Naslov originala George Orwell Keep the Aspidistra Flying (1936)
Džordž Orvel SAMO NEK ASPIDISTRE LETE OTVORENA KNJIGA Beograd, 2012.
Džordž Orvel SAMO NEK ASPIDISTRE LETE
Samo nek aspidistre1 lete Uvod Iako pričam glasovima ljudi i anđela, i nemam novca, postao sam govoreći mesing, misleće cimbalo. Iako imam dar proricanja i razumem sve misterije i posedujem sve znanje; iako imam svu veru, toliku da mogu pomerati planine, i nemam novca, ja sam ništa. I iako sam dao sve svoje bogatstvo da nahranim siromašne, i iako sam dao da mi se telo sahrani, i nemam novca, to mi nije ništa donelo. Novac trpi dugo, i tu je dobar, novac nije sujetan, novac se ne razmeće, nije naduvan, ne ponaša se neprilično, ne traži sebi sličnog, ne možeš ga lako isprovocirati, ne misli ti zlo; ne raduje se grehu, nego istini; nosi sve stvari, veruje u sve, nada se svemu, izdržava sve... i onda, poredeći veru, nadu i novac, to troje; shvatam da je od svih najveći novac. I corintiansa2 XIII (adaptirano) 1 U to vreme retka japanska biljka, statusni simbol u Engleskoj 2 Prva poslanica
Prvo poglavlje Sat je otkucao pola tri. U maloj kancelariji iza Mek Kenijeve knjižare, Gordon Komstok, poslednji izdanak porodice Komstok, star dvadeset devet godina i već pojeden od moljaca, preturao je po stolu i uzeo paklicu Plejer Vejtsa, otvorio je i zatvorio palcem. Zvonjava drugog, daljeg sata, sa Princa od Velsa preko puta, parala je mirni vazduh. Gordon se potrudio da sedne pravo i gurnuo paklicu u unutrašnji džep. Goreo je od želje da zapali. Ali ostale su mu samo četiri cigarete. Danas je bila sreda i znao je da neće imati novca do petka. Bilo bi isuviše teško da bude bez duvana večeras i sutra. Unapred neraspoložen zbog sutrašnjeg dana bez cigareta, ustao je i otišao do vrata (bio je krhke građe, osetljivih kostiju i nesigurnog hoda). Njegov kaput je imao rupu na desnom laktu i nedostajalo mu je srednje dugme; flanelske pantalone bile su flekave i oštećene. Čak i izdaleka bi bilo jasno da je njegovim cipelama neophodna popravka. Novac mu zazveča u pantalonama kad je ustao. Znao je tačno koliko ima novca unutra. Pet novčića od pet penija, dva novčića od pola penija i Džoi. Stao je, izvadio jadni novčić i pogledao ga. Vražja beskorisna stvar! Koja je budala bio kad ga je uzeo! To mu se dogodilo juče, dok je kupovao cigarete. ,,Ne smeta Vam, gospodine, da vam ovako vratim kusur?“- rekla mu je mala kučka od prodavačice. I naravno da joj je dozvolio. ,,Ma naravno da ne smeta.“- rekao je. Koja budala, jebena budala! Srce mu se steglo kad je shvatio da ima samo pet penija i petoparac koji nije mogao da koristi. Jer, šta biste mogli da kupite za petoparac? To nije novčić nego odgovor na zagonetku. Izgledaš kao budala kad ga izvadiš iz džepa, sem ako nije u gomili drugih novčića. ,,Koliko?“- kažeš ti. ,,Petoparac“, kaže prodavačica. Onda kreneš da ga loviš po džepu, tu malu apsurdnu stvar, koja ti se sama od sebe zalepi za prste kao u tajdl vinku3 . Prodavačica frkne. Odmah vidi da ti je to poslednji petoparac koji imaš. Vidiš taj njen pogled i misliš pita li se da li ima na njemu ostataka Božićnog pudinga. Onda pogledaš gore i shvatiš da više nikada nećeš ići u tu radnju. Ne! Neću trošiti Džoija. Dva novčića od pola penija mi je ostalo - dva puta po pola penija do petka. Bilo je to ono pusto vreme posle večere, kada nije bilo toliko gostiju. Bio je sam sa sedam hiljada knjiga. Mala mračna soba, obojena mirisom prašine i trulog papira, koju je dobio od kancelarije, bila je ispunjena do vrha knjigama, uglavnom starim i beskorisnim. Na vrhu polica, blizu plafona, četiri toma prastarih enciklopedija ležali su naslagani na strani, nalik na mrtvačke sanduke. Gordon 3 Popularna društvena igra
pomeri plavu prašnjavu zavesu koja je služila umesto vrata ka drugoj sobi. Ova soba, bolje osvetljena od prethodne, bila je biblioteka. To je, naravno, bila jedna od onih biblioteka ,,za dva penija bez depozita”, ona koju su knjiški moljci obožavali. U njoj nije bilo drugih knjiga osim romana. Ali, KAKVIH romana! To je, naravno, bila glavna stvar. Preko osamsto naslova je bilo poređano sa tri strane prostorije na policama koje su dosezale do plafona, red iznad reda kitnjastih rikni, koje su izgledale kao šarene gradivne cigle zida. Bili su poređani po alfabetnom redu. Arlen, Barongs, Diping, Delm, Frankau, Golsvorti, Gibs, Pristli, Saper, Wolpol. Gordon ih je gledao sa inertnom mržnjom. U ovom trenutku je mrzeo sve knjige, a pogotovo romane. Užasavao se od pomisli na sve to sirovo, nezrelo đubre koje je bilo naslagano na jednom mestu. Ljigavština, jeftina ljigavština. Osamsto primeraka ljigavštine ga je okruživalo - i plafon mu se činio prekriven ljigavštinom. Ta misao mu je bila surova. Krenuo je napred i prošao kroz otvorena vrata u prednji deo radnje. Kosu je nameštao u hodu. To je bila stvar navike. Ipak, moglo je biti devojaka sa druge strane staklenih vrata. Gordon nije baš bio neki lepotan. Bio je visok svega metar šezdeset, i pošto je uvek imao dugu kosu, to je stvaralo utisak da mu je glava nešto veća nego što bi trebalo da bude. On je bio svestan toga da je sitan. Kada je znao da ga neko gleda, ispravio bi se i isprsio u celom onom nekaste-prokleti-svi stavu koji krasi niske ljude. Ipak, nije bilo nikoga napolju. Prednja soba, za razliku od ostatka prodavnice, bila je uglačana i izgledala je ekskluzivno, sadržala je oko dve hiljade knjiga, ne računajući one u izlogu. Sa desne strane bila je staklena polica sa dečjim knjigama. Gordon je sklonio pogled sa zverskog Rakshameskog zaštitnog omota knjige vilenjačke dece koja se igraju sa Vendli na proplanku punom zvončića. Piljio je kroz staklena vrata. Memljiv dan u kom se i vetar pojačavao. Nebo je bilo olovno, a kaldrma ljigava. Bio je to dan svetog Andreja, trinaesti novembar. Mek Kenijeva radnja je bila na uglu, na nekoj vrsti bezobličnog skvera gde su se četiri ulice ukrštale. Levo od vrata stajao je veliki brest, sad bez lišća; njegove mnogobrojne grančice su pravile čipku kao u sepiji, obojenu prema nebu. Prekoputa, pored Princa od Velsa, bio je visoki zid izlepljen reklamama za novu hranu i nove lekove. Galerija monstruoznih, izveštačenih i praznih lica, punih nekog nestvarnog optimizma. Q.T. sos, Trajvet krispi doručak (,,dečica žele krispi Travert“), Kengur burgundi, Vitamalt čokolada, Boveks. Od svih njih, Gordona je najviše nervirao Boveks. Pacoliki službenik sa debelim naočarima i kosom kao jeftinom perikom, sedeo je u ćošku i kezio se nad kriglom Boveksa. „Sto u uglu uživa u obroku uz Boveks“ - bio je slogan. Gordon promeni ugao gledanja. Sa prašnjavog stakla gledalo ga je vlastito lice, ne tako lepo. Nije još ni trideset imao, a izgledao je kao da su ga pojeli moljci. Veoma bled, sa gorkim, neiskorenjivim borama. Visoko čelo, koje ljudi obično
zovu ,,dobrim“, i špicasta brada činili su njegovo lice više kruškastim nego ovalnim. Kosa mišije boje i razbarušena, usta ne toliko umiljata, oči boje lešnika koje su vukle na zeleno. Sad ponovo proširi ugao gledanja. Mrzeo je ogledala ovih dana. Napolju je sve bilo sumorno i zimsko. Tramvaj nalik na promuklog čeličnog labuda, kreštao je dok je išao po šinama i gazio ostatke mokrog lišća. Grane bresta su se mrsile naginjući ka istoku. Plakat koji je reklamirao Q.T. sos bio je pocepan pri vrhu, traka papira je lepršala na vetru kao pobednička zastavica. U poprečnoj ulici desno, ogolele topole su se povijale od vetra. Gadan sirovi vetar. Bilo je nešto preteće u njegovom zvuku, kao da je najavljivao bes zime. Dva stiha su pokušavala da se rode u Gordonovoj glavi. Grubo rečeno nekakav vetar - na primer preteći vetar? Ne, bolje opasni vetar. Opasno vetar duva preko - ili bolje fijuče, preko, na primer nekakve topole - pokorne topole? Ne, bolje gipke topole. Asonanca zbog gipki i opasni? Nema veze. Gipke topole tek ogoljene. Super. Oštro opasni vetar savijao je Tek ogoljene gipke topole. Odlično. „Savijao je” slagalo se sa „topole”; ipak, uvek imaš i „gore” za koji svi pesnici još od Šosera traže rimu. Ali, inspiracija u Gordonovoj glavi nestala je u trenutku, kako se i pojavila. Preturao je po novcu u džepu. Par penija i Džoi - petoparac. Mozak mu je bio ispunjen čamotinjom. Nije mogao da računa na rime i stilske figure. Nije mogao sa samo par penija u džepu. Pogled mu se ponovo fokusirao na plakate napolju. Imao je svoj lični razlog zašto ih je mrzeo. Mehanički je pročitao slogane na njima. „Kengu burgundy - vino Brita”, „Astma ju je gušila!” ,,Q.T. sos čuva osmeh na Habinom licu”, „Pešačite ceo dan sa Slab Vitamaltom!” „Krv kat - cigarette za ljude koji vole prostranstva”, „Dečica žele krispi Travert“, „Sto u uglu uživa u obroku uz Boveks“. Ha! Moguća mušterija, konačno. Gordon se ispravio. Stojeći pored vrata, mogli ste mirno da gledate napolje bez straha da ćete biti primećeni. Pogledao je pažljivo potencijalnu mušteriju. Pristojan sredovečni čovek, crno odelo, polucilindar, kišobran i akt tašna, provincijski pravni zastupnik ili gradski službenik, virio je kroz izlog velikim bledim okruglim očima. Na licu mu je bio izraz krivca. Gordon mu je pratio pogled. Ah! To je bilo to! Pikirao je D.H. Lorensa u uglu izloga. Tražio je malo prljavštine, zar ne? Čuo je za lejdi Četerli izdaleka. Ima loše lice, pomisli Gordon. Bledo, smrknuto, depresivno, loših crta. Velšanin na prvi pogled, nekonformista, ako ništa drugo. Imao je regularne vrećaste bore oko usta. Kod kuće je predsednik lokalne lige puritanaca ili komiteta za obalnu budnost (gumene papuče i električni pendrek kojim udara parove kojise ljube na plaži), a sad je u gradu došao u provod.
Gordon je poželeo da čovek uđe u radnju. Da mu proda „Zaljubljenu ženu“. Koliko bi ga to razočaralo. Ali, ne! Velški pravni zastupnik ga je izneverio. Nabio je kišobran pod mišku i okrenuo je izlogu svoju pravednu guzicu. Ali bez sumnje će se večeras, kada mu tama sakrije crvenilo i stid, ušunjati u jedan od onih seksi šopova i kupiti „Visokog Džinksa u pariskom manastiru“ Sedi Blekiz. Gordon se pomerio sa vrata prema policama sa knjigama. Na policama sa leve strane vrata bile su nove i relativno nove knjige - tračak jarkih boja čija je poenta bila da privuče pogled bilo koga ko je gledao kroz izlog. Njihove uglađene, a neprimećene korice kao da su pozivale sa police: „Kupi me, kupi me!“ Sveže novinarske priče - večno mlade neveste, koje su čeznule za nožem za papir koji bi ih deflorisao - i već stare vesti, kao na primer mlade udovice, u cvetu mladosti, iako ne više nevine. Tu i tamo, tuce nekih patetičnih priča o usedelicama, ,,odabrane“ knjige koje govore o tome kako one još čuvaju svoju nevinost. Gordon je skrenuo pogled sa tih ,,odabranih“. Budile su loša sećanja. Jedina bedna mala knjiga koju je objavio pre dve godine, prodata je u tačno sto pedeset i tri kopije i tad je ušla u ,,odabrane“. Čak i kao ,,odabrana“, nije prodavana. Prošao je pored police sa novim knjigama i stao pored police koja je bila tačno nasuprot, police sa polovnim knjigama. Sa desne strane bila je polica sa poezijom. Ispred njega je bila proza, mnogo ostataka. Odozgo na dole bile su poređane od čistih i skoro novih, do upotrebljenih i bezvrednih. U svakoj knjižari je postojala ta darvinistička borba u kojoj su dela živih pisaca bila u nivou očiju, a dela mrtvih visoko ili nisko - ili dole u Geheni4 ili gore na tronu, ali uvek van mesta gde bi trebalo da budu primećene. Na donjoj polici su ,,klasici“ izumrlih viktorijanskih čudovišta, prilično pohabani. Skot, Karlajl, Meredit, Ruskin, Peter, Stivenson - jedva da si mogao da pročitaš imena sa izbledelih i oštećenih rikni. Na gornjim policama, skoro van vidnog polja, spavale su debeljuškaste biografije kneževa. Ispod njih, još prodavane i zato stavljene na dohvat ruke, bile su ,,religijske“ knjige - sve sekte i uverenja, pomešani nasumice zajedno: „Svet posle“, autora Duhovne-ruke-me-dotakoše, Din Fararov „Život Hrista“, „Isus prvi rotarijanac“, Otac Hilari Česnat i njegova poslednja knjiga o R.C. propagandi. Religija je uvek bila isplativa za prodaju. Ispod nje, tačno u visini očiju, nalazila se moderna literatura. Pristlijeva poslednja knjiga. Dinkijeve knjižice prepisanih ,,sredina“. Veseli ,,humor“ Herberta, Noksa i Milna. Bilo je tu i nekih stvari za prefinjeni ukus. Priča ili dve Hemingveja i Virdžinije Vulf. Mudre pseudo - Srečijeve poučne biografije. Prenaduvane i refinisane knjige o čitavim slikarima i čitavim pesnicima, napisane od strane tih, 4 Gehena je dolina Hinom koja se nalazila izvan zidina Jerusalima. U I veku Gehena se koristila kao smetlište, za spaljivanje otpadaka iz Jerusalima. Tela uginulih životinja, takođe, bacana su u tu dolinu da ih proguta vatra sa dodatkom sumpora, kako bi se pomoglo sagorevanju
parama nakrcanih mladih zveri, koje tako graciozno klize od Itona do Kembridža i od Kembridža u književne magazine. Tupim pogledom je piljio u zid knjiga. Mrzeo ih je sve, stare i nove, ozbiljne i neozbiljne, ohole i skromne. Sam pogled na njih ga je podsećao na njegovu jalovost. Eto, smatrao je sebe za ,,pisca“, ali nije čak ni mogao da ,,piše“! Nije bio problem u tome da nađe izdavača; on ništa nije stvarao, ili skoro ništa. Sva ta opšta zbrka na policama - pa, ako ništa, barem to postoji; bilo je to dostignuće svih vrsta. Čak su i Dels i Dipings praktično izbacivali hektar štampe godišnje. Ali to su bile naduvano ,,kulturne“ knjige, koje je on najviše mrzeo. Knjige kriticizma i beletristike. Vrsta knjiga koje ti, parama nafatirani kreteni sa Kembridža, pišu gotovo u snu - i koje bi i Gordon mogao da napiše da je imao malo više novca. Novac i kultura! U zemlji kao što je Engleska ne možeš biti obrazovan i kulturan ako nemaš dovoljno novca da se učlaniš u konjički klub. Istim instinktom kojim dete pomera klimavi zub, uzeo je kitnjastu knjigu - neki aspekti italijanskog baroka - otvorio je, pročitao pasus, i vratio je na policu sa pomešanim gađenjem i zavišću. To razorno sveznanje! Ta škodljiva, lažno obrazovana uglađenost! I novac koji je potreban za to! U stvari, šta uopšte tu postoji sem novca? Novac za dobro obrazovanje, novac za uticajne prijatelje, novac za slobodno vreme za razmišljanje, novac za put u Italiju. Novac piše knjige, novac ih prodaje. Bože, nemoj mi davati pravednost, o, Bože, daj mi pare, samo pare. Zvecnuo je novčićima u džepu. Imao je skoro trideset i nije uradio ništa. Samo mizerna zbirka poezije koja je prošla ko bos po trnju. I od tad, cele dve godine, borio se u lavirintu jezivih knjiga koje nikad ne idu daleko i znao je da ni on neće otići daleko sa njima. Bio je to nedostatak para, jednostavno, nedostatak para ga je onemogućavao da piše. Za to se držao kao pijan plota. Pare, pare i samo pare! Možeš li napisati čak i petparačku priču bez para koje bi ti dale lagodnost? Inventivnost, energija, smisao za humor, stil, šarm - sve je to moralo biti podmazano kešom. Ipak, kako je gledao po policama osećao se malo lakše. Toliko knjiga je bilo izbledelo i nečitko. Na kraju krajeva, svi smo mi u istom sosu. Memento mori5 . I vas i mene i sve ogavne mladiće Kembridža čeka zaborav; bez sumnje zadesiće i te ulickane klince sa Kembridža. Gledao je na klasike pored svojih nogu koje je pregazilo vreme. Mrtvi, svi su mrtvi. Karlajl i Ruskin, Meredit i Stivenson - svi su mrtvi, neka trunu u miru. Pogledao je na izbledele naslove. Skupljena slova Roberta Luisa Stivensona! Gornja ivica bila je crna od prašine. Umetnost privlači prašinu, u prašini će i završiti. Gordon udari po rikni Stivensona. Jesi li tu, stara barabo? Sad si mrtav ladan, ako bi neki Škot to mogao biti. Ping! Zvono prodavnice. Gordon se okrenu. Dve mušterije, za biblioteku. 5 Seti se smrti
Potištena žena nižeg staleža, spuštenih ramena, kao štrokava patka koja mulja po đubretu, uletela je unutra, noseći nekakvu pletenu korpu sa sobom. Iza nje upao je vrapčić od žene, rumenih obraza, srednje-srednje klase, noseći u ruci „Sagu o Forsajtima“ - naravno sa prednjom koricom okrenutom tako da prolaznici mogu da vide koliko je ona obrazovana. Gordon je skinuo kiseli izgled sa lica. Pozdravio ih je toplim pozdravom, nalik na onaj koji porodični doktori primenjuju. Naravno, bile su mu stalne mušterije. – Dobar dan, gospođo Viver. Dobar dan, gospođo Pen. Kakvo grozno vreme, zar ne? – Strašno. – reče gospođa Pen. Stao je sa strane da ih pusti da prođu. Gospođa Viver prodrma korpu i iz nje ispade na pod veoma korišćena knjiga Etel M. Del - Srebrno venčanje. Ptičije bistro oko gospođe Pen pogleda u to. Iza leđa gospođe Viver smejela se Gordonu od uva do uva. Del! Kakvo đubre! To su knjige koje niže klase čitaju! Razumno je uzvratio smešak. Prošli su u biblioteku smejući se. Gospođa Pen je stavila „Sagu o Forsajtima“ i okrenula svoje vrapčije grudi prema Gordonu. Uvek je bila ljubazna prema njemu. Zvala ga je gospodin Komstok, i uvek je pričala o knjigama sa njim. – Nadam se da ste uživali u „Sagi o Forsajtima“, gospođo Pen. – Kakvo SAVRŠENSTVO literature je ta knjiga, gospodine Komstok! Da li znate da je čitam već četvrti put? Klasika, stvarno klasika! Gospođa Viver je ronjala po knjigama, toliko zaluđena da nije shvatala da su poređane po alfabetnom redu. – Ne znam šta da uzmem ove nedelje, šta nisam... – mrmljala je sebi u bradu – Moja ćerka predlaže da dam šansu Dipingu. Ona veoma voli Dipinga, moja ćerka, da. Ali moj zet, vidiš on više voli Berousa, ne znam, nisam sigurna. Grč je prešao preko lica gospođe Pen na samo pominjanje Berousa. Okrenula je protestno leđa gospođi Viver. – Ja osećam, gospodine Komstok, da ima nešto VELIKO u Golsvortiju. On je tako širok, tako univerzalan, ali u isto vreme toliko pravi Englez u duši, toliko ČOVEČAN. Njegove knjige su stvarno LJUDSKA svedočanstva. – A i Pristli takođe – reče Gordon. – mislim da je on sjajan pisac, zar ne? – Oh, naravno da jeste! Toliko veliki, širok, human i toliko jak Englez! Gospođa Viver se osmehnu i time pokaza tri usamljena žuta zuba. – Mis’m da bi mi možda leg’o bolje nek novi Del. – reče gđa Viver. – Imaš još nekoga Dela jer takoj? Baš volem da čitam Dela, moram ti priznati. To isto i
ćerki kažem, kažem njoj ja „Ostav me ti Dipingsa i Berouza, dajder mi Dela“ – Ding-dong, Del! Kneževi i bičevi za pse! Oči gospođe Pen pokazivale su jaku ironiju. Gordon joj istom uzvrati. Izdržaće sa njom. Barem je dobra i stalna mušterija. – Oh, naravno, gospođo Viver. Imamo celu policu punu Etel M. Dela. Da li biste hteli možda „Želja njegovog života“? Ili ste, možda, već to čitali. Ako jeste, preporučujem Vam „Oltar časti“. – Da li možda imate Hju Volpolovu poslednju knjigu? – reče gospođa Pen – Nekako sam u raspoloženju ove nedelje za nešto epsko, nešto VELIKO. Sad Volpol je stvarno VELIKI pisac, stavljam ga u isti rang kao i Golsvortija. Ima nešto VELIKO u njemu. I toliko je human. – I toliko veliki Englez. – reče Gordon. – Da, da, naravno i toliko veliki Englez! – Mism da ću sad d’uzmem „Put orla“ opet. – reče gospođa Viver konačno. – To ti nekako nikad ne dosadi, zar ne? – Sigurno je zadivljujuće popularan. – reče Gordon, diplomatski, gledajući u gospođu Pen. – Uu zaadiiivljujućeee! – ponovila je ironično gospođa Pen, gledajući Gordona pravo u oči. On im uze po dva penija i posla ih srećne kući; gospođu Pen sa Volpolovim „Bitangom Herisom“ i gospođu Viver sa „Putom orla“. Malo posle toga šetkao se napred-nazad do police sa poezijom. Melanholična fascinacija kao da je izbijala iz tih polica. Njegova bezvredna knjiga bila je tu. Naravno, daleko gore među onima koje niko neće. Miševi Gordona Komstoka; mali broš format, cena tri i po penija, ali se sad prodavala za peni. Od trinaest kritičara koji su pisali o njoj (Tajmsov kritičar je rekao da je „veoma obećavajuća“) niko izgleda nije preterano obratio pažnju na taj naslov. A dve godine je već bila u Mek Kenijevoj knjižari, a nijedan kupac, nijedan jedini je nije uzeo. Bilo je između petnaest i dvadeset polica sa poezijom. Gordon ih je sa prezirom gledao. Većinom su to bile gluposti. Malo iznad linije očiju, već na svom putu ka raju i zaboravu, bili su prošlogodišnji pesnici, zvezde svoje rane mladosti Jejts, Dejvis, Hausman, Tomas, De la Mare, Hardi. Mrtve zvezde. Ispod njih, tačno u liniji očiju, bila su piskarala ovog trenutka. Eliot, Paund, Oden, Kembel, Dej Luis, Spender. Veoma, veoma loša piskarala. Mrtve zvezde gore, loša piskarala dole. Da li će se ikada više roditi pisac vredan čitanja? Ali Lorens je potpuno dobar i Džojs je, čak i bolji, od kako je izgubio koju dasku u glavi. I ako se pojavi pisac vredan čitanja, da li ćemo ga primetiti ili ćemo ga samo baciti u smeće?
Cing! Zvono na vratima. Gordon se okrenu. Još jedna mušterija. Mladić u svojim dvadesetim, nakarminisanih usana, zalizane kose, obučen po poslednjoj modi. Lovator, očigledno. Imao je tu zlatnu auru. Bio je već pre u radnji. Gordon se prebaci u svoj ljubazni servilni stav koji je imao prema mušterijama. Ponovio je ono što je govorio svaki dan. – Dobar dan. Mogu li Vam pomoći? Da li tražite nešto određeno? – Ne, ne, stvavno. – meko r, možda folira. – Mogu li samo da VAZGVEDAM? Nisam mogao pvosto odoveti vasem izvogu. Toviko mnogo vovim knjige i knjizave! Kao da samo upvivam u njih, haha! Onda i isplivaj, kicošu. Gordon se kulturno nasmeja, kao i jubitelj knjiga drugom ljubitelju. – Oh, naravno, molim Vas. Mi volimo ljude kojirazgledaju. Da Vasslučajno ne zanima poezija? – Oh, navavno! Ja obozavam poeziju! Pa naravno, mala snobčina. Bio je tako kvaziumetnički obučen. Gordon mu dodade crvenu knjižicu sa police. – Ovo Vam je sada hit. Može vas zainteresovati. Prevodi su u pitanju, nešto što do sad nije bilo često kod nas. Prevodi jednog bugarskog pesnika. Veoma suptilno. Ne ostavljaj ga samog. To je pravi način sa mušterijama. Nemoj ih požurivati; nek traže dvadesetak minuta; posle će se posramiti i kupiti nešto. Gordon ode do vrata diskretno se pomerajući sa puta kicošu. Opet, to je radio nonšalantno, kao da je sve slučajno. Napolju je ljigava ulica izgledala siva i turobna. Odnekud, iza ugla, čuo se bat kopita, hladan i prazan zvuk. Nošen vetrom, dim iz dimnjaka se previjao preko mokrih krovova. Ah! Oštar vetar je savijao topole, tek posađene. Uz taj dimom zagušen vazduh kojise polako savijao po gradu. Dobro je. Ali, momenat je prošao. Ponovo je pogledao ka plakatima preko puta. Hteo je da se nasmeje glasno koliko su bili plitki, mrtvi, a živi, toliko neprivlačni. Mislio je kako je IKO mogao da bude privučen njima. Kao sukubiji6 sa bubuljičavim zadnjicama. I oni su ga bacali u depresiju. Prljavi novac, svuda samo prljavi novac. Bacio je kratak pogled ka kicošu, koji je batalio poeziju i prešao na skupu veliku knjigu o ruskom baletu. Držao ju je pažljivo svojim ružičastim manikiranim prstima, kao što veverica drži lešnik, proučavajući fotografije. Gordon je poznavao njegovu vrstu. To su bili ti mladi prebogati ,,umetnici“. Ne, on nije bio umetnik, nego samo interesent za umetnost, stalni posetilac ateljea i raznosilac tračeva i skandala. I pored sveg kicošenja, mladić je bio lep. Koža na vratu mu je bila svilenkasta i glatka kao unutrašnjost kakve školjke. Ne možeš imati takvu kožu a da ne plaćaš tretmane 6 Legendarni demon, prikazan kao zavodnica
petsto funti godišnje. Neki šarm je imao, onakav glamur kakav su imale puniše. Novac i šarm, ko bi ih sad rastavio. Gordon pomisli na Ravelstona, svog šarmantnog bogatog prijatelja, urednika Antihrista, kome je bio veoma privržen i koga nije viđao češće od jednom u nekoliko dana; i Rozmeri, svoje devojke, koja ga je volela, obožavala, kako je tvrdila, i koja u isto vreme nikada nije spavala sa njim. Novac ponovo. Sve je to bio novac. Svi međuljudski odnosi se kupuju novcem. Ako nemaš novac, ljude neće biti briga za tebe, žene te neće voleti. Možda će te malo i voleti, možda ćeš im i značiti ali to će biti toliko malo da će biti zanemarljivo. I koliko su u stvari bili u pravu! Jer kad si švorc logično je da si nevoljen. Iako govoriš jezicima ljudi i anđela. Ali, ako nemam novca ja NE PRIČAM jezikom ljudi i anđela. Ponovo je gledao plakate. Stvarno ih je sad mrzeo. Taj za Vitamalt na primer! „Planinarite ceo dan uz štanglu vitamalta!“ Mladi par, dečak i devojčica, u čistoj opremi za planinarenje, kose koju nosi vetar, penju se sa stilom uz Saseški predeo. Lice te devojke! Koliko je veštački i grozno ozareno! Tip devojke koja traži čistu i jednostavnu zabavu. Odeću joj je nosio vetar. Imala je uski šorc kaki boje, ali to nije značilo da je možeš štipnuti za zadnjicu. A pored njih - ugaoni stočić. „Ugaoni stočić uživa u hrani uz Boveks“. Gordon je proučavao plakat sa neskrivenim gađenjem. Idiotsko lice koje se smejalo, nalik na lice samozadovoljnog pacova, zalizana crna kosa, smešne naočare. Ugaoni stočić, naslednik vekova, pobednik Vaterloa, ugaoni stočić, ono što bi moderni čovek i njegov gospodar želeli da budu. Poslušan mali sluga, sedi u nalickanom svinjcu, pije Boveks. Lica koja su vetar i kiša isprali. Tramvaj je drndao preko trga, a sat na Princu od Velsa je otkucao tri. Dve stare prilike, klošar ili prosjak i njegova žena, u dugim masnim i prljavim kaputima koji su stizali do zemlje, vukli su se prema knjižari. Kradljivci knjiga, tako su izgledali. Bolje da obratim pažnju na kutije napolju. Starac je ostao na trotoaru par metara od vrata radnje, a njegova žena je ušla u knjižaru. Otvorila je vrata i pogledala u Gordona, dok joj je seda masna kosa padala preko lica, dajući mu nekako zlobni izraz. – Kupuješ knjige, a? – uzviknu skoro zapovednički. – Ponekad zavisi koje su knjige u pitanju. – Sjajne, divne knjige imam da znaš. Ušla je i zalupila vrata. Kicoš je bacio pogled preko ramena i sa izrazom gađenja se pomerio nekoliko koraka dalje, u ugao. Starica izvadi prljavu torbu ispod kaputa. Prišla je sa nekim samopouzdanjem Gordonu. Osećala se na drevnu, drevnu prljavštinu. – Oš ih? – reče otvarajući torbu. – Za po funte uzmi sve. – Mogu li da vidim koje su knjige u pitanju, molim Vas?
– Ma DIVNE su knjige. – uzdahnu i naže se da skroz otvori torbu, što je proizvelo samo pojačavanje smrada koji je od nje dopirao. – Eve ti! – reče i gurnu Gordonu u lice gomilu prljavih knjiga. Bilo je tu izdanje priča Šarlot M. Jang iz 1884. Ali u katastrofalnom stanju. Gordon se revoltirano povuče unazad. – Ovo ne mogu kupiti – reče kratko. – Ne moš ih kupiti? Što ih ne moš kupiti? – Zato što su nam bezvredne. Ne možemo ih nikada prodati. – Što s’ mi onda rek’o da i vadim iz torbe, koji moj? – viknu starica besno. Gordon je zaobiđe ne bi li izbegao smrad i u tišini otvori vrata. Nije bilo svrhe svađati se. Bilo je takvih ljudi koji su svakodnevno ulazili u radnju. Starica izađe mrmljajući, besno nabivši torbu na leđa i pridruži se mužu. Zastala je na trotoaru da se iskašlje, što se moglo čuti i kroz zatvorena vrata. Lopta sluzi, nalik na beli jezik je polako sa njenih usana pala na zemlju ispred nje. Tad se dve kreature odvukoše dalje, nalik na tvrdokrilce u tim masnim prljavim kaputima iz kojih su samo cipele virile. Gordon ih je posmatrao kako odlaze. Oni su bili samo sporedni proizvod. Ispljuvci boga novca. Po celom Londonu stotine i hiljade njih su se vukli po prljavštini ljudskosti nalik na bube, sve do svog groba. Piljio je u nemilosrdnu ulicu. U ovom trenutku izgledalo mu je da u ulici nalik na ovu, u gradu nalik na ovaj, svaki oblik života je bez smisla i cilja. Osećaj dezintegracije, truleži, koji je tako specifičan za naše vreme, jako ga je obuzimao. Nekako se sve to mešalo sa plakatima preko puta. Gledao ih je sad mnogo otvorenije u ta kezeća lica. Na kraju krajeva, bilo je tu nešto više od gluposti, pohlepe i vulgarnosti. Boveks ti se smešio, kobajagi optimističan, lažnim belim zubima. Ali šta je bilo iza tog osmeha? Izolacija, praznina i sigurno prokletstvo. Ako si znao kako da gledaš, mogao si da vidiš da se iza te scene samozadovljstva i hedonizma, krije nagojena trivijalnost, da tu nema ništa sem užasne praznine i tajnog očaja. Posmrtna želja modernog sveta. Pakt samoubica. Glave gurnute u gasne komore u usamljenim kućicama. Francuska pisma i lekovi za smirenje. I odjek budućih ratova. Neprijateljski avioni koji lete nad Londonom. Duboki preteći zvuk propelera, zaglušujuće eksplozije bombi. Sve je to napisano na licima sa plakata. Nekoliko mušterija je stiglo. Gordon uzmače, ljubazno se klanjajući. Zvono na vratima se čulo. Dve dame srednje klase su bučno uletele unutra. Jedna u ružičastim i voćnim dezenima, u svojim tridesetim, pohotnih grudi koje su htele da ispadnu iz kaputića od veveričijeg krzna. Jako je mirisala na Parma vajolet parfem. Sa njom je išla sredovečna žena koja se osećala na kari ili neki od indijskih začina. Iza nje se provukao kao mačka, mračan, aljkav, stidljiv mladić. Bio je jedna od najboljih mušterija, usamljenički tip kojeg je ispunjavao stid ili strah da priča
sa bilo kim. Na neki čudan način je uvek imao bradu od tri dana. Gordon ponovi svoju uvežbanu rečenicu: – Dobar dan, da li Vam mogu pomoći? Da li tražite neku određenu knjigu? Devojka mu uputi iskren osmeh, ali je kari-žena odlučila da ga ignoriše. Zaobilazeći Gordona, odvukla je devojku do police sa novim naslovima u deo sa knjigama o psima i mačkama. Njih dve su odmah počele da vade knjige sa police i da pričaju preglasno. Kari-žena je imala glas oficira za obuku. Bila je, bez sumnje, ili žena nekog pukovnika ili udovica. Kicoš, još udubljen u knjigu o ruskom baletu, ponovo se povukao u ugao. Njegovo lice je jasno govorilo da će otići ako ga još neko bude uznemiravao. Stidljivi mladić je već sam pronašao put do police sa poezijom. Dve dame su manje-više bile česti posetioci knjižare. Uvek su gledale knjige o psima i mačkama, ali nikada nisu ništa kupile. Cele dve police ispunjavale su knjige o psima i mačkama. „Damski ugao“, kako je to stari Mek Keni zvao. Još jedna mušterija je ušla, zbog biblioteke. Ružna devojka u svojim dvadesetim, bez šešira, sva u belom, bledog, brbljivog, iskrenog lica, sa naočarima velike dioptrije. Bila je pomoćnik u hemijskoj laboratoriji. Gordon ponovo namesti svoje ljubazno prodavačko lice. Ona mu se osmehnu, i sa gracioznošću medveda, uputi se za njim u biblioteku. – Kakvu biste knjigu želeli ovog puta, gospođice Viks? – Pa... – reče, unevši mu se u lice. Njene crne izobličene oči gledale su u njega sa puno poverenja. – E, pa ono što bih STVARNO želela je neka divna, vruća ljubavna priča. Znate, nešto MODERNO. – Nešto moderno? Možda nešto Barbare Bedvorti, na primer? Da li ste čitali „Umalo devica“? – Ne, ne ona. Ona je isuviše teška. Ne mogu da svarim teške knjige. Ali, želim nešto, znate, nešto MODERNO. Znate, problemi u seksu i razvodi i tako nešto. ZNATE šta, zar ne? – Moderno, ali ne teško. – reče Gordon kao prostak prostaku. Pogledao je na deo za moderne vruće ljubavne priče. Bilo ih je preko tri stotine u biblioteci. Iz prednjeg dela knjižare dolazili su glasovi dve dame srednje klase, voćkaste, i karijevaste, dok su se raspravljale oko pasa. Uzele su jednu od knjiga o psima i pregledale fotografije. Glas mlade devojke je bio oduševljen fotografijom pekinezera, tako malog anđelčića slatkog mavog psića sa tim vevikim okicama cicko-mackastog mališana! Ali kari-žena, bez sumnje oficirska žena, rekla je da su pekinezeri balavi. Dajte joj pse koji imaju muda, pse koji žele da se biju, rekla je. Mrzela je te kućne mini pse i to je naglašavala. ,,Ti nemaš duše Berdelija, nemaš duše“- rekla joj je voćkasta žalostivo. Zvono na vratima se
ponovo oglasi. Gordon je dodao hemičarki „Sedam skarletnih noći“ i upisao joj u knjižicu. Ona iz otrcane kožne torbe izvadi novčanik i plati mu dva penija. Vratio se u prednji deo radnje. Kicoš je vratio knjigu na pogrešnu policu i nestao. Suvonjava žena oštrih crta lica i žustrih pokreta, neutralno obučena i sa naočarima zlatnog rama, gotovo sigurno feministkinja, ušla je i zahtevala knjigu gospođe Varton Beverli „Istoriju pokreta sifražetkinja7 “. Gordon joj je sa skrivenim zadovoljstvom rekao da nemaju tu knjigu. Pogledala ga je klasičnim pogledom mržnje prema muškom rodu i otišla. Mršavi mladić stajao je stidljivo u uglu, zabivši nos u sabrane pesme D.H. Lorensa, nalik na neku veliku pticu koja je nabila glavu ispod krila. Gordon je čekao pored vrata. Napolju, otrcan, ali elegantan stariji čovek crvenog nosa i sa šalom kaki boje oko vrata, preturao je po kutiji u kojoj su knjige od šest penija. Dve dame više srednje klase odjednom odoše, ostavljajući za sobom gomilu knjiga na stolu. Voćkasta cura je bacila letimičan pogled preko ramena na knjige o psima, ali ju je kari-žena odvukla, odlučna da ne kupi ništa. Gordon im otvori i pridrža vrata. Dve dame izletoše napolje, ignorišući ga. Gledao je njihove kvazi elitne zadnjice u krznenim kaputima kako odlaze. Stari crvenonosi čovek je pričao sam sa sobom dok je kopao po knjigama. Moguće da mu fali neka daska u glavi, pretpostavio je Gordon. Moguće da će da zdipi nešto ako ne obratim pažnju na njega. Vetar je dunuo jače, sušeći ljigave ulice. Malo se oraspoložio. Uhvaćen vetrom, polupocepani deo plakata Q.T. sosa se vijorio kao neka blesava zastava. Ah! Oštro besni vetar brije oko nas Savija topole zasađene tek I tamne iz dimnjaka trake Vrtlog ludi prave, vazduh ih nosi I pocepane postere vijori Nije loše, uopšte nije loše. Ali nije imao ideju kako da nastavi, u stvari nije ni imao želju da nastavi. Igrao se sitninom u džepu, ali tiho, da ne bi uznemirio stidljivog mladića. Petoparac. Nema duvana sutra. Kosti su ga bolele. Svetlost se prosipala sa Princa od Velsa. Mora da su nešto tamo čistili. Crvenonosi starac je čitao Edgara Valasa iz kutije sa knjigama od dva penija. Tramvaj je lupao u daljini. U prostoriji iznad, gospodin Mek Keni, koji je retko silazio do knjižare, sedeo je privučen toplotom gasne grejalice, sedokos i sedobrad, sa žutomrkom kutijom na kojoj je bila knjiga „Midltonova putovanja u Levant“ u kožnom povezu. 7 Pokret slobodoumnih intelektualnih žena u XIX veku, prvi pokret koji se zalagao za polnu ravnopravnost
Mršavi mladić je odjednom shvatio da je sam i okretao se oko sebe sa pogledom krivice. Bio je redovni posetilac knjižara, iako se nikada nije zadržavao ni u jednoj više od desetak minuta. Kompulsivna glad za knjigama i strah da ne bude nekome na smetnji su se smenjivali u njemu. Posle desetak minuta u bilo kojoj knjižari osetio bi se neprijatno, kao da svima smeta i pobegao bi, kupivši nešto iz čiste nervoze. Ne govoreći ništa, držao je u ruci primerak Lorensove zbirke pesama i nekim čudnim pokretom je izvadio tri florina iz džepa. Kako ih je uzimao, Gordon ih ispusti i oba novčića padoše licem na gore. Madić je stajao, sve više crveneći. – Zapakovaću vam ovo. – reče Gordon. Ali, stidljivi mladić odmahnu glavom - mucao je jako, tako da je izbegavao da priča kad god je to bilo moguće. Zgrabio je knjigu i izleteo iz knjižare kao da ima neka neodložna posla. Gordon je ostao sam. Šetkao se ponovo do vrata. Crvenonosi je bacio pogled preko ramena, uhvatio Gordonov pogled ishvatio da je primećen. Bio je na granici da stavi Valasa u džep. Sat na Princu od Velsa otkuca tri i petnaest. Ding-dong! Tri i petnaest. Još malo pa pola četiri. Četiri sata i četrdeset pet minuta do zatvaranja. Pet sati i petnaest minuta do večere. Petoparac u džepu. Nema duvana sutra. Odjednom ga uhvati neizdrživa želja da zapali jednu. Već je odlučio da popodne ne puši. Imao je još samo četiri cigarete. Moraju biti sačuvane za večeras, kada je nameravao da ,,piše“, jer, pre bi mogao da ,,piše“ bez vazduha, nego bez cigareta. Ali opet, morao je da zapali sad. Izvadio je paklicu Plejer Vejtsa i izvadio jednu patuljastu cigaretu. Imao je taj osećaj glupe popustljivosti; to je značilo pola sata manje vremena za ,,pisanje“ večeras. Ali, nije mogao da izdrži. Sa nekim blagim osećajem sramote, udahnuo je opojni dim u pluća. Odraz sopstvenog lica ga je gledao sa sivkastog izloga. Gordon Komstok, autor ,,Miševa“ u svojoj tridesetoj godini, ali već načet moljcima. Ostalo mu je samo dvadeset šest zuba. Kako god, Vilon je u istim godinama već bio obeležen boginjama. Budimo zahvalni na malim milostima. Gledao je traku pocepanog papira kako se okreće, vrti, na plakatu za Q.T. sos. Naša civilizacija umire. Ali, neće umreti u svom krevetu. Sad avioni dolaze. Zum, bum, tras! Ceo zapadni svet će odjekivati eksplozijama. Pogledao je u polutamnu ulicu, u svoj sivkasti odsjaj u izlogu, otrcane figure koje se pojavljuju u prošlosti. Skoro nevoljno je progovorio. „C’est l’Ennui -- l’oeil charge d’un pleur involontaire, II reve d’echafauds en fumant son houka!“8 8 „To je dosada - zbog jednog nevoljnog tereta suza, On sanja dok nargilu puši“
Novac, novac! Ugaoni stočić! Brundanje aviona i ekplozije bombi. Gordon je piljio u olovno nebo. Ti avioni dolaze. U mislima ih je video da dolaze, eskadrila po eskadrila, bezbrojni, prekrivali su nebo, zamračujući ga, nalik na oblak mušica. Jezikom je pravio onaj zvuk brundanja aviona, to je bio zvuk koji je trenutno, veoma želeo da čuje.
Drugo poglavlje Gordon je pešačio prema kući dok mu je jak vetar duvao u lice i podizao kosu tako da mu je čelo izgledalo „bolje” nego ikada. Njegovo ponašanje trebalo je da ubedi druge ljude , ili se on barem tome nadao, da ne nosi ogrtač iz pukog hira. Njegov ogrtač je u stvari bio založen za petnaest šilinga. Vilovbed roud definitivno nije bio sirotinjski kraj, samo je bio prljav i depresivan. Prava sirotinjska četvrt se nalazila na samo pet minuta odatle. Oronule višespratne zgrade u kojima su petočlane porodice živele i spavale u jednoj prostoriji, i gde bi, kad neko od njih umre, spavali sa lešom sve do sahrane. Dvorišta između zgrada u kojima su devojčice od petnaest godina bile deflorisane od strane dečaka od šesnaest uz memljivi neomalterisani zid. Ali, Vilovbed roud kao da se trudio da zadrži tu nisko-srednje-klasnu pristojnost. Postojala je čak i mesingana reklama za zubara na jednoj zgradi. Na barem dve trećine prozora na zgradi između čipkanih zavesa nalazila se zelena tabla sa natpisom „sobe”, srebrnim slovima, iznad virećeg lišća aspidistre. Gospođa Vizbah, Gordonova gazdarica, specijalizirala se za „jednokrevetne muške sobe“ sa gasnim svetlom i grejanjem kako se ko snađe, dodatak su bila kupatila (bio je i gejzir), i obroci u grobno mračnoj trpezariji sa falangom flašica za sosove na sredini stola. Gordon, koji je dolazio na večere redovno, plaćao je 27,6 penija nedeljno. Gasna lampa je bacala žutu svetlost preko smrznutih greda iznad vrata stana broj 31. Gordon je uzeo ključ i sa njim je pokušavao da ubode ključaonicu - to je bio onaj tip ključaonica u koju ključ nikada nije savršeno mogao da stane. Mračni hodničić, u stvari samo neka vrsta prolaza, osećao se na deterdžent, kupus, prljave krpe i ostale sobne pomije. Gordon baci pogled na lakirani poslužavnik na komodi. Nema pisama, naravno. Rekao je sam sebi da se ne nada pismima, ali i dalje se bezuspešno nadao. Težak osećaj, nešto kao bol mu se spustilo na grudi. Možda mu je Rozmeri pisala! Prošlo je već četiri dana od poslednjeg pisma. Pored svega bilo je tu još par pesama koje je slao magazinima koji mu još nisu odgovorili. Želja da nađe pismo koje ga čeka kad dođe kući bila je jedina stvar koja je njegove večeri činila podnošljivim. Ipak, malo ih je dobijao - četiri ili pet nedeljno najviše. Sa leve strane hodnika bila je, nikada korišćena, soba za posete, onda stepenište, a iznad prolaza se stizalo do kuhinje i do nedostižne jazbine u kojoj je živela gospođa Vizbah lično. Kako je Gordon ušao, vrata na kraju hodnika se malo otvoriše. Lice gospođe Vizbah pojavilo se, brzo ga, ali sumnjičavo premeravajući, a zatim nestajući. Bilo je skoro nemoguće ući u zgradu pre jedanaest uveče, a da ne budete ovako provereni. Šta je sumnjala gospođa Vizbah teško je reći, da švercuješ žene u kuću, možda. Ona je bila jedna od onih opakih, ali poštovanih žena koje su iznajmljivale stanove. Imala je oko četrdeset pet godina, popunjena,
ali aktivna, sa ružičastim, lepo oblikovanim, ali užasno sumnjičavim licem, divnom prosedom kosom i običajem da se stalno žali i kuka. Gordon zastade na dnu uskih stepenica. Iznad, sirov, jak glas je pevao ,,Ko se boji vuka još”. Veoma debeo čovek sa svojih trideset osam godina se spuštao niz stepenice onim laganim pseudoplesom koji je karakterističan za debele ljude, obučen u elegantno sivo odelo, žute cipele, raskalašni šešir, i preko svega, plavi mantil koji kao da je odisao vulgarnošću. Bio je to Fleksmen, stanar sa prvog sprata i putujući predstavnik firme „Kraljica od Sabe kozmetika i drugo”. Pozdravio je Gordona žutom rukavicom onako u hodu. – De si dečkić!- reče bezbrižno (Fleksmen je sve zvao dečkić). – Šta ima, kako život? – Nikako. – odgovori Gordon suvo. Fleksmen stiže do dna stepenica. Prebacio je prijateljski svoju debelu ruku preko Gordonovog ramena. – Oraspoloži se, čoveče, oraspoloži se! Izgledaš ko jebeni mrtvac. Ja odo’ dole do Kritona. ’Ajd sa mnom na po jednu. – Ne mogu, moram da radim. – O, pakla mu! Budi drug jednom, jebote! Šta je sa lepim raspoloženjem ovde? ’Ajde, bre, sa mnom u Kri da u’vatimo konobaricu za dupe. Gordon se izmigoljio iz Fleksmenovog zagrljaja. Kao i svi mali i sitni ljudi, mrzeo je da ga neko dodiruje. Fleksmen se samo isceri sa onim laganim humorom koji je krasio debele ljude. Bio je stvarno užasno debeo. Ispunjavao je farmerke kao da se otopio i onda ulio u njih. Ali, naravno kao i svi debeli ljudi, nikada nije priznao da je debeo. Ni jedna debela osoba ne koristi izraz „debeo”, sem ako ne mora. „Popunjen” je reč koju oni koriste, ili još lakše, „robustan”. Debeo čovek je najsrećniji kad sebe opisuje kao robusnog. Fleksmen je bio, kada se upoznao sa Gordonom, na ivici da se nazove robusnim, ali ga je nešto u Gordonovim zelenkastim očima nateralo da to ne uradi. Napravio je kompromis sa „popunjenim”. – Priznajem, dečko – reče on tad – samo malo zvizni, znaš, na pozadine. Ništa škodljivo, znaš. Potapšao se po stomaku koji se prelivao preko pojasa. – Dobro jako meso, ja sam veoma pokretan da znaš, ali ipak me možeš zvati „popunjeni”. – Kao Kortez. – predloži Gordon. – Kortez? Kortez? Je l’ to bio onaj dečkić koji je nešto sanjario o planinama u Meksiku? – Taj tip. Bio je popunjen, ali je imao oko sokolovo.
– Ha, to je smešno. Tako mi je nešto žena jednom rekla. „Džordže,” – rekla je – ,,ti imaš najlepše oči na svetu, imaš oči poput sokola.” – rekla je. – To je bilo pre nego što se udala za mene, ako me kontaš. Fleksmen je trenutno živeo rastavljen od žene. Pre nekog vremena je “Kraljica od Sabe kozmetika i drugo” dala neočekivani bonus od trideset funti svim trgovcima i u isto vreme su Fleksmen i još dvojica bili poslati u Pariz da prodaju novi „seksipilni naturetint ruž za usne” po raznim francuskim firmama. Fleksmen nije smatrao za shodno da svoju ženu obavesti o tih trideset funti. Provodio se kao nikada u životu, išao je u Pariz. Čak i sad, tri meseca posle, išla mu je voda na usta kada je pričao o Parizu. Zabavljao je Gordona lucidnim opisima. Deset dana u Parizu sa trideset funti za koje žena nije znala! O, čoveče! Ali, nažalost, informacija je negde procurela. Fleksmena je čekala osveta kad se vratio kući. Žena mu je razbila glavu kristalnom flašom za viski, svadbenim poklonom koji su čuvali četrnaest godina, i onda je pobegla kod majke odvodeći i decu sa sobom. Hens Fleksmen je pobegao u Vilovbed roud. Ali, nije se sekirao preterano. Ona će se predomisliti, to se već nekoliko puta dešavalo. Gordon napravi još jedan pokušaj da zaobiđe Fleksmena i da pobegne uz stepenice. Užasna stvar je bila ta što je u dubini duše želeo da krene sa njim. Želeo je jako da pije, sama pomisao na „Kritonske ruke” ga je činila žednim. Naravno, to je bilo nemoguće, nije imao novca. Fleksmen stavi ruku preko stepenica, zatvarajući mu prolaz. Veoma je voleo Gordona. Smatrao ga je „pametnim”- a „pamet” je za njega bila neka vrsta društvenog ludila. Na sve to, mrzeo je da bude sam, pa makar i na taj kratak period kao što je odlazak do paba. – Ajde, dečkić! – navaljivao je. – Treba ti Ginis da te malo podigne, to tebi treba, kažem ti. Nisi video novu konobaricu. O, sine, prava breskvica, k’o stvorena za tebe! – Znači, zato si ti toliko zagrejan da ideš, zar ne? – rekao je Gordon hladno, gledajući u Fleksmenove žute rukavice. – Još pitaš, dečko! Ooo, kakva mačkica! Još plavuša. Samo još da znaš neke signale na koje žene padaju. Dao sam joj sinoć jedan Seksipil naturetint. Trebalo je da vidiš kako je mešala onom malom guzom kad je prolazila pored mog stola. Da si video samo kako je mešala, oh, nemaš pojma. Fleksmen poče da se lascivno migolji. Jezik mu se pojavi između usana. Tad, odjednom, pretvarajući se valjda da je Gordon konobarica, obrgli ga oko struka i stisnu ga nežno. Gordon ga odgurnu. Za trenutak je želja da ode u pab bila skoro nepodnošljiva. Oh, krigla piva! Skoro da je mogao da ga oseti kako mu se sliva niz grlo. Kad bi samo imao nešto novca! Čak i sedam penija za pivo. A šta je on imao? Samo petoparac u džepu. Ne možeš da dozvoliš da ti drugi plaćaju piće.
– Hajde, molim te, pusti me na miru! – reče iziritirano, ostajući dalje od Fleksmenovog dometa, brzo se penjući uz stepenice, ne okrenuvši se. Fleksmen namesti šešir na glavu i izađe napolje blago uvređen. Gordon je razmišljao o tome da je svaki put bilo ovako. Uvek je nipodaštavao prijatelje i druženje. Naravno, u korenu svega je bio novac, samo i uvek novac. Ne možeš biti prijatelj, ne možeš čak biti ni pristojan ako nemaš ni cvonjka u džepu. Grč samosažaljenja ga protrese. Njegovo srce je i dalje želelo da ode u pab Kriton, među divni miris piva, toplinu jakog svetla, vesele glasove, zveckanje čaša i krigli punih piva. Novac, novac! Išao je uz mračne stepenice zlokobnog mirisa. Misao o hladnoj usamljenoj sobi na poslednjem spratu izgledala mu je kao prokletstvo. Na drugom spratu je živela Lorenhejm, mračna, zla, gušterolika kreatura nepoznatih godina i vrste, koja je zarađivala trideset pet šilinga nedeljno prodajući usisivače. Gordon je uvek veoma brzo prolazio pored Lorenhejmovih vrata. Lorenhejm je bio onaj tip ljudi koji nemaju ni jednog prijatelja na svetu i kojeg je pojela pohlepa velikih kompanija. Njegova usamljenost je bila toliko smrtonosna da, ako bi samo usporio korak pored njegovih vrata, bio bi u stanju da pruži svoje kandže i da te, polu vukući, polu ubeđujući, natera da slušaš neverovatne paranoične priče o devojkama koje je zavodio i radnicima koje je otpuštao. Njegova soba bila je hladnija i prljavija od svih. Uvek je bilo polupojedenih parčića hleba i margarina koji su bili razbacani gotovo svuda. Jedini drugi takav stanar bio je nekakav inženjer, koji je radio noću. Gordon ga je samo ponekad viđao - ogroman čovek sa hladnim bezbojnim licem, koji je nosio polucilindar i unutra i napolju. U poznatoj tami svoje sobe, Gordon krete po gasnu lampu i upali je. Soba je bila osrednja, ne toliko velika da se može podeliti u dve, ali dovoljno velika da je jedna mala naftara nije mogla zagrejati. Imala je nameštaj koji biste očekivali da nađete u uglu nekog tavana. Mali krevet, smeđi linoleum na podu, umivaonik koga su činili bokal i činija od onog jeftinog belog lima koji ti padnu na pamet kad razmišljaš o starim loncima. Na simsu je bila poluuvenula aspidistra u zelenoj glaziranoj saksiji. Preko puta, ispod prozora, nalazio se kuhinjski sto prekriven zelenim stolnjakom, umazanim mastilom. To je bio Gordonov „pisaći” sto. Jedva je, posle velike rasprave, uspeo da ubedi gospođu Vizbah da mu da kuhinjski sto umesto standardnog bambusovog, koji je jedva bio kao stalak za aspidistru, a koji je i ona smatrala pogodnim za poslednji sprat. Sada je trpeo beskonačno zvocanje što ne dozvoljava da mu ona „sredi” sto. Stočić je bio u stalnom haosu. Skoro uvek je bio prekriven gomilama papira, možda je nekada bilo i po dvestotinak listova različitih tipova, zgužvanih i okrzanih, ižvrljanih, brisanih i ponovo pisanih, kao neki otkačeni lavirint za koji je samo Gordon imao ključ. Sloj prašine je prekrivao sve, a na nekoliko mesta su bile gomilice pepela od cigareta. Izuzev nekoliko
knjiga na polici, ovaj sto, sa svim gomilama papira bio je jedini znak da je Gordon napustio sobu. Bilo je zverski hladno. Gordon se razmišljao da upali naftaru. Podigao ju je, bila je lagana; a i rezervna kantica sa mazutom je bila prazna, i ostaće takva do petka. Upalio je šibicu; slab žućkasti plamen se nevoljno razvio na fitilju. Možda će nekoliko sati goreti, ako bude imao sreće. Kada je bacio šibicu, Gordonov pogled pade na aspidistru u zelenkastoj saksiji. Bio je to prilično bedan primerak. Imala je samo sedam listova i nije izgledala kao da će joj izrasti još neki. Gordon je imao neku skrivenu mržnju prema njoj. Mnogo je puta uzaludno pokušavao da je ubije, ne zalivajući je, gaseći cigarete na stabljiku, čak je iso mešao sa zemljom. Ali beštija se nije dala, bila je, takoreći, besmrtna. U svakom drugom slučaju bi ona morala da uvene. Gordon ustade i namerno obrisa prste, umrljane mazutom, o njeno lišće. U istom trenutku se čuo glas gospođe Vizbah koji je odzvanjao kroz hodnik. – Gospodine Komstok! Gordon je otišao do vrata. – Da? – odgovori joj. – Večera vas čeka već deset minuta. Zar ne možete da dođete i da jedete umesto što me terate da čekam da perem sudove? Gordon siđe dole. Trpezarija je bila na prvom spratu, preko puta Fleksmenove sobe. Bila je to hladna, memljiva soba, mračna čak i u sred dana. Tu je bilo toliko aspidistri da ih Gordon nikada nije precizno prebrojao. Bile su svuda, na policama, na podu, na „običnim” stolovima; na prozoru je bila neka vrsta police napravljene samo za saksije, što je blokiralo bilo kakvu svetlost. U tom polumraku, sa aspidistrama oko sebe, imao si osećaj da si u nekom mračnom akvarijumu oko koga raste sumorno lišće vodenih biljaka. Gordonova večera je bila poslužena, čekajući na njega, u krugu bele svetlosti koju je gasna svetiljka bacala po stolnjaku. Seo je leđima okrenut kaminu (aspidistra je stajala na mestu gde je trebalo da gori vatra) i pojeo je porciju hladne govedine i dva parčeta bajatog belog hleba sa Kanadijan puterom, komadićem sira i Pan Jan krastavčićima i to zalio čašom mutne ustajale vode. Kada se vratio u sobu, naftara više nije radila, u stvari jedva je tinjala. To nije bilo dovoljno da skuva čaj, kako je mislio. Taj veliki događaj njegove večeri, zabranjena šolja čaja. Skoro svako veče je kuvao čaj, u najvećoj tajnosti. Gospođa Vizbah je odbijala da kuva čaj stanarima za večeru jer ju je mrzelo da se bakće još i sa tim, a u isto vreme je kuvanje istog u sobi bilo strogo zabranjeno. Gordon pogleda sa gađenjem na zbrkanu gomilu papira. Rekao je sebi prkosno da neće raditi ništa večeras. U stvari, piće čaj, popušiti onih par cigareta i čitati Kralja Lira ili Šerloka Holmsa. Knjige su bile na komodi pored kreveta, tik uz budilnik - Šekspir u Evrimen ediciji, Šerlok Holms, Vilonove pesme, Roderik Rendom, Les
Fleurs du Mal9 , gomila francuskih novela. Ali ništa nije čitao ovih dana, sem Šekspira i Šerloka Holmsa. U međuvremenu, ta šolja čaja. Gordon ode do vrata, odškrinu ih malo i oslušnu. Ni traga od gospođe Vizbah. Moraš biti veoma pažljiv; bila je veoma sposobna u šunjanju i hvatanju na delu. Pravljenje čaja je bio glavni prekršaj u zgradi, odmah pored dovođenja žene. Tiho je zatvorio vrata, izvukao jeftini kofer ispod kreveta i otvorio ga. Odatle je izvukao Vulvortov čajnik od šest penija, kesicu Lionovog čaja, konzervu mleka u prahu i šolju. Sve je to bilo spakovano i umotano u novine, ne bi li ostalo dobro sakriveno. Imao je svoju redovnu rutinu u spremanju čaja. Prvo je napunio čajnik vodom iz bokala i stavio ga na naftaru. Onda bi klekao i raširio novine. Jučerašnji čaj je, naravno, još bio u čajniku. Istresao ga je na novine, pažljivo očistio prstom čajnik i uvio listove u lopticu. Sad ih je morao prošvercovati dole. To je uvek bio najteži deo - rešiti se starih listića čaja. Osećao se kao ubica koji pokušava da sakrije telo. Što se tiče šolje, uvek ju je pažljivo prao u umivaoniku ujutru. Bedan posao koji mu se često gadio. Bilo je skoro nastrano koliko si skriveno morao da živiš kod gospođe Vizbah. Imao si utisak da te stalno posmatra, a u stvari, ona je bila veoma uvežbana u šunjanju gore i dole po ceo dan i noć, u nadi da će uhvatiti nekog od stanara u prekršaju. To je bila jedna od onih zgrada u kojima nisi mogao ni u WC otići, a da nemaš utisak da te neko konstantno gleda. Gordon ponovo odškrinu vrata i oslušnu pažljivo. Nikoga na vidiku. Zvuk sudova i vode je dopirao ispod. Gospođa Vizbah je prala sudove od večere. Verovatno je sad vazduh čist i može se sići dole. Išao je na prstima, privijajući vlažu lopticu čaja na grudima. WC je bio na drugom spratu. Na uglu stepenica je zastao i oslušnuo još malo. Ah! Još se čuo zvuk pranja sudova. Vazduh je čist! Gordon Komstok pesnik („veoma obećavajući”, kako je rekao kritičar Tajmsa) jurnuo je u WC, prosuo lišće u WC šolju i povukao vodu. Tad je pojurio nazad ka svojoj sobi, zaključao vrata i sa velikim oprezom počeo da sprema čaj. Soba se već do sad kud i kamo zagrejala. Čaj i cigarete su odradile svoju magiju kratkog veka. Počeo je da se oseća malo manje nervozno i besno. Da li je, na kraju krajeva, trebalo da radi nešto? Hteoje da radi, naravno. Uvek je sebe mrzeo nakon večeri tokom koje ne bi ništa radio. Polunevoljno, privukao je stolicu stolu. Trebalo mu je snage da se posveti gomili papira na stolu. Privukao je par zgužvanih papira sebi, razvukao ih i gledao. Bože koji haos! Napisano, prepravljano, ponovo pisano, ponovo prepravljano, sve dok nije počelo da liči na jadne pacijente obolele od raka posle dvadeset operacija. Rukopis, tamo gde nije žvrljan, bio je precizan i „školski”. Sa dosta bola i muke je Gordon uvežbao „školski” rukopis, toliko dalek od poludivlje žvrljotine koju je koristio u školi. 9 Cveće zla, Šarl Bodler
Možda je i MOGAO da radi; malo po malo, naravno. Prekopavao je po gomili papira. Postojao je neki put u tome što je juče radio? Poema je bila veoma dugačka - u stvari kad je bude završio biće monstruozno velika - dve hiljade stihova ili tako nešto, sve u rimi, opisujući dan u Londonu. „Londonska zadovoljstva“ je bio njen naslov. Bio je to ogroman ambiciozan projekat - stvar koju bi ljudi trebalo da rade ako bi imali beskonačno mnogo slobodnog vremena. Gordonu ova činjenica nije padala na pamet kada je kretao sa poemom, a sad je već lepo zaglibio. Sa kakvim je samo elanom krenuo pre dve godine! Kada je sve odbacio i upao u zagrljaj siromaštva, koncept poeme mu je bio na poslednjem mestu. Bio je veoma siguran da je tome dorastao. Ali, nekako, od samog početka „Londonska zadovoljstva” su počela loše. Bilo je to preveliko za njega, to je bila istina. Nikada nije napravio neki veliki progres, a da se sve to nije na kraju rastavilo u gomilu fragmenata. Cele dve godine, sve što je uradio bilo je upravo to - samo fragmenti, nekompletni i nemogući za spajanje. Na svakom od tih papira je bio neki delić strofe koji je bio pisan, pa brisan i prepravljan mesecima. Nije bilo ni pet stotina stihova koji bi se mogli smatrati završenim. Polako je gubio snagu da to više radi, samo je gledao kako da završi i da se izvuče iz svega, da secne levo-desno, ne bi li se izvukao iz konfuzije. Nije to više bila stvar koju je želeo da stvori, već noćna mora iz koje je morao da pobegne. Od ostalih stvari, za dve pune godine nije ništa napravio, sem gomile kratkih pesmica. Retko kad je uspevao da dođe u to stanje svesti koje je potrebno da bi se i poezija i proza pisala. Periodi u kojima nije mogao da napiše ni slovca su se sve više povećavali. Od svih vrsta ljudi jedino za umetnike ne postoji razumevanje za period kad ne mogu da rade. Ali, to je istina. Postoje momenti kad NE MOŽE da se radi. Novac ponovo, ponovo novac! Manjak novca izaziva nelagodnost, izaziva brige, izaziva manjak duvana, izaziva neprekidne napade savesti i brige o neuspesima - i iznad svega, izaziva usamljenost. Kako bi i mogao da budeš ikakav drugačiji sem usamljen sa dve funte nedeljno? A u samoći ni jedna dobra knjiga nije napisana. Bio je gotovo siguran da „Londonska zadovoljstva” nikada neće biti ono šta je on mislio da će biti - bio je siguran, prilično, da je nikada neće završiti. Opet, zbog svega toga i možda čak i uprkos svemu tome, nastavljao je da radi. Morao je da se veže za nešto. Bio je to način da uzvrati siromaštvu i usamljenosti. Na kraju krajeva, bilo je momenata kada bi mu se vratilo kreativno raspoloženje ili je bar tako izgledalo. Vratilo se večeras na kratko, ali samo dok je imao dve cigarete. Dok mu je dim stajao u plućima, odlutao je od misli stvarnog sveta. Ušao je u to stanje svesti u kome se pišu pesme. Gasna lampa mu je melodično šištala iznad glave. Reči su postale živopisne i lagane. Kuplet, koji je započet pre godinu dana i nikada završen, sada mu je upao u oči. Ponavljao je sebi ponovo i ponovo. Bilo je nekako loše. Pre godinu dana je izgledalo sve dobro, a sada je izgledalo suptilno vulgarno. Kopao je po gomilama papira sve dok nije
pronašao papir koji je bio prazan sa jedne strane, i na njemu je napisao kuplet, napisao je desetak različitih verzija istog, i ponavljao ga je iznova, i iznova sebi. Na kraju nije našao ni jedan koji bi ga zadovoljio. Kuplet je morao da ode. Bio je jeftin i vulgaran. Našao je original i precrtao kuplet jakim linijama. Radeći ovo, u trenutku je imao osećaj uspeha, osećao je da nije gubio vreme, kao da je uništavanje nekog posla u stvari, na neki čudan način, bio sam čin stvaranja. Odjednom, jako kucanje uzdrma celu zgradu. Gordon se prenu. Um mu se vratio u stvarni svet. Pošta! „Londonska zadovoljstva” su zaboravljena. Srce mu je ubrzano kucalo. Možda je Rozmeri STVARNO pisala. Pored toga, bile su tu i dve poeme koje je slao u magazine. Za jednu od njih je već manje više odustao, slao ih je u američke novine, u Kalifornijsku reviju pre nekoliko meseci. Verovatno ih je mrzelo i da šalju odgovor. Ali drugu je poslao u engleske novine, u primroški kvartalni magazin. Imao je neku čudnu nadu oko toga. Primroški kvartalni magazin je bio jedan od onih otrovnih literarnih koje je i nalickani bogati kicoš i profesionalni katolik imao u ruci. Već duže vremena je bio najuticajniji književni magazin u Engleskoj. Bio si već priznati pesnik ako bi ti pesma izašla u tom magazinu. U dubini duše, Gordon je znao da mu Primroški kvartal neće nikada objaviti pesmu. Bio je daleko van njihovog standarda. Ali, ipak, čuda se dešavaju, ili ne čuda, već slučajnosti. Na kraju krajeva, imaju njegovu poemu već šest nedelja. Što je drže šest nedelja ako ne žele da je objave? Pokušavao je da gaji tu ludačku nadu u sebi. Još gore od toga je nada da mu je Rozmeri pisala. Prošlo je već četiri dana od kako mu je pisala. To ne bi radila da je znala koliko ga to rastužuje. Njena pisma - dugačka, puna slovnih grešaka, puna apsurdnih viceva i objavljivanja koliko ga voli - sve mu je to mnogo više značilo nego što je ona i bila svesna. To mu je bio podsetnik da na svetu postoji još neko kome on znači i ko brine za njega. To je nekako premošćavalo vreme u kome su mu magazini vraćali pesme. U stvari, svi magazini su mu vraćali pesme sem Antihrista, čiji je urednik Revelston bio njegov lični prijatelj. Čulo se neko šuškanje odozdo. To se uvek događalo nekoliko minuta pre nego što bi gospođa Vizbah donosila pisma. Volela je da ih prepipava da vidi koliko su debela, da čita od koga su, da ih izlaže svetlosti da pokuša da vidi šta se u njima nalazi, pre nego što ih je davala željnim vlasnicima. Ona je primenjivala neku samoproglašenu droit de seigneur za pisma. Samim tim što su dolazila u njenu kuću, ona ih je smatrala svojim. Ako bi je pretekao i pokupio svoju poštu pre nje, ona bi sa gorčinom pokazala da joj to ne odgovara. Sa druge strane, opet je ona završavala taj posao donošenja. Mogao si čuti njene korake kako se penju lagano, a ako bi to bilo pismo za tebe, stala bi i uzdahnula tako jako ne bi li ti dokazala koliko joj je teško bilo da donese pisma. Na kraju, uz malo mrmljanja, pisma bi završila na tvom pragu.
Gospođa Vizbah se pela uz stepenice. Gordon je slušao. Koracise zaustaviše na prvom spratu. Pismo za Fleksmena. Krenula je i stala na drugom spratu. Pismo za inženjera. Gordonovo srce je počelo da kuca jače. Pismo, Bože samo da je pismo. Opet su se čuli koraci, ali da li se penju ili silaze? Sve su bliže, bio je siguran! A ne, ne, ne! Zvuk je slabio. Išla je ponovo dole. Koraci utihnuše. Nema pisama. Uzeo je ponovo olovku. To je bio uzaludni gest. Nije pisala na kraju. Mala zver! Nije imao volje da napiše više nislovca. U stvari, nije ni mogao. Razočaranje ga je potpuno ispunilo. Pre samo pet minuta poema mu je izgledala kao neka živa stvar, sada mu je bila nešto najbeskorisnije što je mogao da zamisli. Sa nekom vrstom nervoznog gađenja sakupio je sve papire na gomilu i gurnuo ih je na drugi kraj stola, ispod aspidistre. Nije više mogao da ih gleda. Ustao je. Bilo je isuviše rano da bi išao u krevet, na kraju krajeva i nije bio nešto raspoložen za to. Pokušao je da smisli sebi neku zabavu - nešto jeftino i jednostavno. Misli o filmovima, cigaretama, pivu, bile su uzaludne. Nije imao para ni za jednu stvar od tih. Čitao bi Kralja Lira i zaboravio na ovaj prljavi vek. Opet tu su bile i avanture Šerloka Holmsa koje je uzeo iz knjižare. Šerlok Holms mu je bio omiljena knjiga jer ga je znao napamet. Plamen naftare se polako gasio i u sobi je postajalo zverski hladno. Gordon uze ćebe sa kreveta, umota ga oko nogu i sede da čita. Sa desnim laktom na stolu i rukama u kaputu, ne bi li mu bilo toplije, čitao je „Avanture šarene bande”. Blagi plamen gasne lampe je treperio odozgo, a plamen u naftari se skoro ugasio, ne odajući više toplote od sveće. Dole, u jazbini gospođe Vizbah, sat je odzvonio pola jedanaest. Uvek se čuo noću. Ping, ping, kao zvuk prokletstva! Kucanje budilnika na komodi je postalo čujno Gordonu, paleći mu savest zbog grešnog proticanja vremena. Pomisio je da je ponovo protraćio veče. Sati, dani, godine su prolazili. Noć po noć, uvek isto. Usamljena soba, krevet bez žena, prašina, pepeo cigarete, lišće aspidistre. A imao je skoro trideset godina. U naletu samokritičnosti i samokažnjavanja uzeo je zbrku papira „Londonskih zadovoljstava“, raširio ih i gledao kao što bi gledao lobanju na memento mori10 . „Londonska zadovoljstva“ Gordona Komstoka, pisca „Miševa”. Njegova sabrana dela. Plod (plod, kako nije) njegovog dvogodišnjeg rada - taj lavirint i zbrka reči! I večerašnji uspeh - dva stiha precrtana; dva stiha manje, umesto dva više. Naftara napravi jedan zvuk nalik na štucanje i ugasi se. Uz određeni napor, Gordon ustade i zavuče se u krevet. Bolje da ode u krevet, mislio je, dok ne postane još hladnije. Razmišljao je na putu do kreveta. Ali čekaj, radiće sutra. Navij sat, navij budilnik. Ništa urađeno, ništa završeno, dobilo je svoj noćni odmor. Trebalo mu je malo vremena da bi skupio snagu da se skine. Po četvrt sata je nekada znao da leži na krevetu potpuno obučen sa rukama iza glave. Na plafonu je bila pukotina koja je podsećala na mapu Australije. Gordon je uspeo da se oslobodi cipela i 10 Seti se smrti
čarapa bez ustajanja. Podigao je jedno stopalo i gledao ga. Malo, delikatno stopalo. Neugledno kao i ruke. Takođe, veoma prljavo. Prošlo je skoro deset dana od kako se okupao. Pošto se stideo prljavosti svojih stopala, uzdigao se u sedeći položaj i skinuo se, bacajući odelo na pod. Tada ugasi lampu i zavuče se pod pokrivače, drhteći, jer je bio go. Uvek je spavao go. Njegova poslednja pidžama je odavno prestala da bude među celima. Sat dole otkuca jedanaest. Prva hladnoća čaršafa je prestala, Gordonove misli su odlutale ka poemi koju je počeo tog popodneva. Ponavljao je šapatom jedinu strofu koja je bila završena. Oštro besni vetar brije oko nas Savija topole zasađene tek I tamne iz dimnjaka trake Vrtlog ludi prave, vazduh ih nosi I pocepane postere vijori Osmerci su odzvanjali i kliktali. Klik-klik, klik-klik! Grozna mehanička praznina ga je obuzela. Zvučao je kao neka beskorisna mašina koja otkucava. Rima po rima, klik-klik, klik-klik. Kao kucanje lutke sa satnim mehanizmom. Poezija! Poslednja beskorisnost. Legao je budan, budan zbog svoje beskorisnosti, svojih trideset godina, u slepoj ulici u koju je njegov život zapao. Sat otkuca dvanaest. Gordon protegnu noge. Krevet je postao topao i udoban. Daleka sirena automobila, u nekoj ulici paralelnoj sa Vilovbed roudom, remetila je tišinu, a ulična svetla su bacala svetlost na list aspidistre nalik na Agamemnonov mač.
Treće poglavlje „Gordon Komstok” je bilo prilično gadno ime, ali iz takve porodice je i Gordon poticao. Deo „Gordon” bio je škotski, naravno. Rasprostranjenost tih imena u ovim danima je bio plod škotifikacije Engleske koja je trajala dobrih pedeset godina. „Gordon”, „Kolin”, „Malkom”, „Donald”- ovo su bili pokloni Škotske ostatku sveta, uz golf, viski, poridž, i radove Berija i Stivensona. Komstoci su dolazili iz najnevoljenije klase od svih, srednje-srednje klase, i ujedno najveće. U svojoj mizeriji i siromaštvu nisu imali čak ni ono snobovsko zadovoljstvo da sebe nazivaju „starim” porodicama koje su upale u crna vremena, jer nisu bili „stara” porodica, već samo jedna od onih koje su nastale u talasu viktorijanskog prosperiteta i onda propale istom brzinom. Imali su period od nekih najviše pedeset godina kakvog-takvog bogatstva što se poklapalo sa životom Gordonovog dede, Semujela Komstoka - deda Komstoka, kako su učili Gordona da ga zove, iako je starac umro četiri godine pre nego što se on rodio. Deda Komstok je bio jedan od onih ljudi koji su čak i mrtvi imali veliki uticaj. Za života je bio teški matori nitkov. Opljačkao je proleterijat i neke strance za pedeset hiljada funti, od toga je napravio kućerinu čvrstu kao piramida i napravio je dvanaestoro dece od kojih je jedanaest preživelo. Na kraju je iznenada umro od moždanog udara. U Kensal Grinu njegova deca su mu podigla monolit sa sledećim natpisom: U VEČNO SEĆANJE NA SEMUJELA EZEKIJELA KOMSTOKA VERNOG SUPRUGA, NEŽNOG OCA I ZLATNOG ČOVEKA ROĐEN JE 9. JULA 1828. A PREDAO DUŠU BOGU 5. SEPTEMBRA 1901. OVAJ SPOMENIK DIŽU NJEGOVA TUŽNA DECA NEKA MU JE LAKA ZEMLJA Ne moraju se pominjati bogohulni komentari koji su svi, koji su znali deda Komstoka, govorili u odnosu na poslednju rečenicu. Ali je bilo dobro naglasiti da je taj komad granita bio težak gotovo pet tona i sam po sebi je govorio da je tu sa nekim razlogom, iako taj razlog i nije toliko zbog savesti, koliko možda iz straha
da se deda Komstok ne digne ispod njega. Ako želiš da znaš sta rođaci preminulog misle o njemu, samo izmeri nadgrobni spomenik. Komstoci su, koliko je to Gordon znao, bili specifično dosadna, zapuštena, polumrtva, beskorisna porodica. Njima je toliko nedostajala vitalnost da je to bilo apsurdno. To je sve bila krivica deda Komstoka, naravno. U vreme kad je on umro, sva njegova deca su bila odrasla, neka čak i sredovečna, i on je imao dovoljno vremena da ubije svaki duh u njima, ako su ga i imala uopšte. Prešao je preko njih kao što kosilica prelazi preko belih rada i nije bilo šanse da se njihov polumrtvi duh ikada uzdigne. Svisu postali ona vrsta bezvoljnih, beskarakternih i neuspešnih ljudi. Niko nije imao normalan posao, jer ih je deda Komstok gurao u poslove za koje su oni bili potpuno nesposobni. Samo jedan od njih - Džon, Gordonov otac - se čak usprotivio deda Komstoku, odlučivši da se oženi tokom starčevog života. Bilo je nemoguće i zamisliti da je iko od njih mogao da napravi bilo kakav trag u svom životu, ili da nešto stvore, da unište bilo šta, ili da budu bilo srećni ili vidno nesrećni, ili čak potpuno živi, ili da barem imaju bilo kakav prihod. Samo su jednostavno plivali u žabokrečini polu-uljudnog propadanja. Oni su bili jedna od onih porodica, toliko čestih u srednjoj-srednjoj klasi u kojima se NIKADA NIŠTA NIJE DEŠAVALO. Od najranijeg detinjstva, Gordonovi rođaci su ga bacali u velike depresije. Dok je bio mali još je i imao veliki broj stričeva i tetki. Oni su svi bili manje-više isti. Sivi, otrcani, bezvoljni ljudi, svi voljno bolešljivi i svi stalno u novčanim problemima koji su išli do same granice pucanja i bankrotstva. I tad je bilo potpuno jasno da su izgubili volju čak i da se razmnožavaju. Vitalni ljudi, imali novca ili ne, razmnožavaju se kao životinje. Deda Komstok je, na primer, imao dvanaestoro dece koja su napravila jedanaest porodica. Tih jedanaest porodica je proizvelo samo dvoje naslednika: Gordona i njegovu sestru Juliju. Gordon je bio poslednji od Komstoka rođen 1905. kao neželjeno dete; i zbog toga trideset dugih godina nije bilo ni jednog rođenja u porodici, samo smrti. Ali nije samo stvar u venčanjima i rođenjima, i u svim drugim stvarima se NIJE NIKADA NIŠTA DEŠAVALO u porodici Komstok. Svi su izgledali izgubljeni, kao da ih je neko prokletstvo osudilo da večno budu na samim marginama postojanja. Niko od njih nije NIKADA NIŠTA uradio. To je bio onaj tip ljudi koji bi čak, i da uđu u autobus, bili automatski odgurnuti na stranu svih dešavanja. Svi su, naravno, bili apsolutni duduci za zarađivanje novca. Deda Komstok je na kraju, ipak, razdelio novac među njima manje-više jednako, tako da je svako od njih dobio, posle prodaje porodične kuće, oko pet hiljada funti. Deda Komstok se nije ni ohladio u grobu kad su oni počeli da arče to bogatstvo. Niko od njih nije imao petlje da to uradi na neki senzacionalan način kao što su žene ili konjske trke. Samo su drobili i drobili polako, žene u glupe investicije, a muškarci u sulude male poslovne pokušaje koji bi propali posle godinu ili dve, ostavljajući za sobom samo gubitke. Više od polovine muških članova porodice su kao neženje otišli na onajsvet. Neke
od žena su imale, u krajnju ruku nepoželjne brakove, posle smrti svog oca, ali muškarci, zbog svoje nesposobnosti da zarade bilo kakav novac, bili su onaj tip ljudi koji ne mogu da „priušte” brak. Niko od njih, sem Gordonove tetke Anđele nije imao svoj dom; bili su ljudi koji su živeli u „bezbožnim” sobama i sivim javnim zgradama. I godinu za godinom su polako umirali, od gadnih, skupih bolesti koje su im topile i ono malo kapitala koji su imali. Jedna od žena, Gordonova tetka Šarlot, završila je u ludnici u Klaphamu 1916. Duševne bolnice Engleske, kako samo stameno one postoje i žive od skrenutih usedelica koje ih pune s vremena na vreme. Do 1934. samo ih je troje iz generacije bilo živo; tetka Šarlot, koja je već pomenuta, tetka Anđela, koja je na neki srećan način kupila kuću i imala je malu rentu, i stric Volter, koji je nekako živeo od par stotina funti koje su mu ostale od pet hiljada koje je potrošio na kratkotrajne „agencije” za ovo ili ono. Gordonje odrastao u atmosferi zakrpljenih ideja i pečene ovčetine. Njegov otac, kao i ostali Komstoci, bio je depresivan i, samim tim, loše društvo, ali je imao neku malecku žicu za književnost. Ali, čim je pokazao i malo naklonosti prema književnosti i samom užasu toga da možda bude pisac, deda Komstok ga je odmah naterao da postane računovođa. Tako se bezuspešno školovao za računovođu i uvek je ulazio u partnerstva koja su propadala posle godinu ili dve. Bogatstvo mu je osciliralo da je ponekad zarađivao i pet stotina funti godišnje, a nekada bi to bilo oko dve stotine, ali većinom je bilo mnogo manje. Umro je 1922. sa samo pedeset šest godina, ali istrošen - bolovao je od bubrega dugo vremena. Od kako su Komstoci bili uglađeni i zapušteni, smatralo se neophodnim da se troše ogromne količine novca na Gordonovo „obrazovanje”. Kako je to bila grozna stvar, taj demon „obrazovanja”. Umesto da sina pošalješ u pravu školu (bila to državna škola ili neka imitacija iste), čovek srednje klase je osuđen da živi ceo život na ivici od koje bi se postideo i povremeno zaposleni vodoinstalater. Gordon je bio poslat u vražje pretenciozne škole gde su školarine išle i do sto dvadeset funti godišnje. Ta školarina je, naravno, remetila situaciju u kući. U isto vreme Julija, koja je bila pet godina starija od njega, nije dobila skoro nikakvo obrazovanje. Istina je da su je slali u neku siromašnu provincijsku srednju školu, ali su je ,,za njeno dobro” ispisali kad joj je bilo šesnaest godina. Gordon je bio „dečak”, a Julija „devojčica”. Pored toga, već ranije je bilo odlučeno da je Gordon „pametniji”. Gordon je sa svojim blistavim umom trebalo da dobije stipendije, da napravi veliki uspeh u životu i povrati porodično bogatstvo - to je bilo u teoriji; i niko u to nije toliko verovao kao Julija. Julija je bila visoka, nezgrapna devojka, mnogo viša od Gordona, tankog lica i malo podugačkog vrata - bila je onaj tip devojke koja čak i u cvetu svoje mladosti liči na gusku. Ali njena narav bila je jednostavna i privlačna. Bila je skromna, pedantna, vešta u kućnim i domaćinskim
poslovima, rođena usedelica. Već sa šesnaest kao da je imala „baba devojka” natpis na čelu. Ona je obožavala Gordona. Tokom celog njihovog detinjstva ga je pazila, gajila, razmazila ga, išla u ritama da bi on imao dobro odelo za školu, čuvala je džeparac ne bi li mu kupila poklone za Božić i rođendan. I naravno da joj se on oduživao, čim je dovoljno porastao, počeo je da je prezire jer nije bila lepa, a ni „pametna”. Čak i u trećerazrednim školama u koje je Gordon prvo slan, skoro svi dečaci su bili bogatiji od njega. Uskoro su saznali za njegovo siromaštvo i, naravno, učinili sve ne bi li ga što više kinjili zbog toga. Možda je nešto najsurovije što možeš detetu da uradiš da ga pošalješ u školu u kojoj su mnogo bogatija deca. U tim danima, naročito u pripremnoj školi, Gordonov život je bila jedna duga zavera preživljavanja i pretvaranja da su mu roditelji bogatiji nego što jesu. Ah, koja su poniženja bili ti dani! Postojao je jedan odvratan običaj na početku svakog polugodišta, a to je bio običaj „otvaranja” pred direktorom, kada su svi učenici morali da pokažu sa koliko su novca stigli od kuće. Koliko su bili zlokobni komentari onih koji bi videli da se nisi „otvorio” sa više od desetke. I trenutak kada su shvatili da Gordon nosi polovno odelo koje je vredelo samo trideset pet šilinga! Gordon se najviše plašio kada su mu roditelji dolazili u posetu. U to vreme, i dalje sanjar, molio se samo da mu roditelji ne dođu. Njegov otac je naročito bio tip oca od koga ne možeš, a da se ne stidiš. Hladan, utučen, skoro polumrtav čovek, veoma pognut, odela neverovatno otrcanog i beznadežno zastarelog. Oko sebe je širio auru neuspeha, brige i dosade. Imao je tu groznu naviku da, kada se pozdravljao, Gordonu upadljivo stavlja pola funte u ruku pred ostalim momcima, tako da su svi videli da je to pola funte, a ne, kao što su drugi dobijali, deset! Čak i dvadeset godina posle svega, sećanje na školu teralo je Gordona da zadrhti. To je i uticalo da on dobije tu poniznu naklonost ka novcu. U to vreme je, u stvari, mrzeo svoje siromašne članove porodice - oca, majku, Juliju, sve. Mrzeo je njihove prljave kućice, njihovu zastarelost, njihovu bezvoljnost u životu, njihovo neprestano gunđanje i brigu oko nekoliko petoparaca. Ubedljivo najčešće izgovorena rečenica u kući Komstok bila je ,,ne možemo to da priuštimo”. U to vreme je čeznuo za novcem kako samo dete može. Zašto ON ne može da ima normalnu odeću i mnogo slatkiša i da ide u bioskope kad mu se prohte? Krivio je svoje roditelje za siromaštvo, verujući da su oni sami krivi za to. Zašto ne mogu da budu kao roditelji drugih dečaka? Oni su ŽELELI da budu siromašni, tako mu je izgledalo. Tako radi mozak deteta. Ali kako je odrastao, postajao je - ne manje nerazuman, nego više nerazuman na drugačiji način. Do tog vremena je nekako našao svoje mesto u školi i bio je manje maltretiran. Nikada nije nešto naročito bio uspešan u školi - nije nešto radio i nije dobijao stipendije - ali je nekako uspeo da razvije mozak na pravi način.
Čitao je knjige koje je direktor sklonio sa liste i razvio je malo neobično mišljenje o patriotizmu engleske crkve i školskim kravatama. Takođe, počeo je da piše poeziju. Čak je posle godinu ili dve počeo da šalje pesme u Atenaum, u Novo doba i Vestministerski nedeljnik, ali su ga svi glatko odbili. Naravno, bilo je tu i nekih dečaka istog kova kao i on, sa kojima se družio. Svaka državna škola ima tu malobrojnu samosvesnu inteligenciju. U tim trenucima, godinama posle rata, Engleska je bila puna revolucionarnih ideja na koje nisu bile imune ni državne škole. Mladi, čak i oni toliko mladi da se nisu borili, bili su u lošim odnosima sa starijima, kao što se to i očekuje. Faktički, svako ko je imao imalo mozga, imao je neke revolucionarne ideje. U međuvremenu, stari - oni preko šezdeset - su se kao kokoške vrteli u krug, kokodačući nešto o „subverzivnim idejama”. Gordon i njegovi prijatelji su se veoma lepo provodili zbog svojih „subverzivnih ideja”. Cele godine su vodili nezvanični mesečni magazin kojise zvao Boljševik, štampan na hektografu.11 Promovisali su socijalizam, slobodnu ljubav, razbijanje britanske imperije, ukidanje vojske i mornarice, i tako dalje, i bliže. Bila je to sjajna zabava. Svaki inteligentniji šesnaestogodišnji momak bio je socijalista. U to vreme nije video udicu koja ga je vrebala ispod prilično dosadnog mamca. Na sirov dečački način je počeo da se bavi novčanim poslovima. U ranijem periodu nego što je to uobičajeno, shvatio je da je cela moderna ekonomija prevara. Zanimljivo je da je to izazvala reklama u podzemnoj železnici koju je jednom doneo kući. Nije znao, kako bi biografi rekli, da će jednog dana on sam raditi za reklamnu kompaniju. Ali, tu je bilo mnogo više od toga da je sve samo puka prevara. On je nešto shvatio, i to mu je tokom vremena bilo sve jasnije, a to je da je obožavanje novca postalo religija. Možda je to jedina stvarna religija - jedina STVARNA religija - koja nam je preostala. Novac je ono šta je bog trebalo da bude. Dobro i zlo nisu ni daleko toliko važni kao uspeh i neuspeh. Odatle je i dubokoumna ideja ČINITI DOBRO. Božije zapovesti su se svele na dve. Jedna je bila za gazde - izabrane sveštenike novčane crkve - „pravi novac”- a druga je bila za zaposlene - robove i potlačene - ,,ne gubi posao”. U to vreme je naleteo na knjigu „Odrpani filantrop” koja je govorila o siromašnom drvodelji koji se odriče svega u životu, ali čuva aspidistru. Aspidistra je postala vrsta simbola u tom trenutku za Gordona. Aspidistra, cvet Enlgeske! Trebalo bi da bude na grbu umesto lava i jednoroga. Neće biti revolucije u Engleskoj dok su aspidistre na prozorima. Nije više mrzeo i prezirao svoje rođake - ili nije toliko, u svakom slučaju. I dalje su ga žestoko deprimirali, ti jadni siromašni starci, stričevi i tetke, od kojih je dvoje ili troje već umrlo, njegov otac, istrošen i bez duha, majka, uvenula, nervozna, i „delikatna” (pluća joj nisu bila jača strana), Julija, koja je već imala 11 U to vreme jeftin način štampe koji se mogao obavljati kod kuće
dvadeset jednu, prezaposlena, malodušna fizička radnica koja je rintala dvanaest sati dnevno, a nije imala ni čestitu haljinu. Sad je njemu bilo jasno šta je problem sa njima. Nije to bio NI BLIZU nedostatak novca. Bilo je to da su oni, iako nisu imali novca, živeli mentalno u bogatom svetu - u svetu gde je novac vrlina, a siromaštvo greh. To nije bilo siromaštvo, nego ČASNO povlačenje zbog kog im se desilo siromašenje. Prihvatili su sva pravila novca, alisu ta pravila imala mnogo rupa. Nikada nisu imali želju da se jednostavno opuste i da ŽIVE, sa novcem ili bez, kao što to niže klase rade. Koliko su oni samo bili u pravu. Kapa dole radniku u fabrici koji sa četvrt penija u džepu odvede devojku na porodično putovanje. Ako ništa drugo, ima krv u venama, a ne novac. Gordon je o svemu tome razmišljao na onaj naivni dečiji način. Postoje dva načina da se živi, odlučio je. Možeš biti bogat ili možeš da odbijaš da budeš bogat. Možeš imati novac ili ga prezirati, ali jedina fatalna stvar je obožavati novac, a nemati ga. Shvatio je sam za sebe da nikada neće biti sposoban da stvori novac. Čak nije ni verovao da ima ikakav talenat koji bi mogao da unovči na bilo koji način. To je bilo ono što su mu profesori u školi uradili; usadili su mu da je bedna smetnja koja nikada neće „uspeti” u životu. On je to prihvatio. Dobro onda, ignorisaće ceo taj proces „uspevanja”, biće mu prvenstveni cilj da ,,ne uspe”. Bolje biti vladar u paklu nego sluga u raju. Imao je tek šesnaest, ali je znao na kojoj je strani. Bio je PROTIV boga - novca i celog njegovog svinjskog sveštenstva. Objavio je rat, novcu; ali tajno, naravno. Imao je sedamnaest kad mu je otac umro, ostavivši mu oko dve stotine funti. Julija je bila zaposlena nekoliko godina. Tokom 1918. i 1919. radila je u Vladinoj kancelariji, a posle, kada je završila kurs za kuvarice, dobila je posao u groznoj, damskoj maloj čajdžinici blizu Erl kort stanice metroa. Radila je sedamdeset dva sata nedeljno i imala je ručak, čaj i dvadeset pet šilinga. Od toga je dvanaest šilinga nedeljno, nekada i više, davala samo na troškove stanovanja. Očigledno bi bila najbolja stvar, pošto je gospodin Komstok mrtav, da se Gordon ispiše iz škole, nađe mu se posao, i da Julija dobije tih dvesta funti, ne bi li napravila sopstvenu čajdžinicu. Ali, tu se javila porodična crta Komstoka koja im nije dozvoljavala da zarade pare. Ni Julija ni majka nisu htele ni da čuju o ispisivanju Gordona. Sa tim čudnim idealistčkim snobizmom koji krasi srednju klasu, bile su spremnije da rade i dva posla nego da Gordon napusti školu pre zakonskih osamnaest godina. Dve stotine funti, u stvari polovina toga, morala je da se potroši za Gordonovo „obrazovanje”. Gordon im je to dozvolio. Jeste objavio rat novcu, ali ga to nije sprečavalo da bude i malo sebičan. Naravno da je strahovao od toga da će morati da počne da radi. Koji se dečak ne bi plašio? Sedenje u nekoj šugavoj kancelariji, blagi bože! Stričevi i tetke su već pričali o tome da „Gordon treba da se sredi u životu”. Sve su gledali kroz prizmu „dobrih” poslova. Mladi Smit je dobio tako „dobar” posao u banci, a mladi Džons je imao „dobar” posao u osiguravajućem
društvu. Bilo mu je muka da sluša o njima. Izgledalo je kao da žele da svi mladići u Engleskoj budu zakucani u mrtvački kovčeg „dobrog” posla. U međuvremenu, novac je morao biti zarađen. Pre braka, Gordonova majka bila je učiteljica muzike i ponekad bi primala učenike, što je značilo da je porodica u malo dubljoj vodi nego što je to pokazivala. Sad je ponovo počela da drži časove. Bilo je jednostavno naći učenike u predgrađima - oni su živeli u akciji - i uz taj novac i Julijino dodavanje verovatno bi „mogli” da izdrže nekoliko godina. Ali, stanje pluća gospođe Komstok je bilo malo više od „delikatnog”. Lekar koji je pregledao njenog muža pre smrti jednom je došao istavio stetoskop na njena pluća i pogledao ozbiljno. Rekao joj je da pazi na sebe, da se utopljava, da jede zdravu hranu i, iznad svega, da izbegava umaranja. Naporni posao davanja časova klavira bio je možda najgora stvar za njeno zdravlje. Gordon o ovome nije znao ništa. Julija je znala, naravno. Bila je to tajna dve žene, pažljivo čuvana od Gordona. Godinu dana je prošlo. Gordon ju je proveo prilično mizerno, sve više i više postiđen zbog otrcanog odela i manjka džeparca što ga je činilo objektom užasavanja od strane devojaka. Ipak, Novo Doba je prihvatilo njegove pesme te godine. U isto vreme, njegova majka je sedela na neudobnim klavirskim stolicama u memljivim sobama, držeći časove za dva šilinga na sat. Onda je Gordon napustio školu i debeli uticajni stric Volter, koji je kao imao neke veze u biznisu, došao je tad da razgovara sa njim, kao prijatelj sa prijateljem, sa namerom da nađe Gordonu „dobar” posao u računovodstvu u nekoj velikoj firmi. Posao je stvarno bio dobar, veoma dobar za početak karijere. Da je Gordon počeo da radi sa velikim elanom, možda bi danas i bio uspešan. Ali, Gordonova duša se skupila. Odjednom, kao što to slabi ljudi i rade, ukočio se, i na užas svoje porodice, odbio posao. To su bile strašne reči, naravno. Nisu mogli da ga razumeju. Za njih je to bila neka vrsta bogohuljenja, odbiti „takav” posao kad već imaš šansu. On je nastavio da ih ubeđuje da nije hteo TAKAV posao. Dobro, šta onda ŽELIŠ? - pitali su ga svi. Želeo je da piše, mrzovoljno im je rekao. Ali kako bi mogao da živiš od „pisanja”? Ponovo su ga pitali. I naravno, nije im odgovorio. U dubini duše imao je ideju da bi nekako mogao da živi pišući poeziju; ali to je bilo toliko apsurdno da nije ni pominjao. Znao je samo da ni po koju cenu nije hteo da uđe u biznis, svet novca. Hteo je da ima posao, ali ne i „dobar” posao. Niko od njih nije imao pojma o čemu on priča. Majka mu se rasplakala, čak se ni Julija nije „zauzela” za njega, i svi stričevi i tetke (još ih je bilo šest ili sedam živih) su mu bezuspešno prigovarali i uzaludno zvocali. Posle tri dana se dogodilo nešto užasno. U sred večere, majka je dobila jak napad kašlja, stavila ruku na grudi, pala napred i počela da krvari iz usta. Gordon je bio užasnut. Njegova majka nije umrla, ali je izgledala tako dok su je nosili uz stepenice. Gordon odjuri po lekara. Nekoliko dana mu je majka bila na ivici smrti. Vrteo se bez cilja i smisla, menjajući sva raspoloženja koja su mu dolazila. Bio je ubeđen da je on krivac za
celu situaciju. Nije znao kako, ali je nekako bio ubeđen da se majka ubila ne bi li njemu platila školarinu. Posle toga nije joj mogao protivrečiti. Otišao je kod strica Voltera i rekao mu da će prihvatiti posao u toj vrhunskoj firmi koji mu je on našao. Tako je stric Volter pričao sa prijateljem, a prijatelj sa svojim prijateljem, i Gordon je poslat na razgovor kod starog gospodina sa lošim veštačkim zubima, i konačno je dobio posao kao pripravnik. Početna plata mu je bila dvadeset pet kinti nedeljno. U toj firmi je ostao šest godina. Odselili su se iz Aktona i iznajmili su stan u pustoj ulici crvenih zgrada negde u okrugu Pedington. Gospođa Komstok je ponela klavir sa sobom, i kad joj se malo vratila snaga, ponovo je davala časove. Gordonova plata se vremenom povećavala i njih troje su nekako preživljavali. Julija i gospođa Komstok su bile one koje su najviše radile. Gordon je i dalje imao onu dečačku sebičnost oko novca. U kancelariji se nije baš najbolje snalazio. Rekli su mu da je on vredan te plate, ali da nije od onih koji „čine dobro”. Na neki način je taj potpuni prezir bio ono što mu je i pomoglo. Nije se mogao pronaći u tom besmislenom kancelarijskom životu, jer nikada mu nije padalo na pamet da će to biti stalno. Nekako nekada, Gordon je znao, tu i tamo, da će jednog dana sve napustiti. Na kraju krajeva, ostalo mu je njegovo „pisanje”. Jednog dana bi možda bio u stanju da zarađuje novac od „pisanja”, a i izgledalo je da si manje vezan za novac ako si pisac, nego ako nisi. Od ljudi koje je viđao oko sebe, naročito od starijih, osećao se neprijatno. Oni su bili ti koji su poštovali samo boga novca! Da bi se skrasio, da bi „pravio pare”, prodaj dušu za vilu i aspidistru! Pretvori se u pravog malog japija, Strubovog12 „malog čoveka”. Mali poslušni crv koji izlazi iz kuće u šest i petnaest i vraća se kući u vreme večere, na pastirsku pitu i pečene konzervirane kruške, slušajući pola sata BBC-jev simfonijski koncert, a onda se možda upušta u nekiseksualni odnossa ženom, ako bi ona bila ,,u raspoloženju”. Kakva sudbina! Ne, to nije bio tip života koji bi on hteo. Morao se toga izbaviti, tog smrada i zavisnosti novca. Bila je to vrsta zavere koja se kuvala. Potpuno se bio posvetio tom ratu koji je objavio novcu. Ali, to je i dalje bila tajna. Ljudi u kancelariji nikada nisu posumnjali da on ima čudnih ideja. Nikada nisu otkrili ni da je pisao poeziju. Nije da je nešto puno pisao za šest godina, manje od dvadeset pesama koje su izlazile u magazinima. Kad se pogleda, bio je kao i svaki gradski službenik. Samo jedan od vojnika u tregerastoj armiji koji su išli prema centru svako jutro i vraćali se iz njega uveče, podzemnom železnicom. Imao je dvadeset četiri kad mu je majka umrla. Porodica se raspadala. Samo četvoro iz stare generacije Komstoka je sad bilo živo - tetka Anđela, tetka Šarlot, stric Volter i još jedan stric koji je umro godinu dana posle. Gordon i Julija su se iselili iz stana. Gordon je iznajmio sobu u Douti stritu (osećao se kao pisac jer je živeo u Blumsberiju), a Julija se preselila u Erls kort, ne bi h bila blizu prodavnice. Juliji je sad bilo skoro trideset, ali je izgledala mnogo starije. Bila je mršavija nego 12 Sidni Strub, čuveni karikaturista tog doba
ikada, jedva da je bila zdrava, imala je i sedih. I dalje je radila dvanaest sati dnevno; za šest godina plata joj se povećala za samo deset šilinga nedeljno. Odvratna staromodna dama koja je držala radnju, bila je prijatelj, kao i šef, i zato je mogla da maltretira Juliju istovremeno je nazivajući „dušice” i „draga moja”. Četiri meseca posle majčine smrti, Gordon je odjednom napustio posao. Hteo je da poruši sve mostove za sobom. Od sada će biti slobodnjak, slobodan od stega novca. Nije hteo to da uradi dok mu je majka bila živa; ali nekako ga je i njena smrt navela da to što pre izvede. Naravno da je to izazvalo negodovanje u onom delu familije koji je još bio živ. Mislili su da je Gordon sto posto poludeo. Iznova i iznova je pokušavao, naravno bezuspešno, da im objasni zašto nije bio zadovoljan „dobrim” poslom. „Ali, od čega ćeš živeti? Gde ćeš živeti?” - bilo je sve što je njih interesovalo. Odbijao je da ozbiljno misli o svemu tome. Naravno, još se zanosio idejom da može zaraditi novac „pisanjem”. U to vreme je i upoznao Ravelstona, urednika Antihista, i Ravelston mu je, pored toga što mu je štampao pesme, ponekad davao i knjige na kritiku. Njegove pesničke šanse nisu bile toliko loše kao pre šest godina. Ipak, želja da „piše” još nije bila njegov pravi motiv. Da izađe iz sveta novca, to je bilo ono što je on hteo. Maglovito je želeo neku vrstu besplatnog, isposničkog života. Imao je osećaj da, ako prezireš novac, možeš stići negde, slobodan si kao ptice u vazduhu. Zaboravio je da ptice ne plaćaju kiriju. Pesnik koji je gladovao na tavanu, ali gladovao ne na neki loš način, to je bila njegova vizija sebe. Sledećih sedam meseci su bili užasni. Uplašili su ga i umalo mu nisu slomili duh. Naučio je šta to znači živeti mesecima samo na hlebu i margarinu, i pokušavati da „pišeš” dok ti krče creva, da založiš odeću, da se šunjaš po stepenicama kad kasniš tri nedelje sa stanarinom u nadi da te gazdarica neće čuti. Na sve to, u tih sedam meseci nije napisao praktično ništa. Prvi efekat siromaštva je da ubija misli. Shvatio je, kao da je to bilo neko novo otkriće, da ne možeš da pobegneš od novca time što ćeš biti bez njega. Nasuprot tome, ti si ponizni rob istog sve dok ga nemaš dovoljno za život - „kompetentnost” kako bi zverska srednja klasa to rekla. Na kraju je bio izbačen iz sobe uz mnogo psovki. Bio je tri dana i četiri noći na ulici. Bilo je pakleno. Tri jutra, kako ga je savetovao čovek kojeg je upoznao na Embankmentu, proveo je u Bilinsgejtu, gurajući kolica sa ribom uz uzane i krive ulice od Bilingejta do Istčipa. Dobijalo se dve i po kinte za turu, a posao bi mu izvukao svu snagu koju je u mišićima imao. Bila je masa ljudi koja je radila isti posao, i morao si da čekaš na svoj red; bio bi srećan kad bi napravio osamnaest kinti od četiri ujutru do devet. Posle tri dana Gordon je odustao od ovoga. Koja je i bila svrha? Bio je pobeđen. Nije mu preostajalo ništa sem da se vrati porodici, pozajmi neki novac, i pronađe drugi posao. Ali sad, naravno, nije bilo posla za njega. Mesecima je živeo na grbači porodice. Julija mu
je pomagala sve dok nije potrošila i poslednji peni svoje ušteđevine. Bila je to grozna posledica svih njegovih planova. Odbacio je ambiciju, proglasio rat novcu, i sve što je na kraju imao, bilo je to da je živeo na sestrinoj grbači. I Julija, znao je, osećala je njegov neuspeh mnogo više nego svoj sopstveni. Toliko je polagala nade u njega. Na njemu je bilo da od svih Komstoka on jedini uspe. Čak i sad je verovala da će on jednog dana povratiti porodično bogatstvo. Bio je „pametan”, sigurno je mogao da napravi pare ako bi se potrudio. Puna dva meseca Gordon je ostao kod tetka Anđele u njenoj maloj kući u Hajgejtu. Siromašna, istrošena, mumificirana tetka Anđela, jedva je imala da se prehrani. U to vreme je očajnički tražio posao. Stric Volter mu nije mogao pomoći. Njegov uticaj u svetu biznisa, nikada nije bio veliki, a sad je bio zanemarljiv. Na kraju krajeva, opet, na neki neočekivani način, sreća mu se okrenula. Prijatelj, prijatelja brata Julijine šefice našao je Gordonu posao u računovodstvu Nju Albion reklamnoj kompaniji. Nju Albion bila je jedna od onih kompanija koje su se širile svuda posle rata - gljivice, koje su se razvile iz raspadajućeg kapitalizma. Bila je to malecka firma u razvoju, koja je iskorišćavala svaki način da dodje do publiciteta. Dizajnirali su određeni broj visokotiražnih postera za ovseno pivo, samonarastajuće brašno, i tako dalje, ali glavna preokupacija bila je usmerena na modnu industriju i reklame za kozmetičke preparate u ženskim ilustrovanim novinama, pored malih reklama u nedeljnicima, kao što su Witerouz tablete za ženske probleme, tvoj horoskop načinjen od strane profesora Raratonga, Sedam tajni Venere, Nove nade za uništene, Zaradi sedam funti nedeljno u slobodno vreme i Cirolaks losion za kosu koji eliminiše sve nepoželjne nametljivce. Bio je tu i veliki broj umetnika koji su radili reklame. Tu je Gordon prvo upoznao Rozmeri. Bio je u „studiju” i pomogao je da se dizajniraju nekisvečani tanjiri. Prošlo je puno vremena dok nije progovoro sa njom. U početku ju je znao samo kao još jednu od zaposlenih, malu, crnokosu, brzih pokreta, nekako i privlačnu i zastrašujuću. Kada su prolazili jedno pored drugog hodnikom, ironično je mislio da ona zna sve o njemu i da ga smatra nekom vrstom predmeta za podsmeh. Ali, opet, izgledalo je kao da ga posmatra više no što bi trebalo. Nije imao ništa zajedničko sa njenim poslom. On je bio u odeljenju računovodstva, samo jedan od činovnika sa platom od tri kinte nedeljno. Zanimljiva stvar kod Nju Albiona bila je da su bili potpuno moderni u duši. Teško da je bio iko u firmi ko nije bio potpuno svestan da su reklama i marketing najprljavija stvar koju je kapitalizam iznedrio. U nekoj firmi čije je rukovodstvo ,,crveno“, sigurno bi obraćali pažnju na čast i korist samog reklamiranja. Ali, u Nju Albionu bi se svi smejali na to. Većina radnika bili su iskusni, amerikanizovani, „uzmi i beži“ ljudi, kojima ništa na svetu nije bilo sveto, sem novca. Imali su taj svoj cinični pravilnik po kome su radili. Ljudi su svinje; reklama je kao zveket kante sa splačinama unutar svinjca. Ipak, ispod njihovog cinizma bila je krajnja naivnost, slepo verovanje u boga novca. Gordon ih je
proučavao nenametljivo. Kao i pre, odrađivao je svoj posao prosečno dobro i kolege su ga gledale sa visine. Ništa se u njegovoj svesti nije menjalo. I dalje je prezirao i gadio se na zakon novca. Nekako, pre ili kasnije, morao je da od toga i beži; čak i sada, posle prvog fijaska, spremao je beg. Bio je U svetu novca, ali opet i VAN njega. A što se tiče ljudi oko njega, malih crva sa istim polucilindrima, koji se nikada ne okreću iza sebe, i otimača, Američkih biznis-koledž-šljama, pre su ga zabavljali, nego što su ga plašili. Voleo je da proučava taj njihov zadrži-svojposao-po-svaku-cenu mentalitet. Bio je među njima kao dete koje je pravilo beleške. Jednog dana se desila zanimljiva stvar. Neko je nekako video Gordonovu pesmu u magazinu i objavio da imaju „pesnika u kancelariji”. Naravno, Gordon je ismejan, ne neprirodno, od strane kolega. Dali su mu nadimak „bard” od tog dana. Ali, iako zabavljeni, takođe su bili i blago prezrivi. Potrvrdili su sve ono što su mislili o Gordonu. Lik koji piše poeziju nije baš tip koji „pravi novac”. Ipak,stvar je imala neočekivani rasplet. U vreme kad su se službenici već umorili od podsmevanja Gordonu, gospodin Erskin, generalni direktor, koji je do sad njega slabo i primećivao, pozvao ga je na razgovor. Gospodin Erskin bio je krupan, spor čovek sa širokom licem zdravog izraza. Iz njegovog izgleda i sporoće pokreta mogao si zaključiti da se bavio ili poljoprivredom ili stočarstvom. Mozak mu je bio spor kao i pokreti, i bio je tip čoveka koji ni o čemu ne čuje ništa sve dok svi ne prestanu da o tome pričaju. Kako je takav čovek postao rukovodeći u marketinškoj kompaniji, samo čudni bogovi kapitalizma to znaju. Ipak, bio je prilično dobra osoba. Nije imao taj nadmeni, ukočeni stav koji obično ide uz talenat za pravljenje novca. Nekako mu je i debljina išla uz celu pojavu. Bivajući neosetljiv na predrasude, mogao je lakše da proceni ljude. Vest da je Gordon pisao pesme, bila je ne šokantna za njega, nego ga je na neki način impresionirala. Hteo je da ima književne talente u Nju Albionu. Na razgovoru sa Gordonom, proučavao ga je na uspavan, malo nastran način i postavio mu je nekoliko neubedljivih pitanja. Nije ni slušao šta mu je Gordon odgovarao, a upadao mu je u odgovore pitanjima koja su zvučala kao ,,hm, hm,hm, pišete poeziju, zar ne? O, da? A štampalisu vam pesme? Da, da, verovatno ste i dobili neki novac za to? Niste mnogo, ne? Pa tako sam i mislio. Da, da, poezija. Mora da je to teško, zar ne? Rimovati sve, gledati na ritam i tako dalje, da, da. Pisali ste još nešto? Priče, ili nešto slično? Hm, o da? Veoma zanimljivo, da!” Onda je bez mnogo pitanja unapredio Gordona u specijalnog sekretara u stvari kao učenika gospodina Klua, Nju Albionovog glavnog autora reklamnih tekstova. Kao i u svakoj reklamnoj agenciji, Nju Albion je bio u stalnoj potrazi za autorima reklamnih tekstova koji su imali smisao za maštanje. Zanimljiva je činjenica da je mnogo lakše naći crtača nego čoveka koji može da izmisli slogane kao što su ,,Q.T. sos čuva Habiju osmeh na licu” i „Deca se otimaju za naše
pahuljice”. Gordonova plata nije skočila odmah, ali ga je firma imala na oku. Uz malo sreće mogao je biti punopravni pisac slogana sledeće godine. To je bila šansa bez premca da „pravi novac”. Šest meseci radio je sa gospodinom Kluom. Gospodim Klu bio je šikanirani četrdesetogodišnjak, kovrdžave kose kroz koju je često provlačio prste. Radio je u prenatrpanoj maloj kancelariji čiji su zidovi bili potpuno ispunjeni prošlim uspesima u formi postera. Prihvatio je Gordona pod svoje okrilje na prijateljski način, pokazao mu neke cake, i čak je bio odmah spreman da sasluša njegove predloge. Sve to vreme radili su na seriji reklama za magazin Ejpril Dju, reklama za sjajan novi dezodorans koji je kozmetička firma Kraljica od Sabe (zanimljivo je da je to bila Fleksmenova firma) upravo puštala na tržište. Gordon je počeo da radisa tajnim prezrenjem. Ali, sada se javljao veoma neočekivani pozitivni razvoj. Gordon je pokazao od samog početka da ima sjajan talenat za pisanje slogana. Izgledalo je da može da smisli slogan i u sred noći. Živopisna fraza koja postane zaraza, ta mala sintagma koja jednu laž prikaže kroz hiljadu reči, sve mu je to padalo na pamet bez muke. Uvek je imao taj talenat sa rečima, ali ovo je bio prvi put da ih koristi uspešno. Gospodin Klu ga je smatrao veoma perspektivnim. Gordon je posmatrao svoj uspeh, prvo sa iznenađenjem, posle sa zanimanjem, i na kraju, sa nekom vrstom užasa. OVO je bilo to čemu je on stremio! Pisao je laži da bi izvlačio novac iz džepova budala! Bila je to zverska ironija, takođe, da je on, koji je želeo da postane „pisac”, prodao dušu da bi pisao slogane za dezodoranse. Ipak, bilo je to manje neobično nego što je on to pre mislio. Većina pisaca slogana, bar se tako priča, su poluuspešni pisci ili je, možda, drugačije? Kompanija Kraljica od Sabe bila je veoma zadovoljna njihovim reklamama. Gospodin Erskin je, takođe, bio zadovoljan. Gordonova plata je skočila za deset šilinga nedeljno. I sad se Gordon uplašio. Novac ga je na kraju osvajao. Klizao je dole polako, dole, u kaljugu novca. Još malo i zaglaviće se tamo za ceo život. Bilo je takoreći nastrano kako se sve dogodilo. Postaviš se protiv uspeha, ali se kuneš da nikada nećeš biti „dobrostvaralac” - iskreno veruješ da nećeš biti „dobrostvaralac” čak iako bi to hteo da budeš; i onda se nešto desi i nisi ni svestan da polako postaješ „dobrostvaralac”, prosto automatski. Shvatao je da je sad ili nikada vreme da se pobegne. Morao je da pobegne odatle - daleko od sveta novca, neopozivo, pre nego što se još više zaglibi. Ipak, u ovom trenutku nije hteo da gladuje zbog ubeđenja. Otišao je kod Ravelstona i upitao ga za pomoć. Rekao mu je da mu treba neka vrsta posla; ne „dobar” posao, ali posao koji će sačuvati telo, a ne uzeti dušu. Ravelston je to savršeno razumeo. Razlika između posla i „dobrog” posla nije mu se morala objašnjavati, niti je smatrao da je Gordon budala. To je bila veoma dobra stvar kod Ravelstona. Uvek je mogao da gleda iz ugla drugog čoveka. Bogatsvo mu je to sve omogućilo; bogati ljudi mogu sebi da priušte da budu inteligentni. Pored
svega, pošto je isam bio bogat, mogao je naći posao drugima. Posle nekoliko dana rekao je Gordonu da mu je možda našao nešto što bi mu odgovaralo. Gospodin Mek Keni, pomalo trošan prodavac polovnih knjiga sa kojim je Ravelston ponekad sarađivao tražio je pomoćnika. Nije tražio školovanog pomoćnika koji bi očekivao i punu platu; tražio je nekoga ko izgleda kao gospodin i ume da priča o knjigama - nekoga ko bi impresionirao kupce knjiga. Bila je to velika suprotnost „dobrom” poslu. Radno vreme je bilo dugačko, a plata mala - dve funte nedeljno - i nije bilo šanse da se napreduje. Bila je to slepa ulica posla. I naravno, takav bespredmetan posao, to što je Gordon i tražio. Otišao je na razgovor sa gospodinom Mek Kenijem, uspavanim, dobroćudnim Škotom, crvenog nosa i bele brade umrljane burmutom, i primljen je bez mnogo priče. U isto vreme je i njegova zbirka poezije „Miševi” trebalo da izađe iz štampe. Sedmi izdavač kome je poslao ju je prihvatio. Gordon nije znao da je to sve Ravelstonovo maslo. Ravelston je bio prijatelj sa izdavačem. Uvek je tako nešto radio za nepoznate pesnike. Gordon je mislio da se budućnost otvara pred njim. Bio je kompletan čovek - ili po Smajlsu13 , po aspidistralnim standardima, NEkompletan. Imao je mesec dana otkaznog roka u kancelariji. Bio je to bolan posao manje-više. Julija je, naravno, bila apsolutno potresena jer je ponovo napustio „dobar” posao. U ovo vreme je Gordon upoznao Rozmeri. Nije pokušala da ga spreči da napusti posao. Bilo je to protiv njenog ubeđenja da interveniše - „moraš živeti svoj život” bila je njena parola. Ali nije ni razumela što on to radi. Stvar koja ga je najviše potresla bio je razgovor sa gospodinom Erskinom. Gospodin Erskin bio je, uglavnom, fin. Nije želeo da Gordon napusti firmu, tako da je to iskreno i rekao. Sa nekom vrstom čudne finoće nije želeo da Gordona nazove mladom budalom. Ipak ga je pitao zašto to radi. Nekako, Gordon nije mogao da izbegne odgovor ili da kaže - jedinu stvar koju bi gospodin Erskin razumeo - da je našao bolje plaćen posao. Sa stidom na licu je nekako promrmljao da misli da mu ovaj posao ne odgovara i da želi da ide da bi nastavio da piše. Gospodin Erskin je bio neupućen u celu materiju. Pisanje, a? Koliko li ima novca u tom ovih dana? Nema mnogo? Ah, verujem da je tako. Hm. Gordon je i izgledao i osećao se glupo, uspeo je samo da promrmlja da knjiga treba sad da mu izađe. Knjiga pesama, dodao je to sa poteškoćama u govoru. Gospodin Erskin ga je smatrao za čudaka i dodao je: – Poezija, e? Poezija? Da li biste mogli od toga da živite? – Pa ne baš u potpunosti, ali može da pomogne. – Pa dobro, Vi znate najbolje. Ako vam ikada bude trebao posao, slobodno se javite. Moram da kažem da će za Vas uvek biti mesta. Nama trebaju ljudi kao što ste Vi. Nemojte to zaboraviti. 13 Semjuel Smajls, poznati sociolog tog vremena
Gordon je izašao sa osećanjem da se poneo perverzno i nezahvalno. Ali, to je morao da uradi; morao je pobeći iz sveta novca. Sve to je bilo perverzno. Svuda po Engleskoj mladićisu se jeli zbog manjka posla, a ovde je bio on, Gordon, kojem je sama reč „posao” bila pomalo odbojna, sama reč ga je podsećala da nema posla za njega. Bio je primer da sve na svetu možeš dobiti ako to ne želiš. Na sve to, reči gospodina Erskina su mu odzvanjale u glavi. Verovatno je mislio ono što je rekao. Verovatno će IMATI posao koji će ga čekati ako odluči da se vrati. Tako da su njegove lađe bile samo polupotopljene. Nju Albion je bilo prokletstvo iz koga je pobegao i koje ga je čekalo. Ali koliko je bio, barem u početku srećan u knjižari gospodina Mek Kenija! Malo vremena - veoma malo vremena je bio ubeđen da je pobegao iz sveta novca. Naravno, prodaja knjiga bila je klasični marketing, kao i svaka druga; ali toliko drugačiji marketing! Nije bilo požurkivanja i „dobrostvaralaca”, nije bilo tenzije. Klasičan karijerista ne bi izdržao ni pet minuta u svetu knjiga. Posao kao takav bio je prilično jednostavan. Bilo je samo bitno biti u radnji deset sati dnevno. Mek Keni nije bio zlo stvorenje. Bio je Škot, naravno, ali Škot na škotski način. Nekako je, na svaki način, bio oslobođen škrtosti. Njegova najgora osobina bila je lenjost. Takođe je bio trezvenjak i pripadao je nekoj sekti ili nekonformistima, ali to Gordona nije interesovalo. Gordon je radio mesec dana kada su „Miševi” izašli. Ni manje ni više nego je u trinaest magazina izašao prikaz knjige. Tajmsov književni dodatak koji ga je nazvao „veoma obećavajućim”. Tek posle nekoliko meseci shvatio je kolika su propast „Miševi” bili. Sad se dogodilo da je pao na dve funte nedeljno i da se praktično odrekao bilo kakve nade da će zaraditi više; tad je shvatio stvarnu prirodu bitke koju je vodio. Đavo svega je tražio da nikada ne prestane da se odriče svega ostalog. Život sa dve funte nedeljno ispadao je herojski potez i prljava navika. Propast je teška rabota, kao i uspeh. Odbacio je „dobar” posao i napustio „dobre” poslove zauvek. Opet, to je bilo neophodno. Nije želeo da se vrati na sve to. Nije bilo svrhe da se pretvara da je uspeo da pobegne od svih bolesti siromaštva, iako je njegovo siromaštvo bilo samovoljno. Nije to bila stvar čvrstoće. Ne trpiš ti stvarno teško sa dve funte nedeljno, ali i ako to radiš nije ti bitno. Mentalno mrtvilo i duševna beda - kao da su čekali da se pojave kad ti prihod padne ispod određene granice. Vera, nada, novac - samo je svetac mogao da ima prve dve stvari bez treće. Brzo je stario. Dvadeset sedam, dvadeset osam, dvadeset devet. Došao je do godina kada je budućnost prestajala da bude ružičasta ili mutna, i postajala stvarna i uznemirujuća. Pogled na svoje žive rođake ga je sve više deprimirao. Kako je stario, sve više je sam sebe podsećao na njih. To je bio put kojim je išao! Još par godina i biće kao oni, baš kao i oni! Ovo je osećao i prema Juliji, koju je viđao češće od stričeva i tetki. Iako je sam sebi rekao da to nikada neće raditi, ipak je povremeno pozajmljivao novac od Julije. Julija je brzo sedela; duboke bore su se
ocrtavale na oba mršava obraza. Svoj život je postavila u rutinu koja joj nije prijala. Bio je tu njen posao u radnji, njeno „šivenje” noću u sobi u Erls Kortu (drugi sprat, devet penija nedeljno, bez nameštaja) i imala je povremena okupljanja sa usedelicama koje su bile usamljenije od nje. Bio je to klasičan bezličan život neudate žene bez novca; ona je to sve prihvatila, ne pokušavajući da pomisli da joj sudbina možda može biti drugačija. Opet, na svoj način, više je patila za Gordonom nego za sobom. Stalna propast porodice, način na koji su umirali i umirali, ne ostavljajući ništa iza sebe, bila je vrsta tragedije u njenom umu. Novac, novac! „Niko od nas nikada neće napraviti novac”, bila je to stalna jadikovka. A od svih njih jedino je Gordon imao šanse da zaradi pare, a Gordon to nije želeo. Tonuo je bezvoljno u istu rutinu siromaštva kao i drugi. Posle prvog puta pokušavala je da mu pomogne, ali pošto je napustio Nju Albion, više nije želela da se zalaže za njega. Njegovi motivi joj uopšte nisu bili jasni. Na njen ženski način, smatrala je da je greh protiv novca najveći greh. A tek za tetka Anđelu i Strica Voltera, o, bože, o, bože! Koji je to bio par! Gordon se osećao deset godina starijim kad god bi ih pogledao. Stric Volter, na primer. On je bio veoma depresivan. Imao je šezdeset i sedam, i u svim mogućim „agencijama” za koje je radio i u kojima je, uz svoje ostatke bogatstva, trošio vreme, mogao je da zaradi maksimalno tri funte nedeljno. Imao je malu kancelariju u Kurzitor stritu, i živeo je u veoma jeftinom pansionu u Holand parku. To je bila nekako porodična tradicija; svi Komstoci su se prirodno opredeljivali za pansione. Kad bi pogledao jadnog starog strica, sa velikim otromboljenim stomakom, asmatičnim glasom, širokim, bledim, stidljivo pompeznim licem, pre nalik na Sargentov portret Henri Džejmsa, potpuno ćelavu glavu, blede oči sa velikim podočnjacima, i stalno oborenim brkovima, koje je on uzalud pokušavao da podigne - pomislio bi da je nemoguće da je on ikada bio mlad. Bilo je neverovatno pomisliti da je takvo biće ikada osetilo strast u sebi. Da li se ikada popeo na drvo, skakutao na trambolini ili se zaljubio? Da li mu je ikada mozak bio u funkciji? Čak i u svojim tinejdžerskim godinama, kada je bio aritmetički mlad, da li je ikada imao neku avanturu u životu? Nekoliko mlakih tajnih slavlja, možda. Nekoliko viskija u mračnim barovima, jedna ili dve posete Imperijskoj promenadi14 , malo kurvanja sa strane, taj mlaki, mlitavi čin prevare koji možeš zamisliti da se događa između egipatskih mumija posle zatvaranja muzeja. I posle, sve samo dugo poslovno propadanje, duge godine usamljenosti, stagnacije u bezličnim pansionima. A opet, stric u svojojstarosti nije bio nesrećan. Imao je jedan hobi koji mu je uvek bio interesantan, a to su bile njegove bolesti. Bolovao je, po svojim rečima, od svake bolesti u medicinskim knjigama i nikada nije bio svestan koliko o njima priča. U stvari, Gordonu je izgledalo kao da u pansionu gde mu je stric živeo, niko nikada nije pričao ni o čemu drugom, sem o 14 Kvart bordela
svojim bolestima. Po celoj tamnoj dnevnoj sobi, ostareli, bezbojni ljudi su sedeli u parovima, raspravljajući o simptomima. Njihova priča bila je kao kapanje stalaktita ka stalagmitima. Kap po kap. „Kako je tvoj lumbago?” - kaže stalaktit stalagmitu. „Pomažu mi Krušten soli oko toga.”- kaže stalagmit stalaktitu. Kap, kap, kap. Tu je bila i tetka Anđela, stara šezdeset devet godina. Gordon se trudio da ne razmišlja o njoj, sem ako nije morao. Jadna, draga, siromašna, fina, depresivna tetka Anđela! Siromašna, zgrčena, pergament žute kože, kost i koža, tetka Anđela! U toj njenoj maloj polunaslonjenoj kući15 , u Hilgejtu-Brajarbi (tako se kuća zvala), tu u njenoj palati u severnim planinama, tu je venula ona, Anđela, večna devica, kojoj ni jedan muškarac, živ ili mrtav, nije nikada svojim usnama rekao ništa što bi imalo i najmanju indikaciju ljubavi ili strasti. Sama i usamljena je venula, ceo božiji dan se šetkala tamo-amo, sa metlicom od repnih pera ćurke kojom je brisala tamnolisne aspidistre i polirala sjajni, nikada upotrebljeni, Kraun Derbi kineski servis za čaj. S vremena na vreme je smirivala dušu crnim čajem, i Floveri Orindž i Pekou Points, kojisu joj bradatisinovi Koromandela donosili preko tamnih mora. Jadna, dobra, fina, ali potpuno nevoljena tetka Anđela. Njena penzija je bila devedeset osam funti godišnje (trideset osam penija nedeljno, ali je ona zadržala naviku srednje klase da misli o svom prihodu kao godišnjoj stvari, a ne kao nedeljnoj), a od toga je dvanaest i po išlo na troškove. Verovatno bi i gladovala da joj Julija nije švercovala paketiće kolača, hleba i margarina iz radnje - uvek je, naravno, to predstavljala kao ,,par stvarčica koje je greota baciti”, praveći se kao da tetka Anđeli nisu potrebne. Ipak, imala je i ona svojih zadovoljstava, jadna stara tetkica. Postala je veoma veliki čitalac romana u svojoj starosti, a gradska biblioteka joj je bila na samo desetak minuta od kuće. Tokom života, na jedan ili drugi način, deda Komstok je branio svojim ćerkama da čitaju. Kao posledica toga, pošto je počela da čita tek 1902, tetka Anđela je uvek bila par decenija iza trenutno aktuelnih romana. Ipak je dobro gurala, polako ali stalno. U devetsto desetim je još čitala Rodu Brougton i Henri Vuda. U ratnim godinama otkrila je Hol Kejna i Hemfri Worda. U devetsto dvadesetim čitala je Silasa Hokinga i Setona Merimana, a tridesetih se umalo prihvatila V.B. Maksvela i Vijijama J. Loka. Dalje nije išla. Od posleratnih pisaca slabo je za koga i čula, ni njihovu besmrtnost, ni njihovo bogohuljenje ni raspadajuću „pamet”. Ali nikada nije dočekala da ih čita. Volpola je znala, i Hičensa je čitala, ali - ko je Hemingvej? To je bilo ono što je 1934. ostalo od porodice Komstok. Stric Volter sa svojim „agencijama” i bolestima, tetka Anđela, prašnjavi Kraun Derbi kineski servis za čaj u Brijabaru. Tetka Šarlot, koja je još opstajala kao biljka u mentalnoj instituciji. Julija, koja je radila sedamdeset dva sata nedeljno i „šila” noću uz slabu 15 Britanski tip kuća koje su građene tako da se, praktično, naslanjaju jedna na drugu
svetlost gasne lampe u maloj sobi. Gordon, skoro tridesetogodišnjak, sa zaradom od dve funte nedeljno za idiotski posao, i patio je, kao sam bespredmetan oblik svoje egzistencije, za užasnom knjigom koja nikada neće biti završena. Moguće da je postojalo još nekih daljih rođaka Komstoka, jer je deda Komstok imao dvanaestoro braće i sestara. Ali, ako su i preživeli, postali su bogati i izgubili su kontakt sa svojim siromašnim rođacima; jer novac je gušći od krvi. Što se tiče Gordonove strane porodice, zajednički prihod njih petoro, zajedno sa sumom koja je plaćana za lečenje tetka Šarlote bila je jedva šeststo godišnje. Njihove godine zajedno su bile dve stotine šezdeset tri. Niko od njih nije bio van Engleske, nije išao u rat, nije bio u zatvoru, nije jahao konja, nije leteo avionom, nije se ženio ili imao decu. Nije čak ni bilo razloga da tako ostane sve dok ne umru. Iz godine u godinu, NIŠTA SE NIJE DEŠAVALO u porodici Komstok.
Četvrto poglavlje Oštro besni vetar brije oko nas Savija topole zasađene tek U stvari, nije bilo ni daška vetra tog popodneva. Bilo je skoro tiho, kao da je proleće. Gordon je u sebi ponavljao pesmu koju je počeo juče, u kadencnom šapatu, samo da bi uživao u njenom tonu. Bio je zadovoljan ovog trenutka njom. Bila je to dobra pesma, ili će biti kad je završi, u svakom slučaju. Zaboravio je da mu se sinoć skoro smučila. Drvored je stajao nepokretno, prošaran kaiševima magle. Tramvaj je odjekivao u daljini. Gordon se popeo uz Malkin hil, dok su mu koraci šuštali od suvog lišća. Niz celu ulicu su stajali, tako razbacani, žućkasti, nalik na činiju američkih pahuljica. Kao da je kraljica Brodbinganga prosula u besu pakovanje Truvert pahuljica niz ulicu. Koja radost, zimski dan bez vetra. Najbolje vreme u godini, ili je barem tako Gordon mislio, u tom trenutku. Bio je srećan kao isvako ko nije imao cigarete ceo dan i poseduje samo tri polupenija i Džojia u džepu. Bio je četvrtak, dan kada se ranije zatvara, i Gordon je tad imao slobodno popodne. Išao je u kuću Pola Doringa, kritičara, koji je živeo u Koleridž Grou i pravio je književne čajanke. Trebalo mu je sat ili više da se sredi. Socijalni život je gadan sa dve kinte nedeljno. Morao je da se bolno obrije hladnom vodom, odmah posle večere. Obukao je najbolje odelo - tri godine staro, ali sasvim pristajuće u ovom trenutku. Obrnuo je okovratnik iznutra i tako zavezao kravatu da se ne vidi da je okovratnik pocepan. Uspeo je da nagrebe iz kutije dovoljno imalina da malo izglanca cipele. Čak je pozajmio iglu za kravatu od Lorenhajma i zakrpio čarape - pipav posao, ali bolje je nego da pazi da mu se pantalone ne podignu isuviše. Takođe je spakovao praznu paklu Golden Flejka i u nju stavio jednu cigaretu koju je uzeo iz ,,stvari-za-peni“ automata. To je samo bio privid stvari. Nisi, naravno, mogao otići kod nekoga u kuću bez cigareta. Mogao si da imaš jednu, a kad ljudi vide da imaš samo jednu u pakli, računaju da ti je bila puna. Lako je sve to tumačiti kao zaboravnost da se kupi. – Imate li cigaretu? - pitao bi nekoga. – O, hvala Vam. Otvoriš paklu i onda se kao začudiš. – Prokletstvo, ostala mi je jedna. Mogao sam se zakleti da sam imao punu paklicu. – Neću Vam onda uzeti poslednju, uzmite jednu moju, molim Vas. – kaže neko treći.
– Hvala Vam. Na kraju te tvoji domaćini snabdeju cigaretama. Ali, morao si imati JEDNU cigaretu, samo zbog časti. Oštro besni vetar brije oko nas. Završiće sad tu pesmu. Može je završiti kad god želi. Bilo je glupo i čudno da ga je idenje na književnu čajanku nateralo da požuri sa poslom. Ipak sa zaradom od dve funte nedeljno nisi obavezan na toliko druženje sa ljudima. Čak i videti unutrašnjost nečije kuće je neka vrsta pretnje. Tapacirana stolica pod zadnjicom, čaj, cigarete i miris žena - naučiš da ceniš one stvari koje ti nisu često dostupne. U stvarnosti, Doringove zabave nikada nisu bile ono čemu se Gordon nadao. Ti divni, promućurni, eruiditski razgovori koje je zamišljao - nikada se nisu događali, niti su započinjali. U stvari, nikada nije bilo ničega što bi se moglo nazvati čestitim razgovorom. Samo glupo ćeretanje koje ćete čuti na svakoj zabavi, u Hamstedu ili Hong Kongu. Niko, ko je dolazio na Doringove zabave, nije bio vredan toga. Sam Doring je bio nalik na šugavog lava, a njegovi pratioci su najbolje mogli biti opisani kao šakali. Skoro polovina su bile one sredovečne žene pilećeg mozga koje su došle iz dobrih hrišćanskih porodica i sad su pokušavale da budu načitane. Zvezde večeri su bile grupe briljantnih mladih umova koji bi doleteli na pola sata, pravili svoj krug u kome su sedeli i podsmešljivo pričali o drugim briljantnim mladim umovima, koje su oslovljavali po nadimcima. Veliki deo vremena Gordon je provodio na ivicama različitih tema. Doring je bio u nekom brzopletom raspoloženju i predstavio ga je svima kao „Gordon Komstok - znate ga; pesnik. Objavio je sjajnu zbirku pesama ,,Miševi“. ZNATE, zar ne?“ Ali Gordon nikada nije sreo ikoga ko je ZNAO. Briljantni mladi umovi su mu podarili sekund pogleda i ignorisali ga. Bio je u tridesetima, pojeden moljcima, i očigledno, švorc. Ali uprkos tim neizbežnim razočaranjima, ipak je željno iščekivao ove čajanke. One su bile odmor u njegovoj usamljenosti, ako ništa drugo. To je bila đavolska pojava u vezi sa siromaštvom, uvek prisutna pojava - usamljenost. Dan za danom, bez ijedne inteligentne osobe sa kojom bi razgovarao; noć za noći u bezbožnoj sobi, uvek sam. Možda to zvuči kao zabava ako ste bogati i to vam je predah; ali, koliko to drugačije zvuči ako je to neophodnost. Oštro besni vetar brije oko nas. Kolona vozila bruji lagano uz brdo. Gordon ih je gledao sa zavišću. Kome, u stvari, treba auto? Ružičaste lutkaste glave žena više klase zurile su u njega kroz prozore automobila. Prokleti glupi pekinezeri. Nafrakane kučke koje se ocenjuju po nakitu. Bolje biti vuk samotnjak nego pas koji kevće. Razmišljao je o stanicama metroa ujutru. Crne horde činovnika su milele u podzemnu kao mravi u rupu; gomila malih mravolikih ljudi, svaki sa akt tašnom u desnoj ruci, novinama u levoj, i strahom od otpuštanja kao teretom na srcu. Koliko ih samo jede taj tajni strah! Specijalno u zimskim danima, kada čuju vetar koji brije. Zima, otkaz, radno mesto, klupe pored keja! Ah! Oštro besni vetar brije oko nas
Savija topole zasađene tek I tamne iz dimnjaka trake Vrtlog ludi prave, vazduh ih nosi I pocepane postere vijori Zvuk voza i klepet kopita I činovnici što jure u stanicu Gledaju, drhte i preko krovova maštaju Misle - O čemu misle? Zima dolazi. Da li je moj posao siguran? Otpuštanje znači siromaštvo. Posledice ti ježe telo, o, hvaljen je Gospod. Liži imalin sa šefovih cipela, da! Misli samo o jednom: ,,evo dolazi zima! Molim te, bože, čuvaj mi posao ove godine!“ I sumorno kako hladan vetar bije Drob mu bode kao kopljem od leda Oni misle - Misli ponovo. Nema svrhe. O čemu oni misle? Novac, novac! Kirija, računi, takse, školarina, sezonske karte, čizme za decu. I životno osiguranje i dnevnica za čistačicu. I, Bože, da se žena vrati u porodično krilo ponovo! I da li sam se dovoljno smejao na šefov vic juče? I sledeća rata za usisivač. Uredno, uživajući u svojoj urednosti, sa strašću, stavljanjem dela po dela u slagalicu, završio je sledeću strofu: Misle o kiriji, računima i sezonskim kartama, Osiguranje, ugalj i dnevnica za čistačicu, Čizme, školarina i sledeća rata, Sve zbog dva veća kreveta iz radnje Drega Nije loše, nije loše. Završi to sada. Još pet ili šest strofa. Ravelston će to štampati. Čvorak je sedeo na goloj grani smrznutog drveta, pevušio je, samosaželjevajući se, kao što i čvorci rade u tople zimske dane, kada poveruju da proleće dolazi. Ispod drveta sedela je ogromna siva mačka bez pokreta, otvorenih usta, piljeći prema objektu svojih želja, uzaludno očekujući da će joj čvorak sam pasti u usta. Gordon ponovi sebi poslednja četiri stiha. Bilo je DOBRO. Zašto je smatrao sinoć da je sve to mehanički, slabo i prazno? Bio je pesnik. Hodao je uspravno, skoro arogantno, sa ponosom pesnika. Gordon Komstok, autor ,,Miševa“, „veoma obećavajući“, kako je rekao kritičar Tajmsovog književnog dodatka. Takođe, i „Londonskih zadovoljstava“. Jer, i to će uskoro biti gotovo. Sad je znao da je može završiti kad god to bude želeo. Zašto je ikada i sumnjao u to? Možda će mu trebati tri meseca. Dovoljno da stigne na leto. U svojim mislima
video je ,,tanku“ belu knjižicu „Londonskih zadovoljstava“; lep papir, široke margine, dobar kaslon font, lakirana ovojnica i kritike u najboljim magazinima. „Neverovatno dostignuće“- Tajmsov književni dodatak. „Lep odmor od Sidvelove škole“- Skruniti. Koldridž Grou bio je vlažni, mračni, izdvojeni put, slepa ulica i, samim tim, bez saobraćaja. Književna asocijacija pogrešne vrste (priča se da je ovde živeo Koldridž šest nedelja tokom leta 1821), ležala je teško na njoj. Nisi mogao da posmatraš ove prastare raspadajuće kuće (koje stoje udaljene od ulice u vlažnim baštama ispod teškog drveća), a da ne dobiješ osećaj te ,,kulture“ koju je pregazilo vreme. U nekim od tih kuća su se još, bez sumnje, okupljala Brouning društva16 , i dame u art serž haljinama, koje su sedele podno slika preminulih pesnika, pričajući o Svinburnu i Volter Pateru. U proleće su bašte bile prošarane ljubičastim i žutim šafranima, a kasnije zvončićima, koji su pravili bele prstenove na anemičnoj travi; čak je i drveće, ili je tako to izgledalo Gordonu, igralo svoju ulogu u svemu tome i iskrivilo se u čudan Reklhemeski17 način. Bilo je čudno da je komercijalni kritičar, kao što je Pol Doring, živeo na ovakvom mestu. Jer, Doring je bio veoma loš kritičar. Ocenjivao je priče i romane za Sandej post i otkrivao je nove engleske pisce sa Volpolinom jednom nedeljno. Čovek bi očekivao da on živi u nekom stanu u Hajd Parku. Možda je to bila neka vrsta iskušenja koje je nametnuo sebi, očekivanje da, ako živi u potpunom nekomforu Koldridž Groua, može probuditi uspavane bogove knjige. Gordon zađe za ugao, skrećući misli sa „Londonskih zadovoljstava“. I onda je odjednom zastao. Bilo je nešto neobično u izgledu Doringove kapije. Šta je to? Ah, naravno! Bila su to parkirana kola napolju. Zastao je, zakoračio je korak ili dva, onda ponovo stao, kao pas koji miriše opasnost. Nešto nije bilo u redu. Ništa nije bilo u redu. TREBALO je da bude nekoliko automobila. Uvek dolazi dosta ljudi kod Doringa i polovina dolazi svojim kolima. Zašto još niko nije došao? Možda je stigao rano? Ali, ne! Rekli su pola četiri, a sad je bilo skoro petnaest do četiri. Pojurio je ka kapiji. Skoro je bio siguran da je zabava otkazana. Neka jeza mu se kao senka spustila niz leđa. Pretpostavljao je da Doring nije kod kuće. Pretpostavljao je da je zabava otkazana. Ta misao ga je užasnula, ali nije bila nemoguća. Bio je to njegov bauk, detinjasti strah koji je nosio sa sobom, strah da je pozvan u nečiju kuću, a da oni nisu tu. Čak i kada je bio siguran da će svi biti tu, ipak, imao je neki strah koji ga je polako jeo. Nikada nije bio siguran da je bilo gde dobrodošao. Uzimao je zdravo za gotovo da će ga ljudi ignorisati. Zašto i ne bi? Nije imao novca. Kad si siromašan, život ti je samo dugački niz ignorisanja. 16 Tada popularna društva poštovalaca pesnika Roberta Brouninga 17 Slikar i grafičar poznat po slikama drveća