prirodni život čovjeka. Ovdje je to, kao i kod mravi, postalo normalnom osobinom rase; a za podmladak brinu se naročito ženke, kojih zaista nema velik broj – majke u tom mjesečevom svijetu – velika i dostojanstvena bića, osobito sposobna da nose se‐ lenitske ličinke. Ukoliko nisam krivo razumio Fi-ua, ta bića nisu niukoliko kadra da hrane i njeguju tu mjesečevu novorođenčad; katkad su te ženke popustljive i hirovite, a katkad opet nasilne, i stoga im što prije oduzimaju mlade, koji su potpuno meku‐ šasta, slabašna, blijeda stvorenca, te ih predaju u njegu nekoj posebnoj vrsti neudatih ženki, koje se zovu ’žene-radnice’, kojih mozak u mnogo slučajeva ima gotovo iste di‐ menzije kao muški mozak.« Nažalost, baš se na ovom mjestu prekida izvještaj. Ma da su podaci, što smo ih iz‐ nijeli u ovom poglavlju, nepotpuni te nas mjestimice stavljaju na Tantalove muke, ipak nam barem donekle pružaju neku općenitu sliku sasvim novog i divnog svijeta – s kojima će naš vlastiti, prije ili kasnije, morati računati. Ove isprekidane vijesti, što se kap po kap cijede, škrto i na mahove, ovo prigušeno škripanje igle prijemnice u opservatoriju na osojnoj planinskoj padini – sve je to kao prva opomena i navještaj velikih promjena u ljudskom životu, koje dosada nismo mogli ni zamisliti. Tamo na Mjesecu ima neznanih elemenata, neznanih strojeva, neznanih tradicija, sa tog se pla‐ neta valja svesilna lavina novih ideja, na tom planetu živi jedan nama nepoznati soj živih bića, s kojima ćemo neminovno morati da se borimo za prevlast – tamo ima zlata kao na Zemlji željeza ili drveta... BalkanDownload.org www.balkandownload.org
Dvadeset i četvrto poglavlje VELIKI LUNAR Iznoseći mjestimice i najmanje potankosti, pretposlednji izvještaj opisuje susret između Cavora i Velikog Lunara, koji je vladar i gospodar Mjeseca. Čini se, da je Ca‐ vor veći dio svojih vijesti mogao nesmetano emitirati, samo što je pri kraju bio preki‐ nut. Drugi dio primili smo tjedan dana kasnije. Evo početka prve vijesti: »Napokon mi se opet pruža prilika da nastavim...« i sada vijest postaje nečitljiva, a zatim se opet nastavlja, ali kao istrgnuta iz polovice jedne rečenice. Ispuštena riječ glasi po svoj prilici »gomila« a dalje je sve potpunoma jasno: »..»postajaše sve veća, što smo se više približavali palači Velikog Lunara – ukoliko se onaj niz udubinâ može nazvati palačom. Sa svih strana zurila su u me lica – prazna i tupa, zjala, i tankom opnom presvučene obrazine s velikim očima, što su piljile iznad golemih nosila, i s malim očima, što su zirkale ispod divovskih čeonih kostiju; po tlu gmizala su i skvičala patuljkasta stvorenca; izdižući se preko ramena i provirkujući is‐ pod pazuha, pomaljale se nakazne glave, izrasle na žilavim, člankovitim kao u labuda produženim vratovima. Bio sam sretan, što je četa beščutnoupornih čuvara s kockas‐ tim glavama stupala pored mene – ona ista četa, koja nam se pridružila, kada smo iz‐ išli iz čamca, kojim smo se dovezli kanalima Središnjeg mora – stupala pored mene, gurajući gomilu ustranu, da bih slobodno mogao proći. Onaj poput buhe žustri crtač s malim mozgom također nam se pridružio, a čitavi gusto zbijeni skup vitkih nosačainsekata teturao je pod teretom nosiljaka i kojekakvih drugih naprava, kojima su me – u znak počasti i radi moje udobnosti – okruživali, jer posljednji komad puta nosili su me u nekoj počivaljci. Bijaše načinjena od neke vrlo pružive kovine, koja mi se pri‐ činjala tamnija od ostalih kovina, isprepletena i mrežasta, a sa prečkama od svjetlijeg metala; a što smo dalje odmicali, oko mene se sve više zgušnjavala ta šarena i fantas‐ tična povorka. »Zaglušno vičući, pred nama su, kao heroldi 8 , stupala neka četiri stvora, čija su lica sličila trubama; za njima su hodali zdepasti ali jaki, na kukce nalik vodiči, a s obiju Strana nizale se po izbor mudre glave, kao neka živa enciklopedija, kojih je zadatak bio, kako mi Fi-u reče, da posluže Velikom Lunaru kao tumači i savjetnici. U tim gla‐ vama čuvala se i najmanja sitnica lunarske znanosti, sva gledišta i sve metode mišlje‐
nja. Iza nas išli su čuvari i nosači, a onda je slijedila drhtava masa Fi-uova mozga, ta‐ kođer na nosiljci; poslije njega Ci-puf u nešto manje sjajnoj nosiljci, i onda ja sâm na svojoj počivaljci, koja bijaše najljepša od svih, okružen svojim lakajima i peharnici‐ ma. Slijedilo je još više trubača, zaglušujući sve oko sebe gromoglasnom vikom, pa nekoliko velikih mozgova, rekao bih – posebnih dopisnika ili historiografa, kojima je dužnost bila da zapaze i upamte i najmanju sitnicu ovoga epohalnog sastanka. Četa slugu, koji su nosili stjegove i svu silu mirisavih gljiva i drugih čudnovatih simbola, stupala je na kraju povorke. Duž ceste bijaše postavljen dvored vodiča i dvoranika u oklopima, što su se blistali kao čelik, a iza njihovih linija, u sumračnoj polutami tala‐ salo se – do u nedogled – more kacigastih glava s hvataljkama. »Moram priznati, da još nisam dovoljno očvrsnuo, pa mi nije bilo nimalo ugodno gledati Selenite, kada sam sad iznebuha, da tako kažem, zaplovio ovim uzburkanim morem kukaca. Na trenutak osjećao sam štono vele ’grozu’. Taj bi me osjećaj i prije, ponekad spopao po mjesečevim spiljama, kada bih se sam i bez ikakva oružja, neza‐ štićenih leđa, našao usred čopora Selenita, ali nikada taj osjećaj nije bio tako jak. To je, dakako, osjećaj neosnovan i lud, lud da ne može biti luđi, ali se nadam da ću ga s vremenom svladati. No kada sam zapao u tu uzavrelu zbrku čudovišnih stvorova, na čas sam se grčevito morao hvatati nosiljke i upeti svu jačinu volje, da prigušim krik ili da na neki drugi način ne pokažem svoj užas. No to potraje samo neke tri minute, a zatim sam se opet potpuno primirio. »Neko vrijeme uspinjali smo se zavojima okomite ceste, a zatim smo prolazili kroz nekoliko nadsvođenih dvorana, koje su bile pomno iskićene. Prilaženje Velikom Lu‐ naru bilo je zacijelo tako udešeno, da svakoga već unaprijed impresionira njegovom veličanstvenošću. Dvorane, koje su na sreću za moje oči bile dovoljno osvijetljene, bile su vrlo vješto i domišljato izgrađene, da su se sve jače doimale svojom veličinom i ljepotom. Postignuti efekt tih sve većih spilja postajao je još veći uslijed sve prigušeni‐ je svjetlosti i maglene koprene tamjana, koja je, što smo dolazili bliže, bivala sve guš‐ ćom. U spiljama, kroz koje smo već prošli, u jasnoj je svjetlosti sve bilo jasno i stvar‐ no, no sada kao da je sve postajalo veće, magloviti je i nestvarnije. »Reći ću istinu: u svemu tom sjaju i u svoj toj veličanstvenosti osjećao sam se sve nedostojnijim i bezvrednijim. Bio sam neobrijan i nepočešljan; nisam britvu ponio sa sobom; nakon mjesec dana, oko usana bila mi je izrasla čekinjava brada. Na Zemlji nisam posvećivao mnogo pažnje svojoj vanjštini, mrzeći svako lickanje i pazeći samo na čistoću, no u ovim iznimnim okolnostima, sada, kad sam tako rekavši reprezenti‐ rao naš planet i svekoliko čovječanstvo, i kad je mnogo ovisilo o mom izgledu, na ka‐ kav ću prijem ovdje naići, bio bih mnogo dao, da sam doličnije odjeven i dotjeran, a ne ovako – u dronjcima. Ta bio sam tako duboko uvjeren, da je Mjesec nenapučen, te sam u ono vrijeme sasvim smetnuo s uma, da se – za svaki slučaj – pobrinem i za www.balkandownload.org
svoju garderobu. I stoga sam sada, evo, imao na sebi flanelski haljetak, hlače doko‐ ljenke, golfske čarape, a sve pune blata i prašine, kako se to već može očekivati na Mjesecu; na nogama sam imao papuče, (a na lijevoj se izgubila peta); bijah zaogrnut pokrivačem, kroz prorez kojega mi je virila glava. (Ta je odjeća, dakako, još uvijek na meni.) A to što mi je lice bilo obraslo čekinjavom bradom, zacijelo nije uljepšavalo moj izgled, dok je koljeno mojih hlača bilo proderano i nezakrpano, što se vrlo jasno moralo vidjeti, kada sam čučao u svojoj počivaljci, a desnu čarapu nikako da navu‐ čem dalje od gležnja. Znam vrlo dobro, kakvu sam sramotu nanio čitavom ljudskom rodu, što sam tako nedolično izgledao, i da sam imao zgode da bilo što upriličim, što bi Selenitima moglo malko imponirati, ja bih to doista bio učinio, ali – ničega se ni‐ sam prisjetio. Jedino što sam mogao, bilo je to, da se zaogrnem pokrivačem kao to‐ gom, a inače sam sjedio što sam mogao uspravnije, što uslijed potresanja počivaljke, dok su je nosili, nije bilo ni tako lako. »Zamislite najveću dvoranu, u kojoj ste ikada bili, prekrasno urešenu modrom i bjeličastomodrom majolikom, osvijetljenu modrim svijetlom, što izbija iz nevidljiva izvora, u kojoj se talasaju neka bića metalna ili modrikastosiva sjaja najneobičnijih i najluđih oblika, o kojima sam vam već prije nešto natuknuo. Zamislite, da se ta dvo‐ rana svršava nadsvođenim trijemom, iza kojega se prostire još veća dvorana, i tako redom: dvorana – trijem, dvorana – trijem. Na kraju jedva još naziremo stepenice, nalik na Ara Coeli u Rimu. I što se više približujemo tim stepenicama, one se penju sve više i više. Naposljetku stigoh pod golem nadsvođen trijem, i tu ugledah vrh ste‐ penica sa prijestoljem, na kojem je u svem sjaju i veličanstvu sjedio Veliki Lunar. »Stolovao je u blještavilu užarene modrine. Maglena atmosfera ispunjavala je čitav prostor, te se činilo, da je stijenje odmaklo u nedogledne daljine. Zbog toga ste imali dojam, kao da on lebdi u modrocrvenoj praznini. Isprva mi se Veliki Lunar činio kao malen oblak, iz kojega izbija svjetlost, a koji počiva na svom modrikastozelenom pri‐ jestolju; njegova ’glava’ mora da je imala nekoliko metara u promjeru. Iz nekih razlo‐ ga, koje nikako ne mogu dokučiti, iza prijestolja izbijali su snopovi modre svjetlosti, kao traci zvjezdana sjaja, koji kao da su izvirali iz same njegove aureole. Oko njega, sitni i jedva raspoznajni u tom sijevanju nizali se njegovi osobni poslužitelji, koji kao da su ga podržavali i podupirali, a ispod njega, zasjenjeni, stajali su u velikom polu‐ krugu njegovi duhovni pomoćnici, podsjetitelji, izračunatelji, iznalazači, njegovi la‐ skavci i sluge, i svi najistaknutiji insekti mjesečeva dvora. Još niže stajali su vodiči i glasnici, a niz bezbrojne stepenice bijahu poredani stražari, dok se pri samom pod‐ nožju talasalo golemo mnoštvo manjih mjesečevih dostojanstvenika, kojih su se raz‐ nolični oblici nejasno gubili u daljini, u polutami, u mraku. Neprestano tapkanje nogu čulo se kao prigušeno struganje po kamenu podu, dok je gibanje tjelesa podsje‐ ćalo na šuštanje uvela lišća.
»Kad sam ušao u pretposljednju dvoranu, razliježe se glazba, zanosna i svečana, veličanstvena kao himna, i zanijemiše povici gromoglasnih izvikivača... »Uđoh u posljednju i najveću dvoranu... »Moja se povorka raširila kao lepeza. Vodiči i stražari skrenuše nalijevo i nadesno, a tri nosiljke, u kojima su nosili mene, Fi-ua i Ci-pufa, krenuše naprijed preko kame‐ nih ploča, koje su se nadaleko blistale, jer nam se pusta gomila makla s puta. I tako su nas nosili sve do podnožja gigantskih stepenica. A tada se začulo neko silno udaranje i zujanje, koje se miješalo s glazbom. Oba Selenita siđoše sa svojih nosiljaka, a meni rekoše da ostanem – bit će da su mi time htjeli iskazati naročitu počast. Glazba utih‐ nu, dok je onaj zuj i dalje lebdio zrakom; a kada je deset tisuća bića, prožetih straho‐ počitanjem, u isti čas nikom poniknulo, onda se i ja prenuh, jer je moju pažnju privu‐ kao onaj svijetlom obasjani vrhovni Um nad Umovima, koji je blistav lebdio pred nama. »Kada sam bacio prvi pogled u taj blistavi sjaj, taj mi se mozak nad mozgovima malne pričinio kao neproziran mjehur, s tamnim talasastim sjenkama, što su zavojito kružile u njemu. Zatim sam, sav zapanjen, ispod ove goleme loptaste mase, a tik uz rub samoga prijestolja, ugledao dva patuljkasta oka, što kao iz magle zirkaju u nas. Te oči – a bez ikakva lica – kao da su virile iz svojih duplja. U prvi čas nisam zapazio ni‐ šta drugo do te izbuljene očice, a tek onda sam primijetio patuljkasto tijelce sa član‐ kovitim zakržljalim bijelim udovima kao u kukca. Te su oči zurile dolje u mene neo‐ bičnom pronicljivošću, a donji dio nabubrele lopte bio je sav namreškan borama. Ta je mozgovna oblina nastojala da miruje na prijestolju, podupirući se naizgled slabaš‐ nim ručicama-hvataljkama... »Prizor veličanstven i bijedan u isti mah! Zaboravio sam i dvoranu i ustalasanu gomilu. »Uspinjao sam se stepenicama zastajkujući, i što sam se više približavao, meni se činilo, kao da se ta grimizna usijana masa nad nama sve više širi preko mene i postaje bit i središte svega oko nas. Sluge i pomagači, koji su se svrstali oko svoga gospodara, kao da su nestajali i rasplinjavali se u tom svemoćnom sjaju. Vidio sam, kako sluge, što su bili nalik na sjene, veliki mozak neumorno prskaju hladnim škropcima, brišu ga i pridržavaju. Ja sam sjedio sam, hvatajući se grčevito za nosiljku, koja se njihala na ramenima mojih nosača, te sam netremice gledao u Velikoga Lunara, ne mogavši da skinem očiju sa nj. I najposlije, kad smo stigli do omalena međustubišta, koje bija‐ še tek desetak stepenica od samoga prijestolja, sav taj zamršeni splet prekrasnih glaz‐ benih motiva dosegne vrhunac, te se mahom razmrsi i utihne, i mene prožme osjećaj, da sam gol golcat u tom ogromnom prostoru, i da me Veliki Lunar pronicavo gleda svojim nijemim pogledom. »Gledao je prvoga čovjeka, što ga je ikad vidio... www.balkandownload.org
»Konačno svrnem pogled s njegove veličine i pogledom u one spodobe oko njega, što su se jedva razabirale sred ove zamagljene modrine, a zatim mi pogled pođe niza stepenice po onim gomilama od mnogo tisuća Selenita, koji su tamo dolje još uvijek ispunjavali dvoranu u uzbuđenom iščekivanju. I ponovo me sasvim bezrazložno spo‐ pade ona groza... te opet uminu. »Poslije te stanke slijedilo je pozdravljanje. Pomogoše mi, da siđem s nosiljke, i tu sam sada stajao sav zbunjen i u neprilici, dok su ona dva tankovita službenika – mjes‐ to mene – izvodila čitav niz čudnovatih i van svake sumnje vrlo simboličkih pozdrav‐ nih gesta. Onaj probrani skup enciklopedijskih umova, koji me ispratio do ulaza u posljednju dvoranu, sada se pojavio dvije stepenice više mene, zdesna i slijeva, pri‐ pravan da se odazove na sam mig Velikog Lunara, dok je Fi-uova blijeda mozgovna masa iskrsla na pô puta do prijestolja, odakle bi lako mogao razgovarati s obojicom, a da pritom ne okrene leđa ni Velikom Lunaru ni meni. Ci-puf se postavi odmah iza njega. Spretni vodiči približavahu mi se sa strane, ne svrnuvši pogleda s lika Svena‐ zočnoga. Tada sam sjeo, podvinuv noge kao Turčin, a Fi-u i Ci-puf kleknuše poviše mene. Nastade tajac. Dvorjanici, koji su stajali u neposrednoj blizini Velikoga Luna‐ ra, baciše pogled na me, pa na svoga gospodara, a onda opet na me, i tada se razlijeg‐ ne piskanje i cvrkutanje uzbuđena iščekivanja, što je dopiralo iz gomile iza mene, a onda opet sve utihne. »A i ono udaranje i zujanje sada je zamuklo. »Prvi i posljednji put, koliko pamtim, na Mjesecu je vladala potpuna tišina. »Začujem neko prigušeno skvičanje. To me Veliki Lunar sada oslovljavao, a nje‐ gov je glas zvučao kao da prstima tareš staklo. »Neko sam vrijeme pažljivo gledao u nj, a zatim pogledam Fi-ua, koji je pažljivo slušao. Usred svih ovih vitkih bića, bio sam sam sebi – onako mesnat i zdepast – vrlo smiješan; a moja glava – sve sama kost i crna kosa. Ponovo pogledam u Velikoga Lu‐ nara. Umuknuo je, a njegovi su se sluge uzmuvali, dok mu se glatka oblina caklila od osvježavajućih kapi. »Fi-u je časak razmišljao. Pitao je Ci-pufa za savjet. Zatim je počeo dosta razumlji‐ vo da cvrkuće engleskim jezikom, samo što je isprva bio malko nervozan, tako da ga nisam potpuno razumio. ... Hm – Veliki Lunar – željeti reći – željeti reći – on razumjeti – da ste vi – hm – ljudi sa planeta Zemlja. On željeti reći – tebe pozdraviti – i željeti saznati – saznati, ako mi dopustite da se tako izrazim – kakav biti vaš svijet – i zašto vi doći ovaj svijet.« »Zastao je. I baš u času, kada sam htio da mu odgovorim, on produži. Spominjao je nešto, što mi nije bilo potpunoma jasno, ali vjerujem, da je pravio neke laskave pri‐ mjedbe. Rekao mi je, da je Zemlja Mjesecu upravo to, što je Sunce Zemlji, pa da je Se‐ lenitima vrlo mnogo stalo do toga, da saznaju nešto o Zemlji i o ljudima. Zatim mi je
spomenuo – a to je zacijelo također trebalo da bude kompliment – u kojem razmjeru stoje veličina i promjer tih dvaju planeta, i s koliko udivljenja Seleniti svagda gledaju u Zemlju, mudrujući i nagađajući mnogo štošta o njenim tajnama. Razmišljao sam oborenih očiju i odlučio da odgovorim, kako se i mi ljudi na Zemlji u čudu pitamo, što li se bogzna krije u Mjesecu, te smo uvjereni, da je mrtav, ni u snu ne pomišljajući na takvu veličanstvenost, koju sam toga dana imao prilike upoznati. U znak prizna‐ nja mojim riječima Veliki Lunar učini, te se snopovi modre svjetlosti pokrenuše oko njega u neobično čudnim okretajima, da sam se sav zbunio i zapanjio, dok se čitavom dvoranom ponovo razliježe piskanje i cvrkutanje, šaptanje i šuštanje kao odgovor na moje riječi. Zatim mi je preko svoga tumača Fi-ua postavljao još mnoga pitanja, na koja sam međutim lakše mogao odgovarati. »Njegovu je gospodaru, tumačio mi je on, sasvim razumljivo, da mi ljudi živimo na površini Zemlje, te da se zrak i more nalaze na vanjskoj strani zemaljske kugle; a ovo potonje je dakako saznao od svojih astronoma. Međutim, vanredno mnogo mu je do toga stalo, da mu se u tančine objasne, kako reče, sasvim neobične prilike, jer kod njih uvijek prevladava mišljenje, kako je Zemlja zbog svoje gustoće nepodesna za stanovanje. Najprije je htio da se obavijesti o krajnjim temperaturama, pod kojim ljudski stvorovi mogu živjeti, pokazujući također veliko zanimanje za prirodne feno‐ mene, kao što su oblaci i kiša, koje sam mu ja opisivao. Imao je maštu te je mnogo štošta mogao sebi predočiti, no pritom mu je pomagala i činjenica, što je mjesečeva atmosfera u spoljašnjim galerijama noću često vrlo maglovita. Činilo se, da se snebi‐ va, što nas sunčeva svjetlost ne zasljepljuje, te je s velikom pažnjom pratio moja razla‐ ganja, da je nebo zbog refrakcije zraka ublaženo nebeskim plavetnilom, ali sumnjam, da je to ispravno shvatio. Zatim sam mu protumačio, kako šarenica ljudskoga oka može da suzuje zjenicu zaštićujući time one osjetljive nutarnje očne organe od preja‐ ke sunčane svjetlosti, pa mi je onda bilo dopušteno da se približim Vrhovnom gospo‐ daru na nekoliko koraka, tako da je mogao izbliza razmotriti strukturu moga oka. I to nas je navelo da uspoređujemo lunarsko i ljudsko oko. Lunarsko oko ne samo da vrlo osjetljivo reagira na svjetlost, koju ljudsko oko može gledati, nego može i toplinu vi‐ djeti, a svaka promjena temperature u unutrašnjosti Mjeseca omogućava tome lunar‐ skom oku da zapaža predmete. »Šarenica je za Velikoga Lunara bila organ, što ga dotada nije poznavao. Neko vri‐ jeme zabavljalo ga, te mi je svoje snopove svijetla bacao ravno u lice, promatrajući kako mi se suzuju zjenice. Uslijed toga bio sam načas sasvim zaslijepljen i kao omam‐ ljen... »Ma da je to bilo prilično neugodno, ipak sam se malo pomalo osjećao sve sigur‐ nijim tijekom svoga razumnog razgovora, postavljajući razna pitanja i odgovarajući na njih. Mogao sam zatvoriti oči i razmisliti što ću odgovoriti, te sam gotovo i zabo‐ www.balkandownload.org
ravio, da Veliki Lunar nema lica... »Pošto sam sišao i stao na svoje prijašnje mjesto, Veliki Lunar me pitao, kako se mi na Zemlji branimo od žege i oluje, a ja sam mu objašnjavao, kako na Zemlji gradi‐ mo kuće i na koji način ih uređujemo. Tu je dolazilo do različitih nesporazumaka i zabuna, no moram priznati, da je to uglavnom bila moja krivica, jer sam se nesuvislo izražavao. Potrajalo je prilično dugo te sam imao dosta muke da mu objasnim, što je to zapravo – kuća. Njemu i njegovim najbližim dvoranicima činilo se, bez sumnje, kao najhirovitiji i najluđi pothvat, koji se može samo i zamisliti, što ljudi grade kuće, kada bi lijepo mogli da se sklone po udubinama ispod zemaljske površine; i Seleniti‐ ma je sve to postalo još neshvatljivije, kada sam im pokušao objasniti, kako su ljudi prvobitno zaista i obitavali po spiljama, i da sada nastoje da željezničku mrežu i mno‐ ga uređenja opet izgrade pod zemljom. Mislim, da sam u tom razlaganju pogriješio utoliko, što sam želio da Velikom Lunaru pružim jasnu sliku naših tehničkih i umnih sposobnosti. Isto tako izazvao sam zamršenu zbrku pojmova, kada sam – sasvim ne‐ razborito – uznastojao da objasnim problem naših rudokopa. Pošto je taj predmet razgovora ostao neobjašnjen, Veliki Lunar počeo se raspitivati, što zapravo tražimo u unutrašnjosti Zemlje. »Cvrkutanje i piskanje razliježe se po tom golemom prostoru selenitskoga skupa, kada sam napokon objasnio, kako mi ljudi ne znamo savršeno ništa o sadržini naše Zemlje, na kojoj se od pamtivijeka razvijao ljudski rod. Triput sam morao ponoviti, da ljudi od one 4.000 milja supstancije, što se prostiru od središta Zemlje do njene površine, poznaju samo jednu milju, a i to tek površno. Bilo mi je jasno, da me Veliki Lunar morao upitati, zašto sam došao na Mjesec, kada zapravo još nismo ni počeli is‐ traživati svoj planet; ali nije zaintačio da mu odgovorim na to pitanje, jer je i suviše nestrpljivo čekao, da mu objasnim sve one potankosti o našem svijetu, koji je stajao u tako ludoj opreci sa svim njegovim nazorima. »Ponovo se vratio na pitanje vremena, i ja sam pokušavao da mu opišem naše vječno promjenljivo nebo, snijeg, mraz i oluju. – Ali kada nastupa noć – upita on – zar onda nije zima? »Odgovorim mu, da je onda zaista hladnije nego po danu. – A ne smrzava li se vaša atmosfera? »Odgovorio sam mu, da se ne smrzava, jer da na Zemlji ne vlada dovoljno jaka studen, a osim toga su i noći suviše kratke. – Pa zar se vaša atmosfera ne pretvara ni u tekućinu? »Upravo sam htio reći ’ne’, kadno se sjetim, da se barem jedan dio naše atmosfere, ona vodena para u njoj, ponekad pretvara u rosu, dakle u tekućinu, koja se opet smr‐ zava i tvori mraz – i da je taj proces prema tome potpuno analogan smrzavanju čitave spoljašnje atmosfere, kada padne noć, koja ovdje traje dulje negoli na Zemlji. Pošto
sam mu to objasnio, Veliki Lunar stao se raspitivati o spavanju. Jer potreba sna, koju osjećaju svi ljudi redovito, svaka dvadeset i četiri sata, također je neko općeljudsko naslijeđe. Na Mjesecu počivaju rijetko, i samo nakon teških napora. Onda sam uznas‐ tojao da mu opišem svu ljepotu blage ljetne noći, pa sam prešao na prikaz one zvjera‐ di, što se noću šulja za svojim plijenom, a danju spava. Raspričao sam se o lavovima i tigrovima, no tu kao da sam naišao na potpuno neshvaćanje. Jer osim u moru i jeze‐ rima, na Mjesecu ne žive nikakve životinje, koje ne bi bile domaće životinje, sasvim podložne Selenitima već od pamtivijeka. Imaju vodenih nemani, ali nemaju divljih zvijeri, pa prema tome ne mogu ni shvatiti, da bi ’napolju’, u noći, moglo postojati nešto veliko i opasno. Nekih dvadeset riječi je na ovom mjestu tako isprekidano, te ih uopće ne možemo razumjeti. »Čini mi se, da je Veliki Lunar razgovarao sa svojim dvoranicima o čudnoj površ‐ nosti i ludoj bezglavosti (čovjeka), koji živi tek na samoj površini svoga svijeta, izvrg‐ nut vjetrovima i valovima na milost i nemilost, koji nema ni toliko jakosti i sposob‐ nosti da se udruži sa svojom subraćom, pa da potamani zvijeri, što na nj vrebaju, a koji se ipak drznuo da krene kroza svemir, da osvoji drugi planet. Dok je tako razgo‐ varao sa svojima, sjedio sam i razmišljao, a zatim sam mu na njegov zahtjev počeo pričati o različitim vrstama ljudi. Salijetao me svakojakim pitanjima. – A za sve vrste poslova imate jedne te iste ljude? Pa tko onda misli za njih? Tko njima upravlja? »Ja sam mu u malo riječi opisao demokratske metode vladavine. »Pošto sam završio, Veliki Lunar naredi, da ga prskaju i da mu hlade glavu, a onda me zamoli, da ponovim svoje razlaganje, jer mu se sve čini, da je nešto krivo shvatio. – Ta zar kod vas ne radi svatko neki drugi posao? – upita Fi-u. »Priznao sam, da su jedni mislioci, a drugi opet činovnici; neki lovci, drugi meha‐ ničari, da ima i umjetnika i radnika. – Ali svi vladaju – rekoh. – A nisu li različita rasta i oblika, već prema svojim različitim zvanjima i dužnosti‐ ma? – Ne toliko, da bi se to naročito primijetilo, osim što su različito odjeveni. »I pošto sam malko razmislio, nadovežem: – Možda im se i umne sposobnosti donekle razlikuju. – Pa mora da im se umne sposobnosti uvelike razlikuju – na to će Veliki Lunar – jer bi inače svi željeli jedno te isto. »Da bi me malko bolje shvatio, rekoh mu, da je u pravu. – Sve se to krije u mozgu – rekoh – no ipak postoje izvjesne razlike. Kad bi se mo‐ glo zaviriti u mozak i dušu ljudi, možda bi se onda zamijetilo, da su baš tako različiti i www.balkandownload.org
nejednaki kao i Seleniti. Ima velikih i malih ljudi, ima ih, koji mogu daleko doseći, a ima i takvih, koji su vrlo brzi; ima bučnih ljudi, nalik na trubače, a ima i takvih, koji sve dobro pamte, ali uopće i ne misle... Sada slijede tri riječi izvještaja, koje su nečitljive. »Tu me on prekine, da me podsjeti na ono, što sam prije rekao. – Ali malo prije rekoste, da svi ljudi vladaju? – uporno će Veliki Lunar. – Samo donekle – odgovorim, a sve mi se čini, da sam ga ovim objašnjenjem još više zbunio. »Tada on ukaže na činjenicu, koja kao da mu bijaše osobito važna i uvjerljiva: – Hoćete li time reći, da ljudi nemaju Vrhovnoga Upravljača? »Pomišljao sam na neke ljude, no onda moradoh priznati, da takvo biće zaista ne postoji na Zemlji. Pokušao sam da mu rastumačim, kako su autokrati i carevi, s koji‐ ma su ljudi na Zemlji pokušali svoju sreću, obično svršavali svoje karijeru kao pijani‐ ce, razvratnici i nasilnici, tako da oveći dio svekolikog zemljina pučanstva, Anglosak‐ sonci, koji su prilično moćan narod, kojemu uostalom i ja pripadam, više nemaju na‐ mjere da se time bave. A na to se Veliki Lunar samo još više snebivao. – Ali kako onda čuvate i ono malo znanja što ga imate? – upita me, a ja mu objas‐ nim, da su knjige i knjižnice ona pomagala, kojima pomažemo svoje ograničene... Ovdje je izostavljena jedna riječ, koja po svoj prilici glasi mozgove. »Upućivao sam ga, kako se znanost na Zemlji ipak neprestano razvija nastojanjem nebrojnih malih ljudi, a na to je imao samo to da kaže, da smo, bez sumnje, morali postići velikih rezultata unatoč našem divljaštvu u socijalnom pogledu, jer inače nam ne bi uspjelo doći na Mjesec. No razlika između ljudi i Selenita mora ipak da je vrlo velika. Jer kao što se znanost sve jače razvijala, tako su se i Seleniti sve više mijenjali i razvijali, dok su ljudi, gomilajući svoje znanje, i dalje ostajali – dobro opskrbljeni glu‐ pi divljaci. To je rekao i... Kraći dio izvještaja na tom je mjestu nejasan. »Onda je tražio, da mu objasnim, kako se ljudi kreću po svom planetu, a ja sam mu opisao naše željeznice i brodove. Neko mu vrijeme baš nikako nije išlo u glavu, kako od toga nije više od sto godina, da se ljudi služe parom; no pošto je to naposljet‐ ku ipak shvatio, on se čudom čudio. Usput mogu spomenuti i neobičnu činjenicu, da Seleniti računaju vrijeme po godinama, upravo kao i mi na Zemlji, ma da mi je nji‐ hov brojčani sustav ostao posve nerazumljiv. To nas međutim nije smetalo u razgo‐ voru, jer je Fi-u poznavao naš sustav. Dalje sam mu govorio, kako ljudi obitavaju u gradovima tek devet do deset tisuća godina, pa da nas još uvijek ne sjedinjuje nikakvo bratstvo svih ljudi, već da živimo razdvojeno pod različitim vladavinama. Kada su mu to objasnili, Veliki se Lunar nije mogao dosta načuditi. Isprva je mislio, da se tu radi samo o različitim administrativnim područjima.
– Naše države i carstva još su uvijek samo grubi nacrti onoga uređenja, koje ćemo jednoga dana imati – rekoh mu svrnuvši tako razgovor na se... Tu je Cavorova poruka u duljini od nekih trideset do četrdeset riječi potpunoma ne‐ čitljiva. »Velikog se Lunara neobično jako doimalo, što ljudi mogu biti tako ludi, te nikako ne odustaju od toga, da se služe različitim jezicima. – Žele da se međusobno druže, a u isti mah kao da to ipak ne žele – izjavi on, a za‐ tim me – nadugo i naširoko uzme ispitivati o ratu. »U prvi mah se sav zapanjio i nikako mi nije htio vjerovati. – Da li to znači – pitao me, tražeći moje objašnjenje – da ljudi trče po površini Zemlje, bogatstva koje su tek počeli iskopavati, ubijajući jedan drugoga, da budu hra‐ na divljim zvijerima? »Rekoh mu da je to upravo tako. »Na to me zamolio, da mu navedem potankosti o tome, da bi bolje shvatio ono, što ni maštom nije mogao dokučiti. – Ta zar pritom ne stradaju vaši brodovi i oni vaši kukavni gradovi? – pitao me, a meni se činilo, da je uništavanje ljudske imovine i ljudskih tekovina na nj djelovalo gotovo isto tako strašno kao i samo ubijanje. – Pričaj mi još o tome – pozivao me Veliki Lunar. – Opiši mi sve to živim bojama, jer ja to prosto naprosto ne mogu ni zamisliti. »I tako sam preda nj iznosio – ma da sam se pritom dosta nelagodno osjećao – či‐ tavu historiju svijeta u ratovima. »Pričao sam o prvim naređenjima i prvim mjerama, što prethode svakom ratu, o ultimatumima, o upravljanju vojskama i njihovu nastupanju. Dao sam mu barem približnu sliku o manevriranju, o zauzimanju pozicija i velikim sukobima na bojnom polju. Pripovijedao sam mu o opsadama i jurišima, o umiranju od gladi i o tegobama u streljačkim jarcima, o isturenim stražama, koje se smrzavaju na snijegu. Govorio sam mu o paničnom bijegu poražene vojske, o iznenadnim prepadima iz zasjede, o očajničkom otporu do posljednjeg čovjeka, i kako se gasi i posljednji tračak nade, i kako vojska nemilosrdno progoni neprijatelja, pripovijedao o razboju posutu mrtvim borcima. Ispričao sam mu, što sam znao o invazijama i pokoljima Huna i Tatara, o vojnim pohodima Muhameda i kalifa, i o Križarskim ratovima. I dok sam tako govo‐ rio, a Fi-u prevodio, Seleniti su sve uzbuđenije uzdisali i gunđali. »Pričao sam mu, kako oklopljena krstarica može ispaliti topovsko tane, teško tisu‐ ću kilograma, na daljinu od dvanaest milja i probiti oklopnu ploču od dvadeset pala‐ ca debljine – i kako možemo izbacivati torpeda pod vodom. Opisivao sam mu razor‐ no djelovanje strojnice Maxim, i sve što sam mogao zamisliti o bici kod Colensa. Ve‐ liki Lunar kao da u sve to nije mogao vjerovati, pa je često prekidao prevodioce, pozi‐ www.balkandownload.org
vajući me, da mu još jedamput potvrdim, da je sve to živa istina. Naročito je posum‐ njao u moje navode, kada sam opisivao kako ljudi radosno i kličući polaze u boj. – Ta nije moguće, da se oni tome raduju? – prevodio je Fi-u pitanje Velikoga Lu‐ nara. »Ja sam ga uvjeravao, kako ljudi moje rase smatraju bitku najslavnijim događajem u životu, na što se čitavi skup kao od čuda sav zapanjio. – Ali od kakve je koristi ratovanje? – upita Veliki Lunar, koji nikako da skrene razgovor na što drugo. – Oh, što se koristi tiče – na to ću ja – pa – rat prorjeđuje pučanstvo! – Ali zašto bi bilo potrebno, da...? Na tom mjestu izvještaja počinju opet sve češće smetnje, koje ometaju primanje, kao i prije; počinju se još na onom mjestu gdje Cavor govori o onoj tišini, koja je zavladala prije nego što će Veliki Lunar progovoriti. Ove smetnje su bez sumnje, imale svoj izvor negdje na Mjesecu, a budući da su tako uporno bile usmjerene na to, da ometaju Cavo‐ rovu emisiju, nameće se pomisao, kako je netko namjerice pokušavao da onemogući Cavoru da šalje te izvještaje. Isprva su smetnje bile male i neredovite, tako da smo ih s malo pažnje mogli ukloniti, a da nam pritom nije izmaklo više od nekoliko riječi, pa nam je polazilo za rukom da dešifriramo Cavorove poruke; zatim su ti talasi iz drugog izvora bivali sve jači, onda opet neredoviti, što je djelovalo tako, kao da netko črčka po već ispisanim recima. Dosta dugo nismo mogli odgonetati ovo ludo izukrštano škraba‐ nje prijemne igle; kasnije prestaje to prekidanje sasvim neočekivano, te je nekoliko rije‐ či posve jasno ispisano, no onda ponovo nastaju smetnje, koje traju tijekom čitave emi‐ sije, brišući sve, što nam je Cavor pokušavao javiti. Zašto je Selenitima bilo milije – ako su to zaista bile namjerne smetnje – da Cavor ništa ne sazna, da se njegove poruke uništavaju, i zašto su ga puštali da se i dalje javlja Zemlji, premda su u svako vrijeme mogli da ga spriječe u njegovu radu, to nikada nisam mogao dokučiti. Ali, eto, tako je to bilo, i to je sve što o toj stvari mogu reći. Posljednji odlomak njegova opisa, u kojem nam prikazuje Velikoga Lunara počinje u polovici rečenice: »... ispitivao me do u tančine o mojoj tajni. Ubrzo sam uspio da se s njima spora‐ zumijem, te da konačno objasnim ono, što je za me bila zagonetka, otkako sam se uvjerio o visokom stupnju njihova znanja: naime, kako to, da oni sami nisu otkrili ’kavorit’? Sada sam doznao, da ga poznaju – teoretski, ali su svagda smatrali, da je njegova proizvodnja praktički nemoguća, jer iz nekih neobjašnjivih razloga nema he‐ lija na Mjesecu, a helij je...« Kod posljednjih slova riječi ’helij’ opet dolazi do smetnje, koja briše Cavorov tekst. Skrećem pažnju na riječ ’tajna’, jer po njoj, i samo po njoj, mogu da objasnim vijest, koju gospodin Wendigee i ja smatramo posljednjom, koju nam je Cavor poslao.
Dvadeset i peto poglavlje CAVOROVA POSLJEDNJA PORUKA ZEMLJI I tako Cavorova pretposljednja vijest ostaje nesvršena, te nas ne može zadovoljiti. Kao da ga vidim gdje u modrikastom polumraku uporno nastoji da dovrši poruku, naminjenjenu Zemlji, i ne sluteći, kako se između njega i nas spušta zavjesa, ostavlja‐ jući nas u mraku neizvjestnosti – ne sluteći opasnost, koja mu je po svoj prilici već u onom času prijetila, sve jače i sve bliže. Pao je žrtvom svoje kobne naivnosti i posve‐ mašnjeg pomanjkanja zdravog razuma. Govorio je o ratu, govorio o velikoj snazi i besmislenoj nasilnosti ljudskoj, o nezajažljivim agresivnim aspiracijama ljudi, o nji‐ hovoj stalnoj – a tako ništavnoj – bojovnosti. Pošto im je Cavor ljudsku rasu prikazao na svoj način, sav je taj mjesečev svijet ostao preneražen, a onda je Cavor priznao još i to, što – barem po mom mišljenju – nikako nije smio priznati: da će, naime, još dugo vremena samo o njemu ovisiti mogućnost, da li će ljudi moći da se prebace na Mjesec. Meni je posve jasno, do kojeg su zaključka morala doći ta mjesečeva bića s hladnim i neljudskim razumom, a bit će da je poslije i Cavor morao posumnjati u is‐ pravnost svoga postupka, a zatim je – poput blijeska – spoznao svoju pogrešku. Mogu zamisliti Cavora, kako lunja po Mjesecu, kako se kinji i kako ga peče savjest zbog njegove kobne brbljavosti. Čini se, da je Veliki Lunar neko vrijeme razmatrao novu situaciju, a Cavor se tada smio još slobodno i nesmetano kretati kao i prije. Mogu zamisliti, kako je nakon pretposljednje emisije, koju sam spomenuo, nailazio na neke zapreke, koje su ga sprečavale da ponovo dođe do svoga elektromagnetskog aparata. Nekoliko dana nismo primili nikakvih vijesti. Možda je još nekoliko puta bio primljen u audijenciju kod Velikog Lunara, gdje je nastojao opozvati što je prije izja‐ vio. Tko bi to mogao znati? A onda, kao krik usred noći, iza kojega slijedi muk i mrtva tišina, stiže nam njego‐ va posljednja poruka. To je najkraći odlomak, koji smo ikada od njega primili, samo isprekidani počeci dviju rečenica. Evo prve: ”Bio sam lud, što sam Velikom Lunaru dao naslutiti...” Tu nastaje stanka od poprilici jedne minute. Mogu zamisliti, da je do toga prekida došlo zbog neke smetnje izvana. Ustuknuo je od aparata – i boreći se sam sobom, ok‐ lijevao je pred svojim napravama, što su se sablasno ocrtavale u modrikastoj poluta‐ www.balkandownload.org
mi spilje – a onda je opet naglo skočio do njih, stvorivši konačnu odluku, ali – pre‐ kasno. Zatim, kao početak sažeta brzojava, odašiljač naglo sriče: ”Proizvodnja kavorita kako slijedi stop uzima se...” Slijedi riječ, koja u obliku kako je pribilježena nema nikakva smisla: ”azlud.” I to je sve. Možda je to bio pokušaj da nam javi riječ ’’uzalud”, kada je njegova sudbina bila već zapečaćena. Što se u tom času događalo kod aparata, nama će zauvijek ostati taj‐ na, jer znam, da nikada više ne ćemo nikakvih vijesti primati s Mjeseca. Što se mene tiče, meni je pomogao san, da vidim sve onako, kao da se zaista tu pred mojim očima zbilo: vidim razbarušena Cavora, obasjana modrikastom svjetlošću, kako se očajno bori i nastoji da se obrani od bezbrojnih insekata-Selenita, koji nasrću na nj – i kako se sve očajnije i beznadnije bori, vičući, proklinjući, kako se bori do posljednjeg daha, dok ga oni sve korak po korak guraju sve dalje niza stepenice, sve dalje od svake mo‐ gućnosti, da riječju ili znakom dozove u pomoć svoju subraću ljude – guraju sve da‐ lje, i zauvijek, u Nepoznato – u vječni, mrak, u beskrajnu šutnju. Scan: Harold Obrada: boden
Zabilješke 1 Autorica poznate engleske »Kuharice«. – P r e v. 2 Čudno je, ali doklegod smo se nalazili u sferi, nismo osjećali ni najmanju želju za hranom, niti nam je nedostajala, kada smo tako postili. Ispočetka smo se prisiljavali da jedemo, no pos‐ lije smo sasvim od toga odustali. U svemu nismo potrošili ni dvadeseti dio komprimirane hra‐ ne, koju smo ponijeli. I količina ugljične kiseline, koju smo izdisali, bijaše također neprirodno malena; ali, zašto je tako bilo, ne bih mogao objasniti. 3 K o p j e – mali humak (u južnoj Africi). – P r e v. 4 M o n o k r o m – slika izrađena u jednoj boji. – P r e v. 5 Ne sjećam se, da sam na Mjesecu vidio ma kakve drvene predmete: vrata, stolovi, sve što je odgovaralo stolarskim radovima na Zemlji, bilo je većim dijelom načinjeno od kovine, i to – mislim – od zlata, koje se, naravno, kao metal – ako sve ostale predmete zamislimo pod istim okolnostima – po samoj svojoj prirodi nametalo, jer je lako obradivo, otporno i trajno. 6 Riječ je, naravno, o našem zemljaku, slavnom učenjaku N. Tesli. – P r e v. 7 A k e f a l a n – bez glave. – P r e v. 8 H e r o l d – u doba viteštva dvorski činovnik na čelu ceremonijala. – P r e v. www.balkandownload.org
Urednik Josip Tabak Korektori Anka Oszelda i Blaženka Latas Ovitak, omot i ilustracije Mirko Ostoja * Izdavačko poduzeće Mladost Zagreb, Ilica 7 Za izdavača Živko Jeličić
S a d r ž a j P RV I L J U D I N A M J E S E C U 3 P r v o p o g l a v lj e 5 D r u g o p o g l a v lj e 1 7 T r e ć e p o g l a v lj e 2 3 Č e t v r t o p o g l a v lj e 3 0 P e t o p o g l a v lj e 3 4 Š e s t o p o g l a v lj e 3 8 S e d m o p o g l a v lj e 4 4 O s m o p o g l a v lj e 4 7 D e v e t o p o g l a v lj e 5 4 D e s e t o p o g l a v lj e 5 8 J e d a n a e s t o p o g l a v lj e 6 6 D v a n a e s t o p o g l a v lj e 7 0 T r i n a e s t o p o g l a v lj e 7 6 Č e t r n a e s t o p o g l a v lj e 8 0 P e t n a e s t o p o g l a v lj e 8 8 Š e s n a e s t o p o g l a v lj e 9 4 S e d a m n a e s t o p o g l a v lj e 1 0 1 O s a m n a e s t o p o g l a v lj e 1 0 8 D e v e t n a e s t o p o g l a v lj e 1 1 6 D v a d e s e t o p o g l a v lj e 1 2 1 D v a d e s e t i p r v o p o g l a v lj e 1 3 1 D v a d e s e t i d r u g o p o g l a v lj e 1 3 4 D v a d e s e t i t r e ć e p o g l a v lj e 1 4 0 D v a d e s e t i č e t v r t o p o g l a v lj e 1 5 2 D v a d e s e t i p e t o p o g l a v lj e 1 6 3 Z a b i lj e š k e 1 6 5 www.balkandownload.org