnao taj lik i pokazao svoju kartu hostesi.

***

Prodavnica BERGDORF GUDMAN
5. AVENIJA
16.15H

Pomalo izgubljena, Ema se kretala među rafovima njujorške robne kuće. Ovdje je sve
bilo zastrašujuće, od velike zgrade u bijelom mermeru do sofisticiranog izgleda
prodavačica - lijepih kao manekenke - od čega ste se osjećali bijedno. U dubini duše, Ema
je mislila da jedna «takva» prodavnica - u kojoj ne pitaju za cijenu, u kojoj treba biti lijep,
bogat i siguran u sebe, makar samo da bi se isprobalo odijelo - nije za nju, ali danas se
osjećala sposobnom da prevaziđe svoje inhibicije. Bilo je to iracionalno, ah mnogo je
vjerovala u ovaj sastanak. One noći skoro da nije spavala; ovog jutra je, nestrpljiva, ustala
rano i skoro čitav sat provela u razgledanju svoje garderobe ne bi li našla odjeću koja ističe
njene vrijednosti. Poslije brojnih isprobavanja i sumnji, na kraju se opredijelila za jedan
komplet koji joj je stajao prilično dobro: čokoladni korset sa vezom bakarne boje i ravnom
suknjom s visokim strukom, od crne svile, koja je bila efektna. Da bi kompletirala svoj
izgled, bio joj je potreban kaput dostojan tog imena. A njen je bio samo stari i uţasni
bezoblični moher. Otkako je u ovoj prodavnici, koraci su je stalno vraćali ka ovom divnom
tri i četvrt kaputu od brokata. Opipala je svilenu tkaninu protkanu zlatom i srebrom. Bilo
je toliko lijepo da se nije usudila čak ni da ga proba.

- Mogu li da vam pomognem, gospođo? - upitala je prodavačica koja je zapazila
njeno kolebanje.

Ema je zatraţila da isproba kaput. Divno joj je stajao, ali koštao je 2700 dolara. Bilo je
strašno to što uopšte nije imala sredstava da ga sebi priušti. Na prvi pogled, njena plata je
bila besprekorna, jedino što je bila na Menhetnu gdje je sve bilo preskupo. Naročito je
jedan dobar dio njene ušteđevine odlazio na sedmične seanse psihoanalize. Ţivotni trošak.
Njena psihoterapeutkinja, Margart Vud, spasila ju je kad joj je bilo najgore. Naučila ju je da
sebe zaštiti, da podigne brane da ne bi potonula usljed straha ih ludila.

A ovdje se izlagala opasnosti.
Ema se pribrala i izašla iz kabine za probu.
- Neću ga uzeti - rekla je.
Zadovoljna što nije popustila pred impulsom, ona se zaputila ka izlazu iz
prodavnice. Bacivši posljednji pogled ka odjeljenju sa cipelama, ona je s divljenjem opazila
jedan par lakih koţnih cipela Brajana Atvuda u puder rozoj boji. Izloţeni model bio je u
njenoj veličini. Stopalo joj je skliznulo u cipelicu i ona se preobratila u Pepeljugu. Cipelice
su bile od starog pitona, imale su ljubičasti odsjaj i vrtoglave lakovane pete. Tip cipela koji
bi doprinio bilo kakvoj garderobi. Zaboravivši svoje dobre odluke, Ema je izvadila svoju
kreditnu karticu da bi platila cijenu iz snova: 1 500 dolara. Prije nego što je otišla na kasu,

36

impulsivno se vratila da bi kupila i kaput od brokata. Rezultat ovog ispada u šopingu:
jednoipomjesečna plata otišla je u vjetar za nekoliko minuta.

Izlazeći na 5. Aveniju, Ema je osjetila hladnoću. Promrzlog tijela, zavezala je šal i

pognula glavu da bi se zaštitila od vjetra, ali štipalo je suviše jako. Ledeni dah ledio ju je na
mjestu, od čega joj je lice postajalo neosjetljivo, a ruke i noge trnule. Išle su joj suze na oči,
obrazi su joj gorjeli. Nije imala hrabrosti da nastavi pješice.

Zakoračila je na ivicu trotoara da bi pozvala taksi, dala vozaču adresu frizerskog

salona, zamolivši ga da najprije svrate do Rokfeler Centra, gdje je na portirnici Imperatora
ostavila torbu sa starim kaputom i starim cipelama.

Frizerski salon Akahika Imamure bio je prostran i svijetao prostor u samom srcu
Aper Ist Sajda: beţ zidovi, police od svijetlog drveta, veliki koţni kauči, prozračne konzole

ukrašene orhidejama.
Ema je dala svoje ime hostesi na prijemu koja je provjerila termin na svom tablet-

računaru. Sve je bilo u redu, Romualdova informatička smicalica je funkcionisala. Dok je
čekala vlasnika, jedan pomoćnik joj je oprao kosu, njeţno joj masirajući izvjesno vrijeme
koţu glave. Pod uticajem lakih prstiju Ema se opustila, zaboravljajući na trošak, svoju
grozničavost i brige, te se pohotno prepustila mekanoj i rafiniranoj udobnosti ovog mjesta.

Potom je ušao Imamura i pozdravio je, uspravnog drţanja i pogleda na dolje. Ema je

izvadila iz tašne fotografiju Kejt Bekinsejl koju je isjekla iz jednog časopisa.
- Moţete li da mi napravite nešto u ovom stilu?
Imamuru nisu zanimali fotografski snimci. Umjesto toga, on je dugo posmatrao lice

njegove klijentkinje i promrmljao nekoliko riječi na japanskom svome pomoćniku,

stručnjaku za farbanje. Zatim se naoruţao makazama i počeo da joj skraćuje krajeve. Radio
je dvadesetak minuta, a onda ju je prepustio stručnjaku za farbanje koji joj je nanio smjelu

crvenkastosmeđu boju od korijena sve do krajeva. Kad je farbanje bilo završeno, Imamura
je lično isprao Emi kosu i posvetio se njenoj frizuri. Pramen po pramen, uvijao je krajeve

na velike okrugle četke i sušio cijelu kosu prije nego što ih odmota sa četke da bi iznova
popravljao frizuru svojim prstima.

Rezultat je bio zapanjujući. Kosa joj je bila podignuta u elegantnu punđu sa spiralnim
uvojcima. Tanana i sofisticirana frizura koja je njeno lice učinila svjetlijim, istakla njene
svijetle oči i ţenstvenost. Ema je prišla ogledalu, oduševljena svojim novim izgledom.

Nekoliko nestašnih i uvijenih pramenova odvajalo se iz punđe i činilo frizuru prirodnijom.
Što se boje tiče, ona je bila naprosto savršena. Bila je bolja od Kejt Bekinsejl! Nikada nije

bila tako lijepa.
Tako rasterećena, uzela je taksi da bi došla do Ist Vilidţa. U kolima je izvadila svoj

neseser za šminku i upotpunila svoj izgled s malo roze rumenila, zlatnom sjenkom na
kapcima i koralno crvenim ruţom.

Bilo je 20.01 h kada je odgurnula vrata Broja 5, tog malog italijanskog restorana juţno

od Tompkins Skver Parka...

***

Let Delta 1816 sletio je na aerodrom Kenedi s nekoliko minuta zakašnjenja. U
pozadini aviona, Metju je nervozno gledao na sat. 19.18h. Tek što se iskrcao, on se

ustremio na red taksi vozila i strpljivo sačekao desetak minuta da bi došao do vozila. Dao
je vozaču adresu restorana i kao na filmu obećao mu dobru napojnicu ako stigne na
vrijeme. U Njujorku je takođe bilo nevjerovatno toplo za mjesec decembar. Bilo je
saobraćaja, ali ne toliko koliko je zamišljao. Dosta brzo je Jelou keb uspio da se izvuče iz

Kvinsa i stigne do mosta Vilijamsburg prije nego što će se provući kroz uličice Ist Vilidţa.

Bilo je 20.03h kada se vozilo zaustavilo ispred Broja 5.

37

Metju je duboko udahnuo. Stigao je na vrijeme. Moţda je čak stigao prvi. Platio je
svoj račun i izašao na trotoar. Osjećao se nervozno i uzbuđeno. Ponovo je udahnuo da bi
se smirio i odgurnuo vrata italijanskog restorana.

38

Sudbinski susret

Vrijeme je apsolutni gospodar ljudi;
ono je u isti mah i njihov tvorac i njihov grob,
ono im daje ono što mu se sviđa a ne ono što oni traţe.

VILJEM ŠEKSPIR

Restoran BROJ 5
NJUJORK
20.01H

Dok joj je srce tuklo, Ema se predstavila na pultu restorana. Dočekala ju je mlada
ţena sa širokim osmijehom.

- Dobro veče, imam sastanak sa Metjuom Šapirom. Rezervisao je sto za dvoje.
- Zaista, Metju je u Njujorku? - uzviknula je ţena. - To je odlična vijest!
Pogledala je listu rezervacija. Očigledno Metjuovog imena nije bilo na njoj.
- Mora da je direktno zvao mog muţa Vitorija na mobilni. Taj smetenjak je zaboravio
da mi kaţe, ali nije strašno, naći ću vam neko lijepo mjesto na međuspratu - obeća ona
udaljavajući se od pulta.
Ema je zapazila da je trudna. Ĉak u poodmakloj trudnoći.
- Ţelite li da vam odloţim kaput?
- Zadrţaću ga.
- Predivan je.
- S obzirom na to koliko me je koštao, zadovoljna sam što vidim da ostavlja utisak!
Dvije ţene su razmijenile osmijehe.
- Zovem se Koni.
- Drago mi je, ja sam Ema.
- Pođite za mnom.
Popele su se drvenim stepeništem koje je vodilo do međusprata sa zasvođenom
tavanicom.
Vlasnica restorana je pokazala klijentkinji jedan sto s kraja koji se nadnosio nad
glavnu salu.
- Ţelite li aperitiv? Na ovoj hladnoći, dobro bi vam došla čaša toplog vina?
- Sačekaću Metjua.
- Vrlo dobro - rekla je Koni, pruţajući joj jelovnik prije nego što je nestala.
Ema se osvrnula oko sebe. Restoran je bio topao, prijatan i intiman, širio je dobre
talase.
Na jelovniku je jedan mali tekst objašnjavao da se mjesto zove «Broj 5» u čast Dţoa di
Mađa. Pošto je igrao za Jenkije, mitski igrač bejzbola je zapravo nosio dres sa ovim brojem.
Na zidu od opeke, fotografija šampiona sa Merilin Monro odavala je utisak da je par
nekada izlazio na večeru u ovaj restoran. Bilo je teško u to povjerovati, ali pomisao na to
bila je lijepa.
Ema je pogledala na sat: bilo je 20.04h.

***

39

Restoran BROJ 5
NJUJORK
20.04H

- Metju! Tako znači, ovo je pravo pravcato iznenađenje! - povikao je Vitorio ugledavši
svog prijatelja kako ulazi na vrata restorana.

- Vitorio, zadovoljstvo mi je da sam ovdje!
Dvojica muškaraca su se zagrlila.
- Zašto mi nisi javio da ćeš da svratiš?
- Nazvao sam jutros Koni. Ona nije tu?
-Ne, ostala je kod kuće. Pol ima ponovo upalu uha.
- Koliko on to već ima godina?
- Napuniće godinu dana sljedećeg mjeseca.
- Imaš li sliku?
- Da, pogledaj koliko je porastao!
Vitorio izvuče novčanik iz dţepa da bi iz njega izvadio fotografiju jedne lijepe
bucmaste bebe.
- To je već prava junačina - nasmiješio se Metju.
- Da, zahvaljujući pici koju mu stavljam u flašicu! - šalio se vlasnik restorana, bacivši
pogled na listu s rezervacijama.
- Ah, vidim da si traţio od Koni da ti reţerviše naš «ljubavni sto»! Onda, nadam se da
je tvoja prijateljica lijepa!
- Ne zalijeći se - stišao ga je, postiđen. - Ona još nije stigla?
- Ne, sto je prazan. Dođi da te smjestim. Hoćeš li aperitiv?
- Ne, hvala, sačekaćuEmu.

***

Restoran BROJ 5
NJUJORK
20.16H

Metju Šapiro, roditelji vas očigledno nisu naučili da je tačnost učtivost kraljeva12.. :
prigovorila je Ema gledajući na sat.

Sa međusprata je mogla da posmatra vrata restorana. Svaki put kad bi se otvorila,
ona je očekivala da vidi Metjua i svaki put bi se razočarala. Okrenula je glavu da bi gledala
kroz prozor. Počeo je da pada snijeg. Nekoliko srebrnih pamučnih pahulja lebdjele su u
kovitlacu ispod svjetlosti uličnih svjetiljki. Ona je blago uzdahnula a potom je izvadila
telefon iz torbe da bi vidjela ima li poruka.

Ništa. .
Poslije kraćeg oklijevanja, odlučila je da mu pošalje poruku sa smartfona. Nekoliko
lagodnih rečenica koje su prikrivale njeno nestrpljenje:

Dragi Metju,
Stigla sam u Broj 5.
Ĉekam Vas unutra.
Pica sa artičokama, parmezanom i rukolom boţanstveno izgleda!
Dođite brzo, umirem od gladi!

Ema

12 Tačnost je učtivost kraljeva - izjava Luja XVHI (1755-1824). -Prim.prev.

40

***

Restoran BROJ 5
NJUJORK
20.29H

- Pa, tvoju princezu baš treba čekati! - primijetio je Vitorio, pridruţivši se svom
prijatelju na međuspratu.

- Tačno - priznao je Metju.
- Nećeš da je pozoveš?
- Nismo razmijenili brojeve telefona.
- Hajde, ne brini: na Menhetnu smo. Znaš dobro da mi Njujorčani imamo rastegljivo
poimanje tačnosti...
Metju se nervozno osmijehnuo. Usljed nemogućnosti da Emi telefonira, on joj je
napisao poruku da bi joj dao do znanja da je stigao:

Draga Ema,
Moj prijatelj Vitorio apsolutno ţeli da Vam da da probate jedno toskansko vino. Jedan
proizvod sandoveze sa malog posjeda blizu Sijene. Ne prestaje da priča o italijanskim vinima koje
smatra najboljim na svijetu. Dođite brzo da ga ućutkate, Kejt!

Met.

***

RESTORAN Broj 5
NJUJORK
20.46H

Ema se osjećala uvrijeđenom. Taj tip je neotesan! Ĉetrdeset i pet minuta zakašnjenja i
nijednog mejla ili bar da pozove restoran da se izvini!

- Ţelite li da pokušam da pozovem Metjua na mobilni? - predloţila je Koni.
Vlasnica restorana je prozrela njenu zbunjenost. S osjećajem neugodnosti, Ema je
promrmljala:
- Da.. .moţe, da.
Koni je ukucala Metjuov broj, ali je nabasala na sekretaricu.
- Ne ljutite se, stići će. Nesumnjivo je zbog snijega.
Tihi «bip» označio je da joj je stigla elektronska poruka.
Ema je spustila pogled na ekran. Bila je to poruka o grešci tipa
«nepoznat korisnik» kojom je obaviještena da mejl koji je poslala Metjuu nije mogao
da bude isporučen.
Čudno...
Provjerila je adresu i pokušala još jedno slanje koje se završilo novim neuspjehom.

***

RESTORAN Broj 5
NJUJORK
21.13H

- Mislim da neće doći - izustio je Metju, prihvatajući flašu piva koje mu je pruţio
Vitorio.

41

- Ne znam šta da ti kaţem - oneraspoloţio se njegov prijatelj. – Ladonnae mobile,
gualpiuma al vento 13...

- Da, moţe se reći - uzdahnuo je on.
Poslao je dva nova mejla Emi i nije dobio nijedan odgovor. Pogledao je na sat i ustao.
- Hoćeš li da mi pozoveš taksi do aerodroma?
- Jesi li siguran da nećeš da spavaš u kući?
- Ne, hvala ti. Ţao mi je što sam ti bezveze zauzeo sto. Poljubi Koni umjesto mene.
Metju je napustio restoran u 21.3Oh i stigao na aerodrom u 22.10h. Iskoristio je
voţnju da bi potvrdio svoj let nazad. Registrovao se na pretposljednjem letu tog dana.
Avion je napustio Njujork u predviđeno vrijeme i stigao u Boston u 00.23h. U to
vrijeme, Logan je radio sporijim tempom. Metju je uhvatio taksi čim je sišao s aviona i
stigao kući nešto prije jedan po ponoći.
Kada je otvorio vrata svoje kuće na Bikon Hilu, Ejpril je već bila zaspala. Povirio je u
sobu svoje kćerke da bi se uvjerio da Emili čvrsto spava a zatim se vratio u kuhinju.
Posluţio se velikom čašom vode i mahinalno uključio laptop, koji je bio ostao na šanku
bara. Kada je pogledao imejl, spazio je jednu poruku od Eme Lavenštajn. Poruku koja je
začudo bila samo na kompjuteru ali ne i na njegovom telefonu.

***

Restoran BROJ 5
NJUJORK
21.29H

Ema je zatvorila vrata restorana i ušla u taksi koji joj je pozvala Koni. Vjetar se bio
primirio, ali snijeg koji je padao u jednakom ritmu počeo je da se taloţi na zemlji. U vozilu
je pokušala da odagna negativne misli koje su je salijetale, ali bijes je bio jači. Osjećala se
poniţenom i iznevjerenom. Ljutila se na sebe što je i ovoga puta upala u zamku jednog
čovjeka, što je povjerovala lijepim riječima, što je bila tako naivna. Stigavši u hol Nort
Plaţa 50, ona je krenula stepeništem da bi sišla u suteren zgrade. Zajednička perionica je
bila pusta, tuţna i sumorna. Prošla je sivkastim hodnicima, s trošnim zidovima, da bi
stigla do prostorije sa smećem u najmračnijem i najprljavijem dijelu zgrade. Iz bijesa ona je
polomila obje štikle na cipelama i bacila ih ujedan metalni kontejner. Pošto ga je iscijepala
golim rukama, i skupocjeni kaput je doţivio istu sudbinu.

Sva u suzama, krenula je liftom do svog stana. Otvorila je vrata, ignorisala kevtanje
svog psa i skinula se prije nego što je otišla pod ledeni tuš. Ponovo je osjećala kako u njoj
raste ona neodoljiva ţelja da sebi učini nešto loše, da uperi u sebe taj bijes koji ju je čitavu
obuzimao. Toliko je patila da više nije bila gospodar svojih emocija. To je bilo iscrpljujuće i
zastrašujuće. Kako je mogla da iz jednog stanja oduševljenja i zanosa za samo nekoliko
minuta pređe u stanje depresije? Da se za tako kratko vrijeme najjača radost preokrene u
najmračnije pomisli?

Škrgućući zubima izašla je iz staklene kabine, obukla svoj bade mantil, uzela
sredstvo za spavanje iz apotekarskokg ormarića i pobjegla u krevet. Uprkos tableti, Emi
nije uspijevalo da utone u san. Prevrtala se u svim smjerovima, traţeći zgodan poloţaj za
spavanje, zatim je rezignirano počela da pilji u plafon. Bilo je jasno daje isuviše iznervirana
da bi se uspavala. Ne mogavši više, oko jedan sat ujutru, ona je uključila svoj laptop da bi
poslala posljednju poruku čovjeku koji joj je upropastio veče. Bijesna, podigla je ekran
ukrašen naljepnicom sa lijepom stilizovanom Evom.

13 Ţena je varljiva, poput pera na vjetra...

42

***

Metju je sa zaprepašćenjem pročitao mejl koji mu je Ema poslala.

From: Ema Lavenštajn
To: Metju Šapiro
Subject: Pokvareni tip
Suprotno onome u šta ste me naveli da povjerujem, Vi nemate nikakve pristojnosti, niti
vaspitanja. Ne pišite mi više, ne šaljite mi više poruke.

From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Subject: Re: Pokvareni tip
Ali o čemu pričate, Ema? Ĉekao sam Vas čitave večeri u restoranu! I poslao sam Vam dvije
poruke na koje mi niste odgovorili!

Tako je, samo se Vi zafrkavajte sa mnom! Koju igru igrate? Bar se potrudite da nađete
dobar izgovor: hladnoća, snijeg. Imate izbor.

Snijeg? Ne razumijem šta mi zamjerate, Ema. Ipak ste Vi ta koja nije došla na ugovoreni
sastanak!

Bila sam na sastanku, Metju. Ĉekala sam Vas čitavo veče. I nisam dobila nikakav mejl od
Vas!

Moţda ste onda pogriješili restoran.

Ne. Postoji samo jedan restoran Broj 5 u Ist Vilidţu. Ĉak sam razgovarala sa Vašom
prijatejicom Koni, Vitoriovom ţenom.

Laţete! Koni nije bila ovo veče u restoranu!

Naravno da je bila! Lijepa je, crnka, kratke kose i trudna je već bar osam mjeseci!

Pričate koješta. Ima već godinu dana kako se Koni porodila!

Prije nego što je kliknuo na tač ped da bi poslao poruku, Metju je podigao glavu sa
svog ekrana. Ova rasprava se pretvarala u dijalog gluvih. Ema je izgledala iskreno, ali

njeni argumenti nisu imali nikakvog smisla. Nije bilo ničeg racionalnog u njenom
izlaganju.

Otpio je gutljaj vode i protrljao kapke.
To spominjanje snijega, Konine trudnoće...
Nabrao je obrve i s paţnjom pregledao sve mejlove od prethodne večeri koje mu je
Ema poslala. Najednom, nešto ga je zaprepastilo - jedan detalj koji je u stvari bio krupna

stvar - i luda ideja mu je bljesnula kroz glavu! Upitao je:

Koji je danas dan, Ema?

Znate vrlo dobro: 20. decembar.

43

Koje godine?
Samo se Vi i dalje zafrkavajte sa mnom...
Kaţite mi, molim Vas, koje godine?

Ovaj tip je lud, pomislila je ona, grčeći ruke na tastaturi. Da bi umirila savjest, ipak je
uzela da provjeri Metjuove mejlove. Svi su bili s datumom iz decembra... 2011. Dani su bili
isti, samo godinu dana kasnije u odnosu na danas...

***

Uţasnuta, ona je ugasila kompjuter.
Trebalo joj je nekoliko minuta da bi se usudila da sebi objasni situaciju.
Ona je ţivjela u 2010.
Metju je ţivio u 2011.
A iz nekog njoj neobjašnjivog razloga, njihov laptop je izgleda bio njihovo jedino
sredstvo komunikacije.

44

Drugi dio

PARALELNI SVIJETOVI

Treći dan

45

Paralelni svjetovi

Strah ne moţe bez nade, a nada bez straha.
BARUH SPINOZA

SUTRADAN
21. DECEMBAR

Ustavši sljedećeg dana, Ema i Metju su imali isti refleks: grozničavo su krenuli da
provjere svoje imejlove i osjetili olakšanje vidjevši da nema nijedne poruke.

- Tata, hoćemo da vidimo moje boţićne poklone ovog jutra? - pitala je Emili, pojurivši
u kuhinju kao metak da bi mu se bacila u naručje.

On ju je podigao na barsku stolicu pokraj sebe.
- Prvo, kaţe se dobar dan - nastavio je Metju.
- „Bar dan, tata - promrmljalaje trljajući oči.
On se nagnuo da je zagrli. Bila je uporna:
- Je l‟ idemo onda, kaţi? Obećao si mi!
- Vaţi, dušo. Idemo da odaberemo tvoje poklone po radnjama da bi mogla da napišeš
pismo Djedu Mrazu.
Ritual Djeda Mraza... Da li je trebalo drţati Emili u zabludi i lakovjernosti? Nije imao
čvrsto mišljenje po ovom pitanju. Uopšte uzev, nije volio da laţe svoju kćer i s te tačke
gledišta bi prestanak vjerovanja u Djeda Mraza predstavljao korak ka odrastanju i
formiranju racionalnog razmišljanja. Ali, s druge strane, moţda je bilo preuranjeno da je
liši te magije. Usljed traume zbog Kejtine smrti, Emili je proţivjela jednu tešku godinu.
Dalje vjerovanje u čuda moţe da ima blagotvorno dejstvo na duševno raspoloţenje male
djevojčice. U ovom prazničnom periodu, Metju je, dakle, bio odlučio da produţi bajkovit
svijet i da otkrivanje te «velike tajne» odloţi za sljedeću godinu.
- Ko ţeli jogurt sa muslijem? - upitala je razdragano Ejpril, silazeći niz stepenice.
- Ja! Ja! - povikala je Emili, skačući sa svoje barske stolice i hitajući ka mladoj ţeni da
bi je poljubila.
Ova ju je uhvatila u letu i pomazila je.
- Ideš li s nama u prodavnicu igračaka? - upitala je Emili.
- Ejpril danas radi - dobacio je Metju.
- Ali, nedjelja je! - primijetila je djevojčica.
- Posljednji je vikend pred Boţić - objasnila je Ejpril. - Radimo svakog dana da bi i
odrasli mogli da izaberu svoje poklone, ali idem u galeriju tek od podne, što znači da
mogu da vam pravim društvo ovog jutra.
- Sjajno! A je l‟ moţeš da mi pripremiš veliku šolju tople čokolade s mini-
maršmelouom?
- Ako se tata slaţe...
Metju se nije protivio ovom slatkišu. Ejpril mu je namignula i uključila radio,
pripremajući doručak.
- Pa, kako je bilo sinoć? - upitala gaje.
- Fijasko - promrmljao je stavljajući posudicu s kafom u aparat za espreso.
Pogledao je Emili. Dok je čekala svoj kakao, igrala se na svom tablet računaru,
tamaneći zelene svinje svojim Engri Birdsima. Metju je šapatom ispričao svojoj podstanarki
nevjerovatnu pustolovinu od prethodne večeri.
- Ne sluti na dobro ta priča - priznala je. - I šta ćeš sad da radiš?
- Baš ništa. Zaboraviću ovaj neuspjeh, nadajući se da više neću dobijati poruke od te

46

ţene.
- Upozorila sam te: čavrljanje na inteenetu je veoma opasno.
- E baš si mi pametna! A ti si me ohrabrila da je pozovem u restoran!
- Samo zato da ne bi ţivio u iluziji! Priznaj da je suviše lijepo da bi bilo istinito, ta

ţena koja ima isti smisao za humor kao ti, potpuno isti ukus kao ti i koja je uspjela da te
tako brzo pridobije, uprkos svoj tvojoj obazrivosti.

- Trebalo je više da se čuvam - dao joj je za pravo.
Kao da bi mu dosula so na ţivu ranu ili raspirila nemir, Ejpril mu je ispričala niz
različitih sumornih činjenica u vezi sa prevarama na mreţi. Odvratne priče lakovjernih
osoba koje su povjerovale da su na intemetu našle izabranika svoga srca, prije nego što su
shvatili, nešto kasnije, da su upali u zamku koja je imala za cilj da im izmami novac.
- Ta djevojka je ih luda ili ima nečasne namjere - nastavila je. - U oba slučaja, ona se
sigurno raspitala o tebi ne bi li te uhvatila u zamku s takvom lakoćom. Ili je, pak, to neko
ko te dobro poznaje i ko sve to radi pod laţnim identitetom.
Neka od mojih studentkinja, zapitao se Metju.
Odjednom se sjetio dramatične epizode koja se desila prethodne godine na Koledţu
Emanuel, jednom katoličkom univerzitetu u Bostonu. Vjerujući da priča na internetu sa
svojim dečkom, jedna studentkinja je prihvatila da se skine i miluje pred veb kamerom. Na
nesreću, nije njen vjerenik bio iza kamere, već neko ko mu je ukrao profil. Skot je snimio
scenu da bi ucjenjivao djevojku. Traţio joj je ogromnu sumu novca da ne bi objavio video
snimak. Da bi pokazao da je njegova prijetnja ozbiljna, poslao je tokom noći dijelove filma
pojedinim kontaktima studentkinje. Uništena stidom i prestrašena zbog posljedica svog
postupka, pronađena je sutradan ujutru obješena u svojoj sobi...
Od sjećanja na ovu tragediju Metjua je podišla jeza. Ledeni znoj je počeo da mu se
sliva niz kičmu.
Nisam se dovoljno čuvao, iznova je sebi prigovarao. Kad bolje razmisli, više bi volio da
je ta ţena samo neka pljačkašica, ali više je izgledala kao mentalni bolesnik. Neko ko vjeruje
da ţivi u 2010. veoma je poremećen bez daljnjeg.
Dakle, potencijalno opasan.
Napravio je listu svih stvari koje joj je povjerio: svoje ime, ulicu u kojoj ţivi,
univerzitet na kome predaje. Takođe je znala da ima dijete od četiri i po godine, da
dţogira u parku utorkom i četvrtkom ujutru, da njegova kći pohađa školu Montesori, u
kojim je okolnostima izgubio ţenu...
Znala je sve... Dovoljno u svakom slučaju ako je ţeljela da mu nanese štetu ili da ga
napadne. Ili da naškodi Emili. Izlaţući se ovome, stekao je odjednom utisak da je doveo u
opasnost dio svoje egzistencije.
Ne, paranoičan si, pokušavao je da bude razuman. Najvjerovatnije više neće ni čuti za
tu Emu Lavenštajn i ubuduće će mu ova neprijatna dogodovština sluţiti kao lekcija. Stavio
je na posluţavnik šolju koju mu je pruţala Ejpril i odlučio da konačno zaboravi tu priču.
- Dođi da sjedneš, dušo, tvoja čokolada je gotova.

***

- Nasmiješite se!
Sat vremena kasnije, Ejpril je fotografisala Emili i Metjua pred ulazom u Bazar
igračaka, jednoj od gradskih institucija.
Smještena na uglu Kopli Skvera i Ulice Klarendon, Bazar je bio hram igračaka u
Bostonu. Na nekoliko dana pred Boţić, ambijent je bio u punom zamahu: animacije,
muzika, dijeljenje bombona... Emili je pruţila jednu ruku svome ocu, a drugu Ejpril. S obje
strane dvokrilnih vrata, portiri obučeni u likove iz Maksa i Maksimonstersa dočekali su ih
poklanjajući im lizalice. Obišli su prva odjeljenja s divljenjem. Ako su spratovi prodavnice

47

bili rezervisani za haj-tek aparate (konzole za igrice, figurice koje reaguju na glas,
elektronske igrice...), u prizemlju su bile poredane tradicionalne igračke: plišane igračke,
drvene konstrukcije, Lego, lutke bebe...

Emili je širila oči pred plišanim ţivotinjama u prirodnoj veličini.
- Kako je meko! - divila se ona, milujući jednu visoku ţirafu od šest metara.
Bilo je neosporno: mjesto je bilo magično, spektakularno i brzo vas je vraćalo u
djetinjstvo. Ejpril se dugo oduševljavala pred impresivnom kolekcijom Barbi lutaka, dok je
Metju ostao zabezeknut spazivši jedan dţinovski električni voz čija je pruga vijugala na
više desetina metara.
On je pustio Emili da još nekoliko minuta trči među rafovima, zatim je kleknuo da bi
bio u ravni sa djevojčicom.
- Dobro, znaš pravila: moţeš da izabereš dva poklona, ali moraju da stanu u tvoju
sobu.
- Znači, ne ţirafu - pogodila je Emili grickajući usnu.
- Sve si razumjela, dušo.
U društvu Ejpril, Emili se ludo zabavljala dok nije izabrala jednog plišanog medu
među stotinu izloţenih modela. Raspoloţenog izgleda, Metju se kretao u prostoru gdje su
bili izloţeni metalni modeli tipa Mekano, zatim je razmijenio nekoliko riječi sa
mađioničarem koji je izvodio trikove ispred pokretnih stepenica. Iako udaljen, budno je
motrio na svoju kćer, srećan što je vidi tako oduševljenu. Ali ovi momenti sreće oţivljavali
su bol zbog gubitka Kejt. Osjećao je takvu nepravdu što ne moţe da dijeli ovakve trenutke
sa njom. Spremao se da se pridruţi Ejpril, kad mu je zazvonio telefon. Broj Vitorija
Bartoletija ukazao se na ekranu. On se javio, pokušavajući da svojim glasom nadjača
okolnu galamu.
- Zdravo, Vitorio.
- Dobar dan, Mete. Gdje si to, u jaslicama?
- U jeku boţićne kupovine, stari moj.
- Hoćeš kasnije da se čujemo?
- Kroz deset minuta.
Iz daljine je dao znak Ejpril da bi je obavijestio da izlazi da popuši cigaretu, zatim
izašao iz prodavnice i prešao ulicu da bi stigao do Kopli Skvera.
Zasađen drvećem i uređen oko fontane, trg je bio poznat po kontrastima u
arhitekturi. Svi turisti su snimali iste zadivljujuće fotografije: lukove, portale i vitraţe
Crkve Sv. Trojstva koji su se odraţavali na staklima, kao u ogledalima, Henkok kule,
najvećeg oblakodera u gradu. Po ovom sunčanom nedjeljnom danu, mjesto je bilo ţivo, ali
ipak mnogo mirnije nego u prodavnici. Metju je sjeo na klupu i pozvao svog prijatelja.
- Pa, Vitorio, kako je Pol? A njegov otitis?
- Bolje je, hvala. A ti, jesi li se oporavio od tvoje čudne večeri?
- Već sam zaboravio na to.
- U stvari, zbog toga te zovem. Jutros sam ispričao Koni o tvom neugodnom
događaju i ona je bila veoma zbunjena.
- Zaista?
- Odmah se sjetila nečega. Prije otprilike godinu dana, jedno veče kad nisam bio u
restoranu, Koni je primila jednu mladu ţenu u Broju 5. Jednu djevojku koja je tvrdila da
ima sastanak s tobom. Ĉekala te je skoro više od jednog sata, ali ti nikada nisi došao.
Metju je osjetio kako mu je krv jumula u sljepoočnice.
- Ali zašto mi ona o tome nikada nije pričala?
- To se desilo samo nekoliko dana pred Kejtinu nesreću. Koni je bila planirala da te
nazove da bi ti to prenijela, ali zbog smrti tvoje ţene ovaj slučaj je ispao kao neukusna šala.
Ona je na ovo čak zaboravila sve dok jutros nismo poveli razgovor o tome.

48

- Znaš li kako je izgledala ta ţena ?
- Po Koninoj priči, bila je to Njujorčanka od tridesetak godina, prilično lijepa i
elegantna. Koni je kod svoje majke sa Polom, ali zamolio sam je da te pozove popodne.
Ona će ti reći više.
- Ima li načina da saznaš tačan datum kada je ţena dolazila na večeru?
- Slušaj, ja sam u kolima, na putu za restoran. Pokušaću da pronađem rezervaciju u
našoj bazi podataka. Koni se sjeća da je to bilo one večeri kad je njen rođak sa Havaja
došao na večeru.
- Hvala, Vitorio. Ĉekam tvoj poziv. Zaista je vaţno.

***

NJUJORK
Restoran IMPERATOR
POPODNEVNA SMJENA

Emina ruka je blago podrhtavala dok je sipala bijelo vino u kristalne čaše kupastog
oblika.

- Gospođo, gospodine, za piće koje će pratiti vaše karamelizovane ţablje batake sa
bobom u soteu od bijelog luka i kori medenjaka, predlaţem vam vino iz doline Rone:
kondrije iz 2008, loza vionjije.

Mlada ţena je progutala da bi joj se pročistio glas. Samo joj je ruka podrhtavala. Sve
je u njoj treperilo. Veče i prethodna noć su je potpuno uzdrmali. Gotovo da nije spavala
cijele noći i strašna gorušica joj se pela uz jednjak.

- Moţete da nazrete lijepu ţivahnost kondrijea, uravnoteţenog, napetog. To je
aromatično vino, bujno i cvijetno.

Završila je sluţenje za stolom, a zatim dala znak pomoćniku kako bi ga upozorila da
joj je potrebna pauza.

Zbog nesvjestice ona je napustila salu i zatvorila se u toalet. Imala je groznicu, znojila
se, neprestano bolno zujanje probijalo joj je glavu. Mlazevi kiseline zapalili su njen
probavni kanal. Zašto joj je toliko loše? Zašto se osjećala tako krhko? Tako iscrpljeno? Bio
joj je potreban san. Kad je umorna, sve bi joj se ubrzavalo u glavi. Negativne misli bi je
gotovo bez predaha opsjedale, izguravši je iz stvarnosti ujedan fantastični i zastrašujući
svijet.

Previjajući se od grčeva, ona se nagla nad šolju, ispovraćala svoj doručak i ostala više
od minut u tom poloţaju, pokušavajući da dođe do daha. Ova priča o elektronskoj pošti iz
budućnosti ju je uţasavala. Bio je decembar 2010. Ne moţe da se dopisuje sa čovjekom koji
ţivi u decembru 2011. Znači, taj čovjek je ili mentalni bolesnik ili neko sa lošim namjerama.
U oba slučaja, bila je to prijetnja, za nju i njeno mentalno zdravlje. To je bilo dovoljno da
prsne. Ovoga puta bilo je previše! Posljednjih mjeseci, stanje joj se bilo stabilizovalo, ali
danas, ponovo je potonula u tjeskobu. Bili su joj potrebni lijekovi da bi se malo smirila.
Bilo joj je potrebno da priča sa psihijatrom, ali čak ju je i Margaret Vud izdala, otišla je za
boţićne praznike u Aspen.

Sranje!
Pridigla se i pogledala se u ogledalo, ruku oslonjenih s obje strane lavaboa. Jedna nit
ţuči visila joj je sa usana. Ona ju je obrisala papirnim ubrusom i malo se umila. Valjalo je
da se otrijezni i sabere. Taj čovjek joj nije mogao ništa. Ako pokuša da je kontaktira,
ignorisaće njegove poruke. Ako bude navaljivao, obratiće se policiji. A ako pak pokuša da
joj se pribliţi, znaće kako da ga dočeka: u torbi uvijek nosi električni pištolj. U ruţičastoj
boji kao bombone, njen Tejzer je više ličio na seksi igračku nego na sredstvo za
samoodbranu, ali bio je đavolski efikasan. Malo umirena, Ema je duboko udahnula,

49

popravila frizuru i vratila se na posao.

***

BOSTON

- Mogu li da dobijem jedan lobster rol 14 s pomfritom? - upitala je Emili.
- Bolje sa salatom - predloţio je Metju.
- Bljak, zašto? Bolji je pomfrit!
- OK - popustio je, - ali u tom slučaju nema deserta. Jel‟ u redu?
- U redu - sloţila se djevojčica, pokušavajući da namigne ocu.
Metju je potvrdio porudţbinu konobaru i vratio mu jelovnik.
Smjestili su se za sto na terasi Bistroa 66 u Ulici Njubari. Poslije njihove šetnje po
prodavnici igračaka, Ejpril ih je napustila da bi otišla u svoju galeriju. Metju je bio srećan
što vidi da se Emili još cakle oči od sreće. Upitao ju je koje to poklone ţeli da spomene u
svom pismu Djedu Mrazu. Emili je izvadila Ajped iz svoje mini torbe i upitala da li bi bilo
bolje da pošalje mejl Djedu Mrazu, ali Metju se usprotivio. Ta sklonost da se tehnologija
miješa u sve oblasti svakodnevnog ţivota, sve više ga je ljutila. Naročito danas!
Samo što su im donijeli sendviče s jastogom, kad mu je zazvonio telefon. Bio je to
Vitorio. Koni se još nije bila vratila, ah on je istraţio i pronašao tačan dan kada je došla
ţena koja je tvrdila da ima sastanak sa njim.
- Juče se navršilo tačno godinu dana: 20. decembra 2010.
Metju je zatvorio oči i uzdahnuo. Košmar se nastavljao.
- Ali to nije sve - nastavio je vlasnik restorana. - Zamisli imam jedan film na kome se
vidi.
- Ko?
- Ta ţena.
- Šališ se?
- Da ti objasnim: u novembru prošle godine, naš restoran je u dva navrata bio
opljačkan i isprevrtan, u toku noći, u rasponu od svega nekoliko dana.
- Sjećam se. Mislio si da je to napad braće Manćini.
- Da, oni nikada nisu prihvatili što smo im konkurencija, ali to nikada nisam uspio da
dokaţem. Ukratko, u to vrijeme, policijci su nam, kao i naše osiguravajuće društvo,
preporučili da nabavimo video nadzor. Tokom gotovo tri mjeseca, kamere su radile
dvadeset i četiri sata dnevno. Sve je snimljeno, prenijeto na server i arhivirano na hard
disku.
- I ti si uspio da dođeš do snimaka od te večeri 20. decembra?
- Upravo tako. I čak sam pronašao djevojku. Ona jedina nije došla u pratnji to veče.
- Tome se nisam nadao, Vitorio! Moţeš li da mi pošalješ kopiju?
- Već sam ti poslao mejl, ortak.
Metju je prekinuo vezu i izvadio svoj laptop iz torbe da bi se prikačio na beţični
internet Bistroa 66. Ne bješe još nikakvog mejla od Eme Lavenštajn, ali mu je Vitoriov mejl
stigao. Video je bio obiman i trebalo mu je nevjerovatno mnogo vremena da bi ga skinuo.
- Mogu da dobijem čokoladni sufle, tata, molim te?
- Ne, dušo, rekli smo da nema deserta. Završi sendvič.
Metju je pustio video preko cijelog ekrana. Nimalo čudno, slika je izgledala kao kroz
špijunku i mutno kao što je to obično na kamerama za nadzor. Dio koji je Vitorio izdvojio
trajao je manje od dva minuta. Kamera je bila namještena visoko, u jednom uglu glavne
sale. Digitalni inkrustirani sat u dnu snimka pokazivao je da je u 20.01h jedna elegantno

14 Kifla kao za hotdog punjena jastogom.

50