Guillaume Musso - Sutra

- Zašto?
- Zato što se to naziva autosomno dominantni tip nasljeđivanja.
- Šta to znači?
- Da svaka osoba koja pati od ove anomalije ima bar jednog roditelja koji pati od nje.
Znači, ako to nisi ti, onda je to obavezno Kejt. Evo, uzmi šniclu prije nego što zagori.
Metju je klimnuo glavom i udaljio se na nekoliko trenutaka. Zamišljen. Tokom četiri
godine, nijednom, ni jedan jedini put nije vidio Kejt kako kija na svjetlosti...
-Tata, gledaj moj veliki hot-dog! - povikala je Emili, bacajući mu se u naručje i u svom
zanosu poprskavši očevu košulju kečapom. Oh...
- Ništa strašno, dušo, samo povedi računa, praviš mnogo nagle pokrete.
Obrisao je fleku od soka od paradajza sa odjeće, razmišljajući sve vrijeme o onome
što mu je ispričao ljekar. Zatim je odlučio da sebe ne muči time i potisnuo je tu epizodu
veoma duboko u svom sjećanju.

***

Sada mu je ova scena naglo iskrsnula pred očima.
Povratak u sadašnjost. Povratak bijesu. Naglom uništenju ţivotne snage usljed ovog
emotivnog šoka. Tjeskobi svakako. Uţasna sumnja se kap po kap slivala u njemu. A šta
ako Emili nije njegova kći? Vratio je film unazad. Upoznao je Kejt u oktobru 2006. Po
onome što mu je saopštila, Emili je začeta 29. oktobra. Rođena je osam mjeseci kasnije, 21.
juna, na dan kad počinje ljeto. Beba rođena mjesec dana ranije je bila uobičajena stvar.
Jedino što Emili uopšte nije izgledala kao prijevremeno rođena beba: 3,4 kila na rođenju,
dugačka 52 centimetra, nije dugo ostala na posmatranju u bolnici. Ali tada se on, sav
radostan što je postao otac, nije iznenadio zbog ovih «detalja».
- Jesi li dobro, tata? Hoćeš li da probaš tvoj medeni kolačić?
Emilino pitanje ga nije u potpunosti prenulo iz njegovih misli.
- Kasnije, dušo - promrmljao je on.
Okrenuo se ka Ejpril i, ne dajući joj ni najmanje objašnjenje, rekao:
- Moram da trknem na jedno mjesto.

***

BOSTON, 2010.
12.30H

Taksi je ostavio Emu na ulici Somerset, u srcu Vatapana. Smješten na krajnjem jugu
Bostona, kvart nije bio vrsta mjesta kome turistički vodiči posvećuju nekoliko stranica.
Zbog snijega, ulice su bile skoro puste. Ema nije osjetila da je u opasnosti, ali okruţenje
nije bilo baš najsjajnije: male zgrade od cigli koje čekaju na renoviranje, skladišta, kuće sa
limenim krovovima, zidovi pretrpani grafitima i drvene ograde oko zapuštenog zemljišta.

Idući avenijom, u potrazi za klizalištem, ona je nabasala na grupu klošara koji su
zaposjeli trotoar da bi se grijali oko plamena iz zapaljenog bureta, dok su vadili limenke
piva skrivene u kesama od kraftpapira. Uvrede natopljene alkoholom poletjele su za njom
u prolazu, ali trebalo je da ih bude više da bi se ona uplašila ili odustala.

Najzad je stigla do zgrade sa gradskim klizalištem. Gigantski metalni hangar sa
fasadom «prefarbanom» tagovima uličnih heroja kvarta. Ema je uletjela unutra. Kupila je
kartu da bi mogla da uđe u salu, ah sišla je pravo do klupa, ne prošavši kroz garderobu.

Dječji poklici su bučno odzvanjali u ograđenom prostoru. Na ledu je polovina
površine bila rezervisana za grupu školaraca od šest ili sedam godina koji su pratili
početni kurs hokeja koji im je drţao mladi učitelj. Dvije učiteljice su pratile trening,
podiţući klince koji padaju, zakopčavajući im klizaljke, podešavajući im kacige ih štitnike
za koljena.

101

Ema se pribliţila ivici zaleđene površine. Između dvije učiteljice odmah je
prepoznala Saru Higins. Bila je ošišana sasvim kratko i izgubila je još nekoliko kilograma.
Obučena u farmerke i dţemper sa krupnim petljama, očigledno je izgledala nešto starija

nego na fotografijama.
- Gospođo Šapiro?
Ona se naglo okrenula kao da je doţivjela električni udar i prikovala pogled za Emu,

oduzevši se. Otkad je niko nije tako oslovio?

- Ko ste vi? - upitala je učiteljica, pribliţavajući se ivici na klizaljkama.
- Metjuova prijateljica. Mislim da je u problemu i ţeljela bih da mu pomognem.
- To se mene ne tiče.
- Imate li da mi posvetite pet minuta?

- Ne sada. Vidite i sami da radim.
- Zaista je vaţno - navalila je Ema.
Sara je pomirljivo uzdahnula.
- Malo poviše je neka vrsta bifea. Ĉekajte me tamo. Pridruţići vam se za petnaestak

minuta.

***

DVADESET MINUTA KASNIJE

- Bila sam udata skoro deset godina za Metjua, ali poznajem ga mnogo duţe - počela
je Sara prije nego što je otpila gutljaj čaja.

Sjedeći naspram nje, Ema ju je slušala s paţnjom, nervozno gnječeći slamka koja je
lebdjela u njenoj čaši koka-kole.

- Upoznali smo se 1992. u klupama univerziteta u Masačusetsu. Metju je studirao
filozofiju, a ja pedagogiju.

- Ljubav na prvi pogled?

- Recimo da je to prije bila intelektualna privlačnost. Ĉitali smo iste knjige, dijelili iste
ideje, imah ista politička ubjeđenja. Uostalom, poljubili smo se prvi put one večeri kad je
prvi put izabran Bil Klinton. Oboje smo bili dobrovoljci u njegovom komitetu za podršku...

Sara je okrenula glavu i nakratko zatvorila oči. Sve je to danas izgledalo tako daleko.

Ema ju je podstaknula:
- Razveli ste se prije četiri godine, je l‟ tako?
- Malo ranije. Sve se odigralo na surov način, zapravo. Vrlo neočekivano.
- Brak vam je prolazio kroz krizu?
- I nije. Ţivjeli smo mirno, bili smo srećni. Bar sam ja bila srećna.
- Metju je otišao preko noći?
Sara se nervozno osmijehnula.
- To je pravi izraz, zaista. Jedno veče se vratio kući, priznao mi je da je sreo jednu
ţenu u koju se zaljubio i da ţeli da ţivi s njom. Bio je riješen, siguran u sebe. Nije mi
ostavio izbor.
- Je l‟ ta ţena bila Kejt?
- Naravno! Upoznao ju je nekoliko dana ranije u bolnici. On se povrijedio makazama,
orezujući vrt, i ona ga je njegovala. A još sam ja bila navalila da ga tog dana odvezem u
hitnu pomoć! Metju je tvrdio da to nije baš ništa i nije ţelio da ide...
Ema nije mogla da se suzdrţi da je ne grdi:
- Niste se borili da ga zadrţite?
Sara je slegnula ramenima.
- Jeste li vi dobro pogledali tu ţenu? Nisam imala oruţje za borbu. Bila je mlađa,
ljepša, uspješnija od mene. I zatim, tokom godina smo bezuspješno pokušavali da
dobijemo dijete, dok...

102

Ostala je bez glasa, ali je nastavila:
- Metju je romantičan i idealista. Kad je sreo Kejt, on je bio uvjeren da je sreo svoju
srodnu dušu. I očito ga je i ona voljela. Moţda čak i više nego ja. U svakom slučaju, znala
je bolje od mene da mu to i pokaţe.
Sada su joj se već suze caklile u očima.
- Neko vrijeme sam mislila daje sve to prolazna avantura, a onda, kad sam saznala da
je Kejt trudna, shvatila sam da je konačno kraj između Metjua i mene.
Odjednom je grupa djece svojom grajom preplavila bife. Sara je pogledala na sat i
ustala.
- Dobro, moram da idem. Zašto tvrdite da Metju ima problem?
- Ja... ne mogu to još da vam kaţem. Jeste li ostali u kontaktu sa njim?
Sara je odmahnula glavom.
- Šalite se? Ove posljednje godine su mi kao košmar i tek počinjem da se oporavljam
od tog razvoda. Nisam ni riječ progovorila sa Metjuom već četiri godine i namjeravam da
tako i ostane.

103

Bolne istine

Istine koje najmanje volimo da čujemo su one
koje su nam od najveće koristi da ih saznamo.

KINESKA POSLOVICA

BOSTON, 2010.
17 ĈASOVA

Bila je noć. Snijeg se taloţio na ulicama Bostona u debelim i tihim slojevima. Krupne
paperjaste pahulje padale su na šoferšajbne taksija prije nego što bi ih rastjerali moćni
brisači. Jedno vozilo stiglo je u Ulicu Bojlston i ostavilo Emu ispred hotela For Sizons.
Portir joj je pomogao da izađe iz automobila i otpratio je sa svojim kišobranom sve do
hotelskih vrata.

Udubljena u svoje misli, mlada ţena je prošla kroz hol ne zaustavljajući se. Dok se
kretala ka liftovima, pozvao ju je glavni recepcioner:

- Gospođo Lavenštajn, vaš bratanić je stigao prije sat vremena. Postarao sam se da ga
smjestimo u susjednoj sobi vašeg apartmana.

- Moj bratanić? Kako to, moj bratanić?
Popela se do sedmog sprata i ušla u svoju sobu da bi tu otkrila. .. Romualda Leblana.
Leţeći na kauču, grickao je čips iz minibara i pijuckao gazirani sok iz konzerve.
Uključio je zvučnike, na kojima su se nalazile slušalice, odakle je treštala neka pjesma
Dţimija Hendriksa.
- Bubašvabo?
Ema se osvrnula oko sebe. Klinac je donio sa sobom čitavu svoju skalameriju: kofer,
ranac, torbu... Ĉak je i njegova bespilotna letjelica bila poloţena na niskom stolu u salonu.
- Šta ti radiš ovdje? - upitala ga je, utišavajući zvuk muzike.
- Došo sam da vam pomognem - odgovorio je tinejdţer punih usta.
- Da mi pomogneš oko čega?
- Mislim da imate problem: ne dolazite više na posao, dobijate čudne imejlove,
ušunjavate se kod ljudi... Očigledno sprovodite neku istragu.
- I šta se to tebe tiče?
- Tiče me se jer na kraju uvijek dođete da traţite pomoć od mene.
Ema ga je pogledala škiljeći. Nije griješio, ali nije htjela da ide tom logikom.
- Slušaj, dečko, vrlo ljubazno od tebe, ali učinićeš mi zadovoljstvo i uzećeš svoje
stvari i otići odavde, smjesta!
- Zašto?
- Prvo, zato što si maloljetan. Zatim, zato što si na američkoj teritoriji ilegalno i što se
u Francuskoj tvoji roditelji vjerovatno brinu za tebe. Konačno, zato što imam dovoljno
svakojakih problema pa ne moram još i tebe da trpim!
Ustao je s kauča u jednom skoku, riješen da ne ode.
- Ali mogu da vam pomognem u istrazi! Udvoje ide brţe i bolje se razmišlja.
Uostalom, većina velikih istraţitelja radi u tandemu: Šerlok Holms i doktor Votson,
Betmen i Robin, Starski i Hač, Bret Sinkler i Deni Vajld.
- Dobro, nećeš valjda sve da mi ih redaš! - iznervirala se Ema.
- Lois i Klark, Hit-Gerl i Big Dedi, Ričard Kasi i Kejt Beket... - nastavio je Romuald,
nabrajajući naveliko.
- SAD JE DOSTA! - povikala je. - Rekla sam ti ne. A ne znači ne!
Izvadila je kompjuter iz torbe, postavila ga na sto i podigla ekran.

104

- Pomogao si mi, tačno je i hvala ti na tome. Za trud ću da ti poklonim povratnu
kartu za Pariz. Spremna sam i da ti platim noćenje u hotelu, ali u Hiltonu na aerodromu, ne
ovdje.

Štreber je bijesno počeo da gunđa. Da bi pokazala da misli ozbiljno to što kaţe, Ema
je povukla kursor i konektovala se na sajt Delta Erlajnsa.

- Ĉekajte! - zatraţio je Romuald.
Ema se zaustavila.
- Šta sad?
- Ta fotografija! - uzviknuo je pokazujući kompjuter.
Bila je to zaustavljena slika na ekranu iz scene snimljene u pabu na kojoj je Kejt u
društvu svog «ljubavnika».
- Šta? Znaš tu ţenu?
- Nju ne, ali njega svakako da!
Ema je osjetila jezu u stomaku kao grub hitac adrenalina.
- Slušam.
- Taj tip je Nik Fič. Prava legenda ijedan od najmisterioznijih i najbogatijih poslovnih
ljudi na svijetu.

***

BOSTON, 2011.

Leţeći na mekanom lejzi begu u društvu svog psića, Emili je gledala svoj omiljeni
film: čuvene SOS Fantome.

- Baš je strašno, a, Klovise? - šalila se ona privijajući se uz šar-peja.
Sjedeći na jednoj od stolica koje okruţuju kuhinjsko ostrvce, Metju je bio zadubljen u
čitanje uputstva za set koji je upravo kupio u jednom dragstoru u Ulici Ĉarls. Ejpril ga je
gledala prekorno i preneraţeno.
Ništa nije jednostavnije od utvrđivanja očinstva u Sjedinjenim Drţavama. Za svotu
od 30 dolara, moţete bez recepta kupiti set u jednoj od oko dvadeset hiljada apoteka u
zemlji. Ĉak ih i neki megamarketi imaju u prodaji.
Test je dostupan svakome: bilo je dovoljno da obezbijedite dva uzorka oljuštenih
ćelija, uzetih sa unutrašnje strane obraza pomoću neke vrste velikih vatiranih štapića. Prvi
uzorak je očev a drugi djetetov.
Metju se prvi odvaţio. Zavukao je vatirani štapić u usta i tridesetak sekundi je trljao
unutrašnju stranu obraza, prije nego što je tutnuo uzorak u jednu kesicu predviđenu za to,
na kojoj je unaprijed popunio štampani obrazac. Zatim je iz dţepa sakoa izvadio kutiju
slatkiša koje je kupio u prodavnici.
- Dušo, hoćeš gumene medvjediće?
- Stvarno, kupio si mi ih? - povikala je djevojčica, razrogačivši oči.
Ustala je sa svog lejzi bega i potrčala ka njemu.
- Hvala, tata!
- Ali prvo, moraš da uradiš j ednu vjeţbicu.
- Koju?
- Prava sitnica, vidjećeš, otvori usta.
Djevojčica je pristala i on je njeţno ponovio operaciju da bi joj uzeo nekoliko ćelija
koţe.
- Brojim do trideset i dobićeš svoje medvjediće, vaţi? 1, 2,3...
Ejpril ga je ošinula pogledom punim bijesa i prezira.
- Stvarno si bijedan - promrmljala je.
Nije je udostojio čak ni odgovora.
-... 28,29 i 30. Bravo, mrvice, stvarno si zasluţila tvoje bombone.

105

- Mogu da posluţim i Klovisa?
- Samo malkice da proba - dopustio je, stavljajući Emilin uzorak u drugu kesicu.
Zatim je sve stavio u jednu treću zaštitnu kesu s mjehurićima, priključivši svoje
uplatnice (159 dolara za laboratoriju kao i dodatnih 99 dolara da bi se analiza obavila istog
dana). Poduhvat je okončao napisavši ime laboratorije:

InfinitGene 425 Orchid Street West Cambridge, MA 02138
Kupujući test, on je namjerno izabrao jednu laboratoriju u Masačusetsu da bi analiza
bila obavljena što je moguće brţe i da bi mu rezultate poslali imejlom još isto veče, prije
ponoći. Postojao je međutim deadline: laboratorija je morala da primi uzorke do 14 časova.
Pogledao je na sat.
13.10h.
Bilo je naravno prekasno za UPS ili FedEx, ali je još uvijek mogao sam da odnese
kolima pošiljku u laboratoriju. Ĉak i dok se provuče kroz saobraćaj, biće tamo za manje od
pola sata.
- Moţeš li da mi pozajmiš Kamaro, Ejpril?
- Moţeš li da odjebeš, Metju?
Na drugom kraju prostorije, Emili je spremno reagovala:
- Ne treba pričati ruţne riječi, Ejpril! - izgrdila ju je mala djevojčica, zapušivši uši šar-
peju.
Metju je navukao kaput i uzeo svoj mali kofer.
- Tim gore, uzeću taksi na ulici Bikon - rekao je, stavivši veliku pošiljku pod mišku.

***

Ostavši sama, Ejpril je pokušala da se savlada. Morala je, kako zna, da spriječi svog
prijatelja da napravi glupost.

Pribliţila se napunjenom jastuku na kome su se Emili i Klovis izleţavali.
- Moram da te ostavim samu nekoliko minuta, srce, obećaj mi da nećeš da praviš
gluposti, u redu?
Pomalo uznemirena, djevojčica je grickala usne.
- Da se ne igram sa šibicama, je l‟ to?
- Ostani mirno i gledaj SOS Fantome i čekaj dolazak Mišelina. To je tvoj omiljeni dio,
zar ne?
Ćutke je potvrdila.
Ejpril je zatim pokazala kaţiprstom u pravcu šar-peja.
- A ti, nilski konju, tebi je u interesu da dobro čuvaš straţu!
Uzela je svoju jaknu, pokupila ključeve od kola i izašla na Luizburg Skver. Kamaro je
bio parkiran s druge strane parka. Upalila je auto i krenula pravo da bi se domogla Ulice
Ĉarls, zatim je prošišala kroz semfor na raskrsnici, odakle je mogla da se uključi na ulicu
Bikon.
Ako je Met uzeo taksi na aveniji, morao je da bude još tu u okolini. Ejpril je vozila
slalom među vozilima, odmjeravajući putnike na zadnjem sjedištu taksija svaki put kad bi
naišla na neki.
Ubrzo, nakon petsto metara, ona je primijetila Mejua u jednom Kliner kehu, jednom
od onih hibridnih taksija koji su se u posljednje dvije-tri godine namnoţili u gradu. Naglo
ubrzavši, stigla je do njega i pokazala znak prijatelju da bi ga navela da izađe. Ali Metju
nije bio voljan da posluša. Naprotiv, nagnuo se prema vozaču da ga zamoli da ubrza
voţnju.
Ejpril je uzdahnula i usporila da bi se premjestila iza Tojote. Pustila je da taksi stigne
na gvozdenu konstrukciju mosta Harvard, a onda je ubrzala. Poslije nekoliko metara, dva
vozila su se kretala opasno jedno uz drugo, gotovo da se okrznu. Vozač taksija se tada

106

uplašio i odlučio da pređe u desnu traku.
- Izađite iz mog vozila! - naredio je Metjuu. - Upašću u nevolju zbog vas.
Ejpril se već bila parkirala iza green cab-a...
Metju je pokušao da ubijedi vozača da nastavi voţnju, ali on nije htio ni da čuje, i na

pola odrađene ture krenuo je put centra grada.
Ejpril je uključila stop svjetla i zatvorila vrata Kamara uz koncert mnogih zvučnih

upozorenja. Bilo je opasno i strogo zabranjeno parkirati se na jednoj od četiri trake na
mostu.

- Hajde, Met, vratimo se kući - doviknula mu je sustigavši ga na rampi rezervisanoj
za šetače i dţogere.

- Ne dolazi u obzir! Što se miješaš, pobogu?
- Šta ćeš dobiti time što ćeš uraditi taj test očinstva? - upitala je Ejpril, povisivši glas
ne bi li nadjačala saobraćajnu buku. - Da li ćeš manje voljeti Emili ako nije tvoja biološka
kći?
- Naravno da neću, ali ne ţelim da ţivim u laţi.
- Razmisli dobro, Mete - pokušala je da ga posavjetuje, stavljajući mu ruku na rame.
- Razmislio sam. Imam pravo na istinu. Ţelim da shvatim šta se desilo sa Kejt. Ţelim
da znam zašto me je varala i sa kime.
- Kejt je mrtva, Mete. Vrijeme je da to prihvatiš. Proţivio si srećne godine sa njom i
štagod da se desilo ranije, tebe je izabrala da budeš otac njenog djeteta.
Met je saslušao argument, ali njegov bol je bio prevelik.
- Ne razumiješ. Kejt me je varala. Imao sam potpuno povjerenje u nju. Napustio sam
ţenu zbog nje, ja sam...
- Nisi više volio Saru, već dugo vremena - prigovorila mu je.
- Nije vaţno. Za četiri godine dozvolio sam da u moj ţivot uđe nepoznata ţena, neko
za koga sam vjerovao da ga poznajem. Treba da znam ko je ona zapravo bila. Treba da

istraţim o njoj.
Ejpril je zgrabila Metjua za kragnu i nemilosrdno ga protresla.
- Ali ona je mrtva, dođavola! Probudi se! Zašto da gubiš vrijeme prekopavajući po

tuđoj prošlosti?
- Da bih je stvarno upoznao - odgovorio je istrgnuvši joj se.
- A mene, da li me zaista poznaješ? - upitala je, mijenjajući neočekivano tok

razgovora.
On se namrštio.
- Da, mislim da te poznajem. Najzad, ti si mi najbolja drugarica i...
- Šta zapravo znaš o meni, Mete?
- Pa, rođena si blizu San Dijega. Roditelji su ti drţali antikvarnicu. Studirala si

umjetnost na UCLA20, ti si...
- To je ono što sam ti ispričala, ali to nije istina. Moja majka je vjerovatno spavala sa

pola muškaraca iz Nevade i nikada nije mogla da mi kaţe ko mi je otac. Nije drţala
antikvarnicu: bila je pijanica koja nikad ništa nije uradila sa svojim ţivotom, osim što je
obmanjivala ljude i šljokala. Umjetnost? Nisam je studirala na univerzitetu nego u Ĉoučili,
najvećem ţenskom zatvoru u Kaliforniji. Da, Mete, bila sam u zatvoru.

Zbunjen, Metju je pogledao svoju podstanarku u oči. Na nekoliko sekundi je čak
pomislio da se šali, ali to nije bio slučaj.

- Nije baš kao u Dikensovoj priči - nastavila je Ejpril - ali imala sam komplikovano

20 Kalifornijski univerzitet, Los Anđeles.

107

adolescentno doba i mladost: loše društvo, rano bjeţanje od kuće i droga. Mnogo droge.
Jedno vrijeme sam bila spremna da uradim bilo šta da bih došla do nje. Zaista bilo šta.

Suza je odjednom potekla mladoj ţeni niz obraz. U glavi su joj na površinu isplivali
bolni i poniţavajući prizori kao bujica, ali ona ih j e potisnula.

- Silazak u pakao me je očigledno odveo u zatvor. U dvadeset i drugoj godini,
pajkani su me uhapsili poslije nasilne krađe. Dobila sam tri godine zatvora u Ĉoučili. Eto
ko sam ja u stvari...

Zastala je da bi došla do daha, sklonila pramen kose, koji joj je od vjetra poigravao
pred očima.

- Ali nisam samo to - nastavila je na kraju ona. - Ja sam takođe ona ţena koja se borila
da bi dobila drugu šansu, koja je otpočela svoj ţivot na drugom kraju drţave, koja nije
pipnula drogu već deset godina i koja je uspješno osnovala sopstvenu umjetničku galeriju.

- Mogla si da mi se povjeriš - prihvatio je Metju. - Zašto mi to nisi rekla odmah na
početku?

- Zato što treba ići naprijed. Zato što je prošlost prošlost. Zato što mrtve treba ostaviti
sa mrtvima.

Metju je oborio glavu. Ejpril ga je konačno ubijedila.
- Zaustavi se na tome. Ne izlaţi se riziku da sve dovedeš u pitanje i da sebi dodatno
naneseš patnju. Spoljašnji izgled često vara i Kejt nikada neće biti u mogućnosti da ti pruţi
svoju verziju činjenica. Ostavi je, neka ima koristi od te sumnje. Testom očinstva i
prekopavanjem Kejtinog ţivota, napravio bi samo dvije ţrtve: tebe i tvoju kćerkicu. Okreni
stranicu, Mete, preklinjem te.
Otupio, očiju punih suza, Metju je prepustio mali kofer Ejpril. Ona je iz njega izvadila
laptop i pošiljku namijenjenu laboratoriji. S vrha mosta, iz sve snage ih je hitnula u rijeku.
Potom je pomogla Metjuu, potpuno skrhanom, da sjedne u Kamaro da bi ga vratila kući.

***

Jaka struja rijeke Ĉarls odnijela je kesu sa uzorcima, koja se brzo utopila u Atlanskom
okeanu. Što se kompjutera tiče, on je porinuo u hladne vode, odakle ga niko nikada više
neće izvući, čime je konačno spriječena svaka nova komunikacija između Metjua i Eme.

***

Samo što stvari nisu tako jednostavne.

108

Ĉetvrti dio

ŢENA NIOTKUDA

109

Crni princ

Čuvajte tajnu, ona će vas sačuvati.
SOLOMONOVE ODE, 8

BOSTON, 2010.
18.30H

Zen i svijetao, japanski restoran je zauzimao lijep prostor u prizemlju hotela. Ema i
Romuald su se probili sve do bara sa sušijem i sjeli jedno pored drugog na barske stolice.

Romuald je izvadio tablet računar iz svog ranca i pruţio ga Emi, kako bi stekla uvid
u dokumenta koja je skinuo s intemeta.

- Nik Fič je negdje na sredini, između Stiva Dţobsa i Marka Zukerberga- otpočeo je
tinejdţer. - Iako nije poznat široj javnosti, on je prava legenda u svijetu informatike.

Dok je slušala mladog Francuza, Ema je stala da pregleda njegovu kratku biografiju.

Nikolas Patrik, zvani Nik Fič, rođen 9. marta 1968. u San Francisku, je informatičar i
direktor američke firme, osnivač, predsjednik i generalni direktor firme Fič Inc.

Haker
Sa sedamnaest godina, zbog opklade sa drugom, uspio je da uz pomoć kompjutera sa svog
univerziteta uđe na servere NASA-e, koje bije glas da su najbolje zaštićeni na svijetu. Nekoliko
dugih minuta on šeta po mreţi vladine agencije, a da nije ukrao ni jedan jedini podatak. U danima
koji slijede, policija mu šalje poziv za sud na Univerzitet Berkli. Biće osuđen, nekoliko mjeseci
kasnije, za ilegalni upad u jedan informatički sistem. Zbog njegovih godina i činjenice da ništa nije
ukradeno, dobio je blaţu kaznu suda, koji ga je osudio na dva mjeseca zadrţavanja u popravnom
domu, uz godinu dana zabrane pristupa kompjuteru.

- Ovaj tip je imao skoro istu mladost kao ti-primijetila je Ema.
- Niste mogli da mi date ljepši kompliment! - uzviknuo je Romuald, nasmiješivši se
od uveta do uveta.
Sav radostan, uhvatio je jedan temaki s jeguljom i strpao ga u usta.
Restoran je funkcionisao po principu kaitena21: jela se niţu na jednoj pokretnoj traci
koja vijuga kroz čitavu prostoriju, pozivajući klijente da se sami posluţe. Pod providnim
zvonima, specijaliteti su bili poredani u male tanjire različitih boja zavisno od njihove
cijene.
Ema je naručila čaj i nastavila da pregleda biografiju Kejtinog ljubavnika.

Kreator video igrica
Početkom devedestih godina, Nik Fič je postao poznat kao tvorac Obećane zemlje, strateške
igrice u realnom vremenu, smještene u svijetu heroja i fantazije. Igrač tu predstavlja konjanika,
Crnog princa, branitelja Tri zemlje, koji se bori da odbije napade ratobornih stvorenja i zavjere
neprijatelja Kraljevstva. Licenca za igricu je prodata, za rekordni iznos, izdavaču Didţital soft.
Različite verzije biće puštene do 2001.
Stvaranje operativnog sistema
Dok je još student, Nik Fič razvija originalni operativni sistem, Jednorog, čiji izvorni kod
odlučuje da objavi na internetu, učinivši ga time slobodnim i besplatnim. Društva za razvojne
tehnologije počinju tada da ga koriste, umnoţavaju i poboljšavaju. Platforma postepeno dobija

21 Kaiten, suši restoran u kome se jela služe na pokretnoj traci. - Prim. prev.

110

reputaciju stabilnosti i pouzdanosti, ali njena popularnost ostaje ograničena na mali svijet
informatike.

Stvaranje Fič Inc.
Da bi razvio sistem Jednorog, Nik Fič stvara sopstvenu strukturu, Fič Inc, društvo koje se
stara da novim pristalicama što više olakša korišćenje operativnog sistema i učini ga boljim za
igrice. Fič Inc. postaje ekskluzivni distributer Jednoroga, komercijalizujući brojne servise vezane za
softver, poput tehničke podrške, savjetovanja i obuke zaposlenih. Pojedini «Jednoroţani» od samog
početka, zamjeraju tada Fiču da hoće da transformiše svoj operativni sistem u prost i
standardizovan proizvod. Ova komercijalnija logika donosi međutim plodove, pošto Jednorog
postepeno postaje softver koji uspijeva da konkuriše Vindouzu, glavnom proizvodu Majkrosofta.
Mada je malo korišćen na personalnim kompjuterima, Jednorog će se na serverima firmi,
navigacionim sistemima GPS-a i naročito smartfonu izboriti za svoj lavovski dio.

- Ta ţena je bomba! - uzviknuo je Romuald.
Ema je podigla glavu da bi ustanovila da se tinejdţer dokopao njenog laptopa.
- Ne ustručavaj se. Samo preturaj po mojim stvarima!
- Znači to je ona, Kejt Šapiro? - upitao je, okrećući ekran u pravcu nje. - Ţena tipa koji
vam šalje poruke iz budućnosti?
- Da, to je ona.
- Pomislio bi čovjek da je... Anđeo - izustio je, ne odvajajući oči od Kejtine fotografije.
One najsenzualnije fotografije. Ona na kojoj je bila s golim grudima, prekrštenih ruku
preko prsa.
Ema ga je pogledala potcjenjivački.
- Muškarci... Koliko god da vam je godina, svi ste isti, to je očajno.
Romuald je i dalje ostao otvorenih usta, prilijepljen za Kejtinu drsku ljepotu. Ema se
iznervirala:
- Prestani da balaviš pred tom djevojkom, smiješan si. Štaviše, imala je korektivne
zahvate! Pogledaj! - pokazala mu je, prikazujući mu niz drugih snimaka.
- Tačno - priznao je - ali nije manje lijepa zbog toga. Ona je u vezi sa Nikom Fičom,
zar ne?
Razrogačila je oči.
- Zbog čega to misliš?
- Zbog tetovaţe jednoroga na lijevoj ruci. Ta mitska ţivotinja je oduvijek Fičov
simbol. Najprije za video igricu, koju je kreirao sa osamnaest godina, zatim kasnije za ime
njegovog operativnog sistema. To je, uostalom, danas logo njegove firme.
- Jednorog - promrmljala je Ema.
Licome na francuskom... Ovaj mali pokvarenjak ima pravo... - pomislila je nastavljajući da
čita.

Trijumf Jednoroga u firmama, administracijama i vladinim agencijama.
Masovno instaliran na servere firmi, sistem Jednorog oprema, takođe, američku vojsku. Za
vrlo kratko vrijeme, Fič Inc. je postao privilegovani i nezaobilazni partner Odsjeka za odbranu. Od
2008. stotine smartfona i tablet računara američkih vojnika, primaju modifikovanu verziju
Jednoroga. Pentagon je, naime, procijenio da je ovaj operativni sistem najsigurniji za njegovo
osoblje u slanju osjetljivih i povjerljivih dokumenata sa nekog konektovanog aparata.
Operativni sistem takođe oprema i borbene bespilotne letjelice vazduhoplovne snage SAD-a,
kao i sistem upravljanja razaračima i lansirnim projektilima u mornarici.
Privatni život
Nazvan Crni princ zbog svoje video igrice i svog nepromjenljivog stila u oblačenju (crne
farmerke, tamna rolka i koţna jakna), Nik Fič je zagonetna i netradicionalna ličnost.

111

Direktor firme je tajanstven čovjek koji od 1999. nije dao više nijedan intervju novinama i koji
je oduvijek štitio svoj privatni ţivot. «lmati poznato ime, a nepoznato lice, to mi baš odgovara»,
objašnjavao je magazinu Vajrd tokom svog posljednjeg razgovora. Ljubitelj dţeza i savremene
muzike, poznat je po tome što posjeduje veliku kolekciju nadrealističkih djela koje je okupio na jednoj
stalnoj izloţbi u okviru UC Umjetničkog muzeja Berkli.

Prema časopisu Forbs, njegova imovina je danas procijenjena na više od 17,5 milijardi dolara.

Ema je podigla glavu s tablet računara i izmasirala kapke. U šta se uvalila?
Informatički genije koji je postao milijarder, imperija izgrađena na novim tehnologijama,
američka vojska... Njeno «istraţivanje» o Kejt odvelo ju je do zavojitih puteva na koje nije
ni pomišljala.

Ima li sve ovo smisla? - zapitala se ona, najednom obeshrabrena. Koje je moje pravo da
istraţujem o toj ţeni? Šta radim ovdje uoči Badnje večeri, zatvorena u hotelu s debeljuškastim
tinejdţerom, podjednako udarenim kao ja? Ovo je patetično...

Iza pulta, ona je na trenutak osmotrila pomnu kretnju kuvara, koji je stavljao pirinač
na list norija prije nego što će ga garnirati surimijem, avokadom i krastavcem i konačno ga
urolati u maki. Zatim joj se pogled spustio na Romualda. Zalijepljen za ekran, lik nije
podizao glavu, osim kada treba da dohvati tanjirić koji prolazi ispred njega: karpaćo Sen-
Ţak, topli suši, temaki s morskim jeţom, noga dţinovske krabe...

- Znaš da nisi obavezan da probaš cio jelovnik iz restorana...
Zaokupljen svojom potragom, trebalo mu je nekoliko trenutaka da odreaguje.
- Pogledajte ovo - rekao je, okrećući kompjuter ka Emi. - Vrlo intrigantno...
Na ekranu je bio otvorio mnoštvo prozorčića: fotografije Kejtinog lica prije i poslije
njene estetske hirurške operacije. Romuald je obiljeţio snimke, označavajući ih s nekoliko
poteza i u raznim veličinama.
- Šta je intrigantno?
- Ipak je čudno podvrgnuti se operaciji estetske hirurgije kad si tako lijep i mlad, zar
ne?
- Da, i ja sam o tome razmišljala. Naročito zato što su ispravke minimalne.
- Da i ne. Naime, onako prepravljeno, Kejtino lice poštuje sve kanone ljepote.
- Govoriš o proporcijama?
- Da. Postoje matematičke studije o «savršenoj ljepoti». Naučnici su pokušali da
razumiju zašto se neka lica odmah dopadnu. I uspjeli su da dokaţu da savršena ljepota
prati matematički algoritam.
- Algoritam?
- Skup pravila koja se zasnivaju na simetriji lica i poštovanju određenih proporcija.
- Otkud ti to znaš?
- Završio sam srednju školu prirodnog smjera. Jedan profesor nam je dao da
prostudiramo članak iz Nauka & Ţivot na ovu temu i to me je privuklo. Ali ove teorije nisu
nove: one slijede uputstva koja su bila poznata još u vrijeme Leonarda da Vinčija.
- Pored simetrije lica, koja su druga pravila?
- Ako se dobro sjećam, razmak između zjenica mora da bude nešto manji od polovine
ukupne širine lica. A razmak između očiju i usta mora da bude nešto veći od trećine
razdaljine između korijena kose i brade.
- I to je ovdje slučaj ?
- Da. Kejtino lice je postiglo neku vrstu «optimalnih proporcija savšenstva». To
objašnjava njenu privlačnost. Kejt je bila gotovo savršena, a postala je «više nego
savršena».
Ema je upamtila ovu informaciju.
Stalno toliko pitanja, a uvijek premalo odgovora...

112

- Po vašem mišljenju, zašto je to uradila? - upitao je tinejdţer, krišom spustivši na
posluţavnik tanjir manga.

- Nemam pojma: da bi se svidjela nekom muškarcu, da bi imala više
samopouzdanja...

Progutao je komade voća takvom brzinom da se umalo nije zadavio. Ema se
razljutila:

- Od čega se plašiš, čovječe? Da će neko da ti mazne klopu? Ponašaj se normalno, nije
ti više šest godina!

Povrijeđeno je slegnuo ramenima.
- Idem u toalet - rekao je, silazeći sa stolice.
- Samo tako, viči što glasnije da čuje cio restoran. Moţda bi trebalo da staviš poruku
na fejsbuk da bi upozorio tvoje drugare, a?
- Nemam drugare - uzvratio je, oborivši glavu i udaljavajući se.
- Rasplakaćeš me, Kalimero. Pridruţi mi se u hotelskom bara. Moram da popijem
dva-tri koktela da bih mogla da te podnesem.
Potpisala je račun i potom i ona ustala, spakovala kompjuter u torbu i ponijela
mladićevu zimsku jaknu.

***

Bar For Sizons je imao izgled starog engleskog kluba: veliki kamin, drvene ploče od
sekvoje, kauči od velura, biblioteka, bilijarski sto i prigušeno svjetlo. Obavezno je za Boţić
jedna velika činija egnoga22 stajala na pultu. Ema se sručila na jednu fotelju Ĉesterfild i
naručila kajpirošku.

Mada nije izgledalo da je tako, ona nije bila nezadovoljna Romualdovim
neočekivanim prisustvom. Štreber je bio vanzemaljac, ţivahan, pun ideja. Mogao je da joj
bude od dragocjene pomoći ako ona uspije da kanališe njegovu inteligenciju.

Vidjevši da je riješen da joj se priključi u istrazi, ostavila je svoje samoljublje po strani
i sve mu ispričala, od svog zaljubljivanja u Metjua, preko razmjene mejlova sve do
pretraţivanja kuće Šapirovih onog jutra, spomenuvši i epizodu u kazinu i otkrivanje
Kejtinog nevjerstva. Ništa nije sakrila od njega, čak ni epizodu o svom «samoubistvu», ni
otkriće sportske torbe, skrivene u laţnom plafonu, koja sadrţi ne manje od pola miliona
dolara.

Sada je iskoristila odsustvo tinejdţera da bi mu pretresla dţepove zimske jakne.
Među štanglama čokolade otkrila je mnoštvo interesantnih stvari. Prvo, povratnu voznu
kartu Njujork-Skarsdejl, bogatog predgrađa Menhetna. Transportna karta je probušena
prethodnog dana. Polazak u 10.04h, povratak na brzinu, u 13.14h. Na jednom post-itu,
pronašla je ime i adresu Mišel Berković, generalne direktorke Imperatora. Ona je ţivjela u
Skarsdejlu sa svojim muţem, finansijerom sa Vol Strita i svoje dvoje djece. Berkovićeva je
bila upravnica, ohola i ne baš srdačna, koja je imenovana u Imperatoru nakon odlaska
Dţonatana Lamperera. Šta je, dakle, išao Romuald da radi jedne nedjelje kod porodice
Berković?

Druga čudna stvar bila je avionska povratna karta za Pariz, aerodrom Šari de Gol.
Putovanje je imalo datum... današnji. Ema je zatvorila oči da bi razmislila. To objašnjava
kako se tinejdţer tako brzo iskrcao u Bostonu sa svim svojim stvarima. Njegov prtljag je
već bio spakovan jer se spremao da krene u Francusku, ali morao je da odgodi svoje
putovanje kad ga je ona bila pozvala da deaktivira alarmni sistem Šapirovih. Nije znala
kako da protumači taj njegov gest, te je pohitala da vrati sva njegova dokumenta u

22 Piće slično „ptičjem mlijeku" (šnenoklama), spravljeno na bazi mlijeka, šećera, jaja, pavlake i ruma.

113

dţepove jakne.
Donijeli su joj njen koktel koji je ona popila naiskap. Mješavina votke i limuna njeţno

joj je palila jednjak. Taman se spemala da naruči još jedan, kad je primijetila Romualda
kako ulazi na vrata bara.

Dala mu je znak, ali je on nije ni primijetio. U svom filmu, očiju spuštenih na mobilni
telefon, tipkao je po svojoj maloj tastaturi.

Kakva generacija... Neprestano za ekranom, s telefonom ili tabletom nakalemljenim kao da su
im produţetak tijela... Ali jesam li ja mnogo drugačija?

Romuald je psovao server, mrmljao nejasno izvinjenja i konačno spazio Emu.
- Mogu li da probam vaš koktel? - upitao je, sjedajući naspram nje.
- Ne, ti si dijete a djeca ne piju alkohol. Uzmi limunadu ili toplo mlijeko...
- Dijete? Pfff. Siguran sam da svi misle da smo par.
- Da, samo ti sanjaj...
On se uozbiljio.
- Dobro, razmislio sam. Nedostaje nam pouzdan izvor o Kejtinoj mladosti. Tu je ključ
misterije: moţete razumjeti ljude tek kad shvatite njihovu prošlost. To je pravilo bez
izuzetka - objavio je svečano.
- Kao da slušam svog psihijatra - uzdahnula je Ema. - Ali hajde nastavi, baš bih
voljela da vidim šta imaš da kaţeš na tu temu.
- Kladim se da njena idila s Nikom Fičom nije od juče. Ĉak sam siguran da je on
snimio tu fotografiju - tvrdio je on, pokazujući glamurozni cmo-bijeli snimak, koji je
prebacio na svoj smartfon. Onaj na kome je Kejt nosila tetovaţu jednoroga.
- Moguće je - priznala je Ema.
- Trebalo bi da pronađemo staru Kejtinu drugaricu i ispitamo je.
- Koju staru drugaricu?
- Prisjetite se: među tri pitanja za deaktivaciju alarma, bilo je jedno koje se odnosi na
ime njene najbolje drugarice tokom studija.
- Tačno - rekla je, podvrćući rukav da bi pročitala odgovore koje je zapisala na
podlaktici.
- Simpatičan vam je notes, imao sam isti kad mi je bilo osam godina....
- Umukni, njuškalo - izgrdila ga je Ema. - Djevojka se zove Dţojs Vilkinson. Ali
trebaće nam sati dok je ne pronađemo. Uz to, ta ţena je danas sigurno udata i...
- Trebaće nam tri minuta - presjekao ju je Romuald.
Konektovao se na vebsajt Berklija, ali je pristup podacima koji se tiču bivših đaka bio
zaštićen.
- Ne moţeš da ga hakuješ?
- Ne prostim pucketanjem prstiju, ah uradiću to na klasičan način.
Tinejdţer je jednostavno ukucao «Dţojs Vilkinson + MD» na monitoru za pretragu,
koji je gotovo trenutno izbacio traţenu informaciju.
- Ima jedna Dţojs Vilkinson, profesor neuroloških nauka, sa zvanjem Ph. D. koje
dodjeljuje Univerzitet Stanford. Išla je u Medicinsku školu Berkli od 1993. do 1998.
- To je ona, sigurno!
- Ona je specijalista za Alchajmerovu bolest - dopunio je on, prelazeći preko
informacija sa stranice. - Šlag na tortu: radi na Brejn end Memori Institutu, organizaciji
koja zavisi od MIT-a”, specijalizovanog u istraţivanju cerebralnih bolesti.
Ema se ujela za usnu od uzbuđenja. Bilo je suviše lijepo da bi bilo istinito: MIT je
imao svoje prostorije na Kembridţu, na samo nekoliko desetina kilometara od Bostona...
- Dţojs je na faksu bila sa Kejt, to je bila njena najbolja drugarica, moţda čak i
cimerka. Treba da odete da je ispitate.

114

- To i hoću, ali zašto bi ona odgovorila na moja pitanja? Nemam načina da je
primoram da mi odgovori.

- Treba je zaplašiti. Ljudi pričaju s policijom.
- Za slučaj da nisi zapazio, ja sam somelijer, ne pajkan.
- Ništa zato. Mogu da vam napravim policijsku legitimaciju vjerodostojniju od prave.
Ema je odmahnula glavom.
- Danas je 23. decembar. Dţojs je vjerovatno na odmoru.
- Postoji samo jedan način da to saznamo - presjekao ju je tinejdţer.
On se konektovao na sajt Instituta za mozak i okrenuo sa svog telefona broj na
centrali.
- Na vas je red - rekao je, pruţajući telefon Emi.
- Brejn end Memori Institut, mogu li da vam pomognem? - upitala je ţena na centrali.
Ema se malo nakašljala da bi pročistila grlo.
- Dobar dan, mogu li da dobijem lokal doktorke Vilkinson?
- Ko je traţi?
- Euh... njena majka - odgovorila je, zatečena.
- Ostanite na vezi, prebaciću vam je.
Ema je brzo prekinula vezu.
- Bar znamo da se nalazi na poslu - rekla je, podiţući ruku da bi zatraţila račun iz
bara.
Zatim je upitala Romualda:
- Jesi li bio ozbiljan za policijsku legitimaciju?
Klimnuo je glavom.
- Postoje štampači u boji dobrog kvaliteta u Biznis Centru. Nađimo se tamo za pet
minuta.
Dok je odlazio, ona je pogledala svoju poštu. I dalje nije bilo nikakvog odgovora od
Metjua na njenu jutrošnju poruku. To je bilo čudno. Ĉekajući račun, razmislila je o svim
događajima koji su joj preokrenuli ţivot ovih posljednjih dana.
Kako sam smjela da se upustim u ovaj vrtlog?
Potpisala je priznanicu koju joj je pruţio konobar a potom se pridruţila Romualdu.

***

Smješten pored recepcije, Biznis centar je bio veliki prostor namješten foteljama i
zatvorenim separeima koji su opremljeni kompjuterima, štampačima i faksom. Ema je
pronašla Romualda kako radi u jednom boksu.

- Nasmiješite se! - zatraţio je, usmjeravajući ka njoj objektiv foto aparata na svom
telefonu. Treba mi vaša slika. Više volite FBI ili BPD23 karticu?

- BPD je kredibilnije.
- U svakom slučaju, valjalo bi da promijenite te vaše krpice. Ne djelujete u njima kao
policajka.
- E sad bih ti rekla kako djeluju moje krpice!
Smjestila se pored njega i, posmatrajući ga kako radi, iznijela mu svoje sumnje:
- Moţda smo na potpuno pogrešnom putu. Moţda Kejt nema apsolutno ništa da se
zamjeri.
- Šalite se? Neko ko krije pola miliona dolara u bankarskim novčanicama u laţnom
plafonu nuţno ima nešto da mu se zamjeri. Trebalo bi saznati odakle dolazi taj novac i
naročito šta s njim planira.
- Šta predlaţeš?

23 Odsjek bostonske policije.

115

- Imam jednu malu ideju, ali potrebna mi je oprema...
Odlučila je da se povjeri štreberu i pruţila mu je jednu od svojih kreditinih kartica.
- OK, kupi šta god hoćeš. Podigni gotovinu ako je neophodno.
Zatim je ponovo podigla rukav svoje košulje da bi pročitala šta je napisala na
podlaktici.
-Ah, da, ima nešto o čemu bih ţeljela da se raspitaš. Kejt ima jedan blog koji se zove
Avanture jedne Bostonke. Na sajtu su popisane adrese dobrih restorana i radnji. Baci pogled
na to. Nešto mi čudno izgleda u tonu ili prezentaciji...
- U redu, pogledaću - obećao je, zabiljeţivši adresu.
Potom se bacio na štampanje laţne policijske legitimacije na kartonskom papiru i
paţljivo ga isjekao:
- Izvolite, poručnice - rekao je, pruţajući Emi dragocjenu propusnicu.
Ema je klimnula glavom, konstatujući kvalitetno odrađeni posao tinejdţera, potom
tutnula legitimaciju u novčanik.
- Bićemo u kontaktu, OK? Nemoj da praviš gluposti i zovi me ako naiđeš na problem.
- Capito - odgovorio je, namignuvši joj i protresavši svoj telefon.

***

Na ulici Bojlston snijeg je i dalje padao u jednakom ritmu, usporavajući saobraćaj. Ali
Bostonci nisu bili spremni da se predaju pred ovom nepogodom. Naoruţani lopatama,
čuvari su čistili snijeg ispred ulaza u zgrade, dok su zaposleni u opštini sipali so na
kolovoz i regulisali saobraćaj.

U blizini hotela For Sizons nalazio se jedan trţni centar. Ema je tu obavila svoju
namjensku kupovinu: farmerke, čizme, rolku od kašmira i koţnu jaknu.

U kabini za probu, osmotrila je svoj preobraţaj, pitajući se da li je uvjerljiva.
- Poručnik Ema Lavenštajn, bostonska policija! - rekla je, pokazujući legitimaciju pred
ogledalom.

116

Mladić sa ekranima

Naša sloboda se gradi na onome što drugi ne zna o našem ţivotu.
ALEKSANDAR SOLŢENJICIN

BOSTON, 2010.
19.15H

Snijeţne pahulje su se gomilale na Romualdovim naočarima.
Tinejdţer je skinuo okvire i obrisao ih rukavom svog dţempera. Vratio je naočare na
nos, zaključivši da ne vidi ništa bolje. S naočarima ili bez njih, svijet mu je uvijek izgledao
zamagljen, taman i komplikovan.
Priča mog ţivota...
Bar jednom je pokušao da radi po nekom redu. Vraćajući se s aerodroma, on je bio
primijetio zgradu s velikim informatičkim natpisom, dţinovsku prozirnu kocku smještenu
na Ulici Bojlston. Tu je trebalo da uđe. Trotoar je prijetio da se pretvori u klizalište. On se
okliznuo nekoliko puta i u posljednjem trenutku uhvatio, najprije za uličnu svjetiljku,
zatim za saobraćajni znak. Konačno je stigao pred ogromnu staklenu fasadu koja se
uzdizala na tri nivoa. Na dva dana od Boţića radnja je bila otvorena sve do ponoći. Ličila
je na mravinjak. Uţurbana i gusta gomila umalo da pokoleba štrebera. Kao i svaki put kad
bi se zatekao u sličnoj situaciji, on je osjetio da mu naglo nadolazi tjeskoba. Srce je počelo
ubrzano da mu lupa u grudima a ledeni znoj da mu se sliva sa strane. S vrtoglavicom koja
polako uzima maha, pokušao je da se izvuče iz te ljudske plime, zaputivši se stepenicama
od pleksiglasa, najosjetljivijeg mjesta radnje koje je povezivalo tri sprata.
Stigavši gore, počeo je da diše malo bolje i postepeno je uspio da smiri svoju
anksioznost. Stao je u red i strpio se nekoliko minuta prije nego što se prodavač pozabavio
njime. Ĉim je uspostavio kontakt, tinejdţer je umio da se pokaţe ubjedljivim: ne samo što
je znao šta hoće, već je raspolagao i gotovo neograničenim kreditom. Izabrao je, dakle, vrlo
moćan kompjuter, kupio nekoliko ekrana, kao i brojne dodatke, kablove i produţetke. Sve
ono o čemu je oduvijek sanjao. Pošto su provjerili valjanost njegove platne kartice,
prodavnica je prihvatila - vidjevši iznos kupovine i blizinu hotela - da mu u roku od sat
vremena isporuči svu robu.
Ponosan što je dobro odradio prvi dio svoje misije, Romuald se vratio u For Sizons.
Stigavši u hotel, pozvao je rum servis, naručio hamburger Rosini sa tartufima, parče torte
Švarcvald i lajt kolu da bi umirio savjest.
Ĉim mu je isporučena kompjuterska oprema, priključio je slušalice na zvučnike,
isprogramirao prigodnu plejlistu (Led Cep, Blu Ojster Kalt, Vizer...) i proveo čitavo veče
konfigurišući aparate.
Tu, u toplini sobe, zaštićen brujanjem mašina, bio je u svom svijetu. Volio je
kompjutere, pribor, klopu i duga usamljenička bjekstva u sajens fikšn ili fantastične knjige.
Naravno, stalno se osjećao usamljenim. Vrlo usamljenim. Tuga je naglo nadolazila kao
talas koji se valja izdaleka, hvatala ga za gušu i dovodila ga na ivicu suza.
Svuda se osjećao loše, nikada stvarno na svom mjestu, nesposoban da izgleda
opušteno. Roditelji su mu, kao i psiholog koji ga je pratio, stalno ponavljali da treba da
«ide ka drugima», da se «bavi sportom», da «stiče drugove i dragarice». Ponekad, da bi im
učinio zadovoljstvo, pristajao je da napravi neke napore koji nikada nisu donosili plodove.
Suviše je zazirao od ljudi, njihovog pogleda, njihovog mišljenja, udaraca koji su mogli da
ga rastuţe. Onda bi sačekao da odapnu nekoliko strijela na njega i vraćao bi se ponovo u
svoj oklop, koji je skovao još u djetinjstvu.

117

Završio je sa instaliranjem, dovršavajući svoju koka-kolu. Ujedno je bio uzbuđen i
izgubljen zbog ove situacije. Šta on to radi u Bostonu, na šest hiljada kilometara od kuće, u
nevjerovatnoj sobi luksuznog hotela sa ţenom koju jedva da poznaje i koja tvrdi da prima
mejlove iz budućnosti?

Dopustio je jednostavno da ga vodi instinkt. U Emi je prepoznao nekakvu stariju
sestru, moţda podjednako iščašenu i usamljenu kao što je on. Nazirao je da iza svojih
zadirkivanja ima dobro srce. Naročito je osjećao da je pred pucanjem i prvi put u ţivotu je
imao utisak da nekome moţe biti koristan. Mada je moţda bio jedini koji je to znao, ali
osjećao je da u sebi ima snage i inteligencije koji samo čekaju da dođu do izraţaja.

Sada su njegovi prsti letjeli preko tastature kao pješadija u opsadi neprijateljske
tvrđave.

U Njujorku je vidio svog prijatelja Dţeroda kako se krišom probija na prvi nivo
Domein Avernes Sistema, sistema za globalni nadzor grada, koji u realnom vremenu koristi
kamere Menhetna. Odatle je zapamtio nekoliko manipulacija. Dovoljno da se obruši na
sopstvenu metu: informatički sistem Masačusets Dţeneral Hospitala.

Borba je bila duga, ali zahvaljući ţestini, njemu je pošlo za rukom da preuzme
kontrolu nad intranetom i svim kamerama za video nadzor bolničkog centra. Nastavio je
sa hakovanjem, dobivši ovlašćenje da pristupi svim medicinskim podacima pacijenata, kao
i profesionalnim dosijeima i rasporedu svih članova osoblja.

Mehanički je provjerio i Kejtin. Doktorka je završila svoj dan i počinjala s radom tek
sutra ujutru u osam časova: prijepodne u glavnoj zgradi Hart Centra, popodne i uveče u
Dječjoj bolnici Dţamajka Plejna u jugozapadnom predgrađu Bostona.

Romuald je načinio napor da se sjeti šta mu je ispričala Ema: na izlazu sa parkinga
dječje bolnice Kejt je udario kamion za isporuku brašna. Slijedeći isto «uputstvo», trebalo
mu je petnaestak minuta da hakuje informatički sistem sa odjeljenja ustanove. Proveo je
gotovo čitav sat, šetajući od kamere do kamere da bi «se upoznao» sa mjestima, zatim se
dosjetio Kejtinog bloga za koji mu je Ema traţila da ga pogleda.

On se konektovao, dakle, na Avanture jedne Bostonke. Radilo se o amaterskom blogu,
nekoj vrsti kataloga dobrih adresa koje doktorka savjetuje. Tu su se prije svega nalazile
preporuke restorana, kafića i radnji, svaki članak je bio ilustrovan s jednim ili više
snimaka. Romuald je proveo pola sata u pregledanju tekstova po redu kojim su
objavljivani. Tokom čitanja nešto ga je začudilo: raznolikost tona u tekstovima. Pojedini su
bili vrlo pismeni, drugi pak napisani u mnogo opuštenijem stilu i prepuni pravopisnih
grešaka. Bilo je teško povjerovati da je ista osoba sastavila sve te tekstove. S druge strane,
kako ţena poput Kejt - koja ţivi za svoj posao - nalazi vremena za tolike izlaske?

Produbljujući svoja istraţivanja, tinejdţer je pronašao da su tekstovi sa sajta zapravo
samo «copy-paste» s drugih blogova. Kejt se očigledno zadovoljila da napravi duplikate
članaka drugih autora.

Ali u kom cilju?
Ovoga puta je zapeo. Posvetio je još nekoliko minuta čitanju komentara sa bloga. On
nije bio toliko posjećen, mada je izvjesni «Jonas2», revnosni posjetilac sajta, ostavljao
kratke komentare za svaki članak: «interesantan, svidjelo nam se što smo saznali nešto
više», «već znamo to mjesto», «nevaţan restoran», «dobro smo se častili, hvala na
savjetima!»
Romuald je zijevnuo. Sve ovo mu je postajalo nejasno. Za svaki slučaj, poslao je svom
drugaru informatičaru, Dţerodu, link bloga s kratkom bilješkom u kojoj ga moli da
provjeri da li nalazi nešto čudno na sajtu. Rekao mu je da je hitno i obećao mu 1000 dolara
kad obavi posao.
Bilo je više od 1 čas izjutra kad se uspavao pred ekranima.

118

Poručnik Lavenštajn

Ţena je kao kesica čaja, nikad ne znaš koliko je jaka
sve dok ne uđe u vrelu vodu.
ELINOR RUZVELT

BOSTON, 2010.

Sa svojom strukturom dvostruke spirale koja svijetli u noći, staklena zgrada Instituta
za mozak i memoriju ličila je na dţinovski molekul DNK.

Staklena vrata zdanja otvorila su se sa jakim daškom vazduha. Ema je samouvjereno
krenula ka prijemu.

- Poručnik Lavenštajn, bostonska policija - predstavila se, - isukavši legitimaciju.
- Šta moţemo da učinimo za vas, poručniče?
Ema je zatraţila da razgovara sa Dţojs Vilkinson.
- Najaviću vas profesoru - odgovorila je hostesa, podignuvši slušalicu. - Samo
trenutak molim.
Pomalo nervozna, Ema je raskopčala rajsferšlus na; svojoj jakni i napravila nekoliko
koraka u holu, čiji su opalni i mliječni zidovi odavali utisak kao da se krećete po
svemirskom brodu. Sa svake strane zida, sjajni panoi su prikazivali scene iz skorije istorije
instituta, koji je u cjelini bio posvećen izučavanju najmisterioznijeg i najfascinantnijeg
organa koji postoji.
Ljudskog mozga...
Projekat ustanove za neuronauke bio je jasan: okupiti neke od najvećih istraţivača na
planeti da bi se dalje istraţile bolesti nervnog sistema (Alchajmer, šizofrenija,
Parkinsonova bolest...).
- Poručniče, pođite za mnom, molim vas.
Ema je u stopu pratila recepcionerku.
Nečujni lift, u obliku staklene kapsule, odvezao ih je na posljednji sprat kule. Na
kraju jednog staklenog hodnika nalazio se potpuno providni prostor: radno mjesto Dţojs
Vilkinson.
Naučnica je podigla pogled sa laptopa kad je Ema kročila u njenu kancelariju.
- Uđite, poručniče. Molim vas - rekla je, pokazujući joj rukom mjesto ispred nje.
Kao što se to moglo naslutiti po fotografijama, Dţojs Vilkinson je bila indijanskog
porijekla. Njena zagasita koţa i kratka, kao gagat crna kosa, činila je kontrast sa svijetlim i
nasmijanim pogledom, koji je svjetlucao iza finih naočara sa prozirnim okvirima.
Ema joj je pokazala legitimaciju, ne trepnuvši.
- Zahvaljujem što ćete mi posvetiti nekoliko minuta vašeg vremena, profesore.
Dţojs je klimnula glavom. Pod raskopčanim ljekarskim mantilom, nosila je
jednostavne platnene pantalone kaki boje i dţemper s krupnim petljama, koji joj je davao
gotovo dječji, dječački izgled. Njeno četvrtasto i mladoliko lice izazivalo je simpatije.
Prije nego što je sjela, Ema je bacila pogled oko sebe po prostoriji. Zidovi su bili
obloţeni ravnim ekranima, na kojima se prostiralo desetine planova presjeka ljudskih
mozgova.
- Pomislio bi čovjek da su u pitanju slike Endi Vorhola - primijetila je, ukazujući na
ţive boje markera koji označavaju cerebralnu aktivnost, što je «ţive» snimke učinilo
gotovo veselim.
Dţojs je objasnila:
- Radi se o medicinskoj studiji sprovedenoj u Juţnoj Americi na nekoliko hiljada

119

osoba iz jedne šire porodice, čiji članovi imaju nasljednu predispoziciju da razviju
Alchajmerovu bolest.

- I kakvi su zaključci?
- Pokazuje da se prvi znaci bolesti javljaju preko dvadeset godina prije prvih
simpotoma.
Ema je prišla veoma blizu jednom snimku. Pomislila je na svog oca, u završnoj fazi
bolesti, hospitalizovanog u jednoj ustanovi u Nju Hempširu. Kao odjek na njena
razmišljanja, Dţojs joj je povjerila:
- Moj očuh je razvio jedan prijevremeni oblik ove bolesti. To mi je upropastilo
djetinjstvo, ali je i odredilo moj poziv.
«Policajka» je nastavila razgovor:
- Mozak... Sve se dešava unutra, zar ne? - rekla je pokazujući na svoju lobanju. -
Električni signali, veze među grupama neurona.. .
- Da - odgovorila je Dţojs, smiješeći se. - Mozak rukovodi našim odlukama i određuje
naše ponašanje i naša mišljenja. Razvija svijest koju imamo o našem okruţenju i nama
samima i ide dotle da čak određuje način na koji ćemo se zaljubiti!
Imala je topao, pomalo promukao glas. Moćni šarm. Ljekarka je klimnula glavom,
vrteći se u svojoj fotelji.
- Vrlo uzbudljiva tema, ali niste zato došli da me vidite, zar ne, poručniče?
- Naime, ovdje sam zato što bostonski policijski department vodi istragu u kojoj se
pojavljuje ime Kejt Šapiro.
Dţojs je pokazala da je primjetno iznenađena.
- Kejt? Za šta je osumnjičena?
- Ni za šta ozbiljno - uvjerila ju je Ema. - Kejt nije glavna osoba koju cilja naša istraga.
Ne mogu da vam kaţem ništa više za sada, ali zahvaljujem vam na vašoj saradnji.
- Kako mogu da vam pomognem?
- Tako što ćete mi odgovoriti na nekoliko pitanja. Kada ste sreli Kejt prvi put?
- Pa, bilo je to... 1993. - potvrdila je računajući na prste. - Bile smo obje đaci na prvoj
godini DţMP.
- DţMP?
- Dţoint Medikal Program Univerziteta Berkli. Radi se o jednom od najprobranijih
medicinskih kurseva u zemlji, koji traje pet godina. Tri godine mastera iz nauke na
univerzitetu i dvije godine staţiranja na različitim bolnicama u Kaliforniji.
- Na univerzitetu ste bili njena najbolja prijateljica, zar ne?
Dţojs je zaškiljila u tišini, puštajući da sjećanja polako izrone iz prošlosti.
- Da, sigurno. Dijelile smo istu sobu tokom tri godine na Berkliju, prije nego što smo
iznajmile mali stan u San Francisku na dvije godine. Zatim smo se preselile u Baltimor da
bismo tu otpočele staţiranje.
- Kakva je Kejt bila u to vrijeme?
Doktorka je slegnula ramenima.
- Kao i danas, pretpostavljam: lijepa, ambiciozna, inteligentna, obdarena čeličnom
voljom... Zaista, vrlo obdarena. Nikada nisam vidjela nekog ko moţe tako brzo i tako dugo
da radi. Sjećam se da je vrlo malo spavala i imala nevjerovatnu moć koncentracije. Bila je
nesumnjivo najbolji đak iz naše klase.
- Odakle je došla?
- Iz jedne male katoličke gimnazije iz Mejna, čije sam ime zaboravila. Prije Kejt
nikada niko iz te ustanove nije bio primljen na DţMP. Sjećam se da je njen rezultat iz
cjelokupnog testa iz škole bio najviši otkad je ustanovljen taj ispit. I mogu da se opkladim
da ga još do dana današnjeg niko nije premašio.
- Kako ste se sprijateljile?

120

Dţojs je raširila ruke.
- Mislim da nas je bolest naših roditelja zbliţila. Kejt je izgubila majku, koja je
bolovala od multiple skleroze. Bile smo obje odlučne u tome da ţivot posvetimo borbi
protiv neurodegenerativnih bolesti.
Ema se namrštila.
- Vi ste to i uradili, ali Kejt nije. Ona je postala kardiohirurg.
- Da, naglo je promijenila smjer 1999. usred naše druge godine u Baltimoru.
- Hoćete da kaţete da je prekinula staţiranje na drugoj godini neurologije da bi se
preusmjerila na hirurgiju?
- Tako je: kako je bila jako dobar student, Dţon-Hopkins24 je pristao da joj odobri
prebacivanje tokom trajanja godine da bi se priključila staţiranju na hirurgiji.
- Koji je bio razlog ove promjene?
- Ni dan-danas ne bih mogla da vam kaţem. Uostalom, počev od tog datuma naši
putevi su se razišli i naš odnos je postao labav.
Ema je bila uporna.
- Kad razmislite, zaista ne vidite ništa što je moglo da prouzrokuje tu odluku?
- To se desilo prije deset godina. Imale smo samo dvadeset i četiri godine u to
vrijeme. A potom, u medicini nije rijetkost da studenti mijenjaju usmjerenje u hodu.
- Ipak, ovdje se radilo o ţivotnom zalaganju. Rekli ste da je Kejt bila riješena da se
posveti karijeri neurologa.
- Znam dobro - nadovezala se Dţojs. - Nešto značajno se očigledno desilo u njenom
ţivotu te godine, ali ja zaista ne bih umjela da Vam kaţem šta.
Ema je dograbila hemijsku olovku, koja je stajala na kancelarijskom stolu i zapisala
datum «1999.» na svoju podlakticu sa sljedećim pitanjem: «koji događaj u Kejtinom
ţivotu?»
- Ţelite li papir, poručniče?
Ema je odbila i nastavila svoje «ispitivanje»:
- Da li je Kejt izlazila sa tipovima u to vrijeme?
- Imala je neku magnetsku ljepotu zbog koje su joj se mnogi udvarali. Na
najprozaičniji način: svi mladići su balavili pred njom i maštali da je odvuku u krevet.
- Ne odgovarate mi na pitanje - insistirala je Ema. - Sa kime je izlazila?
Uznemirena, Dţojs je očevidno pokušavala da zaštiti intimu svoje bivše prijateljice.
- To je njena lična stvar, zar ne?
Da bi uklonila njenu obzirnost, Ema je pojasnila svoje pitanje:
- Izlazila je sa Nikom Fičom, je l‟ tako?
Dţojs je ispustila neprimjetni uzdah olakšanja. Zadovoljna što nije odala Kejtinu
tajnu, rekla je u povjerenju:
- To je tačno, Nik je bio Kejtina velika ljubav.
- Otkada su se zabavljali? - upitala je Ema da bi iskoristila načetu temu.
- Od devetnaeste godine. Bih smo druga godina na Berkliju kad je Fič došao da odrţi
predavanje na univerzitetu. Kejt ga je već ranije bila srela. Ona je, dakle, otišla da
razgovara sa njim nakon seminara i počeli su da se viđaju. Njihova ljubavna priča je
počela 1994. Fič je već u to vrijeme bio legenda. Imao je vjerovatno dvadeset i pet ih
dvadeset i šest godina i zarađivao je mnogo novca od industrije video igrica. U to doba se
u svijetu slobodnih softvera naveliko pričalo o Jednorogu.
- Ko je znao za njihovu vezu?
- Vrlo malo ljudi. Ĉak niko, po mom mišljenju, osim Nikove majke i mene. Fič je

24 Univerzitetska bolnica u Merilendu.

121

uvijek bio vrlo diskretan po pitanju svog ličnog ţivota. Pravi paranoik. Nećete pronaći
nijednu fotografiju niti jedan snimak na kome se vide zajedno. Nik se za to starao.

- Otkud ta paranoja?
- Nemam predstavu. U svakom slučaju, to je bilo duboko usađeno u njemu.
Ema je napravila kratku pauzu. Ta paranoja se loše uklapala sa filmom koji je snimila
istog jutra svojim mobilnim telefonom. Zašto su se Kejt i Nik sreli u pabu u kome je bilo ko
mogao da ih vidi?
- Koliko vremena je trajala njihova veza?
- Nekoliko godina, ali bila je to nejasna veza. «Prati me, ja ti bjeţim; bjeţiš od mene, ja te
pratim.» Shvatate?
- Vrlo dobro, naţalost - uzdahnula je Ema.
Dţojs se nasmiješila i nastavila:
- Po onome što mi je povjerila, Kejt je mnogo patila zbog Nikove nestalnosti.
Prebacivala mu je što se dovoljno ne trudi. Jednog dana bi se pokazao kao veoma
zaljubljen, da bi već sutradan postao nekako dalek. Raskidali su nekoliko puta, ali su na
kraju uvijek završavali zajedno. Ona je bila pravi akrobata i učinila bi bilo šta za njega,
uključujući i tu glupu operaciju estetske hirurgije.
Ema je osjetila trnce u stomaku. Bila je u pravu...
- Koje je godine to bilo?
Dţojs je ponovo stala da računa na prste.
- Tokom ljeta 1998. na kraju naše prve godine staţiranja, nekoliko mjeseci, dakle, prije
nego što je Kejt promijenila specijalnost.
- Po vašem mišljenju, da li je uradila tu operaciju da bi se dopala Fiču?
- Da, to mi se čini očiglednim. U to doba, Kejt nije shvatala zašto je Nik gura od sebe.
Nije imala više samopouzdanja. Ta operacija je bila očajnički potez.
Ema je promijenila temu.
- Do kada su se Kejt i Nik viđali?
Dţojs je odmahnula glavom.
- Ne znam pouzdano. Kao što sam vam rekla, izgubile smo jedna drugu iz vida kada
je Kejt promijenila put. Slale bismo povremeno jedna drugoj poneki imejl, ali bilo je gotovo
s povjeravanjem. Poslije Baltimora ona se vratila u San Francisko da bi završila svoje
staţiranje, zatim je pratila obuku iz kardio hirurgije u Njujorku. Prije pet godina zaključila
je svoju specijalizaciju kao šef klinike za transplantaciju srca u Bostonu i odmah uspjela da
dobije mjesto na MDţH.
Ema je spremno dočekala odgovor.
- Našle ste se znači obje u istom gradu u istom trenutku?
- Skoro. Ja sam došla na Brejn Institut prije tri i po godine.
- Pretpostavljam da ste pri dolasku ovdje ponovo potraţili staru prijateljicu...
Osjetivši blagu neprijatnost, Dţojs je sačekala nekoliko sekundi prije nego što je
odgovorila.
- Da, kontaktirala sam je i otišle smo na piće ujedan kafić u Bek Beju. To je bilo
nekoliko mjeseci poslije njenog porođaja. Rekla mi je da je veoma srećna, vrlo zadovoljna
svojim porodičnim ţivotom i vrlo zaljubljena u svog muţa, profesora filozofije na
Harvardu.
- Jeste li joj povjerovali?
- Nisam imala nijedan razlog da to ne učinim.
- Jeste li ponovo pričale o Niku?
- Ne, nije bio trenutak. Upravo se bila vjenčala i dobila dijete. Nisam htjela da je
vraćam u prošlost.
- Da li ste se ponovo vidjele?

122

- Predloţila sam joj, ali mi ona nikada nije odgovorila na imejlove ili telefonske
pozive. U jednom trenutku sam digla ruke.

Dţojs je uzdahnula i tišina je zavladala prostorijom. Ema je okrenula glavu prema
prozoru. Škiljeći, razabrala je rijeku, crnu i tamnu, koja teče ispod.

- Vrlo dobro. Hvala na saradnji - rekla je ustajući.
Ustala je i Dţojs.
- Ispratiću Vas, poračniče.
Ema je krenula za naučnikom u hodnik, potom u lift.
- Zaista ne moţete da mi kaţete za šta se Kejt tereti? - bila je uporna Dţojs, pritisnuvši
dugme da bi sišle u prizemlje.
- Prerano je, ţao mi je. Zamolila bih vas takođe da nikome ne pričate o našem
razgovoru.
- Kako vi kaţete. Iskreno se nadam da se nije desilo ništa ozbiljno, ali ma šta da je
Kejt uradila, ima jedna stvar koju biste morali da imate u vidu: kad se nečega lati, ona to
radi inteligentno i odlučno. I ide do kraja. Ima samo jednu manu, jednu slabu tačku.
- Ljubav?
- Van svake sumnje. Kejt je i sama govorila da osjeća kako se njena ruska duša budi
onda kad je zaljubljena i da je tada spremna na najveće ispade. Vjerujte mi, to nije šala.
Dţojs joj je pruţila vizitkartu kad su stigle u hol instituta.
- Ukoliko vam budu potrebne još neke informacije, slobodno me pozovite, poručniče.
- Hvala. Samo još posljednje pitanje: da li bi Kejt bila sposobna da uradi nešto da bi se
osvetila Niku?
Dţojs je raširila ruke u znak nemoći. Dvije ţene su nastavile da razgovaraju još
dobrih pola sata pri mliječnoj svjetlosti Brejn Instituta.
Konačno je Ema izašla u noć. Bilo je kasno. Snijeg je prestao da pada, ali je polarna
hladnoća ledila kampus.
Nijednog taksija na vidiku. Koračala je sve do stanice Kendal/MIT i ušla u metro do
Bostona.
Odgurnuvši vrata hotelske sobe, ugledala je Romualda kako spava ispred načičkanih
ekrana, glave poloţene na svoje prekrštene ruke.
Ona je radoznalo pogledala informatičku instalaciju, razrogačivši oči. Tinejdţer je
preobratio sobu u impresivni glavni štab sluţbe bezbjednosti.
Nečujno je napustila sobu i vratila se u hotelski bar.
U to doba noći mjesto je brojalo samo nekoliko klijenata.
Naručila je novu kajpirošku i pijuckala, razmišljajući o onome što joj je ispričala Dţojs
Vilkinson prije nego što su se rastale.
O prvom susretu Kejt i Nika.

123

Peruanska besmrtna partija

Ljubavne riječi su kao odapete strijele lovca.
Jelen nastavlja da trči i ne zna se
odmah da li je smrtno ranjen.
MORIS MAGR

DEVETNAEST GODINA RANIJE
FEBRUAR 1991.
KEJT IMA ŠESNAEST.GODINA - NIK DVADESET I TRI

Restoran na benzinskoj pumpi blizu St. Helensa u Oregonu.
Pada snijeg. Sala je gotovo prazna. Jedina mušterija dovršava jaja na oko, igrajući
partiju elektronskog šaha. Iza pulta vrlo mlada konobarica sluša album Nevrmajnd koji se
vrti na čitaču CD-a. Knjiga iz biologije je otvorena pred njom, ona izgleda potpuno
zaokupljena čitanjem, mada se njeno tijelo neprimjetno njiše u ritmu muzike.
- Gospođice! Moţete li mi donijeti još jednu kafu, molim vas?
Kejt podiţe glavu s priručnika, uzima kuvalo koje se grije na svom postolju i kreće ka
mušteriji. Usluţuje ga, izbjegavajući da sretne njegov pogled. Paţnju joj privlači partija
šaha u završnici. Ona se ugrize za jezik, oklijeva da mu skrene paţnju, da prekrši princip
koji je sama sebi zadala: da se što je moguće dalje drţi od muškaraca. Konačno, kad vidi
gdje uzima jednu figuru na tabli, ona istupa i upozorava ga:
- Ostavite topa i zaboravite na rokadu25.
- Molim? - upitao j e Nik.
Glas mu je melodičan i razdragan. Prvi put ona ga zaista gleda. Obučen je u crno, ali
lice mu je prijatno a kosa mu se sija kao med.
- Na ovom potezu, nije dobro vršiti rokadu - objašnjava ona, sigurna u sebe. - Bolje
igrajte s konjem na e7.
- A zašto tako?
- Sad ste na desetom potezu, zar ne?
Nik gleda tablu i potvrđuje:
- Tačno.
- Dakle, ta konfiguracija igre prati model jedne čuvene partije: peruanske besmrtne
partije šaha.
- Nikad čuo za to.
- To je međutim vrlo poznata partija - primjećuje ona s izvjesnom popustljivošću.
Njega pak zabavlja drskost djevojke.
- Prosvijetlite me.
- Nju je 1934. u Budimpešti prikazao peruanski velemajstor Esteban Kanal. Mat u
četrnaest poteza, uz ţrtvovanje kraljice i dva topa.
On je jednim pokretom ruke poziva da sjedne.
- Pokaţite mi to.
Ona se preispituje, ali na kraju zauzima mjesto naspram njega i počinje da pomjera
jednu po jednu figuru, komentarišući na brzinu svoje poteze:
- Dakle, ako pravite rokadu, pijun vašeg protivnika će pojesti vašeg na b4, potom će
vaša kraljica pojesti njegovog topa na a1, u redu? Zatim će se njegov kralj premjestiti na d2
i tu nemate izbora: vaša kraljica mora da uzme njegovog topa na h1. Njegov uzima jednog

25 U šahu, rokada je pokret koji dozvoljava da se u jednom potezu zamijene mjesta topu i kralju da bi se zaštitio kralj.

124

od vaših pijuna na c6, primoravajući vas da mu pojedete kraljicu i partija se završava
matom kad se laufer premjesti na a6.

Nik ostaje zapanjen. Kejt ustaje i završava svoju demonstraciju, pobliţe
objašnjavajući:

- To je Bodenov mat.
Pomalo povrijeđen, on gleda tablu, igrajući iznova partiju u svojoj glavi.
- Ne, čekajte! Zašto moja kraljica mora da pojede topa?
Ona slijeţe ramenima.
- Ako je ovo bilo prebrzo za vas, odigrajte partiju na mini. Vidjećete da je to jedino
odrţivo rješenje.
Prevazilazeći poniţenje koje je pretrpio, on joj predlaţe da odigraju jednu partiju, ali
ona baca pogled na sat i odbija njegov predlog.
Posmatra je kako se vraća iza pulta, kad se pojavljuje gazda restorana.
- U redu je, Kejt, moţeš da ideš - dobacuje čovjek, pruţajući joj novčanicu od 10
dolara.
Djevojka stavlja novac u dţep, skida kecelju, vraća knjigu u ranac i prelazi prostoriju
da bi izašla.
Nik je doziva:
- Hajde, jednu partijicu za 10 dolara! - navaljuje, spuštajući novčanicu na sto. -
Prepuštam vam bijele!
Kejt gleda novčanicu, oklijeva četvrtinu sekunde, potom sjeda i kreće pijunom.
Nik se smiješi. Prvi potezi se odigravaju za kratko vrijeme. Kejt brzo shvata da će
dobiti partiju i da do toga čak moţe brzo da dođe, ali nešto u njoj se opire. Gotovo
nesvjesno, ona namjerno ne igra neke poteze da bi produţila igru. Za nekoliko trenutaka
ona sebe primorava da ne gleda kroz prozor da ne bi vidjela snijeţne pahulje koje se
kovitlaju na nebu. Zna da napolju šiba vjetar, štipa hladnoća, strah, neizvjesnost. Zna da će
prije ih kasnije morati da pronađe hrabrosti da se suoči sa njima, ali za sada ona sebi
dozvoljava predah sa ovim crnim princom zlatne kose, uljuljkana muzikom, u pomalo
ljepljivoj toplini restorana.
- Vraćam se - dobacio je Nik ustajući.
Ona ga posmatra kako ide ka toaletu. Vraća se nakon dva minuta i sluţi se šoljicom
kafe, kao da je kod kuće, prije nego što će ponovo sjesti. Oboje vuku svoje poteze sve
sporije. Ona produţava svoje zadovoljstvo još dobrih pet minuta prije nego što naglo
završava stvar. U tri poteza, Nik više nema kud.
Šah-mat.
- Gotovo - kaţe ona teškim tonom, stavljajući u dţep novčanicu sa stola.
Sad ona ustaje i uzima svoju torbu.
- Ĉekajte - traţi on. - Pruţite mi revanš.
- Ne, gotovo je.
Ona odlazi, zatvarajući vrata za sobom. On je prati pogledom kroz staklo. Njene
posljednje riječi mu odzvanjaju kao eho u glavi.
Gotovo je...
- Gospode, ko je ta djevojka? - pita, idući prema pultu.
- Nemam pojma - odgovara gazda. - Mislim daje Ruskinja. Jutros sam je zaposlio.
- Njeno ime?
- Ne sjećam se više. Neko komplikovano. Rusko, šta li. Ovdje je zovu «Kejt».
- Kejt - ponavlja Nik, mrmljajući kao za sebe.
On diţe obrve, vadi novčanik iz dţepa svojih farmerki i ostavlja novčanicu da bi
izmirio račun. Zatim oblači svoju debelu jaknu, vezuje šal i traţi ključeve od kola najprije u
dţepu pantalona a zatim jakne.

125

- Sranje!
- Šta? - pita gazda.
- Pokupila mi je ključeve od kola!

***

ISTOG DANA

PET SATI KASNIJE

Kucanje na vratima budi Nika iz sna. On otvara oči, gleda oko sebe. Treba mu
nekoliko sekundi da se sjeti gdje se nalazi (u maloj sobi pomalo sumornog motela u

Oregonu) i zašto (zato što je bio dovoljno glup da bi dozvolio da mu jedna klinka digne
ključeve od kola dok on ima vrlo vaţan sastanak u San Francisku kroz nekoliko sati...).

- Da? - pita on, otvarajući vrata.

- Gospodine Fič? Ja sam Gabrijel Alvarez, pomoćnik u kancelariji šerifa okruga
Kolumbija. Našli smo vaš auto i lopova.

- Stvarno? Mogu li da ga brzo pokupim? U velikoj sam ţurbi i...
- Dođite, odvešću vas.

Auto 4X4 pomoćnika šerifa teško se probija kroz noć. Snijeg je prestao da pada, ali je
put i dalje vrlo klizav.

- Šta ste koji đavo dolazili u našu nedođiju? - grdi ga Gabrijel Alvarez.
- Prisustvovao sam jednoj konvenciji za video igrice u Sijetlu. Vozio sam putem da se

vratim u San Francisko kad je počeo da pada snijeg i...
- Video igrice, stvarno? Moj klinac provodi sate pred tim čudima. To nam garantuje

lijepu generaciju bezmozgovaca.
- O tome se raspravlja - odgovorio je Nik oprezno. - A moja kola? Gdje ste ih

pronašli?
- Skrivena u šumskom rastinju, u jednoj šumi na dvadeset kilometara odavde.

Djevojka je spavala unutra.

- Kako se zove?
- Ekaterina Svatkovski. Ima šesnaest godina. Po onome što nam je rekla, ţivjela je u
kamp-prikolici sa svojom majkom u Belviju. Majka joj je umrla prije dva mjeseca. Djevojka
je odbila da bude smještena u porodici i pobjegla je iz doma kome je dodijeljena. Otada se

bespravno useljava gdje god stigne.
- Šta će biti s njom?
- Bojim se ništa dobro. Kontaktirali smo socijalne sluţbe, ali to neće riješiti problem.
- Moţda bi trebalo da povučem tuţbu?

- Radite šta hoćete.
- Da li bih mogao da razgovaram sa njom?
- Ako vam to odgovara, ali upozoravam vas: stavili smo je u ćeliju, da je malo
zastrašimo, ipak...

***

Nik gura vrata ćelije.
- Zdravo, Kejtlin. Brrr! Ovdje je da ti se sledi guzica.
- Gubite se!
- Polako! Šta je tvoj problem?

- Majka mi je umrla, otac je nestao, nemam love, nemam gdje da spavam: je l‟ vam se
sviđa opis?

On sjeda pored nje na drvenu klupu okačenu na zid ćelije.
- Zašto odbijaš da ideš u neku porodicu ili dom?

- Ostavite me! - viče ona, udarajući ga po ramenu.
Da bi se odbranio, on joj zadrţava pesnice.

126

- Smiri se, pobogu!
Ona ga prkosno gleda i odgurkuje na ivicu klupe.
- Ali šta planiraš da radiš na ovoj hladnoći? - nervira se on. - Da beskonačno boraviš
u ovom trulom kraju?
- Pustite me, dođavola.
- Pandur mi je pokazao tvoj ranac. Vidio sam tvoje knjige iz biologije. Ţeliš
dapostaneš ljekar, zar ne?
- Da, uspjeću u tome.
- Ne. Ne, ako ne ideš na predavanja.
Ona okreće glavu da on ne bi primijetio suze koje joj naviru na oči. Zna da je on u
pravu. Stidi se.
- Dopusti da ti pomognem - traţi on.
- Da mi pomogneš? Zašto biste mi vi pomogli? Ĉak se ni ne poznajemo!
- To je tačno - priznaje. - Ah kakve veze ima? Osobe koje najbolje poznajem su one
koje najviše prezirem.
Ona ostaje nepokolebljiva.
- Rekla sam da neću. Ljudi vam nikada ne pomaţu besplatno. Ne ţelim da vam išta
dugujem.
- Nećeš mi ništa dugovati.
- Tako uvijek kaţu u početku...
On vadi svoju šahovsku tablu iz torbe i mijenja temu.
- Hoćeš da mi priuštiš revanš?
- Vi se nikada ne predajete! - uzdiše ona.
- Mislim da je to dobra osobina koju ti takođe imaš, Kejtlin.
- Prestante da me zovete tako! U šta igramo ovog puta?
- Ako ti pobijediš, ja se gubim - predlaţe on.
- A ako vi pobijedite?
- Dopustićeš da ti pomognem.
Ona šmrče. On joj pruţa papirnu maramicu.
- OK - odlučuje ona. - Poslije svega, ako ţelite drugu rundu. .. Vi uzmite bijele.
On se smiješi, stavlja pijune na tablu i pomjera prvu figuru. Ona čini isto.
- Istina je da je ovdje da se smrzneš - kaţe ona drhteći.
- Uzmi moju jaknu - predlaţe on.
Ona slijeţe ramenima.
- Nema potrebe.
On ustaje i stavlja joj koţnu jaknu na ramena.
Ona se pripija uz nju i popušta:
- Teška je tonu, ali je super topla.
Nastavljaju partiju. Dok igraju u tišini, ona shvata da bojazan i zaziranje polako
nestaju. Međutim, miris straha je utisnut u nju još odmalena: strah da joj ne umre majka,
strah da ne izgube stan, strah da ne ostane sama na svijetu...
Ona zatvara oči i donosi odluku koja je oslobađa tereta: izgubiće partiju. Dopustiće
da joj pomogne ovaj vitez koji je došao niotkuda.
Ona to još ne zna, ali upravo proţivljava odlučujući momenat u svom ţivotu.
U godinama koje će uslijediti, hiljade puta će iznova vraćati film o svom prvom
susretu sa Nikom Finčom. Prvim čovjekom koga će voljeti. Jedinog. Svaki put kad bude
imala potrebu za ohrabrenjem ili kad bude osjetila da njena odlučnost jenjava, ona će
snagu pronaći misleći iznova na taj magični i neočekivani trenutak kada je Nik ušao u njen
ţivot. Na taj dan kad je odlučila da će mu zauvijek pripadati, «i u dobru i u zlu, i u bogatsvu
i u siromaštvu, i u zdravlju i u bolesti, i u sreći i u bolu. Sve dok ih smrt ne razdvoji».

127

- Šah-mat - izgovara on premještajući kraljicu.
- U redu, drugu ruku ste dobili.
Zadovoljan, on joj spušta ruku na rame.
- Dobro, slušaj me dobro, Kejtlin: povući ću tuţbu i pozvati mog advokata. Dotle te
molim da budeš mirna, OK?
- Vašeg advokata?
- On će te izvući odavde i pomoći da izbjegneš porodice i domove. Srediće da stekneš
pravo da nastaviš školovanje na St. Dţozef Koledţu.
- Šta je to?
- Jedna mala katolička gimnazija koju drţe časne sestre. Tu sam i ja išao u školu. To je
idealno mjesto ako zaista ţeliš da radiš.
- Ali kako ću da vam...
- Imaćeš pravo na tri godine školovanja, sa svim plaćenim troškovima - presjeca je
on. - Imaćeš smještaj, hranu i sve pogodnosti. Imaćeš da se baviš samo učenjem. Ako
budeš ozbiljna, to će te odvesti do medicinske škole. Poslije će biti stipendija i na tebi je da
se snađeš. Je l‟ vaţi?
Ona u tišini prihvata, a potom pita:
- Ništa vam neću dugovati?
On odmahuje glavom.
- Ne samo da mi ništa nećeš dugovati, već nikada više nećeš čuti za mene.
- Zašto to radite?
- Da ne bi mogla da kaţeš da ti nije pruţena šansa - odgovara on kao da je to
očigledno.
Stavlja šahovsku tablu u svoju torbu, ustaje da krene i gleda na sat.
- Kasnim, Kejtlin, čekaju me u San Francisku. Srećan sam što smo se sreli. Ĉuvaj se.
On odlazi, ostavljajući joj njegovu jaknu. Da li je namjerno zaboravio ih previdio da je
uzme, ona će je čuvati do kraja ţivota.

128

Peti dio

IZBOR ZLA
Šesti dan

129

Ţivo sjećanje

Muškarci više vole plavuše zato što
plavuše znaju šta muškarci više vole.

MERILIN MONRO

BOSTON
24. DECEMBAR 2010.
7.46H

Sunce je izašlo iznad Bostona, bacajući zrake na hotelsku sobu od čega se metalna
površina polica presijavala. Zaslijepljen odbljeskom, Romuald je prinio ruku očima i naglo
okrenuo lice da bi izbjegao svjetlost.

Trebalo mu je malo više vremena da se razbudi. Grlo mu je bilo suvo, nos zapušen a
trnci su mu prolazili kroz ruke. Prilikom ustajanja, primijetio je da su mu svi zglobovi
ukočeni. Napravio je nekoliko koraka da bi dohvatio flašu mineralne vode sa niskog
stočića, ali se spotakao i pao svom teţinom, prostrvši se koliko je dugačak preko svoje
putne torbe. Podigao se, povrijeđen, i pokušao da napipa naočare.

S okvirima na nosu zapazio je da Eme nema u sobi. Pogledao je na sat i uznemirio se.
Svakako nije ţelio da propusti Kejtin dolazak u bolnicu.

Jednim pritiskom na tipku tastature aktivirao je svoje ekrane i otkucao, kao na
klaviru, nekoliko šifrovanih redova da bi se pojavile slike sa kamera za nadzor spoljnog
parkinga.

Potom je pozvao Emu.
- Jesi dobro spavao, bubašvabo? - upitala gaje sva zadihana.
- Gdje ste vi?
- Na posljednjem spratu teretane. I za tebe bi bilo dobro da malo mrdneš da bi
sagorio tu mast.
- Nemam vremena - spretno je izbjegao pitanje. - Ako vas istraga i dalje zanima, bilo
bi vam bolje da je odmah nastavite.
- U redu, stiţem.
Tinejdţer se počešao po glavi, pomno prateći prizore.
U nekoliko pokreta je preuzeo kontrolu nad kamerama. Od sada je mogao ne samo
da ima pristupa posmatranju, već i da zumira i usmjerava aparate po svojoj volji. Tako je
pregledao čitavu zonu parkirališta napolju: Kejtina kola još nisu bila stigla.
Sa flašom vode u ruci i peškirom oko vrata, Ema je kročila u prostoriju.
- Ima li nešto novo? - upitala je, odgurnuvši vrata.
- Još ništa, ali uskoro će kucnuti čas. - A kod vas?
Ema je obrisala znoj sa lica, prije nego što će tinejdţeru ispričati pojedinosti svoje
istrage od prethodnog dana. Romuald je saslušao mladu ţenu sa zanimanjem, sve vrijeme
drţeći oko na monitorima. Odjednom ju je prekinuo.
- Ovaj tip, je l‟ to Kejtin muţ? - rekao je, pokazujući jednog muškarca koji parkira
motor.
Ema se pribliţila ekranu. Štreber je imao pravo.
Metju je upravo stavljao katanac na stari Trijumf.
- Šta on tu radi, sam?
- Uskoro će stići i njegova ţena - naslutila je Ema.
I stvarno, za manje od jedne minute, stari kabriolet mazda prošao je kroz rampu
parkinga da bi se parkirao pored motora.

130

- Moţeš li da zumiraš?
Romuald se potrudio i slika crvenih otvorenih kola našla se preko čitave površine
ekrana. Sa svojom karoserijom zaobljenih formi, sjedištima sa visokim naslonom, farovima
koji se diţu i spuštaju, kao i hromiranim ručkama, vozilo je imalo prepoznatljive obrise
među hiljadu drugih. Danas su se ređe mogli vidjeti, ali Ema se sjeća da je devedestih
godina na hiljade ovakvih modela preplavljivalo puteve čitavog svijeta.
Kejt je otvorila vrata, izvukla se iz kabrioleta i zaputila prema muţu.
- Boţe dragi! - izustila je Ema, pokazujući ekran. - Pogledaj ovo!
Romuald je skinuo naočare za kratkovidost i prilijepio lice na nekoliko centimetara
od monitora.
Obučena u elegantnu kišnu kabanicu stegnutu u struku, doktorka je krenula ka
Metjuu.
U lijevoj ruci je nosila tešku crveno-bijelu sportsku torbu.

***

Dok je vjetar šibao preko njega, parking se presijavao pod suncem. Jedan veliki
kamion za prikupljanje krvi sa znakom Crvenog krsta uparkiravao se na sredini asfalta
pod visokim transparentom:

Dajte da biste spasili ţivot

Metju je dunuo u ruke da bi se zagrijao.
- Stvarno ti je stalo da mi vade krv od ranog jutra? - uzdahnuo je u pravcu svoje ţene.
- Naravno! I ja sam to juče uradila - uvjeravala ga je Kejt. - Danas je na tebe red.
- Ali znaš da sam se uvijek plašio igala!
- Prestani s tim cirkusom, dušo! Mogao bi toliko da mi učiniš svakih šest mjeseci!
Znaš dobro da moja sluţba organizuje tu akciju sa Crvenim krstom. To je najmanja stvar
za koju dajemo primjer da bismo naveli druge članove bolničkog osoblja.
- Ali ja ne radim ovdje!
- Hajde, Mete, da to brzo odradimo, a onda da se častimo finim doručkom u
kafeteriji. Reći ćeš mi kako ti se sviđaju njihove palačinke sa sirupom od javora.
- U tom slučaju - nasmiješio se on - teško je odbiti.
Drţeći se za ruke, oni su se popeli uza stepenice mobilne jedinice.
Unutrašnjost kamiona je bila udobno namještena. Grijanje je bilo odvrnuto na najjače.
Na radiju, uključenom na lokalnoj stanici, čule su se boţićne pjesme.
- Zdravo, Meri - dobacila je Kejt sekretarici koja je sjedila za malim kancelarijskim
stolom prostora za prijem.
- Dobar dan, doktore Šapiro.
Već godinama su Met i Kejt davali krv u Crvenom krstu. Zaposleni je imao samo da
ukuca njihovo ime u softver pa da se pojave njihovi dosijei. Par je, dakle, brzo mogao da
pristupi zoni prikupljanja koja je obuhvatala četiri donorska mjesta.
- Kako si, Vogn? - upitala je Kejt, pozdravljajući svog kolegu. - Poznaješ mog muţa,
zar ne?
Odgovorni ljekar jedinice je potvrdio i pozdravio par.
- Metju misli da si vrlo surov - našalila se Kejt. - U stvari, više bi volio da mu ja
zabodem igle u koţu. Tako smo se i upoznali!
- Dobro, ostavljam vas, golupčići - predloţio je Vogn, ne znajući zapravo kako da
protumači stvar. - Idem na kafu. Obavijesti me kad budete završili.
Dok je ljekar odlazio, Metju je skinuo kaput i zavalio se u jednu od spuštenih fotelja.
- Nisam znao da imaju ovakve igrice - našalio se on, zadiţući rukav na košulji.
- Nemoj mi reći da te to malkice ne uzbuđuje - rekla je, navlačeći sterilne rukavice.
Kejt je dezinfikovala ruku svog muţa pomoću vate natopljene alkoholom. Zatim mu

131

je vezala steznik oko bicepsa da bi mu iskočila vena na unutrašnjoj strani lakta.
- Stisni pesnicu.
Metju je pristao i okrenuo glavu da ne bi vidio iglu dok se zabada.
- Šta je u toj torbi? - upitao je, pokazujući na crvenu torbu. - Nikada je nisam vidio.
- Moja trenerka i patike - odgovorila je Kejt, podešavajući plastični dţep koji je

počinjao da se puni krvlju.
- Počinješ da treniraš?
- Da, ići ću moţda u bolničku salu od dvanaest do jedan popodne. Stvarno treba da

počnem da vjeţbam. Jesi li mi vidio guzu?
- Meni se sviđa tvoja guza!

***

Ema je grizla nokte.
- Svašta, zašto se izlaţe riziku i šetka se naokolo sa torbom u kojoj je 500 000 dolara?
- Mislite da njen muţ zna?
Ema je odmahnula glavom.
- Ne vjerujem.
Spuštenog lica, Romuald se nervozno vrtio po sobi.
- Sigurno nije izašla s lovom da bi je poloţila u banku.
Prišao je i sjeo kraj Eme, i zajedno su u tišini piljili u ekran sve dok nisu spazili par
kako izlazi iz kamiona.
Zahvaljujući sistemu za videonadzor, ispratili su Šapirove do hola i kroz bolničke
hodnike sve do kafeterije.
- Šteta što ne moţemo da čujemo šta pričaju - primijetila je Ema.
- Vi baš nikada niste zadovoljni! - gunđao je Romuald, shvativši opasku kao
zamjerku.
- U svakom slučaju, Kejt i dalje ima novac - primijetila je Ema, pokazujući sportsku
torbu koju je doktorka spustila na stolicu pokraj nje.
Tokom dobrih petnaest minuta ostali su prikovani za ekran. Ali nisu vidjeli ništa više
od para koji upravo doručkuje.
- Prave mi zazubice s njihovim palačinkama - poţalio se tinejdţer kao da nije jeo tri
dana.
Ema je bila očajna.
- Znaš da u ţivotu postoje i druge sfere interesovanja osim klope i kompjutera?
Romuald se ujeo za jezik a potom skrenuo razgovorna drugu temu.
- Stvarno se stiče utisak da su zaljubljeni. Teško je povjerovati da ona ima ljubavnika,
a?
- Tačno - prihvatila je Ema - dobro umije da glumi...
Poslije petnaest minuta par je ustao. Kejt i njen muţ su se zaljubljeno poljubili i
napustili kafeteriju svako za sebe.
Metju je pokupio svoj motor sa parkinga, dok je Kejt otišla u garderobu za hirurge - u
kojoj je ostavila sportsku torbu u svoj ormarić - prije nego što će se popeti u operacioni
blok.
Romuald je pogledao raspored doktorke, koji je skinuo sa servera.
- Počinje dan sa zamjenom srčane komore a nastavlja zatim na aneurizmi grudne
aorte. Ţelite da ostanete da gledate?
- Ne, hvala. Ništa se više neće desiti sve do podneva, a već sam vidjela sve epizode
Grejsine anatomije.
- Ja sam baš ogladnio od ovih palačinki - ponovio je prostodušno Romuald.
- Je l‟ to podsvjesna poruka da ti platim doručak? - nasmiješila se Ema.

132

- Moţda - rekao je štreber, slijeţući ramenima, zadovoljan što ga je prozrela.
- Pa dobro, pobijedio si, pošto sam i ja gladna, mogu samo da ti kaţem: idemo na
klopu.

***

U kariranom sakou i sa hipster bradom, konobar je donio na sto dva kapućina, čija je
pjena formirala srce krem boje koje je podrhtavalo na površini.

Ema i Romuald su se smjestili u mali kafić u Ulici Bojlston, na dva koraka od
njihovog hotela.

Sa svojim zelenim biljkama, vintidţ stolovima, stolicama od sirovog drveta i retro
lampama, mjesto je na prvi pogled odisalo gotovo pastoralnom atmosferom.

Ema je promiješala svoj Birčer musli s jogurtom, sve vrijeme gledajući, ne bez
izvjesne njeţnosti, Romualda koji je svjesno sipao pola posude sirupa, od javora preko
svojih palačinki.

- Treba nešto da mi objasniš, Romualde.
- Šve š‟o ţevite - obećao je punih usta.
- Što si došao u Sjedinjene Drţave?
On je progutao zalogaj palačinke, koji je progurao s velikim gutljajem kapućina.
- Već sam vam rekao: pošao sam za djevojkom koja je došla u Njujork da radi za stan
i hranu...
- ... i koja te je ostavila čim je stigla, da, tako si mi rekao. Ali oboje znamo da je to laţ,
zar ne?
- Naravno da je istina! - pobunio se on.
- Ĉak i da je tako - rekla je - zašto se onda ne javljaš roditeljima?
- Javljam se - odgovorio je mladi čovjek, gledajući netremice u svoj tanjir.
- Ne, nije tačno. Pozvala sam ih sinoć. Premrli su od brige. Nisi im se javljao već tri
nedjelje.
- Ah... kako ste pronašli njihov broj ?
- Oh, ništa posebno, je l‟ tako? Misliš da samo ti umiješ da barataš kompjuterom!
- Niste imali pravo da to radite - zamjerio joj je.
- Bar sam ih smirila. Nego, reci mi jednu stvar: zašto si ostao u Njujorku ako te je ta
djevojka stvarno ostavila? Zašto se nisi vratio u Francusku da nastaviš školu?
- Zato što mi je preko glave i Bona i roditelja, kako to ne moţete da razumijete?
- Da, u redu, ali šta je s odlukom da ostaneš u Sjedinjenim drţavama, mogao bi da
putuješ, upoznaješ zemlje, nađeš podesniji i bolje plaćen posao. To ti je bilo nadomak ruke,
ti si promućuran. Umjesto toga, proveo si petnaest dana ţivotareći na staţiranju u
Imperatoru, radeći nešto što ne voliš. Zašto?
- Pustite me s vašim pitanjima. Niste pajkan.
- Jesam pomalo otkad imam ovu lijepu legitimaciju koju si mi ti izradio. I kao svaki
dobar policajac koga treba poštovati, imam još jedno pitanje: šta si išao da radiš prošle
nedjelje u Skarsdejl kod Mišel Berković, generalne direktorke Imperatora?
Odmahnuo je glavom.
- Nikada nisam kročio tamo.
- Prestani da me smatraš budalom - zaprijetila mu je, stavivši na sto voznu kartu koju
je bila pronašla u njegovom dţepu.
- Preturali ste mi po dţepovima? Nemate pravo!
- Je l‟ da, a čime se još baviš tako skriven iza ekrana i kamera? Provodiš čitave dane u
pretresanju tuđih ţivota. U njihovom posmatranju i narušavanju njihove privatnosti.
- Ali to činim da bih vam pomogao - stao je da se brani.
- I ja tebi hoću da pomognem. Zašto si išao kod Mišel Berković?

133

- Zato što je to moja majka.
Ona je zakolutala očima i iznervirala se zbog njega.
- Koju ćeš glupost još da izvališ? Razgovarala sam s tvojom majkom sinoć! Zove se
Mari-Noel Leblan. Radi u... Primarnom fondu za zdravstveno osiguranje u Bonu -
potvrdila je, čitajući bilješke koje je zapisala na podlaktici.
Romuald je skrenuo pogled prema širokom prozoru i utonuo u čudni muk.
Ema ga je uhvatila za rame i protresla.
- Ej, slanino! Hoćeš da mi objasniš?
Ispustio je dugačak uzdah i protrljao oči. Više bi volio da je na drugom mjestu, ali dio
njega je priţeljkivao da se oslobodi tereta tajne.
- Prije tri godine - počeo je on - preturajući po stvarima moje majke, otkrio sam da
sam usvojen na rođenju.
Ema se iznenađeno prenula.
- Roditelji ti to nikada nisu rekli?
- Ne, ali ja sam naslućivao.
- Kako?
- Po malim stvarima, razmišljanjima, primjedbama, ćutanju zbog koga su me
zabrinuli...
Ema je naslutila ono što slijedi.
- Pokušao si da pronađeš tvoje biološke roditelje?
- Trebalo mi je dvije godine. Prvo sam se snašao i ukrao dosije iz porodilišta u Oseru,
ali kao što sam strahovao, u njemu nije pominjan identitet moje majke. Zatim sam hakovao
sluţbu Socijalne pomoći za djecu Generalnog savjeta Kot Dora. Ni tu nisam ništa
pronašao. Prepreka je uklonjena kad sam uspio da se infiltriram u sistem Nacionalnog
savjeta za pristup ličnom porijeklu. Uhvatio sam poruke iz kojih sam saznao da se moja
biološka majka porodila pod X u 1993. U to vrijeme se zvala Mišel Rusel. Stalnim
provjerama naišao sam na njen trag. Ona je počela novi ţivot u Sjedinjenim Drţavama.
Udala se za bankara i uzela njegovo prezime, Berković. S njim ima dvoje djece. Kad sam
vidio da upravlja administrativnom sluţbom Imperatora, odlučio sam da odem u Njujork i
pokušam da uspostavim kontakt. Imao sam potrebu da je vidim, da pričam s njom. To je
bilo jače od svega. Opsesivno. Morao sam da saznam odakle sam...
- Dobro, i šta se desilo?
- Baš ništa. Uspio sam da se zaposlim. Svakog jutra sam je sretao u kancelariji, ali ona
nikada nije podigla glavu ka meni.
- Normalno. Kako si mislio da...
- Poslije petnaest dana, riješio sam da joj priznam istinu. Došao sam do njene adrese
preko platnih spiskova restorana. Sačekao sam vikend i kupio voznu kartu za Skarsdejl.
Stigao sam nešto nakon jedanaest časova. Morao sam da pješačim dobrih pola sata od
stanice do njihovog kvarta. Bilo je hladno, padala je kiša i bio sam pokisao. Noge su mi
drhtale, srce je udaralo kao da će da iskoči. Konačno sam zazvonio na vrata i ona mi ih je
otvorila. Ustuknula je, gotovo kao da joj se gadim. Mislim da je zbog moje vlaţne odjeće i
mog smiješnog izgleda pomislila da sam skitnica.
- I onda?
- Onda sam joj rekao...

***

- Dobar dan, gospođo Berković.
- Dob... dobar dan... ko ste vi?
- Ja sam Romuald Leblan. Radim u PR sluţbi Imperatora. Vi ste me zaposlili.
- Ah da, sjećam se, francuski staţista. Šta ţelite?

134

Ostavila je otvorena vrata. Kroz otškrinuta vrata zapazio sam udoban salon, Boţićnu
jelku. Ĉuo sam muziku, radosne usklike djece. Osjećao sam miris ukusnog jela koje se
upravo sprema.

Tokom gotovo jednog minuta nisam prestajao da je gledam u oči. Do posljednjeg
trenutka sam bio ubijeđen da će me prepoznati. Da će prepoznati sličnost u mojim crtama
ili u mom glasu. Ali ništa. Ona je stajala pred strancem. Nametljivim tipom.

- Dobro, sad je dosta - iznervirala se Mišel Berković. - Nećete mi tu stajati kao
ukopani s blentavim izrazom. Odlazite ili ću zatraţiti od muţa da zovne policiju.

Klimnuo sam glavom. Oklijevao sam, a onda sam joj rekao:
- Ja sam vaš sin.
Najprije su joj se crte sledile, zatim joj se lice izobličilo.
- O čemu pričaš? - uznemirila se ona.
Zatvorila je vrata za sobom, a zatim načinila nekoliko koraka da bi me nagovorila da
je pratim do vrta.
- Slušaj, ne znam ko ti je napričao te gluposti, ali to nije tačno.
Stavio sam ruku u dţep i pruţio joj dokumenta koje sam s mukom sakupio, između
ostalog i dosije o usvajanju iz Dječje pomoći gdje se pominje njeno ime.
Pregledala je dokument i vidio sam kako počinje unezvjereno da gleda. Nije
prestajala da se okreće, u strahu da joj se ne pridruţe muţ ili neko od djece. Došao sam po
ljubav, a ona mi je pruţila samo strah.
Vratila mi je dokument i otpratila me do ulice. Objasnila mi je da je to rođenje samo
«greška iz mladosti». Imala je samo osamnaest godina i nije odmah primijetila da je
trudna. Očigledno je preduzela mjere predostroţnosti, ali...

***

- Pretpostavljam da si je pitao ko ti je otac.
- Ni sama nije znala. «Tip za jedno veče» tvrdila je, vojnik koga je srela u baru u
Bezansonu. U to vrijeme bila je sama, ali imala je ambicije: po svaku cijenu je htjela da
napusti istok Francuske i ode da studira u Sjedinjene Drţave. I nije dolazilo u obzir da sebi
oteţava s djetetom...
- Je l‟ ti postavila pitanja o tebi?
- Nijedno. Razumio sam da ţeli da zna što manje. Objasnila mi je da ni njen muţ niti
djeca nisu u toku sa tim periodom njenog ţivota i da je veoma vaţno da nikada ništa ne
saznaju, jer takvo otkriće moţe da razbije čitavu porodicu. Zatim se izgubila nakratko.
Kada se vratila, u rukama je drţala karnet čekova. Zatraţila je od mene da se sutradan ne
vraćam u restoran na posao i dala mi ček na 5000 dolara. Pruţila mi ga je kao da smo sada
kvit i naredila da nikada više ne pokušavam da je ponovo vidim. Vratila se u kuću i
zatvorila vrata. Ja sam ostao tamo, dotučen, sasvim sam na kiši.
Zatim sam hodao do stanice, ček sam bacio u jednu kantu za otpatke i riješio da se
vratim u Francusku. Vi ste me pozvali u trenutku kad sam pakovao kofere...
- Ţao mi je što se tako desilo, Romualde. Ali pokušaj da pronađeš dobre strane u
tome. Tvoji pravi roditelji su te zapravo podigli, to vrlo dobro znaš. I sada bar znaš koji su
tvoji biološki roditelji. Moţeš da kreneš naprijed i...
Zvonjenje tinejdţerovog mobilnog telefona prekinulo je Emino izlaganje.
Romuald je pogledao u ekran i odlučio da odgovori. Bio je to Dţerod.
Javio se, razmijenio nekoliko riječi sa informatičarem i iskolačio oči.
- Moramo da se vratimo u hotel što prije - rekao je, navlačeći jaknu.
- Šta se dešava?
- Znam kako je Kejt došla do 500 000 dolara.

135

A girl on the run

Svoju ruku preobraţavamo stavljajući je
u neku drugu...
Pol ELIJAR

BOSTON
24. DECEMBAR 2010.
9.43H

- Ne dirajte taj kompjuter!
Kad su se vratili u hotelsku sobu, sobarica je bila u jeku rasprave sa svojim
menadţerom, kome je upravo ukazala na Romualdovu čudnu informatičku instalaciju.
- Gospođo, iskreno mi je ţao, ali hotelske eletrične utičnice nisu predviđene da
podrţe čitavu ovu opremu - rekla je Emi upravnica sprata, pokazujući isprepletane
kablove i produţetke. Biću primorana da vas zamolim da uzmete i...
- Sve ćemo isključiti - obećala je Ema, izbacujući dvije ţene napolje.
Zatvorila je vrata i pritisnula prekidač da bi aktivirala signal «Ne uznemiravaj».
- Dobro, hoćeš da mi objasniš? - upitala je, pridruţujući se tinejdţeru iza njegovog
zida od ekrana. - Kako je Kejt uspjela sebi da obezbijedi toliki novac?
Romuald se konektovao na internet da bi stavio svoj imejl na veliki ekran.
- Sjećate se Kejtinog bloga : Avanture jedne Bostonke?
- Očigledno.
- Kao što ste mi savjetovali, dobro sam proanalizirao sajt, ali nisam pronašao ništa
uvjerljivo. Za svaki slučaj, poslao sam link Dţerodu, zamolivši ga da se pozabavi
problemom.
- Tvom pajtosu informatičara?
- Da. Obećao sam da ćete mu dati 1000 dolara ako otkrije nešto...
- Baš si velikodušan s tuđim novcem - rekla je zajedljivo. - Ali dobro si uradio.
- Najprije je zapazio da su fotografije malo teške za ovu vrstu bloga.
- A poslije?
- To ga je navelo da provuče foldere kroz različite softvere za dešifrovanje.
- Dadešifruje, šta?-upitala je Ema, sjedajući na ivicu prozora.
Romuald se okrenuo na stolici ka njoj.
- Jeste li već čuli za kriptografiju?
- Stenografiju?
- Kriptografiju. To je tehnika kojom se jedna slika prikriva dragom bezazlenom
numeričkom slikom.
Ema je zaškiljila.
- Ĉekaj, to mi baš nije jasno... O tome su nedavno govorili u vijestima, zar ne?
- Da, to je jedna od tehnika koje je koristilo deset ruskih špijuna koji su uhvaćeni u
Sjedinjenim Drţavama prošlog ljeta. Putem interneta su dostavljali povjerljiva dokumenta
u Moskvu, maskirajući ih fotografijama sa godišnjeg odmora. Takođe su spominjali
kriptografiju sutradan poslije atentata 11. septembra. FBI je uvijek stavljao do znanja da su
Bin Ladenovi ljudi koordinisali svoje napade razmjenjivanjem šifrovanih fotografija na
forumima za razgovor koji izgledaju bezazleno.
- Sve to je stvarno nevidljivo za golo oko?
- Savršeno nemoguće da se otkrije.
- Ali kako je to moguće? Kako moţe da se umetne slika u neku drugu?

136

- To nije mnogo komplikovano. Postoje brojni softveri koji omogućavaju tu operaciju.
Ukratko, tehnika se sastoji u tome da se neprimjetno modifikuje vrijednost svakog piksela
slike.

Ema je uzela jednu stolicu i sjela pored tinejdţera.
- Ništa ne razumijem. Budi jasniji.
- Dobro, znate šta su pikseli?
- Kvadratići koji sačinjavaju slike?
On je potvrdno klimnuo glavom a potom nastavio svoje razmišljanje.
- Svaki piksel sastoji se od tri okteta: jedan oktet za crvenu komponentu, jedan oktet
za zelenu komponentu i jedan oktet za plavu komponentu. Ove tri boje raspolaţu s 256
nijansi. To čini ukupno 256x256x256, što će reći preko šesnaest miliona boja, je l‟ me
pratite?
Nije baš uspijevala da prati, ali je pokušala da to ne pokaţe. Romuald je nastavio:
- Oktet se sastoji od 8 bita. Štos je dakle u tome da se koristi jedan bit u svakom
oktetu koji sačinjava svaki piksel slike. Na tom nivou, degradiranjem bita, neznatno se
mijenja slika, a da to nije vidljivo golim okom...
Ema je konačno uhvatila nit ovakvog rezonovanja.
- I koristi se oslobođeni prostor za skladištenje drugih podataka.
Tinejdţer je zadivljeno zviznuo.
- Nije loše za nekog ko se sluţi podlakticom kao notesom! - rekao je, zadovoljno se
osmijehnuvši od uveta do uveta;
Ona ga je potapšala po ramenu i nastavila:
- Ali kakve to veze ima sa Kejt?
- Kejt je koristila svoj blog kao mrtvo poštansko sanduče26. Sve fotografije koje je
postavila na svoj sajt bile su šifrovane.
- Ali šta su htjeli da sakriju?
- Vidjećete, zaprepašćujuće je.
Romuald je prikazao prvu sliku.
- Vidite ovu fotografiju? Kejt ju je postavila da bi ilustrovala jedan članak o
poslastičamici na Nort Endu.
Ema se sjećala ovog snimka, na kome je bio jedan izlog s obiljem šarenih kolača.
Romuald je pritisnuo tipku tastature i novi prozor se pojavio na monitoru.
- Evo šta od nje postaje kad se izvuče skrivena slika.
Na ekranu se onda pojavila ne fotografija u pravom smislu, već prije neka vrsta plana
sa matematičkim formulama i linijama informatičkog koda.
Ema je napravila grimasu.
- Šta je to?
- Ako se ja pitam, to je prototip. Shema jednog pronalaska prije izrade, ako tako više
volite. Moţda detektora pokreta. Ali najzanimljivije je ovo.
Zumirao je fotografiju i naglasio kontrast da bi se pojavio logo koji predstavlja
stilizovanog jednoroga.
- Ovaj dokument pripada Fič Inc.-u! - povikala je Ema. - Misliš da se Kejt bavi
industrijskom špijunaţom?
Uz Dţerodovu pomoć, proveli su ostatak jutra u dešifrovanju fotografija s bloga.
Najstarije su se ticale skica inţenjera iz Fič Inc.-a, koji su radili na revolucionarnom
detektoru pokreta, koji je prostim pokretom prstiju mogao da stupi u interakciju s

26 U jeziku špijunaţe, mrtvo poštansko sanduče je mjesto koje se koristi za tajno razmjenjivanje dokumenata, a da ne
mora da dođe do fizičkog susreta.

137

ekranom kompjutera.
- Kao Tom Kruz u Suvišnom izvještaju - zabavljao se Romuald.
Drugi folderi ticali su se beta verzije jednog softvera koji moţe trenutno da prevede

svaki tip zvučnog dokumenta. Ali najosjetljiviji materijal se nalazio skriven u najskorijim
fotografijama. Radilo se, naprosto, o izdijeljenim dokumentima koji se odnose na kontrolni
sistem američkih borbenih dronova MQ1 Predator i MQ9 Riper: najsofisticiranije oruţje
američke vojske. Ono koje je sada bilo korišćeno u udarima na Avganistan.

Tehnološke i vojne tajne...
Ema je osjetila kako joj se grči stomak.
Kejt je očigledno iskoristila blizinu Nika Fiča da bi mu ukrala industrijske tajne, koje
je poslije sigurno preprodala po basnoslovnoj cijeni konkurentskoj firmi ili drţavi koja je
ţeljela da sazna određene vojne tajne Sjedinjenih drţava.
- Tome su sluţili komentari ostavljani na blogu! - naslutio je Romuald, kao da je čitao
njene misli. «Nevaţno», «Zanimljivo, voljeli bismo više da saznamo o tome»... Radilo se o
tome da se doktorka usmjeri u svojim istraţivanjima. Da joj se kaţe koje su informacije
korisne, a koje ne. Da se navede da ispita određene tragove tako što će obezbijediti druga
dokumenta.
Ema je razmijenila nespokojni pogled s tinejdţerom. Oboje su osjetili kako
istovremeno skaču i adrenalin i opasnost. Kao da su junaci nekog kriminalističkog filma,
njihova «istraga» je širila svoje pipke u neočekivanim sferama. Na teritorije na koje ne bi
smjeli nikada da kroče.
Dođavola...
Obuzeta strahom, zatvorila je oči i poduprla rukama bradu.
Kako je došla dotle? Prije pet dana, jednostano je odgovorila na mejl jednog
profesora filozofije, na čiji je šarm pala. Sve što je ţeljela to je da nađe momka! A to ju je
odvelo do umiješanosti u destruktivni zaplet koji ju je u potpunosti prevazilazio. Iza
prividnog, lijepo uređenog ţivota Metjua i Kejt, otkrila je stvarnost sačinjenu od laţi i
opasnih tajni. Do sada je imala sreće, ali što je više napredovala u istraţivanju, to je više
naslućivala da je vreba opasnost.
- Sve ovo nas ne vodi stvarno naprijed - primijetio je Romuald. - Kejt je morala da
preuzme ogromne rizike da bi sebi pribavila ova dokumenta. A sve što znamo o njoj jeste
da ona nije podmitljiva ţena. Lova nije njen pokretač, to je sredstvo da sebi obezbijedi
nešto drugo.
- Nešto što košta pola miliona dolara... - promrmljala je Ema. - Treba zapravo da
otkrijemo šta Kejt namjerava s tim novcem.
Tek što je završila svoju rečenicu kad je Romuald dograbio naočare.
- Vjerujem da ćemo odmah saznati - povikao je, pokazujući jedan od ekrana.
Bilo je skoro trinaest časova. Kejt je bila završila svoje dvije operacije.
Njihove oči prelazile su s ekrana na ekran, prateći doktorku od operacione sale sve
do bolničkih hodnika. Vidjeli su gdje se zaustavlja pred svojim ormarićem i uzima
sportsku torbu.
- Idem tamo! - povikala je Ema, oblačeći svoju jaknu.
- Ali...
Zgrabila je svoj ranac, telefon i izletjela iz sobe.
- Ne gubi je iz vida! - naredila je Romualdu prije nego što je zalupila vrata.

***

Brţe!
Ema je jurila krupnim koracima da bi stigla pješice do bolnice, Izlazeći iz hotela,
pošla je desno da bi stigla do Ulice Ĉarls, jedne od najprometnijih ulica grada, koja je

138

razdvajala Boston Komona od Pablik Gardena, dvije zelene površine grada. Sledila se od
hladnoće već prvih sekundi. Koračala je uz vjetar koji joj je pekao lice. Prilikom svakog
udaha, njene nozdrve, dušnik i bronhije izgledali su kao da se pune ledom.

Nastavila je tako još više od dvjesta metara, ubrzavši korake. U nadi da će dobiti na
vremenu, skrenula je desno i ušla u park da bi se popela dijagonalno ka istoku. Mučila se.
Boljeli su je svi mišići. Njena pluća su traţila kiseonik koji ona više nije uspijevala da im
obezbijedi. Kao za inat, đonovi njenih čizmica bili su klizavi a njene tijesne farmerke su je
sprečavale da trči brzo. Ranac joj je posebno bio teţak i pri svakom pokretu, kućište
kompjutera ju je udaralo dolje u bubrege.

Brţe!
Kad je izašla na Ulicu Dţoj trebalo joj je nekoliko sekundi da se orijentiše. Htjela je da
krene odmornija, ali bila je na ivici snage. Vrtjelo joj se u glavi, hladnoća joj je štipala oči, a
grudi su joj goijele. Posrćući, ona se spotakla o ivicu trotoara.
Ne zaustavljaj se! Ne sada...
Na ivici sloma, uprkos oštrom bolu koji joj se širio kroz grudni koš, ona je uspjela da
nastavi svoju trku. Znala je da ako sada stane, neće pronaći Kejt na vrijeme.
Tri stotine metara koji su je dijelili od ulaza u bolnicu bili su najteţi. Stigavši u Ulicu
Kembridţ, izvukla je telefon. Povraćalo joj se. Od vrtoglavice joj se maglio vid.
- Gdje je ona, Romualde? - viknula je, prilijepivši mobilni za uho.
Kašljala je. Imala je ţelju da legne na trotoar.
- Izgubio sam je! - ţalio se tinejdţer. - Kejt je napustila bolnički krug. Više nije u polju
kamera!
- Sranje! Kuda je izašla?
- Ulicom Blosom, u nivou Holidej Ina, prije nepuna dva minuta.
Ema je pogledala unaokolo. Vidjela je početak ulice, nije bilo čak ni sto metara. Kejt je
bila sasvim blizu. Osjećala ju je.
- Kako je obučena?
- Ima i dalje ljekarski mantil i uzela je kišnu kabanicu.
Bez daha, s rukama na koljenima, Ema je nastavljala da diše, dok su kolutovi pare
izlazili s njenih usana.
Mantil, kišna kabanica kao mastika...
Pokušala je da razabere odjeću među pješacima koji su se tiskali na trotoaru, ali u to
doba dana je gomila ljekara, medicinskih sestara i bolničara koristila pauzu za doručak u
restoranima i okolnim fast fudovima.
Bijeli mantili, zelenkaste «pidţame», rozikastonarandţaste uniforme...
Obrisala je kapljice znoja koje su joj se skupile pred očima. Odjednom je, za tren oka,
u guţvi koja se kretala ka Hol Fuds Marketu primijetila jednu crvenu tačku, na pedeset
metara pred sobom.
Sportska torba...
Uzbuđenje je gotovo trenutno izbrisalo umor i Ema je skupila posljednju snagu da bi
stigla do hipermarketa.
- Ostani na vezi, bubašvabo! Pronašla sam Kejt!

***

Ema je uletjela u hipermarket i zaputila se prema doktorki krupnim koracima. Bila je
sama i još uvijek je nosila putnu torbu na ramenu. Sve vrijeme drţeći Kejt u vidnom polju,
Ema se bez teškoće utopila u gomilu. Sa svojim širokim izborom bio-proizvoda, Hol Fuds
je ciljao na imućniju i ekološku klijentelu. Na nekoliko sati od Badnje večeri nizale su se
Boţićne pjesme a mjesto je bilo dupke puno. Na ulasku u radnju, u jednoj velikoj zoni,

139

organizovanoj kao kafeterija, moglo je da se uzme osvjeţenje ili da se ruča na licu mjesta,
tako što ćete se posluţiti u bifeima ili na pultovima koji nude kuvana jela, suši i đevreke.

Stigavši na nekoliko metara od doktorke, Ema je počela u stopu da prati Kejt. Ubacila
se u red u baru sa salatama, uzela ovalni tanjirić, posluţila se asortimanom svjeţe salate i
klica, izabrala bocu kombuhe i platila svoju hranu na jednoj od kasa za tu namjenu.

Zatim je pratila Kejt u dugačkoj sali brzog restorana gdje su klijenti mogli da
degustiraju svoj obrok, posmatrajući sve vrijeme ulične priredbe kroz veliko prozorsko
okno.

Prostorija je bila prepuna. Ljudi su se tiskali i laktali da bi našli mjesto da sjednu za
jednim od zajedničkih stolova sa drvenim stolicama.

Ambijent je bio kao u kantini s raznovrsnom ponudom. S pomalo prenaglašenom
srdačnošću, ljudi su ustajali i sami odlazili da podgriju svoja jela u mikrotalasnim
pećnicama koje su im stajale na raspolaganju. Ovdje je, međutim, vrijeme bilo dragocjeno.
Jelo se brzo: gotovo jelo koje se jede s nogu u simpatičnoj vrevi prije povratka na posao u
bolnicu ili u kancelarije Vest Enda. Idealno mjesto da čovjek prođe neopaţen.

Gledajući Kejt kako se provlači među stolovima, Ema je shvatila da ova ima sastanak.
Doktorka je sjela na kraju jednog stola, na stolicu koju je jedan čovjek rezervisao, stavivši
svoj kaput na nju. Ema je pokušala da se pribliţi, ali je jedino slobodno mjesto bilo na oko
šest metara odatle. Dva dugačka stola su ih dijelila a okolna buka je smanjivala gotovo na
nulu svaku nadu da čuje njihov razgovor.

Baksuz!
Ona se smjestila i zaškiljila da bi bolje razabrala pridošlicu. Ĉovjek od pedesetak
godina, kratke prosijede kose, obučen u tamno, svedeno, prugasto odijelo. Njegov pogled
plavosive boje, hladan i proziran, savršeno se slagao sa njegovim ledenim licem koje kao
daje isklesano u mermeru.
- Ĉuješ me, bubašvabo?
U nekoliko rečenica, Ema je izvijestila Romualda o situaciji.
- O Boţe! Njemu će predati torbu! Moram apsolutno da čujem šta pričaju!
- Treba samo da se pribliţite - odgovorio je Romuald s druge strane linije.
Iznervirala se.
- Jesi li ti gluv! Objasnila sam ti da NE MOGU! A i Kejt mi je već presjekla put u
nedjelju i juče ujutru. Na kraju će me zapaziti.
- OK, ne nervirajte se... - uvrijedio se tinejdţer.
- Romualde, nije trenutak da se igraš srditih tinejdţera, treba da mi pomogneš! Oni
govore jedno drugom dosta stvari. Ako imaš neku ideju, sad je vrijeme za nju!
Tinejdţer je pustio da prođu tri sekunde, a onda uzviknuo:
- Vaš telefon! Postavite ga na pod i okrenite ga u njihovom smjeru. Ja ću ih snimiti.
Odmahnula je glavom.
- Stvarno ti fali neka daska! - procijedila je kroza zube. - Kako misliš da će to da
funkcioniše?
Grizla je nokte od uznemirenosti. Ali, nemajući kud, poslušala je savjet štrebera.
Spustila je svoj mobilni na parket od svijetlog drveta, praveći se kao da vezuje pertle i
nogom ga odgurnula poput pljosnatog kamena.
Mobilni je počeo da klizi po podu kao po staklu, prošao ispod stolica i nogu koje vise,
zatim se zaustavio pod velikim stolom gdje je Kejt ručala s nepoznatim čovjekom.
Početnička sreća...
Napeta i zgrčena na stohci, Ema je u dva gutljaja ispila svoju flašu fermentisanog
čaja, moleći se u sebi da niko ne primijeti telefon. Njena molitva je brzo uslišena pošto su
kroz manje od tri minuta Kejt i nepoznati muškarac istovremeno ustali.

140

I ona je ustala, diskretno pokupila svoj aparat pred iznenađenim pogledima ljudi koji
su sjedili za stolom, i izašla za njima.

***

Ema je napustila hipermarket vrtoglavom brzinom.
- Jesi li razumio šta su govorili, Romualde?
- Ne baš - izvinio se tinejdţer. - Razgovor se nije čuo zbog ţamora gomile. Moram da
prečistim snimak.
- Navali onda! - zapovijedila je, zalupivši mu slušalicu.
Dok je doktorka ponovo kretala ka bolnici, nepoznati čovjek je krenuo suprotnim
putem. Ema je odlučila da pođe za čovjekom koji je pokupio crvenu torbu s 500 000 dolara.
Posmarala ih je, njega i Kejt, tokom čitavog susreta i bila je sigurna da do razmjene
nije došlo: čovjek je uzeo novac, ali ništa joj zauzvrat nije dao.
Ko je taj tip? Šta je obećao Kejt za sav ovaj novac?
Ĉovjek je išao Ulicom Kembridţ nekoliko stotina metara. Ema ga je u stopu pratila,
ostajući uvijek na razumnoj razdaljini. Gomila je bila gusta. Boston je vibrirao u boţičnom
ritmu. Velika avenija je bila ukrašena stotinama svjetiljki. Nije bilo nijednog drveta ni
jedne ulične svjetiljke bez girlande, nijedne fasade na kući koja nije bila uljepšana vijencem
boţikovine ili kuglama imele. Punili ruku, mnogi prolaznici su izgledali veselo i prepuštali
su se prazničnom ushićenju. Ĉak je i ledeni vjetar, raznoseći mirise jelki, cimeta i pečenog
kestenja na svoj način učestvovao u toj radosnoj atmosferi.
Stigavši na stanicu Boudoin, Ema je povjerovala da će čovjek uzeti metro, ali umjesto
toga on je prešao ulicu i popeo se u autobus br. 18. Emi je takođe pošlo za rukom da u
posljednjem momentu uskoči, koristeći svoj «LinkPass», kartu za prevoz koju je kupila
prethodnog dana, vraćajući se sa sastanka sa Dţojs Vilkinson.
Dok je autobus krećao, pronašla je jedno izdvojeno mjesto, tri sjedišta iza čovjeka
koga je uhodila. On se nije pomjerio tokom čitave voţnje, gledajući netremice kroz staklo
urbani pejzaţ koji je promicao pred njegovim očima.
Autobus je napravio veliki kruţni luk da bi stigao do Ulice Park. Prošao je pored
Boston Komona i Pablik Gardena na sjeveru, zatim ubrzao prema zapadu na Komonvelt
Aveniju. Prešao je više od jednog kilometra u prometnoj ulici zasađenoj brijestovima i
kestenovima kada je čovjek ustao i uputio se ka zadnjim vratima autobusa.
Ema je vidjela kako silazi na stajalištu u Ulici Gloučester i iskoristila kretanje gomile
da i ona napusti autobus, a da ne bude primijećena. Išla je u stopu za njim, hodajući na
stotinak metara prema jugu da bi došla do Ulice Bojlston.
Ulica BekBej gdje se nalaze luksuzni hoteli...
Ĉovjek je ušao u hol St. Fransisa, čija je fasada od stakla i cigle kombinovala modemu
raskoš sa viktorijanskim šarmom bostonskih građevina. Emi je bio poznat ovaj prestiţni
hotel. Naročito njegov restoran, koji je prethodne godine dobio treću Mišlenovu zvijezdu.
Pratila je neznanca sve do lifta i u posljednjem trenutku uletjela za njim u kabinu. Pustila
ga je da stavi svoju karticu - da bi deblokirao staklenu kabinu - i pritisne dugme trećeg
sprata.
- I ja idem na isti sprat - rekla je kao da se pravda.
Samo ju je pogledao i ništa nije odgovorio, odmjerivši je od glave do pete.
Ovoga puta me je provalio...
Staklena kapsula se otvorila ka hodniku sa itisonom. Ĉovjek čak nije pokazao
dovoljno pristojnosti da joj ustupi prolaz. Bez oklijevanja je krenuo desno. Ema je načinila
nekoliko koraka u suprotnom smjeru i okrenula se pola sekunde prije nego što su se vrata
sobe zaključala. Upamtila je broj i spustila se liftom do hola u prizemlju.

141

Upravo u trenutku kad su se vrata zatvarala, dobila je ideju o strategiji za otkrivanje
identiteta «misterioznog čovjeka».

***

Sala restorana St. Fransis bila je pravi dragulj, opremljena u jasno modernom stilu.
Svi elementi dekora naginjali su ka paleti krem i srebrnastih tonova, počev od satenskih
paravana u sva četiri ugla prostorije, sve do metalnih vezova koji su visili na garnišnama.
Ĉak je i monumentalni luster, ukrašen izbrušenim kristalima, bacao odsjaje boje slonovače.

- Dobro došli, gospođo, imate li rezervaciju? - upitao je šef sale.
- Nisam došla da ručam. Moram hitno da razgovaram sa vašim somelijerom,
Mikaelom Bušarom.
- Samo trenutak, molim vas.
Ema je sačekala manje od minuta prije nego što je mladi somelijer došao da joj se
pridruţi.
- Lavenštajnova? Šta radiš ovdje? - upitao je njen kolega iz Kvebeka.
Nisu bili prijatelji, ali su se često sretali na seminarima, degustacijama i konkursima.
- Zdravo, Mikael. Treba mi tvoja pomoć.
- Sad sam u velikoj guţvi. Znaš kako je. Da popijemo kasnije piće? - predloţio je.
Ona mu se pribliţila i insistirala:
- Ţao mi je što te ometam, ali stvarno je hitno.
- OK, kaţi brzo.
- Moţeš h da se raspitaš i saznaš identitet klijenta iz sobe 321?
- Pretpostavljam da se šališ? A šta ćemo sa diskrecijom prema našim klijentima? Je l‟ i
vi tako tretirate vaše u Imperatoru?
- Molim te, Mikael, vrlo je vaţno. Pozovi recepciju ih vratara.
- Ali mogu da izgubim posao!
-Ne pretjeruj, traţim ti samo njegovo ime!
- A šta ja dobijam u cijeloj stvari?
- Ne znam. Šta ţeliš? Da ti ga malo popušim, sad odmah iza kuhinjskih vrata?
Namjerno je povisila glas i nekoliko klijenata se okrenulo.
Kanađanin je preblijedio i odvukao Emu u hol.
- Ne smaraj me, Lavenštajnova! Stvarno si bolesna!
- Idi na recepciju i pronađi mi ime tipa iz sobe 321. Molim te!
Nerado je pristao. Razgovor je bio kratak. Za manje od dva minuta on se vratio kod
Eme i izustio:
- Tip je odsjeo pod imenom Oleg Tarasov. Je l‟ sad u redu?
Izvadila je hemijsku iz dţepa svog ranca.
- Hvala na saradnji, dragi kolega - rekla je, ispisujući njegovo ime na unutrašnjosti
podlaktice.
- Jebi se, Lavenštajnova - odgovorio joj je Mikael, okrenuo se i otišao.

***

Romualdove oči su sijale jarkim plamenom iza ekrana. Upravo je učitao audio
snimak na svom kompjuteru i spremao se da ga očisti, uklanjajući smetnje.

Pokrenuo je odgovarajući softver kojim je otvorio jedno prozorče stvarajući
konfiguraciju tajmlajna. Preslušao je snimak da bi izolovao jedan dio na kome je buka u
pozadini neprekidna i uporna. Posluţio se tim uzorkom da bi odredio parametar «profila»
buke, jasno identifikujući njenu frekvenciju i decibele. U drugoj etapi je označio cjelinu da
bi na nju primijenio suzbijanje buke.

Tinejdţer je ponovo preslušao početak zvučnog zapisa, ali nije bio oduševljen
rezultatom.

142

Lakše je u televizijskim serijama...
Ne obeshrabrujući se, on je još dobrih petnaest minuta nastavio da čeprka po

vokalnim frekvencijama, poigravajući se njihovim amplitudama ne bi li došao do
zadovoljavajućeg rezultata.

Zatim je ponovo pustio snimak.
A od onoga što je čuo, sledio se...

***

Ema se smjestila u baru St. Fransis na jednoj stolici blizu ulaza odakle je mogla da

ima pogled na hol u slučaju da Tarasov odluči da izađe. Naručila je jednu kajpirošku,
zatim izvadila svoj kompjuter i konektovala se na beţični internet hotela.

Bila je uznemirena. Sada je bila potpuno upletena u istragu. Nikada do sada nije

imala taj osjećaj. Adrenalin i uzbuđenje satjeravali su je u njene tjesnace, davali joj smjelost.
Ukucala je «oleg tarasov» na pretraţivaču. Bilo je mnogo mogućnosti: profili na

Fejsbuku, Linkedln-u, VK27... Prešla je na «Google images» i, divnog li iznenađenja, naišla
gotovo trenutno na jednu od fotografija Olega Tarasova koga je traţila. Na snimku je bio

mlađi dobrih deset godina, ali i tada je imao onaj isti hladnokrvni izraz lica kao da je
izliven u mermeru. Slika je dalje vodila na referentni sadrţaj internet bioskopa: sajt Internet
Movie

Database. Ako je vjerovati filmskoj internet bazi podataka, Oleg Tarasov je vaţio za
«kaskadera» i «koordinatora kaskaderskih skokova» na impresivnom broju akcionih
filmova devedesetih godina. Većina nije bila remek-djelo, daleko od toga: televizijski

filmovi, serije drugorazredne produkcije, niskobudţetni trileri koji mora da su i u to
vrijeme izašli direktno na VHS-u ih DVD-u. Skoro uvijek je radio sa svojim bratom
Vasilijem, a specijalnost braće su, izgleda, bih kaskasderski skokovi na motorima. Njihova
«umjetnička» karijera se okončala desetak godina ranije, ali s nekoliko klikova, Ema je

uspjela da im uđe u trag u Los Anđelesu gdje su se očigledno preorijentisali na ličnu
bezbjednost. Prema vebsajtu njihove agencije, Tarasovi su od sada radili na nadziranju i
zaštiti osoba.

Taman je izvadila telefon da pozove Romualda i obavijesti ga o svom otkriću, kad ju

je štreber preduprijedio. Ĉak nije sačekala da se završi prvo zvonjenje da bi se javila.
- Jesi li pronašao nešto, bubašvabo?
- Da - odgovorio je on bezbojnim glasom.
- Jesi li to vidio duha ih šta?

- Očistio sam traku snimka - počeo je on.
- Dobro, i?
- Pustiću vam da čujete. To je... jezivo.

Ema se namrštila. Priljubila je telefon uz desno uho i zapušila lijevo da joj ništa ne bi
promaklo iz ovog razgovora.

Kejt: Novac je u torbi. Ispoštovala sam doslovno svoje obaveze: druga isplata od 500 000
dolara. Pet stotina kompaktnih sveţnjeva s novčanicama od 100 dolara.

Oleg: A ostatak?
Kejt: Dobićete ga čim se budem uvjerila da je posao obavljen tačno po mojim instrukcijama.
Oleg: Dakle, to je za večeras?
Kejt: Da, ali morate apsolutno da čekate moj poziv da biste stupili u akciju. A to neće biti prije
21 čas. Ako vas ne kontaktiram, nećete preduzeti ništa, je l’ to jasno?
Oleg: A mjesto?

27 Vkontakte, najpopularnija društvena mreža u Rusiji.

143

Kejt: Napisala sam vam podsjetnik na ovom USB priključku. Mjesto se zove «korniš28». To je
betonska rampa, uzana, jednosmjerna, iza stanice Dţekson Skver u Dţamajka Plejnu. Ona
omogućava da se izbjegnu saobraćajna petlja i semafori, ali ljudi je izbjegavaju zbog marginalaca,
droge i opštinske zabrane.

Oleg: Sigurni ste da neće biti nikoga?
Kejt: Nikada se ne moţe biti siguran ni u šta, ali na ovoj hladnoći će i dileri i narkomani ostati

zavučeni u kuće. Treba li da vam ponovim modus operandi?
Oleg: Ne, razumio sam.
Kejt: Zabiljeţili ste adresu?
Oleg: Da, jesam.
Kejt: Da se razumijemo: ako tačno ne pratite proces, naš dogovor pada u vodu.
Oleg: Shvatio sam, kao što rekoh. Samo još jedna stvar: koji je identitet osobe koju treba da

ubijem?
Kejt: Radi se o čovjeku na ovoj fotografiji. Zove se Metju Šapiro. To je moj muţ.

28 Korniš (fr.) panoramski put. -Prim. prev.

144

Grupa Helsinki

Smrt je dug koji se plaća samo jednom.
VILIJEM ŠEKSPIR

Emino srce je snaţno udaralo. Tokom više od jednog minuta, ona je ostala bez glasa,
primajući vijest sa zaprepašćenjem, nesposobna da izgovori i najmanju rečenicu.

Kejt je angaţovala plaćenog ubicu da ukloni Meta...
Ali iz kog razloga? Zato što ga više nije voljela i zato što je htjela da ţivi sa Nikom?
Nemoguće, ne ubijaju ljude zbog toga. Dovoljno je razvesti se. Htjela je da joj kći bude
isključivo pod njenim nadzorom? Ni ovo nije moglo da se odrţi. Novac? Po onome što je
shvatila, Metju nije imao imetak, a Nik je bio jedan od najbogatijih ljudi u zemlji. Šta onda?
Osveta?
Ema je pokušala da sredi svoje misli. U šta je bila sigurna? Kejt nikada nije prestala
da voli svoju veliku ljubav iz mladosti, Nika Fiča. Poslije dugog perioda razdvojenosti, ona
je očigledno obnovila vezu s njim, ali je i iskoristila taj promiskuitet da bi mu ukrala
povjerljive informacije, koje je po svemu sudeći preprodala po unosnoj cijeni kako bi
mogla da priušti usluge jednog plaćenog ubice i eliminiše svog muţa.
Ovo je priča za budale...
Mora da je postojala neka veza između svih ovih događaja, ali za sada joj je izmicala.
Ema je stavila glavu među ruke. Potiljak joj je bio ukočen, noge i grudni koš bolni.
Jedno drugo pitanje ju je mučilo. Zašto je u 2011. Met i dalje u ţivotu? Zašto kaskader
na kraju nije uspio da ga eliminiše?
- Jesi li još na vezi, Romualde? Pusti mi da još jednom preslušam snimak, molim te.
Tinejdţer je pristao. Ema se zaustavila na ovoj rečenici:
«(...)morate apsolutno da čekate moj poziv da biste stupili u akciju. A to neće biti prije 21 čas.
Ako vas ne kontaktiram, nećete preduzeti ništa, je l’ to jasno?»
Ona se sjetila onoga što joj je Metju ispričao. Vozač kamiona sa brašnom koji je
udario u kola njegove ţene, one čuvene večeri kad je nastradala, stalno je tvrdio da je ona
drţala mobilni u ruci. A Metju je mislio da je Kejt u tom trenutku zvala njega da bi ga
obavijestila da je konačno uspjela da pokrene mazdu. A Kejt je zapravo pokušavala da
pozove plaćenog ubicu da bi mu dala zeleno svjetlo. Poziv koji, zahvaljujući udesu, nikada
nije obavljen.
Met je izvukao ţivu glavu samo zato što mu je ţena nastradala prije nego što je
mogla da obavi taj kobni poziv.
Ţivot za smrt...
Bacajući neprestano pogled ka holu hotela, ona je prenijela Romualdu svoje
razmišljanje, a ovaj ju je sa zanimanjem saslušao. Sada su imali puno elemenata,
putokaza, dokaza, ali osnovno im je izmicalo: Kejtina motivacija. To je bila karika koja
nedostaje, ona koja bi rasvijetlila smisao čitave te uţasne stvari.
- A Kejt? Šta je s njom? - na kraju je upitala Ema.
- Kao što je predviđeno, uzela je kola i samo što je stigla u dječju bolnicu u Dţamajka
Plejnu.
- Ništa drugo?
- Bila je jedna stvar, moţda ne tako bitna... - počeo je tinejdţer.
- Kaţi mi.
- Kada se vratila iz Hol Fudsa, Kejt je poţurila da pogleda svoje poslovne imejlove i

145

jedina poruka koju je otvorila i odštampala bila je ona koja se ticala analiza krvi njenog
muţa.

- Onih koje je Metju uradio jutros u kamionu Crvenog krsta?

- Da. Ĉudno je da su njoj poslali rezultate, zar ne?
- Nemam pojma. Ne poznajem procedure. Imao si pristupa toj poruci?
- Imam pristupe svim imejlovima svih članova osoblja - podsjetio je sa trunkom
ponosa.

- Onda mi je pošalji na moj imejl.

***

Metjuovi rezultati analize krvi nalazili su se na dvije strane. Amater u toj oblasti, Ema
se unijela, pokušavajući da sakupi svoje krhko znanje ne bi li se snašla usred nepoznatih
riječi i komplikovanih cifara. Na čelu liste, hematološki rezultati: crvena krvna zrnca,

hemoglobin, hematokriti, VGM, bijela krvna zrnca, limfociti, pločice, brzinasedimentacije,
gvoţđe, feritin...

Mlada ţena je prelazila s jednog reda na drugi, nadajući se da će naići na neki trag,
upoređujući Metjuove rezultate sa rasponom parametara koji prate svaku pretragu.

Nastavila je s biohemijskim rezultatima: glikemija, kreatinin, mokraćna kiselina,
enzimi, gama GT, transaminaze, TSH, dobar holesterol, loš...

Jetra, štitna ţlijezda, bubrezi... Sve je izgledalo normalno...

Pročitala je sve a da ništa posebno nije primijetila... osim jednog malog okvira u
desnom uglu dokumenta u kome je naznačeno:

Rijedak eritrocitni fenotip - Grupa Helsinki -
Ema se uspravila na stolici.
Grupa Helsinki? Šta to znači?
Zagledala se u ekran, očekujući okidač koji se nije pojavio. Ovi posljednji dani bili su

jezivi, ali oni su je oslobodili straha i primorali da izađe iz svog oklopa da bi dokazala
odvaţnost. Međutim, tu je zapela. Bila joj je potrebna pomoć nekog biologa ih ljekara, ali
nijednog nije poznavala.

Okrenula se licem ka prozoru, uzdišući. Sunce u rano popodne napravilo je lapavicu

na ulici, bacajući odsjaje po brojnim snijeţnim breţuljcima koji bjehu rasuti po trotoaru.

Mada ju je mučio početak migrene, bila je potpuno budna duhom. Pregledavajući u
mislima svoj imenik, ona se dosjetila da muţ njenog psihologa vodi jednu laboratoriju za
medicinske analize u Aper Vest Sajdu. Njegova laboratorija je bila u istoj zgradi kao i

kabinet njegove supruge, ali Ema nije s njima u kontaktu još odonda kad je par dolazio
jedno veče u Imperator na večeru. Problem je što je Margaret Vud bila na godišnejm odmoru
u Aspenu. Ema je imala njen broj mobilnog telefona, ali psihoterapeutkinja nije nikada

direktno odgovarala na pozive svojih pacijenata, a još manje kad je na odmoru. Pokušala je

uprkos svemu i naletjela, ništa iznenađujuće, na sekretaricu, na kojoj je ostavila poruku s
molbom da je nazove što prije jer je «pitanje ţivota ili smrti», kako je pobliţe objasnila.
Mora da je psihoterapeutkinja pomislila da se ova upravo sprema da skoči sa Bruklinskog

mosta jer ju je kontaktirala za manje od minut. Ema se izvinila i objasnila da joj je hitno
potrebna jedna bitna informacija koju samo njen muţ moţe da joj obezbijedi.

- Ja sam na vrhu planine Aspen sa skijama na nogama, ali ako vam je stalo da se

čujete sa Dţordţom, on je ostao u dnu piste da pijucka burbon u taverni Ajaks. Šaljem vam

njegov broj mobilnog.

***

- Gospodine Vud?
- Ja sam.
- Izvinite što vas uznemiravam dok ste na odmoru, ah zovem vas po preporuci vaše

146

ţene.
- Hum, hum... - mumlao je čovjek, slabo zainteresovan.
- Moţda me se sjećate: Ema Lavenštajn. Bila sam vaš somelijer tokom jedne večere

prošle godine u restoranu Imperator.
Na ovo podsjećanje, glas Dţordţa Vuda je postao veseliji.
- Sjećam se jako dobro. Divno veče. Dijelom zahvaljujući vama. Savjetovali ste mi

izvanredni porto uz moj rokfor.
- Tačno.
- Quinta do Noval, ako se ne varam.
- Da, Quinta do Noval Nacional, berba 1987.
- Izgleda da je godina 1964. još bolja.
- Tačnije 1963. - ispravila ga je Ema. - To je legendama godina, ali iz nje je ostalo još

samo nekoliko boca. Ako bi vas to radovalo, pokušaću da vam nabavim jednu. Gospodine
Vud, imala bih nekoliko pitanja za vas, ako vam to nije problem.

- Naravno, djevojko, sve što ţelite.
Ema se nagla nad ekran da ne bi pogriješila u izgovoru.
- Šta znači «rijedak eritrocitni fenotip»?
- Ah, krv, odmah nije više tako glamurozno kao s vinom, zar ne? Mada nisu naša
zanimanja tako daleka kao što izgledaju: «Pijte, jer ovo je moja krv...», kako je govorio naš
prijatelj!
Ponesen ovom svojom dosjetkom, on se grohotom nasmijao.
- Dakle, «rijedak eritrocitni fenotip»? - ponovila je Ema pokušavajući da prikrije
nestrpljenje.
- To je naprosto ţargon koji koriste biolozi da bi označili jednu rijetku krvnu grupu.
- Koliko rijetku?
Dţordţ Vud se malo nakašljao da bi pročistio grlo.
- Hm, poznat vam je princip krvnih grupa, Ema?
- Da, u stvari, kao i svima. Znam četiri velike grupe: A, B, AB i O. Kao i princip
pozitivnog i negativnog rezus faktora.
- To je tek početak, a zapravo je mnogo kompleksnije nego to. Malo ljudi to zna, ali
postoje određeni pojedinci koji nisu ni A, ni B, ni AB, ni O.
- Zaista?
- Da, njihova krvna grupa se naziva «Bombaj», po imenu indijskog grada gdje su
naučnici prvi put naišli na tu specifičnost. Druge osobe nisu ni rezus pozitivne ni rezus
negativne. Tada govorimo o fenotipu Rh nula. A to su samo dva primjera među ostalima.
Da uprostim, rijetka krvna grupa se definiše odsustvom jednog ili više antigena koje
obično nalazimo u sistemima drugih grupa.
Glas profesora Vuda je ponovo postao pun ţivota. Očigledno je nalazio zadovoljstvo
u pokazivanju svoga znanja.
- Zbog svoje specifičnosti, ovi fenotipoviproizvode određeni tip antitijela koja
rizikuju, na primjer, da izazovu reakcije odbacivanja u slučaju transfuzije ih
transplantacije. «Bombaji», naročito, mogu da prime samo krv koja ima potpuno iste
karakteristike kao njihova.
Mlada ţena je konačno postavila pitanje koje je izletjelo sa njenih usana:
- A «grupa Helsinki», da li vam to nešto govori?
Biolog se isprekidano nasmijao od zadovoljstva.
- Ah, grupa Helsinki, naravno! Grupa još ređa nego te vaše boce portoa iz 1963! Pod
ovaj naziv svrstavaju se svi pojedinci koji imaju kombinaciju više ekstremno rijetkih
eritrocitnih fenotipova. Koliko mi je poznato, svega dvanaestak osoba, koje pripadaju ovoj
grupi, zabiljeţeno je na čitavoj američkoj teritoriji.

147

I Metju je jedan od njih...
Ema je osjetila kako je preplavljuje uzbuđenje. Migrena je prestala. Nije još tačno
znala kako, ali bila je sigurna da ključ misterije leţi u ovoj vrlo rijetkoj krvnoj grupi koju je
imao Metju.
- Još samo posljednje pitanje, profesore, a onda vas ostavljam da uţivate u svom
odmoru: pod kakvim okolnostima se otkriva da neko nosi rijedak fenotip?
- Pa, to se moţe desiti u mnogim prilikama: praćenje trudnoće, odbacivanje tokom
transfuzije, malo naglašenije fenotipiranje kod pacijenta davaoca krvi. Kada laboratorija
primijeti rijetku grupu, ona mora to da objavi u nacionalnim podacima.
- Mnogo vam hvala, profesore, bili ste mi od velike pomoći.
- Računam na vas za onu moju bocu portoa - podsjetio je on u polušali.
- Obavezno!

***

Ema je ponovo osjetila kako joj srce tuče. Našla je informaciju za kojom traga od
samog početka! Iako još nije razumjela domet svega ovoga, bila je sigurna da je Metjuovo
pripadanje grupi Helsinki epicentar misterije koja lebdi oko Kejt.

Ostani smirena...
Da bi joj se misli slegle, Ema je usredsredila svoju paţnju na sedefaste i kao pelin
zelene odraze koji su se na suncu prelivali na dnu njene čaše. Odlučila je da napravi kratak
pregled onoga što je znala o Kejt i Metjuu. Počela je s rekonstrukcijom toka njihovog
upoznavanja. Skupila je uspomene, sjetila se riječi Sare, prve Šapirove ţene.
Jesen 2006: Met se nalazi u bolnici, pošto se posjekao baštenskim makazama. U hitnoj
pomoći, put mu se ukršta sa Kejt, koja je tog dana deţurna. Rađa se simpatija, ona ga
njeguje, ušiva nekoliko šavova.
I nesumnjivo mu uzima krv...
Mlada ţena je otišla još dalje u svom razmišljanju: ako je Kejt dobro uradila testove
krvi, ona je onda po rezultatima otkrila da Metju pripada izvanredno rijetkoj krvnoj grupi:
grupi Helsinki. Nekoliko dana potom, ona izlazi sa njim, a samo nakon nekoliko mjeseci
od njihovog susreta, ona se udaje za njega.
Ali zašto?
Ema je podigla glavu i ugledavši «kaskadera» prekinula svoja razmišljanja. Oleg
Tarasov je upravo ostavio karticu na recepciji i kretao se ka izlazu.
Pognula se nad stolicom, nadajući se da je nije primijetio i pratila ga pogledom što je
duţe mogla...
S telefonom prilijepljenim za uvo, napustila je bar i trčećim korakom izašla iz St.
Fransisa.
- Romualde? Tarasov se upravo sprema na put. Pokušaću da ga pratim, ostani na
vezi. Došla sam do nevjerovatnog otkrića.
- I ja, imam nešto da vam ispričam.
- Kasnije, ja... O Boţe!
- Šta se dešava?
- Mislim da je u autu!
Prinijela je ruku očima da bi se zaštitila od odsjaja. Van svakog očekivanja, šofer je iz
voznog parka hotela upravo bio dovezao masivni bordo pikap s impozantnim krstastim
znakom na kome je srebrni ovan. Pruţio je ključeve ogromnog kamioneta Tarasovu koji je
odmah sjeo za volan.
Zatečena, Ema je pogledom očajnički potraţila taksi. Zamolila je šofera da joj
pomogne, ali pikap se već utopio u saobraćaj, iščezavajući polako iz njenog vidnog polja.
Sranje!

148

- Izgubila sam ga, Romualde! Zbrisao je ka parku.
- Ulica Bojlston?
- Da.
- Šta vozi?
- Ogroman bordo dodţ, ali...
- Mogu ja da ga pratim!
- Ne! Šta to pričaš? Ne pravi glu...

***

Tinejdţer je navukao svoju debelu zimsku jaknu s krznenim okovratnikom i tutnuo
mobilni u dţep. Izletio je u ţurbi iz sobe, jureći niz stepenice kao da mu ţivot od toga
zavisi. Prolazeći u trku kroz hol luksuznog hotela, umalo nije oborio staru gospođu koja se
teško kretala čvrsto se drţeći za svoju hodalicu, spotakao se o njenog čupavog maltezera i
oborio konobara sa sprata koji je na posluţavniku nosio čaše za šampanjac.

- Pardon, ţao mi je, izvinite, ja...
Ustremio se ka izlazu iz hotela For Sizons. Tu je primijetio portira, utegnutog u tamnu
uniformu sa zlatnim dugmićima, kako pomaţe jednoj porodici da istovari prtljag.
Bar jednom, ne postavljaj sebi pitanja...
Motor vozila je još radio. U djeliću sekunde Romuald se smjestio na sjedište vozača i
naglo ubrzao. Vrata su se zatvorila dok je SUV ostavljao nekoliko tragova guma uz škripu
točkova.

149

Linija srca

Ko ne bi mogao da zadrhti pri pomisli na nesreće
koje moţe da izazove jedna jedina opasna veza.
Šoderlo de LAKLO

Ĉim je izbio na aveniju, Romuald je imao bordo pikap u svom vidnom polju. Iz
dţepa je čuo krčanje Eminog urlanja jer je i dalje bila na vezi. Stavio je telefon na uvo.

- Zaustavljaj ta kola i vraćaj se smjesta u hotel! - povikala je Ema.
Hodala je brzim koracima, gurajući prolaznike na Ulici Bojlston da bi stigla do
hotela.
- Razumiješ li šta ti govorim?
- Ovo nam je jedini konkretni trag!
- Voziš ukradena kola, a ne znaš da voziš!
- Nije tačno, znam!
- Izazvaćeš udes i završićeš u ćorci!
- Ne dolazi u obzir da odustanem.
Ovog puta, Romuald joj je zalupio slušalicu.
Prvi put otkako se poznaju, Ema je istinski postala svjesna opasnosti u koju je uvukla
tinejdţera. Uvlačeći ga bez razmišljanja u svoju istragu, nije ni na šta drugo mislila. Sada je
bila uţasnuta zbog svoje neobazrivosti, ali bilo je prekasno: izgubila je svaku kontrolu nad
mladim Francuzom.
Kročila je u hol For Sizonsa i zaputila se ka liftovima. Trebalo je da se smiri. Da se
sabere. Da ponovo popriča sa tinejdţerom. Ponovo je okrenula njegov broj. Javio se.
- Tu si, bubašvabo? Dobro, slušaj, u redu je. Prati tog tipa. Ali naređujem ti da voziš
oprezno da te ne bi primijetio ni on ni pajkani. Ne izlaţi se nikakvom riziku i ne izlazi iz
kola ni pod kakvim izgovorom, je l‟ jasno?
- Da, mama.
- I da mi više nikada nisi zalupio slušalicu!
Romualdov telefon je ispustio piskutav zvučni signal. Dečko je pogledao u ekran:
simbol je označavao da mu je baterija pri kraju, još samo 7% punjenja.
Došlo mu je bilo da čupa kosu. Kako je on, koji provodi ţivot između telefona i
kompjutera, mogao da bude tako nemaran?
- Skoro mi se ispraznila baterija - poţalio se. - Zovem vas ponovo čim bude nešto
novo.

***

Ema je ušla u sobu bijesna na samu sebe, izmoţdena krivicom i nemoći. Ništa više
nije mogla da učini da bi pomogla Romualdu osim da se moli.

Borila se da je ne preplave emocije. Štreber je napustio sobu u brzini, ostavivši
upaljene ekrane i aktivne aplikacije. Ona je sjela u svoju fotelju i pogledala ispred sebe. U
trenutku odlaska Romuald je baš bio pretraţivao arhive Volstrit Ţurnala. U jednom
prozorčetu je bio otvorio jedan od brojnih članaka koji je dnevni list iz ekonomije posvetio
Niku Fiču. Dokument nije bio skorijeg datuma: iz 2001. članak je bio dugačak koliko
agencijska depeša, ali je njegova sadrţina bila interesantna.

Afera Nika Fiča
Dok udarni proizvod, Jednorog, iznova doţivaljava uspjehe, da li firma Fič Inc. još uvijek

150