Prvi ljudi na Mjesecu - H. G. Wells

plavkastosiva kamena, prošarane bjelkastim žilama. Ogledah se oko sebe. »Cavore!« viknem, ali Cavoru ni traga ni glasa. »Cavore!« viknem još jače, a s pećina se odbijaše jeka. Okrenuh se bijesno pećinama te se stadoh penjati na njihov vrh. »Cavore!« vikao sam, ali glas mi je odjekivao kao blejanje izgubljene ovce. A nije bilo vidjeti ni sfere, i na čas mi strahovit osjećaj osamljenosti steže srce. Tada spazih Cavora. Smijao se i gestikulirao, da bi privukao moju pažnju. Stajao je na goloj kamenoj gromadi, dvadesetak do tridesetak metara od mene. Nisam mogao čuti njegova glasa, ali njegove kretnje kao da su govorile: ’Skočite!’ Oklijevao sam, jer mi se razdaljina učinila ogromna. No onda pomislih,. kako bih bez sumnje morao biti kadar da skočim još i dalje od Cavora. Stupim korak unatrag, skupim svu svoju odvažnost i skočim svom snagom. Činilo mi se da jezdim zrakom, kao da se nikada više ne ću spustiti. Odletjeti na taj način bilo je jezovito i divno u isti mah, i mahnito kao mora. Od‐ mah sam primijetio, da sam i suviše jako poskočio. Proletio sam tik nad Cavorovom glavom, a u letu sam vidio kako se poda mnom širi neka uvala, u kojoj bodljikavo dž‐ bunje dočekivaše moj pad. Iz grudi mi se ote krik. Ispružio sam ruke i uvukao noge. Tresnuh o golemu gljivoliku biljku, koja prsnu te se razletje, da su narančaste spo‐ re prštale na sve strane, što su me svega obasule narančastožutom prašinom. Prskaju‐ ći pljuvačkom, preturio sam se naglavce i onda se zaustavio, gušeći se od grčevita smijeha. Iznad čekinjava grma ugledam Cavorovo maleno okrugljasto lice, kako pilji u mene. Njegov prigušen poklik kao da me nešto pitao. »A?« pokušao, sam da viknem, ali nisam mogao, jer mi je ponestalo daha. Uputio se prema meni, gambajući polako i oprezno kroz grmlje. »Treba da se pričuvamo!« reče. »Mjesec ne zna za lijepo pona‐ šanje, pa će najposlije dopustiti da se razmrskamo.« Pomogne mi da se osovim na noge. »Previše ste se napregnuli«, produži lupkajući po meni pokušavaše da strese s mene žutu prašinu. Stajao sam nepokretno i hripljući, puštajući ga da mi s koljena i lakata poskida onu kašu i da mi očita bukvicu prilikom te moje nedaće. »Ne obraćamo dosta pažnje gravitaciji. Mišice nam na to još nisu navikle. Kada opet dođete do daha, morat ćemo malko vježbati.« Izvukao sam iz ruke dva-tri trna, te neko vrijeme ostanem sjedeći na hrpi kame‐ nja. Mišići su mi podrhtavali, pa sam osjećao; ono razočaranje, što obuzima svakog početnika-biciklista na Zemlji pri njegovu prvom padu. Odjednom se Cavor sjeti, kako bih, pošto sam najprije bio na sunčevoj žezi, od hladna zraka u toj udolici, mogao dobiti groznicu, i stoga se opet uspesmo na sunce. Vidjesmo, da osim nekoliko ogrebina nisam zadobio nikakvih težih ozljeda, te Cavor www.balkandownload.org

predloži, da potražimo neko sigurnije mjesto za slijedeći skok. Izabrasmo kamenu ploču, nekih deset metara od nas, od koje nas je dijelio omanji čestar maslinastozele‐ ne bodljikave šikare. »Hajde da skočimo odavle!« predloži Cavor, koji se sada nekako ponašao kao ka‐ kav trener, pokazujući u mjesto, koje je od mojih nožnih prstiju bilo otprilike četiri stope. Taj sam skok izveo bez ikakvih poteškoća, a moram priznati, da sam osjetio neko zadovoljstvo, što je Cavor za poprilici stopu prekratko skočio pa imao prilike da se uvjeri o bodljikavosti toga džbunja. »Kako vidite, treba paziti«, reče on, vadeći tr‐ nje iz kože, i time je prestao da bude moj učitelj te postao moj drug u izučavanju umijeća, kako se treba kretati na Mjesecu. Izabrasmo još lakši skok, koji nam uspije bez i najmanje teškoće, te onda skočismo natrag, i tako nekoliko puta tamo-amo, privikavajući mišiće na ta nova pravila. Da se nisam sam o tome uvjerio, nikad ne bih vjerovao, da će to prilagođavanje tako brzo uspjeti. Za najkraće vrijeme, a sigurno nismo učinili više od trideset skokova, mogli smo kao na Zemlji, sa sigurnošću procijeniti, koliko nam je energije potrebno da sko‐ čimo na izvjesnu udaljenost. A za sve to vrijeme rasle su mjesečeve biljke oko nas, sve više i gušće i zapletenije, svakog časa sve deblje i veće; bodljikave biljke, zelene kaktusove mase, gljive, mesnata i vlaknasta tkiva, u najneobičnijim zrakastim i uvijenim oblicima. No kako smo bili toliko zaposleni skakanjem, neko vrijeme nismo obraćali pažnje tom neuzdržljivom bujanju. Obuzela nas neka silna uznesenost. Mislim, da je to jednim dijelom bio osjećaj slo‐ bode, koji je nama ovladao, pošto smo se izbavili tamnovanja u našoj sferi. No uvje‐ ren sam, da je to uglavnom bila posljedica blage krepkosti zraka, koji je sadržavao više kisika nego naša atmosfera na Zemlji. Uprkos svemu neobičnome, što nas je okružavalo, osjećao sam neko vragolstvo i želju za novim iskustvima, koju bi zacijelo osjetio rođeni Londonac, kad biste ga prvi put poveli u planine; i ja ne vjerujem, da se ma koji od nas dvojice jako bojao, iako smo se našli licem u lice s Nepoznatim... Bili smo prožeti željom za novim pothvatima i otkrićima. Odabrasmo neki lišajem zarasli »kopje« 3 , kojih petnaest metara od nas, pa se – jedan za drugim – sasvim lako spustismo na njegov vrh. »Dobro! Vrlo dobro!« dovikivasmo jedan drugome; a Ca‐ vor potrči tri koraka i skoči na zamamljivu snježnu padinu, nekih dvadeset metara od nas. Časak ostadoh na mjestu kao zapanjen grotesknom slikom njegova uzletjela tije‐ la, njegove prljave kriketske kape i čekinjave kose, njegova omalešnog zdepastog lika, njegovih ruku, njegovih nogu, tijesno zakopčanih u hlačama dokoljenkama – zapa‐ njen grotesknom slikom, što se ocrtavala na jezovitom prostranstvu mjesečeve scene‐ rije. Iznenada moradoh da prasnem u smijeh, a zatim i ja skočih, da ću za njim, i – tuf! – dopadoh i ja.

Učinismo nekoliko gargantuanskih koraka, poskočismo još tri-četiri puta i najzad sjedosmo u udubinu, zastrtu lišajem. Osjetismo žiganje u plućima. Podbočivši se ru‐ kama, sjedili smo tu i gledali jedan drugoga s udivljenim odobravanjem. Cavor kao bez daha spomenu nešto kao ’čudesan osjećaj’. A onda mi nešto sunu kroz glavu. U prvi mah ta mi se misao nije pričinjala naročito strašna, već je iskrsla kao logično pi‐ tanje u toj situaciji: »Da, zbilja, a gdje se zapravo nalazi naša sfera?« Cavor se zagleda u me: »A?« Tek tada, oštro poput munje, bijesnu u meni pravo značenje naših riječi. »Cavore!« viknuh i položih mu ruku na rame, »gdje je naša sfera? « www.balkandownload.org

Deveto poglavlje LJUDI, ZALUTALI NA MJESECU I njegovo lice poprimi nešto od moje strave. On ustade i upilji pogled u šikarje, koje se poput ograde dizalo oko nas, nadirući uvis u svom razbujalom rastenju. Kao, da sumnja, prinese ruku k usnama. I kao da je izgubio svoju prijašnju sigurnost, prozbori tihim glasom:.»Mislim... da smo je ostavili... tamo... negdje.« I, neodređeno, nesigurnim prstom zaokruži zrakom. »Nisam siguran.« Zapanjenost u njegovu pogledu posta još veća, kada produži: »U svakom slučaju« – i opet pogleda u me – »ona ne može biti daleko od nas.« Uzvikujući nešto nesuvislo, obojica ustadosmo. Svuda oko nas bujalo je i njihalo se blistavo grmlje, nabrekli kaktusi, zmijoliki li‐ šaj, a gdje gòd je još bilo sjene, odolijevali su neokopnjeli nanosi snijega. Ista jedno‐ ličnost neobičnih oblika prostirala se i na sjever i jug, i na istok i zapad. A negdje, već zakopana pod ovim divljim spletom bilja, ležala je naša sfera, naš dom, naše jedino utočište, naša jedina nada u spas iz te fantastične divljine kratkotrajnog rastenja, u koju smo, eto, dospjeli. »Sve mi se nekako čini«, reče te naglo ispruži ruku, »da je možda tamo prijeko.« »Ne«, na to ću ja, »mi smo se kretali u krivulji. Pogledajte! evo otisaka mojih peta. Jasno je, da sfera mora ležati dalje prema istoku, mnogo dalje. Ne! ona mora da leži tamo prijeko.« »A ja mislim«, ubaci Cavor, »da mi je za sve to vrijeme sfera ostajala zdesna.« »A meni se čini«, prihvatih ja, »da je pri svakom skoku moja sjena letjela preda mnom.« Pogledasmo se u oči. Kratersko područje pričinjalo nam se neizmjerno velikim, a guštaru, što je bujala i rasla, zamišljali smo već kao neprohodno gustu. »Bože mili, ala smo bili ludi!« »Jasno je, da je moramo opet pronaći«, nastavi Cavor, »i to brzo. Sunce sve jače pripiče. Već bismo se od vrućine onesvijestili, da nije sve tako suho. I... gladan sam.« Zurio sam u njega. Nisam ni slutio, da postoji i ta mogućnost u našem položaju. Ali sada sam i ja osjetio – tu vrlo stvarnu želju, te rekoh energično: »Da, i ja sam gla‐ dan.« Ustade, a u očima mu sijevaše poduzetna odlučnost. »Moramo bezuvjetno naći

sferu.« Što smo mogli mirnije motrili smo sve te litice i guštike, koji su sačinjavali krater‐ sko tlo, a obojica smo šutke odmjeravali mogućnost da nađemo sferu prije nego što nas svlada žega i glad. »Bit će da leži nekih pedeset metara odavle«, reče Cavor uz odlučnu kretnju. »Nema druge nego da tražimo svuda uokolo, dok je ne nađemo.« »To je sve što možemo učiniti«, rekoh bez naročite volje da krenemo u potragu. »Samo da to prokleto trnje ne raste tako brzo!« »Pa to je baš ono«, odvrati Cavor, »ali sfera je ležala na nekom snježnom prudu.« « Zurio sam oko sebe s neizvjesnom nadom, da ću negdje prepoznati kakav humak ili grm, koji je stajao u blizini sfere. No posvuda bijaše ona zamršena istovjetnost, svagdje isti grmovi, koji su đikali uvis, glavurde gljiva, što su sve jače bubrile, i snježni prudovi, koji su bez prestanka i neumitno mijenjali oblik. Sunce je pržilo i pripicalo. Slabost od neke neobjašnjive gladi miješala se s našim bezgraničnim zaprepaštenjem. I dok smo još tako stajali, smeteni i izgubljeni usred svih tih neslućenih stvari i zbiva‐ nja, prvi put začusmo neki zvuk na Mjesecu, zvuk, koji se razlikovao od čujnog buja‐ nja bilja, od prigušena uzdisanja vjetra, od bata naših koraka ili jeke naših glasova. Bum... Bum... Bum... Dolazio je ispod naših nogu – taj zvuk u Mjesecu. Kao da smo ga čuli nogama, a ne samo ušima. Njegov potmuli odjek bijaše prigušen daljinom, utuljen materijom, što je ležala između njega i nas. Ne mogu zamisliti zvuka, koji bi nas mogao više za‐ čuditi, ili tako stubokom izmijeniti izgled svega oko nas. Jer taj puni, odmjereni i smišljeni zvuk pričinjao nam se kao otkucaj orijaškoga podzemnog sata. Bum... Bum... Bum... Taj je zvuk podsjećao na tihe samostane, na besane noći u prenapučenim gradovi‐ ma, na bdijenja i na očekivani sat, na sve što je sređeno i metodično u našem životu, zvuk – značajan i tajanstven – koji je iz dubine tutnjio uvis, u tu fantastičnu pustoš. Naizgled je sve ostalo neizmijenjeno: usamljenost džbunova i kakteja, koji su se nije‐ mo njihali na vjetru, prostirala se neprekidno sve do dalekih klisura; a nad našim gla‐ vama je spokojno tamnomodro nebo bilo pusto, i na njemu je lebdjelo samo usijano sunce, i pripicalo i palilo. A tajna toga zvuka kroza sve to odzvanjala svojim tutnjem, objavljujući opomenu i prijetnju u isti mah. Bum... Bum... Bum... Slabim prigušenim glasom upitasmo jedan drugoga: »Sat?« »Kao da je neki sat!« »Što bi to moglo biti?« »Brojte«, glasio je Cavorov zakašnjeli prijedlog, jer istog časa utihnu tajanstveno udaranje. www.balkandownload.org

Ta tišina, ritmičko razočaranje te tišine, djelovaše kao novi udar. Mahom smo mogli posumnjati, da li smo uopće čuli kakav zvuk, koji – možda – i sada još odzva‐ nja? Jesam li doista čuo neki zvuk? Osjetih pritisak Cavorove ruke na svojoj podlaktici. Govorio je šaptom, kao da se boji da ne probudi nešto usnula. »Ostanimo skupa«, šaptaše mi, »i potražimo sferu. Moramo se vratiti sferi, jer to nadilazi naše shvaćanje.« »Kojim pravcem da pođemo?« Oklijevao je. Našom je sviješću ovladalo intenzivno uvjerenje o prisutnosti nekih bića, o nekim nevidljivim stvarima oko nas i u našoj blizini. Što bi to moglo biti? Gdje su? Da li je ta jalova pustoš, koja se tako promjenljivo sada ledi, sad opet izgara pod vrelinom sunca, samo vanjska kora i obrazina nekoga podzemnog svijeta? A ako jest, kakav je onda onaj svijet? Kakve li je stanovnike iznebuha mogla izrigati za nas? A onda tu bolnu tišinu iznenada propara neočekivan gromovit trijes, jeknu zvek i lomot, kao da se mahom širom otvoriše velike gvozdene kapije. To nas zaustavi. Stajasmo mirno zureći bespomoćno i bez daha preda se. Onda se Cavor prikrade k meni. »Ja to ne razumijem!« šapnu mi tik do moga lica. Neodređeno zamahne rukom prema nebu: neodređeno nagovješćujući još neodređenije misli. »Treba da se sklonimo! Ako štogod dođe...« Ogledam se i kimnem mu u znak da pristajem. Opet smo krenuli, pomičući se tajom s najvećim oprezom na svaki i najmanji šum. Pođosmo prema šipragu. Zveket kao udaranje čekićima o kotao pospješi nam korake. »Moramo puzati«, šaptaše Cavor. Donje lišće bajunetskih biljki, zasjenjeno gornjim mladim lišćem, pomalo je već venulo, te se bilo skvrčilo, tako da smo se mogli provlačiti među stabljikama, koje su bivale sve deblje, a da pritom nismo zadobili nijedne ozbiljne ozljede, osim što bi ka‐ dikad osjetili ubod u lice ili ruku. Prodrijevši do u srce guštika,.zastanem sopćući, te se zagledam Cavoru u lice. »Podzemno«, šapnu on. »Tu dolje.« »Možda će banuti napolje.« »Moramo naći sferu!« »Da«, rekoh, »ali kako?« »Puzajući, dok ne dođemo do nje.« »A što, ako ne dođemo?« »Ostat ćemo sakriveni. Vidjet ćemo, na što su nalik.« »Ostat ćemo skupa«, na to ću ja. boden

Premišljao je. »Na koju ćemo stranu?« »Moramo nasumce.« Virili smo na sve strane. A zatim se vrlo oprezno počesmo provlačiti kroz niže gu‐ štike, a koliko god smo bolje znali i umjeli odmicali smo u krugu,.te smo se sada za‐ državali pri svakoj gljivi, koja bi se samo malo zatresla, i pri svakom zvuku, skrenuvši svu svoju pažnju jedino na sferu, iz koje smo tako ludo bili izišli. Od vremena do vre‐ mena dopirali bi do nas iz podzemlja neki potresi, udarci – čudni, neobjašnjivi meha‐ nički zvuci, i jedamput, a poslije opet, čuli smo neko potmulo zvektanje, neku prigu‐ šenu graju, što je zrakom dopirala do nas. No u onoj zastrašenosti, koja nas je obuze‐ la, nismo se usudili da potražimo kakvo poviše mjesto s boljim pogledom na krater. Neko vrijeme nismo vidjeli ni traga od onih stvorova, čiji su šumovi tako mnogostru‐ ko i uporno dopirali do nas. Da nismo bili tako oslabljeli od gladi te da nam grlo nije bilo tako isušeno, to bi gmizanje bilo nalik na vrlo živ san. Bilo je sasvim nestvarno. Jedino, što je barem donekle podsjećalo na stvarnost – bijahu ti zvuci. Ta zamislite samo! Oko nas ta džungla, poput sna, s onim tihim bajunetskim liš‐ ćem, što je blistalo nama nad glavom, pa onaj tihi, šareni, sunčevim mrljama prošara‐ ni lišaj, sav uzbiban snagom svoga rastenja – kao zatalasan sag, što ga vjetar podilazi. Tu i tamo pokazala bi nam se poneka od onih mjehurastih gljiva, koja se naduvala i bujala pod žarkim suncem. Tu i tamo ispriječili bi se na našem putu neki šaroliki novi oblici. Same ćelije, koje su izgrađivale te biljke, bile su velike kao palac, nalik na đinđuve. A sve je to bilo prožeto neublaženim žarom sunca, i odražavalo se na poza‐ dini neba, što bijaše plavkastocrno i uprkos sunčevu sjaju prošarano pokojom zaosta‐ lom zvijezdom. Čudno! no i sami oblici i slojevitost kamenja bili su neobični. Sve bi‐ jaše neobično: osjećaj vlastitog tijela bijaše nečuveno neobičan, i gotovo svaka kretnja završila bi se nekim iznenađenjem. Dah je u tankom mlazu uvirao kroz grlo, a krv je, poput plime, udarala snažnim udarcima u ušima dum, dum, dum, dum... A uvijek iznova dopirahu do nas one provale, bune i bijesa, buka čekića, tutnjava i drhat strojeva, a čas zatim – mukanje velikih životinja! www.balkandownload.org

Deseto poglavlje PAŠNJACI MJESEČEVE TELADI I tako smo se nas dvojica jadnih zemaljskih izopćenika, zalutavši u tom divljem bujanju mjesečeve džungle, šuljali sve dalje, a sve u strahu pred onim glasovima, koji su dopirali do nas. I dugo smo se, čini mi se, tako šuljali prije nego što smo vidjeli pr‐ vog Selenita ili mjesečevo tele, mada su nam se groktanju slični glasovi i mukanje ne‐ prestano približavali. Puzali smo kroz kamenite gudure, preko snježnih padina, izme‐ đu gljiva, koje su se, kad bi na njih nagazili, rasprskavale poput tankih mjehura, pu‐ štajući neku vodnjikavu tekućinu po savršenom pločniku biljaka, nalik na puhare; puzali smo kroz beskrajne šikare grmlja. A naše su oči sve očajnije i dalje tražile na‐ puštenu sferu. Glasovi mjesečeve teladi bili su nalik čas na otegnuto obeshrabreno mečanje, čas bi se opet izdizali do začuđena razbješnjela rikanja, a onda bi se pretva‐ rali u pritajeno i isprekidano životinjsko režanje, kao da ti nevidljivi stvorovi pokuša‐ vaju da žderu i muču u isti mah. Kada su nam prvi put došli pred oči, vidjeli smo ih samo nalet i nejasno, no baš stoga, jer bijaše nepotpun, taj nas pogled nije manje uznemirio. Cavor je tada puzao naprijed, te je prvi primijetio kako nam se približuju. Zaustavio se i jednim zamahom ruke dao mi znak, da i ja stanem. Neko praskanje i lomljenje kao da se širilo ravno prema nama, a onda, pošto smo se zgurili jedan do drugoga, da bismo mogli stvoriti svoj sud o blizini i pravcu, odakle je ta buka dopirala, za nama je zatutnjila strahovita rika, tako blizu i tolikom žesti‐ nom, da su se vršci bajunetskog džbuna savijali pred tom silinom, te smo osjećali nje‐ gov vrući i vlažni dah. Okrenuv se, vidjeli smo nejasno kroz tu šumu ustalasanih stabljika kako se na nebu ocrtavaju blistave slabine mjesečeva teleta i duga crta njego‐ vih leđa. Naravno, sada mi je teško reći, koliko sam baš tom prilikom primijetio, jer sam svoje dojmové korigirao kasnijim opažanjima. Prvi dojam bijaše – njegova golema tjelesina; obujam njegova trupa iznosio je nekih osamdeset stopa, a duljina kojih dvjesta stopa. Bokovi mu se nadimahu od teška dahtanja. Vidjeh, kako mu ogromno rasklaćeno tijelo leži na tlu, i da mu je koža bijela i smežurana, a prema hrptu išarana crnim pjegama. Ali noge mu nismo mogli vidjeti. Mislim, da smo također vidjeli ba‐ rem profil njegove glave, koja gotovo kao da i nemaše lubanje, pa onda njegovu go‐

jaznu vratinu, slinavu gubičinu što sve proždire, tanke nozdrve i čvrsto stisnute oči (jer mjesečevo tele na suncu neminovno zatvara oči). U magnovenju još smo vidjeli ogromno crveno ždrijelo, kada je tele upravo razjapilo ralje, da još jedamput mekne ili mukne; tada nas zapahnu dah iz toga ždrijela, a neman se svali ustranu kao brod, stade se vući po tlu, gužvajući svoju mješinastu kožu, i tako se odvalja pored nas, os‐ tavivši za sobom čitavu iskrčenu stazu kroz cestar, a zatim je brzo nestade iza onoga smršenog spleta poizlomljena granja. U još većoj udaljenosti pojavi se drugo, pa treće tele, a zatim – kao da ove bregove živa masa goni na pašu – na čas iskrsnu Selenit u našem vidokrugu. Ruka, kojom sam Cavora držao za nogu, stegnu se grčevito, i mi ostadosmo nepomični; Selenita je već davno nestalo, a mi smo još jednako zurili za njim. U poređenju s mjesečevom teladi, to sićušno stvorence bijaše puki mrav, visok je‐ dva pet stopa. Odjeća mu bijaše od neke kožaste tvari, tako da mu se ni najmanji dio njegova tijela nije vidio – a o tom tijelu, dakako, nismo ništa znali. Ukazao nam se, dakle, kao neko kompaktno čekinjavo biće, u mnogočemu nalik na komplicirana kukca, s pipcima nalik na bičeve, s jednom zveckavom podlakticom, koja je stršila iz njegova blistavog cilindričnog oklopa. Glava mu bijaše sakrivena pod golemim šlje‐ mom, načičkanim mnogim šiljcima; – poslije, smo otkrili, da se tim žaokama služio za podbadanje neposlušne i jogunaste teladi. – Naočari od tamno obojena stakla bile su jako okrenute ustranu, te su metalnoj napravi, što mu je pokrivala lice, davale iz‐ vjesnu sličnost s pupoljkom. Ruke mu nisu provirivale iz oklopa, a trup mu bijaše na‐ sađen na kratke nožice, koje su se uprkos toplim nazuvcima pričinjale pretjerano sla‐ bašne našim ljudskim očima: imale su vrlo kratka bedra, vrlo duge golijeni i mala sto‐ pala. Usprkos odjeći naoko teškoj, Salenit je – po ljudskom shvaćanju – hodao baš veli‐ kim koracima, a zveketava mu je ruka neprestano bila u pokretu. U času, kada je mi‐ nuo pokraj nas, njegove su kretnje odavale izvjesnu hitnju i srdžbu, a pošto smo ga izgubili iz vida, domala začusmo kako se mukanje jednoga mjesečevog teleta napre‐ čac prometnulo u kratak oštar cvil, popraćen tutnjavim topotom ubrzana trka. Ruka‐ nje se malo pomalo utišavalo i naposljetku je posvema utihnulo, kao da su pastir i stado našli pašnjak, koji su tražili. Osluškivali smo. Neko je vrijeme u tom mjesečevu svijetu vladao muk. Ali još je malo potrajalo, dok nismo opet zapuzali, u potrazi za nestalom sferom. Kada smo poslije opet vidjeli mjesečevu telad, bila je malo podalje od nas na ne‐ kom mjestu zgrominjanih pećina, kojima kosine bijahu obrasle pjegama prošaranim zelenim biljkama, koje su bile iznikle u gustim mahovinastim busenima, što su ih ti stvorovi sada brstili. Ugledavši ih s ruba ševara, kroz koji smo puzali, piljili smo kroz trstiku, ne bismo li ugledali još jednog Selenita. Telad se bila izvalila tu pred svojom www.balkandownload.org

krmom poput gorostasnih lijenčina glomazna i gojazna trupa, te je žderalo, mljacka‐ jući i nekako jecajući, s halapljivom proždrljivošću. To kao da su bila čudovišta sa‐ moga sala, glomazna i tupa čudovišta, da bi smithfieldski bik pokraj njih izgledao kao oličenje žustrosti. Te gubice, koje su se iskrivljavale žvačući, te zatvorene oči, pa usto još ono slasno mljackanje – sve to skupa pružalo je sliku životinjskog uživanja, koja je čudno dražila naše prazne stomake. »Proždrljivci!« huknu Cavor s neobičnom žestinom. »Odurni proždrljivci!« te oši‐ nuv ih pogledom bijesne zavisti, otpuza kroz grmlje nadesno. Ostao sam sve dotle, dok se nisam uvjerio, kako je ta pjegava biljka sasvim nepodesna za čovječju hranu, a zatim otpuzah za Cavorom, držeći u zubima i grickajući peteljku takve iste biljke. Malo poslije opet smo zastali, jer se u blizini pojavio Selenit, a ovaj put bili smo kadri da ga točnije osmotrimo. Sada smo vidjeli, kako je prevlaka Selenita bila prava odjeća, a ne kakva god ljuska. Ruho mu je bilo kao u onoga, što ga malo prije nalet vi‐ djesmo, samo što su mu stršili iz zatiljka okrajci nečega nalik na vatiranu postavu, a on sam stajaše na kamenitoj izbočini, okrećući glavu tamo-amo, kao da pogledima pretražuje krater. Iz straha da ne bismo njegovu pažnju privukli na se, ležali smo sa‐ svim tiho. Domala, on se okrenu i nestade. Nabasasmo na još jedno krdo mjesečeve teladi, kojega je rukanje iz neke gudure dopiralo k nama gore, a zatim smo prolazili nekim mjestom, koje je ozvanjalo lomo‐ tom strojeva, kao da tu pod nama neka ogromna strojarska tvornica dopire gotovo do same površine. I dok su ti šumovi još tutnjili oko nas, dospjesmo do ruba široka otvorena prostora, koji je u promjeru imao nekih dvjesta metara i bio posve ravan. Osim malo lišaja, što je puzao po rubu, taj prostor bijaše sasvim neobrašten, sa povr‐ šinom kao od praha i sivkastožute boje. Bojali smo se poći preko te površine, no bu‐ dući da nam je pružala manje otpora nego guštik, spustimo se na nju te stadosmo vrlo oprezno obilaziti njenim rubom. Na čas utihnuše ti podzemni šumovi, i osim onoga prigušenog bujanja vegetacije, sve bijaše vrlo tiho. Odjednom se prolomi galama, glasnija, žešća i bliža od svega što smo dotada čuli. Nema sumnje da je taj urnebes dopirao odozdo. Instinktivno se sku‐ trismo što smo mogli bliže tlu, pripravni da smjesta sunemo u guštik pokraj nas. Sva‐ ki udar i drhat kao da je protitrao našim tijelom. To je kucanje i udaranje bivalo sve jače, a neredoviti titraji postajali sve prodorniji, dok se sav taj mjesečev svijet nije na‐ oko trzao i udarao poput bila. »Sakrijmo se!« šapnu Cavor, i ja šmugnuh u grmlje. U taj mah razliježe se tutanj; kao da je top zagrmio, a zatim se desilo nešto – što me još i sad u snu progoni. Okrenuo sam glavu, da bih vidio Cavorovo lice, te pritom ispružio ruku preda se. Ruka sunu u prazno – u bezdan! Prsima udarih o nešto tvrdo, te vidjeh, kako ležim nad nekom neizmjernom pro‐

valijom, što se iznenada poda mnom otvorila, dok sam glavu pritiskao o sam rub po‐ nora, a ruka mi ukočeno stršila u prazninu. Čitava ona okrugla površina bijaše samo jedan orijaški poklopac, koji je sada klizao u za to načinjen prorez sa strane jame, koju je prije pokrivao. Da nije bilo Cavora, mislim, da bih kao uzet ostao visjeti nad tim rubom, zureći i dalje u tu bezdanu provaliju, dok me naposljetku rubovi toga proreza ne bi skinuli sa sebe i odbacili u bezdan. Ali Cavor nije primio udarac, koji je mene paralizirao. Bio je malko podalje od ruba, kada se zaklopac rastvorio, i, uočivši opasnost, pred kojom sam se bespomoćno ukočio, zgrabio me za noge i povukao natrag. Dospio sam u sje‐ deći položaj, a onda pobaučke puznem malo dalje od ruba, teturajući, sunem uvis te se zaletim za njim preko metalne ploče, koja je grmjela i podrhtavala pod našim no‐ gama. Kao da se neprestano otvarala sve većom brzinom. A grmlje preda mnom, pre‐ ma kojem sam trčao, kao da je za to vrijeme puzalo ustranu. I nije bilo nimalo preuranjeno. Cavorova leđa zaminuše u trnjaku, a kada sam se_za njim uspentrao, divovski zaklopac uz silan štropot uljeze u svoj ležaj. Neko vri‐ jeme ležasmo kao bez daha, ne usuđujući se da se približimo provaliji. Ali najposlije dopuzasmo vrlo oprezno, komad po komad, na mjesto, odakle smo mogli da virimo dolje. Oko nas pucketale su grane džbunova, zanjihane jakim vje‐ trom, koji je puhao niz razjapljeno ždrijelo. Isprva nismo vidjeli ništa drugo do glatke okomite zidove, što su na kraju tonuli u neprodornu pomrčinu; A onda smo, tek malo pomalo, zapažali izvjestan broj vrlo blijedih svjetiljčica, što su se pomicale tamo-amo. Časak bijasmo kao okamenjeni pred tajnom ovoga divovskog rova, da smo zabo‐ ravili čak i na svoju sferu. Kad smo se s vremenom bolje privikli na tamu, počeli smo razabirati majušne nestalne likove, što su se pomicali između tih poput čioda sićuš‐ nih svjetalca. Buljili smo dolje tako zapanjeni, i ne vjerujući svojim očima i ne shva‐ ćajući gotovo ništa od svega toga, da nismo smogli ni riječi. Ništa nismo raspoznava‐ li, po čemu bismo odgonetnuli tajnu tih nejasnih likova. »Što bi to moglo biti?« upitah. »Što bi to moglo biti?« »Strojevi u pogonu!... Bit će da noću obitavaju u tim spiljama, a da po danu izla‐ ze.« »Cavore!« zgrozih se. »Mogu li oni biti – ono – što je bilo nalik na čovjeka?« »Ono nije bio čovjek.« »Ne, nije.« »Ne smijemo se uludo izložiti opasnosti!« »Dok ne nađemo sferu, ne smijemo se ni na što odvažiti«, potvrdi on uz teški uz‐ dah te se pomače, kao da će poći. Malo je još zurio oko sebe, i uzdisaj mu se oteo iz grudi, kada je rukom pokazao neki pravac. Udarismo kroz džunglu. Neko smo se vri‐ www.balkandownload.org

jeme odlučno provlačili naprijed, a onda nas je snaga sve više izdavala. Čas zatim iz‐ među velikih oblika titrava grimiza oko nas odjeknu buka trapanja i uzvikivanja. Be‐ žali smo jedan do drugoga, a oni su glasovi još dugo odjekivali odovud i odonud iz velike blizine. Ali ovaj put ništa nismo vidjeli. Pokušao sam da došapnem Cavoru, kako bez hrane ne ću moći dugo, ali mi grlo bijaše tako presahlo, te više ni šaptati ni‐ sam mogao. »Cavore«, promrsim na jedvite jade, »moram nešto pojesti.« On se okrenu k meni sav zaprepašten i reče: »To je – ili da se vije ili da se slomije: treba izdurati.« »Ali ja moram«, rekoh. »Pogledajte mi samo usne!« »I ja sam već dugo žedan.« »Da je barem ostalo malo snijega!« »Sasvim ga je nestalo! Jurimo od Arktika do tropâ brzinom od jednog stupnja u minuti...« Počeo sam glodati ruku. »Sfera!« usklikne Cavor. »Ništa nam drugo ne preostaje!« Upesmo se iz petnih žila te nastavimo puzati. Sve se moje misli okretahu jedino oko jela i prskave svježine ras‐ hlađujućih napitaka, a najviše sam žudio za pivom. Progonila me misao na ono moje burence od osamnaest galona, koje bijaše dika i ponos moga podruma u Lympneju. Sjećao sam se i smočnice pokraj podruma, a osobito butine i paštete od bubrega – sočne butine i obilna obroka paštete, a sve to da pliva u gustoj masti od pečenke. Sva‐ ko malo spopalo bi me grčevito zijevanje od gladi. Dolazili smo do ravnih mjesta obraslih mesnatim crvenim biljkama, ogromnim koraljastim raslinjem. A kad bismo udarili o takve biljke, samo bi zjapnule i slomile se. Gledao sam njihovo slomljeno tkivo. Ta je prokletija ipak izgledala kao neko jelo. Uzmem komadićak, te ga omirišem. »Cavore«, zovnuh ga promuklim šaptom. Pogleda me, lice mu se namršti od negodovanja, i on reče: »Nemojte!« »Ali, Cavore, zašto ne?« upitah ga. »Otrov«, čuo sam, kako reče, a da se pritom nije ni okrenuo. Puzali smo još komad puta, dok se nisam odlučio, i tada rekoh: »Riskirat ću!« On pođe kao da će me spriječiti, ali sam ja već natrpao usta do grla. Čučnuo je do mene promatrajući moje lice, dok se njegovo iscerilo u najčudniju grimasu. »Dobro je«, rekoh. »O gospode!« ote mu se povik. Dok me gledao kako žvačem, lice mu se mrštilo od silne želje i negodovanja u isti mah, a onda odjednom ovlada njime osjećaj gladi, i on poče odadirati goleme žvako‐

ve. Čitavu minutu samo smo jeli te jeli. Ta je biljka donekle bila nalik na ovozemaljsku gljivul samo što je njeno tkivo bilo mnogo mekše, a pri gutanju grijala bi ti grlo. Isprva smo jedući osjećali samo neko mehaničko zadovoljstvo. No poslije nam se krv ugrijala u žilama, te smo na usnama i vršcima prstiju ćutjeli neko golicanje, a zatim nam nove i pomalo nesuvisle misli sta‐ doše uzavirati u glavi. »Dobro je«, rekoh, »baš vraški dobro! Kakve li nove postojbine za naše prekobroj‐ no pučanstvo!... naše prekobrojno pučanstvo!« i opet ljudski zagrizem. Pomisao, da je na Mjesecu bilo tako dobre hrane, ispunjaše me dobronamjernim zadovoljstvom. Osjećaj nelagodnosti od gladi uzmicao je pred nekom ludom razdra‐ ganošću. Strah i neudobnost, što su mi sve dotada zagorčavale život, sada se sasvim rasplinuše. Sada više nisam pomišljao na Mjesec kao na planet, s kojeg mi bijaše jedi‐ na želja da što prije pobjegnem, već kao na utočište za ljudsku sirotinju i bijedu. Čini mi se, da sam – tek što sam okusio tu pečurku – potpuno zaboravio i Selenite, i mje‐ sečevu telad, i džinovski zaklopac, i sve one šumove. Pošto sam treći put izgovorio ono svoje o ’prekobrojnom pučanstvu’, Cavor mi se pridruži sličnim pohvalnim riječima. Osjetih, kako mi se vrti u glavi, ali sam taj osje‐ ćaj pripisivao podražavajućem djelovanju jela poslije duga posta. »Iz’rsno o’kriće, Cav’re. Najv’će o’kriće posl’je o’krića kr’mpira!« »Sto što što?« »Izvozno o’kriće Mjeseca?« Zagledah se u nj s nemilim negodovanjem, jer je iznebuha govorio tako promuk‐ lim glasom i loše izgovarao riječi. U hipu pade mi na um, da je možda podnapit – od pečurke. Također primijetili kako se vara u tome, što zamišlja, da je otkrio Mjesec – jer on nije otkrio Mjesec, samo je dospio na nj. Pokušao sam da mu položim ruku na rame pa da mu to objasnim, ali je to objašnjenje bilo i suviše zamršeno za njegov mo‐ zak. A osim toga, iznenada razabrah nepremostivu teškoću da mu to izrazim riječi‐ ma. Pokušavši u jednom trenutku da me shvati (sjećam se, kako sam se onda u čudu pitao, da li su i moje oči, poput njegovih, uslijed one pečurke poprimile onaj tupi iz‐ raz), on je odjednom počeo o nečem drugom, iznoseći neka vlastita zapažanja. »Mi smo«, izjavi Cavor uz svečan štucaj, »’naki stvorovi kakim nas učine naše jelo i piće.« On ponovi što je rekao, a kako sam se baš tada osjećao raspoložen za mudrovanje, počeo sam to pobijati. Možda sam se malko udaljio od predmeta razgovora, no u sva‐ kom slučaju Cavor mi nije obraćao dovoljno pažnje. Kako je bolje znao i umio osovio se na noge, a pritom mi je ruku položio na glavu, da bi se tako podupro i održao rav‐ notežu, što je zacijelo bilo neuljudno; i tako je onda stajao i zurio oko sebe, izgubivši sada svaki strah od mjesečevih bića. Iz nekog razloga, koji ni meni samom nije bio potpuno jasan, pokušao sam tuma‐ www.balkandownload.org

čiti, kako je to opasno, ali riječ ’opasno’ pobrkala se s riječju ’nepromišljen’, te je sve to skupa ispalo kao ’štetno’, ukoliko je uopće imalo kakva smisla; i pošto sam još je‐ damput pokušao da razmrsim tu zbrku, opet sam zaintačio svojim dokazivanjem, ali sam se uglavnom sada obraćao koraljnom džbunju zdesna i slijeva, koje mi je, dodu‐ še, bilo strano, ali je pažljivo slušalo. Osjećao sam, kako je potrebno da odmah tu na mjestu objasnim brkanje pojmova o Mjesecu i krumpirima, pa sam se pritom – zapli‐ ćući se u povelikoj umetnutoj rečenici – raspričao, kako je u svakoj debati važno, da se dade što točnija definicija. Uznastojao sam što god sam bolje mogao, da ne skre‐ nem pažnju na činjenicu, da se više ne osjećam ugodno. Na neki način –a sada ni sâm više ne znam, na koji – misli su mi se opet vraćale na kolonizacione planove. »Moramo taj Mjesec anektirati«, rekoh. »Tu više nema lilemile. To je jedan dio poslanja i zadatka nas bijelaca. Mi smo – Cavore – (štuc! zagrc‐ nuh se) – satapi – tojest – satrapi! Ca-carstvo, o kakvom C-Cezar n-nije n-ni sa-sa‐ njao! U s-svim n-novinama! Ca-cavorecia! Be-bedfordecia! Bed-fordecia! – (opet po‐ drigaj) – ... s-ograni-čenim ja-jamstvom. To-tojest – s ne-neograničenim – za-za-pra‐ vo!« Nema sumnje, bijah trešten pijan. Upustih se u razlaganja, da bih dokazao, kako će naš dolazak za Mjesec biti od golema značenja i od neizmjerne koristi. Zapletao sam se u prilično zamršen dokaz, kako je Kolumbov dolazak blagotvorno djelovao na Ameriku. Kada sam primijetio, da sam izgubio tok svojih misli, uporno sam ponav‐ ljao jedno te jedno: »ka-kao Ko-kolumbo«, da bih dobio na vremenu. Od toga trenutka pa dalje sjećanje mi se brkalo, te više ne pamtim djelovanje one odvratne pečurke. Još se mutno sjećam, kako smo izjavili, da ne ćemo dopustiti, da ovi prokleti kukci tjeraju s nama šegu, te kako smo došli do uvjerenja, da je za ljude prava sramota da se kriju na ovom jadnom satelitu, i kako smo naprtili golemu zalihu pečurki – sada više ne znam, da li kao oružje za hitanje ili u koju drugu svrhu – i da smo se uprkos ubodima bajunetskog grmlja ponovo dali na put, ne mareći za sunče‐ vu jaru. Mora da smo gotovo istog časa nabasali na Selenite. Bilo ih je šest, a stupali su je‐ dan za drugim po nekom kršovitu mjestu, cičući i cvileći na upravo najnevjerojatniji način. Svi kao da su, nas ugledali u isti mah, jer su odmah umuknuli te poput životi‐ nja, okrenuvši glave prema nama, zastali i ukočili se. Učas bio sam trijezan. »Kukci!« smumlja Cavor. »Kukci! – i oni misle da ću pred njima puzati na trbuhu – ja, koji pripadam kralješnjacima!« »Na trbuhu«, promumlja polako, kao da mora tek sažvakatl sramotu same te po‐ misli. Tada najedamput, kao da ga je trglo neko bjesnilo, učiniv tri velika koraka, on se

baci među njih. Nije dobro skočio: nekoliko se puta prevrnuo u zraku, a onda sune baš preko njihovih glava te nestade u silan pljuskac među kaktusovim mjehurima. Nisam nikako mogao dokučiti, što su Seleniti mislili o tom čudnovatom i po mom mišljenju nedostojnom upadu s jednog drugog planeta. Čini mi se, da pamtim pogled na njihova leđa, kada su se razbježali kud koji, ali to ne bih mogao posigurno ustvrdi‐ ti. Svih tih posljednjih zbivanja prije nego što se sve rasplinulo u zaborav, spominjem se samo nejasno i mutno. Znam, da sam zakoračio da pođem za Cavorom, i da sam se spotakao i naglavce pao među gromade krša. Pouzdano znam, da mi se naglo i žes‐ toko smučilo. Kao da se sjećam bijesna krkljanca i kako me nešto ščepalo metalnim hvataljkama... Moja je slijedeća jasna uspomena, da smo bili utamničeni ne znam više kako du‐ boko ispod mjesečeve površine: bijasmo u pomrčini, a sve oko nas odjekivaše jezovi‐ tom, zaluđujućom bukom; tijelo nam bijaše išarano ogrebima i ubojima, dok je glava bučala od boli. www.balkandownload.org

Jedanaesto poglavlje SELENITOVO LICE Kada sam došao k sebi, čučao sam zguren usred buke i pomrčine. Dugo vremena nisam mogao shvatiti, gdje sam ni kako sam dospio u taj bijedni položaj. Sjetih se or‐ mara, u koji bi me, kada sam bio dijete, ponekad strpali, i vrlo tamne spavaonice, u kojoj je sve štropotalo, a gdje sam spavao za bolesti. No ti šumovi oko mene nisu bili nalik na one, koje sam poznavao, a u zraku je nekako vonjalo na staju. Onda mi dođe, kao da još uvijek radimo na sferi i da sam nekako zalutao u podrum Cavorove kuće. Međutim se sjetih, da smo dovršili sferu, pa zamislih, da sam još u njoj i da pu‐ tujem kroz svemir. »Cavore!« prozboriti, »ne bismo li mogli upaliti kakvo svijetlo?« Nije bilo odgovora. »Cavore!« ne htjedoh popustiti. Odgovor bijaše stenjanje. »Moja glava!« začuh njegov glas. »Moja glava!« Pokušao sam da ruke pritisnem o čelo, koje me boljelo, te primijetim, da su mi ve‐ zane, i ja se nemilo iznenadim. Prinesoh ih k ustima, te osjetih hladnu glatkoću kovi‐ ne. Ruke mi bijahu okovane. Pokušao sam da rastavim noge, ali zapazim, da su na sli‐ čan način vezane, a i ja također bio sam privezan o pod debelim lancem oko pasa. Sada sam osjećao veći strah no bilo kada za svih naših neobičnih doživljaja. Neko sam vrijeme šutke trzao okove. »Cavore!« viknuh oštro, »zašto sam vezan? Zašto su mi vezali ruke i noge?« »Ja vas nisam vezao«, odvrati. »To su učinili Seleniti.« Seleniti! Neko vrijeme oni mi zaokupiše sve misli. Onda mi se pomalo vraćalo sje‐ ćanje: snježna pustinja, kopnjenje zraka, rastenje biljaka, naše neobično skakutanje i gmizanje ispod pećina i kroz kratersku vegetaciju. Sjetih se svih nevolja mahnite po‐ trage za sferom... a konačno i onoga časa, kada se veliki zaklopac nad onom jamom stao otvarati! A kada sam se naprezao, da bih se dosjetio, kuda smo sve prolazili, dok najposlije nismo dospjeli u sadašnji nemili položaj, bol u glavi postade neizdrživom. Tada se nađoh pred nekom nesavladivom preponom, pred upornom prazninom. »Cavore!« »Da.«

»Gdje smo?« »Pa kako da ja to znam?« »Jesmo li mrtvi?« »Koje li besmislice!« »Dakle su nas uhvatili!« Mjesto odgovora on samo zagrokće. Ostaci otrova kao da su razdražljivo djelovali na nj. »Što ste nakanili učiniti?« »A kako da ja znam, što nam je učiniti?« »Pa, lijepo,« rekoh i umuknuh. Onda se trgnem iz svoje obamrlosti te viknem: »O gospode, zar ne biste mogli prestati s tim zujanjem?!« Ponovo utonusmo u šutnju te osluškivasmo prigušenu buku poizmiješanih šumo‐ va, što su nam punili uši, a bili nalik na potmule glasove s ulice ili iz tvornice. Nisam se snalazio, prateći sad jedan, sad opet neki drugi ritam, uzalud pitajući se, odakle do‐ pire. No poslije dugo vremena dođe mi do svijesti neki novi zvuk, koji se nije miješao s ostalima, već se takoreći izdvajao iz oblačne pozadine drugih tonova. Bijaše to čitav niz zvukova, što si ih teško mogao odrediti, bijaše kao neko lupanje ili struganje, re‐ kao bi, da otkinuta bršljanova grančica lupka o prozor ili neka ptičica poskakuje po kutiji. Osluškivali smo i zirkali oko sebe, ali nas je tama omatala poput pokrova od crna baršuna. Zatim začusmo šum, koji je podsjećao na fini zuj štenacâ na dobro na‐ uljenoj bravi. Onda mi pred očima iskrsne tanka svijetla crta, koja kao da je lebdjela u nekoj crnoj neizmjernosti. »Pogledajte!« »Što je?« »Ne znam.« Zurili smo onamo. Ona tanka svijetla crta pretvori se u traku, širu i bljeđu, poprimivši osobine neke modrikaste svjetlosti, što se odrazuje na bijelo okrečenu zidu. Pomalo je gubila svoj paralelni oblik; s jedne strane pokazivaše već duboko nazupčenje. Okrenuh se, da na to upozorim i Cavora, te se zaprepastih, kada vidjeh, kako mu je jedno uho sjajno osvijetljeno – dok se sve ostalo njegovo tijelo skrivalo u sjeni. Svrnuh glavom una‐ trag, koliko god su mi to okovi dopuštali. »Cavore«, rekoh, »što je odzada.« Uha mu nestade – jedno oko se pojavi! I tada se mahom proširi pukotina, kroz koju je svjetlost prodirala, te vidjesmo, da je to raspor vrata, koja se otvarahu. Ostraga se nazirao vidik safirske modrine, a na samom ulazu stajaše groteskna silhueta, što se ocrtavala na blistavoj pozadini. Obojica smo se grčevito naprezali, ne bismo li se kako okrenuli, a kako nam to nije uspjelo, sjedili smo i zurili preko ramena natrag. Moj je prvi dojam bio, da je to www.balkandownload.org

neki četveronožac poniknute glave. Tada primijetih, da to bijaše vitko, zbrčkano tije‐ lo Selenita, s kratkim, neobično jako utanjenim i ustranu uleknutim nogama, s gla‐ vom uvučenom između ramena. Nije imao ni šljema ni oklopa, kako su se inače Sele‐ niti nosili. Za nas to bijaše prazna crna spodoba, ali je naša mašta tom vrlo ljudolikom liku davala ljudske forme. Barem se meni odmah pričinjalo, da je to neko pogrbljeno biće visoka čela i izduženih crta lica. Stupio je tri koraka bliže, a zatim je zastao. Činilo se da se kreće bez ikakva šuma. Zatim opet pođe naprijed. Hodao je poput ptice, stavljajući jednu nogu ispred druge. Izišao je iz snopa svijetlosti, koji je kuljao kroz vrata, te se činilo, kao da ga svega nes‐ taje u sjeni. Časak su ga moje oči tražile na krivom mjestu, a onda ga ugledah kako stoji pred nama u punoj svjetlosti. Samo ljudskih crta lica, koje sam mu pripisivao – tih uopće nije bilo. Mogao sam to naravno očekivati, samo što to ipak nisam očekivao. To me načas kao jednim udarcem potpuno porazilo. Izgledalo je, kao da to i nije nikakvo lice, već da neminovno mora biti neka maska, neki užas, neka čudovišna nakaznost, koja će se odmah sama po sebi morati objasniti. Nosa tu nije bilo; i to je biće na stranama svoje silhuete imalo ispupčene oči, za koje sam mislio da su uši... Pokušao sam poslije da nacrtam jednu takvu glavu, ali – nisam mogao. Bila su tu i usta iscerena dolje, kao u čovjeka, koji se okrutno kesi. Glava bijaše nasađena na vratu, koji je na tri mjesta imao zglavke kao u račje noge. Zglavke udova nisam mogao vidjeti, jer su bili omotani nekim povojima, a to bijaše jedina odjeća toga bića. Duh mi bijaše sav zaokupljen mišlju, kako je zapravo nemoguće, da takvo stvore‐ nje uopće može postojati. Vjerujem, da je i taj stvor bio zapanjen – a možda i s više prava nego mi. Samo, dobijesa! ničim to nije odavao. No mi smo barem znali, kako je došlo do ovoga susreta tako oprečnih bića – do susreta između nas ljudi i njih. Ali za‐ mislite, što bi, na primjer, pomislio pristojan Londonac, kad bi najedamput nabasao na nekoliko živih bića, velikih kao ljudi, ali potpuno različitih od drugih zemaljskih bića, te kad bi se ti stvorovi raštrkali među ovčicama Hyde Parka! Mora da je taj stvor sada to isto osjećao: Zamislite nas! Na rukama okovi, negve na nogama; izmoreni i prljavi; lica zarasla dva palca dugom bradom; obrazi razgrebeni i krvavi. Cavora morate zamisliti u nje‐ govim hlačama dokoljenkama (razderanim na više mjesta od trnja bajunetskog grm‐ lja), s Jaeger-košuljom i pohabanom kriketskom kapom, razbarušene kose, a nakos‐ triješeni mu čuperci strše na sve četiri strane. U toj plavoj rasvjeti lice mu nije izgle‐ dalo crveno već vrlo tamno; usne i zgrušana krv na rukama bile su crne. Ja sam se,

ako je uopće bilo moguće, nalazio u još jadnijem stanju, i to zbog onih žutih pečurki, o koje sam tresnuo. Haljeci nam bijahu raskopčani, a cipele nam bijahu izuli i posta‐ vili do naših nogu. Sjedili smo leđima okrenuti onoj modroj svjetlosti, piljeći u čudo‐ vište, kakvo bi samo Dürer mogao zamisliti. Cavor prekida šutnju, zausti i, promuklo, stade se nakašljavati. Vani zaori strašno rukanje, kao da je neko mjesečevo tele snašla ljuta nevolja. Rukanje se završi vrišta‐ njem, i tada sve ponovo utonu u muk. Najedamput se Selenit okrenu, otklacka u sjenu, časak zastade na vratima, još jed‐ nom pogleda unatrag, a zatim zatvori Vrata; i mi se opet nađosmo usred žagora i ta‐ janstvenosti ove pomrčine, u kojoj smo se i probudili. www.balkandownload.org

Dvanaesto poglavlje GOSPODIN CAVOR NAGAĐA Dulje vremena ni jedan od nas nije progovorio. Činilo se, da sve moje duševne sposobnosti nisu dostajale da usredotočim misli na sve one nevolje, što su se na nas oborile. »Sada nas imaju«, rekoh napokon. »Svemu je kriva ona pečurka!« »Pa, da je nismo jeli, tako bismo oslabili, da bismo svisnuli od gladi.« »No, možda smo mogli naći sferu.« Zbog njegove sam upornosti postao nestrpljiv te sam počeo kleti u sebi. I tako smo se neko vrijeme bez riječi mrzili. Između koljena bubnjao sam prstom po podu i tr‐ ljao okove jedan o drugi, da je sve škripalo. Još malo, te više nisam mogao a da opet ne progovorim. »Pa sad, bilo kako bilo, ali što vi o svemu tome mislite?« upitah ga smjerno. »To su razumna bića; mogu svašta da načine i svašta da urade. Ona svijetla, što smo ih vidjeli...« Umuknu. Bilo je očito, da on to nije mogao objasniti. Kada je opet progovorio, već je priznavao: »Najzad, oni su humaniji, nego što smo to zapravo mogli očekivati. Držim...« Njegovo me prekidanje dražilo. »No?« »Svakako držim, da će na svakom planetu, gdje ima inteligentnih bića, ti stvorovi lubanje držati uspravno, te će imati ruke i hodati uspravno...« Zatim okrenu razgovor na nešto drugo i proslijedi: »Nalazimo se dobar komad ispod površine. Mislim – nekoliko tisuća stopa ili još više.« »Zašto?« »Ovdje je hladnije. Glas nam je mnogo jači. One potmulosti je sasvim nestalo. A također onoga nelagodnog osjećaja u ušima i u grlu.« Dotada toga nisam zamijetio, ali sada jesam. »Zrak je gušći. Zacijelo smo u izvjesnoj dubini – možda i čitavu milju – u samom Mjesecu.«

»Nikada nismo pomišljali na mogućnost života u Mjesecu.« »Ne, nismo.« »Ta zar smo mogli?« »Mogli smo na to pomišljati. Samo – i čovjekov duh poprima neke navike.« Malo je razmišljao, pa nastavi: »A sada nam se čini, kao da je to nešto po sebi razumljivo. Pa naravno! Mjesec mora da je ispresijecan spiljama i bit će da ima i svoju atmosferu, a u središtu svojih spilja – more. Znalo se, da je mjesečeva specifična težina manja od zemljine; znalo se, da izvana ima malo zraka ili vode; također se znalo, da je Mjesec bratski planet sestre Zemlje, te bi bilo nerazjašnjivo, da je u svom sastavu drukčiji. Zaključak, da je pun spilja – bio je jasan kao dan, pa ipak nije nitko na to nadošao. Kepler, naravno...« Iz njegova je glasa sada izbijao interes čovjeka, koji je našao mogućnost da izvede za‐ ključak, te proslijedi: »Da, Kepler bijaše napokon u pravu sa svojim subvolçanima.« »Volio bih, da ste se potrudili, pa sve ovo izmudrili prije našega dolaska ovamo«, odbrusih mu ja. Ništa nije odgovorio, već je tiho zujkao, povodeći se za svojim mislima. Ja sam sve više gubio strpljenje, te ga upitah: »Ali ipak, recite mi, što se – po vašem mišljenju – desilo sa sferom?« »Izgubljena«, na to će mi on kao čovjek, koji odgovara na pitanje, što ga ne zani‐ ma. »Izgubljena pod onim biljkama?« »Ukoliko je oni nisu našli.« »A onda?« »Pa kako da ja to znam?« »Cavore!« uskliknuh nekako histerički i ogorčeno, »pa to su lijepi izgledi za moje dioničko društvo!« Na to nije odgovorio. »O bože dragi!« počeh se jadati. »Ta sjetite se samo svih onih muka, što ih pretr‐ pjesmo, a sada smo ovako grdno nasjeli! Zašto smo došli ovamo? Što mi zapravo tra‐ žimo? Što se nas tiče Mjesec, a što se mi tičemo Mjeseca? Previše smo željeli, previše pokušali. Trebalo je najprije početi s malim. Vi ste predložili – Mjesec! Pa one kavo‐ ritne žaluzije! Uvjeren sam, da smo ih mogli upotrijebiti u neke svrhe na samoj Zem‐ lji. Da, potpuno sam u to uvjeren! Jeste li zbilja razumjeli, što sam predlagao? Čelični valjak...« »Luk i voda!« obrecnu se Cavor. Prestadosmo razgovarati. Neko je vrijeme Cavor držao isprekidani monolog, od kojega međutim nisam pos‐ www.balkandownload.org

tao mnogo pametniji. »Ako su je našli«, započe, »ako su je našli... što li će učiniti s njom? Eto, to se pita sad! I možda je to sada najvažnije. Bilo kako bilo, ništa o njoj ne će razumjeti. Kad bi se razumjeli u takve stvari, već bi odavna došli na Zemlju. Je li tako? A zašto i ne bi? Nešto bi bili poslali... Takvu priliku ne bi propustili. Ne! No oni će pretražiti sferu. Očito je, da su i razumna i radoznala bića. Pregledat će je – ući unutra – igrati se sa pucetima. I – odeee!... A to bi za nas značilo – da nam ostatak života valja provesti na Mjesecu! Neobična stvorenja, neobično znanje...« »Što se tiče neobičnog znanja...!« i nisam više imao riječi. »Slušajte, Bedforde«, prihvati Cavor. »Pošli ste na tu ekspediciju od svoje volje.« »Rekoste mi – ’nazovite to – naučno istraživanje.’« . »U naučnim istraživanjima uvijek postoje opasnosti.« »Pogotovo kada se čovjek prihvaća takva posla goloruk, bez oružja, i ne računajući sa svim mogućnostima.« »Bio sam tako zaposlen oko sfere. Ta je stvar sunula na nas i zanijela nas.« »Zanijela mene – htjedoste valjda reći.« »I mene, baš kao i vas. Kako sam mogao slutiti, kada sam se počeo baviti moleku‐ larnom fizikom, da će me ta stvar najposlije dovesti ovamo – i taman ovamo?« »Sve to dolazi od tih prokletih prirodnih znanosti!« ražestih se. »To su prave prok‐ letije. Sređnjevjekovni svećenici i inkvizitori bili su u pravu, a svi moderni imaju kri‐ vo. Čovjek se pača u tu prokletu znanost, a ona mu pruža neke poklone. Ali čim ih primi, ona ga sasvim neočekivano smlavi, satre u prah. Stare strasti i nova oružja: – sada mu ruši crkvu, sad opet prevratnički ruši njegova socijalna naziranja, ili ga pak zavitla i ponese u jalovu pustoš i bijedu!« »Bilo kako mu drago, sada nema smisla da se sa mnom prepirete. Ovi stvorovi – ovi Seleniti – nazovite ih kako hoćete – okovali su nam i ruke i noge. Do vas stoji, u kakvu ćete raspoloženju sve to trpjeti, ali – otrpjeti morate... Nas još čekaju iskušenja, gdje će nam ustrebati sva naša hladnokrvnost.« Zašutio je, kao da očekuje moje odobravanje. No ja sam se durio.: »Dobijesa i ta vaša znanost!« »Problem je u sporazumijevanju. Bojim se, da će geste biti različite, pa ne ćemo ni‐ šta postići – na primjer ukazivanjem na neke predmete. Osim ljudi i majmuna ne postoje bića, koja bi ukazivanjem na predmete mogla nešto objasniti.« Ta mi se tvrdnja pričini i suviše neosnovanom, te planem: »Gotovo svaka životinja pokazuje na predmete očima ili nosom.« Cavor razmišljaše o tomu, i naposljetku reče: »Da, a mi toga ne činimo. Postoje takve razlike! O, takve razlike!« »Moglo bi se... Ali kako da ja to znam? – možda – govorom! Oni se glase nekim

zvucima, onim dudukanjem i pištanjem. I ja ne znam, kako bismo ih u tome opona‐ šali. Je li to njihov govor? Možda imaju druga čula i druge načine saopćavanja. Na‐ ravno, oni su razumna bića, a mi također – te mora biti nešto zajedničko među nama. Tko zna, do koje bi nam mjere pošlo za rukom da se s njima sporazumijemo?« »Oni se više razlikuju od nas«, rekoh, »negoli najneobičnije životinje na Zemlji. Ta je traga od drugoga tijesta. Koja nam korist od takvih razgovora?« Cavor se zamisli. »To ja ne uviđam. Gdje god ima razumnih bića, tu mora biti i nešto zajedničko – pa makar se ta bića razvila i na različitim planetima. Razumije se, kad bi to bilo pitanje instinkta – te oni ne bi ili mi ne bismo bili ništa drugo do životi‐ nje...« »A jesu li oni što drugo? Meni se čini, da su mnogo sličniji mravima, što hodaju na stražnjim nogama negoli ljudskim bićima, a kome je ikada uspjelo da nađe neki način sporazumijevanja s mravima?« »Ali oni strojevi – pa odjeća! Ne, ne, Bedforde, ja se ne slažem s vama. Razlika je, doduše, velika...« »Nepremostiva.« »Sličnost je mora premostiti! Sjećam se, kako sam nekoć čitao neku brošuru po‐ kojnog profesora Galtona o mogućnosti komunikacije između pojedinih planeta. U ono vrijeme mi se, nažalost, nije činilo vjerojatnim, da bi mi to ikada mogio poslužiti, pa se bojim, da toj brošuri nisam posvećivao dovoljno pažnje, a sada bi mi ono zna‐ nje baš dobro došlo! Ali... Hajde da vidimo! Zamisao mu bijaše u tome, da treba započeti s onim temeljnim istinama, koje mo‐ raju biti poznate svim inteligentnim bićima, i te istine moramo uzeti za bazu. Da poč‐ nemo s osnovnim principima geometrije. Predlagao je, da uzmemo jedan od onih os‐ novnih Euklidovih poučaka, te da pomoću njegove konstrukcije dokažemo, da nam je ta istina poznata; da dokažemo, na primjer, da su kutovi na bazi istostraničnog tro‐ kuta jednaki, a ako se produže oba jednaka kraka, da su i kutovi jednaki; ili: da je kva‐ drat nad hipotenuzom pravokutnog trokuta jednak zbroju kvadrata nad obim kateta‐ ma. Prikazujući zorno tu taj način svoje poznavanje tih stvari, mi bismo time ujedno pokazali, da smo razumna bića... No, recimo, kad bih ja... pomoću ovlažena prsta na‐ crtao tu geometrijsku figuru, ili je makar samo u zraku nacrtao...« Cavor je zašutio, a ja sam premišljao o njegovim riječima. Neko me vrijeme svega zaokupila ta mahnita nada u mogućnost saopćivanja i sporazumijevanja s tim sablas‐ nim bićima. Onda ponovo ovlada mnome bijesni očaj, koji je donekle bio posljedica moje iscrpenosti i jadnog fizičkog stanja. Iznenada i vrlo živo izbilo mi pred očima, kako je sve ono, što sam ikad učinio, strahovito ludo. »Magare«, rekoh, »o magare, neizmjerno magare... Čini se, da sam zato tu, da trčkaram naokolo i činim gluposti... Zašto smo ikad napustili sferu?... Skakućemo ovdje po mjesečevim kraterima – u po‐ www.balkandownload.org

trazi za nekim patentima i koncesijama!... Da smo imali barem toliko pameti, te pri‐ vezali rupčić o motku – kao znak, gdje smo ostavili sferu!« Prekinuh se kipteći od bijesa. »Jasno je«, produži Cavor svoje razlaganje, »da su oni inteligentni, a neke stvari možemo naprosto pretpostaviti. Kako nas nisu na mjestu usmrtili, bit će da u njih ima osjećaja samilosti. Samilosti, da! – ili na svaki način samosavlađivanja. Možda žele i – da saobraćaju s nama. Možda će nam doći ususret. Pa ova tamnica, pa dojam koji smo imali od njena čuvara! Pa ti okovi! Sve to pokazuje visoki stepen inteligenci‐ je...« »O nebesa!« uskliknuh, »da sam samo dvaput bolje promislio! Dva sudbonosna koraka – jedan za drugim. Prvi put – nasumce, i drugi put – nasumce. Ali sve je to zbog povjerenja, što sam ga imao u vas. Zašto nisam ostao kod svoje drame? Toj ra‐ boti bijah dorastao. To bijaše moj svijet i moj život, za koji sam bio stvoren. Mogao sam završiti svoju dramu. Siguran sam... bijaše to dobar komad. Scenarij je, takoreći, bio već gotov. I tada... Zamislite samo! Skok na Mjesec! Ustvari – odbacio sam svoj život! Ona starica u krčmi blizu Canterburyja imala je više pameti.« Pogledav gore, zašutjeh usred rečenice. Mrak se pršio pred ponovnim nadiranjem one modrikaste svjetlosti. Vrata se otvarahu, nekoliko je Selenita nečujno ulazilo u prostoriju. Nijemo sam zurio u njihova groteskna lica. A onda mi se nelagodni osjećaj neobičnosti mahom prometnu u živo zanimanje. Primijetio sam, da su prva dvojica nosila neke zdjele. Naši intelekti dakle imaju ba‐ rem jednu elementarnu – potrebu, koju uzajamno mogu razumjeti. Te su zdjele bile od nekog metala, kao naši okovi, a izgledale su tamne u toj modrikastoj rasvjeti; a svaka je sadržavala neke bjelkaste fragmente. Sva ona maglovita bol i sav jad, što me tištio, sve se to smanji i skupi u oblik – gladi. Očima kurjaka šibao sam po tim zdjela‐ ma. Činilo se, da na kraju tih ruku, od kojih se jedna pružala prema meni, nije bilo šaka, već neka izraslina s palcem, nalik na vršak slonovske surle. Tkivo one tvari u zdjeli bijaše bjelkastosmeđe boje –. otprilike kao komadi hladna souf léa, a mirisala je na gljivu. Sudeći po rasporenoj tjelesini mjesečeva teleta, koju smo malo kasnije vidjeli, uvjeren sam, da je to moralo biti meso od mjesečeva teleta. Ruke mi bijahu tako čvrsto sputane, da sam jedva uspio dosegnuti zdjelu, no kada oni vidješe, koliko se naprežem, dvojica od njih vrlo spretno popustiše zavojak na li‐ sičinama, što su mi stezale ručni zglob. Njihove šake, nalik na ticala, osjećao sam na svojoj koži kao nešto mekano i hladno. Odmah dograbih jedan zalogaj te hrane, koja bijaše isto tako mlohava kao što su bile i sve druge organske tvari na Mjesecu; imala je ukus oblate ili odvugnuta baisera, a ni u kojem slučaju ne bijaše neugodan. Uzeh još dva zalogaja. »O, kako mi je to bilo potrebno!« rekoh, otkinuvši još mnogo veći komad.

Neko smo vrijeme jeli bez i najmanjeg traga samosvijesti. Jeli smo, a odmah smo zatim i pili, kao skitnice u pučkoj kuhinji. Nikada prije ni poslije toga nisam bio tako strašno gladan, i da sve to nisam doživio, nikada ne bih povjerovao, da sam u onoj duševnoj potištenosti, četvrt milijuna milja udaljen od našega pravog svijeta, sve to mogao pojesti – dok su me opkoljavala, promatrala i doticala me grotesknija i neljud‐ skija bića, nego što nam se pojavljuju u mori. Stajali su oko nas i gledali nas, pokadšto izvijajući neko prigušeno letimično cvrkutanje, kojim su se, po mome mišljenju, slu‐ žili mjesto govora. A kada bi me dotakli, ni žmarci me ne bi podilazili. I pošto je mi‐ nula ona prva i najžešća pohlepa za jelom, te sam utolio glad, primijetio sam, kako se i Cavor bio naklopio na jelo s istom bestidnom halapljivošću baš kao ja. www.balkandownload.org

Trinaesto poglavlje POKUŠAJI SPORAZUMIJEVANJA Pošto smo konačno završili s jelom, Seleniti nam opet čvrsto sputaše ruke, a onda nam razriješiše lance na nogama, te ih nanovo namjestiše, tako da smo se bar donekle mogli kretati. Zatim skinuše lance, kojima smo bili vezani oko pasa. Da bi sve to izve‐ li, bilo je potrebno da ne budemo sputani lancima, već slobodni, a pritom bi se poko‐ ja od tih čudnovatih glava tu i tamo približila mome licu, a poneka ruka-hvataljka dotakla bi se moje glave ili zatiljka. Ne sjećam se, da sam tada osjećao ikakva straha, ili da mi se njihova blizina gadila. Povodeći se za svojim nepopravljivim antropomor‐ fističkim osjećajima, mislim, da smo zamišljali, kako oni pod tim obrazinama imaju ljudske glave. Koža, kao i sve ostalo, izgledala je nekako modrikasto, no to se ima pri‐ pisati onoj rasvjeti, a osim toga bila je kruta i sjajna, baš kao krilo kukca, a ne vlažna ili dlakava, kakva bi morala biti u kralješnjaka. Tjemenom šljema protjecala je brazda, zasađena bjelkastim bodljama, narogušenim uzdlaku, a još mnogo veća brazda okru‐ živala im oči. Selenit, koji je mene razvezivao, služio se – i ustima. »Čini se, da nas puštaju na slobodu«, reče Cavor. »Ne zaboravite, da smo na Mje‐ secu! Nemojte da učinite kakvu naglu kretnju!« »Hoćete li pokušati s onom svojom geometrijom?« »Ako mi se pruži prilika. No možda će oni učiniti prvi korak.« Mi smo strpljivo čekali, a pošto su Seleniti završili svoje pripreme, ustuknuše pred nama i kao da su nas promatrali. Rekao sam ’kao da’, jer kako su im oči bile usađene postrance, bilo je baš tako teško pogoditi kamo gledaju, kao da imaš pred sobom ko‐ koš ili ribu. Razgovarali su međusobno glasovima, nalik na svirku frule, koje mi ne bi bilo moguće ni oponašati ni definirati. Vrata su se za našim leđima još jače otvorila, a kada sam se ogledao, opazim u pozadini nejasan širok prostor, gdje se sjatila prilična gomila Selenita. Naizgled bijaše to čudna i šarena gomila. »Da li žele, da oponašamo njihove glasove?« upitah Cavora. »Ne vjerujem, da to žele«, na to će on. »Čini mi se, da oni kušaju da nam nešto objasne.« »Ne znam što da mislim o njihovim gestama. Vidite li onoga, koji ima toliko muke sa svojom glavom, kao čovjek, kojega davi preuski okovratnik?« »Hajde da mašemo glavom prema njemu.«

Učinili smo to, no pošto smo se uvjerili, da time ništa nismo postigli, uznastojali smo da imitiramo kretnje samih Selenita, i to kao da ih je zanimalo. Svakako su sada svi činili iste kretnje. No budući da to nije vodilo ni do čega, najposlije odustasmo, a i oni se toga okaniše i, pijučući, kao da zapodješe živu raspravu među sobom. Tada je‐ dan od njih, koji bijaše mnogo manji i deblji od ostalih, a usta mu bijahu naročito ve‐ lika, mahom čučnu do Cavora, namjesti ruke i noge u isti položaj kao Cavor, čije su ruke i noge bile u okovima, a onda spretno skoči na noge. »Cavore«, viknuh, »htjeli bi, da ustanemo!« Cavor je, zinuvši, zurio u mene, te mi dade za pravo: »Pa, naravno!« Poslije mnogo previjanja, uzdisanja i roktanja, jer su nam ruke bile sputane, te‐ škom nam mukom uspije da se osovimo na noge. Seleniti nam se maknuše s puta, da bismo mogli izvoditi svoje kao u slona nespretne kretnje, te su se naoko još rječitije rascvrkutali. Tek što smo ustali, priđe nam onaj zdepasti Selenit, potapša nas po licu pipaljkama, te pođe prema otvorenim vratima. I to bijaše dosta jasno, te pođosmo za njim. Vidjeli smo, da su ona četiri Selenita, što su stajali u vratima, mnogo veći od os‐ talih, a isto tako odjeveni kao oni, koje smo gledali u krateru; imali su naime okrugle, pri vrhu u šiljak izduljene šljemove, i oklope u obliku valjka, a svaki je držao u ruci ostan sa zaštitnim obrubom na dršku, načinjenim od iste kovine potmula sjaja, od koje bijahu i one zdjele izrađene. Kada smo iz naše prostorije ulazili u pećinu, iz koje je prodirala modrikasta svjetlost, ona četvorica, dvojica sa svake strane, uzeše nas među se. Dojam, što ga je ta spilja učinila na nas, nismo primili u jedan mah. Kretnje i drža‐ nje Selenita, koji su nas neposredno okružavali, iziskivali su svu našu pažnju, a usto smo se morali još i usiljavati da kontroliramo svaku svoju kretnju, da prevelikim ko‐ racima ne prestrašimo sebe i svoje pratioce i da ih ne uznemirimo. Pred nama hodao je onaj zbijeni stvor, koji je riješio problem, kako da nas digne na noge, a po njego‐ vim gestama, koje su nam se sada pričinjale sasvim razumljivim, pozivao nas, da ga slijedimo. Njegovo se njuškasto lice okretalo čas jednome čas drugome od nas brzi‐ nom, koja je očigledno značila zapitivanje. I to je neko vrijeme, kako rekoh, iziskivalo svu našu pažnju. Ali naposljetku ipak svrnusmo pozornost velikoj prostoriji, koja je tvorila pozadi‐ nu scene, gdje smo se kretali. Pokazalo se, da je barem jedan velik dio bučnih šumo‐ va, što su nam punili uši, otkako smo se probudili iz one zamrlosti prouzrokovane pečurkom, dopirao od silesije strojeva u punom pogonu, kojih su se leteći i zavitlani dijelovi nejasno razabirali nad glavama i između tjelesa Selenita, koji su oko nas ho‐ dali. A nije samo ona mreža tonova, koja kao da sapinjaše čitav zrak, izvirala iz toga mehanizma, već također i ona čudnovata modra svjetlost, što je prosijavala čitavo to mjesto. Smatrali smo za prirodno, da podzemna spilja bude umjetno osvijetljena; pa www.balkandownload.org

čak i sada, kad mi je ta činjenica bila živo pred očima, nisam posve jasno shvatio nje‐ nu važnost, dok čas zatim nije ponovo zavladao mrak. Smisao i konstrukciju toga go‐ lemog aparata ne mogu objasniti, jer ni jedan od nas dvojice nije saznao, čemu služi i kako radi. Iz njegova središta iskakivale su uvis glomazne metalne poluge jedna za drugom, a njihove su glave opisivale krivulju, što se meni pričinjala paraboličnom. A kad bi se te poluge uspele do svoje najviše točke, svaka bi od njih izbacila krak, nalik na ruku što mlatara oko sebe, te zaronila u okomiti valjak, što bi ga u isti mah pori‐ nula dolje. Oko toga kretali se sitni likovi služnika, što su nekako drukčije izgledali nego ona bića pored nas. Kad bi jedna od onih triju uzvitlanih ruku stroja zaronila, odjeknuo bi zveket, a zatim rukanje, a iz okomitoga valjka previrala bi ona svjetlosna materija, koja je osvjetljavala prostor; prelijevala bi se kao mlijeko iz zakipjela lonca i blistavo kapala dolje u kotao svjetlosti. Bijaše to hladna svjetlost, neka vrsta fosfores‐ centna sjeva, samo neizmjerno blještavija; a iz kotlova, u koje je uvirala, protjecala je spiljom u poprečnim vodovima. Bum, bum, bum, bum udarale su leteće ruke tajanstvenog aparata, a svjetlosna materija pištala je i točila se mlazom. Ispočetka nam se ta stvar pričinjala samo pogo‐ lemom i dosta blizu nas; no onda vidjeh, kako su Seleniti na njoj izgledali tako neiz‐ mjerno majušni, te mi dopre do svijesti sva ta ogromnost prostora i stroja. Sada sam s novim strahopočitanjem sa tog stroja pogledavao u lica Selenita. Stadoh, te i Cavor stade, i zagleda se zapanjeno u to gromoglasno čudo od stroja. »Ta to je upravo čudesno!« zadivljeno ću ja. »A čemu služi?« Cavorovo modrom svjetlošću obasjano lice izražavalo je mnogo razumijevanja i poštovanja. »To ne bih ni u snu mogao zamisliti! Pa te su stvari... Ljudi takvo što do‐ ista ne bi mogli načiniti! Pogledajte samo te ruke: da li se one pokreću pomoću spoj‐ nih poluga?« Onaj je debljko pošao nekoliko koraka dalje, a da nas nije ni pogledao. Zatim se vratio i postavio se između nas i orijaškoga stroja. Izbjegavao sam njegov pogled, jer sam nekako naslućivao, da će nam glavom dati znak da krenemo dalje. Uputio se pravcem, kojim je želio da i mi pođemo, okrenuo se i kvrcnuo nas po licu, ne bi li tako našu pozornost svratio na sebe. Cavor i ja se pogledasmo. »Ne bismo li mu mogli pokazati, da nas taj stroj zanima?« upitah. »Mogli bismo«, odvrati Cavor. »Pokušat ćemo.« Obrati se našem vodiču, osmjeh‐ ne se, pokaže na stroj, jedamput, pa još jednom, pokaže na svoju glavu, pa opet na stroj. Stvorivši neke posve nelogične zaključke, on kao da je mislio, da će, natucajući engleski, svoje geste učiniti razumljivijim, te poče štrbecati: »Ja gledati njega. – Ja nje‐ ga mnogo misliti.« Časak kao da su Seleniti odustali od svoje želje, da nastavimo s njima put. Zgleda‐

še se, njihove se neobične glave okretahu tamo-amo, iz usta im prokulja cvrkut, brz i živahan. Zatim jedan od njih, neki dugonja, koji je osim obvoja na nogama – kao u ostalih – bio zaogrnut i nekakvim plaštom, obvije svoju na surlu nalik ruku Cavoru oko pasa, te ga blago povuče za našim vodičem, koji je opet pošao ispred nas. Cavor se opirao. »Pa mogli bismo već sada pokušati da se sporazumijemo. Možda misle, da smo neka nova vrsta životinja, nekakva mjesečeva telad! Neobično je važno, da već od samoga početka pokazujemo neki intelektualni interes.« I on stade žestoko tresti glavom. »Ne, ne«, nastavi da natuca, »Ja jednu minutu ne dolaziti s vama. Ja gledati stroj.« »Nemate li kakav geometrijski poučak pri ruci, koji biste im mogli pokazati u vezi sa strojem?« predložih mu, dok su se Seleniti opet dogovarali. »Možda neki parabolični..« prisjećao se Cavor. Tada krikne u sav glas te đipne uvis šest stopa ili više! Jedan od one četvorice mjesečnjaka ubo ga je ostanom! Uz prijeteću gestu okrenuh se naglo prama onom kopljaniku, te on ustuknu. Oči‐ to je to kao i Cavorov iznenadni krik i skok sve Selenite iznenadilo. Jednako okrenuti prema nama, hitro se povukoše. Trenutak, ali jedan od onih, koji kao da traju čitavu vječnost, stajasmo tu kao oličenje bijesa i protesta, u rastrganom polukrugu tih ne‐ ljudskih bića. »Ubo me je!« reče Cavor preneraženo. A ja mu odgovorih: »Vidio sam!« »Dobijesa!« obrecnuh se na Selenite, »to ne ćemo trpjeti! Dođavola, za koga nas vi držite?« Svrnuh pogledom brzo nalijevo i nadesno. Vidio sam kako kroz tu modru spiljsku divljinu iz daleka juri prema nama još nekoliko Selenita; bili su snažni i vitki, a jedan je od njih imao veću glavu od ostalih. Spilja se pružala u daljinu, sa sve nižim stro‐ pom, gubeći se u svim pravcima u tami. Sjećam se svoda, koji kao da se uleknuo pod teretom silnih pećina, koje su nas zasužnjile. Odavle nikud u slobodu – nikud u slo‐ bodu! Ozgo, ozdo, odasvud zjapilo je nepoznato, a pred nama – bespomoćnim ljudi‐ ma – ispriječili se ovi neljudi s kopljima i nerazumljivim gestama. www.balkandownload.org

Četrnaesto poglavlje VRTOGLAVI MOST Samo časak potraja ta neprijateljska stanka. Vjerujem, da smo i mi i Seleniti na br‐ zinu nešto smišljali. Najjače me se doimalo to, da nije bilo ničega, o što bih se mogao oduprijeti leđima, te da sam znao da nam ne gine da budemo opkoljeni i usmrćeni. Naša mahnita ludost, što se sada nalazimo ovdje, lebdjela je nada mnom u vidu gole‐ ma crna prijekora. O, zašto sam ikada krenuo na tu ludu fantastičnu ekspediciju? Cavor priđe k meni te me uhvati za ruku. Blijedo i prestravljeno lice izgledalo mu je sablasno u toj modroj rasvjeti. »Ništa ne možemo učiniti«, reče. »Pogriješili smo. Ništa ne razumiju. Moramo poći s njima – kao što žele.« Spustim pogled na nj, a onda pogledam u gomilu Selenita, koji su došli u pomoć svojim drugovima. »O, da su mi ruke slobodne...« »Sve je uzalud«, bez daha će Cavor. »Da, sve je uzalud.« »Pođimo, dakle, s njima.« I on se okrenu i povede nas u pravcu, što su nam ga oni pokazivali. Povedoh se za njima, nastojeći da izgledam što pokorniji i opipavajući lisičine na ručnim zglobovima. Sva je krv u meni bila uskipjela. Ništa više nisam vidio od spilje, ma da je, čini se, dosta potrajalo prije no što smo prošli kroz nju; ili sam nešto i vidio, ali sam – još dok sam gledao – opet sve zaboravljao. Držim, da su mi sve misli bile uperene na lance i na Selenite, a osobito na one sa šljemovima i ostanima. Isprva su hodali usporedo s nama i u doličnoj udaljenosti, no domala ih pretekoše druga troji‐ ca, na što su se opet oni prvi približavali, sve dok nam nisu došli na dohvat ruke. Kad mi se približiše, nešto me štrecnu, kao konja podbodena ostrugom. Onaj omanji de‐ žmekasti Selenit hodao je najprije nama zdesna, no zatim je ponovo stupao ispred nas. Kako mi se čvrsto zasjekla u mozak slika toga okupljanja: ravno preda mnom po‐ tiljak Cavorove pogurene glave i kao pod pritiskom tuge upala ramena; bezizražajno lice našega vodiča, koje bi se svako malo vremena kao jednim trzajem okretalo k nama; pa sa svake strane od nas po jedan od onih kopljanika, budni stražari, iako ra‐ zjapljenih usta – kao dva monokroma 4 u plavom. I najposlije, sjećam se i jedne po‐

tankosti; koja nema veze s našim osobnim zbivanjem, a to je, da je neka vrsta žlijeba prosijecala spiljsko tlo duž kamenite staze, kojom smo odmicali naprijed, a bio je pun one svijetlomodre blještave materije, što je izvirala iz grdosijskog stroja. Prolazio sam tik pored nje, te mogu posvjedočiti, da iz nje nije izbijala ni najmanja čestica topline. Sjala se jasnom svjetlinom, pa ipak, niti je bila toplija niti hladnija od bilo čega u spi‐ lji. Din-dan, din-dan – upravo smo prolazili ispod polugâ drugoga golemog stroja, koji je grdno glomotao, te smo tako najposlije dospjeli do velikog tunela (u kojem smo čuli čak i tap-tapanje svojih neobuvenih nogu), a koji je osim one niti modre svjetline, što je nama zdesna kapkala, bio potpuno neosvijetljen. Sjene naših tijela i onih Selenita poskakivale su kao divovske smiješne i nakazne sablasti po nepravilnim tunelskim stijenama i po svodu. Svakoga trena zabljesnuli bi kristali kao dragulji po zidovima tunela, a tu i tamo proširivao bi se tavnik u sigastu spilju ili bi se račvao u ogranke, što su se gubili u mraku. Čini se, da smo dugo hodali niz taj tunel. Kap-kap, točio se tiho tanki mlaz žitke svjetlosti, a naši koraci i njihova jeka neskladno su odjekivali trap-trap, tup-tup. Sve su mi se misli skupljale oko veriga. Kad bi mi uspjelo da jedan zavojak odvrnem ova‐ ko, a drugi zakrenem onako... Kad bih to pokušao vrlo oprezno i polako, da li bi oni primijetili, kako izvlačim zglavak iz olabavjela zavojka? I što bi oni učinili, da to primijete?« »Bedforde«, tada će Cavor, »spuštamo se. Što dalje to dublje«. Njegova me primjedba trže iz mračnih misli. – »Da su nas htjeli ubiti«, nastavi Ca‐ vor, zaostajući, da dođe u isti red sa mnom, »nema razloga, zašto to već prije ne bi učinili.« »Ne, nema doista«, priznadoh. »To je istina.« »Ne razumiju nas«, produži Cavor, »te misle, da smo neke čudne životinje, možda divlja pasmina mjesečeve teladi. Tek onda, kada nas budu bolje razgledali, počet će vjerovati, da smo razumna bića...« »Kada im nacrtate one geometrijske probleme«, priklopili. »Da, možda.« Tako smo neko vrijeme kaskali dalje. »Znate«, proslijedi Cavor svoju misao, »možda ovi Seleniti pripadaju nekoj nižoj vrsti.« »Suludi vrazi!« psiknuh jetko, gledajući u njihova lica, koja su izazivala bijes. »Ako otrpimo sve ono što nam nanose...« »Nema nam druge moramo otrpjeti«, otpovrnuh ja. »Možda ima i manje tupoglavih. Mi se sada nalazimo tek na izvanjskoj granici nji‐ hova svijeta. Bit će da put vodi dolje, sve dublje i dublje, kroz pećine, hodnike i tune‐ www.balkandownload.org

le, pa sve do mora – na stotine milja duboko.« Njegove mi riječi skrenuše misli na onu čitavu milju samih pećina i tunela, što nam sada već leže nad glavom, i kao da sam mahom osjetio teret koji mi se svalio na pleći. »Sve dalje od sunca i zraka«, rekoh. »Ta već rudnik, koji leži samo milju ispod površine Zemlje, bio bi zadušljiv!« »Tu svakako nije zadušljivo, pa zacijelo postoji – sistem ventilacije! Bit će da uz‐ duh sa zamračenog dijela Mjeseca puše prema onoj strani, koja je obasjana suncem, te ondje izvire sva ugljična kiselina i hrani biljke. Kroz taj tunel, na primjer, pirka gore svjež povjetarac. To mora da je čudesan svijet! >To nam dokazuje i ovaj rov i oni strojevi...« »... i koplja!« priklopih. »Ne zaboravite koplja!« Neko je vrijeme hodao malko ispred mene. »Pa i koplja...« zamišljeno će Cavor. »Pa?« »Isprva sam se ljutio. Ah – možda bijaše potrebno da pođemo, dalje. U njih je drukčija koža, a vjerojatno imaju i posve drugačije živce. Možda nisu razumjeli našu odbojnost – upravo kao što ni stanovnik Marsa ne bi razumio, kad bismo ga, po na‐ šem ljudskom običaju, gurkali u rebra.« »Neka se samo čuvaju, da ne bi tko od njih mene munuo u rebra!« »Zatim, što se tiče geometrije... njihovo se shvaćanje možda razlikuje od našega. Oni počinju s elementima života, a ne s elementima misli: – hrana, prisila, bol. Služe se osnovnim pojmovima.« »O tome nema sumnje«, na to ću ja. Nastavio je da priča o neizmjernom i čudesnom svijetu, u koji nas dovedoše. Malo pomalo postade mi jasno po njegovu glasu, da čak ni sada još ne očajava zbog naših izgleda, što ćemo morati sve dublje silaziti u tu neljudsku planetsku jazbinu. Njegove su se misli kretale oko strojeva i bavile se otkrićima, isključujući tisuću mračnih pre‐ dodžaba, koje su mene salijetale. Ne kažem, da se on ma čime od svega toga htio ko‐ ristiti – ne, samo je želio sve to upoznati.« »Tu nam se napokon«, proslijedi on, »pružaju silne mogućnosti. Tu se sastaju dva svijeta. Što li ćemo tu sve vidjeti? Zamislite samo, što se tu pod nama nalazi!« »Ako rasvjeta ne bude malko bolja, ne ćemo baš mnogo vidjeti«, otkosih mu na to. »To je samo izvanjska kora. A tu dolje... ako se i nadalje bude sve razvijalo u tako velikim razmjerima... tu će biti svega! Da li primjećujete, koliko se razlikuju jedni od drugih? Kada se vratimo, imat ćemo što pričati!« »Neka rijetka zvjerka«, rekoh mu na to, »mogla bi se time tješiti, kad je dovedu u zoološki vrt... No iz toga ne proizlazi, da će nam oni sva ta čudesa pokazati.« »Kada vide, da smo razumna bića«, razveza Cavor, »zaželjet će da sve saznaju o

našoj Zemlji. Pa sve da u njih nema nekih plemenitijih naklonosti, ipak će nas pouča‐ vati, e da bi sami nešto naučili... A koliko toga moraju oni znati, što mi ni u snu ne možemo zamisliti!« I on se i dalje upuštao u nagađanja, što bi sve oni mogli znati, o čemu se na Zemlji nikada nije ni nadao da bi ikada mogao doznati; mudrovao je i premišljao, dok mu je na koži već zjapila rana od ostana! Mnogo toga, što je rekao, već sam i zaboravio, bu‐ dući da sam svu svoju pažnju posvećivao činjenici, da se tunel, kojim smo se spuštali, sve više širi. Sudeći po uzduhu, kao da smo se približavali nekom golemom prostoru, ali koliki je uistinu velik, to ne bismo mogli reći, jer nije bio rasvijetljen. Onaj uski potočić svjetlosti protjecao je sve tanjim mlazom i gubio se negdje daleko pred nama. Odjednom nam s obiju strana iščeznuše stijene, i ništa se nije moglo vidjeti, nego sta‐ za pred nama i žuborkavo koritašce, kroz koje je brzala plava fosforescencija. Likovi Cavora i Selenita, koji nas je vodio, odmicali su preda mnom; dijelovi njihovih nogu i glava, što su bili okrenuti prema potočiću, ocrtavahu se jasno i svijetlomodro, dok su im oni dijelovi tijela, što sada više nisu bili osvijetljeni odsjevom s tunelskih zidova, uranjali u tamu, koja je s onu stranu nadirala. Ne potraja dugo, te primijetih kako se približujemo nizbrdici, jer je modroga po‐ točića najedamput nestalo. I već slijedećeg trenutka kao da smo se prikučili rubu. Svjetlosni se mlaz časak ve‐ rugao kao da oklijeva, a zatim se rušio nizdol. Rušio se tako duboko, da je odjek nje‐ gova pada za nas bio izgubljen. Duboko dolje vidjesmo neki modrikasti sijev, sličan modrikastoj sumaglici. A tama, iz koje je istjecao mlaz, posta pusta i crna, samo što je s ruba pećine stršilo nešto nalik na brv, što se pruža u dalj, blijedi i sasvim iščezava. Iz ponora zapuhivahu nas valovi topla uzduha. Načas Cavor i ja stadosmo što smo mogli bliže rubu, zavirujući u modrikasto osjenčan ponor. No onda me naš vodič potegnu za ruku. Zatim me opet pusti i pođe do kraja brvi, okrećući se prema nama. A kad je vidio, da ga promatramo, opet se okrenu te pođe dalje po njoj; hodao je tako sigurno, kao da se kreće po čvrstom tlu. Trenutak jedan još smo jasno razabirali njegov lik, no onda se taj razlije u modru mrlju, i nestade ga u tami. Zamijetio sam, kako se iz po‐ mrčine izdiže njegova nejasna pojava. Nastade stanka. »Dakako –!« reče Cavor. Jedan od Selenita pođe nekoliko koraka prema brvi, okrene se i pogleda nas bez‐ brižno. Drugi stajahu oko nas, pripravni da nas slijede. Naš se vodič ponovo pojavi, kao da nešto očekuje. Vraćao se, da vidi, zašto nismo krenuli naprijed._ »Što je s onu stranu?« upitah. »Ne mogu dogledati.« »Preko toga ne možemo prijeći – ni po koju cijenu!« usmjelih se ja. www.balkandownload.org

»Ni tri koraka ne bih mogao učiniti po toj brvi«, izjavi Cavor, »pa čak ni onda, kad mi ruke ne bi bile vezane.« Izdužena lica pogledasmo se zapanjeno. »Sigurno ne znaju što znači, kad čovjek osjeća vrtoglavicu«, potuži se Cavor. »Nikako nije moguće da hodamo po toj letvi.« »Mislim, da njihov vid nije kao naš. Promatrao sam ih. Ta znaju li oni, da je sve to za nas naprosto crno? Kako da im to objasnimo?« »Bilo kako, ali mi im to moramo objasniti.« Držim, da smo sve to rekli s malo neizvjesne nade, da će nas Seleniti ipak nekako razumjeti. Znao sam posigurno, da je sada trebalo samo nekog objašnjenja. No kada sam pogledao njihova lica, uvidio sam, kako nikakvo objašnjenje nije moguće. I ma da smo donekle nalikovali jedni na druge, baš ovdje se pokazalo, da su oprečnosti iz‐ među nas nepremostive. Bilo kako bilo, ja nikako nisam kanio da prijeđem preko te letve. Naglom kretnjom izvukoh ručni zglavak iz onog olabavjeloga lančanog zavojka te stadoh zglobove obiju ruku zakretati na suprotne strane. Bio sam najbliži do mos‐ ta, i dok sam se tako baktao, dvojica Selenita uhvatiše me te me lagano povukoše na‐ prijed. Žestoko potresem glavom. »Ja ne ići«, rekoh, »ništa koristiti. Vi me ne razumjeti.« I još jedan Selenit stade me gurati, i tako me prisiliše da pođem naprijed. »Imam neku ideju!« usklikne Cavor, no ja sam već poznavao te njegove ideje. »Slušajte!« doviknuh Selenitima. »Samo polako! To je možda za vas sve lijepo i krasno...« Okrenuh se na petama. I zapnem kleti, jer me jedan od Selenita ubo straga osta‐ nom. Istrgnem ruke iz zahvata njihovih malih krakova, pa se okrenem onom badljonos‐ cu i kriknem: »Dođavola, upozorio sam vas, da toga ne činite! Pa od čega vi mislite da sam ja načinjen, kad me tako bodete? Ako me još jedamput dotakneš...!« Mjesto odgovora, onaj me brzo još jednom ubode. Čuo sam Cavorov glas kako me kumi i zaklinje. Mislim, da je i tada još htio, da se s njima nagodi. »Slušajte, Bedforde«, vikaše on, »dosjetio sam se nekog rješenja!« No drugi ubod badlja kao da je oslobodio neke u meni zapretane energije. U tili čas škljocnu jedna karika mojih lisičina, a u isti mah prsnuše i svi moji obziri, iz kojih smo se dotada bez otpora prepuštali na milost i nemilost ovim mjesečnjacima. Barem u tom trenutku bio sam kao pomahnitao od straha i bijesa, te nisam mislio ni na kak‐ ve posljedice. Skupiv lanac oko ruke, moja šaka sune onom kopljaniku ravno u lice... I opet se desi jedno od onih groznih iznenađenja, kakvih na tom mjesečevu svijetu ima na pretek. Moja oklopljena šaka kao da ga je mahom proburazila. Rasprsnuo se kao bonbon

ispunjen likerom. Naprosto se smrska, zgnječi i raštrcnu! Kao da sam šakom tresnuo u vlažnu otrovnu pečurku. Krhko tijelo odletje desetak metara te mekano i razlabav‐ ljeno pljusnu o tle. Sav sam se zapanjio, jer nisam vjerovao, da bi ma kakvo živo biće moglo biti tako krhko. Za trenutak bio sam sklon pomisliti, kako je sve to samo san. No odjednom sve se opet pretvori u neposrednu zbilju. Otkako sam se okrenuo, pa sve do časa, kada se Selenit mrtav srozao, kao da ni Cavor niti ostali Seleniti nisu ništa poduzeli. Svi ustuknuše od nas dvojice i sada svi bijahu na oprezu. Ova stanka činila se da traje barem sekundu nakon Selenitova pada. Bit će da su svi najprije uz‐ nastojali da shvate, što se zapravo dogodilo. »Što sad?« jeknu mi mozgom. »Što sad?« A zatim, u hipu, sve se pokrenu i uskomeša. Uvidio sam, da se moramo osloboditi lisičina, a prije no što smo to mogli učiniti, valjalo je odbiti Selenite. Okrenuh se onoj trojici oboružanih badljima. Jedan se od‐ mah džilitnu, i njegova sulica zuknu mi povrh glave, te poletje po svoj prilici u prova‐ liju iza mojih leđa. Tek što je sulica prošišala nad mojom glavom, a ja svom snagom – ravno pa na nj! Kad vidje, kako sam se zaletio, on da će u bijeg, ali ga ja svalim na tle te nogama na nj, no pritom mi se noga omače na kliskim ostacima njegova tijela, i ja se srušim. On kao da se još trzao pod mojom nogom. Dospio sam u sjedeći položaj, a modra leđa Selenita bježala su na sve strane u mrak. Na silu presavinem kariku veriga, kojima su mi gležnjevi bili sputani, te sko‐ čim na noge, s negvama u ruci. Još jedan ostan, bačen kao koplje, fijuknu pokraj mene, a ja srnem prema tami, iz koje je doletio. Zatim se okrenem Cavoru, koji je još jednako stajao u svjetlosti potočića do ponora, grčevito zabavljen svojim ručnim zglavcima i lupetajući besmislice o onoj svojoj ideji. »Sa mnom!« viknuh. »Moje ruke!« odgovori on. Pošto je tada uočio, kako se ne usuđujem da dotrčim k njemu natrag, jer bi me moji loše proračunati koraci mogli odnijeti u ponor, on sa ispruženim rukama do‐ gamba do mene. Odmah ščepah njegove lance da ih razriješim. »Gdje su?« on će bez daha. »Odmaglili su, ali će se vratiti. Džilitaju se. Kojim ćemo pravcem? « »Sve duž svjetlosti, u ovaj tunel, a?« »Dobro«, rekoh, a njegove ruke sada biše slobodne. Spustih se na koljena te se pozabavih njegovim negvama. – Šljis! – nešto pljasnu – ni sam ne znam što – te poskoči prsak iz potmula potočića i porosi nas svojim škrop‐ cem. Tamo daleko na desno zametnu se neko zviždanje i pištanje. Strgnem mu negve s nogu i gurnem mu ih u ruku. »Branite se time!« rekoh, te ne www.balkandownload.org

čekajući odgovora nagoh bježati golemim skokovima po stazi, kojom smo došli. Mo‐ rio me gadan osjećaj, da bi ta bića mogla da nam za leđima poiskaču iz tame. Bježali smo golemim poskocima, no treba da znate, da je to trčanje bilo sasvim drugačije nego na Zemlji. Na Zemlji čovjek skače te gotovo istoga časa dodiruje opet tlo; ali na Mjesecu čovjek zbog sile teže nekoliko sekunda lebdi u zraku prije nego što opet stane na noge. Usprkos našoj silnoj hitnji nama se činilo, kako pri svakom skoku nastaju velike stanke, za kojih bismo mogli brojiti do sedam ili osam. Jedan koračaj, i čovjek bi odletio uvis. Po mojoj bi se glavi vrzle svakojake misli: »Gdje su Seleniti? Hoćemo li ikada dospjeti u taj tunel? Da li me Cavor slijedi? Postoji li opasnost da mu presijeku put?« Zatim – tras! – korak bi bio dokoračen, i već bih zakoračio da učinim drugi koračaj. Vidjeh jednog Selenita kako juri ispred mene, a noge mu se micale baš kao u čo‐ vjeka na Zemlji; vidjeh kako se ogleda i kako, zaošinov ustranu, vrišti, bježeći mi s puta – u mrak. Mislim, da to bijaše naš vodič, ali nisam siguran. Još jedan golem skok, i s obiju strana ukazaše se pećinasti zidovi, a pošto još dvaput skoknuh – evo me u tunelu, gdje sam bio prisiljen da svoje korake uskladim sa niskim stropom. Tr‐ čao sam dalje do nekog zaokreta, a zatim stadoh te se okrenuh; cap-cap-cap – evo i Cavora na vidiku, koji bi pri svakom koraku zagazio u struju modre svjetlosti i posta‐ jao sve veći, sve dok nije bubnuo u mene. Stajasmo tu i držasmo se grčevito jedan drugoga. I tako nam je bar za časak uspjelo da se otarasimo svojih zarobljivača. Bija‐ smo sami samcati. Obojica smo grcali od zadihanosti. Govorili smo zasopljeno i isprekidano. »Sve ste pokvarili!« zaduha se Cavor. »Koješta!« otkosih mu. »Ili ta bježanija ili smrt – nije bilo druge.« »A što ćemo sada?« »Sakriti se.« »A kako?« »Pa dosta je mračno?« »Ali gdje?« »Tu gore, u jednoj od tih pokrajnih spilja.« »A onda?« »Razmisliti o svemu.« »U redu – pođimo!« Krenuli smo dalje, te ubrzo stigosmo do neke mračne spilje, koja se račvala na sve strane. Cavor je hodao naprijed. Oklijevao je, a zatim izabere neko crno grotlo, koje mu se učinilo kao dobro skrovište. Uputi se onamo, ali se još jednom okrene. »Mračno je«, reče. »Vaše će nam noge i stopala svijetliti. Sasvim ste mokri od one svjetlosne tvari.«

»Ali...« Zabučili šumovi, a osobito je jedan, nalik na tutnjavu gonga, dolazeći iz glavnog tunela, sve jače odzvanjao. To je nekako strašno podsjećalo na hučnu hajku. Smjesta pojurismo prema neosvijetljenoj spilji, a dok smo trčali, put su nam osvetljavale zra‐ ke svjetlosti, što su izbijale iz Cavorovih nogu. »Sva je sreća«, dahtao sam, »što su nam izuli cipele, inače bi sve odjekivalo od topotanja naših koračaja.« I pohitasmo naprijed, ali usitnivši korake, da ne udarimo glavom o strop. Nakon malo vremena kao da smo poodmakli ispred te graje, koja je bivala sve slabija i tiša, dok nije sasvim utihnula. Stanem i pogledam unatrag. Čuo sam bat Cavorovih nogu u bijegu. Uto i Cavor stade. »Bedforde«, šapnu mi, »pred nama kao da se nešto svijetli.« Pogledam, ali isprva ne mogoh ništa vidjeti. Tada primijetih kako mu se glava i ra‐ mena ocrtavaju na pozadini, koja više nije bila tako mračna. Također sam vidio, kako ta ublažena tama nije modra, kao što je sva svjetlost u Mjesecu dosad bila, već nekako blijedosiva, sasvim neodređeno mutnobijele boje – boje danjega svijetla. Cavor je tu razliku primijetio isto tako brzo kao i ja, ili možda još prije nego ja, a također mislim, da ga je prožela istom ludom nadom kao i mene. »Bedforde«, šaptao je dršćućim glasom, »to svijetlo – možda je...« Nije se usudio, da svoju nadu doreče riječima. Nastade stanka. Znao sam po batu njegovih koraka, da se uputio prema onoj blijedoj svjetlosti. Slijedio sam ga, dok mi je srce uzbuđeno kucalo. www.balkandownload.org

Petnaesto poglavlje RAZLIČITA GLEDIŠTA Što smo se više približavali, svjetlost je bivala sve jača. Ne potraja dugo, te bijaše isto tako jaka kao fosforescentno svjetlucanje na Cavorovim nogama. Naš tunel se proširivao u spilju, a ona nova svjetlost bijaše na drugom kraju. Primijetio sam nešto, od čega je moje srce jače zaigralo nekom novom nadom. »Cavore«, rekoh, »to dolazi odozgo! Siguran sam, da dolazi odozgo!« Ništa nije odgovorio, već je brzo hodao dalje. To bijaše neosporno neka siva, srebrnasta svjetlost. Slijedećeg trenutka nađosmo se pod tom svjetlošću. Prodirala je kroz pukotinu u stijeni spilje, a kada sam pogled upiljio onamo, pljus! – kanu mi velika kap u lice. Trgnuh se te stadoh ustranu; pljus! – čujno pade još jedna kap na kameno tlo. »Cavore«, opet ću ja, »ako jedan od nas digne drugoga, mogli bismo doseći tu pu‐ kotinu!« »Ja ću vas dići«, odvrati i odmah me diže kao da sam malo dijete. Stavio sam ruku u pukotinu te sam vršcima prstiju napipao mali izbok, o koji sam se nekako mogao držati. Bijela svjetlina bijaše sada mnogo jasnija. Držeći se sa dva prsta, uz vukao sam se gotovo bez ikakve teškoće, premda moja težina na Zemlji iz‐ nosi preko sedamdeset kila, a zatim se uhvatih neke još više izbočine, tako da mi je uspjelo da stanem na onaj uski izbok. Uspravih se te stadoh pećinu gore opipavati: ona se pukotina širila. »Čovjek bi se mogao uspentrati«, rekoh Cavoru. »Ako vam pružim ruku, hoćete li je moći dohvatiti?« Zatisnuo sam se između oba zida pukotine, upro koljenom i nogom o izbok, te is‐ pružio ruku. Nisam vidio Cavora, ali sam čuo šuškanje njegovih pokreta, kada je čuč‐ nuo da poskoči. I – hop! – već je visio o mojoj ruci – a nije bio teži od kakve mačkice! Vukao sam ga gore, dok nije dosegnuo onaj moj izbok i mogao da me pusti. »Gle vraga!« rekoh, »na Mjesecu bi svatko mogao biti planinar«, te se stadoh oz‐ biljno uspinjati. Nekoliko minuta istrajno sam se verao, a onda ponovo uperim po‐ gled gore. Ona se pukotina stalno proširivala, a svjetlost bivala je jasnija. Samo... To i nije bila danja svjetlost! Slijedećega časa mogao sam razabrati, što je – i najradije bih glavom lupao o stije‐ nu. Ugledah samo nejednaku kosinu, na kojoj je nicala čitava šuma malih, na tučkove

nalik pečurki, od kojih se svaka blistala onom ružičastosrebrnastom svjetlošću. Časak sam piljio u njihovo blago blistanje, a zatim poskočim i – među njih! Ubrao sam ko‐ jih pol tuceta te ih tresnem o stijene, a onda sjednem; a u času, kada se pomoli Cavo‐ rovo rumeno lice, stadoh se gorko smijati. »Opet je to samo fosforescencija«, rekoh, »nije potrebno da se žurimo. Sjednite i osjećajte se kao kod kuće.« I dok je njemu bujica riječi razočaranja navirala na usta, ja sam još više tih gljiva stao ubacivati u rov, kroz koji smo se bili uspeli. »Mislio sam, da je to danje svijetlo«, potuži se Cavor. »Danje svijetlo!« grunuh. »Osvit dana, smiraj sunca, oblaci, vjetrovito nebo! Hoće‐ mo li to ikada opet doživjeti?« A dok sam govorio, u meni kao da je iskrsavala mala slika našega svijeta, malena, svijetla i jasna kao pozadina na platnu staroga talijanskog majstora. »Promjenljivo nebo, promjenljivo more, pa brežuljci i zeleno drveće, gradići i gradovi u blijesku sunca! Cavore, zamislite vlažan krov, kad sunce zalazi! Sjetite se kuće s prozorima prema zapadu!« On ništa ne odgovori. »A mi tu rujemo po tom strašnom svijetu, koji i nije svijet, po svijetu s prljavocr‐ nim morem, koje se tamo dolje negdje pritajuje u strašnoj pomrčini, dok napolju sa‐ gorijeva jalovi dan i koči se mrtva tišina noći. Pa sva ta bića, koja nas sada progone, odurna stvorenja kao od kože – ljudi-kukci, štono se rađaju iz noćne mòre! Napokon, oni su u pravu! Jer s kojim ih pravom smlavljujemo i zbunjujemo njihov svijet? Po svemu što znamo, već je čitav planet na nogama, u potjeri za nama. Svakoga časa mo‐ gli bismo začuti njihovo cvilenje i tutnjavu njihovih gongova. Što da radimo? Kamo da pođemo? Ovdje se osjećamo baš kao guja u procijepu.« »To je vaša krivica«, dočeka Cavor. »Moja krivica!« okosih se na nj. »Gospode bože!« »Imao sam neku ideju.« »Dođavola s tim vašim idejama!« »Da smo se oprli i uporno ostali na mjestu...« »Dok su nas tako ubadali?« »Da. Oni bi nas bili prenijeli.« »Preko onoga mosta?« »Da. Jer mora da su nas i izvana nosili ovamo dolje.« »Radije bih htio, da me neka muha nosi po stropu. O bože mili!« I ponovo uzeh da uništavam pečurke. No odjednom spazih nešto, što me čak i u tim teškim časovima zapanjilo. »Cavore«, uskliknuh, »ti su lanci od zlata!« On se bio duboko zamislio, podnimiv obraze rukama. Polako sada okrene glavu te www.balkandownload.org

se zagleda u mene, a pošto sam ponovio svoje riječi, stane zuriti u lanac, što mu bijaše omotan oko desnice. »Doista jesu«, reče. »Da, doista.« No dok je još gledao u njih, na njegovu se licu rasplinu ono časovito zanimanje. Časak je oklijevao, no onda nastavi prekinutu nit svojih misli. Neko sam vrijeme mozgao i premišljao o činjenici, kako sam to tek sada primijetio, sve dok se nisam sjetio na onu modru svjetlost, u kojoj smo se neprestano kretali, i koja je kovini oduzimala svaku boju. Polazeći s toga otkrića, dadoh se u mis‐ li, što me odvedoše daleko, vrlo daleko. Zaboravio sam, da sam upravo malo prije pi‐ tao, što mi tu tražimo u Mjesecu. – Zlato... Cavor prvi progovori. »Meni se čini, da pred nama leže dva puta.« »No?« »Možemo pokušati da sebi prokrčimo put napolje – pa, ako se ukaže potreba, ma‐ kar i silom – te da onda i dalje tragamo za sferom, sve dok je ne nađemo ili nas ne za‐ teče noćna studen i ubije, ili...« Zašutje. »No?« upitah, ma da sam znao, što će sada reći. »Ili da još jedamput pokušamo da se nekako sporazumijemo s ovim mjesečnjaci‐ ma i uskladimo svoja naziranja s njihovim.« »Što se mene tiče – ja sam za onu prvu mogućnost.« »Ja dvojim u to.« »Ja – ne dvojim.« »Znate«, produži Cavor, »ja ne vjerujem, da Selenite možemo prosuditi po tome, što smo dosada vidjeli. Bit će da se njihov centralni svijet, njihov civilizirani svijet, nalazi daleko dolje u dubljim spiljama oko njihova mora. Mi smo tu samo u predjelu izvanjske kore, u nekom istaknutom zaštitnom pojasu, na nekom području pašnjaka i pastirâ. Barem ja to tako tumačim. Možda su oni Seleniti koje smo mi vidjeli samo ekvivalent za kravare i ložače strojeva na Zemlji. To što se služe ošljačama (po svoj prilici tim ostanima podbadaju mjesečevu telad), pa onda pomanjkanje mašte, koje se očituje u tome, što očekuju, da bismo morali biti sposobni za sve ono, što oni čine, i, napokon, njihova nedvojbena surovost – sve to kao da ukazuje na nešto slično. No kad bismo izdržali...« »Ni jedan od nas ne bi baš dugo izdržao na letvi od šest palaca, koja bi trebala da premosti bezdani ponor.« »Ne«, reče Cavor, »ali onda...« »Ali ja ne ću«, otpovrnuh. Iznalazio je čitav niz novih mogućnosti. »Pa dobro, zamislimo da se sklonemo u neki kut, gdje bismo se mogli obraniti od ove sluščadi i radnika. Ako bismo, na pri‐ mjer, ondje izdržali oko tjedan dana, po svoj prilici bi vijest o našoj pojavi dopirala sve dublje i dublje, sve do onih napučenih predjela, te se proširila i među inteligent‐

nijim stanovnicima...« »Ukoliko takvi postoje.« »Moraju da postoje, jer inače – odakle im takvi silni strojevi? « »Možda, ali to bi svakako bila gora od onih dviju mogućnosti.« »Mogli bismo upisivati natpise po stijenama...« »A kako da znamo, da će njihove oči razabrati naše znakove?« »Mogli bismo ih uklesati...« »Naravno, i to je moguće.« Prihvatih se druge misli. »Najzad«, rekoh, »valjda ne mislite, da su ti Seleniti baš neizmjerno mudriji od ljudi?« »Moraju da znaju dobrano više od nas – ili, u najmanju ruku, silesiju toga, što se razlikuje od našega znanja.« »Da, ali...« zatezao sam. »Držim, da ćete priznati, Cavore, da ste vi prilično izuze‐ tan čovjek.« »Kako?« »Pa, vi ste – vi ste prilično inokosan čovjek, tojest bili ste to. Niste bili oženjeni.« »Nisam to nikad ni želio. Ali zašto?« »I nikad njste postali bogatiji negoli ste upravo bili?« »Pa, to također nisam želio.« »Kopali ste i tražili – znanje.« »Pa, izvjesna je radoznalost sasvim prirodna...« »To vi mislite. A baš o tome se i radi. Vi mislite, da svaki ljudski duh želi znati. Sjećam se, kako sam vas jedamput zapitao, zašto se bavite svim tim istraživanjima, a vi mi na to odgovoriste, da želite postati članom Akademije, da se ona tvar nazove kavorit i sve tako nešto. No i sami vrlo dobro znate, da sve to niste činili iz tih razlo‐ ga; ali u ono vas je vrijeme iznenadilo moje pitanje, te ste osjetili, da morate nešto imati, što će izgledati kao motiv. A zapravo ste se bavili tim istraživanjima, jer ste na‐ prosto morali. To je vaša pasija.« »Pa možda i jest.« »Od milijun ljudi ne ćete naći ni jednoga s tom pasijom. Većina ljudi želi – pa, najrazličitije stvari, ali ih je vrlo malo, koji žele znanje znanja radi. Ja toga ne želim, i ja to savršeno dobro znam. Elem, ovi Seleniti kao da su vrlo žustri i poduzimljivi, ali odakle znate, da se čak i najinteligentniji među njima iole interesira za nas ili naš svi‐ jet? Ja čak ne vjerujem ni to, da uopće znaju, da imamo neki svijet. Oni nikada ne iz‐ laze noću – jer bi se tada smrznuli. Po svoj prilici nisu nikad ni vidjeli kakvo nebesko tijelo osim onoga rasplamćenog sunca. Pa kako onda da znaju, da postoji još neki svi‐ jet? A ako to i znaju – šta je njima stalo do toga? Ako su i vidjeli nekoliko zvijezda ili, štoviše, Zemljin srp – šta je na tome? Zašto da se ljudi, koji žive u nekom planetu, www.balkandownload.org

bave takvim mučnim promatranjima? Ni mi, zemaljski stvorovi, ne bismo se time mučili, da nam nije bilo stalo do proučavanja godišnjih doba i pomorstva; zašto onda da se mjesečnjaci time bave?... « »Pa, recimo, da među njima ima nekoliko filozofa, kao što ste vi. Velim vam, da baš oni nikada ne će saznati, da mi postojimo. Zamislite, da je neki Selenit pao na Zemlju, dok ste boravili u Lympneju. Vi biste bili posljednji, koji bi za to saznao, jer nikada niste čitali novina. Kako vidite, izgledi sit protiv vas. No dakle, i zbog tih iz‐ gleda čučimo sada tu i ne poduzimamo ništa, dok dragocjeno vrijeme samo leti. Ve‐ lim vam – zapali smo u škripac. Došli smo ovamo neoboružani, izgubili smo sferu, nemamo što da jedemo, pokazali smo se Selenitima i dopustili da dođu do uvjerenja, kako smo mi neke neobične, snažne i opasne zvijeri; a ukoliko ti Seleniti nisu potpu‐ ne lude, poći će u potjeru za nama. Pa ako nas nađu, pokušat će da nas uhvate žive, a ne uspije li im to, ubit će nas, i na tome će se čitava stvar svršiti. Ako nas nađu, zacije‐ lo će nas ubiti uslijed nekog nesporazumka. Poslije toga će možda malo raspravljati o nama, ali to nas – mrtve – više ne će mnogo zanimati ni zabavljati.« »Samo nastavite.« »S druge strane, ovdje ima zlata kao kod nas na Zemlji željeza. Kad bismo samo mogli da nešto od toga ponesemo kući, kad bismo samo našli sferu prije njih, te se vratili na Zemlju, onda...« »Onda?« »Onda bismo stvar mogli postaviti na zdravije temelje. Mogli bismo se vratiti na Mjesec u većoj sferi, s topovima.« »Bože mili!« zgranu se Cavor kao užasnut mojom osnovom. A ja hitnem još jednu od onih svijetlećih pečurki kroz rov. »Slušajte, Cavore«, nastavih svoje razlaganje, »ja od nas dvojice imam samo jedan glas u toj stvari, a taj naš slučaj je problem za praktična čovjeka. Ja sam praktičan čo‐ vjek, a vi to niste. Ja više ne vjerujem ni jednom Selenitu niti ću se pouzdati u bilo kakve geometrijske dijagrame – koliko bude do mene... I to je sve. Treba se vratiti! Okanite se tih tajanstvenosti – ili – okanite se bar većeg dijela tih tajanstvenosti. Na‐ trag na Zemlju. A poslije – da se opet vratimo ovamo na Mjesec!« Razmišljao je, a zatim reče: »Kada sam odlazio na Mjesec, trebalo je da pođem po‐ sve sam.« »Sad je najvažnije«, na to ću ja, »da raspravljamo o mogućnosti kako da pronađe‐ mo sferu.« Neko smo vrijeme šutke gledali svoja koljena. Onda on, kao da se odlučio da pri‐ hvati moje razloge, reče: »Mislim, da se možemo poslužiti nekim činjenicama. Jasno je, da će zrak, dok sunce bude s ove strane Mjeseca, strujati s tamne strane kroz taj spužvasti planet. U

svakom slučaju, zrak će se na toj strani rastezati i iz mjesečevih spilja strujati u kra‐ ter... No dakle! Evo, to se i na ovom mjestu već osjeća.« »Da, doista.« »A to znači, da se ovdje još ne svršava sve; negdje iza nas taj se rov penje dalje uvis. Propuh vuče gore, i to je put, kojim nam valja poći. Ako pokušamo da se uspne‐ mo kroz bilo kakvu vrstu dimnjaka ili žlijeba, što ih tu, možda, ima, onda ne samo da ćemo izići iz tih hodnika, po kojima nas oni vitlaju...« »No ako je taj žlijeb preuzak?« »Onda ćemo opet sići dolje.« »Pst!« šapnuh iznebuha. »Što je to?« Stanemo osluškivati. Isprva se čuo samo nejasan žagor, no onda se moglo razabra‐ ti, kako negdje odzvanja gong. »Moraju da misle, da smo mjesečevi teoci«, rekoh, »te da nas time mogu prestrašiti.« »Dolaze hodnikom«, izjavi Cavor, »a drukčije i ne mogu.« »Ne će se sjetiti ovoga rova, pa će proći mimo nas.« Ponovo osluhnem. »Ovaj put«, šapnuh, »po svoj će prilici biti oboružani.« No tada mahom skočih na noge. »Dobrostivi bože, Cavore!« uskliknuh. »Ipak će se sjetiti ove pukotine, jer će vidjeti pečurke, koje sam pobacao dolje. Oni će...« Nisam dovršio rečenice. Okrenem se te skočim preko tih gljiva prema gornjem kraju izdubljenja. Vidio sam, kako se sužava gore i opet pretvara u vjetrovitu pukoti‐ nu, koja vodi uvis, u neprodirnu pomrčinu. I kad sam već htio uzilaziti u taj procijep, ja se vratih, jer mi je u glavi sinula neka sretna misao. »Što ste naumili?« upita me Cavor. »Idite samo dalje!« dobacih mu i vratim se te uzeh dvije svijetleće gljive, strpah jednu u džep na prsima svoga flanelskog haljetka, tako da je izvirivala i mogla nam svijetliti prilikom uspona, a drugu ponesoh za Cavora. Buka Selenita čula se sada tako jako, te se činilo, da su već morali stići pod sam rov. No možda su naišli na neke po‐ teškoće, kada su se stali uspinjati, a možda su i oklijevali da se popnu, bojeći se naše‐ ga otpora. Na svaki način nama je laknulo na srcu, jer smo osjećali golemu nadmoć‐ nost svojih mišića, kojom nas je obdario onaj drugi planet, na kojem smo se rodili. Čas zatim penjao sam se iz sve snage za Cavorovim petama, koje su odsijevale modri‐ kastom svjetlošću. www.balkandownload.org

Šesnaesto poglavlje BORBA U MESARSKOJ SPILJI Ne znam, koliko smo se penjali, dok nismo stigli do neke rešetke. Možda smo se bili uzverali samo nekoliko stotina stopa, no onda mi se činilo, da smo, gurajući se, turajući i uvlačeći se i poskakujući, prevalili čitavu milju strmenita uspona, a možda i više. Kad god se sjećam tih trenutaka, svaki put se spominjem naših zlatnih lanaca, što su pri svakoj našoj kretnji potmulo zveketali. Ne potraja dugo, pa mi zglobovi i koljena bijahu izranjeni, a obraz natučen. Poslije nekoga vremena popusti onaj prvi žestoki napon naših naprezanja i kretnje su nam postajale smišljenije i manje napor‐ ne. Graja Selenita, koji su nas progonili, sasvim je utihnula. Gotovo se činilo, kao da nisu proslijedili našim tragom kroz pukotinu, premda su morali zapaziti hrpu gljiva, što je pod njom ležala i odavala našu prisutnost. Pokadšto bi se pukotina toliko suža‐ vala, te smo se jedva protiskivali uvis; ponekad bi se opet proširivala u prostrana udubljenja od šupljikava kamena, načičkana bodljikastim kristalima ili gusto obrasla tupastim, svjetlucavim gljivastim bubuljicama. Tu i tamo vijugala se u obliku spirale, a pogdjegdje bi se spuštala gotovo do vodoravna položaja. Od vremena do vremena čuli bismo oko sebe isprekidano kapanje i žuborkanje vode. Jedamput nam se ili dva‐ put pričinilo, kao da su neka majušna stvorenca odšuškala izvan dohvata naših ruku, no nikada ih nismo vidjeli. Možda su to bile neke otrovne zvjerke, ali nam ništa na‐ žao nisu učinile, a mi smo tada bili već u takvu raspoloženju, da više-manje nismo marili za ta sablasna gmizava stvorenja. I naposljetku se daleko nad nama opet po‐ moli ona modrikasta svjetlost, na koju smo se već bili navikli, te vidjesmo da prodire kroz rešetku, koja nam je zatvarala put. Šaptali smo, dok smo jedan drugoga na to upozoravali, te smo, penjući se dalje, postajali sve oprezniji. Ubrzo dospjesmo sve do same rešetke, i pritišćući lice o njezi‐ ne motke mogao sam pogledom obuhvatiti jedan dio spilje, koja se s onu stranu nala‐ zila. To je očigledno bio velik prostor, a besumnje osvijetljen potočićem one modri‐ kaste svjetlosti, koju smo vidjeli kako istječe iz stroja, što tutnji i ječi. Od časa do časa, kroz rešetku je kapala voda i zapljuskivala mi lice. Najprije sam, naravno, uznastojao da vidim, što je moglo biti na tlu te spilje, ali je rešetka ležala u nekom udubljenju, rub kojega nam je sve to skrivao. Nakon toga ra‐

zočaranja svu smo pažnju onda opet obratili onim raznolikim šumovima, što su do nas dopirali, a odmah zatim pogled mi se zaustavio na nekoliko nejasnih sjenki, koje su potitravale na visokom, slabo osvijetljenom svodu. Bijaše neosporno, da je u tom prostoru moralo biti Selenita, a možda i popriličan broj tih bića, jer smo razabirali glasove, kako se sporazumijevaju, a također i neku prigušenu jeku, koju sam prepoznao kao bat koraka. A čuli smo i to, kako se u pravil‐ nom slijedu ponavljaju neki šumovi – šljis-šljas, pljis-pljas – što su podsjećali na nož ili ašov, kojim se reže neka mekana tvar. Onda bi opet nešto zakloparalo poput zvec‐ kanja lanca, te bi ponovo odjekivalo pištanje i treskanje, kao kad kolica protandrču preko stropa kakva izdubljenja, a zatim opet ono šljis-šljas, pljis-pljas. Sudeći po br‐ zom i ritmičkom pokretanju, u skladu s onim redovitim zvucima, i po počivanju, kad bi zvuci utihnuli – bijahu to sjene nekih živih bića. Zbili smo glave, te se ispod glasa sašaptavali o tome, što se tu zbiva. »Zaposleni su«, izustih poistiha, »nekako su zaposleni.« »Da.« »Niti nas traže niti misle o nama.« »Možda još nisu čuli za nas.« »Oni nas drugi progone tamo dolje. Kad bismo se iznebuha pojavili...« Pogledasmo se. »... možda bi to bila zgodna prilika da pregovaramo«, ponada se Cavor. »Ne«, odvrnuh, »ovakvi, kakvi smo sada.« Neko smo vrijeme šutjeli, svaki zaokupljen svojim mislima. Šljis-šljas, pljis-pljas čulo se rezanje, a sjene se micale tamo-amo. Gledao sam rešetku. »Krhka je«, rekoh. »Mogli bismo dvije tri šipke svinut i pro‐ vući se kroz otvor.« Potratili smo malo vremena neodlučno naklapajući. Tada objeručke uhvatim jed‐ nu šipku, oduprem se o stijenu nogama, koje su mi došle gotovo u istu visinu s gla‐ vom, i – potegnem. Šipka se tako naglo savila, te umalo što nisam pao. Zatim sam se popeo na drugu stranu te povukao drugu šipku u suprotnom pravcu, izvadio svijetle‐ ću gljivu iz džepa i bacio je kroz otvor. »Nemojte se prenagliti«, šaptaše Cavor, dok sam se provlačio kroz otvor što sam ga proširio. Pošto sam se provukao, odmah sam letimice ugledao neka lica u jeku posla, te se brzo sagnuh, tako da me je rub udubljenja, u kojem je ležala rešetka, sa‐ krivao od njihovih očiju. Cavoru, koji se već spremao da se za mnom provuče, davao sam neke savjete – znakovima. Ubrzo ležasmo jedan do drugoga u tom udubljenju, vireći preko ruba u spilju i u njene stanovnike. Spilja bijaše mnogo prostranija nego što smo na prvi pogled naslutili, a gledali smo je sa najnižeg mjesta njena strmenita dna. Što dalje od nas, sve se više proširiva‐ www.balkandownload.org

la, a njezin svod se spuštao te nam potpuno skrivao udaljenije dijelove. Po čitavoj du‐ žini, i gubeći se u nedoglednoj perspektivi, ležale su u jednom redu nanizane goleme tjelesine, divovske bjeličaste trupine, na kojima su Seleniti nešto radili. Isprva se čini‐ lo, da su to veliki bijeli valjci, svrha kojih nam nije bila jasna. No onda sam primijetio njihove glavurde, što su – oguljene i bez očiju – kao ovčje glave u mesnici, ležale okrenute prema nama, i bi mi jasno, da su to trupla mjesečeve teladi, što su ih rasko‐ ljavali na sličan način, kao što kitolovci rasijecaju uz bok broda zakurtaljena kita. Odrezali su meso u kajiševima, pa su se na nekim udaljenijim truplima bjelasala očimkana rebra. Ono pljis-pljas bijaše šum njihovih satara. Malo podalje koturalo se nešto slično troleju na kabel, što je uz padinu spilje vozilo rasječene komadine mesa. Po tom beskrajnom nizu trupova određenih za hranu, mogli smo sebi predočiti svu golemost pučanstva na tom mjesečevom svijetu, pa je ta slika zaostajala jedino za onim našim prvim pogledom u onu golemu jamu. Isprva mi se činilo, kao da Seleniti moraju stajati na letvama, položenim po nekim skelama, 5 a onda sam vidio, da su i letve i potpornji, i selenitske satare zapravo isto onako olovaste boje, kao što su se činile moje lisičine prije nego što ih je obasjala bije‐ la svjetlost. Na tlu su ležale porazbacane vrlo debele poluge, kojima su se zacijelo slu‐ žili, dok su mjesečevu telad prevrtali s jedne strane na drugu. Bile su nekih šest stopa dugačke, sa posebno izrađenim dršcima: naoko vrlo poželjno oružje. Sav je taj pros‐ tor bio osvijetljen sa tri poprečne struje modroga fluida. Dugo smo tu ležali, promatrajući šutke te stvari. »Dakle?« napokon izusti Cavor. Ja se još jače skutrim i okrenem njemu: »Ako Seleniti ove trupine nisu spuštali di‐ zalicom, onda se po svoj prilici nalazimo mnogo bliže površini no što sam mislio.« »Zašto?« »Mjesečevo tele niti poskakuje niti ima krila.« Opet je zavirio preko ruba udubljenja te stao govoriti: »Sada se i sam čudim... Mi se, izgleda, uopće nismo mnogo udaljili od površine.« Prekinem ga i zgrabim za ruku. Začuo sam neki šum, koji je dopirao iz rova pod nama. Okrenusmo se i zanijemismo grobnom tišinom. Sva su nam ćutila bila budna i na oprezu. Domala više nisam sumnjao, da se nešto uspinje kroz pukotinu. Sasvim pola‐ gano i bez i najmanjeg šuma još čvršće sam stegnuo lanac u ruci i čekao, da se ono nepoznato pojavi. »Dede, pogledajte još jedamput što radi ta bratija sa sjecalicama«, opomenem Ca‐ vora. »Tamo je sve u redu«, odvrati Cavor. Ponovo sam, kao za pokus, uzeo na nišan otvor rešetke. Sada sam već sasvim jas‐ no razabirao prigušeno cvrkutanje Selenita, koji su se uspinjali, i šljiskanje njihovih

ruku, kojima su se hvatali za stijenu, kao i šobotanje trunja pod njihovim nogama. Zatim sam primijetio kako se u pomrčini ispod rešetke nešto miče, ali nisam raza‐ birao, što bi to moglo biti. Onda je sve to kao na čas stalo i – tras! – skočio sam na noge i bijesno udario o nešto, što je iz dubine sunulo na mene. Bijaše to oštri šiljak sulice. Poslije sam o tom razmišljao i došao do uvjerenja, kako je sulica bila predu‐ gačka, tako da je u onom uskom rovu nisu mogli nagnuti kako treba, pa me nije mo‐ gla dohvatiti. Bilo kako bilo, sunula je iz rešetke kao zmijin jezik, promašila, odletjela natrag i ponovo zabljesnula. Ali drugi put strelovito ispružim ruku, zgrabim je – izvi‐ jajući je iz dušmanske šake – istrgnem, ali ne prije nego što je još jedna sulica – ne pogodivši me – iz dubine sunula prema meni. Pobjedonosno kriknem, kada sam osjetio, kako Selenit na čas odolijeva mom trza‐ ju, a onda popušta; a ja na to bodi kroz priječke dolje u tamu, iz koje je dopiralo pres‐ travljeno cikanje, dok je Cavor dotle ščepao onu drugu sulicu te sada pored mene po‐ skakivao i bô, ma da ni jedamput nije pogodio cilja. Zvek-zvek zvecnu nešto i kroz zrak prošišta satara, tresnu o pećinu uza nas te me podsjeti na mesoresce kod trupla gore u spilji. Okrenuh se, i evo njih gdje nadiru u ubojnom redu, vitlajući satare. Bijahu to omalešni zdepasti veselnici, upadljivo drukčiji od onih što smo ih prije vidjeli. Ukoli‐ ko već prije nisu saznali za nas, onda su zaista nevjerojatno brzo uočili, što se zbiva. Sa sulicom u ruci, časak sam piljio u njih. »Cavore, branite rešetku!« uskliknem te za‐ urlam, ne bi li ih zastrašio, a onda jurnem njima ususret. Dvojica promašiše sa svojim sjekirama, a ostali odmah nagoše u bijeg. Zatim i ona dvojica stegnutih pesnica i obo‐ rene glave udariše u trk niz spilju. Nikada nisam vidio da ljudi ovako glavom bez ob‐ zira bježe! Znao sam, da se tom sulicom ne ću mnogo pomoći, jer bijaše i suviše tanka i krh‐ ka, te je mogla poslužiti samo za umetanje, dok za borbu izbliza ne bi bila ni od kakve koristi. I stoga sam Selenite progonio samo do prvoga trupla, i tu sam stao i dohvatio jednu od poluga porazbacanih po tlu. Odvagnem joj težinu u ruci, pa se uvjerim da ću njome moći uspješno porazmrskati onoliko Selenita koliko budem htio. Odbacim sulicu te zgrabim još jednu polugu, da mi se nađe kao oružje i za drugu ruku. Sada sam se osjećao kudikamo jačim nego oboružan sulicom. Mlatao sam polugama prije‐ teći se Selenitima, koji su se tamo daleko gore u spilji štrcali u malu gomilu, a onda se okrenem, da vidim, što je s Cavorom. Poskakivao je oko rešetke, čas na jednu čas na drugu stranu, prijeteći i bodući do‐ lje, slomljenom sulicom. Dobro je tako. Seleniti se – barem na neko vrijeme – ne će usuditi da promole glave. Ponovo pogledam gore u pećinu. Dobijesa, što ćemo sada? Već su nas dotjerali u škripac. No mi smo one mesare gore u spilji iznenadili, vje‐ rojatno su bili prestravljeni, te osim onih svojih sjekirica nisu imali nikakva naročita www.balkandownload.org

oružja. A onim smjerom vodio je put u slobodu. Ti mali zbijeni likovi – mnogo manji i zbijeniji od onih govedara koji su čuvali mjesečevu telad – bili su tako raštrkani po padini, te se jasno vidjelo, da su neodlučni. Bio sam nadmoćniji od njih – kao bijesni bik nasred ulice. No uprkos svemu, njih kao da je bilo strašno mnogo. Da, bit će da ih je zaista bilo strašno mnogo. Oni Seleniti dolje u rovu imali su na svaki način nekoli‐ ko vraški dugih sulica. A možda su nam spremali i neka druga iznenađenja... Ali, do‐ bijesa! Ako jurnemo kroza spilju gore, morat ćemo one druge iza nas pustiti da se popnu, a ako to ne učinimo, onda će oni mali gadovi gore u pećini vjerojatno dovesti pojačanje. Sam bog zna, kakve li će strašne ratne strojeve i naprave – topove, bombe, zemaljska torpeda – taj nepoznati svijet pod našim nogama, taj mnogo veći svijet, ko‐ jega smo opnu jedva probili, sad nȁ poslati gore da nas smlave i unište. Postalo mi je jasno, da nam preostaje samo – napad! A to mi je postalo još jasnije, kada zatrupkaše noge novo nadošlih Selenita, koji su sada nizdol pećine grnuli prema nama. »Bedforde!« povika Cavor, i gle! on je sada bio na po puta između mene i rešetke. »Natrag!« kriknuh. »Što radite...« »Oni imaju – nešto nalik na pušku!« A isred na obranu istaknutih sulica promigolji glava, pa ramena, nekog čudnovato štrkljasta i uglasta Selenita, oboružana čudnovatom napravom. Vidio sam, kako je Cavor potpunoma nesposoban za borbu, koja nas je čekala. Časak sam oklijevao. Zatim projurim pokraj njega, mlatajući polugama i vičući iza glasa, da bih Selenita omeo u gađanju. Onaj Selenit nišanio je na najneobičniji način, pritiskujući pucaljku o trbuh. Pljas! To nije bila puška; odapela je kao samostrijel pa me oborila upravo u pol skoka. Nisam se srozao – samo sam nešto ranije dospio na tlo nego inače – da me nije pogodio – a u ramenu sam osjetio, kako me nešto zdimilo, ali se odvrknulo. Zatim li‐ jevom rukom zamahnem te udarim o šipku, i tada vidjeh da mi se nekakva strelica do polovice zabola u rame. Čas zatim nasrnem svojom polugom pa udri po Selenitu uz‐ duž i poprijeko. On se skljoka – satrven i smrskan – a glava mu prsnu kao jaje. Odbacim jednu polugu, izvučem strelicu iz ramena te uzmem njome bosti u mrak kroz rešetku, a pri svakom udarcu stade ih vriska i cika. Zatim svom snagom sjurim strelicu u njih, skočim na noge, ponovo zgrabim polugu pa se zaletim prema gomili gore u spilji. »Bedforde!« viknu Cavor u času kada sam projezdio pored njega, »Bedforde!« I meni je kao da još i sada slušam bat njegovih koraka, dok je trčao za mnom. Korak, skok i... tras! – korak, skok... Svaki skok kao da je trajao vječnost. I poslije svakog skoka spilja kao da se sve više širila, dok se broj Selenita naočigled povećavao. Isprva se činilo, da se oni komešaju kao mravi razrušena mravinjaka; jedan ili dvojica trčali su prema meni, vitlajući svoje satare, poneki sunuše ustranu, među one lešine;

zatim se pojaviše neki sa sulicima, a za njima se pomoliše drugi. Neobično čudna bi‐ jaše slika, koja mi se pružala: sve same ruke i noge što traže zaklona. Dalje gore spilja se sve više mračila. Zviz! nešto mi preletje nad glavom. Zviz! i ja vidjeh, kako se sulica zabode u jednu od lešina, lijevo od mene. Onda, kada se opet nađoh na tlu, jedna se zabode ravno preda mnom, i tada sam čuo ono zujanje iz daljine, koje je pratilo oda‐ pinjanje njihovih samostrijela. Zviz! Zviz! na čas nađoh se u pravom pljusku sulica. To su bili plotuni! Stadoh kao ukopan. Ne vjerujem, da sam tada mogao jasno misliti. Kao da se sjećam neke stereotipne fraze, koja mi je sunula kroz mozak: »Brisani prostor! Lezi!« Znam, da sam potrčao između dva trupla i tu zastao sav zadihan i osjećajući se vrlo bijedno. Ogledavao sam se za Cavorom, i načas se činilo, kao da ga je zemlja progutala. Onda iziđe iz tame, između one zaklane teladi i kamena zida spilje. Vidio sam njego‐ vo sitno lice, tamno i modro, koje se sve sjalo od znoja i uzbuđenja. Nešto je rekao, no ja zato nisam mario. Postalo mi je jasno, da bismo se mogli progurati od teleta do teleta kroz pećinu sve dalje gore, sve dok ne bismo došli na pravo odstojanje, odakle bismo mogli prijeći u protunapad. Na juriš ili da se gine! »Naprijed!« viknem, i pođem naprvo. »Bedforde!« usklikne, ali uzalud mu bješe dozivanje. Bio sam sav zaokupljen svojim mislima, dok smo prolazili kroz uski prolaz izme‐ đu mrtvih tjelesina i spiljskoga zida, trčeći gore. Stijenje se uzdizalo u luku: nisu nas mogli gađati s boka. Premda u tom tijesnom prostoru nismo mogli skakati, ipak smo zbog prirođene zemaljske snage mogli mnogo brže hodati nego Seleniti. Računao sam, kako ćemo se uskoro naći među njima. A kad jedamput navalimo na njih, ne će biti mnogo strašniji od žohara. Samo – najprije će ispaliti plotun. Razmišljao sam, ne bih li se kako dosjetio neke ratne lukavštine. Sve u trku skinuo sam flanelski haljetak. »Bedforde!« hripao je Cavor iza mene. Okrenem se te ga upitam: »Što je?« Pokazivao je preko teladi uvis, te reče: »Bijela svjetlost! Opet bijela svjetlost!« Pogledam onamo, i zbilja, bijaše kako reče: tračak blijede, bjeličaste, sumračne svjetlosti nazirao se tamo u svodu spilje. I to kao da je podvostručilo moje snage. »Držite se blizu mene«, kliknuh. Neki dugonja, suh i spljošten Selenit, sune iz mraka, cikne i pobježe. Stadoh te rukom dadoh znak Cavoru, da se zaustavi. Zatim nataknem haljetak na polugu, čučnem iza najbliže tjelesine, spustim polugu s haljet‐ kom, izvirim iza zaklona i strelovito se opet sagnem. Fiju – tras! došišta jedna jedina strelica. Bijasmo u neposrednoj blizini Selenita, a oni se svi sjatili u gomilu, i široki, i kratki, i dugi – a mala baterija samostrijela bijaše usmjerena niz pećinu. Zuknuše još tri četiri strelice, a zatim prestade njihova paljba. www.balkandownload.org

Promolim glavu, i za dlaku što me ne pogodiše. Ovaj put izazvao sam tuce strelica ili još više, i čuo sam kako Seleniti, gađajući, sve nešto uzvikuju i ciču od uzbuđenja. Sada opet dohvatim polugu s haljetkom. »Sad!« rekoh pa izdignem haljetak uvis. Fijuuu! Tras! Tras! Učas je moj haljetak bio načičkan strelicama, nalik na nakostriješenu bradurinu. U hipu izvučem polugu ispod haljetka, odbacim haljetak (koliko je meni poznato, on i sada još leži tamo neg‐ dje u Mjesecu), jurnem iza svoga skrovišta – pa na njih! To je za cijele jedne minute bilo pravo klanje. Bio sam i suviše razgoropađen, da bih pravio kakve razlike, a Seleniti su vjerojatno bili suviše prestravljeni, a da bi se borili. Krv mi pade na oči, štono riječ, i sjećam se: bilo je kao da gacam kroz tu gomi‐ lu kožastih suhonjavih bića – nalik na čovjeka, koji gazi kroz travu do pojasa – te samo kosim i udaram, lijevo pa desno – pljas, pljas! Na sve strane vrcahu vlažne kapi. Gazio sam po nečemu, što se mlavilo, što je vrištalo i pretvaralo se u ljigavu kašu pod mojim nogama. Gomila kao da je bujala, grčila se u virovima i talasala se kao vodena bujica. Naoko nisu imali nikakve zajedničke osnove. Oko mene zazujaše sulice, a jed‐ na mi okrznu uho. Jedan me badalj zgodi u ruku drugi u obraz, no to sam tek poslije primijetio, kada je krv dospjela da poteče i da se ohladi, te sam osjetio njenu vlažnost. Ne znam, što je Cavor radio. Neko je vrijeme izgledalo, kao da ta borba već traje čitavu vječnost te da će zavazda tako potrajati. A onda – mahom je svemu bilo kraj, i više se ništa nije vidjelo doli zatiljaka, što poskakivahu gore-dolje, dok je ta raspršena vojska bježala na sve strane... Ja kao da sam ostao sasvim neozlijeđen. Vičući trčao sam još nekoliko koraka naprijed, a onda se okrenem. Bio sam zabezeknut. Divovskim skokovima upravo sam proletio kroz njih; svi su bili iza mene, trčeći tamo-amo, ne bi li im kako uspjelo da se sakriju. Bio sam samo silno zapanjen, što ta ogorčena borba, u koju sam srnuo, kao da se rasplinula, a pomalo sam osjećao i pobjedničke gordosti. Nije mi se činilo, da su ti Se‐ leniti iznad svakog očekivanja krhki i ništavi, već sam se mahom ja sam osjećao neo‐ bično jakim. Nasmijah se tupo. O taj Mjesec, taj fantastični Mjesec! Časak sam gledao u ta razmrskana tjelesa, što su se još previjala i trzala, porazba‐ cana po pećini, i pritom me obuzimala slutnja, da će doći i do drugih nasilja; a onda krenuh za Cavorom.