Guillaume Musso - Sutra

obučena ţena odgurnula vrata restorana. Vidjelo se nakratko kako razgovara sa Koni prije
nego što je izašla iz kadra. Snijeg na ekranu ukazivao je na to da je isječena scena, koja se
nastavila sat i po vremena kasnije, tačno u 21.29b. Na njemu se jasno vidjela ista ţena kako
bez oklijevanja napušta restoran. Zatim se slika zamutila i film zaustavio. Metju je ponovo
pustio taj dio i pritisnuo PAUZU da bi zaustavio tačan momenat kada je mlada ţena
kročila u restoran. Nije bilo sumnje. Ma koliko otkačeno izgledalo, radilo se o Emi
Lavenštajn.

- Obuci kaput, dušo, idemo.
Metju je izvukao iz dţepa tri novčanice od po 20 dolara i izašao iz restorana, ne
sačekavši kusur.
- Moram nešto hitno da obavim, Ejpril. Trebalo bi da mi pozajmiš kola i pričuvaš
Emili na sat ili dva.
Sa kćerkom u naručju, Metju je upravo banuo u galeriju koju je drţala njegova
podstanarka. Zidovi sale za izloţbe bih su obloţeni japanskim erotskim slikama i
slobodnim fotografijama načinjenim na mjestima za uţivanje u XX vijeku. Salu su
zauzimale nedvosmislene afričke statue, izloţba navlaka za penis i moderne skulpture
prevelikih falusnih formi. Mada mjesto nije imalo ničeg zajedničkog sa seksi šopom, ovo
nije bilo mjesto za čedne duše ni djecu.
Metju je trčećim korakom, dakle, prošao duţ sale da bi Emili stavio u «zaklon» u
Ejprilinu kancelariju.
- Budi mirna i čekaj me ovdje, vaţi dušo?
- Ne! Hoću da se vratim kući!
Izvadio je tablet računar iz svoje torbe i predloţio svojoj kćerki:
- Hoćeš li da gledaš film? Aristokratske mačkel Roks i Ruki!
- Neću, to je bezveze! Hoću da gledam Igru prestola!
- Ne dolazi u obzir, to je nasilno. Nije to serija koju treba da gledaju male djevojčice.
Emili je spustila glavu i otišla sva uplakana. Metju je izmasirao sljepoočnice. Imao je
migrenu, a kći mu je bila umorna od uzbuđenja i trčkaranja u svim pravcima po Bazaru
igračaka. Bio joj je potreban odmor, na miru u njenom krevetu. A ne da gleda seriju za
odrasle u predvoiju pornolenda.
Ejpril je pritekla u pomoć.
- Mislim da bi bilo dobro da se ja vratim kući sa Emili.
- Hvala ti! Tu sam za sat i po najviše.
- Kakva to posla imaš?
- Ispričaću ti, obećavam...
- Vodićeš računa o kolima, a? - upozorila ga je dobacivši mu ključeve.
Metju je uzeo Kamara, parkiranog ispod velikog drveća na Komonvelt Aveniji. Kao
kad ide na posao, napustio je Bek Bej preko mosta Masačusets Avenije koja prelazi preko
rijeke i nastavio svoj put ka Kembridţu. Prošao je univerzitet i zaobišao veliko jezero Freš
Pond, zatim nastavio još nekoliko kilometara da bi došao do Belmonta. Trebalo je da
pronađe čovjeka koji mu je prodao kompjuter. Adresa Ejprilinog klijenta ostala je u GPS-u,
što mu je omogućilo da lako pronađe ulicu s mnoštvom kuća malog stambenog kvarta.
Ovoga puta, parkirao se direktno ispred brvnare s drvenim trijemom i šiljatim krovom.
Ispred ulaznih vrata ga je dočekalo brundanje šar-peja svijetle dlake, koga je već bio
zapazio onog dana na garaţnoj rasprodaji. Vrata utonulog u koţne nabore kao u ogroman
mantil, pas je pokazivao da budno i agresivno straţari.
- Klovis, ovamo! - povikao je vlasnik izlazeći na prag.
Dok je čovjek prelazio travnjak da bi mu prišao, Metju je opazio ime na zvoncetu:
Lavenštajn.
- Šta ţelite?

51

To je bila upravo osoba koja mu je ustupila polovni Mek. Ista stroga pojava, iste
četvrtaste naočari, isto pogrebno odijelo.

- Dobar dan, gospodine Lavenštajn, imate li nekoliko trenutaka?
- Povodom čega?
- Prodali ste mi kompjuter prije dva dana, na garaţnoj rasprodaji koji...
- Da, prepoznao sam vas, ali upozoravam vas, ne radim servisiranje nakon prodaje.
- Nije riječ o tome. Ţelio bih samo da vam postavim nekoliko pitanja. Mogu li da
uđem?
- Ne. Kakva pitanja?
- Rekli ste mi da kompjuter pripada vašoj sestri, je l‟ tako?
- Hm - izustio je lakonski.
Ne obeshrabrivši se, Metju je izvadio iz dţepa kaputa fotografije koje je odštampao.
- Vaša sestra je ova mlada ţena koja se nalazi na ovim snimcima?
- Da, to je Ema. Kako ste došli do tih fotografija...
- Ostale su na hard disku u kompjuteru. Poslaću vam ih imejlom ako ţelite.
On je ćutke klimnuo glavom.
- Moţete li mi reći gdje se nalazi Ema u ovom trenutku? - nastavio je Metju. - Veoma
bih volio da porazgovaram s njom.
- Ţelite s njom da pričate!
- Da, lične je prirode i vaţno.
- Moţete da pokušate, ali sumnjam da će vam Ema odgovoriti.
- A zašto?
- Zato što je mrtva.

52

Anastasis

Strah je uništio više stvari na
ovome svijetu nego što ih je radost stvorila.

POL MORAN

- Još od mladosti, moja sestra je... je uvijek pokazivala ćudljivu i melanlioličnu stranu,
karakter koji bih opisao kao «manično-depresivan».

Danijel Lavenštajn je pričao nadmenim glasom. Na Metjuovo navaljivanje, on je
konačno pristao da ga pusti da uđe i ispriča mu priču o Emi.

- Njeno duševno raspoloţenje bilo je veoma promjenljivo - nastavio je Lavenštajn. -
Jednog dana bila bi to najsrećnija ţena na svijetu, puna entuzijazma i planova. Sutradan,
potonula bi u crne misli i nije uspijevala da pronađe smisao ni u čemu. Smjenjivanje stanja
euforije i depresivnih perioda ubrzavalo se vremenom. Posljednjih godina činilo mi se da
je očigledno kako pati od poremećaja ličnosti. Tokom dugih mjeseci mogli ste steći utisak
da se dobro osjeća, ali uvijek bi povratak bolesti bio gori od onog prethodnog.

On se zaustavio na nekoliko sekundi da bi otpio gutljaj čaja. Dva muškarca sjedili su
jedan naspram drugog, svaki utonuo u tapaciranu fotelju s dugmadima. Tuţna i hladna,
prostorija je bila uronjena u polutamu, kao da je pohođena Eminim duhom.

- Naročito je zbog ljubavnih veza izgubila tlo pod nogama - potvrdio je Danijel
Lavenštajn gorkim tonom. - Ema bi se vrlo lako zagrijala za određene muškarce a
razočarenje koje bi uslijedilo bilo je svaki put bolnije. Posljednjih godina nije nas poštedjela
ničega: krize histerije, pokušaji samoubistva, samopovređivanje, boravci u psihijatrijskoj
bolnici... Nikada joj zvanično nije postavljena dijagnoza da je bipolarnog ponašanja, ali za
mene je ona to nesumnjivo bila.

Što je izlaganje više odmicalo, Metju se osjećao sve neugodnije, toliko je kivnost brata
prema sestri bila opipljiva. Ali šta je bila istina u cijeloj toj priči? Lavenštajn je bez
oklijevanja postavljao hipoteze koje, kako je Metju razumio, nikada nisu bile medicinski
potvrđene.

Danijel se nagnuo da bi dohvatio fotografije sa stočića.
- Prije tri mjeseca, tokom ljeta, obnovila je vezu sa jednim bivšim ljubavnikom. Ovaj
tip, - objasnio je označivši čovjeka koji je pored Eme na snimcima. - Francuz, Fransoa Ţiro,
nasljednik jednog vinograda u Bordou. On joj je nanio mnogo bola. I ovoga puta Ema je
suviše vjerovala. Povjerovala je da je ovoga puta spreman da napusti svoju ţenu. Naravno,
to se nije desilo, pa je ona pribjegla još jednom pokušaju samoubistva koje je bilo kobno i...
Njegovo izlaganje bilo je prekinuto iznenadnim lajanjem šar-peja.
- To je bio Emin pas, zar ne? - naslutio je Metju.
- Da, Klovis. Bila je mnogo vezana za njega. Jedina «osoba», po njenom mišljenju,
koja je nikada nije iznevjerila.
Metju se sjetio da mu je Ema govorila o njemu, koristeći tačno iste riječi u mejlovima
koje su razmijenili.
- Ne bih da pokrećem bolne uspomene, gospodine Lavenštajn, ali kako je Ema
nastradala?
- Bacila se pod voz, na Vajt Plejnzu, 15. avgusta ove godine. Nesumnjivo pod
uticajem koktela lijekova. U svakom slučaju, bilo je kutija s lijekovima po cijelom njenom
stanu: benzodijazepina, pilula za spavanje i drugih bezveznjarija...
Preplavljen bolnim sjećanjima koja je evocirao, Lavenštajn je naglo ustao sa svoje

53

fotelje da bi pokazao da je razgovor završen.
- Zašto Vam je toliko stalo da razgovarate o mojoj sestri? - upitao je prateći Metjua do

vrata.
Izbjegavši da mu objasni pravu motivaciju, Metju je prešao preko ovoga uputivši mu

novo pitanje:
- Zašto ste organizovali prodaju svih onih stvari?
Argument je ţacnuo Lavenštajna.
- Da bih okrenuo novu stranicu! Da bih se odvojio od Eme! - burno je odgovorio. -

Sjećanja me razjedaju, ubijaju natenane. Vezuju me za ruševine prošlosti koja me je već
dosta uništila!

Metju je klimnuo glavom.
- Shvatam - rekao je prekoračivši prag kuće.
Ali, duboko u sebi, mislio je upravo suprotno. Znao je da je ova borba prividna. Ne
mogu se uništiti uspomene tako što će naprosto da se počiste. One ostaju u nama,
šćućurene u sjenci, vrebajući iz potaje trenutak kad nam oslabi paţnja da bi provalile
udesetostručenom ţestinom.

***

From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Object: Porazgovarajmo
Date: 21. decembar 2011. - 13 h 45 m 03 s
Draga Ema,
Ako ste ispred svog ekrana, moţete li da mi date znak? Mislim da treba da razgovaramo o
onome što nam se dešava.

Met

***
From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Object:
Date: 21. decembar 2011. -13 h 48 m 14 s
Ema,
Razumijem da Vas ova situacija zbunjuje i uznemirava. I mene plaši, ali moramo zaista o
tome da razgovaramo.
Odgovorite mi, molim Vas.

Met

***

Metju je kliknuo da pošalje svoju dragu poruku Emi. Taj jedan minut mu se oduţio u
grozničavom čekanju i nadi da će mu mlada ţena smjesta odgovoriti.

Nakon posjete Danijelu Lavenštajnu, sjeo je u Kamaro da se vrati u Boston, ali se
poslije nekoliko kilometara zaustavio na Večeri na strmim obalama rijeke Ĉarls. Brend Nju
Dej bio je stari hromirani vagon-restoran u koji su svraćali, kako slučajni prolaznici, tako i
studenti Harvarda poslije treninga u veslanju. Smjestivši se na jednu klupu od moleskina,
Metju je izvadio svoj laptop i prikačio se na mreţu.

Nikad u ţivotu nije bio ovako uzrujan, nikada tako poljuljan u onome što je smatrao

54

izvjesnim. Dokazi su se gomilali: datumi mejlova, film koji mu je poslao Vitorio,
svjedočenje Eminog brata koje mu je otkrilo da je njegova sestra mrtva... Sve je išlo u prilog
tome da povjeruje u nevjerovatno: zahvaljujući ovom kompjuteru mogao je da stupi u
kontakt sa ţenom, danas pokojnom, koja je dobijala njegove poruke onda kad je bila ţiva,
godinu dana ranije.

Kako je to bilo moguće? Nije uspijevao da objasni, ali je od sada mogao da ustanovi
nekoliko pravilnosti. On je izvadio hemijsku olovku i notes koje je uvijek nosio u dţepu i
na brzinu je zabiljeţio nekoliko stavki da bi razbistrio svoju misao.

1 - Ema Lavenštajn prima moje poruke istog dana, ali s razlikom od godinu dana.
2 - Polovni kompjuter koji sam kupio, naše je jedino sredstvo komunikacije.

Metju je podigao glavu sa svog notesa i zapitao se koliko je ova druga tvrdnja
ispravna. Ĉinjenice su bile tu: Ema nije primila mejlove koje joj je poslao s mobilnog
telefona, kao što ni on nije dobio poruke koje mu je ona poslala sa svog smartfona. Zašto?

Na trenutak je razmislio. Ako je Ema mrtva već tri mjeseca, poruke koje joj on danas
šalje, a koje ne idu preko kompjutera, sigurno odlaze na nalog koji više niko ne gleda.
Logično.

Ali šta je s porukama koje mu je Ema poslala 2010. sa svog telefona? Po logici stvari
trebalo je da ih je primio u prošlosti ili se moţda nije sjećao da je čitao poruke koje je
potpisala Ema Lavenštajn u decembru 2010.

Dobijao je svakako mnogo mejlova, ali ovi su vjerovatno nedostajali. Pokušao je da se
sjeti i sinulo mu je: bio je promijenio internet provajdera - dakle mejl adresu - od decembra
2010! Adresa na koju mu je slala mejlove sa svog telefona jednostavno nije postojala u to
vrijeme! Umiren što je pronašao bar malo racionalnosti u čitavoj ovoj zbrci, on je zabiljeţio
novo zapaţanje u svoj notes:

3 - Danas, u decembru 2011, nemam nikakvu mogućnost da fizički stupim u kontakt s
Emom...

Naţalost, mrtva je.
4 - ... ali obrnuto ne vaţi!

Razmislio je o toj mogućnosti: ako ţeli, «Ema iz 2010.» moţe u svakom trenutku da
sjedne na avion za Boston i sretne «Metjua iz 2010». Da li bi ona to učinila? S obzirom na
zainteresovanost da mu odgovori na poruke, ovo je bilo malo vjerovatno.

Nervozno je bacio pogled na ekran kompjutera. I dalje nikakvih novosti od
somelijera. Pokušao je da se stavi u Eminu koţu: inteligentna ţena, ali emotivno labilna.
Naslućivao je da je krhka, uplašena i nepovjerljiva u ovoj situaciji. Imao je Vitoriov video i
razgovor s njenim bratom, koji su ga uvjerili da je ona zaista postojala. Ali Ema nije znala
ove činjenice. Ona ga je zasigurno smatrala luđakom i zbog toga mu nije odgovarala na
pozive. Morao je da pronađe način da je uvjeri.

Ali koji?
Pogledao je kroz prozor. Dţogeri i biciklisti dijelili su pistu duţ rijeke, dok su na vodi
veslači sijekli talase, praćeni oglašavanjem divljih gusaka.
Večera se ispraznila od njegovog dolaska. Na stolu od formike, koji je bio uz njegov,
Metju je spazio novine koje je ostavio neki od klijenata. Bio je to Njujork Tajms od tog dana.
Uzeo je novine i jedna pomisao mu se rodila u glavi. Uz pomoć veb kamere kompjutera
napravio je snimak novina - stavljajući upravo datum u prvi plan - i poslao ga Emi s ovim
riječima:

From: Melju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Ema,

55

Ako Vam je potraban dokaz da ţivim u 2011, evo ga.
Dajte mi znak.

Met

***

NJUJORK

Ema je pogledala poštu i kliknula da bi otvorila atačment. Zumirala je da bi uveličala
fotografiju i zavrtjela glavom. Ništa nije bilo lakše od namještanja snimka uz pomoć
fotošopa u današnje vrijeme...

To ništa ne dokazuje, degeneriku!

***

BOSTON

Počelo je da grmi. Nebo se naglo naoblačilo i pravi potop se sručio na Večeru. Za
nekoliko minuta bučna gomila je preplavila restoran da bi se sklonila od kiše.

Očiju prikovanih za ekran, Metju nije obraćao paţnju na pometnju.
I dalje nema odgovora.
Očigledno fotografija nije uvjerila Emu. Trebalo je da pronađe nešto drago. I to brzo.
Konektovao se na internet sajt Njujork Tajmsa i počeo da pretraţuje svakodnevne
arhive. Poslije nekoliko klikova, došao je do informacije koju je traţio.
Ovoga puta, Ema Lavenštajn neće više moći da ga ignoriše...

***

From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Dosađivaću Vam još ovaj put, Ema.
Iako mi ne odgovarate, siguran sam da ste ispred Vašeg ekrana...
Volite li sport? Košarku? Ako je tako, nesumnjivo znate da je danas (govorim o «Vašem»
danas) dugo očekivani meč: sastaju se Niksi iz Njujorka i Seltiksi iz Bostona.
Uključite radio ili upahte televizor na kanalu 9 i daću Vam dokaz na koji čekate...

Met

Ema je osjetila kako srce počinje ubrzano da joj radi. Svaka Metjuova poruka joj je
davala utisak da se čeljusti mengela sklapaju nad njom, prijeteći da je zdrobe. Ali
uzbuđenost se miješala sa strahom. Ona je spustila ekran, uzela svoj laptop i napustila
kancelariju da bi se liftom spustila do najniţeg sprata gdje su se nalazile prostorije za
odmor Imperatorovog personala. Odgurnula vrata i ušla u prostranu salu svijetlih zidova,
opremljenu stolovima od svijetlog drveta, sofama i foteljama Vasili.

Ema je pozdravila ljude koje je poznavala: nekoliko zaposlenih koji su ćeretali čitajući
časopise na mekom kauču, preteţno «mušku» grupu koja se okupila oko velikog
pljosnatog ekrana okačenog na zid da bi gledala... košarkašku utakmicu.

Ema se smjestila za jedan sto, uključila kabl svog kompjutera u struju, potom ustala
da bi otišla da uzme piće s automata. Otvorila je konzervu dok se pribliţavala televizoru.

«Utakmica se nastavlja na Medison Skver Gardenu, oduševljeno je prenosio novinar. Na
kraju ove posljednje četvrtine, njujorški Niksi vode sa 90 naprema 83. Od početka utakmice obje
ekipe nam pruţaju uzbudljiv meč. Igrači u različitom poretku bore se za...»

Ema je osjetila knedlu u stomaku. To je upravo bio meč na koji je Metju pravio

56

aluziju. Vratila se na mjesto da bi sa strane pratila razvoj utakmice. Nakon nekoliko
minuta, novi mejl se pojavio na ekranu njenog kompjutera.

From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Jeste li pronašli ekran ili radio, Ema?
Za sada je Njujork mnogo ispred, zar ne? Ukoliko pratite meč u nekom baru ili na javnom
mjestu, siguran sam čak da su muškarci oko Vas već ubijeđeni da će njihova ekipa pobijediti...

Ona je prekinula čitanje mejla i podigla glavu u pravcu grupe zaposlenih
prilijepljenih za meč. Šaleći se, ovjeravali su dlanovima ruku i aplaudirali svakom poenu
koji osvoji njihova ekipa. Očigledno su bili ushićeni. Nastavila je:

...Međutim, Boston će pobijediti sa rezutatom 118 naprema 116. U posljednjoj sekundi.
Zapamtite rezultat, Ema:

Njujork 116 - Boston 118
Ne vjerujete mi?
Gledajte onda na televiziji...

Srce joj je jako udaralo u grudima. Ovaj tip joj je sada stvarno ulivao strah.
Nestrpljiva i sva u grču, teško je ustala sa stolice i prišla bliţe da bi pratila kraj meča,
moleći se u sebi da se Metjuovo predviđanje ne ostvari.

((Ulazimo sada u posljednjih pet minuta. Njujork još uvijek vodi sa 104 naprema 101.»
Posljednje trenutke igre proţivjela je sa zebnjom. Da bi odagnala nespokoj, pokušala
je da diše duboko. Ostalo je još deset minuta do kraja igre i Njujork je još uvijek bio u
vodstvu.
Minut i trideset.
Koš Seltiksa izjednačio je rezultat dvije ekipe, 113 na obje strane, zatim dva bacanja
trojki s obje strane dovela su do novog izjednačenja: 116- 116.
Ema se ugrizla za usnu. Ostalo je manje od deset sekundi kada je Pol Pirs, jedan od
Bostonovih igrača, vješto probio odbranu i oslobodio se svog protivnika stepbekom, prije
nego što je pucao na koš... i osvojio dva poena.
((Boston vodi dva boda! 118-116! Niksi nisu imali sreće ovoga puta!»
Dok je igrač slavio svoju akciju, stadion se ispunio negodovanjem zbog razočaranja.
Ema je uspaničeno gledala hronometar.
Na ovom je bilo označeno «00.4». Ostalo je četiri desetinke sekunde. Bilo je
izgubljeno.
Ne! Jer je od povratka u igru, jedan igrač Niksa pokušao nemoguće: direktno bacanje
sa osam metara od okvira. Idući nevjerovatnom putanjom, lopta je upala u koš.
«Zapanjujuće bacanje - vikao je na sav glas komentator. - Stoudmajer je svakako zabiljeţio
najvaţniji koš u svojoj karijeri!
Njujork odnosi pobjedu u ovom meču! 118 -119!»
Ema je bila oduševljena, zajedno sa ostalim svojim kolegama, ah ne iz istog razloga.
Sve se u njoj naglo opustilo. Metju je griješio! Nije ţivio u budućnosti! Nije mogao da
predvidi ishod meča! Nije bila luda!
Na ekranu se pojas Medison Skver Gardena rasplamsavao. Njujorški igrači su
krenuli da trče oko stadiona. Publika je bila na nogama i skandirala je uz pobjedničke
povike... Sve dok sudija nije zatraţio da pogleda akciju na video snimku i dok slika nije
pokazala ono što niko nije ţelio da vidi: lopta je otišla iz ruku igrača nekoliko stotinki

57

sekunde poslije znaka za kraj utakmice!
«Kakav preokret! Na kraju, nevjerovatiio napornog i hičkokovski napetog meča, Boston je ipak

porazio Nikse sa 118 prema 116, stavljajući tačku na osam uzastopnih neosvojenih utakmica!»
S mučninom, Ema se sklonila u toalet na tom spratu.
Počinjem da ludim!
Bila je uţasnuta, nesposobna da se upusti u borbu s unutrašnjim demonom koji joj je

oduzimao razum. Kako da racionalno objasni ovaj haos? Simuliranje je izgledalo
nemoguće: meč je bio u direktnom prenosu i ne bi bilo moguće namjestiti tako ţestoku
utakmicu. Sreća? Moţda je Metju slučajno dao ovaj rezultat. Na trenutak ona se uhvatila
za ovu pomisao.

Sranje!
Ne moţe se komunicirati sa čovjekom iz budućnosti. To naprosto nije MOGUĆE!
Ema se pogledala u ogledalo. Maškara joj se razmazala, ten joj je bio boje voska,
mrtvački. Obrisala je tragove šminke s malo vode, pokušavajući da sredi misli u svojoj
glavi. Detalj koji ju je zbunjivao isplivao je na površinu. Zašto joj je u prvoj poruci koju je
primila, Metju napisao: «Ja sam novi vlasnik Vašeg Mekbuka» Šta je to značilo? Da je
prodala kompjuter u budućnosti? Da ga je ovaj tip kupio na rasprodaji i da su putem neke
vremenske pukotine sada mogli da se dopisuju, svako na različitoj vremenskoj liniji? To
nije pilo vodu.
Zadihana kao da je istrčala sto metara, ona se oslonila na zid i najednom postala
svjesna svoje povredljivosti i usamljenosti. Nije imala nikoga od koga bi zatraţila savjet ili
našla utjehu. Ni pravu porodicu kojoj bi se povjerila, osim krutog i prezirnog brata. Ni
pravih prijatelja. Ni momka. Ĉak ju je i psiholog kojeg je plaćala čitavo bogatstvo napustio.
Jedno nesigurno ime iskrslo joj u sjećanju: ime... Romuald Leblan.
Ako je postojala osoba koja bi moţda mogla da joj pomogne u ovoj priči s
kompjuterom, to je bio mali kompjuterski genije!
Raspoloţenje joj se odjednom popravilo, izašla je iz toaleta i popela se liftom sve do
sprata gdje se nalazi PR sluţba. Nekoje bio deţuman, ali ove subote sluţba nije imala
toliko posla, a staţista nije radio vikendom. Na uporno navaljivanje, ona je uspjela da
dobije njegov broj mobilnog i smjesta ga je pozvala. Poslije dva zvonjenja, tinejdţer se
javio nesigurnim glasom:
- Halo?
- Trebaš mi, cvikerašu. Gdje si? Još pred ekranom bleneš u ţenske u mreţastim seksi
kostimima?

58

Putnici kroz vrijeme

Budućnost, utvara praznih ruku,
koja obećava sve a nema ništa.
VIKTOR IGO

NJUJORK, 2010.
MITPEKING DISTRIKT
ĈETVRT SATA KASNIJE

Oštra hladnoća ledila je šetališta Hadsona.
Ema je zalupila vrata na taksiju. Ledeni dah ju je dočekao čim je izašla iz vozila.
Smrzavajući se, zavukla je ruke u dţepove svog kaputa. Na kraju tog popodneva, bivši
kvart klanica bio je opkoljen maglom. Jače je zavezala šal i prešla čelični luk koji je vodio u
Dok 54, istorijsko pristanište prekookeanskih parobroda. Mjesto na kome joj je Romuald
zakazao sastanak.
Zvuk motora naveo ju je da podigne glavu, kada je ugledala pravu eskadrilu
sastavljenu od dvadesetak minijaturnih helikoptera i radiokomandovanih aviona koji su
kruţili po snijeţnom nebu. Rasuti po asfaltiranom lučkom nasipu, ljudi svih uzrasta
takmičili su se u vještini upravljanja svojim letjelicama.
Pogledom je potraţila Romualda i trebalo joj je nekolliko sekundi da bi ga
prepoznala. Obučen u toplu, debelu zimsku jaknu, tinejdţer je nosio skijašku kapu, koja
mu je prekrivala uši i sezala mu sve do obrva. Pokušavao je da lansira svoju napravu,
uređaj sa četiri elise, koja je beznadeţno ostajala prikovana za zemlju.
- Zdravo, bubašvabo - dobacila mu je pribliţavajući se otpozadi.
Poskočio je i namjestio naočare.
- Dobar dan, gospođice Lavenštajn.
- Šta je ovo ovdje? Skup anonimnih štrebera amatera u aero-modelarstvu?
- To su dronovi - objasnio je tinejdţer.
- Šta?
- Ove spravice: to su civilni dronovi.
Očarana, Ema je pogledom pratila jedan od minijaturnih kvadrikoptera koji se
uzdigao veoma visoko, poput zmajeva iz njenog djetinjstva, prije nego što će postići
ubrzanje i sletjeti na nasip. Primijetila je da nijedan radiokomandovani uređaj ne izgleda
isto: avioni, helikopteri s četiri ih šest rotora, predmeti u obliku leteće tacne... Vješto
izrađeni NLO-i koje je sklopila zajednica strastvenih kolekcionara koji vole da majstorišu.
Zamislila je ove ljude u njihovim garaţama: informatičari, fanovi robotike, nadneseni nad
povezivanje elektronskih i rezervnih dijelova ne bi li dotjerali svoj uređaj prije nego ga
iznesu i testiraju pred ortacima.
Prava djeca.
Ona je prošla od jedne do druge grupe i ustanovila daje većina pilota povezala svoje
dronove sa smartfonom da bi upravljali svojim uređajem sa mobilnog terminala. Neki su
čak imali ultralake kamere koje su snimale i slale snimke direktno na ekran telefona.
Vratila se kod Romualda koji se još borio sa svojim kvadrikopterom. Niko nije prišao
da mu pomogne. Nijedna fina dušica iz «zajednice» da bi mu pruţila ruku pomoći.
Posmatrajući ga tako, bilo joj ga je ţao. Naslućivala je da je usamljen, inteligentan i pomalo
izgubljen
Kao ja...
- Zašto tvoj ne leti?

59

- Ne znam - odgovorio je uznemirenog izgleda. - Ima previše vjetra. Nisam napravio
dobro daljinsko upravljanje, ja...

- Nije strašno...
- Jeste! - odgovorio je oborivši pogled.
Ema je predosjećala da je za njega, nesumnjivo, bilo neuobičajeno da zapadne u
poteškoću kad su u pitanju znanja iz mehanike i informatike. Promijenila je temu.
- Bar su legalna, ta čuda? - upitala je, uz pomiješano osjećanje divljenja i
uznemirenosti.
- Dronovi? Manje-više - rekao je šmrčući. - Ima nekoliko pravila koja moraju da se
poštuju: ne smije da se leti iznad ljudi, sprava mora da se drţi u vidnom polju, ne letjeti
preko stotinak metara...
Ona je klimnula glavom, iznenađena da ovakva tehnologija nije rezervisana za
vojsku ili istraţivačke laboratorije. Šta sprečava ljude da koriste ove dronove za špijunaţu
svojih susjeda ili nadlijetanje njihovih privatnih posjeda? Njena paranoična strana se naglo
probudila i već je zamišljala sljedeću etapu: minijaturni dronovi veličine insekta, koji bi
mogli sasvim neprimjetno da snimaju ljude u njihovim intimnostima i biljeţe njihov
razgovor. Opšti nadzor svijeta. Vrsta svijeta u kome nije ţeljela da obitava.
Izbacila je tu ideju iz glave i okrenula se ka sjeveru. Malo dalje, baš iznad šetališta,
vijugala je čelična i betonska struktura njujorškog Haj Lajna, u čijem podnoţju se nalazio
kafić Novosti. gdje se mogla popiti najbolja čokolada u gradu.
- Dobro, spakuj tvoju opremu - naredila je Romualdu. - Vodim te na jednu dobru
uţinu.

***

Kafić NOVOSKI
10 MINUTA KASNIJE

Romuald je lakomo progutao ogromno parče štrudle s višnjama i otpio gutljaj, do
vrha pune čaše, tople čokolade.

- Razuvjeri me, jesi li jeo posljednja tri dana?
Tinejdţer je klimnuo glavom prije nego što je progutao drugu polovinu kolača.
- Jednog dana ću te naučiti da jedeš na elegantan način pred nekom mladom damom
- obećala mu je, brišući papirnom salvetom mrvice kolača koje su klincu ostale zalijepljene
na spoju usana.
On je oborio pogled, kao što je to obično činio, i povukao kraj svog dţempera da bi
toboţe prikrio svoju debljinu. Ona se zabrinula za njega.
- Gdje stanuješ, Romualde?
- U hostelu u Ĉelsiju.
- Jesi li se javljao skoro roditeljima?
- Brinete se - izbjegao je da odgovori.
- Da, tačno, brinem se pomalo za tebe. Imaš li novca?
- Dovoljno - uvjerio ju je.
Nervozno je protrljao kosu i poţurio da skrene razgovor na drugu temu.
- Zašto ste ţeljeli da me vidite?
- Htjela bih da pregledaš moj kompjuter - zatraţila je, vadeći laptop iz svoje torbe da
bi ga spustila ispred tinejdţera.
Romuald je otpio novi gutljaj kakaoa prije nego što je podigao ekran koji se otvorio
na softveru za imejl.
- Šta je problem?
- Primam čudne mejlove već neko vrijeme. Moţeš li da identifikuješ odakle potiču?
- Normalno, to nije komplikovano - potvrdio je mladić.

60

Uputila mu je izazov.
- OK, pokaţi mi šta znaš. Tiče se cijele moje prepiske sa Metjuom Šapirom.
Romuald je ţurno označio poruke koje je poslao Šapiro i sklonio ih u jedan folder.
Pristupajući hronološkim redom, otvorio je zaglavlje prvog mejla, pregledajući IP adresu
pošiljaoca, tip imejla koji koristi i redosljed različitih servera kuda je poruka prolazila od
trenutka kad je poslata pa sve do prijema.
Teorijski, ništa lakše od otkrivanja izvora jednog imejla, osim što se u ovom slučaju
nešto nije poklapalo. Izraz određene neugodnosti ocrtavao se na Romualdovom licu.
Skinuo je naočare sa prljavim staklima da bi ih obrisao krajem svog dţempera.
Iznervirana, Ema mu je istrgnula naočare iz ruku, potraţila u svojoj tašni krpicu za stakla,
očistila ih i vratila naočare tinejdţeru na nos.
- Pa? - bila je nestrpljiva.
Ne odgovorivši na pitanje, Romuald je pohitao da otvori drugu poruku na koju je
primijenio isti postupak, zatim nastavio s trećom: jednim od odgovora koje je Ema poslala
Metjuu.
- Ej, jesi li pronašao nešto, bubašvabo?
- Da... datumi - promrmljao je Romuald. - Reklo bi se da Vam tip šalje poruke iz
budućnosti.
- Da, to sam primijetila, hvala. Kako to objašnjavaš?
Odmahnuo je glavom.
- U stvari, ne objašnjavam.
- Potrudi se, molim te!
Romuald je odabrao jednu od Metjuovih poruka, potom je jednim klikom na tač ped
otvorio skrivenu zonu zaglavlja.
- Na netu se razmjene podataka odigravaju između dvije IP adrese, OK?
Ema je odobrila klimanjem glave. Mladi Francuz je nastavio:
- S jednog kompjutera na drugi, ista poruka moţe da prođe kroz nekoliko posrednih
servera koji stavljaju datume pri svakom prolasku.
Ema se primakla. Na ekranu se mogao pratiti put imejla s Metjuovog kompjutera sve
do njenog sopstvenog kompjutera.
- Kad vam ovaj tip šalje poruku - nastavio j e Romuald - prvi serveri se svi odreda
pojavljuju sa datumom iz 2011, a onda, najednom, usred prelaska, jedan od servera pravi
neku vrstu «vremenskog skoka» da bi prešao u 2010. I taj obrnuti fenomen sa dešava kad
mu vi pišete.
- Mora da postoji racionalno objašnjenje - bila je uporna. - U tvom okruţenju nikada
nisi čuo za tako nešto? Na forumima? U razgovorima hakera?
Romuald je odmahnuo glavom. Pustio je da prođe nekoliko sekundi a onda je dodao:
- Ova priča o datumima nije jedina zbunjujuća stvar...
- Što će reći?
Uperio je kaţiprst u ekran.
- U oba slučaja, izvor i odredište poruke su istovjetni. Kao da mejl kreće iz 2011. da bi
stigao u 2010... na isti kompjuter.
Romuald je opazio zastrašujući efekat ovog otkrića. Emino lice je preblijedilo i ona je
ustuknula. Ţeleći da je umiri, obećao je da će obaviti ostala istraţivanja i zatraţiti pomoć
od kompetentnijih ljudi.
Upravo je završavao sa svojom uslugom kad je novi melodični zvuk označio dolazak
nove elektronske pošte.
Ema je okrenula ekran ka sebi. Kao što se pribojavala, bila je to nova poruka od
Metjua.

61

***

From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Object: Cijena ćutanja
Ema,
Ne znam kako da protumačim Vaše ćutanje. Ne mogu da vjerujem da nemate ţelju da
saznate nešto više o onome što nam se dešava. Da otkrijete šta nam je dozvoljeno da činimo ili ne
činimo. Mogu da razumijem Vaše strahove, ali radoznalost bi trebalo da ih prevaziđe!
Moţda Vam je potrebno još nešto da biste se odlučili na taj korak... Šta ţelite? Novi dokaz?
Novac? Evo oba, ako smijem tako da kaţem.
Molim Vas, odgovorite mi.

Met

Uz poruku je bio pripojen atačment. Dokument u PDF-u sadrţao je novinski članak
iz Njujork Tajmsa od ponedjeljka, 23. decembra 2010.

Švedska turistkinja dobila 5 miliona dolara u kazinu na dan svog stotog rođendana
Turistkinja srećne ruke osvojila je u noći između subote i nedjelje više od 5 miliona dolara
(tačno 5 023 466) na poker aparatu «Mala sirena» kazina hotela Nju Blenhajm u Atlantik Sitiju.
Osvojena pozamašna suma... na sam dan njenog rođendana! Porijeklom iz Stokholma, gđa
Lina Nordkvist nalazila se u grupi švedskih penzionera koji su učestvovali u organizovanom
putovanju na sjeveroistoku Sjedinjenih Drţava. Dobitnica je ispričala da je stavila 2 dolara u
prorez jednorukog Dţeka oko 20.45h. Uz aplauz čitave kockarnice u Nju Blenhajmu, gđa
Nordkvist je potvrdila da će dobar dio novca iskoristiti da bi ostvarila svoj san: otišla sa svojim
muţem na put oko svijeta u balonu...

Na fotografiji koja je ilustrovala članak, mogla se vidjeti ekstravagantna
stogodišnjakinja kako pozira pored poker aparata drţeći se čvrsto za hodalicu. Bila je
odjevena u duks «I Love Stockholm» i nosila nekakav slamnati šešir.

Ema je pogledala na sat.
17.30h.
Jedva da je imala nešto više od tri sata da odreaguje.
Trebalo je brzo djelovati. Više nije mogla da ostane u neizvjesnosti. Morala je da
sazna. Bez daljnjeg.
- Znaš li gdje moţe da se iznajmi auto u kraju, Romualde?
- Mislim da postoji jedan Fast Kar na trista metara odavde, na raskrsnici Gejnsvurta i
Grinviča.
- Vidim gdje je - uvjerila ga je, ostavljajući na stolu novčanicu od 20 dolara.
Naglo je ustala i zakopčala svoj kaput prije nego što će izaći na hladnoću.
- Hvala na pomoći, Romualde. Ĉuvaj se.
- Zvaću vas čim nešto otkrijem. I... svakako povedite računa!
Ona je izašla iz kafića mahnuvši mu kroz staklo.

***

Kad je Ema stigla pred agenciju za iznajmljivanje, već je pao mrak. Ĉekala je u redu
dvadeset minuta, u slabo ugrijanoj sali, prije nego što ju je primio sluţbenik, toliko
odvratan i arogantan, da umalo nije odustala od svog nauma. Konačno je uzela prvo
vozilo koje su joj ponudili: SUV Dţeneral Motors, krvavonarandţaste boje. Platila je
kreditnom karticom, napustila Menhetn kroz tunel Holand i krenula putem ka jugu.

62

Ema je mrzila da vozi noću, naročito putem koji ne poznaje, ali voţnja od Njujorka
do Atlantik Sitija bila je s dobrim oznakama na putu. Kao najvaţnije, sastojala se u
praćenju Garden Stejt Parkveja, autoputa koji je prolazio kroz Nju Dţersi pored morske
obale. Tokom čitavog puta ona se trudila daje ponovo ne obuzmu strahovi. Upalila je
radio na jednoj muzičkoj stanici i pokušala da pjevuši da bi ispraznila glavu. Ali previše se
misli tu tiskalo.

Iz straha da ne zakasni, stalno je gledala na sat na instrument-tabli. Taman kad je
pomislila da je stigla, njena napetost je porasla jer se našla zaglavljena usljed zastoja. Zbog
lančanog sudara nije moglo da se dođe do expressway-a koji je išao duţ obale.

Dugo je čekala da se traka autoputa oslobodi i da konačno moţe da uđe u
prijestonicu igara na istočnoj obali: grad koji je uvijek smatrala punim suprotnosti i u koji
nikada nije nogom kročila.

Novo gledanje na sat.
20.25K
Izašla je na Atlantik Aveniju, koja joj je omogućavala da pristupi čuvenom
boardwalku, beskrajnom šetalištu pokraj morske obale na kome su se smjenjivala velika
kazina zbog kojih je kupalište bilo na glasu.
Bio je početak večeri i grad je vrvio od aktivnosti: glavna ulica u kojoj su bili
koncentrisani svi glavni hoteli, restorani, sale za spektakl, bila je prepuštena turističkim
autobusima, šljaštećim limuzinama i smiješnim rikšama.
20.29h.
Primijetivši da je crveno svjetlo na semaforu, Ema je iskoristila priliku da se orijentiše
usred svih tih svjetlosnih i neonskih slapova. U centru boarchvalk-a prepoznala je
jedinstveni obris Nju Blenhajma, najnovijeg kazina u gradu, čije je fotografije vidjela u
jednom časopisu. Izgrađen sredinom dvijehiljaditih godina, kompleks je bio zamišljen kao
marina i uzdizao se oko četiri talasaste piramide, podsjećajući na velike plave valove koji
se uzdiţu na šezdeset metara iznad mora. Noću su četiri zgrade, i njihovih dvije hiljade
soba, blistale tirkiznom svjetlošću i ličile na eskadrilu inter-galaktičkih letjelica spremnih
da napadnu nevidljivog neprijatelja.
20.34h.
Ema je pretekla jedan taksi i provukla se sve do ulaska na parking Nju Blenhajma
koji se nalazio na šest spratova. Parkirala je iznajmljeni auto i otrčala ka brojnim liftovima
koji su opsluţivali hol hotela. Tu je našla vremena da na interaktivnom planu potraţi salu
sa poker aparatima.
20.39h.
Hotelski kompleks je bio kolosalan i brojao je desetine restorana, spa centar, bazen,
dva kabarea, tri bara i jednu površinu posvećenu hazardnim igrama, koja se protezala na
više od 10 000 metara kvadratnih. Uspjela je da odredi gdje se nalazi prostor rezervisan za
poker aparate i upamtila je put kojim se do njega dolazi. Nije smjela da pogriješi.
20.40h.
Prošla je kroz hol trčeći, dva puta promijenila lift, pošla dţinovskim staklenim
tunelom koji međusobno povezuje piramide. Još samo jedne pokretne stepenice da se
spusti sprat niţe, čuvaru pokaţe ličnu kartu i evo je gdje stiţe u jazbinu poker aparata.
20.41h.
Kockarski pakao se ukazao u obliku beskrajnog hola s niskim plafonom. Onako bez
prozora, mjesto je izgledalo deprimirajuće, uprkos veselom zvmdanju koje je dopiralo iz
mašina. Ema je razmijenila 50 dolara za ţetone i prešla brzim korakom zvučno-svjetlosni
kovitlac armije jednorukih Dţekova: Dţekpot Kendi, Kleopatra, Tri kralja, Bijela orhideja,
Opasna ljepotica... Stotine mašina tvorile su razapetu mreţu, koja je bila aktivna dvadeset i
četiri časa dnevno. Ona se utopila u bučnu gomilu koja se premještala među

63

«atrakcijama»: mladi tipovi koji su glumili velike hazardere, porodične ekspedicije, koje bi
da pobera sav novac, igrači zavisnici, sa licima zombija koji metodično rasipaju svoje
bogatstvo, roj tridesetogodišnjaka koji su došli da pokopaju momački ţivot svojih drugara,
oronulih i bezubih staraca koji tu pronalaze ukuse vašarskog slavlja iz svog djetinjstva...

20.43h.
Ema nikada nije razumjela da čovjek moţe da se izgubi na ovakvom mjestu.
Nekoliko graški znoja izbilo joj je na čelu i od blage vrtoglavice ona se zaljuljala. Uprkos
svom prostranstvu, prostor je odavao utisak da je ograničen i van vremena. Na ivici
mučnine, ona se za trenutak oslonila da bi opet došla do daha.
A onda je primijetila slamnati šešir usred kačketa! Prišla je grupi švedskih
penzionera. Nije bilo sumnje, to je bila ona: Lina Nordkvist, stogodišnja penzionerka u
duksu «I Love Stockholm». U desnoj ruci je drţala jednu veliku posudu sa ţetonima
pritisnutu na grudi. Lijevom rukom grčevito je stezala metalni okvir hodalice s točkićima.
Brzinom puţa uputila se ka nizu mašina na čijem se kraju nalazila «Mala sirena».
Zaboravivši lijepe manire, Ema nije poštovala pravilo pristojnosti i prva se smjestila ispred
ekrana.
-Du gick in i mig! Jag ar en gammal dam! Tillbaks tili školan med dig sa att du kan lara dig
lite hyfs! - iznervirala se starica, vrlo nezadovoljna.
20.4411.
Samo ti pričaj, baš sam se potresla... - pomislila je Ema, izvinjavajući se tiho. Sačekala je
da se Šveđanka okrene i ode, a onda je ubacila prvi ţeton u prorez na aparatu.
20.45h.
Ova priča nema nikakvog smisla, ponavljala je, pritiskajući dugme na ekranu na dodir
da bi pokrenula ciklus kombinacija na aparatu.
Ovoga puta, igre su odigrane... pomislila je dok se pet valjkova zavrtjelo svom brzinom.

***

BOSTON, 2011.
22 ĈASA

- Fuck! Fuck! I tri puta fuckl - povikala je Ejpril vadeći iz rerne zagorjeli kalup.
Iznenađena toplotom, ispustila je staklenu posudu koja se uz prasak razbila o pod.
Drijemajući na kauču, Metju se trgnuo i ustao u jednom skoku. Pošto je uspavao kćer,
on se bio srušio od umora pred n-tim emitovanjem It’s a Wonderful Life, Kaprinog boţičnog
klasika.
- Trebalo bi da praviš još veću buku - predloţio je - nisam siguran da se Emili
probudila.
- Ma nije ništa! Moj lijepi medenjak je sav izgorio! - poţalila se Ejpril. - I to baš sad
kad sam se jednom u ţivotu uhvatila za rernu!
Metju je protrljao kapke. Bilo mu je hladno, osjećao je da ima groznicu i mučio ga je
nespokoj. Ĉitavo popodne je proveo u slanju poruka Emi, gomilajući dokaze da bi je
uvjerio da je ono što preţivljavaju zaista stvarno, ali sve ove poruke su ostale bez
odgovora. Izašao je iz salona i otišao u kuhinju da pomogne Ejpril da popravi svoje
gluposti a potom provjerio svoje mejlove po petstoti put toga dana.
Ovoga puta njegovo poštansko sanduče je treperilo! Iako u to više nije vjerovao, Ema
mu je dala znak, šaljući mu nekoliko zbijenih redova.

From: Ema Lavenštajn
To: Metju Šapiro
Object: Dţekpot

64

Metju,
Pošto Vi toliko volite novine, bacite, dakle, ponovo pogled na članak Njujork Tajmsa...

Ema

Na šta cilja? Zašto je ţeljela da on opet pogleda taj članak? Da li je moguće da je...
Osjetio je kako mu nadire adrenalin, pribliţio je barsku stolicu i sjeo ispred
kompjutera koji se nalazio na radnoj površini u kuhinji. Bile su mu potrebne bistre misli.
Istovremeno dok se konektovao na arhive Njujork Tajmsa, ubacio je mjericu za kafu u
aparat i napravio sebi jak napitak. Lako je pronašao izdanje od 23. decembra 2010, skinuo
jednu njegovu PDF verziju te pomoću tač peda listao strane numeričkih novina u potrazi
za člankom. U početku nije vidio ništa. Međutim, savršeno se sjećao nadrealne fotografije
švedske penzionerke, oslonjene na svoju hodahcu, kako ponosno pozira pred blještavim
poker aparatima. Ali fotografija je iščezla. Stao je ponovo da čita i konačno došao do
mnogo skromnijeg članka, bez ilustracije, koji je evocirao priču o dţekpotu iz Atlantik
Sitija.

Mlada Njujorkčanka osvojila 5 miliona dolara u kazinu uloţivši samo jedan jedini ţeton!
Jedna mlada ţena, koja je ţeljela da ostane anonimna, osvojila je u subotu uveče više od 5
miliona dolara (tačno 5 023 466) na poker aparatu «Mala sirena» kazina hotela Nju Blenhajm u
Atlantik Sitiju. Osvojena je pozamašna suma uz ulog od samo 2 dolara. Dobitnica je ispričala da
samo što je bila stigla u kockarnicu kad je ubacila ţeton u prorez jednorukog Dţeka oko 20.45h.
Uz aplauz svih igrača u Nju Blenhajmu, ona je potvrdila da će dio te sume iskoristiti za «moţda
kupovinu novih kola, ali svakako ne novog kompjutera...».

Zaprepašćen, pročitao je članak još jednom, odmjeravajući sve posljedice. Grlo mu se
osušilo a čelo orosilo znojem. Pokušao je da otpije gutljaj kafe, ali nije mogao da proguta.
Krenuo je da ustane sa svog mjesta kad se na ekranu ukazala nova poruka.

From: Ema Lavenštajn
To: Metju Šapiro
Onda, Metju, šta nam je činiti sada?

Ema

Pitanje mu je odzvanjalo u glavi kao eho. Šta činiti sada? Nije imao pojma, ali bar više
nije bio jedini koji se to pita.

Odjednom, mnogo jača svijest o nečemu uzburkala mu je dušu: u trenutku kad mu
Ema šalje ovu poruku, Kejt je još uvijek ţiva...

65

Treći dio

PRIVIDI

Ĉetvrti dan

66

Ruka koja ljulja dijete

Ruka koja ljulja dijete je ruka koja vlada svijetom.
VILIJAM VOLAS

BOSTON
22. DECEMBAR 2010.
11 ĈASOVA UJUTRU

Zavist.
Ţelja za osvetom.
Ljubomora.
Mješavina osjećanja, koja su obuzela Emu dok je posmatrala sreću porodice Šapiro,
imala je gorak ukus.
Ovog nedjeljnog jutra, Metju, njegova ţena i mala Emili šetali su snijeţnim alejama
Pablik Gardena. Veliki bostonski park bješe prekriven finim paperjastim slojem koji je
napadao u zoru. Taj prvi snijeg ove zime zabijelio je krajolik i davao gradu svečani izgled.
- Dođi mi u naručje, dušo! - rekao je Metju podiţući svoju kćer da bi joj pokazao
velikog srebrnog labuda koji je pratio grupu pataka na mirnoj vodi jezera.
Na nekoliko metara odatle, sjedeći na jednoj klupi, Ema je posmatrala scenu, ne
trudeći se da prikrije svoje prisustvo. Nije rizikovala da bude primijećena pošto «Metju iz
2010.» nije znao ni kako ona izgleda, ni da li postoji. Bila je to paradoksalna situacija, koja
se mladoj ţeni činila koliko nevjerovatna toliko i uzbudljiva. Zahvaljujući snu, ona se malo
smirila. Spavala je čitave noći u autobusu Grejhaund, koji je vozio od Atlantik Sitija do
Bostona. Prethodnog dana joj je, pošto je osvojila dţekpot, administracija kazina bila dala
da popuni nekoliko obrazaca. Neophodna formalnost da bi na njen bankovni račun bila
uplaćena suma koju je bila osvojila. Kroz prozore Nju Bernhajma opazila je bila prve
pahulje na nebu Atalntik Sitija. Kako nije imala ni najmanju ţelju da satima vozi po
snijegu, uručila je ključeve iznajmljenog vozila portiru hotelskog Kazina kako bi ih on
vratio jednoj od gradskih agencija. Potom je uzela taksi sve do stanice i kupila autobusku
kartu za Boston. Autobus je poluprazan napustio Atlantik Siti u 23.15h. Vozač je mirnim
ritmom vozio čitave noći. Mlada ţena je malo otvorila oči tokom pristajanja u Hartfordu,
ali se nije potpuno razbudila sve dok Grejhaund nije prošao kroz vrata prijestonice
Masačusetsa u 8 časova ujutru.
Ema se spustila do Four Sizonsa, velikog hotela s pogledom na park. S više miliona
dolara na računu, to je od sada sebi mogla da priušti. Pozvala je Imperator da bi rekla kako
je bolesna i da cijele nedjelje neće dolaziti na posao. Zatim se istuširala, kupila toplu odjeću
u butiku hotela i izašla, grabeći krupnim koracima vijugavim ulicama Bikon Hila. Nije
imala jasan plan u glavi. Samo pitanja. Da li je trebalo da priđe Metjuu? Šta bi mu rekla? I
kako to da učini, a da on za nju ne pomisli da je neka ludača?
Prije nego što bilo šta odluči, bilo joj je potrebno da osmotri ovog tipa. Znala je
njegovu adresu: brownstone na raskršću Luizburg Skvera i Ulice Vilou. Kad se tu našla, bila
je očarana jedinstvenim šarmom Bikon Hila. Koračajući trotoarima s izobličenim kockama,
zamislila je sebe u ulozi neke junakinje Henri Dţejmsa. Ĉitav kvart je izgladao kao zaleđen
u XIX vijeku. Izlozi butika bih su uokvireni oslikanom drvenarijom, ulični fenjeri rasipali
su svjetlost iz jednog drugog vremena, dok su uske uličice vijugale ka tajnim vrtovima, čije
su se nekolike grane mogle spaziti iza kapije od kovanog gvoţđa.
Lako je pronašla kuću Šapirovih, okićenu girlandama i zimzelenim vjenčićima sa

67

šišarkama i trakama. Kao izvan vremena, čekala je gotovo sat vremena, sa tim
jedinstvenim osjećajem da se kreće unutar snijeţne kugle iz svog djetinjstva: dţinovske
staklene kugle koju bi protresla noću da bi počele da padaju snijeţne šljokice po crvenim
crijepovima kuća. Nevidljiva kupola koja je štiti od nasilnosti i ludila svijeta...

Oko 10 časova, vrata su se otvorila i ona ga je vidjela prvi put uţivo. NJEGA, Metjua.
S vunenom kapom na glavi, obazrivo je silazio niz klizave stepenice pred svojom kućom,
drţeći kćer u naručju. Kad je stigao do kraja stepeništa, smjestio je Emili u kolica, pjevušeći
joj refren neke smiješne dječje brojalice. Ema je pomislila kako je bio čak i šarmantniji nego
što ga je zamišljala. U njemu je prepoznala nešto zdravo, iskreno i čvrsto, što je nazrela u
njegovim mejlovima. A zaokupljenost kćerkom činila ga je još privlačnijim.

A onda ju je primijetila, NJU. Drugu ţenu, Kejt Šapiro. Lijepu plavušu, tanku i
visoku, koja ne samo da je bila lijepa, već je naprosto bila... savršena. Klasične ljepote,
potpuno plemićke, s oreolom majčinske njeţnosti i tajanstvenosti: velikih bistrih očiju,
naglašenih jagodica, lica svijetlog tena i punih usana, s punđom Hičkokovih junakinja...

Pošto se osjetila pogođenom - Kejt je bila tip ţene pored kojih se ona osjećala jadno -
Ema je pratila malu porodicu sve do bostonskog Pablik Gardena, parka koji je spajao
Bikon Hil i Bek Bej.

- Pogledaj, dušo! - uzviknula je Kejt svojoj kćeri, pokazujući joj vjevericu čiji je
nakostriješeni rep virio iza jednog drveta.

Mala djevojčica je iskočila iz kolica da bi pratila ţivotinju, ali poslije dva skoka, pala
je nosem pravo u snijeg. Više uplašena nego povrijeđena, briznula je, međutim, u plač.

- Hajde, srce moje, dođi kod tate.
Metju ju je stavio u kolica i trio je nastavio svoju šetnju, prelazeći Ulicu Ĉarls da bi se
obreo na Boston Komonu, gdje je zimi bilo smješteno klizalište. Da bi utješila Emili, Kejt je
kupila vruće kestenje kod jednog prodavca sa pokretnim štandom. Jeli su kestenje i
posmatrali klizače koji su pravili smjele figure ih pak padali svom teţinom na led. Ova
druga vrsta figura posebno je uveseljavala Emili.
- Uvijek je zabavnije kad drugi padaju, zar ne, bebo? - zadirkivao ju je njen otac.
Zatim su se lagano premjestili ka centru širokog travnjaka gdje se okupljalo najviše
šetača. Metju je podigao kćer na ramena. Sa sjajem u očima, ona se divila bogato ukrašenoj
ogromnoj boţićnoj jelci, koju je, u skladu sa starom tradicijom, grad Halifaks svake godine
poklanjao stanovnicima Bostona.
Na nekoliko koraka odatle, Ema nije ispuštala Emili iz vida. I njene su se oči sijale
kad je bila mala djevojčica. Ali plamen koji je gorio obojila je gorčina.
Ona nikada nije spoznala porodičnu sreću, taj spokoj kojim zrače, ljubav koja
slobodno struji među njima. Zašto? Šta je to ona imala manje od drugih pa joj nije bila
dostupna ta sreća?

***

BOSTON
22. DECEMBAR 2011.
U POLA NOĆI

U donjem dijelu pidţame i majici Red Soksa, Metju je upalio red svjetala oko
ogledala u kupatilu.

Nije mogao oka da sklopi. Grlo mu se sušilo, srce mu je lupalo i imao je strašnu
migrenu. Potraţio je dvije kapsule ibuprofena u apotekarskom ormariću i progutao ih
odjednom s gutljajem vode. Sišao je stepeništem do kuhinje. Već tri sata kako se okretao i
prevrtao u krevetu, jedna pomisao mu nije izlazila iz glave. Jedna očigledna stvar koja mu
se postepeno nametala. Luda ideja, previše, lijepa da bi bila istinita, od koje mu se vrtjelo u
glavi: mora sve da pokuša i ubijedi Emu da spriječi Kejtinu nesreću! Pomišljajući na tu

68

mogućnost, jedna riječ ga je neprestano opsijedala. Anastasis: termin koji Grci koriste da
označe uskrsnuće mrtvih. Kao u romanu naučne fantastike. Da li zaista postoji ta
mogućnost da se čovjek vrati unazad i promijeni tok svog ţivota? Nada je bila krhka, ali
ovu šansu mora da iskoristi do kraja.

Pomislio je na taj ludi san o kome su snivali svi ljudi: vratiti unazad vrijeme da bi se
ispravile greške i nepravde u ţivotu. Zamislio se nad mitom o Orfeju i vidio sebe u ulozi
svirača lire kako silazi do vrata Pakla ne bi li umolio bogove da mu vrate njegovu pokojnu
ţenu. Kejt je bila njegova Euridika, ali da bije vratio u ţivot, očajnički mu je bila potrebna
pomoć Eme Lavenštajn.

U polusjenci je upalio zidnu lampu, koja se nalazila ispod kuhinjske police od
lakiranog drveta. Podigao je ekran laptopa, smjestio se na jednu od barskih stolica i
napisao Emi jednu poruku u koju je unio svu svoju dušu i svu svoju vjeru.

***

BOSTON
22. DECEMBAR 2010.

Porodica Šapiro je napustila travnjake Boston Komona da bi krenula ka istoku. Ema
ih je oprezno pratila, ostajući na dobroj razdaljini, pokušavajući da se orijentiše i navikne
na grad. Boston joj se odmah svidio: otmeniji, civilizovaniji, manje krut i uskomešan od
Njujorka. Na svakom ukrštanju ulica, između klasične arhitekture i modeme gradnje,
prošlost i sadašnjost su se naizgled stapali u mirnom skladu. .

Uskoro, kako su se pribliţavali Nort Endu, toj italijanskoj četvrti, u vazduhu su
počeli da lebde mirisi prţene kafe. U Ulici Hanover izlozi gostionica i poslastičamica bili
su takvi da mušterijama pođe voda na usta: mozzarella di huffala, artičoke na rimski način,
hrskavi hljeb iz Đenove, strufoli sa medom, kanoli sa izdašnim kremom.

Drţeći se za ruke, Metju i njegova ţena su ušli u jedan restoran, sav u širokim
prozorima, gdje su izgleda po navici odlazili. Fektori je bila jedna tratorija u modi, u
poluporodičnom, polutrendi ambijentu, u koji su navraćali umreţeni studenti kao i lokalni
mladi roditelji, japiji. Prateći pravac njihovog kretanja, Ema je ušla za njima i zatraţila sto.

- Sami ste, gospođice? - upitala je kelnerica takvim tonom kao da joj prigovara.
Ema je potvrdno klimnula glavom. Bilo je rano. Restoran je počinjao da se puni, ali
očigledno je preostalo još mjesta.
- Nemate rezervaciju, zar ne?
Drugi prigovor.
Ovoga puta nije odgovorila, trpeći u tišini nadmenost te djevojke, finih crta lica, duge
ravne kose i u ultrakratkom šortsu koji je isticao njene noge dvadesetogodišnjakinje.
- Molim vas sačekajte. Moram da vidim da li nam je ostalo nešto..
Ema je gledala kako ide u polukrug, prolazeći kroz salu kao da defiluje po cat-walk-
u15. Da bi se pribrala, ona je krenula ka bara - bloku od azbestocementa okruţenog
metalnim barskim stolicama - i naručila jednu kajpirošku16.
Sunce je izašlo. Lijepa svjetlost preplavila je salu. Smješteno na nekoliko spratova,
mjesto je podsjetilo Emu na ambijent nekih njujorkških restorana, s industrijskim dekorom
koji se odlikovao nijansama sive i sirovog drveta. Na šanku je bila izloţena parmska šunka
kao umjetničko djelo pored ručnog sjekača, a u dnu sale se čulo pucketanje vatre u velikoj
pica peći.
- Slijedite me, gospođice, molim vas - predloţila je kelnerica, vrativši se do nje.

15 Modna pista. — Prim. prev.
16 Voćni aperitiv. — Prim. prev.

69

Namignuvši joj, barmen je dao Emi do znanja da će joj njen koktel donijeti za sto.
Igrom slučaja, smjestili su je na stolicu na manje od deset metara od Metjua i njegove ţene.
Umirena time što je pronašla povlašćeno mjesto za osmatranje, popila je svoju votku
naiskap i naručila drugu čašu sa tartarom od dorade i malom picom s artičokama i
rukolom.

Škiljila je da bi bolje vidjela Šapira. Bili su srećna porodica. Orile su se šale, dobro
raspoloţenje je bilo zarazno. Metju je glumio klovna da bi zabavio kćer a Kejt se
razdragano smijala. Par je očigledno bio ujedinjen u čvrstom zajedništvu. Tip ljudi za koje
ne moţete a da ne kaţete da «dobro idu skupa». Ema pogleda malu Emili.

E-MI-LI. Tri sloga su čudno odjekivala u njenoj glavi. Oduvijek je sebi govorila da će
upravo to ime dati kćerci ako postane majka. Ova podudarnost je oţivjela nezaliječeni
nemir i bol.

O tome nikome nije pričala, čak ni svom psihologu, ali tokom njene dvogodišnje
nejasne veze sa Fransoom, ona je u tajnosti pokušavala da ostane u dragom stanju. Lagala
je svog ljubavnika, uvjeravajući ga da uzima pilule za kontracepciju. Naprotiv,
izračunavala je vrlo precizno periode njenog mjesečnog ciklusa i svaki put, kad je to bilo
moguće, imala je seksualne odnose sa njim u najzgodnijem trenutku. U početku je mislila
da će, ukoliko uspije da rodi dijete Fransoi, on odlučiti da napusti svoju ţenu. Potom je
shvatila da to neće imati nikakvog uticaja na neodlučnost njenog ljubavnika, ali ţelja za
djetetom je ostala čvrsto usađena u njoj.

Naţalost, očekivana beba nikada nije došla.
Nije se bila prekomjerno potresla zbog toga. Najzad, imala je samo trideset i tri
godine. Ali jednoga dana je listajući jedan broj Njuzvika u čekaonici svog psihologa,
naletjela na članak koji govori o fenomenu «preuranjene menopauze». Bila je dirnuta
ispovješću ovih ţena čija je plodnost počela da opada na samom početku tridesetih. A
priori, ona nije imala posebnog razloga da se osjeti zabrinutom: nikada nije imala probleme

sa menstraacijom i ciklus joj je bio redovan. Ali potmula uznemirenost je počela da je muči
odmah nakon što je pročitala novine. Da bi okončala svoje nespokojstvo, ona je kupila test
za «biološki sat», koji se prodaje u apoteci. Procedura je bila ozbiljna. Zahtijevala je da se
drugog dana menstruacije ode i izvadi krv. Uzorak je potom slat u laboratoriju koja
analizira tri tipa hormona na osnovu kojih će se izmjeriti broj ovocita i uporediti s
normalno očekivanim brojem za ţenu njene starosne dobi.

Ema je dobila rezultate poštom, nedjelju dana kasnije, otkrivši da su njene rezerve
ovocita iste kao kod ţene od preko četrdeset godina! Ovo otkriće ju je potpuno porazilo.
Mogla je da ponovo uradi test ili da ode kod ginekologa; više joj se svidjelo da potisne to
saznanje, koje joj se sada vratilo sa destruktivnom snagom bumeranga.

Ema je osjetila kako joj strah i bijes pulsiraju u grudima. Ĉitavo tijelo joj je
podrhtavalo. Da bi odagnala ovu uspomenu, prikovala je pogled za sto porodice Šapiro.

Ali bijes nije iščezao. Ponovo se osjetila pogođena nepravdom dok su je salijetala
pitanja na koja nije bilo odgovora. Kako to da drugi ostvare prave susrete u pravom
trenutku? Zašto neki imaju pravo na ljubav i toplinu porodice? Je li to imalo veze sa
zaslugama, srećom, slučajem ih sudbinom? Šta je to njoj nedostajalo u ţivotu pa je bila
tako usamljena i skrhana, s potpunim nedostatkom samopouzdanja?

Dala je znak konobaru da bi od njega zatraţila da raščisti sto i izvadila laptop iz
torbe. Boston je bio ultrakonektovani grad, pa je restoran stavio svojim klijentima na
raspolaganje slobodan pristup beţičnom intemetu. Otvorila je svoju poštu da bi skinula
mejlove i, kao što je očekivala, pronašla je jednu Metjuovu poruku.

From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn

70

Object: Suštine et abstine
«Izdrţi i uzdrţi se.»
Znate li ovu mudru izreku stoika, Ema?
Ona nas uči da prihvatimo neminovnost i sudbinu. Ovi filozofi smatraju da je besmisleno
ţeljeti da se promijeni poredak stvari koji je nametnut «Proviđenjem».
Zašto? Zato što nemamo nikakvog uticaja na bolesti, vrijeme koje prolazi ih smrt voljene
osobe. Potpuno smo nemoćni pred ovim patnjama. Moţemo sve to samo da trpimo na najponizniji
mogući način.
To ja pokušavam već godinu dana: da prihvatim smrt moje ţene Kejt, ljubavi mog ţivota.
Da prihvatim neprihvatljivo, da je preţalim i nastavim da ţivim za moju kćer Emili.
Ali sve se izmijenilo otkako sam kupio Vaš kompjuter. Nisam ništa sposobniji od Vas da
razumijem to zakrivljenje vremena. Nesumnjivo postoje fenomeni koji odolijevaju svakom
logičnom ili naučnom objašnjenju i upravo to oboje proţivljavamo. «Spotakli smo se u vremenu»,
što bi rekao Ajnštajn.
Danas, uz Vašu pomoć, moţda imam mogućnost da doţivim milost koju nijedan čovjek
nikada nije dobio od neba: uskrsnuće voljene osobe.
Preklinjem Vas da mi pomognete, Ema.
U Vašim je rukama ţivot moje ţene. Već sam Vam pričao o okolnostima njene smrti: 24.
decembra, nešto malo poslije 21 čas, kad je završila svoje deţurstvo, jedan kamion za dostavu
brašna je udario u njeno vozilo u trenutku kad je izlazila sa parkinga bolnice. Vi imate moć da
izbrišete taj udes, Ema.
Učinite bilo šta da je spriječite da uđe u kola: izbušite gume na njenoj mazdi, sipajte šećer u
rezervoar s gorivom, izvucite kabl iz akumulatora ispod haube. Ili nađite načina da ona ne ode
tog dana na posao. Bilo šta, samo da izbjegne taj kobni trenutak!
Vi moţete da mi vratite ţenu, ali što je najvaţnije, moţete da vratite majku mojoj kćerkici.
Vi moţete ponovo da ujedinite našu porodicu. Znam da ste velikodušni. Ne sumnjam da ćete mi
pomoći i ja ću Vam na tome vječno biti zahvalan.
Moţete da traţite od mene BILO ŠTA, Ema. Ako ţelite više novca, mogu da Vam kaţem
brojeve na lotou, berzi ili rezultate sljedećih košarkaških utakmica. Traţite od mene koju god
hoćete sumu i ja ću učiniti da je dobijete...

Ljubim Vas, Met.

Ova poruka ju je razjarila. Nesposobna da savlada svoju impulsivnost, ona mu je
odgovorila u nekoliko redova u kojima su bili skoncentrisani sav njen bijes i sva njena
frustriranost.

From: Ema Lavenštajn
To: Metju Šapiro
Object: Re: Suštine et abstine
Ne treba meni novac, bijedniče!
Hoću ljubav! Hoću porodicu!
Hoću stvari koje se ne kupuju!

Samo što je kliknula da pošalje poruku, kad je primijetila da su Metju i njegova
porodica napustili restoran. Zatvorila je preklop svog kompjutera i zatraţila račun. Kako
više nije imala gotovine, dala je karticu, ali je morala da se strpi dok joj ne donesu njen
plastični pravougaonik.

71

***

Ona je ţurno izašla na Nort Skver i pronašla Šapirove kako tumaraju ulicom
Hanover. Pratila ih je do dugačke esplanade zelenila, ukrašene drvećem, fontanama,
vodoskocima i kandelabrima. Poslije petnaest godina kolosalnih radova, Boston je ostvario
podvig da ukopa ogroman autoput koji je nekada naruţivao grad. Sada je osam
podzemnih traka bilo nevidljivo, u utrobi grada. One su oslobodile mjesto na površini,
nudeći novi prostor za naizmjenična zelena i pješačka ostrvca.

Ema je nastavila da motri na njih sve do ukrštanja Ulice Kembridţ i Ulice Templ.
Kod pješačkog prelaza, Metju i Kejt su krišom razmijenili poljubac prije nego što su
krenuli u različitim pravcima. Iznenađena, Ema je oklijevala nekoliko sekundi. Shvatila je
da se Metju i njegova kćer vraćaju kući na Bikon Hil i više joj se svidjelo da nastavi da u
stopu prati Kejt. Mlada ţena je prošla ispred vertikalnih linija crkve Old Vest, zatim se
pribliţila jednoj modernijoj četvrti u kojoj su hladni odrazi stakla i čelika potisnuli
patinirani šarm crvenih cigh. Ema je podigla glavu ka svjetlećem natpisu: nalazila se na
samom glavnom ulazu u MDţM, Masačusets Dţeneral Hospital, jednoj od najvećih i
najstarijih bolnica u zemlji.

Mjesto je bilo zona sa velikim prigradskim naseljima u kome su se zgrade gomilale
jedne uz druge bez očitog sklada i logike. Moglo se naslutiti da se tokom godina bolnica
razvijala po modelu grada-pečurke. Na staru prvobitnu gradnju nakalemio se skup novih
građevina, još širih, još viših. Medicinski kompleks je uostalom još bio u radovima:
ogromna masa betona izlazila je iz zemlje usred dizalica, kontejnera, buldoţera i baraka na
gradilištu.

Kejt se s lakoćom utopila u ovaj neprijateljski dekor da bi stigla do impozantne
tirkizne staklene kocke: zgrade u kojoj se nalazi Hart Centar. Doktorka se sportskim
korakom popela uz stepenice, kojim se dolazilo do automatskih vrata i nestala u zgradi.
Ema je tada pretpostavila da Kejt preuzima deţurstvo na odjeljenju MD-ţM-a
specijalizovanom za srčane bolesti.

Oklijevala je. Nemoguće je da prati Kejt unutar bolnice. Brzo bi je primijetili i izbacili.
Kakvu je korist uostalom imala od toga? Ema je bila na putu da odustane, ali radoznalost
je bila jaka. Nezasita. Naročito je osjećala kako joj adrenalin teče kroz vene, uzrokujući
uzbuđenje koje je uklanjalo sve kočnice i činilo je neustrašivom.

Ona se osvrnula jer joj je upravo sinula jedna pomisao. Iako je bila nedjelja, parking je
bio pretrpan kamionima za dostavu, parkiranim u dva reda. Sa širom otvorenim vratima,
isporučivali su svoju robu bez ikakvog reda: hranu, lijekove, proizvode za domaćinstvo,
veš koji se iz jedne firme vraća sa hemijskog čišćenja...

Prišla je posljednjem furgonu i brzo bacila pogled unutra. Tovar se sastojao od
velikih korpi sa čaršavima, košuljama za pacijente i ljekarskim mantilima. Pogledom je
potraţila vozača. On se nesumnjivo nalazio u grupi koja pravi pauzu pored automata sa
pićima. Zaokupljeni svojim razgovorom, momci nisu obratili paţnju na nju. Dok joj je srce
ubrzano lupalo, pruţila je ruku da dohvati jedan od mantila. U veličini za muškarca,
mantil je bio dva puta veći, ali Ema se zadovolji time, zavrnu rukave i nestade u centru za
kardiologiju.

***

Svijetao i čist, hol je odudarao od spoljašnje guţve. Svuda su bili razmješteni prirodni
elementi - bambusi, orhideje, tropske biljke, voda koja se sliva niz zidove od škriljca - da bi
se stvorila umirujuća atmosfera.

Ema je pronašla Kejt nasred hodnika u razgovoru sa jednom koleginicom, ali njihova
priča nije potrajala i doktorke se već pela drugim stepenicama, pokazujući svoju
propusnicu čuvaru, koji je nadgledao pristup salama rezervisanim za ljekarsko osoblje.

72

Pošto nije imala dragocjenu propusnicu, Ema je zgrabila jednu brošuru na stalku sa
materijalom za prezentaciju. Kao na časovima glume u mladosti, pokušala je da se
preobrati u neku ličnost pribjegavajući mimikriji. Sa rancem na leđima, mantilom i
odlučnim korakom, nije se mnogo razlikovala od staţista i ljekara koji su boravili na ovom
mjestu. Oborenog pogleda usredsredila se na brošuru kao da toboţe proučava ljekarski
dosije uoči operacije. Ĉuvar je nije ni pogledao, omogućivši joj na taj način da slijedi Kejt
sve do kafeterije za osoblje. Doktorka se tu našla sa dvoje staţista: jednom lijepom
meleskinjom prefinjenog lica i lijepim, atletski građenim klincem, koga je lakše bilo
zamisliti u fudbalskom dresu nego sa stetoskopom koji visi o vratu.

Ema je sjela za susjedni sto da bi prisluškivala razgovor. Ne osmijehnuvši se, Kejt je
pozdravila dva studenta kojima je očigledno bila supervizor u evaluaciji, odbila kafu koju
su joj predloţili i oštrim tonom započela litaniju prigovora, nemilosrdno ciljajući na
njihove nedostatke. Okvalifikovala ih je veoma grubo: da su «nekompetentni», «dangube»,
«nestručni», «nisu na nivou», «besposleni», «nikakvi», «opasni po pacijente»... Izobličenog
lica, dva studenta su tu i tamo izrazili neka neslaganja, ali njiihova odbrana nije imala
izgleda naspram ţestine Kejtinih napada. Ova je, uostalom, naglo ustala da bi stavila tačku
na razgovor ali nije otišla dok im nije najstroţe priprijetila:

-Ako iz korijena ne promijenite stanje svog duha, ako Vam ne dopre do svijesti da
stvarno morate da počnete da radite, moţete da se oprostite od svojih snova o specijalizaciji
iz hirurgije. U svakom slučaju, ja ću se bez griţe savjesti usprotiviti ovjeri vašeg šefa
klinike.

Pogledala ih je pravo u oči da bi provjerila da li je njen metak pogodio cilj i okrenula
se, zaputivši se prema liftovima.

Ovoga puta, Ema nije pošla za njom već je ostala za stolom da bi prisluškivala dvoje
staţista koji su davali oduška svojoj gorčini:

- Ova gadura je podjednako zahtjevna koliko i odvratna!
- Baš hjepo, Time. Trebalo je to da joj kaţeš dok je bila ovdje...
- Ma nek se nosi, Melisa, rintamo dvadeset četiri sata dnevno svake sedmice, a ona
nas tretira kao besposličare!
-Tačno je da je zahtjevna. I prema drugima kao prema sebi. Ona je ipak jedina šefica
sluţbe koja prihvata da joj uvale deţurstva...
- To nije razlog da nam se obraća kao psima! Zato što se zauzima, ma nemoj!
- Zato što je to što jeste: nesumnjivo najbolji hirurg u bolnici. Znaš li da je imala 3200
poena na svom MCAT17? To je najveća ocjena od uvođenja testa i niko je nikad do dana
današnjeg nije prevazišao.
- Stvarno misliš da je toliko izuzetna?
- Briljantna je, to je sigurno - nerado je priznala Melisa. - Pitam se kako ima vremena
za sve: radi ovdje u Hart Centru, rukovodi pedijatrijskom hirurškom sluţbom koju je
oformila u Dţamajka Plejnu, ide na konferencije, piše članke za najprestiţnije medicinske
časopise, stalno je u toku s inovacijama u operativnim tehnikama...
- Znači diviš joj se?
- Naravno. Povrh svega, ţena je...
- Ne vidim kakve to veze ima.
- To mijenja sve. Nikada nisi čuo za «dupli dan»? Ona mora da se posveti porodici,
muţu, kćerci, kući...
Tim se zavalio u svoju stolicu. Od dugog zijevanja samo što nije razvalio vilicu.

17 Medical College Admission Test je standardni prijemni ispit koji polažu studenti koji žele da upišu medicinske fakultete u

Sjevernoj Americi.

73

- Za mene je ta ţena Robokap.
Melisa je pogledala na sat i popila posljednji gutljaj kafe.
- Nismo na njenom nivou i najvjerovatnije to nikada nećemo ni biti - lucidno je
priznala ustajući. - Ali upravo to joj i zamjeram: ne razumije da nemaju svi njene
kapacitete.
Dvoje staţista su dugo i duboko uzdahnuli. Vukući noge, zaputili su se prema
liftovima, nimalo motivisani da nastave sa radom.
Ostavši sama, Ema se sumnjičavo osvrnula oko sebe. Dovoljno je čula.
Bolje da se ne zadrţava ovdje i izlaţe opasnosti da bude primijećena.
Zgrabila je svoj ranac, ali u posljednjem trenutku ipak je popustila pred iskušenjem
da opet pogleda mejlove.
Stigla joj je nova poruka od Metjua...

74

Vrsta rata

Ljubav je vrsta rata.
OVIDIJE

From: Metju Šapiro
To: Ema Lavenštajn
Ne razumijem Vaš bijes, Ema. Ĉak mislim da je čudan i neprimjeren.
Kako moţete da odbijete da mi pomognete?

Met

From: Ema Lavenštajn

To: Metju Šapiro

Nisam rekla da neću da Vam pomognem.

E.

10 sekundi kasnije.

Ali niste rekli ni suprotno! Ako odbijete da spriječite Kejtin udes, bićete saučesnik u njenoj
nesreći!

10 sekundi kasnije.

Prestanite da mi se obraćate tim tonom! I prestanite da mi prijetite i da me okrivljujete!

Ali u pitanju je ţivot moje ţene, ludačo!

Da mi nikad više niste rekli da sam luda!

Onda radite šta Vam kaţem, jeste li razumjeli?

Inače šta? Ići ćete u policiju da me prijavite da me hapse? Doći ćete po mene, u 2011?

To baš ne bih mogao.

Zašto?

2 minuta kasnije.

Zašto?

1 minut kasnije.

Zato što ste u 2011. umrli, Ema...

Zašto tako kaţete?

Zato što je istina. Naţalost.

Laţete...

75

1 minut kasnije.

Laţete!

Zbunjena, ona je pričekala još pet minuta dok se novi mejl nije pojavio na njenom
ekranu. Bio je od Metjua, ali sadrţao je samo jedan atačment u PDF formatu. Ona ga je sa
zebnjom otvorila.

Radilo se o članku iz Vajt Plejnz Dejli Vojs, lokalnim novinama jednog grada iz
njujorškog predgrađa.

DRAMA NA VAJT PLEJNZU: ţena se bacila pod voz
Mlada ţena od trideset četiri godine ubila se juče popodne, nešto poslije 15 časova, bacivši se
pod voz u Vajt Plejnzu. Nort Rejlroud, koji saobraća na pravcu Vasaik-Njujork, samo što je bio
odmakao jedan kilometar od stanice, kad se na izlasku iz krivine ţena bacila pod lokomotivu
voza. Iznenađen, mašinovođa je povukao kočnice, ali nije mogao da učini ništa da bi spriječio
dramu.
Stigavši istovremeno na lice mjesta, policija i hitna pomoć mogli su samo da konstatuju
uţasni bilans: raskomadano tijelo mlade ţene beţivotno je leţalo na pruzi.
Ţrtva, Ema L., porijeklom iz Njujorka, brzo je identifikovana zahvaljujući dokumentima
pronađenim kod nje kao i svojeručno napisanom pismu koje se nalazilo u njenom novčaniku i u
kome objašnjava razloge njenog očajničkog poteza.
Psihički labilna, mlada ţena je već niz godina posjećivala terapeuta.
Poslije drame, ţeljeznički saobraćaj je bio prekinut u oba smjera tokom dva sata, vrijeme koje
je bilo potrebno da se izvrše sudske procedure i ukloni tijelo.
Tek nakon 17 časova normalno je uspostavljen saobraćaj na liniji Harlem.
Vajt Plejnz Dejli Vojs - 16. avgust 2011.

***

Ema je osjetila kako joj se steţe grlo. Drhtavica ju je paralisala na nekoliko sekundi.
Preneraţena, ona je zatvorila svoj ekran i ţurno izašla iz bolnice. Na parkingu je počela da
trči kao da bjeţi od smrti. Pogled joj se maglio. Izgubljena i uspaničena, kretala se
nasumično ulicama, pognute glave, pokošena strahom. Odbljesci sunca na snijegu miješali
su se sa njenim suzama, dajući joj iskrivljenu sliku njenog okruţenja. U svojoj jurnjavi, ona
je oborila neke pješake i prešla široku glavnu ulicu usred saobraćaja, uz zvuke silnih sirena
i mnoštvo psovki. Iznemogla i bez daha, zavukla se u prvi kafić na koji je naišla.

Smjestila se u dnu prostorije i na trenutak ostala klonula na stolici. Kad se konobarica
pribliţila stolu, obrisala je oči, skinula kaput i zatraţila votku tonik. I prije nego što su joj
posluţili piće, grozničavo je pretraţila svoj ranac u potrazi za lijekovima. Srećom, uvijek je
kod sebe imala svoj «apotekarski ormarić». Bili su joj poznati proizvodi i doze: dvije
tablete benzodijazepina i nekoliko kapi hlorpromazina. Progutala je svoj koktel
anksiolitika i neuroleptika i, magijom hernije, gotovo trenutno pronašla prividnu
ravnoteţu. Dovoljnu, u svakom slučaju, da bi izvadila kompjuter i pročitala članak koji
najavljuje njeno samoubistvo.

Bješe to čudan osjećaj: saznati vijest o sopstvenoj smrti iz popodnevnih novina...
Ĉudno, ali ne iznenađujuće. Tako je, znači, ona opet bila prešla na djelo. I taj put nije
omanula.

Tako je, djevojko, ako ništa drugo bar učiš iz svojih grešaka, mislila je cinično. Tačno, voz je
efikasniji od pilula i sječenja vena...

Pogledala je datum novina: samoubistvo je izvršila 15. avgusta sljedeće godine, u
punom jeku ljeta. Momenat koga se najviše bojala u Njujorku: kada joj je sparno vrijeme

76

izazivalo nesnosne glavobolje koje su joj kvarile raspoloţenje.
Ali nije vaţan datum. Već dugo je ţivjela s tom mišlju da okonča svoje dane tako da

je to moralo da se desi kad-tad. Sjetila se svoje prve samoubilačke krize koja joj se dogodila
u ţivotu. To stanje joj se zauvijek urezalo u pamćenju. Nepodnošljiva psihička patnja kojoj
nije mogla da se odupre. Beznađe koje ju je u potpunosti preplavilo. Krajnja usamljenost,
smetenost, potpuna obuze-tost njenog bića panikom. Samouništenje njene svijesti
morbidnim mislima nad kojima nije imala kontrolu.

Njen prelazak na djelo nije imao ničeg racionalnog. Prikupivši posljednju snagu,
napustila je borbu, izabravši tu posljednju slobodu koja to istinski nije bila. Ponovo je
zatvorila kompjuter, obrisala nos papirnom salvetom i naručila još jedan koktel. Sada su
lijekovi proizvodili svoje puno dejstvo. Svi ti hemijski molekuli koje je godinama gutala,
bar su imali zasluge što su brzo djelovali i pruţali joj oslonac koji je sprečavao da potone.
Pokušala je da sagleda stvari iz novog ugla. A šta ako taj šok ima spasiteljsku dimenziju?
Najzad, najava njenog samoubistva moţe da se analizira kao posljednja šansa koju joj ţivot
pruţa. Ona će takođe izigrati budućnost. Nije imala ţelju da se ubije. Niti ţelju da završi
raskomadana u vilicama voza. Pobijediće svoje demone. Svog demona. Već dugo zna
svoju Ahilovu petu, izvor njenih nemira: taj osjećaj samoće i napuštenosti koji je uništava.
Sjetila se rečenice Emili Dikinson, koju je zapisala u svoj rokovnik kada je bila u gimnaziji:
«Da bi vas progonili duhovi, nisu vam potrebni ni soba ni kuća, mozak obiluje hodnicima od kojih
se ne zna koji je zavojitiji» Emu su progonili samoća i nesigurnost u ljubavi. Svake večeri se
osjećala još ništavnija, zbog toga što se vraća kući a da nema nikoga da je tu čeka. Bio joj je
potreban sređen ţivot. Stabilan tip, dijete, kuća. Još od mladosti je vrebala, čekala tog
čovjeka koji bi je razumio. Ali on nije došao. I izvjesnost da neće ni doći ju je izjedala.
Danas je bila sama. Biće sama i sutra i prekosutra. I crknuće sama.

Međutim, ovog popodneva, nešto joj je govorilo da se ne predaje i njen budući ideal
pokazao se najednom u svojoj kristalnoj prozračnosti: ţeljela je isti tip ţivota kao Kejt
Šapiro.

Još preciznije, ţeljela je ţivot Kejt Šapiro.
Da zauzme njeno mjesto.
Zamisao se polako razlivala njenim bićem u nekakvoj mješavini uţasa i očaranosti.
Ponovo je pomislila kako je čitava ta priča započela. Razgovorom na daljinu, tokom
koga je bila dovoljno rječita da bi se svidjela Metjuu. Zavela ga je onim što jeste. Uspjela je
da mu se svidi do te mjere da ju je već sutradan pozvao u restoran. Nije oklijevao da
sjedne na avion za Njujork samo da bi večerao s njom. Sada je bila sigurna: da su uspjeli
da se sretnu kao što su namjeravali, oni bi se zaljubili jedno u drugo. Ona bi u njegovom
srcu zamijenila Kejt. Bila bi dobra majka Emili. Voljena ţena Metjuu.
Jedino što je Kejt ţiva.
Ali ne zadugo.
Odbacila je svaki osjećaj krivice.
Nije ona odlučivala o toj smrti.
Bila je to sudbina, slučaj, ţivot. Bog, moţda, ako postoji...
Otpila je gutljaj alkohola nastavljajući sa svojim razmišljanjem. Dok je bila u takvom
stanju uzbuđenosti, ideje su u zbrci navirale sa svih strana, da bi se potom lagano
postavile na mjesto, poput djelića slagalice, i poprimile smjer smislenog ponašanja. Ovoga
puta, radilo se o neizbjeţnom borbenom planu. On se zasnivao na jednostavnoj
konstataciji: «Metju iz 2011.» nije imao nikakvu moć nad njom pošto je ona do tada umrla.
Bila je to dobra strana smrti: činila vas je nedodirljivim. Metju je, dakle, bio razoruţan, bez
načina da izvrši pritisak na nju ne bi li je primorao da spasi Kejt.
I ona to neće učiniti.
Dopustiće da se nesreća desi. Ignorisaće njegove mejlove, vratiće se u Njujork,

77

nastaviće da radi i čekaće da prođe vrijeme. Neće se ubiti narednog avgusta. Jer od sada je
imala jako dobar razlog da ostane u ţivotu...

Sada je razumjela zašto je Metju imao njen kompjuter u vlasništvu, a ako se ne ubije,
njen brat neće naslijediti njene stvari i neće znači moći da preproda njen laptop, te Metju
neće moći da ga kupi. Što je značilo da je nikada neće kontaktirati mejlom u decembru
2011.

Da li je ovaj scenario izvodljiv? Situacija u kojoj se danas nalazila prkosila je svakoj
logici. U naučno fantastičnim filmovima i romanima nikada ništa nije razumjela u vezi sa
zatvorenim krivuljama vremenskih paradoksa. Ali njen brat, koji je predavao fiziku na
univerzitetu, pričao joj je o naučnicima koji zastupaju stanovište o postojanju jednog
paralelnog univerzuma sa našim, štaviše višestrukog univerzuma u kojem se čitava lepeza
mogućih događaja ostvaruje na različitim vremenskim linijama.

Postojala je, vjerovatno, «vremenska linija» na kojoj bi ona mogla da sretne udovca
Metjua, koji ne bi imao nikakvo sjećanje na njihove prethodne razgovore. Metjua, koji bi
umio da je voli. Metjua koji već ima kćerkicu i o kojoj bi ona umjela da se stara.

Zadovoljno je odlučila da se drţi plana. Platila je račun i vratila se u hotel. Još nije bio
počeo da pada mrak, ali ona je navukla zavjese. Vrtjelo joj se u glavi. Strahujući od novog
haosa u svojoj glavi, progutala je dvije tablete anksiolitika i otišla pravo u krevet.

***

2011

- Tata, mogu li da gledam SOS Fantome!
Metju je podigao pogled sa ekrana.
Leškareći na kauču ispred televizora, Emili je već progutala dvije kesice M&M‟s
umjesto doručka.
- Gledala si taj film već deset puta...
- Da - smijala se. - Ali oboţavam da ga gledam kad si ti tu! Tada se ne bojim!
- Dobro - predao se on.
Iz daljine je posmatrao kako odlazi i stavlja DVD u čitač i pušta video «kao odrasla».
Bio je to prvi dan školskog raspusta i djevojčica je ustala kasno. Danas je odlučio da
popusti uzde - open bar što se tiče bombona i televizije po volji - više zbog udobnosti nego
iz ubjeđenja. Svu njegovu energiju upijala je zapravo Ema Lavenštajn.
Metju se mnogo ljutio na sebe. Suviše kasno je shvatio da je pogriješio što je iskalio
bijes na jedinu osobu koja moţe da mu vrati ţenu. Kako je mogao sebi da dozvoli da
pobjesni, znajući da je Ema psihički nestabilna? Upravo joj je poslao dvije poruke s
izvinjenjem, ali nije dobio odgovor. Sada je preko puta sebe imao nestabilnu ţenu koja
prijeti da postane nekontrolisana. Neko ko je imao izrazito odlučujuću prednost u odnosu
na njega. Dok je mlada ţena imala širom odriješene ruke u ispravljanju budućnosti, on nije
mogao da utiče ni na šta. Od sada je bio osuđen da čeka gospođicu Lavenštajn da ponovo
počne da kontaktira s njim.
Ovakva neravnopravna situacija bila mu je nepodnošljiva. Bio je 22. decembar. Imao
je na raspolaganju samo još dva dana da bi spriječio udes zbog koga je izgubio Kejt.
Sklopio je oči i obuhvatio glavu rukama da bi se bolje skoncentrisao. Ema je bila mrtva,
naravno, ali bilo je moţda još ljudi do kojih, joj je stalo i kojima je mogao da je ucijeni. Ali
ko? Njen brat Danijel? Loš izbor. Po onome što je shvatio, brat i sestra se baš nisu mnogo
voljeli. Njeni roditelji? Danijel mu je rekao da im je majka umrla a da im otac boluje od
uznapredovale Alchajmerove bolesti. Prijatelji? Očigledno ih nije imala.
To je jedina osoba koja me nikada nije iznevjerila...
Rečenica se sama nametnula kao da mu je Ema šapnula na uho.
Njen pas! Njen čuveni Klovis!

78

Bio je još u ţivotu!
Ĉim je ovoga postao svjestan, povratilo mu se raspoloţenje. Upravo je pronašao
neoborivo sredstvo kojim će uticati da mu se Ema javi!
Ustao je sa barske stolice i ugasio televizor daljinskim upravljačem.
- Idi brzo da se obučeš, dušo, idemo u šetnju!
- Ali moj film...
- Gledaćeš ga večeras, mrvice.
- Ne, hoću sad da gledam!
- A ako ti kaţem da idemo po jednog psića da bismo ga čuvali za vrijeme raspusta?
Djevojčica je poskočila od sreće.
- Je l‟ to istina, tata? Imaćemo psa? Odavno ţelim jednoga! Hvala! Hvala!

***

- Hoćete da vam pomognem da kidnapujete jednog psa?
- Da, Ejpril. Tvoja pomoć će biti dobrodošla u ovoj delikatnoj operaciji - potvrdio je
Metju.
- A iz kog razloga ţeliš to da učiniš? - upitala je mlada ţena, ustajući od svog radnog
stola.
- Sve ću da ti ispričam u kolima - uvjeravao ju je Metju.
- I uz to idemo mojim kolima?
- Teško da bih mogao da vučem pseto na gepeku svog bicikla.
Stajao je pred njom, drţeći kćer za ruku, s metalnom kutijom za alat koja mu je bila
spuštena kraj nogu.
- Znaš da se zbog toga ide u zatvor, Metju?
- Bićemo dovoljno snalaţljivi da nas ne uhvate. Zbog toga mi je potreban tvoj seksi
mozak.
-Ako misliš da ćeš tom vrstom komplimenata...
- Hajdemo sada, molim te. Vrlo mi je vaţno.
- Psi ujedaju, to znaš?
- Radi se o sasvim malom psu.
- Koliko malom?
- Sjećaš ga se moţda: pas brata Eme Lavenštajn. Vidjela si ga tokom garaţne
rasprodaje na travnjaku.
- Šar-pej! I još pitaš da li ga se sjećam! To nije pas, Metju. Taj ker je teţak bar 40
kilograma i prava je mišićava lopta!
Emili je ispustila ruku svog oca i potrča da obgrli Ejpril oko struka.
- Preklinjem te, Ejpril, pomozi nam! Pomozi nam! Odavno ţelim psa. Molim te!
Molim te!
Galeristkinja je odmjerila Metjua kao da mu prigovara.
- Nemaš prava da se koristiš djetetom! - dobacila je zgrabivši svoj kaput.

***

Metju je sjeo za volan Kamara. Vozilo je napustilo centar Bostona i pošlo u pravcu
Belmonta.

- Dobro, sad mi objasni? - zahtijevala je Ejpril.
Sačekao je da stigne do semafora; tu se okrenuo ka Emili i pruţio joj slušalice.
- Hoćeš malo da slušaš muziku, dušo?
Naravno da je htjela!
Sačekao je da njegova kći stavi slušalice na uši da bi mogao da informiše Ejpril o
svojim namjerama. Pustila ga je da završi svoje izlaganje prije nego što je zaključila:
- Dakle, misliš da ćeš kidnapovanjem tog jadnog psa vratiti ţenu?

79

- Da, na indirektan način, kao što sam ti upravo objasnio.
- Ne vjerujem ni najmanje u čitavu tu priču s kompjuterom preko koga moţeš da
komuniciraš kroz vrijeme.
- A kako objašnjavaš Vitoriov film s videonadzora, novinski članak o kazinu...
- Ništa ne objašnjavam - prekinula ga je. - I hoću da ti pomognem zato što si mi
prijatelj, ali mislim da niko nikada nije vratio mrtve u ţivot i da niko nikada neće. Kejt je
mrtva. Više je nećeš vidjeti, Mete, i zbog toga mi je veoma ţao. Njen nestanak te je slomio,
ali u jednom određenom trenutku treba pustiti ljude da odu. Ne kači se za tu glupu ideju,
molim te. Počeo si da se osjećaš bolje. Kupovina tog kompjutera prouzrokovala je
ponovnu krizu; ako nastaviš tim putem, još više ćeš sebi nauditi a naročito ćeš nanijeti
štetu svojoj kćerki.
Metju je natmureno pogledao svoju prijateljicu i do Belmonta s njom više nije
progovorio ni riječi. Kao i prethodnog dana, on se parkirao pred kućom s drvenim
trijemom male stambene četvrti. Na sreću, Emili je bila zaspala na zadnjem sjedištu. Metju
i Ejpril su izašli da osmotre mjesto. Bilo je četiri sata popodne. Ulica je bila pusta. Metju je
krenuo do ulaznih vrata i pozvonio da bi se uvjerio da je kuća prazna. Nije bilo odgovora
osim lajanja šar-peja, koji je kao pravi dobar pas čuvar pojurio ka ogradi da bi uplašio
posjetioce i spriječio ih da priđu suviše blizu kuće.
- Zdravo, Klovis - dobacio mu je Metju.
- Ne samo da nije mali pas, nego će još da uzbuni čitav kraj. Dobro, imaš li bar neki
plan?
- Naravno - odgovorio je, vadeći iz dţepa kaputa jednu plastičnu kesu.
- Šta ti je to? Smrdi ko đavo!
- To su dvije šnicle, razmrznute u mikrotalasnoj, od kojih sam napravio kuglice
mesa...
-... i u njih stavio pilule za spavanje - naslutila je Ejpril. - Baš originalno.
- Ljekar mi je to prepisao kad je Kejt nastradala. Ostalo mi je nekoliko tableta.
- Nećeš nikada uspjeti na taj način - bila je sigurna ona. - A tvoj plan B?
- Naravno da ću uspjeti.
Odmahnula je glavom.
- Pod pretpostavkom da pas ne ispovraća tvoje kuglice i da si ih stavio u dovoljnoj
količini, trebaće mu tri sata da se uspava, a biće još i omamljen. Dotle će se njegov gazda
vratiti ih će neko od njegovih susjeda pozvati pajkane.
- Ne budi malodušna. Pokušaću. - odlučio je Metju, hitnuvši dvije debele kugle mesa
s druge strane ograde.
Klovis ih je dugo sumnjičavo njušio. Nejasno podozriv, progutao je polovinu jedne,
ali ne baš oduševljen ukusom, odmah ih ostavio i počeo da laje dvostrukom ţestinom.
- Šta sam ti rekla?
- Sačekajmo nekoliko minuta u kolima - predloţio je Metju.
Strpili su se u tišini dugih četrdeset i pet minuta, bez ikakvog rezultata. Izgledalo je
kao da im se pas podsmijava, vjerni Kerber koji čuva vrata Pakla. Mrak se polako spuštao.
I njih je počeo da hvata drijemeţ kad su se od psihodelične zvonjave Ejprilinog telefona
trgnuli. Galeristkinja je odbila poziv, ali se Emili drhteći probudila.
- Jesmo li stigli, tata? Jesmo li kod kuce? - upitala je trljajući oči.
- Jesmo, dušo, ali... Nisam siguran da se on slaţe da pođe sa nama.
- Obećao si mi... - počela je ona prije nego što je briznula u plač.
Metju je uzdahnuo i izmasirao sljepoočnice.
- Sam si to traţio - dobacila mu je Ejpril prijekornim tonom. - To će te naučiti da...
Odjednom je nakratko prekinula s pričom da bi uzviknula:
- Ej, Mete, gdje je pas?

80

Bacio je pogled kroz prozor. Bio je dovoljan trenutak nepaţnje pa da Klovis
najednom nestane.

- Pojma nemam, ali odoh da vidim.
Izašao je iz kola i otvorio prtljaţnik da bi došao do kutije s alatom koju je ponio sa
sobom. Dohvatio je ogromna klješta koja mogu da presjeku ţicu.
- Ostaviću prtljaţnik otvoren - upozorio je. - Upali motor za svaki slučaj.
On se pribliţi ulaznim vratima koja su u produţetku imala jednu drvenu i jednu
ţičanu ogradu. Kliještima je presjekao sve čelične niti ţičane ograde i krenuo travnjakom.
- Klovis?
Krenuo je oprezno sve do odmorišta na stepeništu.
- Klovis? Dobra kuco...
Ništa.
Napravio je krug oko kuće i otkrio tijelo psa, nepomično, optuţeno pored jedne
velike kućice za pse od oslikanog drveta.
Sranje, nadam se da nije mrtav...
Kleknuo je i uzeo ga u naručje.
Majku mu, teţak je tri tone!
Poslije nekoliko koraka, osjetio je da šar-pej počinje mlitavo da se koprca. Ejpril je
bila u pravu: lijekovi za spavanje su ga umrtvili. Ali mnogo je balavio, srećom nije imao
snage da ujede...
Metju je potrčao ka izlazu. Sa svojim «tovarom» se provukao kroz prosječeni otvor na
ogradi.
Bez mnogo njeţnosti, ubacio je psa u prtljaţnik i zauzeo svoje mjesto pored Ejpril.
- Uzmi volan, idemo! - viknuo je svojoj podstanarki.
- Bravo, tata! Bravo! - pljeskala je Emili dok je Kamaro kretao uz škripu točkova.

***

21 ĈAS

Na povratku kući, zaustavili su se u jednoj prodavnici ţivotinja da bi kupilli
povodac, krokete i posudu za hranu. Kad se pas povratio u kući, Metju je očekivao
najgore: zavijanje, agresivno lajanje, štaviše da ih napadne. Naprotiv, Klovis je otvorio
jedno oko, zabrundao nekoliko puta, malo se kotrljao po parketu a onda se nemamo
smjestio na kauč, kao da je oduvijek ţivio u toj kući. Kada se u potpunosti povratio, obišao
je dnevni boravak. Oči su mu bile ţive, reakcije pozitivne. Cijela porodica je provela veče
igrajući se sa njim i milujući ga. Emili je bila na sedmom nebu, a Metju se borio da je stavi
na spavanje. Da bi pristala da se popne u sobu, Metju je morao da joj obeća na desetinu
puta da će Klovis biti tu i sutradan.

Ĉim je ostao sam u salonu, on se smjestio ispred ekrana i prešao na drugu fazu svoga
plana. .

- Dođi, Klovis, dođi, dobra moja kuco! - mamio ga je s posudom kroketa.
Ţivotinja se uzverala na stolicu na koju je Metju dodao nekoliko jastuka da bi mu
omogućio da bude na dobroj visini.
- Pogledaj ekran! Vidjećeš ponovo nekoga ko te odavno nije vidio! Lijepo mu se
nasmiješi.
Pokrenuo je aplikaciju za videokonferenciju na kompjuteru. Kako je softver
zahtijevao, ukucao je lozinku. Snimani veb kamerom, njegov lik i lik psa pojavili su se na
ekranu. Da bi započeo video poziv, uzeo je Emin mejl, kliknuo i sačekao nekoliko sekundi.
Jedno zvonjenje.
Dva zvonjenja.
Tri zvonjenja...

81

***

2010

Ema se teško budila iz svog sna u koji je bila utonula zahvaljući lijekovima.
Bacila je pogled na svoj mobilni, ali nije on zvonio. Bio je to kompjuter koji je ostavila
uključen.
Pogledala je na sat, podigla pokrivač i napravila nekoliko nesigurnih koraka da bi
došla do stola.
Na ekranu je treperila ikonica «Face Time», signalizirajući dolazni poziv od Metjua
Šapira. Nikada nije koristila ovu aplikaciju, ali kliknula je da preuzme poziv.
Mada to nije očekivala, pojavio se lik njenog psa! Bio je to Klovis, s njegovom
punjenom njuškom, njegovom glavom ko u nilskog konja, malim usađenim očima i
mišićavim tijelom, prekrivenim naborima zbog kojih je ličio na plišanu igračku.
- Klovis!
Ali šta njen pas radi u 2011. u kući Metjua Šapira?
Odjednom se kadar kamere pomjerio ulijevo, na Metjuovo lice i poprsje.
- Dobro veče, Ema. Kako ste? Jeste li se malo smirili?
- Koju igru sad igrate, pobogu?
- Kao što moţete da konstatujete, upoznao sam se sa vašim cukijem. Kako bješe vi
ono kaţete? Ah, da: «Jedina osoba na svijetu koja me nikada nije iznevjerila.« Stalo vam je
do njega, zar ne?
- Ti si jedan...
- Dobro de, nećemo da se vrijeđamo. Meni je, recimo, stalo do moje ţene i mislim da
niste dobro procijenili moju riješenost da je pronađem.
Metju je pomjerio ruku da bi dohvatio nešto na radnoj površini. S jednog drţača za
noţeve, povukao je jedno dugačko sječivo od tridesetak centimetara i zavitlao njime pred
kamerom.
- Ovo je noţ za meso, Ema. Vidjeli ste sječivo: kruto i oštro. Lijep komad, njemački
kvalitet... Imam i ovaj drugi alat: zovu ga kineska satara. Idealna za pripremanje kotleta.
- Ako samo dlaka zafali mom psu, ja ću vas...
- Šta ćete učiniti, Ema?
Ostala je bez glasa. Metju je prešao u napad:
- Vidite, Ema, vrlo mi je neugodno: mnogo volim ţivotinje. Vaš Klovis je stvarno
dobra njuška i mnogo se sviđa mojoj kćerki, ali ako ne obećate da ćete učiniti sve što je
potrebno da spriječite Kejtinu nesreću, neću oklijevati ni sekunde. Rasporiću vašeg psa.
Isijeći ću mu stomak i izvadiću mu crijeva. I to ću uraditi pred ekranom da ne biste
prepustili ni trunku te scene. Trajaće dugo. Dugo i bolno. Neću to uraditi s radošću, Ema,
ali ako mi ne ostavite izbor...
- Gade jedan!
- Razmislite, ali razmislite brzo, Ema...
Počela je bijesno da viče na njega kad je Metju prekinuo vezu i slika izgubila.

82

Peti dan

The other woman

Mrtvi pripadaju onima među ţivima,
koji ih traţe na najopsesivniji način.

DŢEJMS ELROJ

SUTRADAN
23. DECEMBAR 2010.
9 ĈASOVA UJUTRU

Snijeg se bio otopio. Vazduh je bio suv i hladan, ali sunce je blaţeno i pobjednički
sijalo na metalnoplavom nebu Bostona.

Ema je dunula u ruke da se ugrije. Svijetla para izašla joj je iz usta i podigla se pred
njenim očima prije nego što se raspršila u vazduhu.

Već deset minuta je koračala gore-dolje pred ulaznim vratima Hart Centra, vrebajući
kraj Kejtinog deţurstva. Jedva je obuzdavala zijevanje. Noć je bila nemirna, ali uprkos
manjku sna, misli su joj bile jasne. Juče je pod dejstvom šoka, zbog pročitanog novinskog
članka koji najavljuje njeno samoubistvo, bila izgubila razum i posrnula u gotovo
zločinačko ludilo. Danas se toga stidjela, ali bilo je ovako: uţasni teret samoće izvlačio je
ponekad iz nje ono najgore. Osjećaj koji gori od nepravde, ljubomora koja ju je izjedala i
vodila ka najmračnijim mislima. Ali ona nije ubica, već samo obična budala kojoj nedostaje
ljubav i koja je ţeljela da ostane malo duţe u jednoj priči unaprijed osuđenoj na propast.

Metjuova intervencija i scenario sa Klovisom posluţili su da je prizovu pameti i
natjeraju je da uhvati korak sa realnošću, a ovoga jutra ona je bila čvrsto odlučila da
posluša glas razuma. Pronaći će rješenje da bi se izbjegao taj Kejtin kobni udes 24.
decembra. Provela je noć razmišljajući o neizbjeţnom načinu da se spriječi sudar. Za sada
joj nije sinula nijedna jednostavna ideja, ali imala je još vremena.

Hladnoća joj je kočila ruke i noge. Lupkala je nogama o zemlju da bi se ugrijala.
Jedan veliki kamion za prikupljanje krvi sa znakom Crvenog Krsta bio je parkiran nasred
parkinga. Nešto dalje, na jednim pokretnim metalnim kolicima prodavala su se topla pića i
perece. Ema je stala u red da bi naručila čaj kad je opazila Kejt kako izlazi na automatska
vrata da bi napustila zgradu. S mobilnim telefonom na uhu, mlada doktorka je i dalje bila
u bolničkom mantilu, čiji su krajevi svijetloplave tkanine virili ispod tamnog ogrtača.

S Emom za petama, Kejt je sišla niz stepenice, prešla parking ţurnim korakom i
napustila krug bolnice. Ema ju je pratila sve do stanice Habvej u Ulici Kembridţ gdje se
nalazio samousluţni sistem bicikala. Očigledno je Kejt bila naviknuta na ovu vrstu
prevoza. Ona je izvadila svoju pretplatiničku kartu i sjela na bicikl.

Dok je Kejt navlačila rukavice, stavljala kapu i vezivala šal, Ema je platila na
automatu šest dolara da bi dobila casual membership card, karticu koja joj je omogućila da i
ona iznajmi bicikl. Sačekala je da Kejt pokrene pedale te je krenula za njom, drţeći
razumnu distancu da je ne bi izgubila iz vida i da bi ujedno izbjegla da bude opaţena.

Prvih pet stotina metara sveli su se na voţnju putem kojim je išla prethodnog dana
samo u obrnutom smjeru. Drţeći jednom rukom guvernalu, Ema je navukla čarape preko

83

pantalona da joj se ledeni vazduh ne bi podvukao do listova. Na raskmici ulice Hanover
doktorka nije krenula ulicom koja vodi ka italijanskom kvartu, već je išla duţ Siti Hola
prije nego što će krenuti jednom prometnom ulicom koja vodi u Fenjul Hol i Kvinsi
Market. Zahvaljujući sportskoj voţnji i nekoliko prekršaja, uspjela je da se dosta brzo
izvuče iz te turističke zone. U Kolambas Parku dugo je išla u jednom smjeru, lukavo
izbjegavajući prepreke, zatim je ţivahno vozila po trotoarima da bi se izgubila ka luci i
morskoj fasadi grada. Bilo je tek 9.20h kad je parkirala bicikl na kraju Long Uorfa, preko
puta crnog izloga koji je izgleda bio od irskog paba.

Ema je zaustavila bicikl na pedeset metara, prije nego što je stigla do kraja nasipa. Da
li je smjela da rizikuje i uđe za Kejt u bar? Naslonila je bicikl na jednu uličnu svjetiljku,
uzela lanac-čelični kabl i obmotala ga oko stuba prije nego što će ga zakačiti. Prešla je
pješice nekoliko metara koji su je odvajali od mora.

U svojim raskošnim godinama, Long Uorf je bio glavni mol jedne od najţivljih
trgovačkih luka u svijetu. Danas se pristanište preobrazilo u elegantnu marinu s
kaldrmisanim ulicama, s mnoštvom restorana i kafea. Bila je to, naravno, polazna tačka
trajekata koji su opsluţivali brojna ostrva bostonskog zaliva i gradove Salem i
Provinstaun.

Kad je stigla do kraja drvenog šetališta, Ema je zakloa oči rukama da je ne bi
zaslijepilo sunce. Sijalo je već dva sata i sad se već uzdizalo visoko na nebu, sipajući kišu
zasljepljujućih zvijezda na površinu okeana. Od pogleda je zastajao dah: galebovi, vjetar,
stari brodići koji plove na talasima, opojni beskraj. I vazduh s pučine koji je okrijepio
mladu ţenu i ulio joj hrabrost da uđe u pab.

***

S gredama na plafonu, obloţenim zidovima, s vitraţima, pikadom i prigušenom
svjetlošću, rustični dekor kafića Gejtvej bješe tipičan i odisao je toplinom. Noću bi mjesto
oţivjelo uz zvuke tradicionalne muzike i litarskim kriglama Ginisa18, kojima se uz kucanje
nazdravljalo, ali ujutru je to postajao gostoljubiv i miran kafić u kome se sluţio doručak
lučkim radnicima. Ema je zaškiljila i za kratko vrijeme primijetila Kejt kako sjedi sama u
jednom separeu u dnu prostorije sa šoljicom kafe.

Na jednoj tabli bilo je naznačeno da prvo treba naručiti pa tek onda sjesti. Ema je
strpljivo sačekala iza jednog kršnog tipa u košulji drvosječe i s mornarskom kapom, koji
nakon nekoliko sekundi ode s posluţavnikom zatrpanim ribom i čipsom, slaninom,
kobasicama i prţenim jajima. Ona se zadovoljila čajem i tostom i otišla da zauzme mjesto
na klupi u separeu blizu Kejtinog stola.

Šta je doktorke radila na tom mjesta, pošto je čitavu noć provela na poslu? Zašto se
nije vratila pravo kući poslije svog deţurstva?

Posmatrajući je sa svog mjesta, Emi se učinilo da je umorna, da joj se na licu ogleda
nespokojstvo. S očima koje ne miruju, Kejt je neprestano bacala poglede čas na ekran
telefona, čas na ulazna vrata. Očigledno je čekala nekoga i taj sastanak nije bio bezazlen.
Ema se začudila zbog ove promjene. Zavodljiva i vedra porodična ţena koju je pratila
prethodnog dana, pretvorila se u biće koje izjeda strepnja i kome se zbog toga grozničavo
grče ruke.

Natjerala je sebe da okrene glavu da njeno posmatranje ne bi izgledalo suviše
napadno, i zahvaljujući odrazu zidnog ogledala, nije joj promakao ni najmanji pokret
doktorke. Kejt je izvadila flanelsku kipiću iz tašne i pudrijeru. Očistila je lice, ponovo se
nervozno našminkala, namještajući nekoliko pramenova kose, koji su joj se razbarušili
usljed voţnje biciklom. Zatim je ustala i nestala u pravcu toaleta.

18 Popularno irsko pivo, porijeklom iz pivnice Artura Ginisa (1725-1803). —Prim. prev.

84

Ema je shvatila da treba da djeluje. Kejt je ponijela sa sobom svoju tašnu i telefon, ali
ostavila je ogrtač na klupi. Ema je duboko udahnula prije nego što je krenula. Mirno je
ustala i načinila nekoliko koraka kao da se i ona zapućuje ka toaletu, ali u posljednjem
trenutku je zastala kod Kejtinog stola. Moleći se da niko u tom momentu ne pogleda ka
njoj, pretraţila je dţepove ogrtača. Ruka joj je naišla na nešto hladno i metalno. Privezak za
ključeve.

Adrenalinsko praţnjenje prostrajalo joj je tijelom. Provjerila je da li su i ključevi od
kola na privesku i izustila nečujni povik:

Imam ideju!
Da bi spriječila nesreću, ona će jednostavno ukrasti ključeve čuvene Mazde kupe,
koju je Kejt trebalo da vozi u dramatičnoj noći. Zatim će ukrasti kola, ostaviće ih na tri
stotitne kilometara odatle, zapaliće ih ili će ih gurnuti u provaliju.
Ako nema kola, nema ni nesreće!
Dograbila je ključeve i prošla kroz bar da bi napustila objekat prije nego što se Kejt
vrati. Ubrzala je korak i pognula glavu da joj se pogled ne bi ukrstio s tuđim pogledom, ali
u svom uţurbanom bjekstvu, naletjela je na klijenta koji je upravo naručio piće za šankom.
Istrpio je sudar, ali prosuo je pola šoljice kafe na posluţavnik.
Ema je počela da se izvinjava.
- Izvinite, stvarno mi je ţao, ja...
Bio je to visok i vitak tip, kratke svijetle kose, u crnim farmerkama, platnenim
patikama, rolci i koţnoj jakni s kragnom od ovčjeg krzna. Lice mu je bilo duguljasto, s
bradom od tri dana i uokvireno naočarima za sunce s plavim ramovima.
- Nije vaţno! - uvjerio ju je on i ne pogledavši je.
Poţurivši da nestane, Ema je osjetila olakšanje što se izvukla bez posljedica. Prije
nego što je odgurnula vrata, nije mogla da odoli, a da ne okrene glavu i još jednom baci
pogled.
U dnu prostorije, čovjek se pridruţio Emi.
Grlio ju je.
Ljubio ju je.

***

To nije moguće.
Prestala je da se kreće i ostala kao ukopana, nesposobna da načini i najmanji pokret.
Kejt nije mogla da ima ljubavnika. Ema je ponovo škiljila. Sigurno se vara, loše tumači
određene gestove. Moţda je taj čovjek samo član porodice, njen brat ili...
- Mogu li da vam pomognem, mlada damo?
Iza šanka, gazda ju je sumnjičavo posmatrao.
- Odlučite se. Ili ostajete ili idete. Na kraju će vas neko udariti vratima posred nosa.
- Ja... Treba mi papirna salveta.
- A to, trebalo je da traţite. Evo.
Zgrabila je sveţanj salveta koje joj je ovaj pruţao i vratila se da sjedne za sto, upinjući
se da bude što je moguće diskretnija. Refleksivno je izvadila telefon, prebacila ga na
kameru i postavila na sto da bi snimala scenu.
Srce joj je snaţno udaralo u grudima. Pomislila je na Metjua koji je idealizovao svoju
ţenu. Na scenu kojoj je prisustvovala juče: to porodično zajedništvo koje se širilo oko ovog
para. Kako je moguće do te mjere glumiti osjećanja?
Ne, nešto se tu nije uklapalo. S obzirom na posvećenost koju je Metju i dalje gajio
prema svojoj ţeni i nakon njene smrti, izgledalo je malo vjerovatno da je ova bila
zaljubljena u dragog čovjeka. Šapiro nije bio glup, primijetio bi to, bilo je očigledno. Ali da
nije slijep za stvari koje ne ţeli da vidi?

85

Gospode Boţe!
Više nije znala šta da misli. Pokušala je sebe da ubijedi da Kejt i misteriozni neznanac
nisu ljubavnici, mada je njihovo ponašanje ipak bilo nedvosmisleno: promiskuitet,
isprepletani prsti, pogledi prikovani jedno za drugo. Kejt se čak prepustila milovanju lica i
kose ovog tipa.
Ema je provjerila da li njen telefon i dalje snima. Scena kojoj je prisustvovala činila se
do te mjere nadrealnom da je morala da sačuva neki trag o tome.
Tip je bio u ranim četrdesetim. Imao je ponešto sofisticiranu i krhku ljepotu.
Spoljašnjost koja nije bila potpuno strana Emi...
Nije mogla da čuje šta pričaju, ali nije bilo sumnje da su oboje bili zaokupljeni. Ĉime?
Da li je i muškarac bio oţenjen? Da li su pokušavali da ubijede jedno drago da napuste
svoje dotične supruţnike? Ova nagađanja vratila su Emu na njenu priču i bolne uspomene
na vezu sa Fransoom.
Odagnala je svoje misli i odjednom postala svjesna opasnosti. Pab je bio skoro
prazan. Na kraju će opaziti njeno postupanje. Isključila je telefon i diskretno se povukla.
Ledeni vazduh joj je prijao. Udahnula je nekoliko puta da bi se povratila. Nije ţeljela
da ide biciklom, te se zaputila ka jednom taksiju u nizu vozila koja su strpljivo čekala pred
ulazom u hotel Mariot.
Šteta zbog depozita za bicikl!
U trenutku kad je ulazila u vozilo, shvatila je da su na Kejtinom privesku za ključeve
nesumnjivo i ključevi od porodične kuće. Imala je dakle mogućnost da se ušunja u dom
Šapirovih i to odredište je dala taksi vozaču. Stigavši na Luizburg Skver, napravila je jedan
krug oko kuće, pitajući se da li su Metju i njegova kći unutra. Pomislila je na mogućnost da
pozvoni na vrata i provjeri, ali je odustala od toga.
Nema svrhe da «Metju iz 2010.» sazna da ja postojim...
Takođe je zapazila mali stiker nalijepljen na prozoru koji je označavao da postoji
alarmni sistem.
Sranje...
Ključevi joj neće biti od velike pomoći ukoliko se urlajuća sirena oglasi nekoliko
sekundi pošto bude otvorila vrata.
Zapamtila je ime firme za ugradnju alarmnih sistema prije nego što je krenula natrag
da ne bi skretala paţnju. U ţelji da na miru razmisli, ona se sklonila u jednu prodavnicu
sitnih kolača u Ulici Ĉarls. Bilo je to hibridno mjesto s retro ambijentom koje je svojim
klijentima pruţalo mogućnost degustacije poslastica dok sjede za šankom od sirovog
drveta. Ema je sjela na jednu barsku stolicu i izvadila kompjuter. Zbog formalnosti,
naručila je kafu i parče čizkejka prije nego što će se konektovati i u imeniku na internetu
potraţiti broj telefona Šapirovih. Pozvala je i naišla na sekretaricu. Porodična poruka u
kojoj je i mala Emili dala svoj doprinos. Prekinula je i pozvala u još nekoliko navrata da bi
se uvjerila da je kuća prazna. Zatim je kontaktirala Imperator i traţila da razgovora sa
Romualdom Leblanom.
- Trebaš mi, bubašvabo.
- Baš sam htio da vas zovem, gospođice Lavenštajn.
- Imaš li nešto novo povodom moje priče?
- Poslao sam neke vaše mejlove Dţerodu. To je moj prijatelj informatičar.
Najdarovitiji koga znam. Rekao mi je da su početkom dvijehiljaditih, na brojnim
forumima, neki internet surferi ostavljali poruke, tvrdeći da dolaze iz budućnosti i da su
putnici kroz vrijeme. Razumije se, to su bile neslane šale, ali u vašem slučaju, situacija je
drugačija: vremenski skok zabiljeţen na serverima je vrlo zbunjujući elemenat i moj
prijatelj nije u mogućnosti da ga objasni. Ţao mi je.

86

- Uradio si sve što si mogao, hvala. Zapravo, zovem te zbog nečeg drugog. Ako ti
dam adresu jedne kuće u Bostonu kao i ime firme za ugradnju alarmnih sistema, da li bi
umio da ga deaktiviraš?

- Da ga «deaktiviram»? - mehanički je ponovio štreber. - Šta u stvari pod time
podrazumijevate?

- Ti to mene zezaš ili šta? Da li bi znao da neutralizuješ alarmni sistem na daljinu?
- Ne, to je nemoguće. Kako mislite da to uradim?
- Mislila sam da ništa nije nemoguće s tvojim kompjuterima...
- To nikada nisam rekao - počeo je da se brani.
Ona ga je izazivala:
- U redu, razumjela sam. Ti si jak samo na riječima, ali kad treba preći na djela, nema
te više...
- Hej! - branio se. - A zahvaljujući kome ste dobili termin kod frizera?
- Ne govorimo o terminu kod frizera! Govorim ti o nečem mnogo teţem.
- Ah ja nisam mađioničar - gotovo se pravdao Romuald.
- Dajem ti adresu, imaš li čime da je zapišeš?
- Ah rekao sam vam da...
- Imaš li čime da je zapišeš?
- „Ajde - uzdahnuo je.
- Metju i Kejt Šapiro. Ţive u Bostonu, na raskrsnici Ulice Maunt Vernon i Ulice Vilou.
Firma koja im je ugradila alarm zove se Blu Vočer. Sjedište joj je u Nidamu u Masačusetsu.
- I šta hoćete da uradim s tim?
- Šta god hoćeš, samo poţuri. Za petnaestak minuta ja ću svratiti u tu prokletu
baraku. Ako se ne snađeš, pajkani će da me ukebaju i bićeš odgovoran za moje hapšenje.
Prekinula je vezu, ne ostavivši mu vremena da odgovori. Bila je svjesna da je
tinejdţeru dala teţak zadatak, ali uzdala se u njegovu inteligenciju.
Otpila je gutljaj kafe i uzela zalogaj kolača. Mislila je da nije gladna, ali poslasticu je
pojela s dobrim apetitom. Sve vrijeme dok je jela čizkejk, gledala je film koji je maločas
snimila telefonom. Zvuk se nije mogao čuti, slika je bila malo mračna i isprekidana,
snimano je s velike daljine, ali prizori nisu ostavljah ni najmanju nedoumicu o prirodi
odnosa između Kejt i misterioznog neznanca.
Ko je bio taj čovjek? Kolega hirurg? Prijatelj para? Zašto je Ema i dalje imala taj utisak
da joj fizički izgled ovog tipa nije potpuno nepoznat?
Dvoumeći se kako da postupi, mlada ţena je prebacila film s telefona na svoj
kompjuter prije nego što je otvorila imejl. Zatrpana pitanjima, počela je da piše poruku
Metjuu a onda je stala. Pod izgovorom da otkriva istinu, ima li ona pravo da uzburkava
prošlost? Da se beskrajno upliće u intimu jedne porodice koju i ne poznaje? Da oţivljava
bol čovjeka, koji ionako ne uspijeva da preţali svoju suprugu?
Osim ako ta ţena nesumnjivo nije ikona koju on oboţava...
S prstom na tač pedu kompjutera, ona je pročitala svoju poruku i oklijevajući još
nekoliko sekundi konačno pritisnula na SEND.

***

2011.

- Oboţavam te, kuco! - uzviknula je Emili, šmugnuvši u kuhinju sa šar-pejom za
petama.

Lijep miris tople čokolade lebdio je u vazduhu. Istovremeno dok je listala novine na
svom tabletu, Ejpril je jednim okom nadzirala šerpu koju je podgrijavala na indukcijskoj
ploči. Iza svog ekrana, Metju je umornih očiju već satima vrebao Emin odgovor na njegov
jučerašnji ultimatum.

87

Mala djevojčica se uzverala na barsku stolicu da bi sjela pokraj oca.
- Klovisova posuda je prazna. Mogu li da mu sipam krokete?
Metju je mumlajući odobrio.
- Uradićemo to zajedno - obećala je Ejpril, sipajući mlijeko u jedno čanče. - Ali dotle
popij tvoju čokoladu.
Postavila je šolju pored djevojčice.
- Vodi računa, vrlo je topla!
- Stavila si mi i male maršmeloue! Njam! Hvala, Ejpril.
Metju je prekorno podigao obrvu na ovu podstanarkinu namjeru.
- Polako malo sa slatkišima, je l‟ vaţi? Mala će na kraju postati Mišelinčić!
- Boţić je, tata! - povikala je djevojčica.
- Dobar izg...
Zvonjenje, koje je najavilo da stiţe elektronska poruka, prekinulo ga je usred
rečenice. Pogled mu je skliznuo na ekran. Pogledao je Eminu poruku u provokativnom
tonu.

From: Ema Lavenštajn
To: Metju Šapiro
Object: Poznajete li istinski svoju ţenu?
Dragi Metju,
Drago mi je da znam da Vaša kćerkica mnogo voli mog Klovisa. On je vjeran i privrţen pas.
Moţda će Vas to čuditi, ali zaista sam presrećna što je kod Vas. Nijednog trenutka nisam
pomislila da ćete mu nauditi. Vi ste dobar čovjek, Mete, i ne vidim da biste bili u stanju da mučite
tu jadnu i neduţnu ţivotinju.
Mnogo sam oklijevala da Vam pošaljem ovaj kratki film u atačmentu. Nadam se da Vas
neće mnogo povrijediti. Oprostite mi, molim Vas, zbog ovakvog uplitanja u Vaš intimni ţivot, ali
znate li ko je čovjek u društvu Vaše ţene?

Ema

O čemu priča? - zapitao se kopirajući dokument na radnom stolu. Zatim je kliknuo da
bi startovao film.

Poslije nekoliko sekundi pojavila se nejasna slika na ekranu.
- Šta gledaš, tata? - upitala je Emili, naginjući se prema ekranu.
- Pazi, mrvice - upozorila ju je Ejpril - da ne pro...
Prekasno.
Do vrha puna šolja čokolade prevrnula se na kompjuter, prosuvši na tastaturu 400
mililitara vrele i ljepljive tečnosti.
Slika je stala a ekran pocrnio.
Metju je očajnički pogledao kćer iskolačenim očima. Srce mu se steglo u grudima,
disanje zaustavilo, a suze od bijesa navrle na oči: upravo je izgubio jedino sredstvo
komunikacije s Emom.
Jedini način da spasi ţenu.

88

Pred ogledalom

Ţivot ima potrebu za iluziijama,
to jest za neistinama koje se smatraju istinama.

Fridrih NIČE

BOSTON, 2010.

Bip, bip, bip...
Ulazeći u kuću, Ema je bila pokrenula blagi zvučni signal koji je ličio na sonar.
Zatvorila je vrata i okrenula se ka kućištu alarma. Bilo je nemoguće ukucati kod da bi
se deaktivirao sistem: nije znala koji je.
Bip, bip, bip...
Još koliko vremena preostaje prije nego što tihi zvuk detektora ustupi mjesto
ozbiljnijem signalu? Pokušala je da proguta pljuvačku, bezuspješno. Grlo joj se sušilo, čelo
vlaţilo znojem. Ostala je nepomična nekoliko sekundi, poput osuđenika koji čeka kaznu
dţelata. Najzad, upozoravajuće bipkanje se prekinulo i zaglušujuće zavijanje sirene je
zatreslo zidove.
Vloiiiiing! Vloiiiiing! Vloiiiiing!
Ma koliko da je očekivala ovaj talas, snaţno zvonjenje je kod nje prouzrokovalo
strepnju koja joj je prostrujala venama. Osjetila je da je hvata panika. Počela je da drhti.
Krv joj je pulsirala u sljepoočnicama sve jače. U tom trenutku, počeo je da joj vibrira
telefon u dţepu. Javila se i počela da govori što je mogla glasnije da bi prikrila zvuk
zvonjenja.
- Alo.
- Gospođa Kejt Šapiro?
- Da, ja sam.
- Firma za alarme, Blu Vočer, upravo smo...
- Moj alarm, da, znam, ţao mi je. Mora da je moj muţ promijenio kod a da me nije
obavijestio. Moţete li da ga zaustavite?
- Ne prije nego što izvršimo postupak provjere upotrebe.
Vloiiiiing! Vloiiiiing! Vloiiiiing!
Ako Romuald nije mogao da deaktivira sistem na daljinu, ipak je uspio da prodre u
server preduzeća. Neprimjetno je promijenio broj koji će kontaktirati u slučaju da se
pokrene zvonjenje, zamijenivši broj Kejtinog i Metjuovog mobilnog jednim jedinim
brojem, Eminim. Takođe je uspio da iskopira tajne odgovore na tri pitanja iz dosijea u
kompjuteru, neophodne radi utvrđivanja vjerodostojnosti sagovomika i prekidanja sirene.
- U kome gradu su se sreli vaši roditelji? - upitao je sluţbenik.
Ema je spustila pogled da bi pročitala odgovore koje joj je poslao Romuald i koje je
hemijskom olovkom zabljeţila na podlaktici.
- U Sankt Peterburgu.
- Koji je vaš omiljeni film kad ste bih dijete?
- Avanture Bemara iBjanke.
- Kako se zvala vaša najbolja drugarica dok ste studirali?
- Dţojs Vilkinson - odgovorila je ona bez oklijevanja.
Istog trenutka sirena je prestala da zavija.
- Zahvaljujemo, gospođo Šapiro. Ubuduće zamolite muţa da vas obavijesti u slučaju
promjene koda.
Ema je završila razgovor i obrisala graške znoja sa čela. Krenula je ka prozoru, ali

89

ostajući zaklonjena iza zavjese. Ništa za sada nije unosilo pometnju u Luizburg Parku, ali
bojala se da to neće potrajati.

Šta ako pajkan zazvoni na vrata? Ili ako se Met ili Kejt iznenada vrate kući? Odbacila
je tu pomisao i počela da istraţuje.

Njen bijes usmjeren prema Kejt ju je motivisao i kao prvu dobru posljedicu imao je to
što ju je izveo iz njenog depresivnog stanja, budeći u njoj ţelju da se bori, za sebe, za svoju
budućnost, za Metjua...

Ema nije tačno znala šta traţi. Potvrdu o Kejtinom nevjerstvu? Neki pokazatelj koji bi
je naveo na pravi trag da identifikuje misterioznog neznanca? U svakom slučaju, morala je
da vidi šta je iza prividne spoljašnjosti. Da zaviri u podsvijest kuće: u plakare, ormare,
fioke, kompjutere, podrum...

Prizemlje je bilo uređeno kao potkrovlje sa velikim salonom i otvorenom kuhinjom.
Grijanje je širilo ugodnu toplotu. Prostorija je bila prijatna, gostoljubiva, porodična. Pored
kauča, lijepa boţična jelka s treperavim svjetlima, na šanku kuhinje, mrve od hljeba, tegla
dţema koju su zaboravih da sklone, dječji crteţ do pola obojen, Njujork Tajms od tog dana
otvoren na dodatku o kulturi.

Na zidovima i u ramovima poredanim po policama mogle su se vidjeti brojne
fotografije članova porodice, od kojih su crno-bijeli snimci predstavljali, sigurno, Kejt kao
dijete: lijepa plavokosa djevojčica i njena majka pored klavira ili kako šetaju, drţeći se za
ruke ulicama nekog ruskog grada - nesumnjivo Sankt Peterburga. Potom davni snimci u
boji: krhka tinejdţerka kako pozira ispred Spejs Nidla i kasnije, kao mlada, gotovo
prozirna studentkinja, u dţinsu i s rancem na travnjaku koji se prostire ispred tornja
Univerziteta Berkli. Skokom kroz vrijeme, od stidljive studentkinje došlo se, dakle, do
mlade ţene sigurne u sebe. Bila je to današnja Kejt, onakva kakvu je bila zapazila,
doktorku sigurnu u sebe, lijepe spoljašnjosti, kako pozira sa kćerkom i muţem.

Ovi snimci pokretali su mnoga pitanja, ali Ema je svoju analizu ostavila za kasnije.
Posegla je za telefonom i posvetila tri minuta slikanju svih okačenih fotografija u prostoriji.
U kuhinji je takođe zapamtila jedan trag Kejtinog sedmičnog rasporeda, zakačenog na
panou od plute.

Privremeno napuštajući prizemlje, procijenivši da je previše eksponirano, ona se
popela na prvi sprat.

On se sastojao od velike prostorije za roditelje, bez mnogo dekoracija, dva kupatila, u
čijem produţetku je soba za garderobu, dječja soba i jedna gotovo prazna prostorija koja je
predstavljala kancelariju.

Bračna soba je bila preplavljena knjigama, postavljenim na samom podu s obje strane
kreveta. Na lijevoj strani, filozofski eseji {Ţivot Svetog Avgustina, Ničeove misli...), na desnoj,
naučna izdanja {Hirurgija srčane insuficijencije, Kongenitalne kardiopatije, Vještačka krv i
matične ćelije...). Nije teško pogoditi gdje je čije mjesto...

Pogled na bračni krevet raspalio je kod Eme ţar ljubomore. Ona je nervozno
pregledala police i pretraţila fioke komode. U jednoj je pronašla pasoše para. Otvorila je
prvi: Metju Šapiro, rođen 3. juna 1968. u Bengoru (Mejn), zatim drugi: Ekaterina Ljudmila
Svatkovski, rođena 6. maja 1975. u Sankt Peterburgu (Rusija).

Kejt je Ruskinja...
To objašnjava plavu kosu, svijetle oči, tu hladnu i daleku ljepotu...
Zvuk motora automobila začuo se sa ulice. Uplašivši se da se par vraća, ona je bacila
pogled kroz prozor - laţna uzbuna - prije nego što je nastavila svoju potragu.
Nije gubila vrijeme u Metjuovom kupatilu, ali se zadrţala u «gospođinom».
Pootvarala je vratanca, fioke i pregrade sveg namještaja. Glavni elemenat - viseća polica -
bila je prepuna kozmetičkih proizvoda: krema, losiona, šminke. U drvenoj oslikanoj
pregradi, koja je sluţila kao apotekarski ormarić, pronašla je plastične tube, na kojima je

90

pročitala etikete (aspirin, paracetamol, ibuprofen), bočice 70% alkohola, fiziološki rastvor,
oksigenizovanu vodu. Iza kutija sa hanzaplastima i kompresama, naišla je na neočekivano
otkriće. Molekuli sa sloţenim, ali poznatim nazivima, antidepresivi, anksiolitici i lijekovi
za spavanje. Ema nije mogla da vjeruje rođenim očima: i Kejt je imala iste đavolje
«prijatelje». Na nekoliko sekundi osjetila je čudno olakšanje.

Uprkos spoljašnjem izgledu, Kejt nije bila vedra i vesela ţena kakvom ju je zamišljala.
Bila je nesumnjivo kao ona: uznemirena, anksiozna, moţda povredljiva. Da li je njen muţ
znao za sadrţaj apotekarskog ormarića? Vjerovatno ne, inače doktorka ne bi tako briţno
poredala tube. A i Metju nije izgledao kao tip čovjeka koji će da prevrće po stvarima svoje
ţene.

Nastavila je svoju istragu, ulazeći u prostoriju s vješalicama.
Moj san...
Bio je to savršeni garderober: prostran, prozračan, rafiniran i funkcionalan. Klizna
vrata od svijetlog drveta smjenjivala su se sa staklenim pločama i površinama s
ogledalima koja su još više uvećavala prostor.
Sa svjesnom radoznalošću, metodično je počela da vadi svaku vješalicu, da
pretraţuje svaki ormar, pregledava svaku fioku, podiţe hrpe odjeće, ispituje desetine pari
cipela i komada veša. Postavljene uza zid, jedne ljestvice od tamnog drveta i stepenik
omogućavah su da se pristupi najvišim dijelovima. Ona se popela da bi pretresla i taj
sadrţaj garderobera. Ubrzo je spustila ruku na koţnu jaknu koja je bila sklopljena i
odloţena na najvišoj polici. Bila je to iznošena motociklistička jakna s kragnom od ovčjeg
krzna. Ista kakvu je nostio Kejtin «ljubavnik» onoga jutra! Ema ju je paţljivo pretresla.
Opipala je postavu. U jednom od unutrašnjih dţepova pronašla je izblijedilu fotografiju.
Bila je to Kejtina fotografija, s obnaţenim grudima, od prije petnaestak godina. U seksi
provokativnoj pozi mlade ţene od jedva navršenih dvadeset godina, koja s rijetkom
smjelošću gleda u objektiv. Ema je okrenula fotografiju u potrazi za posvetom, ali ništa
nije pisalo na poleđini.
Njeno uzbuđenje je raslo. Kao što je to i prethodno činila, trag snimka je sačuvala u
telefonu prije nego što ga je vratila u dţep jakne, koju je potom uredno sklopila.
Sada valja krenuti...
Da bi umirila savjest, otišla je da baci pogled na posljednji sprat. Ovaj dio kuće nije
zagrijavan. U njemu se nalazila, otprilike, gostinska soba, još jedno kupatilo i dvije velike,
još nedovršene, prostorije.
Ponovo je sišla u prizemlje i prošla još jedan krug. Najednom stočiću od intarziranog
drveta nalazio se porodični kompjuter. Već ga je bila primijetila maloprije, ali mislila je da
je zaštićen lozinkom.
Nikad se ne zna...
Pomjerila je miša da bi uključila spravu. Ekran se otvorio na Kejtinom dokumentu.
Nije bilo lozinke, ni zaštite.
Znači nema interesantnih informacija, pomislila je ona.
Ipak je pretraţila različite foldere. Kejt je očigledno koristila kompjuter samo u
profesionalne svrhe. Bio je prepun članaka, dokumenata, filmova u vezi sa hirurgijom i
srčanim malformacijama. Isto je bilo i sa istorijom pretraţivanja na intemetu i
elektronskom poštom. Jedino skretanje s tog medicinskog univerzuma bile su Avanture
jedne Bostonke, jedan «lično izrađeni» blog o dobrim adresama u Bostonu (restoranima,
kafićima, radnjama...) koje je doktorka izgleda s manjom ili većom revnošću posjećivala.
Ema je zabiljeţila adresu sajta na podlaktici i pokušala da otvori Metjuova dokumenta. Ni
on nije bio zaštićen ništa više nego njegova ţena. Očigledno je vladalo povjerenje kod para,
bar po ovom pitanju. Ema se predala istoj analizi, ali nije pronašla ništa značajno. Bilo je
tu, međutim, više stotina fotografija, bez reda skupljenih u jednom folderu. Ona je počela

91

da ih razgleda, ali bilo ih je previše da bi ih sve vidjela. Zavukla je ruku u dţep svog
kaputa da bi uzela svoj sveţanj ključeva. Njen privezak je bio jedna mala metalna boca,
koja predstavlja bocu kalifornijskog pino mara. Reklamni predmet koji su joj dali tokom
posjete jednom vinogradarskom imanju. Kad se odvrne gornji dio boce, pojavljuje se USB
priključak. Ema ga je stavila u kompjuter da bi prekopirala fotografije, ostavljajući
mogućnost da ih kasnije na miru pogleda. Kopiranje je bilo u toku kad je začula brujanje
motora. Izvukla je USB, ne čekajući, i prišla prozoru.

Sranje...
Ovoga puta bili su to Metju i Kejt koji su se parkirali odmah ispred ulaznih vrata.
Suviše kasno da zbriše!
Jedino rješenje: da se iskrade.
Krenula je stepeništem koje vodi u sobe, u trenutku kad su se ulazna vrata otvorila.
Sa sprata je mogla jasno da čuje glasove Metjua i Kejt. Uplašila se i pobjegla u bračnu
sobu. Pokušavajući da pravi što je moguće manju buku, podigla je spušteni prozor. Bacivši
još jednom pogled na prostoriju, primijetila je iz daljine, u garderoberu, nešto što je nije
iznenadilo prvi put, ali sada ju je čudilo. Zašto su drvene merdevine bile postavljene uza
zid? Stepenik koji je koristila bio je sasvim dovoljan da bi se došlo do najviših polica.
Zastala je i ponovo se odšunjala do prostorije s vješalicama.
I zašto su merdevine od tamnog drveta dok je sav namještaj na spratu od svijetlog drveta?
Ema je podigla pogled ka plafonu i uprkos glasovima para koji su dopirali iz salona,
postavila je merdevine i uzverala se uz prve prečage.
Merdevine ne sluţe da se dođe do vješalica, već da se stigne do... plafona.
Stigavši do posljednjih prečaga, Ema je gurnula gipsanu ploču laţnog plafona.
Pruţivši ruku, napipala je nešto. Remen, ili prije kaiš od torbe. Povukla je i ispala je jedna
ogromna platnena torba. Očajničkim potezom, pošlo joj je za rukom da je pridrţi.
Bješe to obična putna torba, od crvenog plastificiranog platna, s bijelim logom na
kome je «zarez» jedne čuvene sportske marke. Torba je bila teška, napunjena skoro do
pucanja. Oslonivši je na ravni dio merdevina, ona ju je na brzinu otvorila, pogledala
unutra i iznenađena onim što vidi, umalo je nije ispustila.
Srce je počelo ubrzano da joj kuca. Osluškivala je korake koji se penju uz stepenice.
Vratila je torbu u skrovište, namjestila ponovo laţni plafon, sišla sa merdevina i
vrtoglavom brzinom projurila kroz prostoriju. Prozor na sobi je bio ostao otvoren. Ona ga
je opkoračila, spustila se na gvozdene poţarne stepenice i pobjegla što je noge brţe nose.

***

Boston, 2011.
9.45H

Tastatura kompjutera kupala se u toploj čokoladi.
- Izvini, tata, stvarno mije ţao! Izvini! Izvini! - molila je mala Emili, shvativši razmjere
katastrofe.
Metju je u skoku ustao sa stolice, isključio aparat i iskrenuo ga vertikalno da bi
ljepljiva tečnost otekla.
- Nisam namjerno! - izvinjavala se djevojčica u Ejprilinom naručju.
- Naravno, dušo - pokušala je da je utješi.
Ne progovarajući ni riječi, Metju je brisao kompjuter jednom krpom.
Šta da radi?
Srce mu je snaţno udaralo. Morao je da uradi nešto. Brzo.
Ejpril je izvadila iz svoje torbe nekoliko jastučića vate za skidanje šminke i pruţila ih
Metjuu da bi dovršio čišćenje tastature.

92

- Misliš li da je unutrašnjost kompjutera oštećena?
- Bojim se da jeste.
-Ali ne mora da znači - pokušala je da ga umiri. - Prošle godine, upao mi je mobilni

telefon u wc šolju. Kad sam ga osušila i izvadila SIM karticu, uspjela sam da ga uključim i
dan-danas radi!

Metju je razmislio. Nema svrhe da rasklapa kompjuter. Nije se razumio bog zna kako
u informatiku. Pokušao je da uključi mašinu a onda se predomislio.

To je najbolji način da izazove kratak spoj i izgori komponente...
- Odnijeću ga kod servisera - odlučio je gledajući na sat. - Moţeš li da pričuvaš Emili
još jedan sat?

Pozvao je taksi, na brzinu se istuširao, obukao farmerke, dţemper, debeli kaput i
izašao na ulicu s kompjuterom u jednom malom koţnom koferu.

Doći u neku Eplovu radnju na dva dana pred Boţić, bio je znak njegove pometenosti.

Mekbuk ionako nije više bio pod garancijom. Zatraţio je od vozača da ga odveze do jednog
malog preprodavca u ulici iza Harvard Skvera. U tu radnju odlazili su pojedini njegovi
studenti.

Radnja tek što se otvorila i Met je očigledno bio prva mušterija. Iza pulta je jedan

bivši hipik debelih obrisa završavao svoj doručak.
S dobrih šezdeset, imao je sijedu grivu i nosio je otkopčan koţni prsluk preko majice

s kubanskom zastavom. Stomak mu se prelivao preko izblijedilih farmerki, koje je drţao
široki kaiš.

- Mogu li da vam pomognem, šefe? - upitao je brišući mrvice kristal šećera od krofhe,
koje su se zalijepile na njegovu gustu bradu.

Metju je izvadio kompjuter iz malog kofera, stavio ga na pult i ispričao šta se desilo.
- Otkud vam ideja da topao napitak stavite blizu kompjutera! - povikao je prodavač.

- Moja kći. Ima četiri i po godine i...
I dalje pametujući, stari mu nije dozvolio da dovrši rečenicu.
- Mislim da je topla čokolada najgora supstanca koja moţe da se prospe na

kompjutersku opremu.
Metju je uzdahnuo. Nije došao ovdje da mu neko drţi lekciju.
- Dobro, je l‟ moţete da mi pomognete ih ne?
- Da pogledam. Ako matična ploča nije otišla, mislim da bi bar trebalo promijeniti

kućište. Ali s obzirom na to koliko će to da košta, pitam se da li je isplativo. Nije vam baš
nova ova vaša mašina.

Oči su mu se dopola gubile iza malih okruglih naočara s metalnim okvirima.
- Ima veliku sentimentalnu vrijednost. Moţete li da ga otvorite?

- Uradiću to. Da vam spremim račun za sljedeću nedjelju?
- Sljedeću nedjelju? Nikako! Taj kompjuter mi treba danas.
- A, to će biti teško, šefe.
- Koliko?
- ...?
- Koliko traţite da krenete odmah da ga radite?

- Misliš da novcem moţeš sve da kupiš, šefe? Misliš da ti tvoja lova daje sva prava?
- Prestanite da glumite Ĉe Gevaru i prestanite da me nazivate šefom.
Prodavač se malo zamislio i na kraju predloţio:
- Ako si spreman da naredaš pet Bendţamina19, moţemo da razgovaramo. Tvoj

problem, na kraju krajeva...

19 Novčanice od 100 dolara.

93

- Odlično. Daću vam taj novac, samo prionite odmah na posao.
Naoruţan šrafcigerom, stari je odvrnuo aluminijumsko kućište i počeo da čisti
unutrašnje dijelove rastvorom izopropilnog alkohola, savjesno uklanjajući sve tragove
čokoladnog mlijeka, vodeći računa da ne ošteti elektronske spojeve.
- Treba po svaku cijenu izbjeći da prilikom uključivanja kompjutera toplota ne
pretvori šećer čokolade u karamelu - objasnio je mrmljajući sebi u bradu.
Ĉim je završio ovu operaciju, uključio je nekakvu staru halogenu lampu s bakarnim
reflektorom.
- Za sušenje komponenti nema ničeg boljeg.
- Koliko vremena treba sačekati? - bio je nestrpljiv Metju.
- Strpljenje je najvaţnija osobina, šefe. Idi ti po moju lovu i vrati se za jedno četrdeset
i pet minuta. Očigledno je hard disk netaknut. Za dodatnih 200 dolara, mogu da ti
napravim kopiju tako da moţeš bar tvoje podatke da spaseš.
Tip je bezobrazno koristio situaciju, ali Metju nije ni pokušao da se pogađa, ţaleći što
ţivot njegove ţene od sada zavisi od sposobnosti ovog beskrupuloznog zelenaša.
- OK, vidimo se uskoro.
Izašao je na ulicu, zaustavio se kod prvog automata da bi uzeo 700 dolara i poslije
nekoliko koraka ušao u jedan od brojnih kafića na Harvard Skveru. Srušio se na jedno
sjedište, sav obeshrabren.
Šta će se sada desiti? Ĉak i da mu kompjuter proradi, ništa Metjuu nije garantovalo
da će ponovo uspjeti da uspostavi kontakt sa Emom. Njihov dijalog kroz vrijeme drţao se
o koncu, tankom, iracionalnom, gotovo magičnom... Ali koji je rizikovao da se otopi u
toploj čokoladi! Pomislio je na posljednji Emin mejl. Njene posljednje rečenice urezale su
mu se u sjećanje:
Mnogo sam oklijevala da Vam pošaljem ovaj kratki film u atačmentu. Nadam se da Vas neće
mnogo povrijediti. Oprostite mi, molim Vas, zbog ovakvog uphtanja u Vaš intimni ţivot, ah znate
li ko je čovjek u društvu Vaše ţene?
Ovaj ton mu se nije sviđao. Šta je time mislila? Da ga Kejt vara? Da je film o kome je
riječ, kompromitovao njenu čast? Ne, to je nemoguće. Nikada nije sumnjao u ljubav svoje
ţene i nikada ništa nije narušilo njihovo povjerenje, ni prije ni nakon njene smrti.
Metju je srknuo kafu i stao da razmišlja kao đavolji advokat.
Moţda njihov seksualni ţivot nije bio više tako uspješan kao na početku njihove
veze. Bio je vatren, onda je vrlo brzo došlo rođenje Emili. Ali stvari su ponovo krenule
svojim tokom. Moţda manje intenzivno nego na početku, ali zar to nije bila zajednička
sudbina većine parova?
Nastavio je da muči sebe. A šta ako je Kejt imala ljubavnika? Odmahnuo je glavom.
Zar je poţeljela da ga ima kad nije imala vremena za to! Kejt je radila danonoćno, sve
vrijeme. Strahovite sate u bolnici nastavljala je čitanjem i pisanjem medicinskih članaka i
knjiga. Ono malo slobodnog vremena provodila je sa njim i sa Emili.
Zamišljeno je protrljao bradu. Poslije ţenine smrti, otarasio se sve njene odjeće.
Kamion Vojske spasa odnio je sve njene stvari, a da on nije ništa probrao da se ne bi
izlagao dodatnom bolu. Bio je primoran jedino da sloţi Kejtina dokumenta nakon njene
smrti. Što se tiče finansija, imali su zajednički račun i nije primijetio nikakav iznenađujući
trošak. Ničeg sumnjivog nije bilo ni u folderima njenog kompjutera. Jedina stvar koja ga je
zaprepastila bili su antidepresivi koje je pronašao u kupatilu. Zašto mu Kejt o tome nije
nikada govorila? On je to pripisao njenoj opterećenosti na poslu. Moţda je trebalo
temeljnije da ispita...

***

- Imaš li moje parice, šefe?

94

Metju je pruţio starom hipiku sedam novčanica od po 100 dolara koje je ovaj odmah
strpao u izblijedile farmerke.

- Je l‟ u redu? - upitao je, pokazujući komponente koje su se i dalje sušile pod
reflektorom lampe.

- Aha, sad ćemo sve ovo da montiramo - rekao je gestikulirajući dok priča.
Operacija je potrajala još dobrih petnaest minuta, po čijem je isteku prodavač objavio
svečanim tonom:
- Sada valja ukrstiti prste, šefe.
Pritisnuo je dugme za uključivanje i desilo se čudo. Kompjuter je počeo da radi,
začulo se zujanje, a potom se pojavio zahtjev da se ukuca lozinka.
Alelujal
Tastatura na dodir je savršeno funkcionisala. Metju je s olakšanjem ukucao kod koji
je sistem prihvatio.
- Pravi ste srećnik! - povikao je hipik.
Metju se napravio da nije čuo ovu njegovu primjedbu. Otvorio je folder, zatim jednu
aplikaciju. Krenuo je da se konektuje na internet kad se ekran odjednom ukočio i pocrnio.
Nestade sve.
Pokušao da ga ponovo upali.
Nije se moglo ništa učiniti.
- Sprţeno je - potvrdio je prodavač. - Bilo je previše lijepo da bi bilo istinito.
- Ali mora da nešto moţe da se uradi. Da se zamijene komponente ili pak...
- Samo bez mene šefe. Tvoja mašina je mrtva. Takav je ţivot.
Pruţio mu je eksterni hard disk.
- Izvukao sam iz tvog kompjutera sve što se moglo spasti. To je najhitnije, zar ne?
Ne.
To nije najhitnije...

95

Ekaterina Svatkovski

Ne poţeli ţene Bliţnjega svoga.
EGZODUS, 20.17

BOSTON, 2010.
11 ĈASOVA UJUTRU

Nebo se naoblačilo zaprepašćujućom brzinom. Blistavo sunce na početku
prijepodneva ustupilo je mjesto debelom sedefastom velu iz koga su uskoro počele da
padaju prve pahulje. Sada se fin i gust snijeg u kovitlacima spuštao na ulice Saut Enda.

Ema je sklanjala snijeţne kristale koji su joj se hvatali po kosi i jače je stegla
kapuljaču. Hodala je već dvadesetak minuta. Izašavši iz kuće Šapirovih, svratila je u svoj
hotel, ali soba još nije bila spremna. Tada je odlučila da se malo prošeta i razmisli na
svjeţem vazduhu. Naţalost, hladnoća je bila tako britka da joj se činilo da joj se oduzima
mozak.

Stigla je do ugla Kopli Skvera i Ulice Bojlston gdje se uzdizala svečana zgrada javne
gradske biblioteke. Bez oklijevanja se popela stepenicama ispred ulaza i ušla u raskošni
hol ukrašen freskama i statuama.

Neko bi pomislio da se nalazi u italijanskoj renesansnoj palati. Nasumično je
napravila nekoliko koraka, prolazeći pored prijemnog pulta i biletarnice - na kojoj su se
prodavale ulaznice za jednu privremenu izloţbu - da bi stigla u jedno malo unutrašnje
dvorište, koje je podsjećalo na trijem nekog samostana. Prateći uputstva čuvara, prošla je
obezbjeđenje i krenula velikim mermernim stepeništem koje je vodilo do čitaonice.

Bejts Hol je bila monumentalna prostorija, koja se prostirala na gotovo sedamdeset
metara duţine pod ogromnim zasvođenim plafonom. I s jedne i s druge strane sale bilo je
naredano desetine stolova od tamnog drveta, na kojima su se nalazile mesingane lampe s
opalnim abaţurom.

Ema se smjestila s kraja sale da bi iskoristila dnevnu svjetlost. Izvadila je svoj telefon i
laptop i bacila se na posao, pokušavajući da pretrese sve «dijelove dokaza» koje je
prikupila tokom svoje ekspedicije.

Prva stvar koja intrigira: Kejtino rusko porijeklo, ili bolje one koja je amerikanizovala
svoje ime, a koja se u stvari zvala Ekaterina Ljudmila Svatkovski.

Rođena 6. maja 1975. u Sankt Peterburgu (Rusija).
Pogledala je Kejtine fotografije iz djetinjstva. Sa šest ili sedam godina, vidjelo se gdje
pozira pored jedne pijanistkinje - van sumnje, njene majke - u koncertnim dvoranama ili
salama za probu. Zatim su se dvije ţene mogle vidjeti na snimcima napolju, na kojima su
se katkad pojavljivali zvonici s karakterističnim kupolama pravoslavne arhitekture. Malo
kasnije, oko jedanaeste ili dvanaeste godine, dekor se mijenja. Sive tonove Sjeverne
Venecije zamjenjuju sivi tonovi smaragdnog grada. Ema je u mislima rekonstruisala taj
put: egzil iz Sankt Peterburga u Sijetl.
Zagledana u daljinu, Ema se pogladila po bradi a potom ukucala na Guglu:
«Svatkovski + pijanistkinja». Kejtina majka je imala pravo na sopstvenu stranicu
Vikipedije.
S radoznalošću ju je pročitala.

Ana Irina Svatkovski (12. februar 1954. Sankt Peterburg - 23. mart 1990. Sijetl) bila je
ruska pijanistkinja. Preminula je usljed komplikacija vezanih za multiplu sklerozu.

96

Čudo od djeteta u sviranju klavira, ona studira na konzervatorijumu Rimski-
Korsakov u Sankt-Peterburgu, gdje je podučavaju najveći majstori ove ustanove.

Započinje svoju solističku karijeru sa šesnaest godina s Prvim koncertom Rahmanjinova, u
pratnji Sanktpeterburškog orkestra.

Potom gostuje na brojnim festivalima i odlazi na najprestiţnija mjesta, poput Berlinske
filharmonije ih njujorkškog Karnegi Hola. Za Dojče Gramofon snima svoju prvu ploču: Sonata u B
molu Franca Lista. Ploča će ostati kao apsolutna referenca njenog rada.

Dok se briljantna karijera otvara pred njom, njena sudbina se mijenja 1976: multipla skleroza
počinje da napreduje pošto je rodila kćerku. Komplikacije ove bolesti su je primorale da zapostavi
svoj koncertni ţivot. Početkom osamdesetih godina ona odlazi u Sjedinjene Drţave na liječenje, ali
umire 1990, provevši svoje posljednje godine u bijedi.

Ema je zamislila Kejtino djetinjstvo i početak mladosti. Teţak ţivot u stranoj zemlji,
krivicu zbog vjerovanja da je ona odgovorna za majčinu bolest, potom trauma zbog njene
smrti, koja je vjerovatno uticala da se mlada Kejt opredijeli za ljekarsku karijeru.
Izračunala je, potpomaţući se prstima, ako je njena majka umrla 1990, Kejt je tada imala
samo četrnaest ih petnaest godina. Ko ju je podizao od tog vremena? Njen otac? Moţda, ali
nijedna bilješka ni fotografija nisu ukazivale da je postojao.

Sljedeći snimci bih su veseliji. Na njima se vidjela Kejt na prestiţnom Univerzitetu
Berkli, često u društvu iste mlade ţene, studentkinje indijanskog porijekla. Čuvena Dţojs
Vilkinson, zapitala se Ema, misleći na posljednje «tajno pitanje» firme za alarmne sisteme.
Nešto drugo ju je golicalo: na ovim snimcima Kejt je očigledno imala između osamnaest i
dvadeset godina, ali crte njenog lica nisu potpuno iste kao danas. Ema je prebacila
fotografije na kompjuter da bi ih na velikom ekranu uporedila sa skorijim slikama.
Preobraţaj je bio očigledan, ali ne pretjeran: jabučice nešto uzdignutije, simetričnije lice.
Mlada ţena je sasvim sigurno prošla kroz ruke nekog estetskog hirurga. Ali iz kog
razloga? Zašto biste ţeljeli da postanete «više nego savršeni» kad ste već tako lijepi?

Moţda je zbog neke nesreće bila neophodna korektivna hirurgija?
Ostavila je pitanje da lebdi u vazduhu, ne mogavši da da odgovor na njega, zatim se
zagledala u glamurozni snimak, koji je takođe prebacila na ekran svog kompjutera. Jedva
nešto starija nego na prethodnim fotografijama, Kejt je izazivački gledala u objektiv. Ruku
prekrštenih preko poprsja, dopuštala je da se nazre oblik njenih grudi, ne skrivajući ni
stomak ni njenu ţenstvenost na pomolu. Fotografija je odisala zbunjujućom senzualnošću.
Čemu sluţi to da moţeš da dobiješ svakog tipa čim zapucketaš prstima, pitala se Ema kao da
se obraća Kejt. Da li je ţivot lakši? Da li se doţive isti ljubavni jadi, isti nemiri zajednički svim
smrtnicima?
Nesumnjivo, ako je suditi po lijekovima koje je pronašla u njenom apotekarskom
ormariću...
Namrštila se i primakla lice ekranu, uveličavajući fotografiju. U to vrijeme, Kejt je
nosila tetovaţu na gornjem dijelu lijeve ruke. Znak koji se ne nalazi ni najednom drugom
snimku. Je li to bila privremena ih trajna tetovaţa? Bilo je nemoguće reći. Međutim, moţda
je Ema mogla da nasluti motiv. Pomoću tač peda, izdvojila je zonu crteţa, stavila je u prvi
plan i dodatno uveličala. Slika konja sa jednim spiralno uvijenim rogom ocrtala se na
ekranu.
Jednorog...
Napravila je kopiju simbola ne znajući da li taj element ima jednostavno mitski
karakter ih stvarnu vaţnost. Zatim je sklonila pogled sa ekrana i protrljala kapke. Kroz
prozor biblioteke primjećivala je kako pada snijeg u sve gušćim pahuljama. Od ovog
prizora je zadrhtala. Ovdje je, međutim, bilo fino. Grijanje je brujalo. Pogodno za
razmišljanje, mjesto je ulivalo sigurnost, bilo je gotovo tako toplo i intimno, uprkos svojim

97

dţinovskim proporcijama, kao da je neki stari engleski klub smješten sa cijelim svojim
inventarom u neku katedralu. Ema se zakačila za detalje koji su je smirivali: hiljade knjiga
u raskošnim povezima na policama, šuškanje stranica dok se okreću, škripanje olovaka po
papiru, zvuk tipki kompjutera koje ovlaš dodiruju.

Ona je najednom osjetila potrebu da bude zaštićena. Jer otkrivši crvenu sportsku
torbu u laţnom plafonu kuće Šapirovih, ona je bila svjesna da je vidjela nešto što nikada
nije smjela da vidi. Nešto što moţe da bude mnogo opasno.

Zatvorila je oči i u mislima ponovo prošla kroz tu scenu. Ĉim je otkopčala rajsferšlus,
naletjela je na desetine sveţnjeva novčanica od sto dolara. Na brzinu je izračunala. Ĉitava
torba je bila teška bar pet kila. Koliko je teška jedna novčanica od 100 dolara? Jedva gram?
Torba je dakle morala da sadrţi otprilike 500 000 dolara...

Pola miliona...
Kakva to osoba posjeduje pola miliona dolara sakrivenih u plafonu svoje sobe za garderobu? -
zapitala se ona, posmatrajući Kejtinu fotografiju, čije su oči izgledale kao da je probadaju.
Ko si ti zaista, Kejt Sapiro?
Ko si ti zaista, Ekaterina Ljudmila Svatkovski?

***

Ema je pokupila svoje stvari. Spremala se da spakuje kompjuter u torbu kad se
prisjetila da još nije pogledala Metjuove fotografije koje je uzela sa porodičnog PC-a.
Ubacila je USB priključak, za svaki slučaj. Prebacivanje je bilo prekinuto zbog dolaska
Metjua i njegove ţene, ali više stotina snimaka je ipak uspjelo da se iskopira. Ona ih je brzo
pregledala, ne idući hronološkim redom: scene iz svakodnevnog ţivota, koje prikazuju
sliku srećnog porodičnog ţivota usredsređenog oko male Emili. Ema je ubrzala
pregledanje da bi otišla dalje u prošlost: prije rođenja djevojčice, prije braka Metjua i Kejt.
A ono što je otkrila, zaprepastilo ju je: prije nego što je sreo Kejt, Metju je bio oţenjen! Na
desetinama fotografija pojavljivala se jedna niska brineta, mršava, duge kose često
upletene u kiku. Ĉak se i na slikama rijetko osmjehivala. Lice joj je bilo fino, često
nepomičnog i ozbiljnog izraza, zbog čega je Ema pomislila da se radi o intelektualki,
staromodnoj učiteljici ili iskompleksiranoj bibliotekarki.

Pustila je da se redaju slike, sve dok nije naišla na fotografije s vjenčanja. Bile su
veoma stare, ah se radilo o skeniranim snimcima. Na jednoj od njih, vidio se dţinovski
desert pripremljen za događaj: torta na sprat, ruţičastobijela, s puno šlaga. U kvadratu od
marcipana stajao je natpis:

Sara + Met 20. mart 1996.
Zahvaljujući internetu, Ema je uspjela da uđe u trag izvjesnoj «Sari Šapiro», koju je
pronašla u internet izvještaju o jednoj školskoj ekskurziji na koju su išli učenici četvrtog
razreda jedne osnovne škole u Roksberiju. Dokument je bio od prije šest godina, ali Ema je
za svaki slučaj pokušala da pozove školu. Mada je bio period školskog raspusta, u
sekretarijatu su odgovorili na njen poziv. Sara Šapiro jeste podučavala u toj školi. Poslije
razvoda je vratila svoje djevojačko prezime - Higins - i traţila premještaj u drugu školu.
Emi su dali ime jedne osnovne škole u Vatapanu. Novi poziv. Novi sekretarijat. Ne samo
da je Sara Higins podučavala ovdje, već je osnovna škola i dalje okupljala siromašnu djecu
tokom boţićnog raspusta. Baš u ovom trenutku, Sara je vodila djecu iz škole na opštinsko
klizalište u Vatapanu...

***

98

BOSTON, 2011.
11.15H

Metju se vratio kući, uznemiren i skrušen. Otvorio je vrata i pronašao zakačenu
cedulju na tabli od plute:

Otišle smo da napravimo jedan krug do boţićnog bazara u ulici Maribora. Ako budeš dobar,
donijećemo ti flašu jabukovače!

Ljubimo te.
Emili + Ejpril.

Klovis, šar-pej, prišao je da se protrlja o njegovu nogu. Metju ga je zamišljeno
pomazio po glavi. Pas je bio prevrnuo svoju činiju sa vodom; on mu je napunio, sve
vrijeme razmišljajući. Laptop je bez daljnjeg bio pokvaren, ali još uvijek je mogao da koristi
stari kućni PC da bi očitao hard disk. Dakle, on se smjestio za intarzirani stočić na kome se
nalazio porodični kompjuter. Priključio je eksterni hard disk koji mu je dao stari hipik i
otpočeo svoju pretragu. Pošto je eksterna memorija bila skoro prazna, nije mu dugo
trebalo da otvori folder s video snimkom (IMG_5662. MOV) koji je traţio.

Pustio je film, očigledno sniman mobilnim telefonom i ostao skamenjen tri minuta,
koliko je trajao snimak. Nije vjerovao svojim očima! Kejt je bila pripijena uz jednog čovjeka
koga nije poznavao. Ljubili su se, milovali, gledali zaljubljeno poput tinejdţera.

- NE!
Dograbio je prvi predmet koji mu je došao pod ruku - porcelansku šolju prepunu
olovaka - i tresnuo je o zid. Zvuk lomljenja uplašio je Klovisa koji se sakrio ispod niskog
stola. Metju je zatvorio oči, stavio lice među ruke i dugo ostao tako preneraţen. Uništen.
To nije moguće...
Podigao je glavu. Mora da postoji neko objašnjenje. Ĉak i najočigledniji prizori mogu
ponekad da imaju skriveni smisao. Prvo, od kog datuma je film? U svojoj poruci Ema kaţe
da ga je upravo snimila. Znači bilo je to 23. decembra 2010. ujutru, što znači samo jedan
dan prije Kejtine nesreće i smrti. Zatim mjesto. Drveni elementi ga podsjećaju na Gril 23 ili
Mekintis u koje su išli ponekad, ali kad se pogleda malo bolje, ogledalo i zidni sat se ne
uklapaju sa ove dvije adrese. Tip: visok, plava kratka kosa, crna koţna jakna. Da li ga
poznaje? Moţda, ali nije mogao da poveţe njegovo lice s nekim imenom. Njihovo
ponašanje, najzad, nešto što je najteţe podnio. Kejt je voljela tog čovjeka, to je toliko
upadalo u oči. Njihovo zajedništvo je bilo očigledno, dah im se miješao, njihova dva srca
proţimala je ista strast. Otkada traje ova veza? Kako to da nije posumnjao?
Stisnuo je pesnicu obuzet bijesom i ogromnim razočaranjem. Kejt, ljubav njegovog
ţivota, izdala ga je i on to saznaje tek sada, godinu dana poslije njene smrti! Osjećanje
izdaje ustupilo je mjesto gađenju. Još uvijek u šoku, on se odvukao do verande i otvorio
staklena vrata. Trebalo mu je svjeţeg vazduha, kao roniocu koji je isuviše dugo ostao u
apneji. Ubrzano je disao, noge su mu se oduzimale i on se srušio na jednu baštensku
stolicu. Tijelo mu je podrhtavalo od jecanja, suze su mu tekle niz lice, a da nije mogao da
ih zaustavi. Kiseli okus mu se pojavio u ustima.
Odjednom se iz salona začuo povik.
- Tata, tata, kupili smo ti jabukovaču i medene kolačiće u obliku čovječuljka! -
povikala je Emili izletivši na terasu.
Baci mu se u naručje i on spusti lijepo lice svoje kćerkice u jamicu ispod vrata, brišući
istovremeno suze rukavom.
Ejpril primijeti da je ţalostan i ispitivački ga pogleda.

99

- Pri-ča-ću ti - podijeli tiho riječi na slogove kako bi ona mogla da mu pročita sa
usana.

- Jesi li uspio da popraviš kompjuter, tata?
Odmahnuo je glavom.
-Ne, mrvice, ah nije strašno.
- Ţao mi je - rekla je obarajući tuţno pogled.
- Takve stvari se dešavaju, srce. Svi prave greške. To će ti sluţiti za nauk sljedeći put.
- Da, sigurno! - odgovorila je podiţući svoje lijepo lice ka suncu.
Kao i uvijek, previše svjetlosti bi je nagnalo na kijanje.
-Na zdravlje, bebo.
- Nisam više beba!
To kijanje...
Metju je zaškiljio, potom se skamenio, prikovan na mjestu zbog jednog sjećanja koje
mu je poput munje bljesnulo pred očima.

***

Šest mjeseci ranije, 4. jula 2011. na dan nacionalnog praznika, prihvatio je bio poziv
Rakel Smit, jedne od svojih koleginica na Harvardu, koja je organzovala roštilj u svojoj
vikendici na Kep Kodu: bivšem svjetionku na kraku morskih stijena, s okeanom koji se
pruţa u nedogled. Dok su se muškarci bavili roštiljem, ţene su ćaskale pored vode a djeca
se igrala u svjetiniku, pod nadzorom jedne porodične dadilje.

- Ko ţeli piletinu? Ko će hot-dog? - povikao je svima Dejvid Smit, jedan simpatični
tip, uvijek jednako raspoloţen, koji je radio kao ljekar opšte prakse u Ĉarlstaunu.

Odjednom su četiri djevojčice istrčale iz svog skrovišta i pohitale ka hrani. Bio je
predivan ljetnji dan. Sunce je jako prţilo. Stigavši na svjetlost, Emili je stavila ruku na usta
i kihnula u nekoliko mahova.

- To joj se dešava svaki put kad iz sjenke izađe na sunce - primijetio je Metju. - Ĉudno
je, zar ne?

-Ne uzbuđuj se - rekao mu je Dejvid. To je poznati fenomen: od svjetlosti kija
otprilike svaka četvrta osoba. To je beningna genetska osobenost. U medicini se to naziva
fotosenzitivno refleksno kijanje.

- Kako to objašnjavaš?
Ljekar je zavitlao u vazduhu svojom dugačkom viljuškom sa šniclom, kao da se
nalazi pred crnom tablom.
- Dobro, vidiš, optički nervi se nalaze blizu velikog nerva u glavi: nerv trigeminus
koji kontroliše senzibilitet čitavog lica. On, primjera radi, omogućava proizvodnju suza i
pljuvačke kao i izraze lica. I upravo ovaj nerv pokreće kijanje.
- U redu - prihvatio je Metju.
Dejvid je nastavio pokazujući na sunce.
- Tokom naglog dotoka svjetlosti kod izvjesnih osoba se javlja interferencija između
dva nerva: svjetlost stimuliše optički nerv koji stvara “kratak spoj” sa nervom
trigeminusom i izaziva kijanje.
- Kao dva elektična provodnika?
- Razumio si, ortak.
- I siguran si da nije opasno?
- Apsolutno! To je samo urođena anomalija glavnog nerva. Uostalom, sigurno i ti
patiš od ovog problema, je l‟ tako?
- Ne, uopšte, nikada to nisam osjetio.
- Onda je Kejt to morala da ima, sigurno.

100