Guillaume Musso - Sutra

ima kapetana na brodu?
«Šta se dešava s Nikom Fičom?» Pitanje lebdi na svim usnama u Silikonskoj dolini.

Produţeno odsustvo suosnivača i prvog akcionara u sjedištu firme počinje, naime, da intrigira.
Još gore: već dva mjeseca, poput hjenog školarca, Fič «bjeţi» sa glavnog odbora kao i sa

prezentacija novih proizvoda stručnjaka za razvojne tehnologije.
Neuobičajeno odsustvo za ovog neumornog radnika koje izaziva nespokoj kod investitora i

obara kurs firme na Berzi.
Upitan na ovu temu, PR grupe je u jednom saopštenju potvrdio da «je sve u redu» u ţivotu

Nika Fiča, da je on samo preleţao teţi bronhitis i da će se vrlo brzo vratiti na svoje radno mjesto.

Ema je kliknula na druge linkove sajta. Fič se očevidno lijepo vratio na posao
narednih dana. Berzanski kurs je ponovo ostvario vrtoglavi skok i informacija se
postepeno izgubila u memorijama i meandrima intemeta.

Ema je ponovo pročitala kraj članka.
Teţi bronhitis? Ma nemoj...
Odmahnula je glavom i zatvorila oči da bi se skoncentrisala.
A šta ako je Nik stvarno bio bolestan?
Postepeno su se neka prazna polja popunjavala.
Bolest, krv, medicina, zdravlje...
Toliko elemenata, koji su se sada poput perli nizali na Arijadninu nit što je vodila
postepenom razrješenju njene istrage.
Ema je otvorila oči i pogledala ostale ekrane.
Intranet bolnice...
Prišla je tastaturi i dohvatila miša. Trebalo joj je dobrih pet minuta i nekoliko poteza
da bi shvatila kako se pristupa dosijeima pacijenata i tu je izvršila pretrage pomoću
ključne riječi.
Najprije je ukucala «Nik Fič».
Nijedan odgovor.
Sanjaš, djevojko...
Onda je pokušala novi zahtjev: «Grupa + Helsinki».
Dosije jednog pacijenta se pojavio na ekranu.
Osjetila je da će srce da joj iskoči. Nikada nije bila tako blizu istine.
Radilo se o izvjesnom P. Marku, trenutno hospitalizovanom na odjeljenju
kardiologije u Dţamajka Plejnu.
Kliknula je da otvori dokument. Ĉim je pročitala ime bolesnika, dijelovi slagalice su
se sloţili u njenoj glavi.
Ĉovjek se zvao Princ Mark.
Princ Mraka, Mračni Princ: Crni Princ...
Bio je to Nik Fič. Poslovni čovjek je trenutno leţao hospitalizovan u Bostonu na
Kejtinom odjeljenju kardiologije!
Preneraţena ovim otkrićem, koliko grozničavo toliko i usplahireno, Ema je s paţnjom
stala da pregledava medicinski dosije. Trebalo joj je vremena da shvati suštinu. A
zaključak do koga je došla ju je skamenio.
Fič je rođen sa jednom komorom: ozbiljnom urođenom srčanom malformacijom koja
je sprečavala dovoljan dotok kiseonika u krv, praveći od njega «plavu bebu», cijanozno
dijete koje nije bilo sigurno da će doţivjeti odraslo doba.
S osam godina, bio je podvrgnut privremenoj intervenciji da bi mu se poboljšalo
snabdijevanje krvi kiseonikom, praćeno dvjema novim operacijama na otvorenom srcu
sedam godina i deset godina kasnije.

151

Iako je zahvaljući ovim operacijama ostao, u ţivotu, one su samo odloţile rok: prije ili
kasnije, da bi nastavio da ţivi, trebalo bi mu presaditi novo srce. Takoreći nemoguće
presađivanje, s obzirom na njegovu izvanredno rijetku krvnu grupu, tu famoznu grupu
Helsinki. S četrdeset i dvije godine, Nik Fič je dakle bio neka vrsta čuda. Godinama je u
najvećoj tajnosti bio predmet pomnog ljekarskog nadzora. Nesumnjivo se bio zakačio za
ţivot sa čeličnom voljom i dobrom dozom sreće. Ali sada je njegovo srce slabilo.

Ema je kliknula na tač ped da bi pregledala dokument. Posljednje bilješke označavale
su da je Fič hospitalizovan prije dvadeset i četiri sata i čekao je na transplantaciju srca.

Ovog puta, čovjek je istrošio sve kečeve u rukavu: bilo je presađivanje ih smrt.

***

Romuald se koncentrisao na voţnju. Prepao se kad je «njegov» SUV naglo zakočio na
crvenom svjetlu u Ulici Bikon. Trebalo mu je vremena da ponovo krene i na trenutak je
pomislio da je izgubio kaskaderov trag. Ali pronašao je vatrenocrveni pikap na
expresswayu, koji je obilazio oko centra grada sa sjeverozapadne strane.

Saobraćaj je nakratko, bio usporen zbog zastoja na petlji autoputa kojim se dolazi na
Interstejt 93. Ovoga puta, dok su se vozila kretala branik uz branik, on je dobro obratio
paţnju da se ne pređe u mijenjanju brzina. U Francuskoj je sa svojim ocem bio započeo
vozačku obuku u pratnji, ali nikada ni na trenutak nije pomislio da će se tako brzo naći
sam za volanom automobila.

Saobraćaj je ubrzo postao prohodan. Romuald se kretao za bordo pikapom, drţeći ga
na liniji nišana i trudeći se da ne bude primijećen. Sada je dodţ brzo išao u pravcu sjevera.
U petnaest minuta prošli su rezervat Midlseks Fels, okruţen hrastovima, bijelim borovima
i orahom, zatim je kamionet skrenuo ka istoku, nekih desetak kilometara prije nego što će
ponovo krenuti na sjever sporednim putevima.

Idući ka Louelu - nekada bogatom industrijskom gradu - tinejdţer se trudio da vozi
na dobroj razdaljini od svoje «mete». Od ljepote pejzaţa je zastajao dah. Sunce je
dodirivalo horizont, presjecajući nebo ţuto-narandţastim trakama koje su se spajale u
buket oivičen svjetlosnim prstenom. U nedogled su se prostirale široke mhječnobijele
površine, istačkane svjetlucanjem jezera ih srebrne bujice vodenog toka.

U trenutku kada je Romuald to najmanje očekivao, pikap je naglo skrenuo udesno i
zašao na uzan put jelove šume.

Ali gdje ide?
Tinejdţer se parkirao sa strane i pozvao Emu da je izvijesti o svom poloţaju.

***

U Bostonu, sunce samo što je zašlo za oblake. U polusjenci sobe, Ema je dugo ostala u
tišini. Vrijeme je oko nje bilo stalo. Uprkos očiglednim činjenicama, ona je teško prihvatala
zastrašujuću istinu koju je upravo otkrila: Kejt je planirala da ubije muţa da bi ljubavniku
obezbijedila srce.

U njoj je sve ključalo, ali malo po malo, sve je postajalo uţasno jasno. Informacije koje
je dobijala već nedjelju dana, nadovezivale su se jedna na drugu da bi načinile potku
opasne zamke. Portret jedne ţene ocrtavao se u njenoj glavi. Jedna ţena, zaljubljena do
ludila, koja je stavila svoju inteligenciju u sluţbu monstruoznog plana.

U Eminoj glavi razmotavao se film. Prizori, scene kojima nije prisustvovala, ali koje je
bila kadra da rekonstruiše ne do njihovih detalja, već do njihove istine.

Sredina devedesetih godina. Kejt i Nik proţivaljavaju bumu strastvenu ljubav. Njih
dvoje su stvoreni jedno za drugo i da se vole. Magnetska ljepota, mladost, ţiva
inteligencija. Opčinjeni su jedno drugim. Njihova priča je jaka i jedinstvena. Ona se rađa
tokom tog čuvenog prvog susreta o kome joj je ispričala Dţojs Vilkinson, jednog snijeţnog
dana, u restoranu na benzinskoj pumpi na autoputu. Priča koju Kejt mora da uzdigne

152

iznad svega: dan kad je njen ţivot poljuljan, dan kad su se prepoznali, dan kad ju je Nik
spasio...

Ali Nik ima tajnu: srčanu bolest za koju zna da je fatalna i koju krije od najranijeg
djetinjstva. Moţda zato što ne ţeli da ga saţaljevaju, naročito zato što ne ţeli da izgubi
kontrolu nad svojom firmom. Zna da moţe da umre u svakom trenutku i ne ţeli da
nametne to breme i taj bol Kejt. Onda se povlači, čini je nesrećnom pošto je primorava da
se i ona udalji od njega. Kejt je očajna. Gubi samopouzdanje, ne razumije zašto je Nik
odgurkuje od sebe i ide dotle da se podvrgava estetskoj hirurškoj operaciji u nadi da će ga
ponovo osvojiti.

Šta se potom dešava? Nesumnjivo, Nik shvata da se pogrešno ponaša i da treba da
razotkrije istinu onoj koju voli. Otkriće koje će mlada ţena primiti kao nekakvo olakšanje.
Ne samo da je Nik i dalje zaljubljen u nju, već ona od sada ima mogućnost da ga spasi.
Otkriće koje je navodi da naglo prekine staţiranje na neurologiji da bi se okrenula hirurgiji
srca. Početak novog ţivota, u potpunosti posvećenog poslu, medicinskom istraţivanju i
praćenju Nikovog zdravlja. Njeni radovi su briljantni i istraţuju više oblasti - imuno-
supresivne tretmane, genetsko modifikovanje krvnih grupa... - ali ne donose rezultate koji
u kratkom roku mogu da pomognu Niku. Jer uvijek nailazi na istu prepreku: jedino bi
presađivanje moglo da spasi čovjeka koga voli, a ona zna da će Fičova specifična krvna
grupa izazvati odbacivanje svakog organa koji potiče od pojedinca koji ne pripada grupi
Helsinki.

***

Dokle se moţe ići iz ljubavi?
Daleko.
Vrlo daleko.
Ali postoji granica preko koje je malo osoba spremno da se odmetne.
Kejt je zakoračila preko nje.
Kako je posrnula? Šta je bio okidač? I tu je Ema, kao nekim čudnim oponašanjem,
bila gotovo u stanju da «vidi» scenu kao na bioskopskom platnu.
Jesen 2006. Usred deţurstva, kome nema kraja, jedan pacijent, nešto šarmantniji od
ostalih, dolazi u hitnu pomoć bolnice. Tip se posjekao baštenskim makazama. To je bio
mladi profesor filozofije. Stvarno kul tip, inteligentan i zabavan. Kejt se stara o njemu i
zašiva mu nekoliko šavova. Ona osjeća da mu se sviđa, ali tip je uzoran. Međutim, on ne
moţe da se uzdrţi a da ne započne igru zavođenja. Sa njom se svi muškarci ponašaju tako.
Iako se time ne diči, ona zna da ima ono nešto što druge nemaju. To joj ne laska, to je ne
umiruje. Već odavno ona vodi jednu drugu bitku. Jedan drugi rat.
Međutim, tog popodneva nešto je popustilo u njoj. Šta se zaista dešava? Moţda je
dan bio naporan, a Metju je uspio da je nasmije, moţda je osjetljiva na njegovu kulturu,
moţda se baš i ne trudi da joj se udvara te ona ne osjeća da je u opasnosti. Tada prihvata
da ode na koka-kolu s njim.
Početak je mjeseca oktobra. Miholjsko ljeto u punom jeku. Zlatno sunce sipa svoje
zrake na bolnički parking na kome je parkiran kamion Crvenog krsta za davanje krvi. Njih
dvoje su tu, ispijaju limenku gaziranog soka. Kao što ima običaj sa svima, Kejt pokušava
da ubijedi svog pacijenta da da krv. Pokazuje mu članak, objašnjava mu da ona rukovodi
tom akcijom, da bi bilo simpatično da i on uzme učešće. On je sluša, a da je zapravo i ne
sluša. Gleda kako sklanja pramen njene plave kose iza uha. Pomišlja na Grejs Keli u starim
Hičkokovim filmovima. Pita se postoji li tip koji ima sreće da se svakog jutra budi kraj te
ţene. I namah postaje ljubomoran. Već traga za šansom da je ponovo vidi. Ĉini mu se
ljupkim što ona toliko navaljuje na njega da da krv. On joj odgovara da je već jeo. Ona mu
kaţe da nije strašno. On uzvraća da se boji igala. Ona mu predlaţe da bude uz njega. On

153

popušta sa uţivanjem.
Potom njihovi ţivoti nastavljaju svojim tokom. Moţda su razmijenili brojeve telefona,

ali nije sigurno. U Kejtinoj glavi, sjećanje se neće dugo odrţati. Već počinje da iščezava kad
dva dana kasnije, ona otkriva rezultate analize krvi.

Najprije ne vjeruje svojim očima i traţi od laboratorije da ponovi rezultate na
drugom uzorku. Rezultat je potvrđen: Metju odista pripada grupi Helsinki! Metju je rođen
iste godine kad i Nik. Ima istu morfologiju. On je «savršeni donor» .

Kako da u tome ne vidi znak s neba? Nevjerovatnu priliku koja se nikada više neće
ponoviti.

Šta se onda dešava u Kejtinoj glavi tačno u tom trenutku? Šta osjeća kada shvata da je
jedini način da spase čovjeka koga voli da postane ubica?

Kako se prelazi granica između ljubavi i ludila?

***

Telefon je zvonio nekoliko trenutaka u prazno prije nego što se Ema prenula iz svojih
misli.

- Da, Romualde. Gdje si ti?
- Na desetak kilometara juţno od Louela. Kaskaderov pikap je upravo zašao na
šumsku stazu.
- U redu. Tip sigurno ima neku kolibu ili nekakvo skrovište u tom dijelu. Sada kad
znamo gdje se krije, vrati se navrat-nanos u hotel.
Tinejdţer je oklijevao. Ema je čula zvuk motora SUV-a kako još radi.
- Vrati se, Romualde. Imam puno toga da ti ispričam. Treba da donesemo jednu
odluku.
Ali tinejdţer je nije slušao.
- Romualde, molim te!
Dečko je obrisao naočare. Nije mogao sada da se zaustavi, usred posla. Ne saznati šta
je na kraju puta za njega bi značilo pomanjkanje hrabrosti, lični poraz.
Ponovo je stavio naočare i nagazio papučicu.
- Idem da vidim - dobacio je Emi. - Ostajem na vezi.
Bacio je pogled na bateriju - «3%» - zatim se i on zavukao u šumu. Staza je bila
prekrivena debelim slojem snijega, ali su ogromne gume dodţa dobro krčile prolaz.
Što se više zavlačio to je postajalo sve mračnije. Sunce je nestalo, skriveno gustinom
četinara. Krivudao je tako u polutami nekih pola kilometra.
Na drugom kraju veze, Ema je bila pretrnula.
- Još si tu, bubašvabo?
- Da, ali stiţem u ćorsokak.
Tinejdţer je zgrčio ruke na volanu. Na kraju staze dodţ je bio napravio poluokret i
stajao je naspram njega.
- Pikap je tu, ali...
Zaškiljio je.
- Ali šta?
- Mislim da nema nikoga za volanom.
- Romualde, dođavola, kreći brzo nazad!
- Da, mislim da je pametnije - priznao je.
Sada je zaista bio uplašen. Za nekoliko sekundi šuma je postala mračna i činilo se kao
da se zatvara nad njim. Pokušao je da krene unazad, ali put je bio uzak i vozilo se zaglibilo
u snijeg.
Sranje...

154

Znoj je počeo mu se sliva niz čelo. Podigao je ručnu i izašao na hladnoću. Šuma je
bila zaogmuta plaštom tišine. Nekoliko pahulja se odvajalo sa grana i lelujalo u vazduhu.

- Ima li koga? - upitao je drhtavim glasom.
Nije bilo odgovora.
Načinio je nekoliko koraka da bi se pribliţio pikapu i pogledao kroz staklo.
Niko.
Zapazio je da vrata nisu zaključana. Spremao se da ih otvori kad je začuo škripanje
snijega pod nečijim koracima. Naglo se okrenuo i u tren oka spazio crnu priliku koja se
obrušila na njega.
Otvorio je usta da bi vikao, ali ga je kundak nekog oruţja udario u glavu.
I on je izgubio svijest.
Ema je bila čula naizmjenične tupe zvuke i uspaničila se.
- Bubašvabo? Ĉuješ me? - upitala je krajnje usplahirenim glasom. - Objasni mi šta se
dešava, Romualde! Molim te!
Očiju punih suza, ona više nije mogla da nastavi da ga moli. Samo se čuo jednolični
ton zvonjenja.
Veza je bila prekinuta.

155

Šesti dio

PREKO GRANICE

156

Heroji i kukavice

Ţali one koji se boje jer sami stvaraju
svoje sopstvene strahove.
STIVEN KING

Noć je bila pala kada je bordo pikap stigao u blizinu industrijske zone Nju Hartlanda,
između Nešua i Salema, na granici Nju Hempšira i Masačusetsa.

Na prvi pogled, mjesto je bilo zaštićeno, kako ţičanom tako i drvenom ogradom, ali
nedovoljno za onoga ko stvarno ţeli da prodre u pojas. Dodţ je prošao ispred glavnog
ulaza, zaobišao dio koji ide duţ puta i lagano se popeo manje primjetnom šljunkovitom
alejom da bi stigao pred tešku metalnu kapiju obmotanu lancem. Kaskader je naglo
prikočio, izašao iz kola naoruţan polugom za obijanje vrata i makazama za metal. Pri
svjetlosti farova trebalo mu je samo nekoliko sekundi da obije bravu dvokrilnih vrata.
Uskočio je u kabinu kamiona i nastavio put.

Stiješnjeno između rijeke i stare ţeljezničke pruge, mjesto je postepeno pripalo drţavi
tokom dvijehiljaditih godina. Kamionet je prolazio kroz odvratni pejzaţ koji se prostirao
na nekoliko hektara: napušteni hangari i skladišta, fabrike sa zazidanim prozorima,
zapušteno zemljište.

Za volanom pikapa, Oleg Tarasov je ušao u jedan dugačak hangar u kome su se
nekada nalazile klanice Okruga Hilsborou. Objekat je bio posljednji u zoni na koji je
stavljen katanac prije tri godine i jedan dio lokala, koje je otkupio neki investitor, bio je još
uvijek snabdjevan strujom.

Opština je bila pokušala da obnovi mjesto, razrađujući sa privatnim investitorima
projekte parcelisanja i prostora za kulturno oţivljavanje i razonodu, ah zbog ekonomske
krize ništa nije zaţivjelo. Tereni su i dalje bili zapušteni, lokali bez namjene a zgrade
ruinirane, na veliku sreću beskućnika, bandi i narkomana.

Tarasov je iskočio iz vozila i pritisnuo prekidače. Treperava svjetlost je slabo obasjala
skladište.

Nimalo ga ne štedeći, stao je da vuče Romualdovo tijelo po zemlji i udario mu
nekoliko šamara da bi se ovaj osvijestio.

Bezuspješno.
Tarasov je bio uznemiren. Ispitao je paţljivo pasoš klinca, koji je našao u jednom od
njegovih dţepova pantalona: bio je maloljetan i stranac. Iz kog razloga ga je pratio od St.
Fransisa? Da li je to imalo veze s nagodbom koju je trebalo da izvrši te noći? U mislima je
vratio film od tog dana. Trgnuo se, sjetivši se mlade ţene koja je ušla sa njim u lift hotela.
Sada kad o tome razmišlja, bio je siguran: ponašala se čudno. Da li ga je i ona pratila? Ali
zašto? On je, međutim, bio ispoštovao sva pravila opreznosti. Kao i obično, slaba karika
nagodbe je bio izdavalac naređenja. Oklijevao je da pozove Kejt Šapiro, ali dil je bio jasan:
nema poziva, nema kontakta, nema tragova. Prosto i jednostavno izvršenje onoga što je
dogovoreno. On se zapitao da li obećana suma vrijedi truda da nastavi dalje. Zaključio je
potvrdno. Ţena je bila korektna. Već mu je bila isplatila dva puta po 500 000 dolara. Nije
znao kako je nalazila svu tu lovu i to nije bila njegova stvar, ali imala je pristupa kešu.
Mnogo keša. I neoznačene novčanice. Preostalo mu je da pokupi još milion dolara.
Odlučio je, dakle, da ide do kraja svoje nagodbe.
Dok je čekao mogućnost da ispita dečka koji je nepomično leţao na zemlji, još uvijek
u nesvijesti, kaskader je dohvatio jednu čeličnu stolicu, skinuo paučinu i sjeo za jedan

157

metalni sto. Prinio je cigaretu ustima, zapalio je i poloţio kutiju šibica na sto. Izbacujući
prvi oblak dima, izvadio je noutbuk iz svog malog kofera, otvorio ga i pregledao detaljni
dosije iz koga je strpljivo obnavljao sve informacije o čovjeku koga je trebalo da ubije.

***

Romuald je počeo polako da opaţa narandţastu svjetlost koja mu je titrala pred
očima. U glavi mu je odzvanjalo potmulo brujanje dok mu je istovremeno oštar bol
probadao lobanju. Bio je poloţen na tvrdoj i ledenoj zemlji. Pokušao je da se pridigne, ali
shvatio je da su mu ruke vezane uţetom.

Gdje sam to ja?
Kada se stvarno osvijestio, shvatio je da se nalazi u hangaru s običnim betonskim
zidovima, osvijetljenom turobnom svjetlošću. Kratkim trzajem pokušao je da se oslobodi
svog poveza, ali najlonsko uţe mu se urezalo u koţu. Lice mu se izobličilo od bola i
shvatio je da neće uspjeti da se oslobodi.
Dok su mu suze navirale na oči, spazio je čovjeka koji mu se pribliţava odlučnim
korakom. Načinio je napor da sjedne, čak pokušao da se podigne, ali Tarasov mu je
čizmom pritisnuo grudi.
- Ne mrdaj!
Prestravljen, tinejdţer se čak nije usudio ni da ga pogleda.
- Zašto si me pratio? - upitao ga je, pritiskajući klincu trup cipelom.
Romuald je zatvorio oči i sav se sklupčao.
- ZAŠTO? - zaurlao je Tarasov, tako silno da je tinejdţer briznuo u plač.
Van sebe, Rus ga je šutnuo u rebra. Romuald je od toga počeo isprekidano da diše, a
onda, kad je istrpio prvi udarac, počeo je napadno da kašlje.
S uţasnom snagom Tarasov ga je zgrabio za jaknu i odvukao u jednu prostoriju bez
prozora, gdje su zidovi i plafon obloţeni metalom. Kaskader je ostavio Romualda, koji se
svom teţinom stropoštao na zemlju i zatvorio vrata za sobom. Klincu nije trebalo dugo da
shvati gdje se nalazi. Ledeni vjetar šibao mu je lice. Podigao je pogled. Hladan vazduh
izbijao je iz cijevi ogromnog evaporatora. Bio je zatvoren u hladnjači.

***

BOSTON
Fina prodavnica, ZELIG FUD

Metju je gurao kolica, pokušavajući da se probije do dijela sa voćem i povrćem.
- Brţe, tata, brţe! - cičala je Emili, drţeći se čvrsto za sjedište kolica.
Metju je pomilovao kćer po obrazu i uzeo vezicu peršuna, sveţanj listova estragona,
vlasac i mladi luk.
Na zaokretu kod jedne police, konačno ih je ugledao: krompiriće sa Nuarmutijea koje
je njegova ţena oboţavala. Obišao je bio već pola grada u potrazi za ranim voćem i
povrćem, ali nije uspio da ugleda ovu divotu. Bilo mu je stalo da ovo veče bude savršeno.
Spremio je praznični obrok sastavljen od svih omiljenih Kejtinih jela. Uprkos prevelikoj
cijeni, uzeo je veću količinu krompira, provjerio na spisku da li nedostaje još nešto i
zaputio se ka kasama.
- Tata, zaboravili smo piće za Djed Mraza! - povikala je Emili.
- Da, u pravu si - rekao je, zaokrenuvši.
U rashladnim vitrinama, oni su zajedno izabrali tetrapak ptičjeg mlijeka.
- Dodaćemo i punu čašu burbona. Djed Mraz to mnogo voli, a po ovako hladnom
vremenu, to će mu dobro doći - dodao je namignuvši kćerki.
- Dobra ideja! - smijala se ona.

158

I Metju se isto tako nasmijao, podsjetivši sebe da slučajno ne zaboravi da popije
jednu čašu prije nego što Emili sutradan ujutru dođe u salon.

***

Hladnoća je ledila Romualdovo tijelo. Sklupčan kao lopta, s koljenima savijenim uz
grudi, on je bio zabio lice u krznenu kapuljaču svoje zimske jakne. Pogledao je na sat. Više
od dvadeset minuta je bio u hladnjači. Polomljene drvene palete bile su naslagane u uglu
lokala. Brzo ga je obišao. Na zidovima je bila buđ i rđa. Nemoguće je bilo zaustaviti
hlađenje iznutra. Nemoguće otključati vrata.

Očajnički je dunuo u svoje rake u pokušaju da ih zagrije. Drhtao je, usne su mu
podrhtavale, zubi cvokotali. Srce mu je ubrzano udaralo, kao poslije duţeg napora.

U početku je skakutao sjedne noge na drugu da se ne bi smrzao na licu mjesta, ali
hladnoća je postajala sve jača, od nje je sve trnulo, probijala mu se kroz odjeću, jeţila
njegove udove s guščjom koţom.

Odjednom, kad se više nije nadao, zvuk dekompresije nadjačao je jednolično brujanje
prostorije s hladnjačom. Vrata su se otvorila i kaskader je lagano krenuo ka njemu, s
pištoljem u jednoj a noţem u drugoj ruci.

- Uţas jedan ova hladnoća, zar ne? - rekao je naginjući se prema tinejdţeru. - Prije
nego što je čovjek iskusi, ne moţe ni da zamisli koliko je to mučenje.

Jednim rezom oštrice noţa presjekao je konopac koji je izranjavio Romualdove
zglobove. Tinejdţer je gotovo puzeći izašao iz hladnjače.

Tarasov ga je ispratio pogledom. Znao je kakve komplikacije izaziva nagla promjena
temperature. Romuald je imao isprekidan dah. Kašljao je zvučno, trljao je sebi ramena,
ruke, lice, ali mu je i dalje bilo hladno. Jedino su mu veliki udisaji toplijeg vazduha
donosili malo olakšanje.

Tarasov ga je samo nekoliko trenutaka ostavio na miru.
- Neću da ti postavljam pitanje deset puta - upozorio ga je. - Alternativa je prosta: ili
ćeš mi smjesta odgovarati ili se vraćaš u hladnjaču odakle više nikada nećeš izaći.
Zatvorenih očiju Romuald je i dalje dahtao. Tarasov je nastavio sa svojim prijetnjama:
- Misliš da je ono što si upravo preţivio pakao, ali varaš se. To je tek početna
poslastica. Razmisli dobro: ti si usred nedođije. Moţeš da vičeš koliko god hoćeš, niko te
neće čuti. Ako ne progovoriš, crknućeš sasvim sam, sporo i na surov način.
Romuald je otvorio oči, bacio brz pogled unaokolo. Nigdje izlaza da bi se nadao da
moţe da pobjegne. Nikakvo mjesto gdje bi se sakrio.
Rus se namjestio ispred njega.
- Pitam te posljednji put: zašto si me pratio?
Tinejdţera uhvati novi napad kašlja.
Tarasov je postao, nestrpljiv i ščepao ga za kosu.
- Hoćeš da mi odgovoriš?
Skupljajući svu svoju energiju, Romuald je naglo pognuo glavu i na prepad udario
njome napadača iz sve snage u grudni koš.
Iznenađen, Rus je istrpio napad. Tinejdţer je to iskoristio i krenuo da trči, ali
kaskader je jednim udarcem noge osujetio njegov zalet.
- Mislio si da ćeš otići tek tako?
Romuald je pao svom teţinom na metalni sto, na koji je Tarasov poloţio svoje stvari.
U sekundi se ubica bacio na njega i pretukao ga. Direkt u stomak, kroše, lakat u
rebra: udarci su pljuštali bez predaha. Batine su se nastavile šutiranjem kad je Romuald
pao na zemlju.
Kad se oluja stišala, tinejdţer, pretučen, nije imao snage da se podigne. Tarasov ga je
uhvatio za jaknu i ponovo ga odvukao do hladnjače.

159

- Иди к черту - urlao je dok je zatvarao metalna vrata.
Uvjerio se da su vrata dobro zaključana i vratio se u glavni magacin. Podigao je sto
koji je tinejdţer bio oborio, pokupio kompjuter, paklu cigara i ključeve. Provjerio je da mu
noutbuk nije polomljen i stavio ga u svoju torbu koju je spustio na mjesto suvozača u
pikapu. Izvadio je cigaretu i pogledao na sat.
Kasnije, pomislio je vraćajući cigaretu u paklu.
Zaputio se u dno hangara koji je izlazio na niz boksova zaštićenih metalnim vratima.
Otvorio je prvi u kome je bio parkiran motor, koji je izgledao kao čoper iz sedamdesetih
godina: Harli-Dejvidson «Fat Boy» s hromiranim, vatrenoţutim trupom.
Izvukao je motor iz «garaţe» i odvezao ga na svjetlost: bila je to mašina s ogromnim
rezervoarom, širokim točkovima, s agresivnom viljuškastom polugom i perforiranim
diskovima.
Provjerio je da li je njegov Glok u holsteru, na desnoj strani grudi, zatim je ubacio
manje oruţje u futrolu na gleţnju. Navukao je kacigu i veliku jaknu prije nego što će
uzjahati svog čeličnog konja. Dao je gas i aktivirao prijemnik GPS-a na instrument-tabli
kako bi unio tečne koordinate kuće Metjua Šapira. Gotovo istog trenutka je sistem za
geolokalizaciju izračunao različite maršrute da bi se došlo do Bikon Hila. Tarasov je
izabrao najbrţu. Navukao je rukavice, ponovo pogledao na sat i produţio do ulaza u
skladište. Tu je pritisnuo prekidač da bi isljučio svjetlo i napustio je bivše klanice.

***

Motor se izvukao s krivudavih puteva koji su okruţivali Uindham i jurio je
Interstejtom 93 u pravcu Bostona. S vjetrom koji mu je duvao u lice, Oleg Tarasov je vozio
sa otvorenim vizirom dok ga je umirivao zvuk dvocilindra. Saobraćaj je bio začuđujuće
prometan. Tim ritmom biće u gradu za manje od četrdeset minuta.

Ostajući i dalje usredsređen na voţnju, zaključio je svoju neuobičajenu nagodbu koju
je trebalo da izvrši. Bilo je mnogo jednostavnije prosvirati metkom glavu Metjuu Šapira ili
mu prerezati grlo jednim potezom noţa. Ali Kejt Šapiro je bila vrlo jasna: nije htjela oruţje.
Jer bi vatreno oruţje ili noţ neizostavno značili policijsku istragu. A njoj je apsolutno bilo
stalo da policajci ostanu van te «stvari». Još tog popodneva, ona mu je ponovila da ostatak
isplate ugovorene sume zavisi od toga da li će se plan odvijati tačno onako kako je ona
predvidjela: njen muţ mora da strada u teškoj saobraćajnoj nesreći. Nesreći koja će
prouzrokovati traumatizam lobanje praćen cerebralnom hemoragijom.

Oleg je progutao pljuvačku. Kejt ga je izabrala zato što je u mladosti, u Rusiji, bio
započeo studije medicine i radio kao medicinski tehničar. Nije mu dakle bio problem da
jasno razumije instrukcije doktorke: da totalno i bespovratno uništi centralni nervni sistem
koji se nalazi u lobanji Metjua Šapira, s tim da ostali dio tijela ostane neoštećen. Drugim
riječima, simulirati nesreću da bi mu se uništio mozak, ali očuvali organi. U slučaju
cerebralne smrti, srce moţe i dalje da kuca tokom više od dvadeset i četiri sata, jer aparati
za reanimaciju omogućavaju da se odrţi dotok kiseonika u krv.

Tarasov je imao princip da nikada ne pokušava da razumije motivacije svojih
klijenata. Nije ih ni osuđivao. Svako uvijek ima svoje razloge. To ne mijenja stvar: od
makijavelističkog plana koji je smislila ova ţena podilazila ga je jeza. Ĉak je do te mjere
išla u detalje da je sama predloţila mjesto nezgode. A to je bila prokleto dobra ideja...

«Korniš» je bila jedna uska betonska rampa koja se nalazila ne na padini litice, već na
uzdignutom terenu, koji je omogućavao da se zaobiđe saobraćajna petlja. Ako biste znali
da postoji, uštedjeli biste dragocjeno vrijeme od Konoli Avenije do Ulice Roup, male
prometne ulice iza stanice Dţamajka Plejn.

Mada konfiguracija puta ne dozvoljava veliku brzinu, za dvije posljednje godine,
trojica motociklista su stradala. Za to su krive metalne bankine duţ puta, na čiju opasnost

160

udruţenje motociklista nije propustilo da ukaţe. Uzrok je razdaljina između barijere i
zemlje: prazan prostor od pedeset centimetara koji lako moţe da se preobrati u giljotinu
ako, poslije iskliznuća, motociklista prođe nesretno ispod barijere. U razmaku od nekoliko
mjeseci, dva čovjeka su ovako doţivjela uţas da im se kaciga zaglavi u međuprostor
bankine, dok je jedan drugi u punoj brzini udario ujedan od štabova ovih bezbjednosnih
barijera. Ove tri smrti na istom mjestu su opomenule opštinski tim. Tada je započela
rasprava u cilju poboljšanja bezbjednosti ove dionice. Dok do toga ne dođe, opština je
skinula sa sebe odgovornost, zabranivši taj put za motore.

Ali koje stvarno poštovao tu zabranu?
Prema riječima Kejt, nije ni njen muţ...
Oleg je spustio vizir na kacigi. Bacio je pogled u retrovizor i izašao iz kolone da bi
pretekao niz kamiona. Mnogobrojni saobraćajni znakovi ukazivali su na blizinu grada.
Udvostručio je paţnju da ne bi propustio izlaz 26 u pravcu Storou Drajva. Kako mu je
pokazivao njegov GPS, vozio je expresswayem koji je išao duţ rijeke Ĉarls sve do odvajanja
za Ulicu Bikon. Krenuo je u pravcu Kopli Skvera, ušao u Ulicu Maunt Vernon i stigao do
Luizburg Skvera. Zatim je parkirao motor pod drvećem na trgu, skinuo kacigu i stavio
cigaretu među usne. Prevrnuo je dţepove, ali nije uspio da nađe kutiju šibica. Frustriran
što ne moţe da zapali jednu, osorno je pogledao prozor koji mu je označila Kejt Šapiro.
Kroz staklo je naizmjenično razlikovao obrise jednog čovjeka i jedne male djevojčice.
Bilo mu je neugodno, ali za manje od dvadeset minuta, taj čovjek će biti mrtav.

***

- Jesu li mi lijepi crteţi? - upitala je Emili, pruţajući svome ocu tri lista iz bloka.
Met ih je paţljivo pogledao: usred simfonije toplih boja isteklih iz vrha flomastera,
jasno su se raspoznavah irvasi koji vuku saonice Djed Mraza, jedna princeza i Snješko
Bjelić. Nije loše za djevojčicu od tri i po godine.
- Predivno je dušo! - rekao je oduševljeno, milujući je po kosi. - Mama će biti srećna
da vidi kako si lijepo naslikala naš jelovnik. Hoćeš li da ga staviš na sto?
Emili je pristala i odjurila u dio sa trpezarijom, popela se na stolicu i spustila u svaki
od tri tanjira meni od te posebne večeri, koji se sastojao od omiljenih jela njene majke:

Ohlađeni karpaćo
Sen-Ţak sa kavijarom
Supa od artičoke uz male brioše sa tartufima
Ostrige Rokfeler
Kuvani jastog iz Mejna i krompirići sa Nuarmutijea
Torta sa pekan orasima i čokoladom
- Vodi računa da ne padneš! - dobacio je Metju, nadzirući je iz daljine.
Obrisao je ruke o kecelju, obnavljajući istovremeno u svojoj glavi sastojke za nadjev
da bi garnirao svoje ostrige Rokfeler: bijeli luk, peršun, estragon, vlasac, slanina, prezle,
maslinovo ulje, kajen biber...
Met je pogledao na zidni sat. Sada bi trebalo da se pojavi Kejt. Provjerio je da li je
stavio bocu šampanjca da se hladi, koju je čuvao za ovu priliku, zapitao se da li da počne
da zagrijava rernu, prekontrolisao kako mu se kuvaju krompirići...
- Tata, gladna sam! - poţalila se Emili.
Podigao je pogled. Djevojčica se vratila da se igra odmah pored jelke.
- Za nekoliko minuta, dušo - uvjerio ju je on.
Girlande koje su svjetlucale mijenjale su boje od ruţičaste, srebrne i plave, stvarajući
bajkoviti prsten oko njegove kćeri, zbog čega je hčila na princezu.
- Slikaću te pored jelke i poslaću je mami da bi malo poţurila - odlučio je.
Taman je dohvatio telefon kad je ovaj počeo da vibrira u njegovim rukama.
Bila je to njegova ţena.

161

U dolini sjenki

Nevolja nas, poput ţestokog vjetra, ometa da idemo kuda ţelimo,
ogoljuje i ostavlja suočene sa nama samima kakvi jesmo,
a ne kakvi mislimo da jesmo.
ARTUR GOLDEN

24. DECEMBAR 2010.

DŢAMAJKA PLEJN (PREDGRAĐE BOSTONA)

20.59H

Bolnička soba se kupala u bijeloj svjetlosti. Ĉekajući na presađivanje, Nik Fič se
nalazio u komi. Od sada je ţivot poslovnog čovjeka zavisio samo od vještačkog respiratora

prikopčanog kraj kreveta. Kejt je škiljeći provjerila da li je dobro priključena infuzija,
konstante i ispravan rad elektrokardiografa. Zatim se nagnula i brzo spustila poljubac na

usta svog ljubavnika.
Do skorog viđenja. Ne brini. Ja se staram o svemu.

Zatvorila je oči da bi prikupila svoje rezerve energije, zatim duboko udahnula,
skinula bijeli mantil i izašla iz sobe.

Samo ne ustuknuti. Pratiti plan.
Pošla je liftom do prizemlja i pozdravila rijetke kolege koje je susrela na hodniku koji

vodi u hitnu pomoć.
Ne gubiti vrijeme.

Kao što je očekivala, u bolnici je bilo mirno. Osim rana od noţa za ostrige, za Badnje

veče bilo je mnogo manje guţve nego uveče 31. decembra. Ĉak je i prostorija za odmor,

uprkos svojim ukrasima, izgledala nekako dosadno.

Iz svog ormarića Kejt je pokupila kaput, tašnu i mobilni telefon. Prvo je nazvala svog

muţa. Obratila mu se, hodajući sve vrijeme, prolazeći dugačkim providnim hodnikom koji
vodi do parkinga, igrajući besprekomo svoju ulogu uzorne supruge, prateći savršeno
svaku Metovu reakciju.

- Zdravo, dušo. Izlazim ovog časa iz bolnice, ali kola su i dalje u kvaru na parkingu! -

slagala je. - Kao i uvijek, bio si u pravu: stvarno treba da se otarasim te krntije.

- Rekao sam ti hiljadu puta... - primijetio je Metju.
- Ali toliko sam vezana za njih, za moju staru mazdu kupe. Znaš da je to prvi auto

koji sam mogla sebi da priuštim kad sam bila studentkinja.
- To je bilo devedesetih godina, srce moje, a i u to vrijeme je već bio «polovnjak»...

- Pokušaću da uzmem metro.
- Šališ se? U kraju je u ove sate previše opasno. Uzimam motor i dolazim po tebe.

- Ne, stvarno, previše je hladno. Pada nekakva susnjeţica, nije pametno, Mete!

Vrlo dobro je znala da će on biti uporan. Pustila ga je da igra svoju ulogu muškarca

zaštitnika prije nego što mu je «popustila».

- U redu, ali vodi računa onda! Ĉekam te - rekla je, prolazeći kroz automatska vrata.

Spustila je slušalicu i izašla na parking.

Hladnoća je počela da joj štipa lice, ali ona to nije ni osjetila.

***

21.03H

Samir Narahejem je dao kontakt ključem na svom kamionu-cisterni i napustio kraj s

fabrikom brašna Olvit u zapadnoj industrijskoj zoni Dţamajka Plejna.
Obavljao je svoju posljednju isporuku prije nego što će se vratiti kući i pridruţiti

162

svojoj ţeni Sajano. Dan je bio dug i teţak. Samir, normalno, nije trebalo da radi za Badnje
veče, ali gazda mu je telefonirao u bezizlaznom poloţaju početkom jutra da bi od njega
zatraţio da pod hitno zamijeni jednog vozača koji ne odgovara na poziv. Iako su on i
njegova supruga planirali da provedu dan u porodičnom okruţenju, Samir se nije usudio
da odbije «predlog» svoga šefa. S ekonomskom krizom i Sajaninom trudnoćom nije bio
trenutak da rizikuje da izgubi posao.

U svakom slučaju bio je u frci...
Pogledao je na sat na instrument-tabli.
Ne smijem da gnjavim!
Trebalo je da do 22 časa isporuči svoj tovar brašna jednoj fabrici u Kvinsiju, juţno od
Bostona.
Samir je malo ubrzao, kršeći propisana ograničenja.
Nije ni sanjao da će kroz nekoliko munuta ubiti nekoga svojim kamionom...

***

21.05H

Kejt je krenula napolje ka parking mjestima da bi došla do svojih kola. Stigavši na
mjesto broj 66, sa zaprepašćenjem je vidjela da je prazno. Ukrali su joj kupe!

Nemoguće!
Bila je parkirala kola na uobičajenom mjestu kad je stigla početkom popodneva, bila
je sigurna u to!
Osjetila je kako je obuzima bijes i dvoumila se koji korak da preduzme. Trebalo je da
pozove plaćenog ubicu da bi mu dala zeleno svjetlo prije nego što Met napusti kuću. Ali
uspjeh plana je zavisio i od toga da ona bude prva na mjestu «nesreće».
Htjela je po svaku cijenu da nadgleda dolazak hitne pomoći i vješto iskoristi manjak
osoblja za Boţić. U prvo vrijeme je računala da odigra na kartu dvostrukog statusa ljekara
i ţrtvine supruge. Zatraţiće da zadrţi Metjuovo tijelo «pod nadzorom» sve do bolnice,
pojuriće da uradi angiografiju kojom će potvrdtiti cerebralnu smrt, sama će osigurati da
njegovo srce bude vještački odrţavano u stanju funkcionicanja i brzo će regulisati
probleme koji se tiču saglasnosti za doniranje organa. Jutros nije zaboravila da provjeri da
se u novčaniku njenog muţa nalazi kartica za doniranje organa koju ga je ubijedila da
napravi prije tri godine. Znala je da će medicinski odbor upravo njoj postaviti pitanje i
zatraţiti da donese odluku: muţ joj je odrţavao daleke veze sa roditeljima, koji ţive na
Floridi, i nije imao drugu porodicu u Bostonu.
Plan će joj uspjeti pod uslovom da se stvari ubrzaju. Ĉim princip uzimanja organa
bude utvrđen, laboratorija će pristupiti dobijanju serumološog rezultata i ustanoviće stanje
organa zahvaljući medicinskoj bazi podataka. Tolika ispitivanja koja će ih usmjeriti na
potencijalne i kompatibilne primaoce. Nik je bio na listi prioriteta, «crvenoj listi», i biće
odmah identifikovan. Već dva mjeseca je ona vrebala rasporede timova i, kako neće moći
lično da operiše Nika, obezbijedila je da deţurni kardiohirurg te noći bude jedan od
najboljih ljekara u bolnici.
Danima, mjesecima, godinama, sve je planirala.
Osim da će joj ukrasti kola na ovom prokletom parkingu...
Ne gubiti prisebnost.
Kejt nije predvidjela ovu vrstu teškoće, ali morala je da sačuva prisebnost. Kao u
šahu. Sjetila se rečenice Tartakovera, majstora ove discipline: Taktika se sastoji u tome da
znate šta treba uraditi kad nešto moţe da se uradi. Strategija se sastoji u tome da znate šta treba
uraditi kad ništa ne moţe da se uradi.
Trčećim korakom je odjurila do kabine s čuvarom zaduţenim da motri na parking i
prijavila je krađu vozila.

163

- Nemoguće, gđo. Ja deţuram od podneva. Napamet znam vaš kabriolet i mogu da
vam garantujem da nije izašao iz kruga bolnice.

- Ali vidite da nije više tamo!
- Zato što ste ga parkirali na nekom drugom mjestu! To se dešava svakodnevno.
Prošle nedjelje je doktor Stem takođe mislio da su mu ukrali porše, a on je bio došao na
posao taksijem!
- Ah nisam valjda luda!
- Nisam to rekao, doktore! Baciću pogled na donje nivoe - potvrdio je, pokazujući
monitore kamera za nadzor.
To je to...
Kejt se već bila okrenula i otišla kad ju je čuvar pozvao.
- Evo ga ovdje vaš kupe, gđo. Na nivou 3, mjesto 125! - objavio je, pokazujući joj
ekran, dok mu se na licu ocrtavao pobjednički osmijeh, kao da kaţe: Ovi ljekari, svi su
izgubjeni slučajevi...
Kejt je zaobišla liftove i sjurila se niz stepenište koje je vodilo do podzemnog
parkinga.
Onaj kreten od čuvara je imao pravo. Mazda kupe je bila parkirana na posljednjem
nivou.
Kako je to bilo moguće? Imala je mjesto sa svojim imenom na toj površini. Ovdje
štaviše nikada nije bila. Neko joj je premjestio kola, to je sigurno. Ali zašto? Da li je to imalo
veze sa sveţnjem ključeva koje je izgubila početkom sedmice? Pitanja su se tiskala u njenoj
glavi, ali ona je odlučila da ih ignoriše.
Pogledala je u telefon: «nedostupna mreţa». Normalno, nalazila se u suterenu.
Otključala je bravu na kolima, upalila ga i napustila podzemni parking. Ĉim je izašla
na površinu, pojurila je svom brzinom sve do izlaza. Prije nego što je izašla na put,
nakratko je pozvala Olega Tarasova da bi mu konačno dala zeleno svjetlo.
Dok se utapala u saobraćaj, primijetila je u svom retrovizoru kamion-cistemu kako
skreće na uglu avenije, u suprotnom smjeru od nje.

***

STARA INDUSTRIJSKA ZONA UINDHEMA
21.08H

Prostorija s hladnjačom bila je u potpunom mraku.
Romuald je kresnuo još jednu šibicu, izvađenu iz kutije koju je uspio da ukrade ubici
kad ga je ovaj premlatio. Naivno je povjerovao da će mu moţda biti od koristi, ali u
ledenom skladištu nije bilo ničega što bi se moglo zapaliti. Naslagane drvene palete bile su
previše vlaţne da bi mogle da gore.
Jedno drvce se zapalilo, proizvodeći slabu svjetlost koja je tinjala samo nekoliko
sekundi.
Potom je prostorija ponovo utonula u mrak.
Samrtna hladnoća obavijala je tinejdţera, stezala ga je za gušu, ledila mu lice,
oduzimala nos i uši. Ledeni dah štipao mu je ruke, uvlačeći mu se u svaki dio tijela,
prodirući sve do srţi u kostima. Nevidljivi neprijatelj protiv koga nije mogao da se bori.
Pošto je u početku bio ubrzan, njegov srčani ritam je sada postao mnogo sporiji.
Drhtanje i strah su se stopili u uţasni umor. Osjećao je kako ga postepeno izdaje snaga. Bio
je iznemogao. Da ne bi pao u stanje letargije, sebi je zadao cilj da na, otprilike, svakih deset
minuta upali po jedno zrnce šibice i drţao se tog obreda.
Stopala i noge su mu bili ukrućeni, kao u tetanusnim grčevima. Na času biologije je
naučio da krv, da bi se izborila sa hipoglikemijom, napušta ekstremitete tijela da bi

164

očuvala dvije svetinje, srce i mozak.
U glavi je osjećao smušenost, kao da će svakog časa da se onesvijesti. Nije uspijevao

da otvori usta ili progovori i misli su mu postajale usporene. Bronhije su mu bile
opterećene, ali više nije imao snage čak ni da kašlje. Jedva da je uspijevao da i dalje diše.

Ni u jednom od svojih košmara nije zamišljao da hladnoća moţe da bude toliko jaka.
A kaskader je bio u pravu: najuţasnija je svijest o tome da niko neće doći da vas izbavi.
Saznanje da ćete crknuti sami, u mraku, u surovim mukama.

***

BOSTON, BIKON Hil
21.09H

Za manje od minut nakon što je spustio slušalicu, Oleg Tarasov je primijetio Metjua
Šapira kako silazi niz stepenice pred kućom. Rus je stavio kacigu i rukavice, ne ispuštajući
iz vida mladog profesora. Vidio je kako sjeda na motor a njegovo stručno oko odmah je
zapazilo model: Trijumf Tajger Kab s kraja pedesetih godina, divno renoviran, sa njegovim
okruglim farom, niskim sjedištem i vatrenocrvenim hromom.

Pustio je Šapira da malo odmakne, dao gas na svom Harliju i pošao za njim.

***

21-11 H

Ţureći da se nađe sa ţenom, Metju je u punoj brzini prošao kroz grad. Kvart koji je
poznavao kao svoj dţep, voţnja koju je obavio na stotine puta. Ulica Ĉarls, Ulica Bikon,
Ulica Arlington... Uprkos slaboj susnjeţici, njegov stari motor je prianjao uz asfalt i dobro
se drţao puta. Još više je ubrzao u Kolambasu, prostranoj prometnoj ulici koja se proteţe
pravo i koja povezuje centar sa Saut Endom, Roksberijem i istokom Dţamajka Plejna. Bilo
je još rano, ali grad je bio pust. Svjetlost dekoracija se stapala sa svjetlošću kancelarija i
prodavnica. Srebrni anđeli su bili zakačeni na uličnim svjetiljkama, girlande sa zvijezdama
su blistale s hiljadu iskrica a čudni fosforescentni krugovi obavijali su drveće, stvarajući
futurističku atmosferu.

Pribliţavajući se perifernim kvartovima, rasvjeta je postajala sve ređa. Metju je osjetio
kako mu se motor zanio dok je prebrzo ulazio u kruţni tok iznad stanice Dţekson Skvera.
Uspio je bez teškoće da ga stabilizuje, zatim je obišao stanicu i kročio na «korniš»,
betonsku rampu između Ulice Roup i Konoh Avenije, ulice u kojoj se nalazila Kejtina
bolnica. Teorijski, ova prečica je bila zabranjena za motore, ali nikad nije vidio nijednog
policajca da sastavlja zapisnik na tom mjestu. Ipak, vozio je oprezno zbog nestabilnog
zemljišta. Nešto malo prije nego što će stići do oštre krivine, primijetio je u svom
retrovizoru drugog motociklistu koji mu se previše pribliţavao, sjedeći na ogromnom,
sređenom Harliju.

Far ga je zaslijepio.
Nemam ţelju da se trkam, pomislio je, usporivši i sklanjajući se udesno da bi ga
propustio. Kruzer je izašao iz trake da bi ga pretekao ali u posljednjem trenutku je
naprasno skrenuo. Prednji točak Harlija udario je u zadnji točak Trijumfa od čega je ovaj
izgubio ravnoteţu. Iznenađen silinom udara, Metju je izgubio kontrolu nad svojim
motorom.
Posljednjim refleksom okrenuo je guvernalu i blokirao zadnji točak da bi oborio
motor koji je otklizao po raskvašenom asfaltu i zaglavio se među prečkama metalnih
barijera. Zbačen sa Trijumfa, Metju se otkotrljao na zemlju. Kacigom je udario nekoliko
puta u beton, a jedna noga mu je poprečno udarila u stub koji je podupirao bankine, prije
nego što je ostao nepomično da leţi. Trebalo mu je desetak sekundi da shvati šta mu se
dešava. Leţeći na zemlji, pokušao je da ustane i jauknuo od bola. Bila mu je slomljena

165

desna noga. Oslonio se na bankinu i podigao kacigu. Ĉim je oslobodio lice, Metju je spazio
vozača čopera kako se ustremljuje na njega, naoruţan bejzbol palicom.

Ĉovjek je već bio zamahnuo ka njemu, speman da mu slomi vrat...

***

Dva hica Tejzera pogodila su Rusa u potiljak, izazivajući električno praţnjenje koje ga
je dotuklo. On se grubo srušio, kao udaren gromom.

Obučena u crne helanke i koţnu jaknu, Ema je iskoristila oduzetost ubice da ga
razoruţa.

- Jesi dobro? - upitala je hrleći ka Metjuu.
Podigao je pogled ka toj ţeni koja je preko lica imala navučenu tamnu zimsku kapu i
koja se pojavila niotkuda da bi mu spasila ţivot.
- Ali... Šta se dešava?
- Vaša ţena! - povikala je Ema. - Hoće da vas ubije!
- Šta? Šta buncate! Ko ste vi?
Ema nije imala vremena da odgovori.
Dva okrugla blještava fara probila su se kroz noć. Kejtina mazda kupe parkirala se
pored Harli-Dejvidsona. Doktorka je izašla iz kola i hladnim pogledom osmotrila situaciju.
Ništa se nije odigralo po planu.
- Dušo! - pozvao ju je Metju.
Kejt ga nije ni pogledala. Pitala se samo ko je ta ţena s izgledom Ţene mačke koja joj
je upravo upropastila plan.
Rješavati probleme jedan po jedan.
Nagnula se nad Tarasovim i primijetila pogotke Tejzera zadate na potiljku.
Paralizovanog nervnog sistema, ubica je nepokretno leţao na asfaltu, napreţući se da dođe
sebi. Pretraţujući po unutrašnjem dţepu Olegove jakne, ona je pronašla ono što je traţila:
Glok 17 od polimera, sa šarţerom. Kejt je uzela automatski pištolj u ruke i opalila u pravcu
Eme da bi je primorala da uzmakne. Opruţene ruke, vertikalno u odnosu na tijelo, prstiju
zgrčenih na obaraču, Kejt se kretala ka svome muţu.
Još uvijek mogu da spasim Nika. Metak u glavu će ubiti Metjua, ali će sačuvati njegovo srce.
- Kejt, šta to radiš, dušo? Šta to...
- Umukni! - urlala je. - Ne nazivaj me dušo! Ti me ne poznaješ. Ne znaš ništa o meni.
NIŠTA!
Okončaću moje dane u zatvoru, ali Nik će ţivjeti...
Lice lijepe doktorke se bilo izobličilo. Izgubila je svoju privlačnost i ljepotu da bi se
pretvorila u porcelansku masku, bijelu i hladnu. Samo su joj oči gorjele, zapaljene bijesnim
plamenom. Poput robota, nastavila je da hoda prema muţu.
- Voljela bih da ti objasnim, Mete, ah ti to ne bi mogao da razumiješ.
Ema se bila sklupčala na suprotnoj ivici puta. Škiljeći, ona je primijetila kaskadera
kako se očajnički trudi da ustane. Tada je primijetila holster privezan za Tarasov gleţanj.
Nešto joj je škljocnulo u glavi. Otpuzala je do njega i izvukla mu iz futrole Smit i Veson 36.
Rukama je obuhvatila kundak i ispruţila ruku da bi nanišanila Kejt.
Nema se vremena za postavljanje pitanja.
Cijev Kejtinog Gloka bila je uperena u glavu njenog muţa, a Emina se pruţala u
pravcu doktorke. Dvije ţene su bile spremne da opale.
Ema se pomolila da ne zadrhti.
Prva je povukla obarač.

***

Pogođena u grudi, Kejt je pala unazad. Tijelo joj se zanjihalo iznad bankine i ona se
stropoštala niz strmu padinu provalije.

166

Duga tišina, gotovo nestvarna, uslijedila je poslije pucnja.
Odbačena na zemlju zbog ţestine trzaja, Ema je nekoliko sekundi ostala drhteći, u
šoku, bez glasa.
Oleg Tarasov je bio uspio da se teškom mukom uspravi i shvatio da je za njega
najbolje da napusti mjesto. Bez kacige, popeo se na Harli, dao gas i pobjegao u suprotnom
smjeru od onog kojim je došao.
Poslije pedesetak metara, na raskrsnici, kamion s brašnom Samira Narahejema
udario je direktno u njega.

***

Ema se pribrala. Ugledala je Metjua na nekoliko metara od sebe, potpuno klonulog, u
stanju šoka. Ali ţivog.

Romuald!
Otrčala je sve do olupine motora i iščupala GPS koji je bio dvostruko pričvršćen vrlo
jakom prianjajućom gumom. Zatim se vratila nazad i uskočila u Kejtina kola.

***

Ĉim je ušla u kola, skinula je zimsku kapu i konsultovala sistem za geolokalizaciju.
Kao što se nadala, sprava je zadrţala u memoriji posljednje voţnje koje je ubica obavio.
Upalila je kola i uz škripu točkova napustila «komiš».

Boston je bio pust. Uključila se na 1-93 sa sjevera i počela da vozi auto-putem,
oglušujući se o sve bezbjednosne propise i opreznost. Bilo ju je briga za ograničenja,
patrole, opasnost. Ništa nije bilo vaţno osim Romualda.

Pod uslovom da mu se ništa nije desilo...
Vozila je s gasom do daske pola sata a onda je izašla s auto-puta kod Uindhema, na
granici Masačusetsa i Nju Hempšira. Pustila je da je vodi GPS, idući sporednim putevima
sve dok nije izbila u pojas stare industrijske zone.
A sada?
Ema je pogledala u ekran navigatora: strelica je označavala da zona odredišta nije
daleko, ali je nedostupna kolima. Ostavila je upaljene farove i izašla iz kola. Taj dio puta je
bio u potpunom mraku. Nije mogla da vidi mnogo, osim visoke ţičane ograde koja se
uzdizala pred njom. Odlučila je da se uzvere uz mreţu golim rukama. Prelazeći s druge
strane ograde, jedan kraj ţice, oštar kao noţ, zabio joj se u gornji dio ruke i rasparao joj
koţu na najmanje pet centimetara.
Od bola se zateturala. Osjetila je kako joj krv lije ispod dţempera i jakne, ali nije htjela
da ţali nad svojom sudbinom. Odbacila se i otkotrljala na zemlju. Zatim je ustala i zatrčala
se da bi se uzverala na vrh jedne kosine odakle je uspjela da razabere fantomski grad.
Stare fabrike i napuštena skladišta pruţah su se u nedogled. Mjesto je bilo nadrealno.
Pravi dekor za filmove strave i uţasa. Nekoliko vagona se kotrljalo po staroj ţeljezničkoj
pruzi. Od fijukanja vjetra škripale su stare metalne instalacije. Izobličene siluete prijetile su
da iskoče iza svake barake. Dolina sjenki koja se sigurno prostirala na pet ih šest hektara.
Kako da pronađe Romualda u ovom lavirintu gvoţđurije i lima?
- Romualde! Romualde! - povikala je više puta, ali vjetar i snijeg su ove povike
odnijeli u ništavilo.
Pogledom je potraţila neki putokaz ili detalj na osnovu kojeg bi mogla da se
orijentiše, ali nije se vidjelo ni na tri metra.
Sklanjajući pahulje koje su joj se kačile na lice, sluţeći se mobilnim telefonom kao
lampom, trčala je do iznemoglosti, naspram vjetra, krećući se prema sjeveroistoku
industrijske zone. Tarasov je nesumnjivo traţio najudaljenije mjesto od puta da bi tu
ostavio svoja kola. Odjednom ju je nekakva buka zaustavila. Upravo je prešla preko
šljunka. Osvijetlila je zemlju, dolazeći do daha.

167

Nekakav put se peo sve do dţinovskog skladišta.
Krenula je naprijed nekoliko koraka da bi osvijetlila zarđalu tablu:

REGIONALNE KLANICE OKRUG HILSBOROU

Ponovo je nastavila da trči sve do glavne zgrade. Tu je opazila tragove točkova, koje
je polako prekrivao snijeg. Srce je počelo snaţno da joj udara u grudima. Ovdje je neko
skoro dolazio.

Odgurnula je svom snagom visoka klizna vrata, na koja se ulazilo u prostoriju, i
zatvorila ih za sobom da vjetar ne bi ulazio.

-Romualde!
Mjesto je bilo obavijeno tamom, ali čulo se brujanje grijanja ili klimatizacije.
Ema je pritisnula prekidač i blijedo svjetlo se raspršilo, otkrivajući skoro prazno
skladište s golim betonskim zidovima.
Na sred zgrade, prepoznala je kaskaderov bordo pikap.
Prišla je kamionetu i pogledala unutra.
Niko.
Zaţalila je što nije ponijela sa sobom kaskaderov mali kompaktni revolver.
- Romualde?
Na kraju glavne prostoriije, hodniku obliku lakta izlazio je na niz gvozdenih vrata.
Prva su bila od neke prazne prostorije. Ostala su bila zaključana. Sklopila je oči, ali njena
obeshrabrenost nije potrajala ni sekundu.
Odlazeći, ubica se pobrinuo da sve ugasi.
Osim...
Sum generatora!
Ona se vratila unazad, pokušavajući da prepozna izvor buke. Zujanje je dopiralo iz
hladnjače. Jako je počela da lupa u metalnu pregradu.
- Romualde?
Ne, to je nemoguće. Nije tu...
- Romualde? To sam ja, Ema, čuješ li me?
Pokušala je da otvori vrata, ali uzalud. Sagnuvši se, primijetila je jedan dio od sjajnog
čelika u obliku guvernale. Skroz ga je okrenula i rashladna prostorija se otvorila.
Zahvaćena polarnim dahom, pojurila je unutra.
- Romualde!
Pri svjetlosti telefona, usred pomrčine, spazila je krznenu kapu tinejdţerove zimske
šuškave jakne.
Pojurila je ka njemu. Leţao je beţivotno. Skupivši svu svoju snagu, počela je da vuče
da bi ga izvadila iz samrtnog hladnjaka i odvela na okolnu temperaturu. Stavila je telefon
na spikerfon i pozvala 911 da zatraţi kola hitne pomoći da preuzmu pacijenta s
hipotermijom.
Ĉekajući pomoć, traţila je znakove disanja koje nije našla, puls koji nije mogla da
uhvati jer je bila previše nervozna. Romualdova koţa je bila olovne boje, modra, mrtvačka.
Sranje!
Nije imala ni najmanji pokrivač da ga ugrije. Onda se dosjetila pokreta za
preţivljavanje koje je bila naučila nekoliko mjeseci ranije, tokom jednog seminara koji su
morali da prate svi zaposleni u Imperatoru. Seminar koji joj se tada učinio debilnom i
beskorisnim, i ne pomišljajući ni na trenutak da će joj to jednog dana moţda koristiti.
Srećom, vjeţbe koje je izvela na lutki sad su joj se vraćale u punoj jasnoći. Poloţila je
tinejdţera potpuno ravno, postavila se na koljena pored njegovog grudnog koša, podigla
mu dţemper i postavila dlan svoje desne ruke na donji dio grudne kosti. Drugu ruku je
stavila preko prve. Ispruţenih ruku, pritisnula je svom teţinom, zabijajući ruke u

168

Romualdove grudi, zatim se uspravila prije nego što će nastaviti ciklus kompresije i
opuštanja, da bi podstakla cirkulaciju krvi u tinejdţerovom tijelu.

I jedan i dva i tri! Jedan i dva i tri!
Izbrojala je trideset kompresija, zatim je tinejdţeru dala dva puta vještačko disanje,
usta na usta.
Nemoj da umreš!
S bijesom u srcu, ponovo je otpočela ciklus masaţe srca, pokušavajući da zadrţi
pravilan ritam.
I jedan i dva i tri...
Pri svakom pritisku na grudni koš, rizikovala je da mu slomi rebra.
I jedan i dva i tri...
Vrijeme je bilo stalo. Ema je bila drugdje. Vodila je rat Onaj koji ţivot započinje
protiv smrti.
Nemoj da umreš, Romualde! Nemoj da umreš!

169

Godinu dana kasnije…

Replay

Ako je istina da moţemo da ţivimo
samo jedan jedini dio onoga što je u nama,

šta se dešava s ostatkom?
PASKAL MERSIJE

UNIVERZITET HARVARD
KEMBRIDŢ
19. DECEMBAR 2011.

Amfiteatar je bio prepun, ali bilo je tiho.
Kazaljke na bronzanom brojčaniku starog zidnog sata pokazivale su 14.55h. Ĉas
filozofije koji je drţao Metju Šapiro bliţio se kraju.
Zvuk zvona je oslobodio studente. Metju je spakovao svoje stvari, obukao kaput,
zavezao šal i izašao na kampus. Ĉim se našao napolju, zamotao je jednu cigaretu i prešao
Jard.
Park se kupao u lijepoj jesenjoj svjetlosti. Već deset dana su posebno blaga
temperatura za to doba godine i izdašno sunce nudili stanovnicima Nove Engleske
miholjsko ljeto, utoliko prijatnije što je kasnilo.
- Gospodine Šapiro! Hvatajte!
Metju se okrenuo u pravcu glasa koji ga je pozvao i po intuiciji podigao pogled.
Ragbi lopta mu se pribliţavala.
On ju je uhvatio, s takvom preciznošću, i u skoku je dobacio natrag kvorterbeku koji ju
je traţio. Zatim je izašao iz kruga univerziteta kroz ogromni portal koji je izlazio na
Harvard Skver.
Upravo je bio zakročio na pješački prelaz da bi došao do stanice metroa kada se jedan
stari Ševrolet Kamaro uz zaglušujuću buku pojavio na uglu Masačusets Avenije i Ulice
Pibodi. Mladi profesor je odskočio i ustuknuo da ga ne bi zgazio jarko crveni kupe koji se
uz škripu guma zaustavio tik pored njega.
Prednje staklo se spustilo i ukazala se riđokosa Ejpril Ferguson, njegova podstanarka
nakon ubistva njegove ţene.
- Hello, tamnokosi ljepotane, da te povezem?
- Više volim da se vratim javnim prevozom - odbio je on. - Voziš kao u video
igricama!
- Hajde, ne glumataj s tim tvojim strahovima. Odlično vozim i ti to znaš!
- Nemoj da navaljuješ. Meni je stalo do ţivota! Ţelio bih da izbjegnem da moja kći
postane siroče s četiri i po godine.
- O, u redu je! Ne pretjeraj! Hajde kukavice, poţuri! Blokirala sam saobraćaj!
Poţurivši zbog zvuka sirena, Metju je pomirljivo uzdahnuo i otvorio vrata da bi

170

uskočio u ševrolet.
Tek što je vezao pojas, kad je uprkos svim pravilima bezbjednosti kamaro napravio

opasni poluokret da bi vrtoglavom brzinom pojurio ka sjeveru...
- Boston je na drugoj strani! - pobunio se on, hvatajući se za vrata.
- Samo zaobilazim preko Belmonta. To je na deset minuta. I ne brini se za Emili.

Zamolila sam njenu bebisiterku da ostane sat vremena duţe.
- Kako si smjela! Upozoravam te, ja...
Mlada ţena je ţurno prebacila za dvije brzine a zatim naglo dala gas što je Metjua

presjeklo usred riječi. Kad je ponovo smanjila na normalnu brzinu, ona se okrenula ka
njemu i pruţila mu blok za crtanje.

- Zamisli, moţda imam klijenta za Utamarovu sliku - rekla je.
Ševrolet je napustio univerzitetsku četvrt. Krenula je brţim putem koji je išao duţ
Freš Ponda prije nego što će stići u Belmont, jedan rezidencijalni gradić na zapadu Bostona.
Ejpril je unijela adresu u GPS i stala da ga slijedi sve do otmene i poznate zone s
vikendicama. Uprkos jasnoj zabrani, kamaro je pretekao školski autobus i parkirao se u
jednoj tihoj ulici s mnoštvom drveća.
- Ideš li sa mnom? - upitala ga je, uzimajući, blok za crtanje.
Metju je odmahnuo glavom.
- Radije bih da te sačekam u kolima.
- Gledaću da poţurim koliko mogu - obećala je, popravljajući šminku u retrovizoru.
- Ne misliš li da pretjeruješ? - zadirkivao ju je on.
- «Nisam loša, samo sam tako nacrtana» - mazno je izgovorila, oponašajući repliku i glas
Dţesike Rebit.
Zatim je ispruţila svoje beskonačno duge noge utegnute u helanke i izašla iz kola.
Ostavši sam, Metju je bacio pogled preko puta ulice. Jedna majka je sa svoje dvoje
djece ukrašavala dvorište prazničnim dekoracijama. Shvatio je da je Boţić kroz nekoliko
dana i ta istina ga je bacila u nekakvo panično stanje. Sa uţasom je uvidio kako se nazire
prva godišnjica od Kejtine smrti: taj kobni 24. decembar 2010. kada se njegov ţivot survao
u patnju i nepodnošljivu tjeskobu.
Od ubistva njegove ţene, ţivot mu se pretvorio u košmar. Kako da reagujete kad
saznate da se ona s kojom dijelite ţivot već četiri godine, majka vaše male djevojčice, udala
za vas samo zato da bi vas ubila? Da bi Vas ubila samo zato da bi presadila Vaše srce i
spasila svog ljubavnika. Kako ţivjeti od sada? Kako i dalje vjerovati ljudima? Kako se
ponovo usuditi da ţivite s nekom ţenom?
Metju je uzdahnuo. Samo ga je kći spriječila da potone u ludilo i da se ubije. Kad je
događaj izašao u javnost, odmah poslije smrti Nika Fiča, morao je da se bori da zaštiti
Emili od radoznalih novinara. Postojao je jedan posebno mučan period kada ga mediji
nisu ostavljali na miru. Izdavači su mu predlagali luđačke sume da bi ispričao svoju priču,
a Holivud je htio da ekranizuje njegovu tragediju. Da bi pobjegao od ovih uljeza, ozbiljno
je tada pomišljao da napusti Masačusets, ali je bio previše vezan za Boston, svoju kuću i
studente. Od prije nekoliko nedjelja, stvar je počela da se stišava u medijima. To nije
umanjilo njegovu nevolju, ali bar je osjećao da je zbacio teret jedne bolesne popularnosti.
Preko malih stvari se polako vraćao u ţivot: šetnja po sunčanom danu s Emili,
fudbalska utakmica sa njegovim studentima, posebno dobra šala koju je izvalila Ejpril.
Ali ova blagodet je bila krhka. Bol je vrebao, spreman da ga ščepa za gušu,
ponavljajući vječno ista pitanja na koja nema odgovora. Kako prihvatiti da su najljepše
godine vašeg ţivota bile samo maskarada? Kako povratiti samopouzdanje pošto ste
izigrani na takav način? Kako pronaći riječi da biste takvu situaciju objasnili Emili?
Metju se znojio. Srce mu je jako udaralo u grudima. Spustio je staklo na kamaru,
potraţio tabletu anksiolitika u dţepu svojih farmerki i stavio je pod jezik. Lijek se polako

171

topio u njegovim ustima, donoseći mu hemijsku pomoć koja je polako rastvorila njegovu
uzrujanost. Da bi se potpuno smirio, osjetio je potrebu da puši. Izašao je iz kola, zaključao
vrata i načinio nekoliko koraka na trotoaru prije nego što je pripalio cigaretu i povukao

dugačak dim.

***

Zatvorenih očiju, lica okrenutog ka jesenjem lahoru, on je uţivao u svojoj cigareti.
Bilo je još uvijek lijepo vrijeme. Sunce se provlačilo kroz grane. Ostao je tako nepomičan
nekoliko trenutaka prije nego je otvorio oči. U dnu ulice, nekakva gomila se okupila pred
jednom kućom. On se radoznalo pribliţio jednoj brvnari, tipičnoj za Novu Englesku:

prostranoj kući s drvenim trijemom, sa šiljatim krovom i mnogobrojnim prozorima. Ispred
kuće je, na travnjaku, bila organizovana neka vrsta rasprodaje.

Metju se pomiješao sa radoznalom gomilom koja je trgovala starom robom na sto

metara kvadratnih travnjaka. Prodaju je vodila jedna lijepa mlada ţena, brineta njeţnog i
nasmijanog lica. Kraj nje je jedan šar-pej boje pijeska glodao gumenu kost.

Među neobičnim predmetima, Metju je opazio jedan laptop: Mekbuk pro, ekran od
petnaest inča. Nije bila posljednja verzija tog modela, već ona prethodna ili čak ona prije

nje. Pribliţio se i osmotrio mašinu iz svakog ugla. Aluminijumsko kućište sprave dobilo je
lični pečat zahvaljujući jednoj naljepnici od vinila, zalijepljenoj na poleđini ekrana, koja je
predstavljala stilizovanu i seksi Evu. U dnu ilustracije, mogao se pročitati potpis «Ema L.»,

s tim što se nije moglo pouzdano znati da li se radi o umjetniku koji je nacrtao figuru ili o

bivšoj vlasnici kompjutera.
Zašto da ne, pomislio je on, gledajući etiketu. Njegov stari Pauerbuk je crkao krajem

ljeta. Bio mu je potreban jedan novi laptop, ali već tri mjeseca kako neprestano odlaţe taj
izdatak za kasnije.

Predmet je bio procijenjen na 400 dolara. Smatrao je da je suma razumna.
Prišao je mladoj ţeni zaduţenoj za prodaju i pokazao na Mek.

- Ovaj kompjuter radi, zar ne?

- Naravno. To je moj stari laptop. Formatiran je hard disk i instalirana nova verzija
operativnog sistema. Kao nov je!

- Nisam siguran... - oklijevao je.
- Mislite da hoću da vas pređem? - počela je da ga zadirkuje.

Metju joj je uzvratio osmijehom. Pruţila mu je vizitkartu.
- Slušajte, evo šta predlaţem: ako u roku od šest mjeseci kompjuter bude imao i

najmanji problem, ja ću preuzeti na sebe da vam ga popravim. Moj najbolji prijatelj se
odlično razumije u informatiku.

Metju je pogledao vizitkartu:

Ema Lavenštajn.
Glavni somelijer
Imperator
30 Rokfeler Plaţa Njujork, NY 10020

- Radite u restoranu Imperator?
- Da, jeste li tu već jeli?
- U jednom drugom ţivotu - spretno je izbjegao odgovor, odagnavši jednu uspomenu
koja ga je previše podsjećala na njegov brak sa Kejt.
Šar-pej je došao da se očeše o njegovu nogu i veselo zalajao.
- Zove se Klovis i reklo bi se da mu se mnogo sviđate! - oduševljeno je rekla Ema.
Met je pomilovao ţivotinju. Sunce se provlačilo kroz grane.

172

- Moja kći sanja da ima ovako malog psa kao što je vaš - nasmiješio se on.
- Koliko godina ima?
- Ĉetiri i po.
Ema je klimnula glavom.
- Imate li djece? - upitao je.
- Ne još.
Osjetio je da je postavio previše intimno pitanje i ustuknuo.
- Znači ţivite u Njujorku...
- I vraćam se tamo za nekoliko sati - rekla je, gledajući na sat. - Došla sam da
pomognem bratu, ali ne bi valjalo da propustim avion.
Metju je oklijevao još nekoliko sekundi prije nego što se odlučio.
- U redu, uzimam ga - potvrdio je, pokazujući spravu.
Pogledao je u novčanik. Imao je kod sebe samo 310 dolara.
Bilo mu je neprijatno i nije se usudio da pregovara, ali mlada ţena ga je
odobrovoljila.
- U redu je, ustupiću vam ga po toj cijeni!
- To je jako ljubazno od vas - odgovorio je, pruţajući joj novčanice.
Izdaleka je dao znak Ejpril, koja je upravo stizala na travnjak. Ema mu je pruţila
kompjuter, koji je stavila u originalnu ambalaţu.
- Dakle, neću oklijevati da vas pozovem ako mi kompjuter ne bude radio - zaključio
je Metju, mašući vizitkarticom.
- Ako slučajno poţelite da mi se javite ranije, ne smatrajte se obaveznim da čekate da
se mašina pokvari - usudila se da izgovori.
Nasmiješio se da bi prikrio svoje iznenađenje i pridruţio se Ejpril.
Došli su do kola. Metju je insistirao da on vozi i stigli su u Boston, zaglavljeni u
zastojima. Nijednog jedinog trenutka nije prestajao da misli na tu Emu Lavenštajn.

***

BOSTON
KVART BIKON HIL
20 ĈASOVA

Metju je ušuškao Emili i pogasio svjetla, osim noćne lampe okačene iznad kreveta.
Prije nego što je odškrinuo vrata, još jednom je zagrlio svoju kćer, obećavši joj da će Ejpril
svratiti da joj poţeli laku noć.

Zatim je sišao niza stepenice koje su vodile do salona. Prizemlje kuće oblivala je
prigušena svjetlost. On se nagnuo kroz prozor i za trenutak stao da posmatra električne
girlande koje su treperile, okačene na gvozdenoj ogradi parka. Zatim je prešao u kuhinju i
izvadio pakovanje svijetlog piva. Otvorio je jednu flašu i uzeo novu tabletu anksiolitika.

- Hej, lijepi dečko, vodi računa o toj vrsti mješavine, moţe biti opasno! - opomenula
ga je Ejpril.

Na vrtoglavo visokim potpeticama, nosila je ekscentrični, ali šik komplet, koji naginje
fetišizmu. Vezala je bila kosu u punđu i stavila sedefasti puder, koji je isticao njen karmin
boje krvi.

- Nećeš sa mnom? Idem u Gan Šat, novi pab blizu keja. Njihova praseća glava prţena
u ulju je da se ubiješ. A tek mohito, neću ni da ti spominjem. U ovom trenutku tamo izlaze
najljepše djevojke u gradu.

- Predlaţeš mi znači da ostavim svoju kćer od četiri i po godine da bih išao da ispijam
mohito u nekom baru za lezbače.

Prilično ljuta, Ejpril je namjestila svoju široku manţetna-narukvicu s utisnutim

173

purpurnim arabeskama.
- Prije svega, Gan Šat nije bar za lezbejke - iznervirala se ona. - A pritom sam ozbiljna.

Mete, prijaće ti da izađeš, vidiš svijet, da ponovo pokušaš da se svidiš ţenama, vodiš
ljubav...

- Ali kako misliš da se ponovo zaljubim? Moja ţena ...
- Ne pokušavam da poreknem traumu koju si preţivio zbog Kejt, Mete, ali ako ţeliš
da prevaziđeš to iskustvo, treba da ideš naprijed, da se prodrmaš, da sebi makar daš šansu
da ponovo zavoliš ţivot.
- Nisam još speman - tvrdio je.
- Vrlo dobro, neću da te tjeram - predala se i, zakopčavši dţemper, zalupila vrata za
sobom.
Ostavši sam, Metju je pretraţio po zamrzivaču i pronašao pakovanje prekriveno
injem. Gurnuo je picu u rernu, podesio tajmer i pronašao utočište na kauču. Imao je
potrebu da bude sam. Nije mu bio potreban niko da ga razumije ni da ga tješi. Ţelio je
samo da umiri svoj bol, imajući za jedine pomoćnike vjernu kutiju lijekova i njegovu dragu
Koronu.
Međutim, čim je sklopio oči, slika mlade ţene sa garaţne rasprodaje ukazala mu se
začuđujuće jasno. Njena talasasta kosa, nasmijan pogled, lijepe pjegice, vragolast osmijeh,
njen drzak glas koji mu je dobacio:
Ako slučajno poţelite da mi se javite ranije, ne smatrajte se obaveznim da čekate da se mašina
pokvari.
Odjednom je sve postalo očigledno: imao je strašnu ţelju da ponovo vidi tu ţenu.
On se uspravio, smjestio se za drveni kuhinjski šank, na koji je poloţio svoj novčanik
u kome se nalazila vizitkarta:
Ema Lavenštajn... Kako bi bilo da je pozovem sad odmah i ponudim joj da izađemo u
restoran?
Oklijevao je jedan trenutak. Mora da je u avionu za Njujork, ali ipak moţe da joj
ostavi poruku.
Ukucao je prve cifre njenog broja na svom telefonu, a zatim zastao. Ruke su mu
drhtale.
Čemu ovo? - zapitao se, i dalje obuzet istim sumnjama. Nije bilo svrhe da jedno
drugom pričaju priče. On više nije vjerovao u par, u zajedništvo, u podijeljene emocije.
Osjetio je kako ga obuzima bijes.
Četiri godine...
Ĉetiri godine je ţivio sa nepoznatom osobom, kriminalcem, pakosnom ţenom koja se
njime poigrala kao s pajacom.
Samo sat vremena prije nego što je planirala da ga ubije, on joj je još pripremao njena
omiljena jela! On nije bio Kejtina ţrtva, već bijedna ništarija, jadni glupak koji je dopustio
da bude nasamaren kao budala. Ne samo da je zasluţio to što mu se desilo, nego je zbog
toga trebalo da ispašta do smrti!
Od bijesa je razbio telefon o zid, popio tablete sa gutljajem alkohola i vratio se da
legne na svoj kauč.

***

NJUJORK
SUTRADAN
21. DECEMBAR 2011.

-Hej!
Sjedeći na jednoj klupi na Vašington Skver Parku, Ema je mahnula u pravcu
Romualda.

174

Mladić joj se pridruţio, zagrlio je i dao jednu kesu od kraft papira.
- Svratio sam kod Mamoun s da kupim falafele29. Probaj, ovo je da prste poliţeš!
Sjeo je kraj nje i razmotali su svoje sendviče.
Za godinu dana, Romuald se izmijenio. Mali debeljuškasti Francuz je postao lijep i
elegantan mladić, student prve godine na Njujorškom univerzitetu. Poslije nevjerovatne
pustolovine koju su zajedno preţivjeli, Ema i on su od sada bili sjedinjeni vrlo jakom
vezom i viđali su se po nekoliko puta sedmično. Ema je pomogla Romualdu da se nastani
na Menhetnu i zanimala se za njegove studije.
- Jesi li razmislio povodom tvoje orijentacije? - upitala ga je, zagrizavši pitu. - Ono je
bila šala, što si mi rekao prekjuče?
- Ne uopšte, hoću da postanem psihijatar. Ili policajac.
- Ti?
- Da, danas mislim da su ljudska bića mnogo interesantnija od kompjutera. Njihove
ljubavne priče, nagoni za osvetom ih nasiljem...
Ona mu se saučesnički nasmiješila.
- Izvrsni su ti sendviči - rekla je punih usta.
- Mislio sam da ćeš ti donijeti vino - našalio se on. - S čašom burgonja mora da je
strava!
Namignula mu je. Nastavio je:
- Dobro, dosta si me slušala! Kako si se provela na putu u Boston?
- Ne baš onako kako sam očekivala - napravila je grimasu mlada ţena.
- Jesi li ponovo vidjela Metjua?
- Da, došao je na garaţnu rasprodaju i čak je kupio moj kompjuter. Bila sam
uzbuđena, bilo je toliko čudno vidjeti ga poslije toliko vremena.
- Znači, pričali ste!
- Kratko.
- Nije te prepoznao?
- Ne, i bolje je tako! Prije godinu dana vidio me je samo na nekoliko minuta i to s
natučenom zimskom kapom.
- Jesi li mu ostavila telefon i adresu?
- Da, ali me nije pozvao.
- Pozvaće - uvjerio ju je Romuald.
- Ne vjerujem - odgovorila je. - Moţda je tako bolje, uostalom.
- Ali zašto mu ne ispričaš istinu?
-To je nemoguće, znaš dobro. Prvo zato što je istina nevjerovatna, a i zato što...
- Šta?
- Je l‟ bi ti mogao da se zaljubiš u ţenu koja je ubila majku tvoje kćeri?
- Ali si mu i spasila ţivot, Ema!
Mlada ţena je slegnula ramenima i skrenula pogled da Romuald ne bi primijetio da
su joj se oči zacaklile. Njena zbunjenost nije potrajala. Već je ispitivala svog prijatelja o
njegovim ljubavima. Romuald je napredovao iz dana u dan u osvajanju Erike Stjuart,
studentkinje filozofije sa Harvarda, tri godine starije od njega, koju je sreo na farmers
market-u na Junion Skveru mjesec dana ranije i u koju se ludo zaljubio. U početku mlada
djevojka nije obraćala paţnju na njega: ni za šta na svijetu ne bi pristala da izlazi sa nekim
mlađim. Romuald je uspio da nađe njenu adresu i, po Eminom savjetu, počeo da joj piše
po jedno pismo svakoga dana. «Pravo» pismo, pisano nalivperom na papiru za pisma.
Pošto zavođenje pismima nije bilo mladićeva jača strana, Ema se, poput Sirana de

29 Falafel - kroketi od leblebija ili boba, tradicionalno arapsko jelo. - Prim.prev.

175

Berţeraka često latila pera umjesto njega. I taj zajednički osvajački poduhvat «kao nekad»
urodio je plodom. Ne samo da se Erika upustila u igru, već je upravo prihvatila
Romualdov poziv na večeru, u Imperatoru, sljedeće subote.

- Znaš da se čeka po tri mjeseca da bi se dobio sto u restoranu - napomenula mu je
Ema ozbiljnim tonom.

- Da, znam - uzvratio je ljutito. - Ah mislio sam da...
- Naravno da ću ti pomoći da dobiješ mjesto! Lijep sto pored prozora s pogledom na
Empajer Stejt Bilding!
On joj je srdačno zahvalio, a ona ga je pješice otpratila sve do zgrade univerziteta.

***

BOSTON
13 ĈASOVA

Metju je završio s dţogingom sav zadihan. Trčao je više od jednog sata, praveći pun
krug oko basena rijeke Ĉarls, izdrţavši sve do MIT-a prije nego što je krenuo nazad ka
Pablik Gardenu.

S rukama na koljenima, savijenih leđa, zastao je da bi došao do daha prije nego što
pređe preko travnjaka Boston Komona.

Dok su mu noge podrhtavale a stomak se stezao, nije uspijevao da uspori otkucaje
srca u grudima. Šta mu se to dešavalo?

To nije imalo veze s naporom. Otkako je ustao, jedan novi osjećaj ga je preplavljivao;
opojni i neočekivani osjećaj koji ga je našao zatečenog. Šta god da je radio, gdjegod da je
išao, Ema Lavenštajn mu nije izlazila iz glave. Nije mogao da pobjegne. Nije mogao da se
otrgne. I to prisustvo je od njega pravilo nekog drugog čovjeka koji je izašao iz ljušture i
koji je konačno sposoban da krene ka sutrašnjem danu. Uvidio je ono što je bilo
očigledno...

Sjeo je na jednu klupu i posmatrao metalnoplavo nebo, odbljeske sunca na površini
jezera, i prepustio lice milovanju povjetarca.

Oko njega su se igrala djeca.
Ţivot je ponovo bio tu.

***

Pošto se rastala sa Romualdom, Ema je uzela taksi da bi se vratila u Imperator i
provela početak popodneva sa svojim timom da bi se dogovorili koja će vina predloţiti
gostima uz boţićna i novogodišnja jela.

U 15 časova telefon joj je zavibrirao u dţepu. Diskretno je pogledala.

From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Object: Poštena igra
Draga Ema,
Ovu poruku Vam šaljem imejlom s Vašeg starog kompjutera. Odlično radi. Traţeći izgovor
da Vas kontaktiram, mislio sam da ga pokvarim, ali sam odustao od te laţi i riješio da igram
pošteno. Dakle, nešto bih da Vam predloţim.
Znam jedan mali italijanski restoran u Ist Villidţu - Broj 5 -juţno od Tompkins Skver
Parka. Drţe ga Vitorio Bartoleti i njegova ţena, koji su oboje moji prijatelji iz djetinjstva. Idem
da večeram kod njih svaki put kad se zateknem u Njujorku.
Za jednog iskusnog somelijera ne znam kakva je njihova vinska karta, ali ako volite aranćini
a la bolonjeze, zapečene lazanje, taljatele u raguu i sicilijanski kanoli, onda bi ta adresa trebalo da

176

Vam se svidi.
Da li prihvatate da izađete na večeru sa mnom večeras? 20 časova?
Met.

Ema je osjetila da će srce da joj iskoči iz grudi. Istog trena je odgovorila:

Bilo bi mi veoma drago, Metju.
Vidimo se večeras onda!
P.S: Oboţavam lazanje i aranćini...
I tiramisu takođe!

***

- Alo, bubašvabo?
- Na času sam, Ema... - šapatom reče Romuald.
- Treba da mi pomogneš. Konektuj se na sajt Akahiko Imamure.
- Frizer? Opet?
- Da, treba mi termin za dva sata.
- Ali riješio sam da se smirim i da se više ne bavim uhođenjem...
- Ili ćeš to da uradiš ili se moţeš oprostiti od tvoje rezervacije u Imperatoru s Erikom.

***

Ponesena blagom euforijom, Ema je izašla na Rokfeler Plaţu i pošla na Petu Aveniju
sve do radnje Bergdorf Gudman.

Imala je utisak da je u koţi neke glumice koja drugi put snima scenu, ali ovoga puta
se nadala da će moći da promijeni kraj filma. Ignorišući prodavačice, prošetala se među
rafovima velike njujorške prodavnice. Iako se moda bila malo promijenila od prošle
godine, pronašla je ono što je traţila: kaput od brokata sa svilenom tkaninom protkanom
zlatom i srebrom, kao i par cipelica od zmijske koţe, sa ljubičastim odsjajem i vrtoglavim
potpeticama.

Ĉim je obavila kupovinu, izašla je iz radnje i kako je bilo lijepo vrijeme, pješice je
otišla do salona Akahika Imamure. Nakon dva sata imala je potpuno istu frizuru kao i
prošle godine: kosu podignutu u punđu sa spiralnim uvojcima koja je njeno lice učinila
svjetlijim i istakla njene svijetle oči i ţenstvenost.

Pozvala je taksi da bi se odvezla do Ist Vilidţa. U kolima je shvatila da joj se tresu
ruke. Izvadila je neseser sa šminkom i upotpunila svoj izgled s malo roţe rumenila,
zlatnom sjenkom na kapcima i koralno crvenim ruţom.

Dok se šofer zaustavljao pred Brojem 5, sumnja i nespokoj su ponovo izbili na
površinu. A šta ako ni ovoga puta Metju ne bude tamo?

Ema se vratila godinu dana unazad i izmjerila pređeni put.
Dokle se moţe nekaţnjeno ići u varanju sudbine? Koju će cijenu platiti zato što je
htjela da prkosi zakonima vremena i izbjegne zlu kob?
To će ubrzo saznati. Platila je voţnju, izašla iz kola i odgurnula vrata italijanskog
restorana.
Dok joj je srce snaţno udaralo, prošla je kraj prijemnog pulta, ne zaustavljajući se.
Restoran je bio topao i intiman, baš kao što joj je ostao u uspomeni. Popela se drvenim
stepenicama koje su vodile na međusprat sa zasvođenim plafonom. Stigavši gore, krenula
je ka stolu s kraja koji je nadvisivao glavnu salu.
Metju je bio tu.
Ĉekao ju je.

177

Zahvaljujem

Ingrid.
Esteli Tuze, glavnom somelijera u Merisu.
Dr Silvi Anţel i Dr Aleksandru Labrosu.
Bemaru Fiksou, Edit Leblon i Katrin de Laruzijer.
Valeri Taj fer, Ţan-Polu Kamposu, Brunu Barbetu, Stefani Le Fol i Izabel de Šaron.

BIBLIOTEKA HIT
Izdavačko kuća NOVA KNJIGA Podgorica, Ludviga Kube bb
Za izdavača Predrag Uljarević
Korektura i lektura Milenka Okuka Šonja Popović
Korice Irena Milačić
Slog i prelom Jovan Uljarević
Štampa Art print, Novi Sad
Tiraţ
1000

178