Prvi ljudi na Mjesecu - H. G. Wells

Z A N I M L J I V A B I B L I O T E K A Naslov originala T H E F I R S T M E N I N T H E M O O N (London, Victor Gollancz LTD, 1933) Djelo je prvi put objavljeno 1901. godine S engleskoga preveo ZLATKO GORJAN

H. G. WELLS PRVI LJUDI NA MJESECU MLADOST ZAGREB 1952 www.balkandownload.org

ŠTAMPARSKI ZAVOD »OGNJEN PRICA«, ZAGREB

Prvo poglavlje GOSPODIN BEDFORD UPOZNAJE SE S GOSPODINOM CAVO‐ ROM IZ LYMPNEA Kada sjedam da pišem, tu usred sjene vinova lišća, a pod plavetnilom južnotalijan‐ skog neba, meni uz izvjesno čuđenje postaje jasno, kako sam zapravo tek pukim slu‐ čajem postao sudionikom onih neobičnih pustolovina gospodina Cavora. Mogao je to biti ma tko drugi. Zapleo sam se u sve te stvari baš u vrijeme, kada sam mislio, kako je uklonjena svaka mogućnost nekih uznemirujućih događaja. Pošao sam u Lympne, jer sam to mjesto smatrao za najbeznačajnije na čitavu svijetu. »U svakom ću slučaju«, rekoh, »ovdje naći mogućnosti da u miru radim!« Posljedica je toga ova knjiga. U takvoj apsolutnoj opreci stoji Sudbina sa svim onim malim ljudskim planovima. Možda bih ovdje mogao spomenuti, da sam baš nedavno pretrpio grdan neuspjeh u nekim trgovačkim pothvatima. Sada, kada ovdje uživam sve blagodati, što ih bogat‐ stvo može pružiti, osjećam pravi užitak u priznavanju svoje nevolje. Mogu čak i to priznati, kako sam ja sâm, unekoliko, bio uzročnik svojih nedaća. Možda i postoje neka zanimanja, za koja imam malo dara, no za upravljanje trgovačkim pothvatima svakako nemam nikakvih sposobnosti. Ali u ono vrijeme bijah još mlad, i moja je mladost izbijala u vidu mnogih prijekornih osobina, a između ostaloga – ponosio sam se svojom trgovačkom spretnošću. Mlad sam još po godinama, no to, što se desi‐ lo, prigušilo je ponešto od mladenaštva moga duha. A da li su ti događaji usto iznijeli na vidjelo i malo razbora – to je vrlo dvojbeno. Gotovo i nije potrebno navoditi sve one pojedinosti moga umovanja, koje su me konačno dovele u Lympne, u Kentu. Dandanas, štoviše, i trgovačkim pothvatima pri‐ anja snažni dah pustolovine. Svašta sam stavljao na kocku. U tim se stvarima neizos‐ tavno radi o stanovitom davanju i uzimanju, a meni, na moju veliku žalost, bi suđeno da – dajem. I pošto sam se već iz svega bio izvukao, neki je zadrti vjerovnik smatrao za umjesno da bude zloban. Možda si nekad i ti upoznao onaj plameni osjećaj uvrije‐ đene vrline ili ga možda samo osjetio. Taj me vjerovnik progonio ustopu. Naposljet‐ ku mi se činilo, kako mi ne preostaje ništa drugo negoli da napišem kazališni komad, ne želim li da kao činovničić zarađujem svoj svagdanji kruh. U mene ima nešto mašte i nekih sklonost za raskoš, te sam odlučio da se borim iz petnih žila, kako me ne bi www.balkandownload.org

stigla takva sudbina. Osim vjere u svoje poslovne sposobnosti, uvijek mi je u to vrije‐ me lebdjelo pred očima, da sam također sposoban napisati vrlo dobar kazališni ko‐ mad. Držim, da takvo uvjerenje nije nimalo neobično. Znao sam, da osim trgovačkih transakcija u okviru zakona ne postoji ništa, što bi čovjeku pružilo tako sjajnih mo‐ gućnosti, pa je vrlo vjerojatno, da je to utjecalo na moje mišljenje. I ja sam se zaista bio privikao na pomisao, kako su te još nenapisane stranice moje drame – neki bijeli novci za crne dane. Ti su crni dani sada nadošli, te ja prionuh uz posao. Ubrzo sam otkrio, kako pisanje drame zahtijeva mnogo više vremena, nego što sam mislio; – isprva sam računao, da će mi za to trebati deset dana, – a u Lympne sam došao, da bih imao svoj pied–à–terre, dok budem pisao. Smatrao sam se sretnim, što sam dobio taj bungalow. Iznajmiše mi ga na tri godine. Smjestio sam tu nekoliko komada namještaja, a dok, sam pisao dramu, sâm sam kuhao svoje jelo. Gospođa Be‐ eton 1- zacijelo bi se bila zgražala nad mojim kuhanjem. Pa ipak, treba da znate, da je bilo ukusno. Imao sam lonac za kavu, tavu za jaja i krumpire i tiganj za prženje koba‐ sica i slanine. Od toga se, eto, sastojao jednostavni aparat, koji mi je omogućavao neku udobnost. Ne možeš uvijek živjeti u slasti i lasti, no uvijek postoji druga moguć‐ nost – da živiš priprostim životom. Osim toga, uzeo sam na kredit bačvicu piva od osamnaest galona, a kruh bi mi svaki dan donio neki pekar, koji bijaše pravi pošte‐ njak. Nisam doduše živio kao kakav sibarit, ali – prokuburio sam ja već i crnje dane. Pekara mi bijaše žao, jer je zaista bio pošten čovjek; no i što se njega tiče, bio sam pun nade. Traži li netko samoću, u Lympneu će je svakako naći. Lympne leži u onom ilovu predjelu Kenta, a moj bungalow stajaše na rubu drevne morske hridi, odakle je pucao vidik preko romneyskih pištalina sve do mora. Za kišovita vremena to je mjesto goto‐ vo nepristupačno, a rekoše mi, kako poštar mora s daskama na nogama gacati kroz glibovitije predjele. Nisam ga, doduše, nikad vidio da tako šljapće, ali mogu to sasvim lijepo zamisliti. Pred vratima ono malo krovinjara i kuća, što sačinjavaju današnje selo, zabodene su u zemlju velike brezove metle, da posjetnici mogu s obuće poskida‐ ti najgore blato, i po tome možemo sebi barem donekle predočiti strukturu onoga kraja. Sumnjam, da bi to mjesto uopće i postojalo, da u njemu ne žive neke gotovo uminule uspomene na nešto, što je davno i zauvijek nestalo u nepovrat. U rimsko doba bijaše to velika luka Engleske, portus Lemanis, a sada ima odavle do mora četiri milje. Niz cijeli strmi brežuljak nailazimo na kamene gromade i hrpe crepovlja iz vre‐ mena starih Rimljana, i odavle se na sjever, oštro kao strijela, odvaja stara, mjestimice i danas još popločena Watling Street. Često sam stajao na tom brežuljku, razmišljaju‐ ći o svemu tome, o galijama i legijama, o robiju i časnicima, o ženama i trgovcima, o spekulantima kao što sam ja, o svem onom uzavrelom mnoštvu, što je s bukom i hu‐ kom izviralo iz toga pristana i uviralo u nj. A sada tek nekoliko hrpa osulina na trav‐

nom obronku, i tu i tamo pokoja ovca i – ja! A tamo, gdje bijaše luka, prostire se pi‐ štalina, što je u širokoj krivulji dopirala sve do udaljenog Dungenessa – mȍčvâra s pokojom mrljom zelena šumarka i ponekim zvonikom srednjevjekovnih gradova, što poput staroga Lemanisa gasnu i tonu u zaborav. I zaista, pogled na ovu pištolinu bijaše jedan od najljepših, što se ikad pružao pred mojim očima. Mislim, da ima petnaest milja odavle do Dungenessa, koji leži kao splav na moru, a dalje prema zapadu pružaju se brežuljci Hastingsa, ozareni u smira‐ ju sunca. Ponekad su ti humci lebdjeli blizu i jasno, gdjekad su opet bili blijedi i niski, a kada bi se vrijeme mijenjalo, nestali bi posvema iz očiju. A svi bliži dijelovi mȍ‐ čvâra bijahu isprepleteni svjetlucavim grabama i kanalima. Prozor, kod kojeg sam radio, gledaše sve do obzorja nad tim humcima, i s tog sam prozora prvi put ugledao Cavora. Upravo sam se borio sa svojim scenarijem i duhom sav bio prionuo uz taj teški posao, te je sasvim razumljivo, što je on privukao moju pažnju. Sunce bijaše zašlo, a nebo je bilo sve sama treperava smirenost, sve zeleno i žuto, i na toj se pozadini crno odražavao njegov lik – odražavala se ta neobična, mala spodo‐ ba. Bijaše to omalen, punačan čovuljak, koji bi se trznuo pri svakom pokretu; smatrao je za shodno da tijelo, u kojem je obitavala njegova neobična duša, zaodjene kriket‐ skom kapom, kaputom, biciklističkim hlačama, i čarapama. Ne znam, zašto je to či‐ nio, jer se nikad nije vozio na biciklu niti je igrao kriket. Bijaše to slučajna kombina‐ cija odjeće, te ne bih znao reći, kako je do nje došlo. Bacakao se rukama, okretao gla‐ vu na sve strane i nekada zujao – zujkao kao nešto električno. Takvo zujkanje zacijelo još niste čuli. Od vremena do vremena nakašljavao bi se neobično bučno. Bijaše poslije kiše, pa mu je ono grčevitotrzavo hodanje bivalo još teže uslijed kli‐ zavosti puteljka. Točno kad je došao u pravac, te je sunce bilo pred njim, stao je, izvu‐ kao sat i časak oklijevao. Onda se uz grčevit trzaj okrenuo i sa svim znacima očite žurbe krenuo natrag, a pritom nije više gestikulirao, ali je koračao velikim koracima, pokazujući usto svoje razmjerno velike nožurine – što su, kako se sjećam, bile grote‐ skno uveličane ilovačom, kojom su bile oblijepljene – pokazujući ih u njihovu naj‐ zgodnijem obliku. To se desilo prvoga dana moga boravka, kad je moja dramatičarska energija bila u punom jeku, te sam tu upadicu smatrao tek za nezgodno odvraćanje od posla – što mi je oduzelo pet minuta vremena. Ponovo sam prionuo uz svoj scenarij. No kada se taj lik sutraveče s neobičnom preciznošću opet pokazao, i pokazivao svako veče, kad ne bi padala kiša, stajalo me dosta muke da svoju pažnju koncentriram na posao. »Vrag odnio toga klipana«, rekoh, »ta čovjek bi zbilja rekao, da se onaj tamo vježba, da postane marioneta!« i nekoliko večeri za redom proklinjao sam ga iz dna duše. www.balkandownload.org

A onda se moja ljutnja prometnula u čuđenje i radoznalost. Ta čemu je nekom potrebno da to radi? Četrnaestoga dana, uveče, nisam više mogao izdržati, i tek što se pojavio, otvorim staklena vrata, prođem verandom te pođem na ono mjesto, gdje bi se on obično zaustavljao. Kada sam došao do njega, upravo je izvukao sat. Imao je okrugljasto rumeno lice s crvenkastosmeđim očima – dotada sam ga viđao samo okrenuta protiv svijetla. »Samo časak, gospodine«, rekoh, kada se on okrenuo. Zurio je u mene. »Samo časak«, odvrati, »vrlo rado. Ili – ukoliko imate sa mnom neki dulji razgovor – vaš je časak naime već minuo! – ne biste li me komadić puta pratili, ako to nije previše, što od vas tražim?« »Nipošto«, na to ću ja te stanem uz njega. »Moje su navike točno utvrđene, a vrijeme za društvo – ograničeno.« »Držim, da u to doba obično, šetate?« »Upravo tako. Dolazim ovamo da uživam u zalasku sunca.« »Nije istina.« »Gospodine?« »Nikad i ne pogledate u sunce.« »Nikad ga i ne pogledam?« »Ne. Promatrao sam vas trinaest večeri, a ni jedamput niste pogledali u zalaz sun‐ ca. Ni jedamput.« On uzvije obrvama kao čovjek koji se sukobljuje s nekim problemom. »Pa, uživam u sunčevoj svjetlosti – u atmosferi. Hodam ovom stazom, kroz ova vratašca« – on trznu glavom preko ramena -– »pa naokolo...« »Nije istina. Nikad vi toga ne činite. Sve je to besmislica. Tu nema nikakve staze. Večeras, na primjer___« »O! Večeras! Da vidimo. Ah da! Upravo sam pogledao na sat i vidio, da sam već za tri minute premašio svoje točno odmjereno pol sata i da nemam više vremena da po‐ đem naokolo. Okrenuh se i...« »Tako uvijek činite.« Pogleda me i zamisli se. »Da, prisjećam se, možda ste u pravu... Ali, o čemu htje‐ doste da sa mnom razgovarate?« »Pa, baš o tome.« »O tome?« »Da. Zašto to radite? Dolazite svake večeri pa izvodite neki šum...«_ »Izvodim neki šum?« »Evo – ovako«, te stadoh oponašati njegov zuj. Gledao je u me, i očigledno je to zujkanje njemu bilo odvratno, pa me upita: »Zar ja to radim?« »Svake bogovetne večeri.«

»Nisam imao ni pojma.« Zastade te me gledaše ozbiljna lica, a onda reče: »Je li moguće, da mi je to postala navika?« »Pa, čini se, zar ne?« Kažiprstom se i palcem povuče za donju usnicu i zagleda se u lokvu do svojih nogu. »Moj je um vrlo zaposlen«, reče. »A vi biste htjeli znati – zašto! Da, da, gospodine, uvjeravam vas, da ne samo što ne znam, zašto to činim, već također nisam ni znao, da to činim. Dolazim do uvjerenja, da je baš tako, kako rekoste: ja zaista nisam nikad došao dalje od ovoga polja... I to vas muči?« Malo pomalo postajao sam pomirljiviji prema njemu. »Ne velim, da me baš muči«, rekoh. »Ali – zamislite, da pišete kazališni komad!« »To ne bih mogao.« »Pa zamislite bilo što, gdje je potrebno da budete sabrani.« »Ah, pa naravno«, na to će on i stade razmišljati. Lice mu je poprimilo izraz tako očite zabrinutosti, da je moja pomirljivost prema njemu samo još porasla. Najposlije, ima nešto nasrtljivo u tome, kada nekom neznancu veliš, kako ne razumiješ, zašto – šetajući putem, koji je svima pristupačan – zvižduka. »Kako vidite«, reče slabim glasom, »to je neka navika.« »O, pa ja to uviđam.« »Moram se toga okaniti.« »Ali samo – ukoliko vam to nije teško. Uostalom, to se mene ništa ne tiče – bio sam i suviše slobodan.« »Nipošto, gospodine«, odgovori, »nipošto. Vrlo sam vam zahvalan. Potpunoma ste u pravu. Trebalo bi da se toga čuvam. A to i hoću, ubuduće. Lijepo vas molim, da li biste – još jedamput? Znate, onaj šum?« »Poprilici, ovako«, rekoh. »Zuzuuu, zuzuuu – no doista, znate...« »Uistinu sam vam vrlo zahvalan. Ja, stvarno, postajem vrlo rastrojen. Vi ste, gos‐ podine, potpunoma u pravu, potpunoma. Zbilja ste me jako zadužili. Mora to presta‐ ti. A sada, gospodine, poveo sam vas već mnogo dalje, nego što sam to smio učiniti.« »Nadam se, da moja drskost...« »O, nipošto, nipošto.« Trenutak gledasmo jedan u drugoga. Skinem šešir i zaželim mu lakunoć. On mi, nekako grčevito, odgovori, i tako pođosmo svaki svojim putem. Kod nogostupa svrnem pogledom unatrag na njegov lik, koji je nestajao. Držanje mu se bješe uvelike izmijenilo; bio je nekako oronuo i sav se skvrčio. Bilo je besmisle‐ no, ali ta očita razlika od njegova prijašnjeg držanja, kada je tako živo gestikulirao i zuzukao, nekako me ganula. Gledao sam za njim, sve dok nije zamakao. I tada, iskre‐ www.balkandownload.org

no požalivši, što sam se pačao u stvari, koje me se ne tiču, vratim se u svoj bungalow te se opet prihvatim svoje drame. Sutradan uveče nisam ga vidio, a ni prekosutra uveče. No često sam pomišljao na nj, a palo mi je i to na um, kako bi mi mogao poslužiti kao sentimentalna komična fi‐ gura u daljoj razradi moga kazališnoga komada. Treći dan dođe mi u pohode. Neko vrijeme mučila me misao, što ga je to moglo dovesti k meni. Ravnodušno je razgovarao o najbeznačajnijim stvarima – a zatim, iznenada, poče govoriti o poslu. Htio je da kupi moj bungalow, pa da se ja iselim iz svoga stana. »Znate«, reče, »ja vas ni najmanje ne prekoravam,.no vi ste mi uništili jednu navi‐ ku, i to je pobrkalo moj raspored. Ja sam se ovuda šetao – godine i godine. Nema sumnje, zuzukao sam... Sada ste mi sve to onemogućili!« Predložih mu, neka se šeta drugim pravcem. »Ne mogu. Tu ne postoji nikakav drugi pravac. Postoji jedino taj. Već sam se ras‐ pitao. I sada svakog popodneva u četiri sata – dolazim do nekog zida bez vrata i bez prozora.« »Ali, dragi gospodine, ako je to za vas tako važno...« »To je životno pitanje. Znate, ja sam istraživač i bavim se naučnim istraživanjima. Stanujem...« umuknu i kao da razmišljaše. »Stanujem tu prijeko«, reče, a ruka mu iz‐ nebuha sunu u opasnoj blizini mojih očiju. »U onoj kući s bijelim dimnjacima, baš tamo za onim drvećem. A okolnosti, u kojima živim, abnormalne su – da, abnormal‐ ne. Upravo dovršavam posljednje pripreme za jedan od najvažnijih eksperimenata, uvjeravam vas, za jedno od najvažnijih otkrića, što je ikad učinjeno. A to zahtijeva neprestano razmišljanje, neprestanu duševnu slobodu i aktivnost. A podnevni sati bi‐ jahu moji najsvjetliji trenuci! – kada sam bio sav prožet novim idejama – novim po‐ gledima na stvari!« »Ali zašto ne biste i nadalje ovuda prolazili?« »Sve bi bilo drugačije. Više ne bih bio onako nesvijestan. Morao bih – mjesto na svoj rad – misliti na vas i na vašu dramu i kako me ljutito promatrate. Ne, ne, ja mo‐ ram dobiti vaš bungalow!« Premišljao sam. Htio sam da još jedamput pomno o svemu razmislim, prije no što padne takva odlučna riječ. U tim sam danima, uglavnom, bio prilično sklon da pra‐ vim poslove, a prodavanje me uvijek privlačilo. Ali, ponajprije, to nije bio moj bun‐ galow, a onda – ako ga prodam i uz dobru cijenu, mogao bih imati neprilika pri sa‐ mom prijenosu, ako sadanji vlasnik dozna za tu prodaju. A drugo, nisam bio – hm! – bez dugova. Svakako, bilo je potrebno da se tom poslu pristupi vrlo oprezno. Osim toga, zagolicala me mogućnost, da je taj čovjek možda ušao u trag kakvu važnu otkri‐ ću. Prohtjelo mi se više saznati o njegovim istraživanjima, ma da nisam imao nikak‐ vih nepoštenih namjera, već sam naprosto mislio, da bih se malko odmorio od pisa‐

nja, kad bih znao, što taj čovjek sprema. Počeo sam sondirati. On je vrlo pripravno davao obavijesti. Štoviše, čim je razgovor jedamput dobro potekao, prometnuo se u pravi monolog. Govorio je kao čovjek, u kojem je sve bilo zapretano dugo vremena, i koji je o svom problemu dobrano mudrovao i umovao. Govorio je gotovo čitav sat, te moram priznati, da nije bila šala sve to saslušati. Sve njegovo razlaganje bilo je prožeto prizvukom zadovoljstva, što ga čovjek osjeća, kada zanemari neki posao koji je sam sebi stavio u dužnost. Prilikom toga prvog razgovora jedva da sam razabrao, što zapravo namjerava postići svojim radom. Polovica njego‐ vih riječi sastojala se od tehničkih izraza, koji su mi bili sasvim nepoznati, a poneko mjesto te svoje elementarne matematike, kako ju je izvolio nazvati, ilustrirao je mas‐ tiljavom olovkom, kojom je na nekom listovnom omotu nešto proračunavao. To je međutim bilo tako zamršeno, da bi mi i samo pretvaranje, kao da sam nešto shvatio, bilo vrlo teško. »Da«, govorio sam, »samo dalje!« No ipak mi je postalo dovoljno jas‐ no, da to nije kakavgod šupljoglavac, koji se poigrava s nekim tobožnjim pronalasci‐ ma. Snaga, koja je izbijala iz njega, posvjedočavala je, kako taj čovjek ne može biti obična luda. Ma kakav bio njegov izum, svakako su postojale neke tehničke moguć‐ nosti da se ostvari. Pričao mi je, da ima neku garažu i tri pomoćnika, koji su prvobit‐ no bili tesari što su radili u akordu, a koje je on uvježbao u posao. Razumije se, od njegove radionice do Patentnog ureda – bijaše samo jedan korak. Pozvao me, da raz‐ gledam te stvari. Rado sam prihvatio poziv, pa sam to naročito i naglasio. Bilo mi je vrlo drago, što je predložena prodaja bungalowa zasad ostala neriješena. Naposljetku ustade da pođe, ispričavajući se, što je posjet tako dugo trajao. Još mi je rekao, kako mu se vrlo rijetko pruža prilika da uživa u pričanju o svome radu, i da mu se tek rijetko kad desi da nađe tako inteligentna slušača kao što sam ja, jer se vrlo malo druži s profesionalnim učenjacima. »Toliko sitničavosti«, objašnjavao mi je Cavor, »toliko intriga! I zaista, kada čovjek ima neku novu ideju – neku novu, plodonosnu ideju... ne, ja ne bih htio biti odviše strog, ali...« Ja sam čovjek, koji vjeruje u pobude momenta. Predložio sam nešto što je možda bilo malko prenagljeno. Međutim, treba imati na umu, da sam četrnaest dana samo‐ vao u Lympneju i pisao kazališni komad, a usto me još uvijek pomalo mučila savjest, što sam mu pokvario svakodnevnu šetnju. I stoga mu rekoh: »A zašto da to ne posta‐ ne vašom novom navikom – mjesto one, koju sam vam pokvario, u najmanju ruku – dok se ne nagodimo u pogledu bungalowa? Vama je potrebno da mozgate o svomu radu, i to ste svagda činili za svoje popodnevne šetnje. Nažalost, tome je sada kraj; što je bilo, bilo je, i tu nema druge. No zašto ne biste dolazili ovamo i sa mnom razgova‐ rali o svome radu, služeći se mnome kao nekim zidom, o koji ćete hitati svoje misli, da ih opet ulovite. Sasvim je sigurno, da nemam dovoljno znanja, da bih vam mogao www.balkandownload.org

ukrasti vaše ideje, a također ne poznajem nikakvih učenjaka...« Umuknem, a on razmišljaše. Ta ga je stvar očito privlačila. »Samo se bojim, da vam to ne dosadi«, najposlije će on. »Mislite, da sam odviše glup?« »O, ne, ali tehnička pitanja...« »Na svaki način, danas popodne pobudili ste u meni najveće zanimanje.« »To bi mi, naravno, bilo od velike koristi. Ništa ne može tako razbistriti naše ideje, kao kad ih mi sami nekome objašnjavamo. Dosada...« »Dragi gospodine, ni riječi više.« »Ali, doista, imate li toliko dokona vremena?« »Nema boljeg odmora od promjene posla«, odgovorih s dubokim uvjerenjem. Na tome se svršilo. Na stepenicama verande on se okrenu i reče: »Vi ste me već sada uvelike zadužili.« Nakašljem se upitno. »Posvema ste me izliječili od one moje smiješne navike zuzukanja«, objasni mi. Mislim, da mu rekoh, kako mi je drago, što sam mu u nečem mogao pomoći, a on se okrenu da pođe. Bit će da je tijek misli, koji bijaše potaknut našim razgovorom, smjesta opet njime ovladao. Ruke mu se klatile na prijašnji način, a ćuh vjetra doplavi mi slabašnu jeku onog njegova ’zuzuuu’... No, napokon, to i nije moja stvar... Navratio se sutradan i dan poslije toga te održao dva predavanja iz fizike – na naše obostrano zadovoljstvo. Dok je govorio o ’eteru’, o ’strujama sile’, o ’potencijalu sile teže’ i sličnim stvarima, reklo bi se, po izražaju njegova lica, da se izražava neobično jasno; i ja sam, e da bi on mirno nastavio pričanje, sjedeći na preklopnoj stolici, uba‐ civao ovda-onda koje ’Da!’, ’Samo dalje!’ i ’Razumijem, razumijem!’ Bilo je tu svega i svačega, a sve jezovito teško shvatljivo, ali sumnjam, da je ikada samo i slutio, koliko toga ja uopće nisam razumio. Bilo je časova, kada sam sumnjao, da li uopće ima smisla, što sam se u to upustio, ali – na svaki način, odmarao sam se od pisanja te proklete svoje drame. Pokadšto bi mi nešto sinulo i na čas bilo jasno, ali opet iščezlo upravo onda, kad bih pomislio, da ću to sada shvatiti. Ponekad bi moja pažnja potpu‐ noma zatajila, i ja bih digao ruke od svega i samo sjedio, piljio u nj i pitao se, ne bi li možda ipak bilo bolje, da od njega učinim glavno lice u kakvoj dobroj komediji, a sve ostalo – neka voda nosi. A zatim bih, možda, neko vrijeme opet razumio njegovo raz‐ laganje. Prvom sam prilikom pošao da razgledam njegovu kuću. Bijaše prostrana, ali ne‐ hajno namještena; osim one trojice njegovih namještenika nije bilo nikakve druge služinčadi, a glavna značajka njegove kuhinje i njegova privatnog života bijaše filo‐

zofska jednostavnost. Bio je vodopija i vegetarijanac i – sve ono što je logično i siste‐ matično. No gledajući taj namještaj, mnoge sumnje bi se raspršile. Od podruma do potkrovlja sve je ukazivalo na rad i posao: baš čudno mjestance u toj selendri. U pri‐ zemnim sobama nalazili se strugovi i kojekakve naprave; pekarnica i praonica bijahu se pretvorile u pozamašne peći za talenje, u podrumu stajahu dinamo motori, a u vrtu vidjeh gazometar. Sve to pokazivao mi je s povjerljivim zadovoljstvom čovjeka, koji je i suviše dugo živio usamljeno. Tražeći odvira, njegova je zapretana samotnost sada previrala od preobilne povjerljivosti, i ja bijah onaj sretnik, u kojega se sve to sručivalo. Ona tri pomoćnika bijahu časni primjerci one vrste ljudi, koji se razumiju u svaki posao, savjesni, iako neinteligentni, snažni, uljudni i revni. Jedan od njih, Spargus, koji se brinuo za kuhinju i sve poslove u vezi s metalom, bio je nekoć mornar; Gibbs – stolar; a treći – nekadašnji akordni vrtlar – ispomagao je u svemu. Bili su samo rad‐ nici i ništa više; sav intelektualni rad obavljao je Cavor sâm. Ma da ni sâm nisam bog‐ zna što znao i ma da sam bio smušen od prvih dojmova, u poređenju sa mnom ipak to bijahu crne neznalice. A sada, nešto o samoj biti tih istraživanja. Nažalost, tu iskrsava jedna velika teško‐ ća. Nisam nikakav naučni stručnjak, pa kad bih sada pokušao da nadasve učenjačkim jezikom gospodina Cavora objašnjavam cilj, prema kojem su njegovi eksperimenti bili usmjereni, bojim se, da ne bih samo čitatelja, nego i samog sebe zbunio, te izvalio neku glupost, zbog koje bih se izvrgao ruglu svakog studenta fizikalne matematike u čitavoj zemlji – svakog studenta, koji stoji na visini suvremenog znanja. Bit će dakle najbolje, da svoje dojmove iznesem svojim – iako ne egzaktnim – riječima, a da pri‐ tom i ne pokušam da se dičim nekim naučnim znanjem, na što nemam nikakva pra‐ va. Cavor je svojim istraživanjem tragao za nekom tvari, koja bi za ’sve vrste energije koja se širi zrakama’ bila ’neprobojna’; upotrebio je neku drugu riječ, koju sam zabo‐ ravio, ali je smisao te riječi – ’neprobojan’. ’Energija koja se širi zrakama’, objašnjavao mi je on, jeste sve ono što i svjetlost i toplina, ili Röntgenove zrake, o kojima se prije dvije-tri godine toliko govorilo, ili Marconijevi električni valovi, ili sila teže. Sve se te energije, reče, šire zrakama iz svojih centara i djeluju na tjelesa na izvjesne udaljenos‐ ti, te odatle i potječe stručni izraz ’energija koja se širi zrakama’. Međutim, gotovo svaka je tvar neprobojna bilo za jednu bilo za drugu formu energije koja se širi zraka‐ ma. Staklo, na primjer, propušta svjetlost, ali toplinu već slabije propušta, tako da nam može poslužiti kao zaklon protiv vatre; alaun pako propušta svjetlost, ali spreča‐ va svako prodiranje topline. Rastopina joda u karbonskom bisulfidu, s druge strane, sprečava svako prodiranje svjetlosti, dok toplinu vrlo dobro propušta. Ona će sakriti vatru, ali propustiti svu njezinu toplinu. Kovine ne samo da ne propuštaju ni svjetlost www.balkandownload.org

ni toplinu, već također ne propuštaju ni električnu energiju, koja opet prodire i kroz rastopinu joda i kroz staklo, bez ikakve smetnje. I tako dalje. Međutim, na sve nama poznate tvari djeluje sila teže. Možemo upotrebiti svakovr‐ sne zaklone, da bismo presjekli sunčevu svjetlost, sunčevu toplinu ili električno djelo‐ vanje sunca – ili toplinu Zemlje – od bilo čega; svakojake stvari možemo zaštititi po‐ moću metalnih ploča od djelovanja Marconijevih zraka, ali ničim ne možemo doki‐ nuti djelovanje Sunčeve ili Zemljine sile teže. A zašto to ne možemo – to je teško reći. Cavor nije mogao uvidjeti, zašto takva tvar ne bi postojala, a ja mu to dakako nisam mogao objasniti. Nikad dotad nisam ni pomišljao na takvu mogućnost. Pokazao mi je na papiru pomoću nekih računa – koje bi lord Kelvin ili profesor Ledge ili profesor Pearson ili ma koji od onih velikih učenjaka bez sumnje bili razumjeli, dok su u meni izazvali samo strahovitu zbrku, pokazao mi je kako postojanje takve tvari ne samo da je moguće, već da bi takva tvar pod izvjesnim uvjetima morala biti i podesna. Bijaše to prava majstorija mudrovanja. Koliko god sam se svemu tome onda divio, sada mi nikako ne bi uspjelo da to ovdje objasnim. Na sve to odgovarao sam sa ’Da!’ i ’Da! Samo dalje!’ Za razumijevanje ove pripovijesti neka bude dovoljno reći, kako je vje‐ rovao, da će biti kadar proizvesti tu tvar, koja je – teoretski – moguća, a na koju sila teže ne bi imala nikakvo djelovanje, da će, dakle, biti kadar proizvesti tu tvar iz mje‐ šavine nekih kompliciranih slitina i nečega novog – držim, nekoga novog elementa – koji, čini mi se, da se zove helij, što ga je dobivao iz Londona u zapečaćenim kame‐ nim sudovima. U tu su posljednju pojedinost poslije posumnjali, ali sam gotovo sigu‐ ran, da je to bio helij, što su mu ga slali u zapečaćenim kamenim sudovima. A na sva‐ ki način, bila je to vrlo rijetka i plinovita tvar. O, kamo sreće da sam sve to zabilježio... No kako sam onda mogao misliti na potrebu da pravim bilješke? Svaki onaj, koji u sebi nosi samo i najmanju klicu mašte, shvatit će, kakve bi izvan‐ redne mogućnosti pružila takva materija, pa će bar donekle osjetiti i ono uzbuđenje, koje me svega proželo, kada je iskrsla ta spoznaja iz magle zakučastih riječi, kojima se Cavor izražavao. Komična li raspleta u jednoj drami! Potrajalo je neko vrijeme, prije nego što sam htio povjerovati, da sam dobro shvatio njegova izlaganja, a ja sam se i još kako čuvao da postavim neka pitanja, iz kojih bi on bio kadar razabrati, u kakav su me ponor nerazumijevanja bacila njegova svakodnevna objašnjavanja. Ali nitko od mojih čitatelja ne će moći suosjećati sa mnom u dovoljnoj mjeri, jer iz moje suho‐ parne pripovijesti ne izbija sva ona snaga moga uvjerenja, da zaista stojimo pred os‐ tvarenjem one čudesne materije. Ne sjećam se, da sam poslije posjete u njegovoj kući ikada radio jedan sat nepre‐ kidno na svojoj drami. Moja je mašta bila drukčije zaposlena. Mogućnosti toga pro‐ nalaska činile su se neograničene: s koje sam god strane prilazio tom problemu, svu‐

da sam nailazio na prava čudesa i revolucije. Ako bi čovjek, na primjer, htio dići neki ne znam kako težak predmet, trebalo je da poda nj gurne samo ploču od takve mate‐ rije, pa da onda čitav teret digne slamčicom. Prva mi je pomisao bila, da taj princip primijenim na topove i oklopnjače, kao i na sav ratni materijal i ratne metode, zatim na brodarstvo, na sva vozila i promet, na građevinarstvo i na sve oblike ljudske djelat‐ nosti, što se mogu zamisliti. Slučaj, koji me takoreći doveo u samo rodilište ovoga no‐ vog vremena – koje bijaše jedna nova epoha, i ništa manje – spadao je među one slu‐ čajnosti, što iskrsavaju jedamput u tisuću godina. Stvar se odmatala, širila sve dalje, u nedogled. Među ostalim vidio sam, da će me to spasiti iz mojih poslovnih teškoća. Pred očima mi je lebdjela središnjica, podružnica, koncerni slijeva i zdesna, ujedinje‐ na poduzeća, trustovi, privilegije i koncesije, a sve se to širilo i dalje širilo, sve dok neka silna i gorostasna Cavorit-kompanija ne bi ovladala čitavim svijetom. A u svemu tome bio sam sudionik! Odmah sam odabrao svoj put. Znao sam, da sve stavljam na kocku, ali tu bijaše odskočna daska, i ja sam smjesta – skočio. »Mi se nalazimo na dohvatu najvećeg otkrića, kakvo svijet ne pamti«, rekoh Cavo‐ ru, naglasivši riječ »mi«. »A ako hoćete da me udaljite od toga posla, morat ćete to učiniti s revolverom u ruci. Sutra dolazim k vama – kao vaš četvrti radnik.« Kao da se čudio mome oduševljenju, ali nije bio nimalo sumnjičav ili neprijateljski raspoložen. Prije bi se moglo reći, da je sam sebe omalovažavao. Pogleda me u nedoumici. »Da li doista mislite...?« upita me on. »A vaša drama? Što će biti s vašom dramom?« »Nestala je!« uskliknem. »Ali, dragi gospodine, zar ne vidite, čime sada raspolaže‐ te? Zar ne vidite, što vam je sada činiti?« To je doduše bila samo govornička fraza, no on doista nije ništa vidio. Isprva to nisam mogao vjerovati. Nije imao ni pojma kakve ideje! Taj čudni čovuljak radio je sve dosada na čisto teoretskoj osnovi! Kada mi je prije govorio, kako je to »najvažniji eksperiment«, što je ikad na tom svijetu izvršen, mislio je samo na to, da taj eksperi‐ ment korigira tolike teorije i rješava tolika dvojbena pitanja; zbog primjene nove tva‐ ri, koju je naumio izraditi, nije trljao glave, kao da je posrijedi običan stroj, koji pro‐ izvodi topove. Postojala je mogućnost da se ta materija načini, i on će je načiniti! V’ la tout, kako vele Francuzi. U svemu ostalom – bio je djetinjast. Ako mu uspije fabrikacija te tvari, ona će pri‐ jeći na potomstvo pod imenom kavorit ili kavorin, njega će izabrati za člana Kraljev‐ ske Akademije, a slika će mu biti objavljena u »Prirodi« kao portrait slavnog učenja‐ ka, i tako dalje. Eto, to je on vidio, i samo to. On bi tu bombu bacio u svijet, kao da je pronašao neku novu vrstu komaraca, da se slučajno nisam ja pojavio! Ta bi bomba neko vrijeme tu ležala, cvrčala i konačno ishlapila, kao tolike stvarčice, što su ih uče‐ www.balkandownload.org

njaci upalili i onda pobacali oko nas. Pošto mi je to postalo jasno, počeo sam sada ja da govorim, dok bi Cavor tek ovda-onda ubacio svoje »Samo dalje!« Skočio sam na noge te se ushodao po sobi, lo‐ matajući rukama kao dvadesetgodišnji mladić. Pokušao sam da mu objasnim njegove dužnosti i odgovornosti u toj stvari – naše dužnosti i odgovornosti u toj stvari! Uvje‐ ravao sam ga, kako bismo mogli steći bogatstvo, dovoljno da njime izvršimo socijal‐ nu revoluciju bilo koje vrste, i posjedovati čitav svijet i njime gospodariti. Govorio sam mu o društvima, i patentima, i zakonima o tajnim procedurama. Sve te stvari kao da su se njega jako doimale, kao što se njegova matematika bješe mene doimala. Njegovo rumeno malo lice poprimilo je zbunjen izraz. Mucao je nešto o svojoj rav‐ nodušnosti prema bogatstvu, no ja sam mahom sve to odbacio. On mora da postane bogat, i tu ne pomaže nikakvo mucanje. Dao sam mu na znanje, kakav sam čovjek ja, i da raspolažem s vrlo znatnim poslovnim iskustvom. Nisam mu rekao, da sam tada bio pod stečajem, koji još nije bio izravnan, jer je to bilo samo privremeno, ali držim, da sam svoju očitu neimaštinu zamijenio svojim financijskim zahtjevima. I kako to već biva, kada izrastaju takve osnove, među nama je sasvim neprimjetno iznikao spo‐ razum o nekom kavorit-monopolu. On je imao da proizvodi tu materiju, a ja da pra‐ vim potrebnu reklamu. Kao pijavica držao sam se čvrsto onog »mi«; – »vi« i »ja« za mene nisu ni postojali. Po njegovoj zamisli mogla bi sva dobit poslužiti unapređenju znanstvenih istraži‐ vanja, no tu smo stvar, dakako, mogli urediti i poslije. »U redu!« vikao sam ja. »U redu!« No ono glavno, što sam ustrajno zahtijevao, bilo je to, da se ta stvar zaista i proizvede. »To je materija«, uskliknem, »bez koje ne bi mogla biti nijedna kuća, nijedna tvor‐ nica, nijedna tvrđava, nijedan brod – materija s većom mogućnosti primjene nego što je ima ma kakva patentirana medicina! U svakom pogledu, svaka od njenih deset ti‐ suća mogućnosti primjene tako će nas obogatiti, Cavore, kako to ni sama lakomost ni u snu ne bi mogla sebi dočarati!« »Tako je!« reče. »Počinjem da uviđam. Čudo je, kako čovjek stječe nova gledišta, kada pretresa izvjesne stvari!« »A vi ste ih slučajno pretresali s pravim čovjekom!« »Držim«, prihvati, »da nema čovjeka, koji baš ništa ne bi mario za silno bogatstvo. Naravno, postoji još nešto...« Umuknu, a i ja sam šutio. »Postoji još i ta mogućnost, znate, da nam ne pođe za rukom da stvorimo tu mate‐ riju. Možda je to jedna od onih stvari, koje su teoretski moguće, ali praktički apsurd‐ ne i neizvedive. Ili, ako uspijemo, može se pojaviti neka zakvačka...!« Na to mu rekoh: »Pustimo zakvačke, dok se ne pojave.«

Drugo poglavlje KAKO JE PRVI PUT NAČINJEN KAVORIT Cavorove bojazni bile su neosnovane. Četrnaestog oktobra, 1899. bila je ta nevje‐ rojatna materija načinjena. Doista čudno, no bila je napokon izrađena slučajno, kada se gospodin Cavor tome najmanje nadao. Stalio je zajedno stanovit broj kovina i nekih drugih tvari, – volio bih da sada znadem sve potankosti o tome, – namjeravajući da u tu smjesu tjedan dana ne dira, pa da je onda pusti da se polagano ohladi. Ukoliko se nije prevario u ra‐ čunu, posljednja je faza te kombinacije morala uslijediti, kada temperatura te tvari pane na šezdeset stupnjeva Fahrenheita. Međutim, desilo se, da su se ljudi posvađali oko loženja peći za talenje, a da Cavor o tom ništa nije ni znao. Gibbs, koji se prije brinuo za peć, iznenada je pokušao da tu dužnost svali na čovjeka, koji je prije bio vr‐ tlar, iznoseći, da se ugalj iskopava i da je sastavni dio zemlje, te da prema tome nika‐ ko ne spada u djelokrug stolara; a onaj opet, koji je bio akordni vrtlar, dokazivao je naprotiv, kako je ugalj nešto nalik na kovinu ili rudaču, a osim toga – on sam da je kuhar. No Spargus nije popuštao, da se Gibbs brine za peć, to više, što je stolar, a ugalj je, kako je svima poznato, okamenjeno drvo. I tako je Gibbs prestao da loži peć, a nitko se drugi za to nije brinuo, dok je Cavor i suviše bio zadubljen u neke zanimlji‐ ve probleme, koji su se ticali nekakva kavoritnog letećeg stroja (na koji ne bi djelovao otpor uzduha i koji bi imao još nekoliko sličnih osobina), a da bi primijetio, da je ne‐ što krenulo naopako. I tako se prijevremeni porođaj toga otkrića desio baš u času, kada je Cavor, prolazeći poljem, dolazio k meni na čaj i na uobičajeni popodnevni razgovor. Taj mi je događaj ostao u neobično živoj uspomeni. Voda je kuhala, sve je bilo pri‐ pravno; a njegovo zuzukanje nagnalo me, da iziđem na verandu. Njegov žustri oma‐ lešni lik crno se ocrtavao na jesenjem zalasku sunca, a zdesna izdizali se dimnjaci nje‐ gove kuće, upravo iznad skupine drveća, obasjana svečanim sjajem. Tamo dalje diza‐ hu se brežuljci Wealden Hills, blijedoplavkasti, dok se slijeva širila zamagljena pusto‐ lina, blaga i tiha. A onda...! Dimnjaci sunuše prema nebu, rasprsnuv se u letu u niz opeka, a za njima poletje krov i čitava zbrka pokućstva. Zatim suknu golem bijel plamen još dalje uvis. Zanjiha se drveće oko kuće, uzvitla se, i komadi rasprsla drveta vrcnuše u blještavilo požara. www.balkandownload.org

Uši mi zagluši tutanj grmljavine, te ostadoh gluh na jedno uho za sav svoj život, a svi moji prozori rasprsnuše se nezapaženo. S verande pođoh tri koraka prema Cavorovoj kući, i još dok sam hodao, zapuše vjetrina. U hipu zalepršaše mi skutovi kaputa nad glavom, i ja sam sasvim protiv svoje volje brzao i u velikim skokovima trčao prema njemu. U istom trenu vjetar dohvati izumi‐ telja, zavitla ga i hitnu kroz zrak, što bijaše sve sam zvižduk i fijuk. Vidjeh, kako kapa jednog od mojih dimnjaka tresnu o zemlju, šest metara od mene, kako poskakuje dvadesetak stopa, a zatim hrli velikim skokovima prema samom žarištu toga strašnog komešanja. Lomatajući rukama i nogama, Cavor opet dospije na zemlju, zakotrlja se po tlu, teškom se mukom opet diže na noge, i tada ga vjetar ponovo ponese silnom brzinom, dok se izumitelj najposlije ne izgubi u drveću, što se borilo s vjetrom i gra‐ njem šibalo oko sebe, trzajući se i rušeći oko njegove kuće. Uz silan dim i puhor poletje prema zenitu neka tvar četvorasta oblika i modrikasta sjaja. Velik komad ograde projuri pokraj mene bridom te pljoštimice pade na zemlju, i tako se svrši ona najveća strahota. Strašna zračna bibavica ubrzo se stišala, i sada je puhao samo još jak vjetar. I tada sam opet postao svijestan, da još dišem i da imam svoje dvije noge. Okrenuvši leđa vjetru, uspjelo mi je da se zaustavim i da sredim svo‐ je misli, ukoliko sam uopće još mogao misliti. Za ono nekoliko trenutaka promijenilo se čitavo lice zemlje. Nestalo je spokojstva sunčeva zalaska, nebom su jezdili crni oblaci, sve bijaše povaljeno i ustalasano od olu‐ je. Osvrnuo sam se, da vidim, da li moja kuća, uglavnom, još stoji, a onda sam otetu‐ rao prema drveću, pod kojim je nestalo Cavora; kroz velike ogoljele grane gledao sam požar, koji je ništio njegovu kuću. Nošem vjetrom od stabla do stabla, za koja sam se grčevito hvatao, zađoh u šuma‐ rak; neko vrijeme tražio sam ga uzalud. Tada vidjeh kako se nešto miče među hrpom smrskana granja i drvlja od razbijene ograde, što se nagomilala uz jedan dio njegova vrtnog zida. Potrčao sam onamo, no prije nego što stigoh, nešto smeđe otkinu se od te hrpe, stade na dvije muljem pokrite noge, pružajući ispred sebe dvije nemoćne, okrvavljene ruke. Sa srednjeg dijela toga trupa lepršali su u vjetru preostali dronjci Cavorova odijela. U prvi mah nisam prepoznao tu zemljanu grudvu, no tada vidjeh, da je to Cavor, sav pokriven muljem, u kojem se valjao. Sagnuo se naprijed proti vjetru, brišući pr‐ ljavštinu s očiju i s usta. Ispružio je nešto glibovito; nalik na ruku, te zateturao prema meni. Od uzbuđenja trzalo mu se lice te se s njega neprestano otkidale i padale grudvice zemlje. Izgledao je tako smlavljen i bijedan, bjedniji od ma kojeg živog bića što sam ga ikada vidio, i sto‐ ga sam se nemilo zgranuo, kada je zadihano hripao: »Čestitajte mi! Čestitajte mi!«

»Da vam čestitam!?« snebih se. »Bože dragi, a na čemu?« »Uspio sam!« »E, baš da jeste! Što je dođavola prouzročilo ovu eksploziju?« Udar vjetra odnese njegove riječi. Razumio sam samo toliko, da to uopće nije ni bila eksplozija. Vjetar me gurne naprijed, te se sukobismo, i tako smo stajali držeći se grčevito jedan drugoga. »Pokušajmo da se vratimo u moj bungalow«, zatulim mu na uho. Nije me razu‐ mio te je kao odgovor urlao nešto o »trojici mučenika za znanost« i nešto kao »ne vri‐ jedi mnogo«. U onim trenucima samo ga mučila pomisao, da su njegova tri pomoć‐ nika zaglavila u tom vihoru. Nasreću, to nije bilo točno (Čim se on uputio prema mojoj kući, oni krenuše u krčmu u Lympneu, da bi ondje, uz gutljaj, raspravljali o lo‐ ženju peći.) Ponovio sam svoj prijedlog, da bi se vratio mojoj kući, i sad me razumio. Uhvati‐ smo se pod ruku, i tako konačno dospjesmo pod ono malo krova, što mi je još preos‐ talo. Neko vrijeme sjedili smo u naslonjačima, teško dašćući. Sva su okna bila poraz‐ lupana, a svi lakši komadi namještaja porazbacani u velikom neredu, ali nije bila uči‐ njena nikakva nepopravljiva šteta. Kuhinjska su vrata nasreću izdržala pritisak, tako da su sve moje glinene posude i kuharski pribor ostali sačuvani. Petrolejska pećica još je gorjela, pa sam ponovo pristavio vodu za čaj. Pošto sam to učinio, mogao sam se obratiti Cavoru radi objašnjenja. »Sve je potpuno u redu«, zaintači uporno, »sve je potpuno u redu. Uspio sam, i sve je kako treba.« »Ali...« usprotivih se. »U redu! Ta na dvadeset milja uokrug zacijelo ne stoji više ni jedan plast, nema više ni jedne ograde ili slamnog krova, koji ne bi bili oštećeni... « »Sve se poklapa – uistinu. Dakako, nisam mogao predvidjeti tu malu zbrku. Duh mi je zaokupljen nekim drugim problemom, te lako zaboravljam one stvarne spored‐ ne učinke. Ali – sve se poklapa...« »Dragi gospodine«, uskliknuli, »zar ne vidite, da ste počinili štetu od nekoliko ti‐ suća funta?« »Oh, što se toga tiče, ja se sasvim pouzdajem u vašu šutljivost. Naravno, ja nisam praktičan čovjek, ali zar ne mislite, da bi ljudi mogli povjerovati, kako je sve to poslje‐ dica ciklona?« »Ali eksplozija...? »Nikakve eksplozije nije bilo! To je savršeno jednostavno. Samo, kako rekoh, ja lako propuštam takve sitnice. To vam je kao ono moje zuzukanje, samo u većem raz‐ mjeru. Bilo je nesmotreno, što sam tu svoju materiju, taj kavorit, načinio u obliku tanke, široke ploče...« Ušutje. »Je li vam posve jasno, da na tu materiju ne djeluje sila teže, da ta materija www.balkandownload.org

onemogućuje da se predmeti međusobno privlače?« »Da«, rekoh. »Pa?« »Dakle, čim je temperatura od šezdeset stupnjeva Fahrenheita bila postignuta i proces proizvodnje bio završen, ni zrak nad tim kavoritom, ni dijelovi krova, stropa ni poda više nisu imali svoju težinu. Držim, da znate – danas je to opće poznato – da zrak kao obično tijelo ima svoju težinu, da pritiskuje na sve što se nalazi na zemljinoj površini, da pritiskuje u svim pravcima, i to pritiskom od četrnaest i po funta na je‐ dan četvorni palac?« »To mi je poznato», rekoh. »Samo nastavite.« »I meni je to poznato«, priklopi. »Samo što vam to pokazuje, koliko je beskorisno svako znanje, ukoliko ne nađe svoju primjenu. Eto vidite, mi na naš kavorit nismo primijenili svoje znanje: ondje je zrak prestao da vrši pritisak, i zrak oko njega, a ne nad njim, vršio je pritisak od četrnaest i po funta na četvorni palac zraka, koji je izne‐ nada izgubio svu svoju težinu. Ah! Počinjete shvaćati! Zrak oko kavorita nadirao je neodoljivom silinom na zrak, koji se nalazio nad njim. Zrak nad kavoritom bio je snažno bačen uvis, a zrak, koji je jurnuo za njim, da ga nadomjesti, u istom je trenut‐ ku izgubio svoju težinu i prestao da vrši ma kakav pritisak, pa je također jurnuo gore, probio strop i odvalio krov...« »Kako vidite«, proslijedi Cavor, »taj je zrak stvorio neku vrstu atmosferskog vodo‐ skoka, u neku ruku – dimnjak u atmosferi. Shvaćate li sada, što bi se bilo dogodilo, da kavorit nije bio slobodan te nije mogao biti usisan uvis kroz dimnjak?« Razmišljao sam, pa rekoh: »Držim, da bi zrak i sada još neprestano sukljao uvis nad ovom vražjom materijom.« »Sasvim točno«, dočeka on. »Divovski vodoskok...« »... koji bi šikao u svemir! Milostivi bože! Ah, ta on bi svu atmosferu oko zemlje izbacivao u nepovrat! Oduzeo bi svijetu sav zrak! To bi bila propast svega čovječans‐ tva! O, taj malešni komadić materije!« »Ne baš u svemir«, preuze Cavor, »ali – zapravo – bila bi ista katastrofa. Taj ma‐ lešni komadić materije jednim bi mahom oljuštio sa kugle zemaljske sav zrak, kao što čovjek oguli breskvu ili bananu, i bacio ga tisuće milja daleko. Taj zrak bi, dakako, poslije opet pao natrag, ali na – zagušen svijet! A s našeg stajališta to bi bilo gotovo isto, kao kad se zrak uopće više ne bi vratio!« Raskolačio sam oči. Bio sam i suviše preneražen, a da shvatim, kako su sve moje nade poništene. »A što kanite sada?« upitah ga. »Ponajprije, ako mogu uzajmiti vrtnu lopatu, ostrugat ću sa sebe ponešto od toga blata, kojim sam sav zalijepljen, a onda bih se poslužio vašim kupatilom, da se oku‐ pam. Tada ćemo se u miru i sa više udobnosti moći malo porazgovoriti. Mislim, bit će najbolje...« – i on mi stavi svoju muljem pokritu ruku na podlakticu – »ako nitko

osim nas ne sazna, što se tu zapravo dogodilo. Znam, da sam počinio veliku štetu – možda su čak tu i tamo u okolici razrušene pokoje stambene zgrade. S druge strane, nije moguće da naknadim štetu, koju sam počinio, pa ako se pravi uzrok katastrofe objavi u novinama, to će izazvati samo bijes i mržnju, i ljudi će ometati moj rad. Zna‐ te, čovjek ne može sve predvidjeti, a ja nipošto ne mogu pristati, da svoje naučno te‐ oretiziranje opteretim nekim materijalnim obzirima i odštetama. Poslije, kada i vi budete surađivali, vi koji imate toliko smisla za realnost i praktičnost, i kavorit već bude lansiran – lansiran je prava riječ, je li? – te postigne sve ono, što mu vi proričete, onda bismo mogli da tim ljudima naknadimo pretrpljenu štetu. Ali sada – nipošto. Pri današnjem nimalo savršenom stanju meteorološke znanosti, ljudi će – ukoliko im se ne pruži kakvo drugo objašnjenje – sve to, što se dogodilo, pripisati posljedici cik‐ lona. Možda će se čak organizirati sabirna akcija; a budući da se i moja kuća srušila, te izgorjela, ja bih u tom slučaju primio znatnu svotu uime odštete, što bi nam uveli‐ ke pomoglo u daljim našim istraživanjima. No ako se sazna, da sam ja uzročnik te katastrofe, onda ne će doći do javne sabirne akcije, a svi će biti bijesni. I to zapravo znači, da mi se nikad više ne će pružiti prilika da opet u miru nastavim svoj rad. Mo‐ žda su moja tri pomoćnika poginula, a možda i nisu. No to je samo pojedinost. Ako jesu, nije velika šteta; bili su više marljivi nego sposobni, a taj preuranjeni događaj treba po svoj prilici pripisati velikim dijelom njihovu zajedničkom nemaru oko lože‐ nja peći. A ukoliko nisu poginuli, sumnjam, da su toliko inteligentni, da bi mogli objasniti, što se dogodilo. A ako bih mogao, dok moja kuća ne bude opet podesna za stanovanje, obitavati u jednoj od vaših nenastanjenih soba...« Umukne i pogleda mi u lice. Čovjek takvih mogućnosti, premišljao sam, nije običan gost. Ustadoh i rekoh: »Možda bi sada bilo bolje, da potražimo kakvu lopaticu«, te ga povedoh do razbacanih ostataka staklenika. I dok se on kupao, premišljao sam o čitavu tom pitanju. Razumije se, da bi druže‐ nje s gospodinom Cavorom imalo i loših strana, koje nisam bio predvidio. Nepriseb‐ nost, koja za dlaku što nije opustošila čitavu zemaljsku kuglu, mogla je svakog časa uroditi kakvom drugom teškom neugodnošću. S druge strane, bio sam mlad, moji poslovi zapetljani i pobrkani, te sam bio baš raspoložen da se bez premišljanja bacim u pustolovine – s nadom, da ću na kraju vidjeti kakvu korist. Bio sam u sebi već sa‐ svim načistu, kako u ovom pothvatu moram dobiti polovicu od čiste dobiti. Nasreću, imao sam, kako sam već objasnio, bungalow, unajmljen na tri godine, a da nisam morao snositi troškove za eventualne popravke, dok moj namještaj, ukoliko ga je tu bilo, kupljen na brzinu, još nije bio plaćen, ali je bio osiguran, pa u tom pogledu ni‐ sam mogao imati nikakvih neprilika. Naposljetku odlučih, da ću s Cavorom izdržati, te sačekati, kako će se stvar svršiti. www.balkandownload.org

Nema sumnje, da se izgled čitave stvari znatno izmijenio. Nisam više nimalo sum‐ njao u izvanredne mogućnosti one materije, ali sam došao do uvjerenja, da će samo ostvarenje naših planova naići na velike teškoće. Odmah smo se latili posla da ponovo sagradimo njegov laboratorij i nastavimo eksperimente. Kada smo raspravljali o tome, kako da sada ponovo izradimo tu mate‐ riju, Cavor bi više nego ikad prije razgovarao sa mnom tako, da sam ga mogao razu‐ mjeti. »Naravno, mi je moramo opet načiniti«, govorio je nekako veselo, kako to od nje‐ ga nisam očekivao, »naravno, mi je moramo opet načiniti! Možda smo ovaj put i na‐ grabusili, ali smo se jedamput zauvijek izliječili od teoretiziranja. Ako ikako uzmog‐ nemo izbjeći opasnosti da uništimo taj naš mali planet, mi ćemo je svakako izbjeći. Ali – bez rizika nema ništa! Ne, zaista ne! U naučnom eksperimentiranju svagda ga ima! I tu treba da vi, kao praktičan čovjek, stupite u akciju. Što se mene tiče, ja sam mišljenja, da bismo tu materiju mogli načiniti možda tako, da je postavimo okomito i da je izradimo vrlo tanku. Međutim, ni sâm još ne znam kako. Pred očima mi lebdi nejasna predodžba o nekakvoj drugoj metodi. No zasad, jedva da bih to mogao objas‐ niti. Ali začudo, dok me vjetar tjerao i valjao po blatu, i dok još nisam znao, kako će se čitava ta pustolovina svršiti – meni je baš u tim trenucima palo na um nešto, što mi se učinilo kao jedino ispravno.« Ma da sam sada i ja pomagao, nailazili smo još uvijek na neke manje teškoće; ipak smo za to vrijeme radili na popravljanju laboratorija. Trebalo je posvršavati sijaset stvari, prije nego što smo mogli stvoriti odluku o jasno određenoj metodi našega dru‐ gog pokušaja. Do malog zastoja došlo je jedino prilikom štrajka trojice radnika, koji su se protivili da im budem predradnik, ali nakon dva dana, mi smo se nagodili.

Treće poglavlje IZGRADNJA SFERE Sjećam se vrlo jasno zgode, kada mi je Cavor govorio o svojoj zamisli sfere. Već je i prije imao neke nejasne pojmove o njoj, no sada kao da mu je mahom sve sinulo. Vraćali smo se u bungalov/ na čaj, i on je putem opet počeo zuzukati. Iznebuha us‐ klikne: »To je ono pravo! To je ono posljednje rješenje, koje mi je nedostajalo! Neka vrsta rebrenice!« »Posljednje rješenje – čega?« upitah. »Leta u prostor – bilo kamo! Na mjesec!« »Što vi to mislite?« »Što mislim? Pa – mora da bude sfera! Eto, to ja mislim!« Uvidio sam, da ništa ne shvaćam, i neko sam ga vrijeme puštao da govori na svoj način. Nisam imao ni pojma, na što smjera. No pošto je popio svoj čaj, on mi to objasni. »Evo, u čemu je stvar«, reče Cavor. »Posljednji put pustio sam žitku materiju da isteče u plosnatu škrinju s poklopcem, koji ju je pritiskivao dolje. Pošto se bila ohladi‐ la i proces proizvodnje bio završen – desila se sva ona zbrka; nad tom materijom ni‐ šta više nije imalo svoje težine, zrak je odletio gore, i kuća je sunula uvis, pa da mate‐ rija također nije šiknula gore, ne znam, što se sve ne bi dogodilo! No zamislite, kad bi ta materija bila nevezana te mogla sasvim slobodno odletjeti uvis?« »Onda bi smjesta odletjela!« »Posve točno. I bez veće buke, nego da se ispali oveći top.« »Ali koje koristi od toga?« »I ja ću skupa s kuglom odletjeti uvis!« Stavio sam šalicu na stol i zurio u njega. »Zamislite šuplju loptu«, stade mi objašnjavati, »dosta prostranu, tako da u njoj ima mjesta za dva čovjeka s prtljagom. Bit će načinjena od čelika, obložena iznutra debelim staklom, a sadržavat će zalihu zraka u čvrstom agregatnom stanju, koncen‐ triranu hranu, destilacioni aparat i tako dalje, a izvana bit će emajlirana...« »... kavoritom?« * »Da.« »Ali kako ćete ući?« www.balkandownload.org

»To vam je nešto slično kao s knedlima.« »Da. Znam. Ali kako?« »To je vrlo lako. Potrebno je samo neko hermetično ulazno okno, koje će, doduše, biti ponešto komplicirano; trebat će nam ventilni zalistak, da bi se u slučaju potrebe mogle izbaciti stvari, i to bez suviše velikog gubitka uzduha.« »Nešto nalik na Jules Verneov aparat u »Putu na Mjesec?« No Cavor nije čitao romane. »Polako mi postaje jasno«, rekoh oklijevajući. »I dok bi kavorit još bio topao, mo‐ gli biste ući i stegnuti zavrtnje, a tek što bi se ohladio, na nj više ne bi djelovala sila teže, i vi biste odletjeli...« »... kao iz puške!« »Letjet ćete u ravnoj liniji...« Najednom zašutim, a onda ga upitam: »Ali kako ćete spriječiti da ne letite svemirom – zauvijek? Niste sigurni, da li ćete kamo stići, pa ako i stignete – kako ćete se vratiti?« »Upravo sam taj čas na to mislio«, reče Cavor. »To sam imao na umu, kad sam vam rekao, da sam našao posljednje rješenje, koje mi je nedostajalo. Nutarnja stakle‐ na sfera može biti hermetična i – osim ulaznog okna – načinjena od jednog komada, dok bi čelična kugla mogla biti konstruirana iz više sekcija, od kojih bi se svaka dala povući gore ili dolje – kao rebrenice. Time bi se lako rukovalo pomoću opruga i elek‐ trične struje, što bi prolazila platinskim žicama, utaljenima kroza staklo. Sve je to samo pitanje detalja. Kako dakle vidite, kavoritna površina kugle – izuzevši debljinu rebreničnih daščica – sastojala bi se od samih prozora ili žaluzija, ili kako god hoćete da ih nazovete. Elem, ako svi ti prozori ili žaluzije budu zatvoreni, u unutrašnjost sfe‐ re ne će moći doprijeti nikakva svjetlost, ni toplina, ni djelovanje sile teže, ni bilo kak‐ ve druge energije u zrakama; letjet će, kako rekoste, u ravnoj liniji kroz svemir; otvo‐ rite li pak prozor – samo zamislite da jedan od tih prozora bude otvoren! – onda će nas svako tijelo, koje se slučajno bude nalazilo na našem putu, odmah privući k sebi...« Sjedio sam i nastojao da sve to shvatim. »Razumijete li?« upita me Cavor. »Oh razumijem.« »Znači, moći ćemo po miloj volji lavirati u svemiru, pa da nas privuče sad ovo, sad ono svemirsko tijelo.« »Da, da, to je posve jasno. Samo...« »No?« »Samo mi nije sasvim jasno, zašto bismo to učinili? To uistinu ne bi bilo ništa dru‐ go već samo skakutanje – sa Zemlje u svemir i opet natrag.« »Dakako. Mogli bismo, na primjer, na Mjesec.«

»A kad bismo dospjeli onamo? Što mislite da bismo ondje našli?« »Pa, vidjeli bismo...! Oh! Ta pomislite samo na nova otkrića!« »Ima li tamo zraka?« »Možda.« Zamahnem glavom. »Zamisao je vrlo lijepa«, rekoh, »no ipak mi se čini, da je to i suviše velik zadatak. Trebalo bi da najprije pokušamo s nekim manjim pothvatom. »Ne dolazi u obzir zbog teškoća sa zrakom.« »Zašto da ne primijenimo tu zamisao o rebrenicama na opruge – ili kavoritnim rebrenicama – na jake čelične škrinje – za dizanje tereta?« »To ne bi funkcioniralo«, uporno će on. »Pa najposlije, putovanje u svemir nije ni‐ malo opasnije, ukoliko je uopće opasno, nego kakva polarna ekspedicija. A ljudi bog‐ me polaze na polarne ekspedicije.« »Ali ne poslovni ljudi. A osim toga plaćaju ljude, koji idu na Sjeverni pol. A ako im se nešto desi, onda za njima šalju pomoćne ekspedicije. Ali ovo – ovo je baš kao da sami sebe ispaljujemo sa Zemlje u svemir, a sve – ni za što.« »Pa nazovite to – naučno istraživanje.« »Morat ćete to nazvati tim imenom... Možda bi se o tome mogla napisati knjiga.« »Nimalo ne sumnjam, da će se tamo naći neki minerali«, primijeti Cavor. »Na primjer?« »Oh! Sumpor, neke rudače, možda zlato; moguće i neki novi elementi.« »Transportni troškovi!« rekoh. »I sami znate, da niste praktičan čovjek. Mjesec je nekih četvrt milijuna milja daleko od Zemlje.« »Čini mi se, da ne bi mnogo stajalo, da se roba bilo kakve težine otpremi bilo kamo – u kavoritnom sanduku.« »Na to nisam mislio! Pouzećem, a?« »Pa ne moramo se ograničiti baš na Mjesec.« »Mislite...?« »Tu je i Mars – jasna atmosfera, nova okolina, poletni osjećaj lakoće. Lijepo bi bilo poći onamo.« »Ima li zraka na Marsu?« »O da!« »Čini se, da bismo ga mogli urediti kao sanatorij. A koliko zapravo ima do Mar‐ sa?« »Zasada dvjesta milijuna milja«, odvrati Cavor olako. »A prolazi se tik pokraj Sun‐ ca.« Mašta mi je opet počela življe raditi. »Zapravo ima nešto u tome«, rekoh. »To pu‐ tovanje...« Neka čudesna mogućnost sune mi kroz glavu. Poput priviđenja iskrsne preda www.balkandownload.org

mnom čitavi sunčani sistem, isprepleten prugama kavoritnih zrakoplova i sferâ za luksuzna putovanja. Sjetih se »prioritetnih prava«, planetarnih prioritetnih prava. Sjetih se drevnog španjolskog monopola zlata u Americi. I nije se tu radilo samo o ovom ili onom planetu – već o svima. Piljio sam u Cavorovo rumeno lice, i moja ma‐ šta zapleše ukovitlac. Ustanem i pošetam gore-dolje; jezik mi se odriješio. »Počinjem shvaćati«, rekoh, »počinjem shvaćati.« Potraja samo malo trenutaka, te se moja sumnja prometnula u oduševljenje. »Pa to je silno!« kliknuh; »upravo veli‐ čanstveno! Ni u snu mi takve stvari nisu dolazile na pamet.« Probivši led moga otpora, sada je dao maha svome dugo vremena zapretanom uz‐ buđenju. Sada se i on osovi na noge te pošeta gore-dolje. I on stade mlatati rukama i uzvikivati. Vladali smo se kao nadahnuti. I doista, – bili smo nadahnuti. »Lako ćemo sve to urediti!« zabrza s odgovorom na neku nuzgrednu teškoću, koja me malko obeshrabrila. »Sve ćemo to brzo urediti. Još večeras počet ćemo izrađivanje nacrta za kalupe.« »Počet ćemo odmah sada«, odvratih, i mi pojurismo u laboratorij, da se smjesta prihvatimo posla. Cijelu tu noć bio sam kao dijete u Zemlji čudesa. Kada je svanuo dan – još smo uvijek radili; nismo ni zapažali danju svjetlost, te smo ostavili električno svijetlo da i dalje gori. Još se posve točno sjećam, kako su ti nacrti izgledali. Ja sam ih osjenčavao i davao im potrebnu boju, a Cavor je crtao – i ti su crteži sa svojim na brzu ruku naba‐ čenim linijama bili zamazani, ali čudesno točni. Otposlasmo narudžbe za čelične re‐ brenice i okvire, što smo ih trebali da bismo ostvarili nacrte, koje smo te noći izradili, a u tjedan dana dovršili smo i projekt za staklenu sferu. Odustali smo od popodnev‐ nih ćaskanja i okanili se prijašnjeg plandovanja. Radili smo, a spavali smo i jeli, kada od gladi i malaksalosti više nismo mogli raditi. Naše je oduševljenje zahvatilo i onu trojicu radnika, iako nisu znali, čemu je ta sfera imala da posluži. U one dane Gibbs nije više hodao, već je posvuda, čak i kroza sobe, uzbuđeno jurio trčećim korakom. I rasla je – ta naša sfera. Prosinac minu, i siječanj; – cio jedan dan radio sam s me‐ tlom u ruci, da bih prokrčio prtinu od bungalowa do laboratorija. I tako minuse ve‐ ljača i ožujak. Koncem ožujka naš se nosao primicao kraju. Već nam u siječnju konj‐ ska sprega dovuče golem sanduk; sfera od debela stakla bila je sada gotova, te smo je postavili ispod dizalice, koju smo već bili opremili, a koja će je dići i umetnuti u čelič‐ ni oklop. Sve motke i rebrenice ovoga čeličnog oklopa – zapravo to i nije bio sferičan nego poliedričan oklop s pokretnom rebrenicom u svakoj faseti – već su u veljači sti‐ gle, a donja polovica bijaše već zakovana. Kavorit je u ožujku napol bio dovršen; me‐ talna smjesa već je prošla kroz dvije razvojne faze proizvođenja, te smo gotovo polo‐ vicu te smjese već utrošili na premazivanje čeličnih motaka i rebrenica. Bijaše zaista začudno, kako smo se strogo pridržavali nacrta, što ih Cavor bijaše izradio u onom

prvom svom nadahnuću. Pošto je zakivanje sfere bilo završeno, on predloži, da se onaj na brzu ruku sklepani krov privremenog laboratorija, u kojem su se obavljali svi ti radovi, odstrani i oko njega sagradi talionica. I tako bi kavorit tek onda prošao kroz svoju posljednju fazu, koja se sastojala u tome, da se pomoću helijske struje masa usi‐ je do prigušeno crvena sjaja – pošto bi sfera već bila njome premazana. A zatim je trebalo da se porazgovorimo i donesemo odluku, kakve ćemo zalihe ponijeti – komprimiranu hranu, koncentrirane esence, čelične valjke sa rezervnim ki‐ sikom, napravu za odstranjivanje ugljične kiseline i za nadomještavanje kisika pomo‐ ću natrijskog hiperoksida, kondenzatore za vodu i slično. Sjećam se još one male go‐ mile u kutu, limenih kutija, valjaka i sandučića, i kako je sve to izgledalo tako uvjerlji‐ vo i stvarno. U to smo vrijeme radili naporno, te nam se rijetko kad pružila prilika za razmišlja‐ nje. No jednoga dana, kada se naše djelo već bližilo kraju, spopade me neko čudno raspoloženje. Cijelo bogovetno jutro radio sam zidajući talionicu, te sam, sav iscrpen, polegao kraj toga građevnog materijala. Sve mi je izgledalo sumorno i nevjerojatno. »Ta slušajte, Cavore«, počeh. »Napokon – čemu sve to?« A on se osmjehnu: »Sada će stvar krenuti.« »Mjesec«, rekoh zamišljeno. »Ali čemu se vi nadate? Dosad sam mislio, da na Mje‐ secu nema života.« On slegnu ramenima. »A što vi očekujete?« »Pa, vidjet ćemo.« »Doista?« na to ću ja zureći preda se. »Premoreni ste«, pripomenu on. »Bilo bi bolje za vas, da popodne pođete malo u šetnju.« »Ne«, odvratih uporno, »htio bih da dovršim to zidanje.« To sam i učinio, a posljedica bijaše za me jedna besana noć. Ne vjerujem, da sam ikada proveo takvu noć. Prije svoga poslovnog sloma proživ‐ ljao sam mučnih časova, ali i najteža od onih noći bila je blagi sanak prema ovoj bes‐ krajnoj bolnoj budnosti. Odjednom me spopao silan strah od toga, što smo namjera‐ vali. Ne sjećam se, da sam prije te noći ikad pomislio na opasnosti, kojima se izvrgava‐ mo. A sada se pojaviše i svega me zaokupiše, kao one sablasti, što su nekoć Prag op‐ sjedale. Neobičnost svega toga, što smo sada namjeravali, i sva neobičnost našeg pot‐ hvata, potpuno je ovladala mojim bićem. Bio sam kao čovjek, koji se budi iza vedra sna, pa se nađe okružen samim strahotama. Ležao sam tu širom otvorenih očiju, a sfera kao da je svakim časom bivala sve ništavnijom i bljeđom, Cavor sve nezbiljski‐ jim i fantastičnijim, a čitav naš pothvat sve luđim i luđim. www.balkandownload.org

Skočio sam iz postelje i ushodao se po sobi. Zatim sjedoh do prozora, zureći u ne‐ izmjernost nebeskog prostranstva. Između zvijezda prostiraše se praznina – neprobo‐ jan mrak! Pokušavao sam da sebi dozovem u pamet ono malo što sam znao o astro‐ nomiji, što sam nasumce napabirčio iz knjiga, no sve to bijaše i suviše neodređeno, a da bi moglo pružiti predodžbu onoga, što nas je možda čekalo. Naposljetku legoh opet u postelju, i nekako mi uspije da se – na nekoliko trenuta‐ ka samo – zavezem u san, ili, bolje rekavši, da me svlada mora, i ja sam padao, zauvi‐ jek padao i padao u svemirski bezdan. Cavor se zabezeknuo, kad mu za doručkom rekoh: »Ne putujem s vama u sferi.« Namrgođeno i uporno odbijao sam sve njegove prosvjede. »Stvar je suviše mahni‐ ta, i ja ne idem s vama«, rekoh, »i suviše mahnita.« Nisam htio da pođem s njim u laboratorij. Neko vrijeme vrzao sam se po kući, a zatim uzmem šešir i štap, te pođem, a da ni sam nisam znao kamo. Slučilo se, te je ju‐ tro bilo prekrasno; pirkao topli dašak vjetra, a nebo bilo tamnomodro i duboko; po‐ svuda izbilo prvo proljetno zelenilo, a mnoštvo se ptica raspjevalo. U maloj gostionici blizu Elhama pojeo sam za ručak malo goveđe pečenke, popio čašu piva i prenerazio gostioničara, kada mu à propos vremena rekoh: »Čovjek, koji napušta svijet u danima kakvi su sada – prava je luda!« »Evala, baš je lud, rekoh i ja, kada sam za to dozn’o!« priklopi gostioničar, i ja tako saznadoh, da je tu živio neki siromašak, za kojega je taj svijet bio i suviše realan, te je sam sebe zaklao. I krenuo sam dalje s mislima usmjerenim u drugom pravcu. Popodne sam ugodno prospavao na prisojnu mjestancu, a zatim krenuh dalje, bo‐ dar i osvježen. Dođoh do neke gostionice prijatna izgleda, blizu Canterburyja. Veselo se zelenjela, sva obrasla penjačicama, a oko mi odmah zape za gostioničarku, urednu i čistu staru ženicu. Vidjeh, da imam upravo toliko novaca, da unajmim sobu kod nje, pa sam od‐ lučio da tu prenoćim. Starica je voljela da priča, i tako između ostaloga saznadoh, kako još nikad nije bila u Londonu. »Najdalje kamo sam došla, to je Canterbury«, reče ona. »Nisam ja neka od onih vaših besposlenih torokuša.« »A kako bi vam se svidjelo da napravite mali izlet na Mjesec?« uskliknem. »Nikad nisam bila za one vaše balone«, odvrati ona, očito pod dojmom, kako je to neko sasvim obično putovanje. »I ne bih ja ni za šta na svijetu pošla onamo gore!« To mi se pričinilo vrlo šaljivim. Pošto sam večerao, sjedoh na klupu pred vratima gostionice, i tu sam s dvojicom radnika malko popričao o pečenju opeka, o motor‐ nim vozilima i o prošlogodišnjim rezultatima kriketskih utakmica. A na nebu se tan‐ ki srp mladoga mjeseca, modrikast i nejasan poput alpskoga vrhunca, spuštao na za‐ pad, za iščezlim suncem. Slijedećeg dana vratih se Cavoru. »Idem s vama,« rekoh. »Bio sam malko rastrojen

– i to je sve.« To bijaše jedan jedincati put, što sam ozbiljno posumnjao u naš pothvat. Naprosto živci! Poslije toga radio sam malo opreznije, a svakog sam dana jedan sat dobrano še‐ tao. I napokon, osim podržavanja vatre u talionici, naš je rad bio završen. www.balkandownload.org

Četvrto poglavlje U UNUTRAŠNJOSTI SFERE »Samo naprijed«, reče Cavor, kada sam sjedio na rubu ulaznog okna, gledajući u unutrašnjost mračne sfere. Nas dvojica bili smo sami, a već se spustilo veće. Sunce bi‐ jaše zašlo, a sve je utonulo u tišinu sutona. Spustio sam i drugu nogu, te spuznuh uz glatku površinu stakla do dna sfere; za‐ tim se okrenuh, da od Cavor a preuzmem limenke sa hranom i ostale stvari. Unutra bijaše toplo, termometar je pokazivao osamdeset stupnjeva, a kako je bilo predviđe‐ no, da ne ćemo ništa ili samo vrlo malo izgubiti od te topline, što je zračila, obuli smo papuče, a odjeća nam je bila od tanka flanela. No ipak smo imali svežanj odijela od debela vunena sukna i nekoliko debelih pokrivača, da bismo se zaštitili od vremen‐ skih nepogoda. Po Cavorovoj uputi, položio sam zamotke, valjke s kisikom i sve osta‐ le naprave do svojih nogu; ubrzo su nam sve stvari bile unutri. Neko se vrijeme šet‐ kao po pojati bez krova, kao da bi se htio uvjeriti, nismo li što zaboravili, a onda i on spuzne u sferu. Opazio sam da nešto drži u ruci. »Što vam je to?« upitah ga. »Zar niste ponijeli kakvu knjigu?« »O gospode! Nisam!« »Zaboravio sam vam reći. Mnogo je štošta neizvjesno... Putovanje može potrajati – i nekoliko tjedana. »Ali...« »Plovit ćemo u toj svojoj sferi, a da ne ćemo imati baš ničim da se pozabavimo.« »Eh, da sam to znao...« On proviri na ulazno okno, te reče: »Pogledajte, nešto tu leži!« »Ima li još vremena?« »Potrajat će još sat vremena.« Pogledam napolje. Bio je to neki stari broj Tit Bits, a bit će da ga je jedan od naših ljudi donio. Malo podalje ležaše izderan primjerak Lloyd’s News. Pokupivši to, otpuz‐ nuh natrag u sferu. »A što ste vi ponijeli?« upitam ga. Uzmem mu knjigu iz ruke, te pročitam ’Sabrana djela Williama Shakespearea’. Podiđe ga laka rumen. »Moje se obrazovanje kretalo u granicama čiste nauke«,

reče on, kao da se izvinjava. »Niste ga nikad čitali?« »Nikada.« »Znate, taj vam je nešto znao... onako... zbrda-zdola.« »To sam isto i ja o njemu čuo«, odvrati Cavor. Pomogao sam mu da stegne zavrtnje staklenog poklopca na ulaznom oknu, a onda on pritisne na puce, da bi zatvorio rebrenice na vanjskoj prevlaci. I tada nestade traka sumračne svjetlosti. Oko nas pade mrak. Neko vrijeme ni jedan od nas ni da zausti. Premda naša prevlaka nije bila nepro‐ bojna za zvuk, ipak je tu vladala duboka tišina. Primijetio sam, kako nema ničega, za što bih se mogao držati u času prvog udarca, kada poletimo, i bi mi jasno, da ću se zbog pomanjkanja sjedalice osjećati vrlo nelagodno. »Zašto nemamo nikakvih stolaca?« upitam. »Na sve sam ja mislio«, dočeka Cavor. »Ne će nam biti potrebne.« »Kako to?« »Vidjet ćete«, odvrati tonom čovjeka, koji ne želi da govori. Postao sam šutljiv. Najednom mi dođe sasvim jasno i živo pred oči, kakva sam luda, što se sada nalazim u toj sferi. Čak sam se i sada još pitao, je li zaista prekasno da se povučem? Znao sam, da će svijet izvan sfere biti hladan i negostoljuibiv; ta već sam tjedne i tjedne živio od Cavorove potpore – ali najzad, da li će biti tako hladan kao ona vječna studen ispod ništice, i tako negostoljubiv kao ona neizmjerna prazni‐ na svemira? Da me nije bilo stid da se pokažem kukavicom, ja bih ga, mislim, još i tada bio prisilio, da me pusti van. No upravo stoga sam oklijevao, nestrpljivo se vrpo‐ ljio i postajao srdit, a vrijeme prolazilo. Tada osjetih lagan trzaj i do mojih ušiju dopre šum, kao da je netko u pokrajnoj sobi odčepio bocu šampanjca: nešto pisnu kao prigušen zvižduk. Samo na čas prože me osjećaj silne napetosti, mahom bijah uvjeren, kako mi noge pritištu dolje težinom od bezbroj tona. No to potraja tek neizmjerno malen dio sekunde. Ali to me potakne, da nešto učinim. »Cavore!« prozborih u toj pomrčini, »živci su mi rastrojeni... Mislim, da ne ću...« Umuknuh, a on mi ne odgovori. »Dobijesa!« kriknem. »Bio sam lud! Ta šta ja tu tražim? Ne idem s vama, Cavore. To je i suviše opasno. Hoću da iziđem!« »Ne možete«, na to će Cavor. »Ne mogu? No to ćemo još vidjeti!« Desetak sekunda ne reče mi ništa, a onda: »Prekasno je, Bedforde, da se svađamo. Onaj trzaj čas prije – to bijaše start, i sada već jezdimo kao topovsko zrno u svemirski bezdan.« www.balkandownload.org

»Ja...« zaustih, no onda kao da više nisam mario, što se zbiva. Neko sam vrijeme bio kao omamljen. Nisam imao što da kažem. Bilo je upravo tako, kao da nikad prije nisam ni čuo za tu zamisao, da napustim Zemlju. Onda sam oćutio neku neobjašnji‐ vu promjenu u svom tjelesnom osjećanju, neko čuvstvo lakoće i nestvarnosti. Skupa s tim osjetio sam nešto u glavi, kao da će me udariti kaplja, i neko mahnito udaranje u ušnim krvnim sudovima. I dok je vrijeme odmicalo, ni jedan od tih osjeta nije popu‐ štao, ali se napokon tako naviknuh na to, te više nisam osjećao nikakvih nelagodnos‐ ti. Nešto škljocnu, i zabljesnu žarulja. Vidio sam lice Cavorovo, onako bijelo, kao što sam osjećao, da je i moje, i gledali smo se šutke. Zbog crne prozirnosti stakla činilo se, kao da on lebdi u praznini. »Elem, iz ove se kože nema kud«, rekoh naposljetku. »Da«, potvrdi on, »iz ove se kože nema kud.« »Ne mičite se«, usklikne, kada sam upravo htio da učinim neku kretnju. »Pustite neka vam udovi sasvim omlitave – kao da ležite u postelji. Nalazimo se u vlastitom malom svemiru. Pogledajte samo te stvari!« On pokaza na kutije i zamotke, što su ležali na pokrivačima na podu u jednom za‐ kutku sfere. Začudih se, kada vidjeh, kako lebde gotovo jednu stopu od sferičnoga zida. Onda po njegovoj sjeni razaberem, da se Cavor više ne naslanja o staklo. Sunem rukom iza sebe, te primijetim, kako i ja, odmaknut od stakla, lebdim u prostoru. Nisam ni kriknuo niti sam se ganuo, ali neki strah svega me zaokupio. Bilo je, kao da te nešto drži i diže – a da ni sam ne znaš što. Kad bi mi ruka samo dotakla staklo, moje bi se tijelo brzo pokrenulo. Razumio sam, što se dogodilo, no uprkos tome ja sam se plašio. Bijasmo odrezani od svake gravitacije izvana, i samo privlačna sila predmeta u našoj sferi mogla je sada da djeluje. Uslijed toga je sve, što nije bilo prič‐ vršćeno za staklo, padalo prema gravitacionom centru našega malog svijeta – i to po‐ lagano, jer su sve naše mase imale neobično malu težinu – a to središte kao da se na‐ lazilo poprilici u sredini sfere, samo nešto bliže meni nego Cavoru, jer sam bio teži od njega. »Moramo se okrenuti«, reče Cavor, »tako da lebdimo jedan drugome okrenuti le‐ đima, i da stvari budu među nama.« Bijaše to najčudniji osjet, što se može zamisliti, kada smo tako slobodno lebdjeli u prostoru. Ispočetka bilo je to, doduše, jezovito i neobično, no pošto je nestalo strave, taj osjećaj nije bio nipošto neugodan – dapače, pružao nam je mogućnost da vrlo ugodno otpočinemo, a još bi se najbolje dao, barem koliko ja znam, uporediti s onim osjećajem, što ga čovjek ima kada leži na vrlo debeloj i mekoj blazini. No čudna li osjećaja neovisnosti i odvojenosti od svega! Nikad nisam računao s takvim moguć‐ nostima. Očekivao sam da ćemo prilikom starta oćutjeti jak trzaj i udarac, vrtoglavi

osjećaj brzine. Umjesto toga osjećao sam neku bestjelesnost. Sve to nije bilo nimalo nalik na početak putovanja, već na početak – sna. www.balkandownload.org

Peto poglavlje PUTOVANJE NA MJESEC Naskoro Cavor ugasi svijetlo, rekavši da nam zalihe energije nisu baš odviše veli‐ ke, a ono malo što imamo treba da štedimo za čitanje. Neko vrijeme – ne znam, je li to dugo ili malo potrajalo – oko nas vladaše pusta pomrčina. Iz praznine iskrsnu jedno pitanje. »Kamo brodimo?« upitam Cavora. »Kojim smjerom?« »Letimo ravno od Zemlje u prostor, a kako se Mjesec nalazi u svojoj trećoj četvrti, mi letimo otprilike prema njemu. Otvorit ću jednu rebrenicu...« . Nešto škljocnu, i jedan od prozora na vanjskoj prevlaci zinu razjapljeno. Vani nebo bilo baš tako crno kao mrak u sferi, ali rastvor prozora nazirao se jasno uslijed bezbroj zvijezda u njemu. Tko je gledao zvjezdano nebo sa Zemlje, ne može ni zamisliti, kako ono izgleda, kada se odgrne nejasna, polusvijetla zavjesa našega uzduha. Zvijezde, što ih gledamo sa Zemlje, samo su razasuti ostaci, što prodiru kroz našu maglovitu atmosferu. Sada sam napokon mogao shvatiti smisao riječi nebeske vojske! Uskoro smo imali ugledati stvari još neobičnije, nego što je bezračno nebo, na kojem su prosijavale zvijezde – nešto što nikada ne ću zaboraviti! Prozorčić škljocnu i nestade, pokraj njega zjapnu drugi i odmah se zatvori, pa tre‐ ći, te na čas moradoh zaklopiti oči, zabliješten sjajem Mjeseca u opadanju. Neko vrijeme morao sam gledati Cavora i u blistave predmete oko sebe, da bi mi se oči opet privikle na svjetlost, prije nego što bih mogao pogledati u blijedo blistavi‐ lo. Četiri su prozora bila otvorena, da bi mjesečeva gravitacija mogla djelovati na sve supstancije u našoj sferi. Primijetio sam, kako sada više ne lebdim slobodno u prosto‐ ru, već mi noge čvrsto počivaju na staklu, u smjeru Mjeseca. Pokrivači i kutije sa zali‐ hama također su polagano puzali niza staklo, te se naposljetku smiriše tako, da su nam jednim dijelom sprečavali izgled. Naravno, meni se činilo, da gledam ’dolje’, kada sam gledao u Mjesec. Na Zemlji znači ’dolje’ – prema Zemlji, a ’gore’ je – u pro‐ tivnom pravcu. Sada je gravitacija djelovala u smjeru Mjeseca, a Zemlja se – tako se barem meni činilo – nalâzila nad nama. I kada bi sve kavoritne rebrenice bile zatvo‐ rene, ’dolje’ bi, razumije se, bilo usmjereno prema središtu naše sfere, a ’gore’ – pre‐

ma vanjskoj njenoj prevlaci. Također se čudnovato protivilo našem ovozemnom iskustvu, što je svjetlost dopi‐ rala k nama odozdo. Na Zemlji nam svjetlost dolazi odozgo ili iskosa, sa strane, no ovdje je dopirala odozdo, ispod naših nogu, pa kad bismo htjeli da vidimo svoju sje‐ nu, morali smo pogledati uvis. Isprva sam osjećao neku vrtoglavicu, što stojim na debelom staklu te kroz stotine tisuća milja zrakoprazna prostora gledam dolje na Mjesec. No taj se osjećaj slabosti vrlo brzo raspršio. A onda – sav sjaj toga pogleda! Čitatelj će to sebi najlakše tako predočiti, ako za tople ljetne večeri polegne na zemlju naleđaške, te se kroz uzdignute noge zagleda u Mjesec; samo što je iz nekog razloga – valjda zbog pomanjkanja zraka – izgledao mnogo sjajniji i veći, nego kada ga gledamo sa Zemlje. Mogli smo razabrati najsitnije pojedinosti na njegovoj površi‐ ni. A kako ga nismo gledali kroz zrak, njegov je obris bio svijetao i oštar; nije ga okru‐ živala nikakva svjetlost niti kolut, a zvjezdana prašina, razasuta po nebesima, dopirala mu tik do ruba, ističući obrise njegova neosvijetljenog dijela. I dok sam tu stajao i kroz noge zurio u Mjesec, mene opet spopade onaj osjećaj, kako je sve to nemoguće – osjećaj, koji me od našeg odlaska uvijek iznova obuzimao, samo što je to moje uvjere‐ nje sada bilo deset puta jače. »Cavore«, rekoh, »na mene sve to djeluje nekako čudno. Sve ono o trgovačkim društvima, koje smo namjeravali osnovati, pa sve ono o mineralima... « »No?« »Ništa ne vidim od svega toga.« »Ne«, odvrati Cavor, »no sve ćete to već prebroditi.« »Mislim, da sam od onoga soja ljudi, koji bi sada voljeli svaku stvar opet postaviti na svoje mjesto. Ali ovo tu... na čas bih mogao pomisliti, da svijet nije nikada ni pos‐ tojao.« »Taj primjerak Lloyd’s News mogao bi vam možda pomoći.« Trenutak sam piljio u te novine, a onda ih dignem do visine očiju, te se uvjerim da ih mogu sasvim lako čitati. Pogled mi zapne o stupac onih bijednih malih oglasa. Pročitah: ’Gospodin, koji raspolaže izvjesnim kapitalom, pripravan je da investira no‐ vac.. ’. Poznavao sam toga gospodina. Onda je tu neki čudak za 5 funta htio prodati bicikl, marke Cutaway ’sasvim nov, a stajao je 15 funta’; neka opet dama, koja je pala u bijedu, htjela je – kao, vrlo prikladan svadbeni dar – uz veliku žrtvu prodati nekoli‐ ko noževa i vilica za ribu. I nema sumnje, da upravo sada, dok još čitam, neka uboga dušica vrlo pomno pregledava te noževe i vilice, netko se drugi pobjedonosno vozi na tom biciklu, a treći se sa mnogo povjerenja svjetuje s onim gospodinom dobra srca i s mnogo novaca. Nasmijem se i pustim da mi novine odlete iz ruku. »Mogu li nas vidjeti sa Zemlje?« upitam. www.balkandownload.org

»Zašto?« »Poznavao sam nekoga, koji je imao dosta interesa za astronomiju. Pade mi na um, kako bi to bilo čudno, kada bi moj prijatelj sada slučajno gledao na teleskop, pa nas vidio.« »Čovjek, koji bi nas sada htio vidjeti, pa makar samo još i kao najsitniju točkicu, morao bi imati najjači teleskop na svijetu.« Neko sam vrijeme šutke zurio u Mjesec. »To je svijet!« nastavim, »i čovjek to sada osjeća neizmjerno jače, nego ikad prije na Zemlji. Ljudi možda... « »Ljudi!« usklikne on. »O, ne! Odbacite sve te misli! Zamislite sebe kao putnika u ultraarktičke predjele, koji istražuje najpustije krajeve. Pogledajte onamo!« On mahnu rukom prema blještavoj bjeloći dolje. »Mrtav je – mrtav! Golemi ugasli vulkani, pustoši lave, snježne pustinje s brdinama leda, smrznute ugljične kiseline i smrznuta zraka, a posvuda odroni, i rasjeline, i bezdani. Već više od dvjesta godina ljudi taj planet sistematski motre teleskopima. A koliko su promjena primijetili?« »Ništa.« »Primijetili su dva neosporljiva odrona brijega, jednu još nedokazanu rasjelinu i jednu laku periodičnu promjenu boja, i ništa drugo.« »Nisam znao ni da su toliko konstatirali.« »O da! Ali što se tiče ljudi...!« »Usput da vas pitam«, nadovezah, »kolike bi morale biti one najmanje stvari na Mjesecu, što bi se kroz teleskop mogle vidjeti?« »Pa, mogla bi se vidjeti neka crkva osrednje veličine. U svakom slučaju vidjeli bi se gradovi, ili zgrade, ili sve ono što je načinjeno ljudskom rukom. Možda ima ondje kukaca, na primjer, nešto nalik na mrave, koji se u dubokim mravinjacima kriju od mjesečeve noći, ili nekih drugih vrsta stvorova, koji nemaju ništa zajedničko s bilo kakvim zemaljskim stvorom. To će biti još najvjerojatnije, ukoliko ćemo uopće naići na tragove života. Pomislite samo na različitost životnih uvjeta! Život bi se ondje mo‐ rao prilagoditi na jedan dan, dug kao četrnaest zemaljskih dana, na sunčanu pripeku bez i jednoga oblačka, a zatim na isto tako dugu noć, koja pod onim hladnim, oštrim zvijezdama biva sve hladnija i hladnija. U toj noći mora da je vrlo hladno, da vlada najstrašnija studen, apsolutna ništica, 273 stupnjeva Celzija ispod naše ništice. I svaki život, ma kakav da je, svakako mora tu noć ’prezimiti’ – i svakoga dana nanovo se buditi.« Zanio se u misli. »Možemo sebi predočiti neka bića nalik na crve«, reče, »koja pri‐ maju u se zrak u čvrstom obliku, kao što gliste gutaju zemlju, ili pak neke nemani s debelom kožom...« »Da, zbilja«, na to ću ja, »zašto ne ponesosmo pušku?«

Nije odgovorio na to pitanje. »Ne, ne«, završi on svoje razlaganje, »mi naprosto moramo onamo. Vidjet ćemo, kad stignemo.« Pade mi nešto na um, te rekoh: »Naravno, na svaki način ostaju moje mineralije, pa ma kakvi bili tamošnji uvjeti života.« Uskoro zatim reče mi, da želi malo promijeniti naš smjer, i to tako, što će pustiti da nas Zemlja časkom privuče. Nakanio je da na trideset sekunda otvori jedne od re‐ brenica, okrenutih prema Zemlji. Opomenuo me, da će mi se zavrtjeti u glavi, pa mi je svjetovao,. neka se rukama oduprem o staklo, kako bih time oslabio pad. Učinio sam, kako mi reče, nogom sam se odupro o zamotke, kutije s hranom i neprobojne valjke, da ne bi popadali po meni. Zatim nešto škljocnu, i prozorski kapak poletje uvis. Bubnem nespretno na ruke i lice, te načas vidjeh kroza svoje crne, raširene prste našu majku Zemlju – planet na nebu poda mnom. Još smo uvijek bili vrlo blizu – Cavor mi reče, da udaljenost iznosi kojih osam sto‐ tina milja – i golemi zemaljski disk ispunjavao je čitavo nebo. No već se jasno nazira‐ lo, da je svijet – kugla. Pod nama je ležalo kopno, nejasno u sumraku, ali na zapadu blistahu se silne sive površine Atlantika kao rastaljeno srebro. Mislim, da sam pre‐ poznao oblacima zastrte obale Francuske, Španjolske i južne Engleske, kadli rebreni‐ ce škljocnuše i prozor se opet zatvori, te sam osjetio – kao u nekoj čudnovatoj omami – da klizim niz glatku površinu stakla. Pošto sam se opet pribrao, činilo se, da nije moglo biti nikakve sumnje, da se Mje‐ sec nalazi ’dolje’, pod mojim nogama, a da Zemlja leži daleko negdje na površini ho‐ rizonta – Zemlja, koja je za mene i sve ljude od iskona bila ’dolje’. Sve nas je stajalo tako malo napora, a uslijed stvarnog ukidanja naše težine sve što smo morali činiti, bilo je vrlo lako; šest sati nakon starta (prema Cavorovu kronome‐ tru) još nismo osjećali potrebe da štogod založimo. Začudio sam se, koliko je vreme‐ na proteklo, no čak i onda zadovoljio sam se nekom malenkošću. Cavor je pregledao aparate za absorbiranje ugljične kiseline i vode, te reče, da je sve u dobru stanju, jer da je naša potrošnja kisika bila neznatna; a kako smo zasad bili iscrpli teme razgovo‐ ra, a više nismo imali što da radimo, prepustili smo se osjećaj u neke čudnovate pos‐ panosti: prostrli smo pokrivače po podu sfere tako, da smo spriječili prodiranje mje‐ sečine, a onda zaželjesmo jedan drugome lakunoć te zaspasmo gotovo smjesta. I tako – spavajući, a ponekad razgovarajući i pomalo čitajući, te ovda-onda uzima‐ jući malo hrane, ma da nismo osjećali nikakva teka 2 , ali većinom u nekoj smirenosti, koja nije bila ni san ni java, letjeli smo kroz prostor i vrijeme, što nije bilo ni dan ni noć – padali tiho, blago i brzo dolje – prema Mjesecu. www.balkandownload.org

Šesto poglavlje ATERIRANJE NA MJESECU Sjećam se, kako je Cavor nekog dana otvorio šest naših kapaka i tako me zablje‐ štio, te sam kriknuo na nj. Površina bijaše sve sâm Mjesec, bijelo svitanje dana u obli‐ ku neizmjerne sablje krivače, rub koje bijaše iskrzan crnim zupcima mraka; – bijaše obala u obliku polumjeseca, na kojoj se osjećalo more toga mraka, iz kojega – u sjaju rasplamsala sunca, nadirahu uvis šiljaste hridine i vrhunci. Mislim, da je čitalac već vidio slike ili fotografije Mjeseca, te da ne moram potanje opisivati značajke toga kra‐ jolika: one prostrane planinske vijence, veće od svih zemaljskih planina, vrhove što se danju blistaju, sjene što su crne i duboke; – one sure razrovane udoline, bila, humke i male kratere što iz svoga blještavila najzad ipak tonu u zajedničku tajanstvenu pomr‐ činu. Letjeli smo iznad toga svijeta, jedva još sto milja iznad njegovih sedla i visova. Vidjeli smo sada, što ljudsko oko još nikada nije vidjelo, kako u danjoj jari oštri obrisi pećina i provalija te udoline i toga kraterskog tla postaju sivi i nejasni pod sve guš‐ ćom maglom, kako se bjelina njihovih osvijetljenih površina lomi u grude i mrlje, i onda opet lomi, grči i rasplinjuje, i kako se tu i tamo šire čudnovate smeđe i masli‐ naste sjenke i šare. No imali smo samo malo vremena da sve to promatramo. Jer sada je kucnuo čas najveće opasnosti našega putovanja. Kružeći oko Mjeseca, trebalo je da padamo sve bliže prema njemu, trebalo je da smanjimo brzinu i da sačekamo onaj povoljni trenu‐ tak, da se napokon odvažimo te pustimo, da nam sfera udari o njegovu površinu. Za Cavora bili su to časovi intenzivna napora, a za mene – zabrinuta besposlenost. Činilo se kao da mu se neprestano sklanjam s puta. Skakao je po sferi s jedne točke do druge, tako hitro i okretno, kako mu to na Zemlji nikada ne bi bilo uspjelo. Za ovih posljednjih sati, koji su bili puni događaja, bez prestanka je otvarao i zatvarao kavoritne prozore, te je pri svjetlosti električne sijalice nešto izračunavao i gledao na kronometar. Dugo vremena bili su nam svi prozori zatvoreni, te smo šutke lebdjeli u mraku, jureći kroza svemir. Onda je pipajući tražio puceta rebreničnih žaluzija, pa se iznebuha otvoriše četiri prozora. Obasut sjajem, prožet vatrom i zabliješten blještavilom sunca pod svojim nogama, zateturao sam, zastirući oči rukama. Tada se kapci, škljocnuv, ponovo za‐ tvoriše, dok mi se mozak vrtoglavo vrtio tminom, što je pritiskivala na oči. A poslije

toga opet sam plovio u nekoj neizmjernoj crnoj tišini. Nato Cavor upali električno svijetlo, te mi predloži, da sav svoj prtljag povežemo u pokrivače, da bi ga zaštitili od udarca sraza prilikom spuštanja. To smo učinili pri za‐ tvorenim prozorima, jer su se tada naše stvari same od sebe opet svrstavale u središtu sfere. Pa i to bijaše čudna rabota: lebdeći po tom sferičnom prostoru, nas dvojica za‐ matamo stvari i stežemo konopce, pa sad – zamislite to, ako možete! – tu se nije zna‐ lo, što je gore, a što dolje, a svaki naš napor imao je za posljedicu najgrotesknije kret‐ nje. Čas bih uslijed neke Cavorove kretnje svom silom bio pritisnut uza staklo, čas bih se opet nemoćno bacakao u praznini. Sad bi mi zvijezda električne sijalice blistala nad glavom, sad opet meni do nogu. Evo gdje mi Cavorove noge vrckaju pred očima, a čas zatim evo nas unakrst jedan preko drugoga. No naposljetku nam je ipak uspjelo da sve svoje stvari čvrsto svežemo u povelik svežanj, sve osim dva pokrivača s ureza‐ nim rupama za glavu, kojima smo se namjeravali zaogrnuti. Onda poput blijeska munje zasine svjetlost u prozoru, što ga je Cavor otvorio pre‐ ma Mjesecu, te vidjesmo kako jurimo dolje prema nekom središnjem krateru, oko kojega su se u obliku križa nalazili neki manji krateri. A zatim Cavor ponovo otvori našu malu sferu i pusti na nas mlaz blistave sunčane vatre. Mislim, da je privlačnu silu Sunca upotrebio kao kočnicu. »Umotajte se u pokrivač!« viknu, odbacivši se od mene; u prvi čas nisam ga razumio. Nato povučem pokrivač, što mi je bio pod nogama te ga navučem preko glave i očiju. On naglo zatvori sve kapke, a onda ih iznenada opet uzme otvarati, jedan za drugim, a svaki bi škljocnuo, kad bi se čvrsto i sigurno usukao u svoj čelični svitak. I onda – lom i škripa! – i mi smo se preturali i kotrljali, udarajući sad o staklo, sad opet o svežanj prtljage, hvatajući se grčevito jedan drugoga, a napolju prskaše nešto bijelo, kao da se koturamo niz snježnu padinu. Naglavce, puf-dum, drž’se, puf-dum, drž’se i opet naglavce... Zagrmi tutanj: sraz! Bio sam napol zatrpan pod polovicom naših stvari. Neko vri‐ jeme sve bijaše tiho. Onda sam čuo, kako Cavor frkće i grokće, a zatim škljocanje jed‐ ne rebrenične žaluzije, koja je odletjela u svoj okvir. Napnem sve sile, odgurnem naš u pokrivače zamotani prtljag te se iskobeljam. Naši su se prozori nazirali kao još crne plohe, obasute zvijezdama. Još smo bili živi, a ležali smo u tamnoj sjeni kratera, u koji smo pali.. Sjedeći tako, nastojali smo da opet dođemo do daha, opipavajući svoje uboje. Mis‐ lim, da ni jedan od nas dvojice nije očekivao, da nam se ovdje spremao tako bolan doček. Teškom mukom osovih se na noge. »A sada«, rekoh, »da pogledamo mjesečev krajolik! Ali... Cavore!... pa tu je strašno mračno!« Staklo bijaše orošeno, a dok sam govorio, brisao sam ga pokrivačem. »Do svanuća ima, više-manje, još pol sata«, reče on. »Moramo počekati.« www.balkandownload.org

Nije bilo moguće ma što razaznati. Prema onome što smo vidjeli, mogli smo se opet nalaziti u nekoj čeličnoj sferi. Uslijed trljanjem pokrivačem, staklo se samo sve više zamazivalo i postajalo uvijek iznova neprozirno od vlage, što se zgušćivala u rosu, pomiješanu s mnoštvom dlaka mojega pokrivača. Naravno, nisam smio upotri‐ jebiti pokrivač, da njime brišem staklo. Dok sam se tako trudio da očistim staklo, noga mi poklizne na vlažnoj površini, te sam tako najednom valjku s kisikom, koji je stršio iz našega svežnja, ozlijedio cjevanicu. Bilo je da očajavaš, bilo je upravo smiješno. Evo, tek što stigosmo na Mjesec, usred čudesa, o kojima još nismo imali ni pojma, a sve što smo mogli vidjeti bijaše suri, ro‐ som zaliveni zid toga čeličnog mjehura, u kojem smo doputovali. »Dobijesa!« razljutim se, »Ako je sve to tako, mogli smo lijepo ostati kod kuće!« te čučnem na svežanj, dršćući od studeni, zaogrćući se još čvršće pokrivačem. Vlaga se mahom pretvori u šljokice i ledene grančice. »Možete li dosegnuti elek‐ tričnu grijalicu?« zapita Cavor. »Da – ono crno puce, inače se smrznusmo!« Nisam čekao, da mi se to dvaput kaže. »A sada«, rekoh, »što nam je činiti?« »Čekati«, odvrati on. »Čekati?« »Pa naravno. Morat ćemo čekati, dok se naš zrak opet ne ugrije, a onda će se i staklo razbistriti, a sve dotle ne možemo ništa učiniti. Tu je sada još noć, pa moramo čekati dan. Međutim – niste li možda gladni?« Neko vrijeme nisam mu odgovarao, nego sam samo sjedio i durio se. Nerado skrenuh pogledom od kraterskog zida. Oni humci kao da su bili snijeg. Tada sam mislio, da je to snijeg, no to su bili brežuljci i gomile smrznuta zraka! Isprva bijaše tako, no onda – iznenada, brzo i čudesno – svanu dan na Mjesecu. Sunčeva je svjetlost puznula niz pećine, dotakla se dna nagomilanih naslaga i, ne časeći časa, približavala se nama divovskim koracima. Daleke pećine kao da su se po‐ kretale i podrhtavale, a kad ih svjetlost laznu, s kraterskoga dna diže se pramenje sive pare, prokuljaše u kovitlacu sive nabućine i sablasti, šireći se sve jače i gušće, dok se najposlije sva zapadna udolina nije isparivala poput mokra rupca ispred vatre. A vrle‐ ti na zapadu planuše odsjevima sunčeva požara. »To je zrak«, reče Cavor. »Zacijelo je zrak – inače se ne bi tako izdizalo – tek što ga je jedna sunčeva zraka ozarila. I ne bi se tako brzo izdizalo...« I on stade zuriti uvis, te reče: »Pogledajte!« »A što?« upitah ga. »Nebo! Na njegovoj crnini već se razabire maličak plavetnila. Pogledajte samo! Zvijezde kao da okrupnješe. One male zvjezdice i sve one nejasne sumaglice, što smo ih viđali u praznom prostoru – sada su sakrivene!« Brzo i uporno bližio nam se dan. Jedan za drugim, žar je zahvaćao sve one sure vi‐

sove, što su se rasplinjavali u jarkom bjelasanju. Naposljetku, na zapadu od nas ne os‐ tade ništa drugo doli prudina uzavrele magle, ustalasano nadiranje i ispinjanje oblač‐ nih isparenja. Daleko stijenje odmicalo je sve dalje i dalje, sablasno se dizalo uvis i mijenjalo oblike u tom previranju, rušilo se i nestajalo najzad u svom vlastitu rasulu. Ustalasane magluštine sve su bliže nadirale, sve bliže i bliže, i brzo poput sjene oblaka, što ga jugozapadnjak tjera ispred sebe. I kao njihov preteča, oko nas se uzdiže laka sumaglica. Cavor me čvrsto zgrabi za ruke. »Što je?« začudih se. »Pogledajte! Sunce se rađa! Sunce!« Okrenu me i pokaza na rub ponora istočnoga timora, jedva svjetlijeg od tamnoga neba, koji je stršio iz magle, što je oko nas kipjela. No sada su rub timora označavali čudnovati crveni oblici, jezici grimiznih plamenova, što su se u plesu savijali. Mislio sam, kako to moraju biti spirale pare što ih je svjetlost zahvatila, spirale što kao kresta plamenih jezika palucaju prema nebu; ali to, dakako, bijahu sunčani izdanci, bijaše vatrena kruna oko sunca, koju sam sada gledao, vatrena kruna, što ljudskom oku zbog atmosferske koprene zauvijek ostaje skrivena. A onda – sunce! Nezaustavljivom neminovnošću približavala nam se neka blještava crta – približa‐ vao nam se tanahan rub neizdržljiva žara, koji je poprimao okrugao oblik, te postao luk, postao žezlo, što zasljepljuje svojim blijeskom, žezlo koje je na nas odapelo mlaz svoje jare, kao kakvu sulicu. Taj me mlaz kao bodež zgodi ravno u oči! Obnevidio, kriknuh i okrenuh se, ne bih li napipao pokrivač, koji je ležao pod zavežljajem. I skupa s tim žarenjem dopre i neki zvuk, prvi zvuk izvana, otkako napustismo Zemlju, neko šikanje i šuštanje burno uzvitlanoga uzdušnog plašta mladog dana, koji je nadirao. I istog trena, kada nas je zahvatila ta svjetlost i dopro do nas taj šum, naša se sfera nagnu ustranu, mi zateturasmo i, obnevidjeli i zabliješteni, udarismo jedan o drugoga. I onda se sfera još jedamput nagnu ustranu, a ono psikanje posta još jače. Grčevito sam stiskao oči, pokušavajući nespretnim kretnjama da zaštitim glavu po‐ krivačem, pa kada se sfera i drugi put nagnula, nemogoh se više održati na nogama, srozah se bespomoćno. Padoh na svežanj i, kada sam opet otvorio oči, s vanjske stra‐ ne stakla načas ugledah malo zraka. Rastapao se – i vrio – kao snijeg, kada u nj zari‐ neš crveno usijanu željeznu šipku. Ono što bijaše slobodan zrak, mahom se, tek što ga sunce laznu, pretvori u kašu, u glib, u prljavu tekućinu, što je vrila i psičući pretva‐ rala se u plin. Atmosfera se zatim još većom silinom uzburkala, a mi smo se svom snagom držali jedan drugoga. U hipu bijasmo opet zavitlani i odbačeni, preturali smo se i opet pre‐ turali, a onda se nađoh na sve četiri. Nama je ovladalo svitanje mjesečeva dana, koji je www.balkandownload.org

nama čovuljcima htio dokazati, što je Mjesec kadar od nas učiniti. Mogao sam da bacim još jedan pogled na izvanji svijet, na oblačke pare, na mulje‐ vitu kašu, koja se, podrivana, cijedila, i, opet podrivana, cijedila. Padosmo u tamu. Srušim se, dok mi je Cavor pritiskao grudi koljenima. Onda, kao da je letio od mene, i u magnovenju ležao sam ispružen i bez daha, te zurio uvis. Kao da se odronula neka silna masa, što se topila, te se zgrominjala na nas i sa svih nas strana zapljusnula i za‐ trpala, a sada se stanjivala i, vrijući, opet odmicala od nas. Vidio sam, kako na staklu poskakuju mjehuri. Čuo sam kako Cavor slabim glasom nešto uzvikuje. Onda nas zahvati silan odron zraka, koji se topio, i dok smo se mi grdno bunili i prosvjedovali, počesmo se koturati niz padinu i tako smo se sve brže i brže kotrljali, preskakujući rasjeline, odbijajući se o prudove, sve brže i brže prema zapadu, sve da‐ lje u bijelo usijanu, uzavrelu uskomešanost mjesečeva dana. Hvatajući se grčevito jedan drugoga, vitlali smo se i letjeli tamo-amo, a svežanj s prtljagom zaletao se u nas, udarao i mlatio nas. Sukobljavali smo se, hvatali se grčevi‐ to, bili rastavljani, sudarali se glavama, a sav se svemir rasprskavao u plamene zvijez‐ de i strelice. Na Zemlji bili bismo se već tuce puta razmrskali, no srećom je naša teži‐ na na Mjesecu bila šest puta manja negoli na Zemlji, i tako smo milostivo ostali saču‐ vani od težih posljedica prilikom toga pada. Spominjem se osjećaja krajnje mučnine, kao da mi se mozak u lubanji prevrnuo, a onda... Nešto se događalo na mom licu, dva tanka pipka kao da su me štipala za uha. Tada sam primijetio, kako je blještavi sjaj krajolika bio ublažen, gledan kroz modre naoča‐ ri. Cavor se nagnuo nada mnom, te vidjeh, kako mu je lice naopako, a oči mu također zaštićene naočarima od obojena stakla. Disao je pravilno, a usna mu krvarila od ubo‐ ja. »Je li vam bolje?« upita me otirući krv nadlanicom. Najprije kao da mi se sve maglilo pred očima, no to bijaše od vrtoglavice. Opazio sam, da je zatvorio nekoliko rebrenica na prevlaci sfere, da bi me zaštitio od nepo‐ srednog blještavila sunca. Vidio sam kako se sve oko mene cakli jakim sjajem. »Gospode!« prozborim dašćući teško. »Pa to je...« Ispružio sam vrat, ne bih li što vidio. Primijetio sam, da napolju vlada blistava svjetlina, da se stubokom sve promijenilo od one mračne tame naših prvih utisaka, te upitam: »Jesam li dugo bio bez svijesti?« »Ne znam – kronometar se razbio. Pa tako, neko vrijeme... E, moj stari! Bio sam u strahu...« Neko vrijeme ležao sam tako primajući te dojmove. Vidio sam, kako se na njego‐ vu licu još uvijek zapažaju tragovi uzbuđenja. Časak nisam ništa rekao. Radoznalo sam opipavao svoje uboje, te sam i na njegovu licu tražio sličnih ozljeda. Desna mi je nadlanica bila najjače ozlijeđena; vidio sam otvorenu ranu, jer je koža bila sva ogulje‐ na. Čelo mi bijaše izudarano, i zacijelo je krvarilo. On mi pruži mjericu onog okrep‐

ljujućeg napitka – zaboravio sam mu ime – što ga je bio ponio na put. Ubrzo sam osjećao, da mi je malko bolje. Stadoh se oprezno protezati. Domalo sam – mogao i govoriti. »To je ipak odviše«, rekoh, kao da nije bilo nikakve stanke u našem razgovoru. »Da, doista.« Razmišljao je, a ruke su mu visjele preko koljena. Virio je kroza staklo, a onda je pogled upiljio u me, te izusti: »Bože dragi, doista odviše!« »A što se dogodilo?« upitah nakon stanke. »Zar smo pali u tropske krajeve?« »Sve se desilo onako, kako sam i očekivao. Zrak se pretvorio u paru, ukoliko je to uopće zrak. Ali, na svaki način pretvorio se u paru, i sada je površina Mjeseca došla na vidjelo. Ležimo na nekom zemljastom prudu. Tu i tamo nazire se golo tlo; i to je neka neobična vrsta tla.« Pade mu na um, kako nije potrebno da mi išta tumači, pomože mi, da se uspravim sjedećke, i tada sam sve mogao vidjeti na svoje oči. www.balkandownload.org

Sedmo poglavlje JUTRO NA MJESECU Bez traga je nestalo onih grubih crno-bijelih kontrasta, što bijahu glavne značajke toga kraja. Sjaj sunčev poprimio je blagi odsjev jantara; sjene na pećini kraterskoga zida bijahu tamno grimizne. Zaštićen od izlaska sunca, na istoku, još je uvijek zgure‐ no ležao tamni magleni prud, no zapadno je nebo bilo plavo i bistro. Sada mi je pola‐ ko postajalo jasno, koliko sam proležao bez svijesti. Više nismo bili u praznom prostoru. Oko nas sada bijaše atmosfera. Svi obrisi postali su jasniji, oštriji i raznoličniji; osim tu i tamo osjenčane površine neke bijele materije, koja se više nije sastojala od uzduha, već od snijega – čitav je kraj izgubio svoje arktičko obilježje. Pod blistavim sjajem sunca posvuda se prostirala široka po‐ vršja rđastosmeđe razrivane zemlje. Uz rub snježnih nanosa, tu i tamo ljeskala se nes‐ talna masa jezerca i virovi – jedini znaci pokretnog života u toj jalovoj pustoši. Sun‐ čeva svjetlost plavila je gornje dvije trećine naše sfere, te smo se osjećali kao usred lje‐ ta, ali nam noge bijahu još uvijek u sjeni, dok je sama sfera ležala u snježnom nanosu. Ovdje-ondje ležale su po padini razasute figure nalik na grane – sasušene, svinute grane isto onako rđastosmeđe kao sama pećina, a još su se više isticale malim bijelim vlakancima neokopnjela snijega na svom prisojnom naličju. Čovjek je morao da se duboko zamisli. Grane, a u jednom svijetu bez života? Zatim, pošto mi se oko bilo priviklo na tkivo njihove tvari, primijetim, kako gotovo svu površinu pokriva vlak‐ nasto tkivo – poput saga smeđih iglica, što ga nalazimo pod sjenom borova. »Cavore!« rekoh. »Da?« »Možda je taj svijet sada bez života – ali nekoć...« Nešto privuče moju pažnju. Među tim iglicama otkrio sam izvjestan broj malih okruglih predmeta. I meni se učini, da se jedan od njih pomakao. »Cavore!« šapnuh. »Što je?« Nisam smjesta odgovorio. Zurio sam nevjerovno onamo. Načas nisam mogao po‐ vjerovati rođenim očima. Kriknuh nešto nerazumljivo, te Cavora čvrsto zgrabih za ruku. Pošto mi se vratio govor, i pokazujući na ono mjesto, viknem: »Pogledajte! On‐ dje! I ondje!«

Pogled mu poletje u pravcu moga ispružena prsta. »Ha?« upita. Kako da opišem stvar, koju sam vidio? To bijaše nešto tako sitno, no ipak tako ču‐ desno, tako uzbudljivo. Kako već rekoh, usred toga poput stelje prostrta granja, leža‐ hu ta mala okrugla tjelešca, mala ovalna tjelešca, te bi u prvi mah pomislio, da su pilj‐ ci. A sada se najprije jedno, a zatim drugo pomače, zatim preturi i raspuče, a na pro‐ rezu obih ukaza se tanahna crta žućkasta zelenila, koje naviraše – ususret mladom suncu, što je hrabrilo i mamilo toplinom. To je, u trenutku, bilo sve. A onda se i treće tjelešce pomače i rasprsnu! »To je sjeme«, reče Cavor, a zatim sam čuo, kako je mekim glasom šapnuo: »Ži‐ vot!« »Život!« I odmah nas poput vala zapljusne osjećaj, da nismo uzalud krenuli na taj neizmjerno daleki put, da nismo dospjeli u jalovu pustoš mineralija, nego u svijet koji živi, koji se pokreće! Gledali smo s napregnutom pažnjom. Sjećam se, kako sam stak‐ lo neprestance trljao rukavom, da mi ni najslabiji dašak rose ne bi zamaglio pogled. Slika bijaše jasna i živa samo u sredini vidnog polja. Sva ta mrtva vlakanca i sjeme‐ nje oko toga središta bijahu uvećana i iskrivljena uslijed zasvođenosti stakla. No vi‐ djeli smo dosta! Niz čitavu suncem obasjanu padinu ta su se smeđa tjelešca, jedno za drugim rasprskavala i cijepala nadvoje, kao sjemene čahure, kao ljuske zrelih plodo‐ va, razjapljujući svoja pohlepna usta i upijajući toplinu i svjetlost, što je u mlazovima prštala iz netom rođenog sunca. Svakog časa popucalo bi još više tih sjemenih opna, i još dok je trajalo to raspuca‐ vanje, nabrekli mali nosioci novoga života nadirali su iz svojih raspuklih i sve jače ušir razvučenih sjemenih čahura, ulazeći u drugi stadij rastenja. Upornom sigurnoš‐ ću, brzo i odrešito, ove su čudesne sjemenke puštale u zemlju malene korjenčiće, a u zrak bi sunuli neobični, na snopiće nalik mali pupoljci, i domalo je sva padina bila prošarana sićušnim biljčičama, što su, u sunčanoj jari – kao vojnici stajali u stavu mirno. Ali nisu dugo tako stajali. Ovi na snopiće nalik pupoljci stadoše bubriti i nadimati se, te se ovjenčaše krunom malih crvenih, šiljastih okrajaka i zametnuše pršljenom u obliku majušnih bodljikastih smeđih listića, što su se razvijali i rasli silnom brzinom, rasli na očigled. To pokretanje bijaše polaganije od kretanja u ma koje životinje, a brže od rastenja ma koje druge biljke, što sam ih ikada vidio. Kako da vam predočim proces toga rastenja? Vršci lišća rasli su čak tako brzo, da smo na svoje oči vidjeli, kako se šire i duže. A smeđe sjemene čahure sparušile bi se i skvrčile, te bijahu apsor‐ birane istom brzinom. Jeste li ikada, nekoga hladnog dana, uzeli termometar u ruku i promatrali, kako se tanka nit žive uzvija u cjevčici? Eto, baš tako raslo je bilje na Mje‐ secu. Činilo se, kao da su se najrazvijenije od tih biljki za ciglih nekoliko minuta pretvo‐ www.balkandownload.org

rile u stabljike i zametnule se dapače već i drugim pršljenom lišća, te je sada čitava padina, što je još maločas izgledala kao pusta ledina, pokrivena suhom steljom – bila sva zagasita od maslinasto zelena zakržljala lišća nakostriješenih šiljaka, koji su se le‐ lujali, prožeti srsima vlastitog rastenja. Okrenuh se, i gle! na gornjem rubu duž neke pećine na istoku lelujala se niska ne manje rascvjetalih sličnih biljaka, koje su se tamno ocrtavale na pozadini blještavoj od sunca. A iza te niske isticao se obris neke glomazne biljke, koja se nezgrapno raz‐ granjavala kao kaktus i vidno se nadimala, nadimala kao mjehur, koji se puni zra‐ kom. A onda sam primijetio kako se i tamo na zapadnoj strani, iznad guštika, izdiže takva ušir izrasla biljka. No tamo je svjetlost padala po glatkim površinama, te sam vidio, da je ta biljka žive narančaste boje. I dok sam je gledao, ona je rasla; kad bih se na minutu okrenuo i onda opet pogledao onamo – njeni su se obrisi već bili promije‐ nili: pružala je od sebe zatubaste, debele grane, i nije dugo potrajalo, te se razrasla u koraljnom obliku, nekoliko stopa u visinu. Prema takvu rastenju bila bi gljiva puhara, što raste na našoj Zemlji, a koja ponekad prekonoć može da dostigne promjer od jed‐ ne stope – prava lijenčina. Ali puhara raste pod djelovanjem gravitacione sile, koja je šest puta jača od gravitacione sile na Mjesecu. A tamo prijeko, iznad grebenja i pru‐ dova blistavih stijena, iz vododerina i zaravanaka, koji su ostali sakriveni našim oči‐ ma, ali ne i suncu, nicala je u našem vidokrugu čekinjasta brada bodljikave i mesnate vegetacije, nadirući u uzbudljivoj hitnji da iskoristi kratki dan, kada mora i cvjetati, i uroditi plodom, i sijati, i opet mrijeti – sve u jedan dan! To je rastenje bilo kao neko čudo. Na taj način – moramo sebi predočavati – nastajalo je i pri ’stvaranju svijeta’ prvo drveće i prve biljke, da pokriju pustoš netom stvorene zemlje. Zamislite to! Zamislite taj izlazak sunca! Oživljenje zamrzla zraka, previranje i oživljavanje tla, na onda ovo tiho buđenje biljnog svijeta, ovo vanzemaljsko izbijanje mesnatosti i bodljikavosti. Zamislite sve to, a pod jarom, prema kojoj bi i najjača sun‐ čeva svjetlost na Zemlji bila vodnjikava i slabašna! Ali usred te džungle, u kojoj je sve u neprestanom pokretu i previranju, na svakom sjenovitom mjestu još uvijek su pru‐ dovi plavkasta snijega odolijevali nasrtaju sunca. A da biste dobili potpunu sliku na‐ ših dojmova, treba imati na umu, kako smo sve to gledali kroz debelo zasvođeno staklo, pa prema tome iskrivljeno kao što se iskrivljuju oblici stvari, kada ih gledamo kroz leću – iskrivljeno, dakle, a oštro samo u sredini slike, oštro ali blistavo, a prema rubu stakla uveličano i nezbiljski.

Osmo poglavlje PRVA IZVIĐANJA Prestadosmo viriti. Pogledasmo se uzajamno, a u očima pročitasmo isto pitanje. Da bi te biljke mogle rasti, tu mora da ima zraka, pa ma kako bio razrijeđen – zraka, koji bi i nama omogućio disanje. »Da otvorim ulazno okno?« upitah. »Da«, odvrati Cavor, »ukoliko je to zrak, što tu vidimo!« »Još malo«, rekoh, »i te će biljke biti naše veličine. Ali recimo – recimo, najzad – je li to sigurno? Kako znate, da je to zrak? Možda je dušik, a mogla bi da bude čak i ug‐ ljična kiselina!« »To je lako«, reče, spremajući se da to dokaže. Izvukao je povelik komad zgužvana papira iz našega zavežljaja, zapalio ga i brzo bacio kroz ventil. Nagnuh se naprijed, vi‐ reći kroz debelo staklo, ne bih li napolju ugledao onaj plamičak, o kojemu je sada to‐ liko ovisilo. Vidio sam kako papir pada i kako je ostao na tlu, jedva i dotičući snijeg. Načas se činilo, kao da se ružičasti plamičak ugasio... A onda spazih plavičast jezičac na rubu papira, kako paluca i zahvaća sve dalje! Nesmetano je izgarao čitav list i skvrčio se, osim na onom mjestu, gdje je nepo‐ sredno bio u dodiru sa snijegom, a zatim se diže titrava nit dima. Za mene više nije postojala nikakva sumnja: atmosfera na Mjesecu sastojala se od čista kisika ili zraka, te je prema tome – ukoliko nije bila suviše rijetka – nama, stranim bićima, omoguća‐ vala život. Mogli smo se tu pojaviti – mogli smo tu živjeti! Sjedoh, a noge ispružih s obje strane ulaznoga okna, i spremih se da odvrnem za‐ vrtnje, kadli me Cavor spriječi da to učinim. »Najprije treba poduzeti malu mjeru opreza«, reče mi, a onda me poče upozoravati, kako vani zacijelo postoji atmosfera, koja sadrži kisika, ali je možda tako razrijeđen, da bi nam to moglo jako nauditi. Pod‐ sjetivši me na visinsku bolest i na krvarenje, što je često spopalo letače, koji su odviše naglo poletjeli u visine, neko je vrijeme spremao neki napitak gadna okusa, te uporno zahtijevao, da i ja gucnem. Osjetih se malko omamljen, ali drugih posljedica nije bilo. Tek tada mi dopusti da počnem odvrtavanje. Doskora je zatvarač stakla bio dotle odvrnut, da je gušći zrak iz naše sfere počeo izvirati kroz zavojke zavrtnja, pjevušeći kao kotlić, prije no što voda u njemu provrije. www.balkandownload.org

Nato mi naredi da prestanem. Ne potraja dugo, te se pokazalo, da je pritisak vani bio mnogo slabiji nego iznutra. Za koliko slabiji, to ne bismo znali reći, jer nismo imali nikakvih sredstava da to izračunamo. Sjedio sam na svom mjestu, držeći zatvarač objeručke, pripravan, da ga opet za‐ tvorim, ukoliko bi se, protiv našeg očekivanja, najzad pokazalo, da je atmosfera na Mjesecu suviše razrijeđena, a Cavor držaše valjak s komprimiranim kisikom, da bi iz‐ mijenio tlak uzduha u sferi. Gledali smo se šutke, a onda svrnusmo pogledom na fan‐ tastičnu vegetaciju tamo vani, gdje smo na svoje oči vidjeli, kako biljke bujaju, kako se savijaju i nečujno rastu. A sve to vrijeme čulo se i nadalje ono piskavo zviždanje. U ušima zabubnjaše mi krvni sudovi snažnim udarcima, a šum Cavorovih kretnja postade sve slabiji. Primijetio sam, kako je sve tako tiho, jer se zrak razrijedio. Dok je zrak šištao kroz zavojke zavrtnja, njegova se vlaga zgušnjavala u male obla‐ čiće. Ubrzo osjetih neku čudnovatu sipljivost, koja je potrajala za sve vrijeme, dok smo bili izloženi vanjskoj atmosferi na Mjesecu, a također sam imao neki dosta neugodan osjećaj oko ušiju, na vršcima prstiju i u grkljanu – a onda mahom sve to opet uminu. Ali zatim me zaokupi vrtoglavica i mučnina, te načas izmijeniše moju srčanost. Uvrtio sam zatvarač ulaznog okna za pol zavojka, a onda na svu hitnju dadoh neko objašnjenje Cavoru, ali sada kao da je on od nas dvojice bio vedriji i bodriji. Odgovo‐ rio mi je glasom, koji je zvučao neobično tiho i kao izdaleka, jer je zrak, kojim je zvuk prolazio, bio jako razrijeđen. Prednjačiv mi primjerom, preporuči mi, da gucnem malo brandyja, i domalo osjetih, da mi je bolje. Ponovo odvrnuh zapor ulaznog okna. Ono udaranje u ušima bubnjaše sve jače, a onda se uvjerih, da je onaj piskavi šum iz‐ viranja prestao. Ali za trenutak nisam se mogao osvjedočiti, da li je doista prestao. »Dakle?« dahnu Cavor jedva čujno. »Dakle?« otpovrnuh ja.. »Da nastavimo?« Razmišljao sam. »I to je sve?« »Ukoliko to možete podnijeti.« Umjesto odgovora stadoh dalje odvrtati. Digoh okrugli zaklopac sa ležaja i položih ga oprezno na zavežljaj. Poneka pahuljica snijega zavrtje se ukovitlac, kada je taj pro‐ rijeđeni i nama neobični zrak prodro u sferu. Kleknem, a zatim sjednem na rub ulaz‐ nog okna te provirim napolje. Dolje, na cigli metar udaljenosti od moga lica, ležaše netaknuti snijeg Mjeseca. Nastade mali tajac. Oči nam se sukobiše. Ne osjećate li odviše jak pritisak na plućima?« upita Cavor. »Ne; mogu to izdržati«, odvratih mu na to. On se maši svoga pokrivača, provuče glavu kroz razrez pa se zaogrne. Sjedne na

rub ulaznog okna, spuštajući noge, dok mu nisu došle na šest palaca od mjesečeva snijega. Časak je oklijevao, a onda skoči ono nekoliko palaca dolje i stade na mjeseče‐ vo tlo, kojim nikad nije stupala ljudska noga. Kada je zakoračio, njegov lik na rubu stakla bijaše groteskno iskrivljen. Trenutak stajaše mirno, gledajući amo-tamo. Onda se skupi i skoči. Kroz staklo sve bi izgledalo iskrivljeno, ali i bez toga mi se činilo, da je to bio iz‐ vanredno velik skok. Jednim tim zaletom bio je odskočio u daljinu, te kao da se uda‐ ljio za dvadeset do trideset stopa. Stajao je na nekoj kamenoj gromadi i nešto mi do‐ mahivao. Možda je i vikao ali glas mu nije dopirao do mene. Ta dođavola, kako mu je to uspjelo? Bilo mi je kao čovjeku, koji je netom bio svjedokom neke čarobnjačke majstorije. Tada i ja, još uvijek sav smušen, skočih kroz ulazno okno. Uspravim se. Tik preda mnom uleknuo se snježni nanos i stvorio nekakav jarak. Učinim korak i – poskočim. Osjetih kako letim kroza zrak, i vidjeh kako mi pećina, na kojoj on stajaše, hrli ususret. Ja je se dočepah te se sav zapanjen od čuda grčevito uhvatih za kamen. Brek‐ ćući zadihano, nasmijah se s mukom. Bio sam strahovito zbunjen. Cavor se sagne, te mi dovikne piskavim glasom, da budem na oprezu. Bio sam zaboravio, da je na Mje‐ secu – kojega masa iznosi samo osmi dio Zemlje, a promjer tek jednu četvrtinu – moja težina barem šest puta manja negoli na Zemlji. No sada je ta činjenica uporno zahtijevala, da je ne smetnemo s uma. »Sada nas majčica Zemlja više ne vodi za ručicu«, reče Cavor. Pazeći da ne napnem sve svoje sile, uzvinuh se na vrh gromade i opreznim kret‐ njama poput reumatičara uspravih se pored njega, obasjan žarkim suncem. Sfera le‐ žaše trideset stopa iza nas na snježnom nanosu, koji je kopnio. Posvuda, kamogod nam je pogled dopirao, po svoj toj neizmjernoj zbrci kamenja i pećina, što je tvorila to kratersko dno, iskrsavalo je u život ono, isto bodljikavo džbu‐ nje, koje nas je okružavalo, tu i tamo prošarano glomaznim oblicima nekih kaktusa i grimiznim te skerletnim lišajem, koji je rastao tolikom brzinom, te se činilo, da puzi preko pećina. Sva mi je kraterska površina – sve do podnožja klisura, koje su je opko‐ ljavale, izgledala kao jedna jedinstvena divlja guštara. Osim na podnožju, te su klisure očito bile bez ikakve vegetacije, pokazujući samo neke stupove, terase i zaravanke, što nas u onaj čas nije osobito zanimalo. Bile su u svakom pravcu mnogo milja udaljene od nas, te se činilo, da se nalazimo gotovo u sa‐ mom središtu kratera, a vidjeli smo ih kao kroz neku sumaglicu, koju je vjetar gonio pred sobom. Jer i sada je, naime, popuhivao vjetar kroz prorijeđeni uzduh ali brz vje‐ tar, koji bijaše neobično hladan, no bez velikog pritiska. Kao da je puhao uokolo kra‐ tera, iz maglovite tame ispod stijene, pa gore, prema suncu, prema ugrijanoj i osvijet‐ ljenoj padini. Bilo je teško gledati u tu maglu na istočnoj strani. Tolikom je žestinom www.balkandownload.org

pripicalo nepomično sunce, da smo morali napol zatvorene oči zaštititi rukama, i tek smo onda mogli zirkati u daljinu. »Čini se, da tu nema žive duše«, prozbori Cavor. »Potpuna pustoš.« Ponovo pogledah oko sebe. Još i sada sam se ludo nadao, da ću otkriti bilo kakav trag nekih bića barem donekle nalik na ljude; zabat kakve zgrade, kuću ili stroj; ali kamo god bih pogledao, svuda se gomilahu samo pećine sa svojim vršcima i sljeme‐ nima, a zrakasto džbunje i nabrekli kaktusi bujali su sve jače i jače – kao očito opovr‐ gavanje svakog takva moga nadanja. »Izgleda, kao da ovim biljkama pripada cio ovaj svijet«, rekoh. »Ne vidim ni traga od kakva drugog stvorenja.« »Ni kukaca – ni ptica – ništa! Ni traga, ni mrve, ni trunka nekog znaka, da tu žive kakve životinje. A i kad bi ih bilo – što bi one noću?... Ne, tu postoje samo te biljke.« Zaklonih oči rukom. »Sve je to kao krajolik iz carstva snova. Ovo raslinje manje naliči na zemaljsko bilje negoli ono što zamišljamo da postoji među pećinama na dnu morskom. Pogledajte onamo! Čovjek bi pomislio, da je to gušter, koji se pretvorio u biljku. Pa onda to blještavilo!« »Tu je samo jutarnja svježina«, priklopi Cavor. Uzdahnu i svrnu pogledom oko sebe, te reče: »To nije svijet za čovjeka. Pa ipak, u neku ruku... kao da ga privlači.« Neko je vrijeme šutio, a zatim opet udari u ono svoje zamišljeno zujanje. Trgnuh se uslijed lakog dodira, te spazih kako mi se tanki list nažuta lišaja smotao oko cipele; udarih nogom u nj, i list se raspade u prah, a svaka, i najmanja mrljica poče da raste. Čuo sam, kako je Cavor bolno kriknuo, te vidjeh, kako ga je ubo jedan od onih na dž‐ bunju izraslih bodeža. Oklijevao je, dok su mu oči nešto tražile po pećinama oko nas. Ružičasta svjetlost zapuzala je iznenada po nekom isprepucanom stupu. Bijaše to neobična ružičasta cr‐ ven, nalik na anilinsko crvenilo. »Pogledajte!« uskliknuh te se okrenuh, ali gle! Cavora bijaše nestalo. Na jedan mah bio sam kao opčinjen, stojeći kao prikovan na mjestu. No onda na‐ glo zakoračim, da pogledam preko ruba pećine. Ali u tom svom iznenađenju zbog njegova nestanka, opet sam zaboravio, da se nalazimo na Mjesecu. Na Zemlji bi me pritisak noge, kada sam se otisnuo, bio odbacio za jedan metar, ali na Mjesecu odba‐ cio me za šest – za dobrih pet metara dalje od ruba. Časovi to je to djelovalo kao mora, kada čovjek pada i pada. Jer dok na Zemlji čovjek pada u prvoj sekundi šesna‐ est stopa, na Mjesecu pada samo dvije stope, a usto mu je težina šest puta manja nego na Zemlji. Mislim, da sam pao, ili, bolje rekavši, odskočio kojih deset metara. To kao da je trajalo podosta vremena – rekao bih, pet do šest sekunda. Lebdio sam kroz zrak i pao kao pero u snježni nanos – dubok do koljena – na dnu neke vododerine od