Prvi ljudi na Mjesecu - H. G. Wells

Sedamnaesto poglavlje NA SUNCU Uskoro vidjesmo kako se spilja otvara u maglovitu prazninu. Slijedećega trenutka izbismo na nekakvu ukošenu galeriju, koja bijaše isturena u golem okrugao prostor, u ogromno cilindrično okno, što je pravce poniralo u nedogled. Duž jednog i pô zavoja toga okna vodila je galerija bez ikakva grudobrana ili kakve druge zaštite, a zatim je visoko gore ponovo uvirala u stijene. Ta me galerija u ono vrijeme donekle podsjeća‐ la na one spiralne željezničke tunele kroz Sv. Gotthard. Sve to bijaše neizmjerno veli‐ ko. Jedva se mogu ponadati da vam predočim titanske razmjere toga prostora i svu gorostasnost toga dojma. Pogled nam sune niz ogromnu kamenu provaliju toga okna, a povrh glave ugledasmo okrugli otvor osut blijedim zvijezdama. Jedna polovi‐ na ruba toga otvora bliještila je od bijele sunčeve svjetlosti. I tada nam se obojici ote krik u isti mah. »Hodite!« uskliknuh i pođoh naprijed. »Ali – ovo ovdje?« na to će Cavor i vrlo se oprezno primače rubu galerije. Poveo sam se za njegovim primjerom i, sagnuv se oprezno, pogledam dolje, no bio sam zas‐ lijepljen onim blještavim sjajem odozgo, te sam vidio samo bezdanu tamu i kako po njoj lelujaju neke crvene i grimizne spektralne mrlje. No iako nisam ništa vidio, ipak sam mogao čuti. Iz te tame dopiraše do nas neki šum, nalik na srdito zujanje, koje ču‐ jemo, ako uho prislonimo uz košnicu; šum iz dubine, neke četiri milje ispod nas... Trenutak sam osluškivao, no onda još čvršće stegnem svoju polugu i krenem prvi uz galeriju. »To mora da je onaj rov, u koji smo onda gledali«, reče Cavor, »ono okno sa zak‐ lopcem.« »A tu dolje vidjeli smo ona svijetla.« »Svijetla!« usklikne on. »Da – svijetla onoga svijeta, što ga nikada više ne ćemo vi‐ djeti.« »Vratit ćemo se«, rekoh, jer sada, pošto nam je bijeg već tako daleko uspio, bio sam bezrazložno optimistički uvjeren, da ćemo sferu opet naći. Odgovora mu nisam razumio, pa mu samo dobacim: »A?«. »Ništa, ništa«, odvrati Cavor, i mi pohitjesmo naprijed šuteći. www.balkandownload.org

Uzevši u obzir njenu krivudavost, mislim, da je ta staza bila četiri do pet milja du‐ gačka, a njezin se uspon gotovo i ne bi mogao svladati na Zemlji, no uslijed prilika, koje su vladale na Mjesecu,.lako smo se uspinjali. Za sve vrijeme ovog dijela svoga bi‐ jega susreli smo samo dvojicu Selenita, koji su, tek što su nas zamijetili, udarili u bijeg glavom bez obzira. Bijaše jasno, da je glas o našoj snazi i nasilnosti već dopro do njih. Naš put u vanjski svijet bijaše neočekivano jednostavan. Spiralna galerija protezala se u strmenit tunel, na tlu kojega su se vidjeli obilni tragovi mjesečeve teladi. Uprkos sil‐ nom svodu taj je tunel bio tako ravan i kratak, da ni na jednom mjestu nije vladao potpuni mrak. Jedva što smo ušli, i već je bivalo svjetlije, a zatim se, daleko pred nama, i visoko gore, ukazao u blistavu sjaju izlaz u vanjski svijet. Put do tog izlaza bi‐ jaše padina, strmenita poput alpinske gudure, a na rubu obrasla krestom bajunetskog grmlja, kojega je visoko izraslo granje sada bilo polomljeno, sasušeno i mrtvo, a nje‐ gov se bodljikavi obris crnio na nebu obasjanu suncem. Kako je čudno, što smo to isto raslinje, koje nam se još malo prije pričinjalo tako sablasno i strašno, sada promatrali s dubokim uzbuđenjem prognanika, koji pri po‐ vratku ugleda svoj rodni kraj. Pa i sama prorijeđenost zraka bijaše nam dobrodošla, premda smo trčeći ostajali bez daha, a govor nam zadavao mnogo muke, te se više ni‐ smo tako lako sporazumijevali kao prije. Sunčani krug nad nama bivao je sve veći i veći, dok je u našoj neposrednoj blizini sve oko nas tonulo u crnu nevidljivost. Na ba‐ junetskom grmu više nismo vidjeli ni truna zelenila: bio je sav mrk, i suh, i odebljao, a sjene njegovih gornjih grana, koje bijahu visoko izvan našega vidika, bacale su gus‐ to isprepletene šare po povaljenom kamenju. A oko samoga grotla tunela bilo je na‐ daleko sve izgaženo od kopita mjesečeve teladi, koja je ovim putem prolazila. Kada najposlije iziđosmo na to mjesto, zapljusnu nas svjetlost i vrelina svom svo‐ jom žestinom. Uz mnogo muke i napora promicali smo ovom ogoljelom površinom, verali se kroz pruće uz neku padinu i napokon sjeli bez daha na nekoj uzvisini, u sje‐ nu i izukrštanih spletova okamenjene lave. Čak i u sjeni to je kamenje bilo vruće. Zrak bijaše užaren, te smo se osjećali vrlo nelagodno, ali ipak – spasili smo se more. Kao da smo se ponovo vratili u naš svijet, nad kojim je nebo osuto zvijezdama. Kao da je nestalo svega onog straha i kao da je mahom bio zaboravljen sav napor, što smo ga osjećali na bijegu kroz mračne hodnike i rasjeline. Ona posljednja borba pro‐ žela nas – barem što se tiče Selenitâ – silnim samopouzdanjem. Gotovo ni sami ne vjerujući svojim očima, gledali smo unatrag u onaj izlaz, iz kojega smo tek malo prije izišli. Tamo dolje, u modroj svjetlosti, koja nam se sada, u sjećanju, pričinjala kao potpuna pomrčina, susretali smo bića – nakazne karikature čovjeka, susretali ona stvorenja s kacigama, te u strahu poslušno kaskali pred njima i pokoravali se sve do časa, kada to više nismo mogli otrpjeti. I gle, smlavismo ih te se rasprsnuše kao vosak i razletješe kao pljeva, pobjegoše i rasplinuše se kao utvare!

Protrljao sam oči, i sam napol vjerujući, da smo možda spavali i sve to samo sanja‐ li, otrovani gljivom, koju smo pojeli, no tada odjednom osjetim, da mi je lice krvavo, a zatim – da mi se košulja bolno prilijepila uz ranjeno rame i ruku. »Sto mu muka!« smrsih kroza zube opipavajući rane; i odjednom mi se ono dale‐ ko tunelsko grotlo pričini kao oko što me gleda i promatra, te ću naglas: »Cavore! Što li će oni sada učiniti? A što ćemo mi?« Ne skidajući očiju s tunela, on zavrtje glavom. »Ta kako da znamo, što oni namje‐ ravaju?« »To ovisi o tome, što misle o nama, a ja ne znam, gdje i kako da počnemo, da to pogodimo. A ovisi i o tome, da li nam spremaju još neko iznenađenje. Tako je kao što kažete, Cavore: mi smo se dotakli tek izvanjske ljuske njihova svijeta. Bogzna kakvih sve čuda imaju tu u unutrašnjosti. Pa već su nam i tim svojim pucaljkama zadali mnogo jada...« Ogledavao sam se zamišljeno i sve nešto mudrujući u sebi. Kako je džbunje silno bujalo, a zatim brzo venulo, izgled kraja bio se sasvim izmijenio. Humak, gdje smo sjedili, bio je povisok, pa se odavle pružao širok vidik na kraterski krajolik, koji nam se sada, kada je to mjesečevo poslijepodne već zamaklo za svoju jesen, ukazivao štur i sažežen. Osmagle, razgažene ispaše, na kojima je prije mjesečeva telad pasla, nizale se jedna za drugom sve naviše, a tamo daleko, u žarkoj pripeci, vidjelo se još jedno zaos‐ talo pospano krdo: raštrkani likovi, svaki sa svojom sjenkom pokraj sebe, nalik na ovce na obronku udoline. No od Selenitâ ni traga ni glasa. Ne bih vam mogao reći, da li su pobjegli iz svojih tavnika, kada su nas ugledali, ili su bili navikli da se povuku, čim stoku izjave. Sada sam vjerovao, da su pobjegli. »A kad bismo svu tu travurinu potpalili«, rekoh, »možda bismo sferu našli pod pe‐ pelom.« Cavor kao da me nije čuo. Zasjeniv oči rukom, gledao je u zvijezde, koje su uprkos jakom suncu još uvijek stajale na nebu. »Što mislite«, upita on, »koliko smo već ov‐ dje?« »Gdje?« »Na mjesecu.« * »Pa, bit će dva dana po zemaljskom vremenu.« »Prije bih rekao – deset. Znate li, da je sunce prevalilo zenit i da zalazi? Za četiri dana, ili još prije, bit će opet noć.« »Ali – ta mi smo samo jedamput jeli!« »Znam. Ali... no tu su zvijezde!« »Ali zašto da nam se vrijeme pričini drukčijim, kada se nalazimo na nekom ma‐ njem planetu?« »Ne znam. Ali je tako.« www.balkandownload.org

»A kako se vrijeme mjeri?« »Glad – umor – sve je to drukčije. Sve je drukčije – sve! Meni se čini, da je od na‐ šeg izlaska iz sfere prošlo samo nekoliko sati – najviše nekoliko dugih sati.« »Deset dana«, rekoh, te pogledah časkom na sunce i vidjeh, kako je prevalilo pol puta od zenita do zapadnog obzorja, »... onda nam ostaju četiri dana!... Cavore, ne smijemo tu sjediti i sanjariti. Što mislite, kako bismo mogli početi?« Ustadoh. »Moramo naći neku točno određenu točku, koju ćemo lako prepoznati. Mogli bismo izvjesiti kakvu zastavu ili rubac ili tako nešto, pa onda podijeliti čitav kraj na četiri jednaka dijela i dati se na posao.« On stane uza me i reče: »Da. Nema druge nego tražiti sferu. Ne, druge nema. Mogli bismo je naći – da, doista. A ako nam to ne uspije...« »Moramo neprestano gledati i tražiti.« Zaglédao je čas amo, čas tamo, buljio gore u nebo, pa onda dolje u tunel, te me iz‐ nenadi nekom naglom nestrpljivom kretnjom. »O! ta mi smo sve to ludo uradili! Kako smo samo mogli zapasti u takav škripac! Zamislite samo, kako je sve to moglo da bude i što smo sve mogli uraditi!« »Još uvijek bismo mogli nešto uraditi.« »Ali nikad ono što smo prije mogli. Tu pod našim nogama nalazi se čitav jedan svijet. Zamislite, kakav svijet to mora biti! Sjetite se onoga stroja, koji smo vidjeli, pa onog zaklopca i okna! Sve to su tek natuknuti navještaji, daleko od onoga bitnog u unutrašnjosti, a ona bića, koja smo vidjeli i s kojima smo se borili – to su sve same neuke seljačine, dedaci i rabotnici, upol još divlje zvijeri. Ali duboko dolje! Pećine is‐ pod pećina, tuneli, zdanja, putovi... I što dublje silaziš, sve se više širi, i raste, i razgra‐ njuje, i postaje napučenije. Zasigurno! I sve dublje tako, dok napokon ne stigneš do Centralnog mora, koje oplakuje mjesečevu jezgru. Mislite na one poput crnila mutne vode, tek tu i tamo osvijetljene oskudnim svijetlima! Možda njihovim očima i ne tre‐ ba svjetlosti. Mislite na slapovite pritoke, što protječu svojim koritima, da bi napajali to more. Mislite na olujne mijene na njegovoj površini, na buru i ključanje njegove plime i osjeke. Možda im brodovi brode po tom moru, možda se tamo dolje prostiru silni gradovi, u ulicama kojih sve vrvi i vri od života, te tamo vlada mudrost i pore‐ dak, što nadmašuju ljudski um. A mi bismo ovdje gore mogli i umrijeti, a da uopće i ne vidimo one gospodare – a njih mora biti! – koji svim tim vladaju! Mogli bismo se ovdje smrznuti i umrijeti, pa će se zrak oko nas smrznuti i opet okopnjeti, i onda...! Onda će nabasati na nas, na naša ukočena i nijema tijela, i naći sferu, koje mi sada ne možemo naći, te će naposljetku – ali prekasno – shvatiti sve naše mudrovanje i svu našu muku, sve što se ovdje okončalo zauvijek i utaman!« Za sve vrijeme toga govora njegov je glas zvučao slab i udaljen, kao da dopire kroz telefonsku žicu.

»Ali mrak...?« otpovrnuh. »Tu bismo teškoću mogli već nekako svladati.« »Kako?« »Ne znam. A kako da ja to znam? Čovjek bi mogao da nosi neku luč ili da ima kakvu svjetiljku. – Oni... bi to možda shvatili.« Jedan trenutak stajao je tu opuštenih ruku i nesretna lica, dok mu je pogled lutao po toj pustinji, koja mu je prkosila. Onda učini kretnju kao da se pomirio sa svojom sudbinom te mi stane iznositi prijedloge, kako da se provede sistematska potraga za sferom. »Mogli bismo se vratiti«, priklopim. Pogleda oko sebe. »Prije svega moramo natrag na Zemlju.« »Mogli bismo se vratiti s rudarskim svjetiljkama i čakijama za penjanje i sa stotinu drugih potrebitih stvari.« »Da«, odgovori on. »Mogli bismo ponijeti nešto od toga zlata, kao dokaz našega uspjeha.« Gledao je u moje zlatne poluge, i neko vrijeme ništa ne reče. Sa stegnutim pesnica‐ ma za leđima stajao je tu i zurio preko kratera. A onda uzdahne i progovori: »Našao sam put ovamo, ali naći put ne znači i biti gospodar toga puta. Što će se desiti, ako svoju tajnu ponesem natrag na Zemlju? Ne vidim mogućnosti da samo godinu dana ili manje od godine dana, sačuvam tu tajnu. Prije ili kasnije morat će se pročuti ili, što više, nekome će drugom uspjeti da učini isto otkriće. A onda... Vlade i velike države zametnut će ljute borbe, da bi dospjeli ovamo, ratovat će među sobom i protiv ovih mjesečnjaka. I to će samo proširiti ratovanje i umnožiti povode za rat. Odam li svoju tajnu, onda će za kratko vrijeme, za najkraće vrijeme, taj planet – sve do najdubljih njegovih galerija – biti posut ljudskim leševima. Drugo je neizvjesno, ali to je sigur‐ no... Ne izgleda mi, da bi čovjek mogao što započeti na Mjesecu. Ta kakvu bi već ko‐ rist ljudi imali od Mjeseca? Ta nisu li svoj vlastiti planet pretvorili u puko razbojište i pozornicu najmahnitijih ludosti? Ma kako malen bio njegov svijet i kratak ljudski vi‐ jek, čovjeku tamo dolje pruža njegov mali život mnogo više, nego što može izvršiti. Ne, ne! Nauka se i suviše dugo kinjila da kuje oružje, kojim se služe mahnite lude. Vrijeme je da ona obustavi svoj rad. Neka ljudi sami ponovo otkriju moju tajnu – pa makar i poslije tisuću godina.« »Pa ima načina, kako da se sačuva tajna«, na to ću ja. Pogleda me, osmjehne se i reče: »Uostalom, čemu da se mučimo? Ima malo izgle‐ da, da ćemo sferu naći, a tamo dolje sve se uskuhalo, i zlo nam se piše. Kad sada po‐ mišljamo na povratak, mi to činimo naprosto iz navike, jer čovjek se nada, sve dok ne umre. Naše će nevolje sada tek započeti. Mi smo tim mjesečnjacima pokazali, kakvi smo, dali smo im naslutiti, čemu se od nas mogu nadati, i sada nas čeka otprilike ista www.balkandownload.org

sudbina kao tigra, koji je pobjegao iz kaveza te ubio čovjeka u Hyde Parku. Glas o nama zacijelo se širi od galerije do galerije, sve dublje i dublje prema središnjim pre‐ djelima... Nema tih razumnih bića, koja bi nam ikada dopustila da sferu ponesemo natrag na Zemlju, pošto su imala takva iskustva s nama.« »No naši se izgledi ne će poboljšati, ako ostanemo tu sjediti«, na to ću ja. Digosmo se i stajasmo rame uz rame. »Naposljetku«, reče Cavor, »moramo se rastati. Moramo da o taj visoki trnjak pri‐ čvrstimo maramicu, pa da nam to mjesto posluži kao središnja točka pri našem tra‐ ganju u krateru. Vi morate na zapad, hodajući neprestano u polukrugovima amotamo. Najprije se morate kretati tako, da vam sjena pada zdesna, sve dok ona ne sači‐ njava pravi kut/s pravcem, u kojem se nalazi maramica, a zatim treba da vam sjena pada s lijeve strane. A ja ću to isto činiti u istočnom pravcu. Zavirit ćemo u svaku ra‐ sjelinu, pretražiti svaki greben, učinit ćemo sve što možemo, da nađemo moju sferu. Ako vidimo kakve Selenite, sakrit ćemo se što god bolje mognemo. Snijeg će nam poslužiti mjesto vode, a ako ogladnimo, ubit ćemo kakvo mjesečevo tele, ukoliko nam to pođe za rukom, i jesti ćemo to meso – sirovo; i tako će svaki od nas ići svojim putem.« »A ako jedan od nas nabasa na sferu?« »Onda se mora vratiti bijeloj maramici, mora se tu postaviti i davati znakove dru‐ gome.« »A ako ni jedan od nas...« Cavor diže pogled prema suncu. »Mi ćemo nastaviti da tražimo, sve dok nama ne obvlada studen i noć.« »No recimo, da su Seleniti našli sferu i sakrili je?« On sleže ramenima. »Ili ako sada odnekud iskrsnu da nas love?« Cavor ništa ne odgovori. »Bilo bi bolje, da ponesete neku toljagu«, rekoh mu na to. On strese glavom i, svrnuv pogled od mene, zagíeda se daleko preko pustinje. Ali časak je još oklijevao. Krišom opet svrati pogled na me te reče: »Au revoir!« Osjetih, kako me nešto čudno štrecnu, i bijah duboko ganut. Sjetih se, kako smo se međusobno kinjili, a osobito kako sam ja njemu dodijavao. ’Dobijesa!’ pomislim, ’zar nismo imali pametnijega posla?!’ Upravo sada sam mu htio reći, da na rastanku jedan drugome stegnemo ruku – jer sam u tom času bio baš tako raspoložen – kadli on lup‐ ne petama i odskoči od mene u sjevernom pravcu. Lebdio je kroz zrak poput uvela lista; padao bi lagano i opet odskočio. Časak sam gledao za njim, zatim se protiv volje okrenem prema zapadu, priberem se i, osjećajući se kao čovjek koji skače u ledenu vodu, izaberem točku do koje ću skočiti, pa sunem naprijed da pretražim svoju polo‐

vicu pustoga mjesečeva svijeta. Pao sam prilično nespretno usred nekog kamenja; za‐ tim se dignem, pogledam oko sebe, popnem se na kamenu izbočinu i ponovo sko‐ čim... Kada sam se malo zatim ogledavao za Cavorom, njega više nije bilo, ali se ma‐ ramica junački bjelasala na svom visu u sunčanoj jari. Ma što se dogodilo, odlučio sam da maramicu ne izgubim iz vida. www.balkandownload.org

Osamnaesto poglavlje GOSPODIN BEDFORD – SASVIM SAM Ne potraja dugo, i meni se pričini, kao da sam uvijek bio sâm na Mjesecu. Neko vrijeme tražio sam vrlo pažljivo, no vrućina bijaše još vrlo velika, a prorijeđeni zrak stezao mi prsi poput obruča. Zatim dođoh u neku kotlinicu, kojoj je oko ruba stršilo veliko, mrko, sasušeno lišće, te sjedoh da malko otpočinem i da se ohladim. Namjera‐ vao sam da se tu samo malo vremena zadržim. Položio sam toljagu kraj sebe, i tako sam sjedio, podnimiv bradu rukama. Primijetio sam, ali nekako bez pravog interesa, da su pećine u toj kotlini, gdje se tu i tamo onaj sasušeni i šuškavi lišaj bio skvrčio i razgolitio kamen, bile gusto prošarane i poprskane zlatom, i da su iz trunja pogdjeg‐ dje stršile okrugljaste, smežurane kvržice zlata. Ta je li to sada uopće važno? Duh i ti‐ jelo obuzela mi neka malaksalost; ni na čas nisam pomišljao na to, da ćemo sferu ika‐ da naći u toj neizmjernoj od sunca spaljenoj pustoši. Činilo se, da nisam imao nikak‐ va povoda za bilo kakav napor, sve dok se Seleniti ne pojave. Bio sam uvjeren, da ću se onda iz petnih žila naprezati i pokoriti onoj ludoj nagonskoj sili u nama, koja nas prije svega ostaloga nagoni da se održimo na životu i da se branimo, iako je to održa‐ nje na životu samo kratkotrajno, te čovjek odmah zatim mora da pogiba još bolnijom smrću. Zašto smo došli na Mjesec? To je pitanje iskrslo preda mnom kao zapanjujući problem. Kakav je taj duh u čo‐ vjeku, koji ga vječno tjera, da se odrekne sreće i sigurnosti, da se zlopati i izvrgava opasnosti, pa čak i onda kada prilično sigurno zna, da ga čeka smrt? Tamo na Mjese‐ cu svitalo mi je pred očima nešto, što mi je oduvijek trebalo znati: da čovjek nije na‐ prosto zato stvoren, da se bez ikakvih opasnosti, sit, zadovoljan i veseo vrti naokolo. Protiv svoga vlastitog interesa i ugrožavajući svoju sreću, njega neprestano nešto vuče da počinja kojekakve ludorije. Neka sila, izvan njega samoga, tjera ga naprijed, i on mora naprijed. Ali zašto? Zašto? Sjedeći usred toga beskorisnog mjesečeva zlata, usred svih tih stvari nekoga drugog svijeta, razračunavao sam se sa svojim životom. Recimo, da ću na Mjesecu poginuti kao parija: kakve je svrhe onda imao moj život? To mi se pitanje nije objasnilo, ali mi je svakako postalo jasnije nego ikad prije u ži‐ votu, da moj život nije bio u skladu sa svojom pravom svrhom, da uistinu za čitava svog vijeka nisam služio svrsi, kojoj je moj život bio namijenjen. Kome je i čemu slu‐

žio moj život?... I više nisam mudrovao o tome, zašto smo došli na Mjesec, već sam taj problem zahvatio još šire: zašto sam došao na svijet? Zašto sam uopće imao neki svoj vlastiti život?... I tako se počeh zapletati u nedo‐ kučljiva razmatranja. Misli su mi postajale nejasne i maglovite i više se nisu usmjeravale u određenim pravcima. Nisam osjećao neku težinu ili malaksalost – a ne mogu zamisliti, da je to na Mjesecu itko osjećao – no mislim, da sam se suviše naprezao. Pa sad bilo kako bilo – zaspao sam. To što sam malo spavnuo kao da me uvelike okrijepilo, a za sve vrijeme dok sam spavao, sunce je zalazilo i žega popuštala. Kada me napokon neka buka, što je dopira‐ la iz daljine, trže iza sna, osjetio sam se opet jak i sposoban. Protrljao sam oči, prote‐ zao ruke. Stadoh na noge – osjećao sam, da sam još malko ukočen – te se smjesta spremih da krenem opet u potragu. Zametnuh se svojim zlatnim toljagama te izađem iz gudure zlatom prošaranih pećina. Sunce je doista stajalo već niže, mnogo niže nego prije, a zrak se bio prohladio. Primijetio sam, da sam sigurno neko vrijeme spavao. Činilo mi se, kao da nad zapad‐ nim hridinama lebdi dašak plave sumaglice. Skočih na malu kamenu čuku i pogle‐ dom zahvatili čitav krater. Ni traga ni glasa od mjesečeve teladi ni od Selenitâ, niti sam Cavora vidio, ali tamo daleko zamijetih svoju maramicu razastrtu na trnjaku. Pogledam oko sebe, a onda skočim do nekoga drugog mjesta s povoljnim vidikom. Kretao sam u polukrugu oko svoje ishodne točke, pa opet natrag u još većem luku. Sve je to bilo vrlo naporno i beznadno. Zrak je doista bio mnogo hladniji, a meni se činilo, kao da je sjena pod zapadnom hridinom bivala sve većom. Ovda-onda zastaj‐ kivah da osmotrim kraj, ali od Cavora ni strva ni java, ni traga od Selenitâ. A mjese‐ čevu telad bit će da su opet stjerali pod površinu – jer nigdje ih nije bilo vidjeti. Sve me više morila želja za Cavorom. Zrakasti obris sunca već se tako nisko spustio, te je njegova udaljenost od obzorja jedva bila veća od njegova promjera. Tištala me pomi‐ sao, da će Seleniti uskoro pozatvarati sva vrata i zaklopce te nas prepustiti nesmilje‐ nom nadiranju mjesečeve noći. Činilo mi se, da je krajnje vrijeme, da se Cavor okani traženja te da se nađemo i zajednički dogovorimo. Osjećao sam, kako je neminovno potrebno da odlučimo, kojim ćemo pravcem krenuti dalje. Nije nam uspjelo da nađe‐ mo sferu, a sada nam više nije preostajalo vremena da je tražimo. Ako ostanemo na‐ polju, pošto svi ulazi budu zatvoreni – izgubljeni smo. Neizmjerna noć nebesnoga prostranstva spustit će se na nas, ona pomrčina praznog prostora, ona noć, koja jedi‐ na znači apsolutnu smrt. Čitavo moje ja prestravljeno se trzalo pred njenim nadola‐ skom. Moramo se vratiti u Mjesec, pa makar nas pritom i ubili. Morilo me priviđe‐ nje, kako već na smrt smrznuti posljednjom snagom udaramo o vrata divovskog okna. www.balkandownload.org

Ni jednom mišlju više nisam mislio na sferu. Bilo mi je samo do toga, da opet na‐ đem Cavora. Napol sam već bio odlučio, kako ću se prije vratiti u unutrašnjost Mje‐ seca i bez Cavora, nego da ga tražim sve dotle, dok ne bude prekasno. Bijah već na polovici puta do maramice, kadli iznenada... ... ugledah sferu! Prije bi se moglo reći, da je ona mene našla, no što sam ja našao nju. Ležala je za‐ padnije od mjesta s kojega sam krenuo u potragu, i kose zrake sunca na zalasku odbi‐ jahu se od njezina stakla, te su mi tako jednim mahom otkrile njenu nazočnost. Na‐ čas pomislim, nije li to možda neka nova smicalica, što je Seleniti nama pripremaju? – no onda sam shvatio. Bacim ruke uvis, kriknem sablasnim krikom i poletim velikim skokovima prema njoj. Promašio sam u jednom skoku, te padnem u neku duboku guduru, uganem nogu u zglobu, i odavle dalje spoticao sam se gotovo pri svakom koraku. Bio sam u nekom histeričnom stanju, sav sam se tresao, i mnogo prije nego što sam dospio do nje, sav sam se zadihao. Morao sam stati barem tri puta, podbočivši se rukama, i upr‐ kos prorijeđenosti zraka lice mi je oblio znoj. Sve dok nisam stigao do nje, nisam mislio ni na što drugo doli na sferu, čak sam zaboravio na svoju zabrinutost zbog Cavorova izbivanja. Posljednji zalet baci me o nju te snažno udarim rukama o staklo; tu sam sada ležao i uzalud se trudio da krik‐ nem: »Cavore! Evo sfere!« Pošto sam se malko oporavio, zavirim kroz debelo staklo: stvari unutra kao da su bile ispreturane. Sagnuh se još dublje, da bih što bolje vidio. Onda sam pokušao da uđem. Morao sam sferu malko okrenuti, da bih mogao glavu progurati kroz otvor. Poklopac na zavrtnje ležao je unutra, i vidio sam, da je i sve drugo netaknuto, da ništa nije oštećeno. Ležala je tu, kako smo je pustili, kada smo skočili iz nje u snijeg. Neko vrijeme bio sam sav zaokupljen, jer sam uvijek iznova pravio inventar u mislima. Primijetio sam, kako sam sav drhtao. O, kako mi je godi‐ lo, kada sam gledao tu prisno poznatu sumračnu unutrašnjost sfere! Ne mogu vam reći, koliko mi je to godilo. Odmah sam se uvukao u sferu i sjeo usred svih tih pozna‐ tih stvari. Dršćući virio sam kroza staklo u taj mjesečev svijet. Položio sam svoje zlat‐ ne toljage na svežanj, potražio sam hrane pa malenkost pojeo, ne toliko što bih bio gladan, već naprosto jer mi je došlo pod ruku. Onda se sjetim, kako je već vrijeme da iziđem i signaliziram Cavoru. Ali niti sam odmah izišao niti sam signalizirao Cavoru. Nešto me držalo kao prikovana uza sferu. Najposlije, sve kao da će se još dobro svršiti. Bit će još dosta vremena da ponese‐ mo još više od te magične rude, koja nam daje vlast nad ljudima. Posvuda ležaše zla‐ to, koje je trebalo samo podići; pa ako sfera bude i do polovice natrpana zlatom, ona će svoj put prevaliti isto tako kao da je prazna. I sada smo se mogli vratiti kao gospo‐ dari svoji i svojega svijeta, a onda...

Napokon se priberem i teško se pridignem te s mukom iziđem iz sfere. Kada sam opet došao napolje, sav sam se ježio i drhtao, jer je večernji zrak jako zahladio. Stajao sam u udubini i zurio oko sebe. Pomno sam promatrao okolno grmlje prije nego što sam skočio do obližnjeg ruba pećine te još jedamput izveo onaj skok, koji bijaše moj prvi poduhvat na Mjesecu. No ovoga puta nije me to stajalo nimalo napora. Rastenje i propadanje vegetacije brzo je napredovalo i čitav se izgled pećina pro‐ mijenio, ali je još uvijek bilo moguće pronaći onu padinu, na kojoj je klijalo sjemenje, i onu hridinu, s koje smo prvi put promatrali krater. Ali trnjaci na padini bijahu sada mrki i izgorjeli, dižući se trideset stopa u visinu i bacajući duge sjene, što su se gubile izvan vidnoga polja, dok su male sjemenke, koje su u grozdovima visjele po najvišim granama, bile tamnosmeđe i sazrele. To je sjemenje izvršilo svoju zadaću, postalo je krhko i lomno i bilo pripravno da otpadne i da se smrvi na zraku koji će se smrznuti čim padne noć. A divovski kaktusi, koji su pred našim očima bubrili i rasli, već su se davno bili rasprsli i razasuli svoje spore na sve četiri strane Mjeseca. Da, čudan bijaše taj kutić u svemiru – to pristanište ljudi! Jednoga dana, pomislih, usred ove udoline postavit ću spomen-ploču. Pade mi na um, kakvim li bi divljim bijesom zagrajao taj svijet, što poda mnom vrvi i vri, kad bi shvatio svu zamašnost ovoga veličanstvenog trenutka! No zasad, jedva su ta bića i slutila, što naš dolazak znači. Jer inače bi čitav krater plamtio uzbunom i hukom hajkača, i ne bio tih i spokojan kao smrt. Ogledavao sam se za nekim mjestom, odakle bih mogao signalizirati Cavoru, te vidjeh onu istu gomi‐ lu kamenja, kamo je on nekoć bio poletio, zatrčavši se s mjesta, na kojem sam ja sada stajao – i ta je gomila, pusta i jalova, još i sada ležala obasjana suncem. Časak sam se žacao da se toliko udaljim od sfere. No tada se zastidim zbog svoga oklijevanja, te po‐ skočim... S toga mjesta, odakle sam mogao sve sagledati, još jedamput sam pogledom pre‐ tražio čitav krater. Daleko tamo pri vrhu sjene, koja se od moga tijela prostirala kano u nedogled, na trnjaku je lepršao bijeli rubac u vjetru, malešan i u silnoj udaljnosti. A Cavora –nigdje! Činilo mi se, da je on sada – prema našem dogovoru – već trebao da se ogledava za mnom. Ali od njega ni traga ni glasa. Zasjenjujući oči rukama stajao sam tu i gledao, nadajući se da ću sad na prepozna‐ ti njegov lik. Vjerojatno sam vrlo dugo stajao na tom mjestu. Pokušao sam vikati, i tada sam se uvjerio, kako je zrak prorijeđen. Kolebajući se učinim jedan korak natrag prema sferi. Neki pritajeni strah od Selenitâ sprečavao me da na obližnjem grmlju iz‐ vjesim jedan od naših pokrivača, te da tako signaliziram mjesto, na kojem se nalazim. Ponovo sam pretražio krater. Spopade me osjećaj praznine, te me podiđoše ledeni srsi. Iz onoga svijeta tamo do‐ lje nije bilo čuti ni glaska od Selenitâ. Sve bijaše zamrlo i tiho kao smrt. Osim što bi www.balkandownload.org

ćuh povjetarca, koji se budio, ponekad šušnuo kroz grmlje oko mene, sve bijaše tiho, ni glas glasa nije bilo čuti. A vjetrić je zastudio. Dođavola i s Cavorom! Duboko sam predahnuo. Savio sam ruku kao trubu oko usta: »Cavore!« povik‐ nem, ali mi se glas jedva čuo, kao da patuljak negdje daleko nekoga doziva. Gledao sam prema rupcu, pogledao sam iza sebe na sjenu zapadnih hridina, koja se širila i rasla; natkriliv oči rukom pogledao sam u sunce, i meni se činilo, kao da se naočigled spušta sve niže i niže. Osjetio sam, da moram smjesta nešto poduzeti, ako želim spasiti Cavora. Strgnem prsluk te ga bacim kao signalni znak o sasušene bodlje nekog grma iza sebe, a onda jurnem ravno prema rupcu. Možda je to tamo bilo poprilici dvije milje – koje sam mogao prevaliti u nekoliko stotina skokova i koračaja. Već sam vam pričao, kako se čovjeku u takvim skokovima na Mjesecu čini kao da lebdi u zraku. I kad god sam sada lebdio, ogledavao sam se za Cavorom i u čudu se pitao, gdje li se samo skriva. Pri svakom skoku osjetio sam, kako sunce iza mene polagano zapada. Svaki put, kada bih nogama dodirnuo tlo, spopadala me napast da se vratim. Još jedan skok, i stajao sam u udolini ispod našega rupca, a zatim još jedan korak, i nađoh se na našoj prijašnjoj uzvisini, te sam rukom mogao doseći rubac. Uspravim se i pogledom počnem pretraživati čitav kraj oko sebe, isprugan dugačkim sjenama. Daleko tamo, niz padinu, vidjelo se tunelsko grotlo, kroz koje smo pobjegli, a moja sjena dopiraše sve do njega i dodirivaše ga kao ispružen prst noći. Nigdje znaka od Cavora, ni glasa u svoj toj tišini; samo je rasla uznemirenost gra‐ na i lelujanje sjena. I odjednom me prođe silna jeza. »Cav...« zaustim, i opet se uvje‐ rim, kako je ljudski glas nemoćan u tom prorijeđenom zraku. Tišina. Tišina smrti. Nekih pedesetak metara od mene niz padinu, usred hrpe iskrivljenih i isprelomlje‐ nih grana, nešto mi zape za oko, nešto sasvim sitno. Što je to? Znao sam, što je, a iz nekoga razloga ipak nisam htio da znam. Približim se. Bijaše to Cavorova mala kriketska kapa. Nisam je dotaknuo, samo sam je gledao. Tada sam vidio, kako je razasuto granje unaokolo na silu bilo slomljeno i zgaženo. Oklijevao sam; zatim stupim naprijed i dignem kapu. S Cavorovom kapom u ruci zurio sam u rastrapano trsje i trnje oko sebe. Tu i tamo po njemu crnjelo se nešto što se nisam usudio taknuti. Nekih desetak metara podalje, vjetrić što se dizao tjerao je sve bliže na oči nešto sitno i bijelo bjelcato. Bijaše to komadić zgužvana papira, koji kao da je netko grčevito zgrabio i stiskao. Dignem ga, a bio je isprljan crvenim mrljama. Zamijetio sam slabe tragove ispisane olovkom. Zagladih papir te vidjeh nejednako, isprekidano pismo, koje se pri kraju

gubilo u krivudavoj šari. Uzmem ga odgonetati. »Koljeno mi je ozlijeđeno, mislim, da mi je čašica prepukla, te ne mogu ni trčati ni puzati«, glasio je početak, prilično jasno napisan. Zatim manje čitko: »Progonili su me neko vrijeme, i samo je pitanje...« – riječ »vremena« kao da je tu bila napisana, a onda opet brisana radi neke druge, koja se nije dala pročitati – ».:. kada će me uhvatiti. Hajka se približava sa svih strana.« Zatim je rukopis postajao grčevit. »Mogu ih čuti«, nagađao sam, da bi to moglo značiti; a onda je jednim dijelom bio potpunoma nečitljiv. Dalje se nizalo nekoliko sasvim jasno ispisanih riječi: »potpuno različit soj Selenita, a čini se da oni...« Pismo je ponovo postajalo puko drljanje u velikoj hitnji. »Imaju veće lubanje – mnogo veće, tijelo im je vitkije, a noge vrlo kratke. Oglašuju se prigušenim šumovima, organizirano i promišljeno...« »I premda sada ležim tu, ranjen i bespomoćan, ipak mi njihova nazočnost daje neku nadu.« Po tim ste riječima odmah prepoznali Cavora. »Nisu pucali u mene ili na neki drugi način pokušali – da me ozlijede. Namjeravam...« Onda se nadovezala ona iznenadna krivudava šara preko papira, a na poleđini i po rubovima – krv! I dok sam se tu ukipio, zgranut i zabezeknut, držeći u ruci tu uspomenu, od koje sam se sav zbunio, nešto vrlo, vrlo blago lagašno i ledeno dotače se načas moje ruke i mahom ga nestade, a zatim – neka bjeličasta mrljica – protitra kroz sjenu. Bijaše to sićušna snježna pahuljica, prva pahuljica – vjesnica noći. Protrnem i dignem pogled uvis, a nebo se međutim gotovo sasvim smračilo i osu‐ lo sve većim brojem zvijezda, hladnih i budnih. Uperim pogled prema istoku, a svje‐ tlost nad tim sparušenim i skvrčenim svijetom trnula je u tonovima brončane zagasi‐ tosti, a zatim svrnem pogledom prema zapadu, i sunce – kojemu je neka sve gušća bi‐ jela magla oduzimala polovinu njegove topline i sjaja – već se doticalo kraterskoga ruba i zatim brzo tonulo izvan dogleda mojih očiju, pa se na toj pozadini sunca na smiraju sve grmlje, i sve ono nazupčano i ispreturano stijenje ocrtavalo kao bodljama načičkan splet crnih likova. A na zapadu velik maglen voj zaranjao u golemo jezero mraka. Leden srh vjetra prožimao jezom čitav krater. Najedamput se načas nađoh u oblaku snijega koji je sav taj svijet oko mene prošarao sivo i suro. I tada dopre do mene – samo ne tako bučno i prodirno kao prvi put, već priguše‐ no i nejasno poput zamirućeg glasa – ona ista zvonjava, koja je prije pozdravila osvit dana: Buuum... buuum... buuu... Jeka je kružila kraterom i kao da je podrhtavala drhtajem onih većih zvijezda, i to‐ nuo je krvavocrveni luk sunčeva koluta, dok su udarci muklo odzvanjali: Buum... bu‐ uum... buuum... www.balkandownload.org

Što se dogodilo s Cavorom? Dok je trajala zvonjava, stajao sam kao snebljen. Na‐ pokon umuknu bruj. I najedamput se tamo dolje zatvori grotlo tunela, kao što se oko sklapa, i više ga ne vidjeh. I tada sam doista bio sasvim sam. Nada mnom i oko mene, grleći me u sve tješnjem zagrljaju, ležalo je Vjekovječno, to što bijaše prije početka, to što pobjedno ostaje poslije svega svršetka; to neizmjerno ništa, u kojemu je sva svjetlost, sav život, i sve bivstvovanje samo tračak nestalna sjaja zvijezde koja pada – studen, i muk, i tišina – neizmjerna i konačna svemirska noć. Osjećaj osamijenosti i napuštenosti pretvori se u nešto neobuhvatno i nepobjedi‐ vo, što se naginje k meni i gotovo me dodiruje. I tada stadoh vikati: »Ne! Ne! Još ne! Još ne! Čekaj! Čekaj, o čekaj!« I glas mi se di‐ zao do nemoćna vriska. Odbacih zgužvani papir; a zatim sam se uzverao natrag na ono sedlo, da bih opet našao smjer, kojim mi je trebalo poći, te krajnjim naporom volje dadoh se u trk prema onom signalnom znaku, što sam ga ostavio, sada već dale‐ kom i nejasnom, na samom rubu mračne sjene. Skok, skok, skok, a svaki skok kao da trajaše sedam vjekova. Preda mnom padaše sve dublje i dublje blijedi, zmijama opasani isječak sunca, a sjena koja je osvajala, brzala je da obuhvati sferu prije nego bih se ja nje dohvatio. Bio sam udaljen dvije milje – stotinjak ili više skokova – a zrak oko mene bivaše sve rje‐ đim, kao što se prorjeđuje pod djelovanjem uzdušnog šmrka, dok me studen štipaše po svem tijelu. No da sam onda umro, smrt bi me u skoku pokosila. Jedamput, pa onda još jednom, noga mi omače na snijegu što je padao, i to je smanjilo daljinu moga skoka; jedamput bijaše skok prekratko odmjeren, te padnem u grmlje, što se rasprsne u iver i prašinu, polomi i smlavi u ništa, a drugi put se spotaknem u padu te se naglavce otkotrljam niz provaliju; kada se digoh, sav izubijan i obliven krvlju, bio sam obezglavljen, te nisam više znao, kojim pravcem da krenem. No takve upadice nisu bile ništa prema onim strašnim vremenskim razmacima iz‐ među pojedinih skokova, kada sam letio ususret noći, koja je poput bujice nadirala. Nisam više disao, već pištao, i kao da su mi se noževi zabadali u prsa. Kucaji srca kao da su mi odzvanjali na tjemenu. »Hoću li stići do nje? O nebesa! Hoću li stići do nje?« Sav sam se pretvorio u strah. »Lezi!« krikne moja bol, zavapi očaj, »lezi!« I što sam se više s mukom približavao, to više mi se činilo, da je sfera nedostižno daleka. Bio sam omamljen, spoticao sam se, sav se izubijao i izranio, ali nisam krva‐ rio. Evo, sada je vidim! Padoh na sve četiri, a pluća kao da će mi prsnuti.

Puzao sam. Mraz mi se ledio na usnama, čuperci brka skrutiše se u ledene mosure, i sav sam se bijelio od atmosfere, koja se smrzavala. Ima još samo desetak metara do nje! Oči mi se zamagliše. »Lezi!« zavapi očaj, »lezi!« Napokon se dotaknuh sfere i stadoh. »Prekasno!« krikne očaj, »lezi!« Ukočenih ruku borio sam se sa sferom. Dospio sam do ruba ulaznog okna, omam‐ ljen, napol mrtav. Oko mene sve sam snijeg. Provučem se kroz otvor. U sferi je zaos‐ talo još malo topline. Pahuljice snijega – pahuljice smrznuta zraka – ulepršale su k meni, dok sam ukočenim rukama pokušavao da zatvorim poklopac i da ga još čvršće zavrnem. Jecaj mi se ote iz grudi: »Ja hoću!« Cvokotao sam zubima. I tada dršćućim prstima, krhkim kao da će se slomiti, segnem za rebreničnim pucetima. Dok sam nespretno okretao kontakte tamo-amo – jer nikada dotad nisam se nji‐ ma služio – vidio sam kroza staklo, koje je bilo prošarano kapima, što su se na njega cijedile, vidio sam blistavo crvene zrake sunčanog zalaska, što su trepćući podrhtava‐ le kroz mećavu, i crne obrise grmlja, koje se, sve bjelje i deblje, savijalo i lomilo pod sve većom težinom napadala snijega. Sve gušće i gušće pršao je snijeg, sada gotovo crn na pozadini svijetla, koje se gasilo. A što ću, ako se ti električni kontakti u pos‐ ljednji čas odupru mojim nevještim prstima? Nešto škljocnu pod mojim prstima, i mahom nestade posljednje vizije mjesečeva svijeta ispred mojih očiju: oko mene zavlada tišina i tama – bio sam opet u svojoj in‐ terplanetarnoj sferi. www.balkandownload.org

Devetnaesto poglavlje GOSPODIN BEDFORD U SVEMIRU Bilo je gotovo kao da sam mrtav – da su me ubili. Doista mogu zamisliti, da se čo‐ vjek, kojega su iznenada ubili, osjeća po prilici onako, kao što sam se ja tada osjećao. Još čas prije grčevito sam se hvatao života i osjećao strah pred smrću, a u slijedećem trenutku – mrak i tišina, ni svijetla, ni sunca, ni života, ni zvijezda, ni Mjeseca – ništa do crna Beskonačnost. Ma da sam ja sâm bio uzrokom svega toga, i premda sam to jedamput već bio iskusio zajedno s Cavorom, ipak sam se sada čudio i bio sav zbu‐ njen i prestravljen. I bilo mi je, kao da me nešto nosi i diže u neku beskonačnu tamu. Moji se prsti trznuše te ispustiše puceta, i ja sam kao obamro lebdio u zraku, i napos‐ ljetku, vrlo polagano i blago, padnem na svežanj, na zlatne lance i poluge, što je sve dolebdjelo do u sredinu sfere. Ne znam, koliko je to lebdenje trajalo. U sferi je dakako zemaljski osjećaj za vrije‐ me još manje vrijedio nego na Mjesecu. Kada sam lupnuo o svežanj, kao da sam se probudio iz teška sna bez snova. Bilo mi je odmah jasno, da moram zapaliti neko svi‐ jetlo ili otvoriti prozor, pa da nađem neko uporište za oči, ako hoću ostati budan i održati se u životu. Osim toga bilo mi je zima. I stoga se odbijem od svežnja, dohva‐ tim se tankih niti, što su bile utaljene u staklu, dovučem se do samoga ruba ulaznog okna, te tako nađem smjer, u kojem je trebalo da se ispružim da bih dosegao puceta za svijetlo i za žaluzije. Zatim se opet otisnem, pa lebdeći još jedamput uokrug sfere, prestrašim se, kad me okrzne nešto tanko, a naširoko razastrto, što je slobodno leb‐ djelo u zraku, a onda dohvatim one uzice do samih puceta. Najprije zapalim malu svjetiljku, da vidim, što me se to dotaklo, pa ustanovim, da je to onaj stari broj Lloyd’s News, koji se otkinuo od ostalih stvari, među kojima je dotada bio prignječen. I kao da sam nakon toga mahom zaboravio na Beskonačnost, u kojoj sam lebdio tijelom i mislima, te sam se opet vratio u vlastite dimenzije. Morao sam se nasmijati, i pritom sam se tako zadihao, te mi je palo na um da iz jednoga valjka pustim malo kisika. Za‐ tim otvorim kontakt grijala, pa kad sam se malko ogrijao, prihvatim se jela da zalo‐ žim. Konačno se vrlo bojažljivo i oprezno malko pozabavim kavoritnim rebrenicama, ne bih li otkrio, kako funkcionira mehanizam, koji pokreće sferu. Prve rebrenice, koje sam otvorio, odmah sam i zatvorio, kao onesviješten i gotovo obnevidio od sunčane svjetlosti, koja me zgodila. Pošto sam malko razmišljao, počeo

sam baratati oko prozora, koji su sačinjavali pravi kut s onim prvim prozorom, i sada ugledam veliki srp Mjeseca i mnogo manji srp Zemlje iza njega. Zapanjih se, koliko sam se već udaljio od Mjeseca. Bio sam uvjeren, kako nije samo »odboj«, kojim nas je atmosfera Zemlje odbacila uvis, bio malen ili gotovo nikakav, već da će i tangencijal‐ ni »zamah« mjesečeve rotacione sile biti barem dvadeset i osam puta manji od ze‐ maljskog. Očekivao sam, da ću lebdjeti nad našim kraterom – na rubu mjesečeve noći – a sada, gle! sve je to bilo samo jedan dio obrisa bijeloga srpa na nebeskom prostranstvu. A Cavor...? On se već bio izgubio u neizmjernosti. Pokušao sam da zamislim, što se to moglo s njim dogoditi. No u to vrijeme meni je pred očima lebdjela samo smrt. Prema mnom je iskrsavala slika, kako leži zgažen i smlavljen u dnu neke ogromne kaskade plave svjetlosti. Zaokružila ga rulja suludih insekata, koji zure u nj tupim pogledima. Pod dodirom onih novina, što su lebdjele oko mene, prenem se i živnem, te sam barem na neko vrijeme opet bio realan i praktičan. Znao sam vrlo dobro, što mi je či‐ niti: trebalo je da se vratim na Zemlju, no koliko sam vidio, ja sam se sve više od nje udaljivao. Što god se s Cavorom desilo (pa da je i ostao u životu, a to mi se, pošto sam vidio onu krvlju omaštenu cedulju, učinilo sasvim nevjerojatnim), bio sam posve ne‐ moćan da mu pomognem. Ostao je tamo, živ ili mrtav, pod plaštom noći bez i tračka svjetlosti, i tamo je morao ostati, barem dok meni ne uspije da mu s ljudima sa Zem‐ lje priskočim u pomoć. Da li ću to učiniti? Namjeravao sam nešto slično. Ako mi to pođe za rukom, htio sam se vratiti na Zemlju, pa da onda – dođem li nakon svestra‐ nog razmišljanja do takve odluke – pokažem sferu nekolicini povjerljivih osoba te im sve objasnim, i skupa s njima prihvatim se toga posla, ili da sačuvam tajnu, prodam zlato, nabavim oružje i sve što je potrebno, te uzmem nekog pomoćnika, i – s tim prednostima – da budem dorastao svakoj borbi, da se vratim na Mjesec i uhvatim u koštac s onim kukavnim insektima; pa ako onda još bude moguće, oslobodio bih Ca‐ vora, a svakako bih ponio sa Mjeseca što više zlata, da svoje buduće poduzeće posta‐ vim na što čvršću osnovu. No do toga bijaše još daleko; najprije je trebalo da se vratim na Zemlju. Stanem razmišljati, što bi zapravo trebalo poduzeti, da opet dospijem na Zemlju. Dok sam razbijao glavu zbog toga problema, više me nije mučila misao, što ću raditi, kada stig‐ nem na cilj. Jedina mi je briga bila, kako ću se vratiti. Najposlije sam izmudrio, kako će biti najbolje, da sferu ponovo usmjerim prema Mjesecu, koliko se samo bude dalo, a da mi pritom ne bi prijetila nikakva opasnost, te da na taj način dobijem što veću brzinu; onda ću zatvoriti sve prozore, pa letjeti sve dok ne stignem iza Mjeseca, te otvoriti sve žaluzije, što gledaju prema Zemlji, da bih na taj način dobio brzinu potrebnu za svoj povratni let. Međutim nisam znao, da li ću tako ikada uspjeti da stignem na Zemlju, ili ću naprosto oko nje dovijeka kružiti u www.balkandownload.org

nekoj hiperboli, paraboli ili bilo kako. Kasnije mi padne na um sretna misao: otvoriv‐ ši neke rebrenice okrenute prema Mjesecu, koji se na nebu ukazao kako stoji pred Zemljom, usmjerio sam let ustranu, tako da sam sada jezdio ususret Zemlji, jer sam uvidio, da bih bez takva manevriranja zasigurno bio proletio pokraj Zemlje. Imao sam mnogo muke i glavobolje da riješim sve te probleme – jer ja sam slab matemati‐ čar – i vjerujem, da imam u prvom redu zahvaliti svojoj sreći, a ne svojim mudrim zaključcima, što sam uopće stigao na Zemlju. Da sam onda znao, kao što sada znam, da su moje matematičke šanse bile vrlo slabe ili gotovo nikakve, sumnjam, da bih se uopće i potrudio da se samo i nasumce, dotaknem bilo kojeg električnog kontakta. I pošto sam izmudrio ono, što sam smatrao najpametnijim, otvorim sve prozore pre‐ ma Mjesecu i zgurim se na tlu sfere; a nato me protusila diže nekoliko stopa uvis, pa sam neko vrijeme lebdio usred sfere u tom najneobičnijem položaju – i tako čekao, da mjesečev srp postane sve veći i veći, dok nisam osjetio, da mi više ne prijeti nikak‐ va opasnost. Odlučio sam potom da zatvorim sve prozore i da u brzini, koju će mi Mjesec dati, projurim pokraj njega i – ukoliko sfera pritom ne tresne o nj i ne razbije se – da tako nastavim svoj put do Zemlje. To sam i učinio. Napokon osjetih, da je zamah, koji me tjerao prema Mjesecu, dovoljno jak, pa po‐ vukoh rebrenice, tako da je Mjeseca nestalo iz moga vidnoga polja; sjednem (i sjećam se da nisam ćutio ni straha ni tjeskobe), da u sferi – u tom zrncu što lebdi kroza sve‐ mir – čekam i bdim, sve dok ne pristanem na Zemlji. Grijalica u sferi razvijaše ugod‐ nu toplinu, zrak bijaše osvježen kisikom, i ja sam se – osim one male navale krvi u glavu, koju sam osjetio za sve vrijeme svoga izbivanja sa Zemlje, osjećao fizički vrlo lagodno. Svijetlo sam opet ugasio, da u posljednji čas, ako mi ustreba, ne bi zatajilo; utonuo sam u mrak, i samo su poda mnom potitravali blijedi odbljesci Zemlje i zvi‐ jezdâ. Sve je oko mene bilo savršeno tiho i mirno, te sam mogao misliti, da sam dois‐ ta jedino biće u svemiru. Pa ipak, i sam se čudim, što nisam bio svijestan svoje usam‐ ljenosti niti osjećao straha, baš kao da počivam u svojoj postelji na Zemlji. To mi se sada čini to čudnije, što sam posljednjih sati u mjesečevu krateru tu osamljenost osje‐ ćao gotovo kao samrtni strah... Ma kako se nevjerojatnim činilo, ali vrijeme što sam proveo u svemiru nije bilo baš nimalo nalik na ma koje vremensko razdoblje u mom životu. Ponekad mi se čini‐ lo, da lebdim kroz neizmjernost vječnosti, sjedeći kao neko božanstvo na lotosovu listu, a onda opet kao da je sve to trajanje samo časovita stanka na mom putu s Mje‐ seca na Zemlju. A zapravo je to ipak potrajalo nekoliko tjedana po zemaljskom vre‐ menu. No za sve to vrijeme nisam znao ni za strah, ni za glad, ni tjeskobu. Plovio sam, a na sve što smo prepatili, na sav svoj život, i na sve svoje motive, i na sve tajne emanacije svoga bitka pomišljao sam s neobičnom lakoćom i bezbrižnošću. Pričinja‐

lo mi se, da rastem i bivam sve veći i veći, te da sam izgubio svaki osjećaj gibanja, da lebdim među zvijezdama; a neprestano me morio osjećaj, kako je Zemlja neizmjerno neznatna i kako je neizmjerno ništavan moj život na toj Zemlji. Ne tvrdim, da mogu objasniti, što se u mojoj duši zbivalo. Sve bi se to, bez sumnje, moglo izravno ili neizravno svesti na neobične fizičke uvjete, u kojima sam živio. Ja sve to naprosto opisujem, kako je zapravo bilo, i ne dajem nikakva komentara. Naju‐ padljivije u tome zbivanju bilo je to, da sam sumnjao u svoj vlastiti identitet. Ja sam se, da tako kažem, odvojio od Bedforda; gledao sam na nj s visine kao na nešto nez‐ natno i ništavno, s čime sam slučajno nekoć bio povezan; gledao sam Bedforda u raz‐ ličitim vidovima – kao mazgova ili kao kukavno živinče, dok sam ga prije s nekom pritajenom gordošću smatrao za vrlo duhovita ili prilično uporna čovjeka. Vidio sam u njemu ne samo mazgova, nego i potomka čitavih generacija mazgova. Kritički sam osmatrao njegove đačke dane, njegovo mladenaštvo, njegov prvi susret s ljubavi, pa sam u tome uvelike sličio čovjeku, koji pomno promatra mrava kako brza po pijesku, zauzet svojim poslovima... Žalim, što i sada još osjećam nešto od te vidovitosti u sebi, te ne vjerujem, da će mi ikada uspjeti da ponovo steknem onu gordu samosvijest, ko‐ jom sam se dičio za mladosti. No u onim trenucima taj osjećaj nije nipošto bio bolan, jer je mnome ovladalo ono doista sasvim neobično uvjerenje, da ja zapravo više i ni‐ sam Bedford, niti ma koje drugo lice, već jedino neki duh, koji lebdi kroza spokojne vedrine svemira. Pa zašto da me onda uznemiruju Bedfordove mane i nedostaci? Ni‐ sam bio odgovoran za njih, ni za samoga Bedforda. Neko sam se vrijeme nosio s tom uistinu grotesknom obmanom. Uznastojao sam da oživim uspomene na vrlo žive časove u svom životu, te sam osjećao, da bih ovo sve jače razdvajanje svoje ličnosti zaustavio, kad bih samo načas bio kadar oćutjeti neki iskreni osjećaj. Ali ja to nisam mogao. Vidio sam Bedforda kako juri iz Chan‐ cery Lane, en route na ispite, sa šeširom nabijenim na zatiljak, dok su mu skuti kapu‐ ta samo tako lepršali oko njega. Vidio sam ga u onoj uskoj uličici, gdje je sve vrvjelo sličnim neznatnim stvorenjima,. vidio ga kako se gura kroz vrevu, kako se sukobljava s nekim od tih ljudi, a neke dapače i pozdravlja. I to da sam ja? Vidio sam Bedforda te iste večeri u salonu neke dame, pošto je odložio šešir na stol pokraj sebe, šešir, koji je upravo vapio za četkom! – vidio ga gdje sjedi i plače. I to da sam ja? Vidio sam ga u različitim položajima i u različitim raspoloženjima i uzbuđenjima u društvu te dame – a nikada nisam tako živo kao sada osjećao, da to nisam ja, već neka posve strana osoba... Vidio sam toga istoga Bedforda kako se upoznaje s Cavo‐ rom, kako u košulji zasukanih rukava radi na sferi, i kako bježi u Canterbury, jer ga je odjednom obuzeo strah od onoga leta na Mjesec. I to da sam ja? Ne, ne, ja to ne vje‐ rujem. Još uvijek sam se pitao, nije li do svih tih tlapnja i priviđenja došlo zbog samoće, www.balkandownload.org

zbog gubitka težine i zato što sam izgubio svaki osjećaj otpora? Trudio sam se da po‐ novo zadobijem te osjete i stadoh se kotrljati po sferi, štipati se i stezati ruke. Zapalio sam i svijetlo, pa dohvatio one razderane stranice Lloyd’s News i stao čitati one tako realne i uvjerljive oglase o Cutaway-biciklu, o onom gospodinu s privatnim sredstvi‐ ma i o dami u nevolji, koja prodaje one ’vilice i žlice’. Nema sumnje, svi oni uistinu postoje, te rekoh sam sebi: »To je tvoj svijet, i ti si onaj Bedford, koji se vraća na Zem‐ lju, da ostatak svojih dana provedeš među takvim ljudima i stvarima.« No ona sum‐ nja u meni sveudilj se uporno javljala i prepirala sa mnom: »Nisi ti onaj, koji čita, nego Bedford; ali ti nisi Bedford, i ti to dobro znaš. I baš u tome i jest zabuna.« »Dobijesa!« viknem, »a ako nisam Bedford, tko sam onda?« No s te strane nije moglo doći nikakvo objašnjenje, da osvijetli čitavu tu stvar, iako bi mi kroz mozak tu i tamo bljesnule najčudesnije sumnje kao neke sjene iz velikih daljina... Mogu vam reći, da se u meni doista porodila misao, kako sam zbilja nešto ne samo izvan našega svijeta, nego izvan svih svjetova, izvan prostora i vremena, i da je taj jadni Bedford samo ošce, kroz koje sam zavirivao u život... Bedford! Ma kako ga ja i poricao, ipak se nije dalo poreći, da sam s njim povezan, i znao sam, gdje god se ja nalazio i ma što ja bio, da moram osjećati sav žar njegovih želja, sve njegove radosti i boli, zauvijek i neminovno – sve do njegova groba. A kad Bedford umre – što onda...? Ali dosta o tim nevjerojatnim časovima što sam ih proživljavao. Sve sam vam to spomenuo naprosto zato, da vam pokažem, kako osamljenost i udaljenost od Zemlje djeluju ne samo na funkcije svakoga pojedinog organa, već i na samu strukturu naše‐ ga bića, izazivajući neka čudnovata i neslućena poremećenja. Za vrijeme većega dijela ovoga čudovišnog putovanja kroza svemir neprestano sam pomišljao na ovakve nes‐ tvarnosti, lebdeći oslobođen i ravnodušan, takoreći nalik na ludu u oblacima, među zvijezdama i planetima u praznini prostora; i ne samo svijet, kojemu sam se vraćao, nego i modro osvijetljene spilje Selenitâ, njihove glave s kacigama, njihovi silni i veli‐ čanstveni strojevi, i žalosna sudbina Cavora, kojega su silom odvukli u svoj svijet – sve to zajedno pričinjalo mi se kao nešto sitno i neznatno. I tako je to trajalo sve dok nisam osjetio kako me Zemlja svom silom privlači k sebi – natrag u život – u realni život realnih ljudi. No onda mi je postajalo sve jasnije i jasnije, da ne može biti nikakve sumnje, da sam ja ipak samo Bedford i da se nakon čudesnih pustolovina napokon vraćam ljudskom živovanju i da ću život po svoj prili‐ ci izgubiti na tom povratku. I stoga stadoh u čudu razmišljati o uvjetima, pod kojima ću pasti na zemlju.

Dvadeseto poglavlje GOSPODIN BEDFORD U LITTLESTONEU Zaronivši u gornje slojeve zraka, letio sam gotovo uporedo s površinom Zemlje. Temperatura u sferi počela je uskoro rasti, i tada sam znao, da – samo što još nisam pao. Duboko poda mnom u sumračju pružala se morska pučina. Otvorio sam sve prozore, koje sam mogao dosegnuti, i tada – počeo sam padati iz sunčane svjetlosti u večer, iz večeri u noć. Zemlja kao da se širila i nadimala, gutajući zvijezde i razastirući srebrni, prozirni i zvijezdama protkani veo oblaka, da me dočeka i primi. Naposljetku Zemlja više nije izgledala kao kugla, nego se sve više spljošnjavala i postajala konkav‐ na. Sada više nije bila planet, već – Čovjekov svijet. Zatvorih sve prozore osim onoga, koji je gledao prema Zemlji, te je kroza nj na palac širine prodirala svjetlost: i tada sam padao umanjenom brzinom. Voda, koja se sve više širila, tako da sam već vidio zagasito titranje valova, kao da je hrlila meni ususret. Sada do kraja zatvorih i onu odškrinutu žaluziju i sjedoh, mršteći se, grizući prste i čekajući na konačni sraz... Sfera sunu u more svom snagom; bit će da je voda briznula visoko s uzburkane površine. Nakon toga pljuska otvorih kavoritne žaluzije. Padao sam, ali sve polagani‐ je i polaganije, a onda osjetim tlo pod nogama sve jače, i kako se opet dižem i poput mjehura izranjam iz vode. Napokon sam, njišući se blago, plutao u sferi morskom površinom; i tako se završilo moje putovanje kroza svemir. Noć bijaše tamna i oblačna. Dvije žute poput čiode male točkice u daljini odavale su, da tamo prolazi brod, a malo bliže žmirkalo je neko crveno svijetlo. Da se nije is‐ trošila moja električna sijalica, mogli su me još iste večeri izvući na obalu. Usprkos neobičnom umoru, koji me sada obuzimao, bio sam uzbuđen i neko sam vrijeme osjećao grozničavu nestrpljivost i nezadovoljstvo, što se moje putovanje na taj način svršilo. Obuhvativši koljena rukama, naposljetku sam prestao da se mičem, i tako sam sje‐ dio i zurio u ono daleko crveno svijetlo, koje se dizalo i spuštalo, dizalo i spuštalo. Moje se uzbuđenje polako stišavalo. Pomirio sam se s mišlju, da ću morati barem još jednu noć ostati u sferi. Osjetio sam silnu težinu i umor, i naposljetku me obrva san. Probudila me promjena u ritmičkom njihanju sfere. Pogledao sam kroz staklo, u kojem su se lomile zrake svjetlosti, te vidjeh, da sam se nasukao na širokoj pličini ne‐ kakva pješčanog pruda. U daljini nazirao sam kuće i drveće, a na pučini sam ugledao www.balkandownload.org

nejasnu, iskrivljenu sliku broda, koji plovi između mora i neba. Ustanem i zateturam. Jedina mi je želja bila da iziđem. Ulazno okno nalazilo se gore, i ja sam snažnim zahvatima počeo odvrtati poklopac. Polagano sam otvorio okno. Najposlije je zrak, ulazeći, pištao, kao što je nekoć, izlazeći, piskao. No ovoga puta nisam sačekao da se tlak izjednači. Čas zatim već sam teški poklopac držao u ru‐ kama, i kroz otvor nad sobom – ugledam staro drago zemaljsko nebo. Zrak šiknu u me, te u prvi mah ostadoh bez daha. Spustim poklopac, kriknem, pritisnem ruke o grudi i sjednem. Načas sam osjećao neku bol. Počeo sam duboko di‐ sati, a onda sam opet mogao ustati i gibati se. Pokušao sam da glavu provučem kroz otvor, no sfera se nagnu ustranu. Čim sam izvirio, kao da me nešto povuklo za glavu. Naglo se povučem, jer bi mi glava inače došla pod vodu. Pošto sam se neko vrijeme previjao i trzao na sve strane, nekako mi uspije da se izvučem na pijesak, zapljuskivan valovima osjeke. Nisam pokušavao da se osovim na noge. Bilo mi je kao da mi se tijelo mahom pre‐ tvorilo u olovo. Majka Zemlja opet me držala čvrsto u svojoj vlasti – jer sada više nije bilo kavorita sa svojim čudesnim djelovanjem. Spustim se na pijesak, ne mareći za sitne valove, koji su mi zapljuskivali noge. Svitalo je, a nebo bilo sivo i dosta oblačno, no tu i tamo već se pomaljale duge tra‐ ke zelenkastosivog neba. Daleko tamo bijaše usidren brod; nazirao se blijedi obris broda s jednim jedinim žutim svijetlom. Prozirni namreškani valići dopuzali bi sve do pruda. Nadesno vijugala se obala, pržina s malim kolibama, a pri kraju vidio se svjetionik, plutača i rt. Daleko u unutrašnjost širila se pjeskovita ravnica, tu i tamo is‐ prekidana ponekom mlakom, a svršavala se, otprilike milju daleko, niskom grmovi‐ tom obalom. Prema sjeveroistoku naziralo se usamljeno morsko kupališno mjestan‐ ce, dugi niz šturih stambenih zgrada, koje su po visini nadmašivale sve ono, što sam u tom času zapažao na Zemlji; isticale su se kao tamne pjege na nebu, koje je bivalo sve svjetlije. Ala čudnih ljudi, koji su sazidali ovako visoke kuće, a sve zbijene jedna do druge, kad su imali toliko mjesta svuda naokolo! I sada te zgrade strše u visinu kao izgubljeni komadi Brightona, izgubljena u pustinji. Zijevajući i tarući oči dugo sam tako sjedio. Napokon sam s mukom pokušao da se uspravim. Bilo mi je, kao da dižem kakav težak teret, ali nekako mi ipak uspije da se osovim na noge. Zurio sam u one kuće u daljini, i prvi put nakon našeg gladovanja u krateru pomišljao sam na zemaljsku hranu. »Slanine«, šaptao sam, »i jaja, dobra prepečenca i kave... Ali – dobijesa, kako ću sve te svoje stvari otpremiti u Lympne?« U čudu sam se pitao, gdje li se to nalazim. Na svaki način, bio sam negdje na istočnoj obali, jer dok sam padao – vidio sam Evropu. Tada začujem škripanje nečijih nogu u pijesku, i neki omanji čovjek bucmasta

lica, u flanelskom odijelu, s ručnikom na ramenima i s kupaćim kostimom preko ruke, pojavi se na plaži. Odmah sam znao, da sam u Engleskoj. Čovjek je vrlo pažljivo promatrao sferu i mene, i sve tako zureći, približio mi se. Mogu zamisliti da sam iz‐ gledao kao pravi divljak – strašno prljav i nepočešljan; no tada na to nisam pomišljao. Stade nekih dvadesetak metara od mene. »Halo, prijane!« »Halo i vama!« otpovrnem. To ga umiri, i on mi priđe još bliže, te upita: »Što vam je to, ako boga znate?« »Možete li mi reći, gdje se nalazim?« na to ću ja. »To je Littlestone«, odvrati mi pokazujući na kuće, »a tamo dalje – to je Dunge‐ ness! Vi kao da ste se netom iskrcali? A što vam je ono tamo? Neki stroj« »Da.« »Da li vas je more izbacilo na obalu? Jeste li pretrpjeli brodolom? Što se to s vama zbilo?« Brzo sam razmislio, što da mu odgovorim. Dok mi se približavao, pokušao sam da prosudim, tko je taj mališa. – »Bogami!« usklikne, »mora da ste se gadno proveli! Mislim, da ste... No – gdje ste zapravo nastradali? A je li ona stvarca tamo naprava za spašavanje?« Odlučio sam da ga zasad pustim u tom uvjerenju, te mu na njegova pitanja odgo‐ vorah nekako neodređeno. »Potrebna mi je pomoć«, promrsim promuklo. »Moram neke svoje stvarce izvući na obalu, jer ne bi bilo uputno da ih ostavim ovdje.« Uto primijetim još tri mladića prijazna obličja, u haljecima od flanela, s ručnicima i slam‐ nim šeširima, kako plažom idu prema meni. Očigledno su to bili littlestonski kupači ranoranioci. »Pomoći?« onaj će mališa. »O, svakako!« i malko se ustumara. »A pri čemu zapra‐ vo da vam pomognem?« upita i stade mahati rukama. Ona trojica mladića pospješiše korak. U tren oka evo ih do mene te me zaokupiše svakojakim pitanjima, na koja ni‐ sam želio odgovarati. »Poslije ću vam sve ispričati«, rekoh, »sada jedva stojim na no‐ gama, jer sam mrtav umoran.« »Pa pođite u hotel«, javi se onaj omalešni mladić. »Mi ćemo dotle pripaziti na tu vašu stvarcu.« Oklijevao sam. »Ne mogu«, odvratih. »U toj sferi nalaze se dvije velike zlatne po‐ luge«. Zgledaše se u nedoumici, a onda svrnuše pogledom na me sa još većom radozna‐ lošću. Pođem do sfere, sagnem se, uvučem se unutra, i čas zatim mladići su pred so‐ bom ugledali obje selenitske poluge i raskinute verige. Da nisam bio tako izmoren i iscrpen, zacijelo bih se nasmijao – toliko su bili zabezeknuti. Usplahirili su se poput mačića oko nekoga kukca. Nisu znali, što da rade s tim zlatom. Onaj mali debeljko sagne se te pridigne jednu od poluga, ali je odmah i ispusti gunđajući. To isto učiniše www.balkandownload.org

i svi ostali. »Je li to olovo ili zlato?« upita jedan od njih. »Oh, pa to je zlato!« na to će drugi. »Dakako da je zlato«, javi se treći. Onda sva trojica stadoše piljiti u mene, a zatim u onaj usidreni brod. »Slušajte!« poviče onaj mali. »Odakle vam to?« Bio sam suviše umoran da izmišljam neke laži. »To sam našao u Mjesecu.« Vidio sam, kako su blenuli jedan u drugoga. »Slušajte!« rekoh. »Sada mi se ne da, da vam sve to objašnjavam. Pomozite mi da ove komade zlata odvučem u hotel; – udvoje, držim, već ćete nekako uspjeti da pone‐ sete po jednu polugu, ako se putem budete malko odmarali – a ja ću odvući taj lanac; pa kada se na jedem – ispričat ću vam još mnogo šta.« »A što će biti s ovim čudom?« »Pa ovdje ne će nikome smetati«, odgovorim. »Uostalom – k vragu! – sfera ionako mora zasad ostati ovdje, sve dok ne dođe plima, pa će onda već zaplivati.« I čudom se čudeći, četvorica mladića vrlo poslušno naprtiše moje blago na leđa, a ja – otežao, kao da su mi noge od olova – povedoh tu povorku prema onim udalje‐ nim kućama, što su izgledale kao isječak pomorskoga grada. Na pol puta pridružiše nam se dvije djevojčice s lopaticama, a poslije i neki dječačić, koji je strahovito šmr‐ cao. Sjećam ga se, kako je gurao svoj bicikl, prateći nas stotinjak metara s desne stra‐ ne, a poslije, sve mi se čini, da mu više nismo bili dosta zanimljivi, jer nas je ostavio, zasjeo na dvokolicu i odvezao se niz plažu prema sferi. Ogledavao sam se za njim. »Taj ne će ni u što dirati«, uvjeravao me onaj dežmekasti mladić, a ja sam jedva dočekao da me netko na taj način umiri. Isprva je i meni bilo sve mutno kao ovo jutarnje sivilo, no onda je sunce iskočilo iza niskih oblaka na obzorju, obasjavajući svijet, pa se i olovna površina mora počela taliti, blijeskajući blistavim sjajem. Postao sam vedriji. I dok se sunce rađalo, mene je sve više obuzimala svijest o neobičnoj važnosti svega što sam poduzeo i svega što ću tek morati poduzeti. Nasmijem se u sav glas, kada je prvi mladić posrnuo pod tere‐ tom blaga. A kada zauzmem svoj pravi položaj u svijetu, kako li će mi se tek onda svi diviti! Da nisam bio tako umoran i oslabio, ja bih se izvrsno zabavljao, gledajući hotelije‐ ra u Littlestoneu kako se koleba između mojih uglednih pratilaca i mene samoga, koji sam bio sav uprljan i u dronjcima. No naposljetku se nakon dugo vremena opet na‐ đoh u jednoj zemaljskoj kupaonici s toplom vodom. Tu sam našao i odijelo, koje je doduše bilo upravo smiješno kratko i usko, ali čisto, a koje mi je posudio onaj prijaz‐ ni mališa. Posudio mi je i britvu, no nikako se nisam mogao odvažiti da bilo kako

počnem skidati tu bradurinu, kojom mi je čitavo lice bilo obraslo. Sjeo sam za engleski doručak, te sam se prihvatio jela pohlepno i preko volje u isti mah, a kako već nekoliko tjedana nisam ništa okusio, sviknuo sam na glad, te nisam imao pravoga teka. Usto sam se prisiljavao da odgovaram na pitanja, što su mi ona četvorica mladića postavljala. I ja im pripovjedili svu istinu. »Ele, kad ste već toliko navalili«, rekoh, »mogu vam reći, da sam to zlato našao u Mjesecu.« »U Mjesecu?« »Da, u Mjesécu, koji je na nebu.« »Ali, kako vi to mislite?« »Pa, dobijesa, baš tako, kako rekoh!« »Dakle, upravo ste stigli s Mjeseca?«. »Da, upravo tako! – kroz svemir – u onoj – lopti«, i s uživanjem strpam u usta do‐ bar zalogaj jajeta. Pritom pomislim, kako ne smijem zaboraviti, kada opet pođem na Mjesec, da ponesem čitav sanduk jaja. Bilo mi je posve jasno, kako ne vjeruju ni cigle riječi od svega toga, što sam im go‐ vorio, i da me smatraju najvećim lašcem, što su ga ikada upoznali. Pogledaše jedan drugoga, a onda sasuše koncentriranu vatru svojih očiju na me. Mislim, da su čak i u mojoj kretnji, kada sam se mašio solnice, tražili objašnjenje moje tajne, a također im se učinilo značajno, kako sam sipao papar u jaje. Još su bili pod dojmom moga zlata neobična oblika, što su ga malo prije nosili i posrtali pod njegovom težinom. Tu pre‐ da mnom ležalo je to komađe zlata, od kojega je svaki komad vrijedio na tisuće funta, a nije bilo čovjeka, koji bi mi mogao ukrasti to blago, kao što ne bi mogao ukrasti ni kuću ili komad zemlje. Vireći preko kavske šalice u ta zgranuta lica, spoznao sam svu onu silnu zamršenost mnogih i premnogih objašnjenja, u koja bih se morao upuštati, da bi me barem donekle razumjeli. »Vi valjda ne mislite ozbiljno, da...« otpoče najmlađi među njima, glasom kojim se govori jogunastu djetetu. »Budite tako ljubazni i dodajte mi stalak s prepečencem«, presiječem ga, ne bih li ga kako sasvim ušutkao. »Ali, slušajte«, oglasi se drugi, »valjda ne mislite, da nas možete tako namagarčiti.« »E, pa lijepo«, priklopim i sažmem ramenima. »On ne će da nam o tomu govori«, izjavi najmlađi, kao glumac koji sam sebi nešto govori, glumeći pritom veliku hladnokrvnost. »Dopuštate li da pripalim cigaretu?« Ja mu drugarski mahnem rukom u znak da dopuštam te se ponovo prihvatim jela. Dvojica od njih priđoše onom udaljenijem prozoru, zagledaše se napolje, i stanu me‐ đusobno razgovarati sasvim nečujnim glasom. Tada mi odjednom nešto pade na um, te upitah: »Da li plima jenjava?« www.balkandownload.org

Nasta stanka, jer su se našli u nedoumici, tko da mi odgovori. »Skoro će osjeka«, naposljetku reče debeljko. »Pa, svejedno«, na to ću ja, »onda barem ne će daleko otplivati.« Odsiječem vršak trećem jajetu i započnem mali govor: »Slušajte, što ću vam reći«, prozborim. »Molim vas, nemojte misliti, da sam čangrizav, ili da vam želim nabajati kojekakve drske lagarije ili što slično. Prisiljen sam da budem kratak i ponešto tajans‐ tven. Vrlo dobro razumijem, da je sve to čudno, što samo može biti, i da morate ima‐ ti mnogo mašte da me shvatite, ali vas uvjeravam, da živite na prekretnici jednoga novog razdoblja čovječanstva. No – sada vam to još ne mogu objasniti. Dajem vam časnu riječ, da sam došao s Mjeseca, i to je sve, što vam zasad mogu reći... Ali ipak, silno sam vam zahvalan, doista silno zahvalan. Nadam se, da vas nisam ničim uvrije‐ dio.« »O ne, ni najmanje!« ljubazno će najmlađi. »Ta mi vas potpuno razumijemo«, i pritom je svejednako piljio u mene i tako se jako sagnuo natrag sa svojim stolcem, te umalo što se nije prevrnuo, ali je u posljednji čas opet uhvatio ravnotežu. »O, nipošto ne!« priklopi debeljko. »Ni govora!« pa svi ustadoše i, pripaljuljući cigarete, ushodaše se po sobi, trudeći se na sve moguće načine da se pokažu ljubaznim i kako im baš ni‐ malo nije stalo do toga da još štogod doznaju o meni i mojoj sferi. »Ipak ne ću izgubi‐ ti iz vida onaj brod tamo«, začujem, kako netko šapće. Da su bili samo malo odvažni‐ ji, vjerujem, da bi čak bili izišli iz sobe i pustili me sama. Ja se međutim prihvatih i trećeg jajeta. »Imali smo prekrasno vrijeme, zar ne?« gotovo u isti čas ubaci debeljko. »Ne sje‐ ćam se, kad smo imali ovakvo ljeto, što je...« Fi-iiiz! – kao da je netko ispalio golemu raketu! I negdje prsnu prozor... »Što je to?« u čudu ću ja. »Ta valjda nije...?« usklikne onaj mališa te jurne krajnjem prozoru. I ostali potr čaše onamo, dok sam ja ostao na mjestu i samo zurio u njih. Odjednom i ja đipnem, prevalim ono treće jaje i također poletim k ostalima. Nešto mi je sinulo. – »Ništa se ne vidi«, povikne mališa, te se u jednom skoku nađe kod vra‐ ta. »To je ono derište!« kriknem sav promukao od bijesa. »To je ono prokleto deri‐ šte!« i okrenuv se, odgurnem konobara, koji mi je upravo nosio još malo prepečenca, i sunem kroz vrata, pa bjež na onu čudnu malu tratinu pred hotelom. More, koje je prije bilo sasvim glatko, sada se ustalasalo od povjetarca, a ondje gdje je stajala sfera, bilo je uzburkano, i valovi su se dizali kao u brazdi, koja ostaje za brodom. Gore se mahom zavitlao oblačak, koji se čas zatim raspršio kao pramen dima, dok je troje-četvoro ljudi piljio uvis, odakle je tako neočekivano onaj prasak

odjeknuo. I to je bilo sve! Hotelske sluge, konobar i ona četvorica mladića u flanel‐ skim haljecima dotrčaše za mnom. S prozora i vrata jeknuše povici i odasvud povr‐ vješe uzbuđeni ljudi, što su od čuda samo zinuli. Neko vrijeme bio sam i suviše iznenađen tim događajem, a da bih mogao misliti na ove ljude oko sebe. U prvi mah bio sam tako zaprepašten, da zapravo nisam shva‐ tio sav zamašaj te katastrofe – bio sam samo omamljen, kao čovjek koji iznenada za‐ dobije strašan udar pa tek poslije postaje svijestan svoje ozljede. »Bože mili!« Bilo mi je, kao da me netko opario, sasuvši mi vrelu vodu niz leđa. Noge mi se presjekoše. Sada mi je tek sinulo, što ta nesreća za me znači. Ono prokleto derište – letjelo je sada nebu pod oblake! Bio sam potpunoma »skiknuo«. U doručkovaonici le‐ žalo je moje zlato – i to bijaše sve što mi je ostalo. Kako će se sve to svršiti? Sve u sve‐ mu, osjećao sam se, kao da sam se zapleo u neku golemu nerazmrsivu zbrku. »Slušajte«, začujem glas debeljka iza sebe. »Slušajte, vi znate, što se dogodilo.« Naglo se okrenem i ugledam dvadesetak tridesetak ljudi, i svi kao da su me obasi‐ pali nijemim pitanjima, oštrom sumnjom i nepovjerenjem. Nisam mogao izdržati sav onaj prijekor, koji im je sijevao iz očiju, te sam zastenjao. »Ne mogu!« kriknem. »Kad vam kažem, da ne mogu! Nisam u stanju da vam to objasnim! Ako možete – objasnite to sebi sami i – tornjajte se dođavola!« Grčevito sam mlatao rukama oko sebe. Mladić, malko ustukne, kao da sam se upravo njemu prijetio. Proguram se kroz gomilu i jurnem natrag u hotel, nahrupim u doručkovaonicu i stanem bijesno zvoniti. Kada je konobar ušao, pograbim ga i vik‐ nem: »Čujte! Pozovite ljude, da vam pomognu, i odnesite sve poluge smjesta u moju sobu.« Nije me odmah shvatio, pa sam dalje vikao na nj i bjesnio. Uto se pojavi sav pre‐ plašen starčić sa zelenom pregačom, a za njim upadoše i dvojica onih mladića u fla‐ nelskim haljecima. Zaletim se u njih i odmah počnem izdavati naređenja. Tek što su zlato odnijeli u moju sobu, osjetim potrebu da se popravdam. »A sada – napolje!« viknem. »Svi napolje, ako ne želite, da pred vama pomahnitam od bijesa!« A konoba‐ ra, koji je još oklijevao na vratima, pograbim za ramena te ga izguram napolje. Čim sam za njima zaključao vrata, strgnem sa sebe odjeću, koju mi je debeljko posudio, porazbacam komad po komad na sve strane, te se smjesta zavučem u krevet. Dugo sam tu proležao, i kleo, i dahtao, dok se nisam ohladio. Pošto sam se napokon smirio i mogao ustati, zvonom sam dozvao konobara s iz‐ bečenim očima i zatražio, da mi donese flanelsku spavaćicu, sode, whiskyja i nekoliko dobrih cigara. Kada sam naposljetku sve to dobio – a nekoliko puta morao sam bijes‐ no zvoniti, jer konobar nikako da se pojavi – ponovo zaključam vrata, te stanem vrlo smišljeno razmatrati svoj položaj. www.balkandownload.org

Pokazalo se, da je taj čitavi veliki pothvat bio sasvim promašen. Bijaše to poraz, a ja sam jedini iznio živu glavu; prava katastrofa, a nestanak sfere značio je konačni slom. Nije mi ništa drugo preostalo, nego da iz toga débaclea spasim sebe i izglede i pouku za budućnost, ako to bude moguće. Jednim sudbonosnim udarcem, koji je sve smlavio do kraja, raspršile se moje ionako slabe nade u povratak na Mjesec i osvoje‐ nje Mjeseca. Moja namjera, da se vratim na Mjesec, da napunim sferu zlatom, da za‐ tim dam analizirati komadić kavorita, i tako otkrijem veliku tajnu, i, konačno, da možda pronađem Cavorovo tijelo – sve te moje namjere sada su mahom bile osujeće‐ ne. Bio sam jedini, koji je preživio tu katastrofu, i to je – sve. To da sam legao u postelju, po mom je mišljenju jedna od najsretnijih ideja, koje sam ikada imao u bilo kojoj teškoj situaciji tijekom svoga života. Zaista vjerujem, da bih inače sišao s uma ili učinio kakvu nesmotrenost s kobnim posljedicama. Ali, za‐ ključan u sobi, siguran, da me nitko ne će uznemiriti, mogao sam nesmetano da raz‐ motrim svoj položaj sa sviju straha i donesem neke odluke. Meni je, dakako, bilo sasvim jasno, što se desilo s onim dječakom. Uvukao se u sferu, igrao se s pucetima, zatvorio kavoritne rebrenice i – odletio uvis. Nije nimalo vjerojatno, da je zatvorio poklopac, no da je to i učinio, izgledi bi bili tisuću prema je‐ dan, da se više ne će vratiti. Bilo mi je prilično jasno, da će s mojim zavežljajima leb‐ djeti negdje u sredini sfere i tamo ostati i prestati da bude od stvarnog interesa za našu Zemlju, ma kako zanimljiv i bio za stanovnike nekog udaljenog planeta. S tim sam vrlo brzo bio načistu. A što se tiče moje odgovornosti u toj stvari, meni je, raz‐ mišljajući o tome, bivalo sve jasnije, kako mogu biti sasvim bez brige, budem li samo mogao sačuvati tu tajnu. A ako se nađem licem u lice s ucviljenim roditeljima, koji će od mene tražiti svoga izgubljenog sina, ja ću od njih naprosto tražiti svoju izgubljenu sferu – ili im reći, da ne znam, što oni to misle. Isprva su mi se priviđali sve sami neki ožalošćeni roditelji i skrbnici, i svakojake komplikacije, no sada sam bio već uvjeren, kako treba samo da držim jezik za zubima, pa ne ću imati nikakvih neprilika. I doista, što sam dulje ovako ležao u postelji, pušio i razmišljao, to jasnije sam osjećao, da je najmudrije šutjeti i ne odavati se. Ukoliko se ne ogriješi o zakon i ne učini kakvo sramotno djelo, svaki britanski građanin ima pravo da se pojavi gdje god hoće, da bude poderan i prljav po miloj vo‐ lji, te da vuče sa sobom onoliko čistoga zlata, koliko mu se prohtije – i nitko ga ne smije smetati niti ga bilo kako sprečavati u njegovim namjerama. Pošto sam to naj‐ poslije ovako formulirao, ja sam u sebi neprestano ponavljao tu svoju Magnu Chartu slobode. Čim sam u tom pravcu stvorio odluku, mogao sam s istom smirenošću uzeti u razmatranje i neke druge stvari, na koje se ranije nisam usudio ni pomisliti, naime na

posljedice moga bankrota. No sada, kada sam tu stvar mirno i sabrano razmatrao, uvidio sam, kako je samo to potrebno, da na neko vrijeme zatajim svoj identitet, žive‐ ći pod drugim imenom i ne brijući bradu, koja mi je za ta dva mjeseca bila narasla, te me onaj pizmeni vjerovnik, o kojem sam vam već nešto spomenuo, vjerojatno uopće više ne će uznemirivati. Od ove pretpostavke pa do ostvarenja realnoga plana bio je samo jedan korak. Sve je to, dakako, bilo vrlo sitničavo, no što mi je drugo preostalo? Što god ja činio, u svakom slučaju bio sam čvrsto odlučio, da ću se već nekako održati na visini i da nipošto ne ću odustati od svojih namjera. Naredio sam, da mi donesu pisaći pribor, a zatim sam napisao pismo na New Romney Banku – koja je, kako mi konobar reče, bila najbliža – izvješćujući ravnate‐ lja, da želim otvoriti konto, pa neka mi pošalje dvije povjerljive osobe s potrebnim ovlaštenjima, koje će u kolima s dobrim konjem otpremiti nekoliko centa zlata, što mi je sada samo na smetnju. Potpisao sam se kao »Wells«, koje mi se ime činilo sa‐ svim pristojnim. Pošto sam to učinio, dobavim folkestonski Adresar, izaberem dućan s muškom konfekcijom, zatražim da mi pošalju krojača, da mi uzme mjeru za žuto‐ sivkasto ljetno odijelo, pa usto naručim i putnu torbu i kovčeg, smeđe cipele, nekoli‐ ko pari rublja i šešire (u skladu s tim odijelom) i tako dalje, a od urara naručim sat. Otpremivši pisma, dao sam sebi u sobi servirati najbolji ručak, što mi ga je taj hotel mogao pružiti, a zatim opet legnem da ugodno otpočinem pušeći cigaru, sve dok pre‐ ma mome traženju nisu došla dva namještenika banke s propisnim punomoćima, koji su vagali moje zlato te ga odnijeli. Zatim navučem pokrivač preko glave, tako da me nikakvo kucanje ne bi moglo probuditi, te se lagodno zavezem u san. Zaspao sam. To je, bez sumnje, bilo vrlo prozaično za prvoga čovjeka, koji se vra‐ tio s Mjeseca, te lako mogu zamisliti, da moje vladanje mora razočarati mlade čitate‐ lje, u kojih je iole mašte. No bio sam strašno umoran i nervozan, i – dobijesa! – ta što sam već mogao drugo i da radim? Bilo je posve isključeno, da mi itko povjeruje, da sam onda ispričao svoje dogodovštine, te bih zacijelo imao samo mnogo natezanja. Stoga sam, dakle, radije spavao. Kada sam se najposlije probudio, bio sam pripravan da se ogledam sa svijetom, kao što sam to svagda bio, otkako sam dorastao. I tako sam otputovao u Italiju, i evo me sada gdje pišem svoju historiju. Ako ljudi ne htjed‐ nu povjerovati u istinitost iznesenih činjenica, neka ovu moju historiju smatraju iz‐ mišljenim romanom. Meni je to svejedno. I sada, pošto sam završio taj izvještaj, i sam se čudim, kad pomislim, kako je toj pustolovini zaista konac i kraj. Svi vjeruju, kako se za Cavora baš nikako ne bi moglo reći da je imao velikih uspjeha u svojim znanstvenim eksperimentima, i da je, uosta‐ lom, sâm skrivio, što je zajedno sa svojom kućom u Lympneu odletio u zrak; a onaj gromoglasni prasak, koji je uslijedio nakon moga dolaska u Littlestone, ljudi tumače u vezi s eksperimentima s eksplozivom, što se neprestano vrše u nekoj državnoj tvor‐ www.balkandownload.org

nici u Lyddu, neke dvije milje od Littlestonea. Moram priznati, kako dosad nikome nisam odao svoju sukrivnju u iščeznuću mladoga gospodina Tommyja Simmonsa – to je naime ime onog derana. Možda bi bilo i, suviše teško da svijetu objasnim, zašto i ukoliko sam u toj stvari bio sukrivac, ma da sam zapravo bio nedužan. Ljudi različito i vrlo dovitljivo objašnjavaju, kako sam, sav u dronjcima, i sa dvije poluge, koje su ne‐ dvojbeno bile od čistoga zlata, dospio na littlestonsku obalu, no meni je deveta briga, što ljudi o meni misle. Između ostaloga govore i to, kako sam sve naprosto izmislio, da bih izbjegao odviše uporna zapitkivanja, gdje i kako sam zapravo došao do svoga bogatstva. No, pokažite mi čovjeka, koji bi bio kadar izmisliti takav izvještaj, u kojem bi se sve poklapalo kao u toj mojoj pripovijesti. Nema druge – neka misle, da je to iz‐ mišljen roman. Dovršio sam svoju priču – i sada, mislim, da se moram ponovo uhvatiti u koštac sa zemaljskim životom. Jer i onaj koji je bio na Mjesecu, pa se sretno vratio, mora da zarađuje svoj svagdanji kruh. I zato evo ovdje u Amalfiju radim i dalje na scenariju one svoje drame, koju sam u grubim crtama zamislio još prije nego što je Cavor ba‐ nuo u moj život, a usto se trudim da nekako sastavim kraj s krajem, kako sam to či‐ nio i onda, kada Cavora još nisam poznavao. Moram priznati, da mi je ponekad, pi‐ šući tu dramu, vrlo teško da saberem svoje misli, osobito onda, kada mjesečina os‐ vjetljava moju sobu. Sada je pun mjesec, a prošle noći izišao sam na pergolu te sam sate i sate zurio u onu blistavu bjeloću, iza koje toliko toga za me zauvijek ostaje sa‐ kriveno. Zamislite samo: stolovi, i stolci, stalci i potpornji – a sve od suhoga zlata! Grom i pakao! – da mi je samo još jedamput pronaći taj kavorit! No tako što čovjeku ne uspije dvaput u životu. I sada sam, dakle, ovdje, i samo su moje prilike malko sre‐ đenije nego što su bile u Lympneu, i to je sve. A Cavor je tražio i našao smrt na ose‐ bujniji način no ma koji čovjek prije njega. I ovo je kraj mojoj priči, konačan – kao san. Ona se tako slabo podudara sa svim zemaljskim stvarima i zbivanjima, sve je tako daleko od svakoga ljudskog iskustva – ono skakanje, čudnovata hrana, teško di‐ sanje u časovima, kada smo se osjećali gotovo bestjelesno lakim – da gdjekad i sam, uprkos svome zlatu, pomišljam, da sam sve to samo sanjao.

Dvadeset i prvo poglavlje NEOBIČNA PRIOPĆENJA GOSPODINA JULIUSA WENDIGEEA Kada sam dovršio izvještaj o povratku s Mjeseca u Littlestoneu, napisao sam na posljednjoj stranici »Kraj«, a ispod toga stavio kitnjastu saru i odbacio pero, duboko uvjeren, da je time čitava ta pripovijest o Prvim Ljudima na Mjesecu jednom zauvijek završena. Ali nisam samo to učinio, već sam i rukopis povjerio nekom nakladničkom posredniku i dopustio mu, da ga proda, te je veći dio već štampan u nastavcima u »Strand Magazine«; zatim sam se opet prihvatio svoje drame, koju sam počeo pisati u Lympneu, kadli moradoh uvidjeti, da pravi svršetak svega toga još nije došao. Otpu‐ tovavši iz Amalfija u Alžir, ondje me stiže neka vijest, koju bijahu poslali za mnom (a od toga ima nekih šest tjedana), najneobičnija vijest, koju mi je ikad bilo suđeno pri‐ miti. Ukratko: neki holandeski učenjak, po imenu Julius Wendigee, koji je eksperi‐ mentirao aparatima, što su bili nalik na one, kojima je gospodin Tesla u Americi vr‐ šio svoja istraživanja, u nadi da će iznaći neku metodu sporazumijevanja sa stanovni‐ cima Marsa – javlja mi, kako danomice prima nekakve ispretrgane vijesti na engle‐ skom jeziku, koje nesumnjivo potječu od nekoga gospodina Cavora na Mjesecu. Isprva sam mislio, da je posrijedi neslana šala kakva dovitljivca, koji je čitao moju pripovijest. Odgovorio sam gospodinu Wendigeeu također u šaljivo-podrugljivom tonu, no odgovor, koji sam nakon toga od njega primio, morao je raspršiti takve sumnje, pa sam u najvećem uzbuđenju pohitao iz Alžira u Monte Rose, gdje se on u malom opservatoriju bavio istraživanjima. Pošto sam pročitao njegove zabilješke i vi‐ dio njegove aparate – a osobito poslije čitanja poruka, koje su stizale od Cavora – morao sam odbaciti i posljednje sumnje, s kojima sam se još borio. Smjesta sam od‐ lučio da prihvatim njegovu ponudu: da ostanem kod njega, pomažući mu u svakod‐ nevnom primanju vijesti i zajedno s njim nastojeći, ne bi li nam kako uspjelo da se i mi javimo Cavoru. Saznali smo, da je Cavor ne samo na životu, već da je također i slobodan usred one zajednice gotovo nepojmljivih mravolikih bića, tih mravljih ljudi u modroj, tmurnoj svjetlosti mjesečevih spilja. Hramao je, doduše, ali je inače bio živ i zdrav – zdraviji, kako je izrijekom naglašavao, nego što se ikada osjećao na Zemlji. Bolovao je od groznice, ali bez ikakvih posljedica. A bilo je posve razumljivo, da je sve te vijesti javljao u uvjerenju, da sam ja svoje kosti ostavio negdje u mjesečevom krateru ili da sam nestao u svemiru. www.balkandownload.org

U ono vrijeme, kada je gospodin Wendigee primio prvu vijest s Mjeseca, on se ba‐ vio sasvim drukčijim eksperimentima. Čitatelj se zacijelo još sjeća one male senzacije početkom ovoga stoljeća, kada je slavni američki učenjak Nikola Tesla 6 objavio svije‐ tu, kako mu je uspjelo registrirati neke znakove, emitirane s Marsa. Njegovo je priop‐ ćenje ponovo privuklo pozornost na činjenicu, koja je već odavna bila poznata u znanstvenom svijetu – naime: da iz nepoznata izvora u svemiru neprestano izbijaju neke smetnje u obliku elektromagnetskih valova, posve nalik na one, kojima se sig‐ nor Marconi počeo služiti u telegrafiji bez žica. Osim gospodina Tesle još se čitav niz učenjaka bavio usavršavanjem aparata za primanje i registriranje tih valova, ma da je samo nekolicina išla tako daleko, da te znakove smatra vijestima nekoga vanzemalj‐ skog bića. U tu nekolicinu moramo uvrstiti i gospodina Wendigeea. Već od godine 1898. on se gotovo sasvim posvećivao ovom problemu, a kako je raspolagao dosta ve‐ likim novčanim sredstvima, sagradio je na padini Monte Rose opservatorij, koji je u svakom pogledu bio kao stvoren za takva istraživanja. Valja mi priznati, da sam sasvim slabo upućen u te vrste znanosti, no ukoliko sam ipak bio sposoban da to prosudim, aparature gospodina Wendigeea, kojima je otkri‐ vao i registrirao i najmanja poremećenja u elektromagnetskim prilikama u svemiru, bile su neobično originalno i pronicljivo konstruirane. Sretnim slučajem bile su te naprave dovršene i proradile su poprilici dva mjeseca prije nego što je Cavor prvi put pokušao da se javi Zemlji. I tako se dogodilo, da su nam se sačuvali odlomci Cavoro‐ vih obavijesti već od samoga početka njegovih emisija. Ali, nažalost, to su samo od‐ lomci, a ono najvažnije, što je čovječanstvu imao da kaže – to jest, kako se pravi ka‐ vorit – ukoliko je takvu vijest uopće i javio, izgubila se zauvijek u svemiru – poput ot‐ kucanih, ali neprimljenih morzeovih znakova. Nikada nam nije pošlo za rukom da Cavoru odgovorimo. Prema tome, on nije znao, koje smo vijesti primili, a koje su se izgubile, kao što nije znao ni to, je li uopće tko na Zemlji bio upućen u njegovo nasto‐ janje da nam se javi. A upornost, kojom je slao osamnaest dugih opisa o prilikama na Mjesecu – i ti bi opisi uistinu bili vrlo opširni, da smo ih u cijelosti primili – najbolje dokazuje, kako se u duhu neprestano vraćao svome rodnom planetu, otkako ga je prije dvije godine napustio. Lako je zamisliti, koliko se gospodin Wendigee morao čuditi, kada je, bilježeći elektromagnetske smetnje, otkrio, da se u njih upleću riječi Cavorove jezgrovite en‐ gleštine. Gospodin Wendigee nije imao pojma o našem mahnitom putovanju na Mjesec, a sada – kao grom iz vedra neba – ove engleske riječi! Dobro je, da čitatelj zna, u kakvim su prilikama te vijesti bile emitirane. Negdje u unutrašnjosti Mjeseca Cavor je zacijelo neko vrijeme imao pristupa do svakojakih električnih aparata, te se čini, da je – možda i krišom – sklepao neku emisionu posta‐ ju Marconijeva tipa. Odatle je mogao davati vijesti u neredovitim vremenskim raz‐

macima, ponekad samo oko pol sata, a gdjekad i po tri-četiri sata uzastopce. I tada bi slao svoje poruke na Zemlju, i ne obazirući se na činjenicu, da se recipročni položaj Mjeseca i pojedinih točaka na zemaljskoj kugli neprestano mijenja. Uslijed toga i zbog neuklonive neusavršenosti naših aparata za primanje, njegove su vijesti – po na‐ šim zabilješkama – davane kao nasumce, katkada bile nejasne, gubeći se u »fadingu« na neobjašnjiv način, da bi od jada mogao svisnuti. uǝpoq :ɐpɐɹqo A treba još i to imati na umu, da Cavor nije bio nimalo vješt radiotelegrafist: bit će da je dijelom za‐ boravio kodeks znakova, a možda ga nikad, nije ni poznavao potpuno, te je neobično čudno, a katkada i sasvim krivo sricao slova. Sva je prilika, da smo izgubili oko polovice njegovih priopćenja, a mnogo toga, što smo primili, netočno je, isprekidano ili dijelom nerazumljivo. Čitatelj, dakle, mora s time računati, da će u izvatku, koji tu slijedi, naići na mnoštvo prekida, izostavljanja i udaljivanja od predmeta. Gospodin Wendigee i ja radimo zajednički na potpunom i komentarom proviđenom izdanju Cavorovih obavijesti, koje namjeravamo objeloda‐ niti zajedno s točnim opisom instrumenata, kojima smo se služili, a prvi svezak imao bi izaći iz tiska u siječnju dogodine. To bi bilo potpuno, kritičko izdanje, a to što ću vam sada ispričati, samo je popularno napisani izvadak. Ali i to će biti dovoljno, da upotpunim pripovijest, koju sam vam ispričao, i da vam u glavnim crtama prikažem prilike, koje vladaju na onom svijetu, što nam je tako bliz, a ipak je tako različit od našega. www.balkandownload.org

Dvadeset i drugo poglavlje IZVADAK IZ PRVIH ŠEST PORUKA GOSPODINA CAVORA Prva dva Cavorova izvješća možemo mirne duše izostaviti i tek poslije uvrstiti u ono kritično izdanje. U njima se priča vrlo sažeto i s izvjesnim odstupanjem od nekih potankosti koje su, doduše, vrlo zanimljive, ali ne i od bitne važnosti: gole činjenice, kako smo konstruirali sferu i kako smo sa Zemlje otputovali na Mjesec. Cavor me ne‐ prestano spominje kao da sam mrtav, a kada se njegovo pričanje približava onom mjestu o našem spuštanju na Mjesecu, onda nekako čudno mijenja svoje mišljenje o meni. »Jadni Bedford«, veli o meni, i »taj jadni mladić«, – a samog sebe prekorava, što je mladića, »koji nije baš nikako bio dorastao takvu pothvatu«, naveo na takve opasne ekspedicije kao što je put na Mjesec, naveo ga da ostavi planet, na kojemu bi nesumnjivo postigao velik uspjeh, jer je za to imao sve potrebne preduvjete. Mislim da obescjenjuje moju energiju i smisao za praktičnost, što su pri ostvarivanju njego‐ vih teoretskih osnova o sferi igrali znatnu ulogu. »Stigli smo«, navodi on u svom iz‐ vještaju, »kao da smo naprosto doputovali željeznicom«, pa i ne spominje naš put kroza svemir. U daljem svom izvještavanju on je prema meni sve više nepravedan, toliko nepra‐ vedan, kako to nikada ne bih očekivao od čovjeka, koji traži istinu. Prečitavajući svoje izvještaje, koje sam o svemu tome napisao, ja i sada još tvrdim, da sam o Cavoru su‐ dio mnogo pravednije, nego on o meni. Ništa nisam uljepšao niti sam što zatajio, dok on u svom izvještaju izjavljuje: »Uskoro se jasno vidjelo, kako sva ona neobičnost prilika i okoline – veliki gubitak na težini, prorijeđenost zraka, u kojemu je bilo više kisika, što je omogućavalo mnogo veći učinak svakog fizičkog napora, naglo rastenje čudesnih biljaka iz tamnih spora – kako je sve to, velim, preko svake mjere uzbuđivalo moga druga. Na Mjesecu kao da se njegov značaj pogoršavao. Postao je impulzivan, nepromišljen i svadljiv. Ne potra‐ je dugo, te nas je njegova lakoma proždrljivost – pojeo je neke goleme mjehuraste pe‐ čurke, poslije čega bijaše sav smućen – izručila na milost i nemilost Selenitima, prije nego što nam se pružila i najmanja prilika da iznađemo, tko su i kakva su ta bića...« (Kako vidite, on ni jednom riječju ne spominje, da se i sâm najeo tih gljiva.) Pa onda nastavlja i veli: »Došli smo s njima do nekog opasnog prijelaza, a Bedford, koji je krivo shvatio neke njihove geste« – no, to su bile lijepe geste! – »ne mogav se

obuzdati, postade nasilan. Kao da je pomahnitao, ubio je trojicu, na što sam i ja bio prisiljen da bježim zajedno s njim. Zatim smo se borili sa još više Selenita, koji su nastojali da nam zakrče put, te smo ubili još kojih sedam ili osam. Kada sam im ja pao šakâ, oni me nisu na mjestu ubili, što je jasan dokaz o njihovoj trpeljivosti. Na svom daljem putu izbili smo na površinu, a u krateru, gdje smo se spustili, dolazeći sa Zemlje, pošli smo svaki na drugu stranu, ne bismo li na taj način lakše našli sferu. No ja sam ubrzo natrapao na skupinu Selenita, predvođenih dvojicom, koji su se u sve‐ mu razlikovali od ostalih, koje smo dotada vidjeli: imali su veće glave, manje trupove, a bili su mnogo pomnije zaštićeni oklopima. Pošto mi je neko vrijeme uspijevalo da ih izbjegnem, pao sam u neku rasjelinu, pri čemu sam dosta teško ozlijedio glavu i uganuo čašicu na koljenu; pa kada od bolova više nisam mogao dalje puzati, odlučio sam da se predam – ukoliko oni na to pristanu. Pristali su, i kada su uvidjeli, da sam bespomoćan, ponesoše me natrag u Mjesec. A o Bedfordu više ni traga ni glasa, i ko‐ liko je meni poznato, nisu ga ni Seleniti pronašli. Ili ga je zatekla noć u krateru ili je – što je vjerojatnije – našao sferu, te je s namjerom da me preteče – odletio; samo se bojim, da se ubrzo uvjerio, kako ne može njome upravljati, pa je tako, lutajući u sve‐ miru, našao polaganiju smrt.« I to je sve, što je Cavor imao o meni da kaže, jer odmah zatim prelazi na mnogo zanimljivije predmete. Mrzi me, da netko pomisli, kako ja – kao izdavač našega za‐ jedničkog pothvata – iskorištavam tu priliku, udešavajući njegov izvještaj sebi u pri‐ log, ali sam prisiljen, da i ovom prilikom prosvjedujem protiv načina, kako on te stvari prikazuje. On i ne spominje onu svoju u smrtnom strahu napisanu poruku na okrvavljenom komadićku papira, gdje je čitavu stvar prikazao ili pokušao prikazati sasvim drukčije. Časna predaja, o kojoj on priča, nešto je sasvim novo, i ja uporno tvrdim, da je na takvo gledanje na stvar došao tek poslije, kada se osjećao već sigurniji kod onih mjesečevih stanovnika; a što se tiče moje namjere da ga »pretečem«, ja mir‐ ne savjesti prepuštam čitatelju na volju, neka sam odluči na temelju činjenica, kojima raspolaže. Znam, da nisam nikakav uzor od čovjeka, pa i ne tražim, da me ljudi tak‐ vim smatraju. No jesam li doista takav, kakvim me on prikazuje? To je međutim sve, što mi Cavor upisuje u grijeh, a sve ostalo mogu mirne savjesti objaviti, jer više me uopće i ne spominje. Čini se, da su ga Seleniti, koji su ga uhvatili, ponijeli u unutrašnjost niz »veliki rov«, i to – po njegovim vlastitim riječima – pomoću »neke vrste balona«. Iz onoga prilično zbrkanog mjesta njegova izvještaja, gdje on to opisuje, te iz nekih kasnijih aluzija i letimičnih opisa doznajemo, da je taj »veliki rov« sastavni dio golemog susta‐ va umjetnih rovova, koji svi vode od takozvanog mjesečeva »kratera«, oko sto milja dolje prema središnjim predjelima našega satelita. Ti su rovovi povezani poprečnim prorovovima, gube se u neizmjernim spiljama i proširuju u velike na kuglu nalik www.balkandownload.org

prostore; uopće je čitava mjesečeva masa sve do u dubinu od nekih sto milja kao jed‐ na jedina spužva od samih pećina. »Jednim dijelom«, veli Cavor, »ta je spužvasta šup‐ ljikavost od naravi takva, no većim dijelom ima se pripisati silnoj građevnoj djelat‐ nosti Selenitâ u davno prošla vremena. One velike kružne naslage izrovanoga kame‐ nja i zemlje oko ulaza u te prorove sačinjavaju one kolute, što su ih naši astronomi (koji su zbog krive analogije došli do tog zaključka) nazvali kraterima.« I baš niz takav jedan rov ponijeli su ga pomoću »nekakva balona«, o kojem nam Cavor govori, ponijeli ga ponajprije u neku poput crnila crnu tamu, a zatim u predjel sve veće fosforescencije. Iz Cavorovih obavještenja vidi se, da se kao učenjak vrlo malo zanimao za potankosti, ali ipak saznajemo, kako ta svjetlost proizlazi iz potoka i slapova, kojih voda »bez sumnje sadrži neku fosforescentnu tvar«, a ti se potoci ruše sve dublje i dublje prema Središnjem moru. »A dok smo silazili«, veli Cavor, »počela je iz Selenitâ izbijati neka svjetlost«. I naposljetku je duboko pod sobom ugledao ne‐ što nalik na plameno jezero, ali bez topline: vode Središnjeg mora, žareći se i burkaju‐ ći u čudnom talasanju, »kao svjetlosno modro mlijeko, što će učas provreti«. »Ovo mjesečevo more«, priča nam Cavor na drugom mjestu, »nije nipošto ocean, koji stagnira; struje, koje nastaju uslijed sunčane plime i osjeke, tjeraju ga bez pres‐ tanka oko mjesečeve osi, po njegovoj pučini bjesne neobične oluje, i vode vriju, i va‐ lovi se uzburkano talasaju, a ovda-onda zavijore hladni vjetrovi i gromovi trijeskaju, narušavajući mir i sređenost velikog mravinjaka nad njim. Vode se svijetle samo kada se talasaju, no u rijetkim časovima mirovanja – sasvim su crne. Ali obično, kada gle‐ damo tu vodu, ona se diže i spušta, gusta i glatka kao ulje, a pramenje magle i velika površja blistavoprskave pjene putuju skupa sa strujom, teškom, i tromom, i ozare‐ nom potmulim žarom. Seleniti brode po tim spiljskim tjesnacima i lagunama u ma‐ lim pljosnatim čamcima nalik na kanoe, i još prije svoga puta do galerije Velikog Lu‐ nara, koji je gospodar Mjeseca, dopustili su mi da krenem na mali izlet po tim voda‐ ma.« »Spilje su i prolazi, naravno, vrlo zavojiti. Mnogi od tih vodenih putova poznati su samo iskusnim ribarima i poljarima, te nerijetko mnogi Seleniti zalutaju i zauvijek se izgube u tim labirintima. Čuo sam, da po tim zabitnim skrovištima vrebaju i neki čudni stvorovi, od kojih su mnogi strašni i opasni; a uprkos svom velikom znanju i iskustvu mjesečevi stanovnici nisu bili kadri da ih potamane. Tu je u prvom redu Rafa, stvorenje nalik na nerazmrsivo klupko samih hvataljki, koje možete sasjeći u komade, pa će svaki izrasti u novu neman; zatim treba spomenuti neku životinju po‐ imenu Dzi, koja strelovito i sasvim iznenada napada, a koju nitko živ još nije vidio, jer i suviše brzo i vješto ubija svoju žrtvu...« Na mahove Cavor pokazuje sklonost da nam nešto opisuje. »Prilikom tog izleta sjetio sam se nečega, što sam čitao o mamutovim spiljama; da

sam samo imao baklju, koja baca žutu svjetlost mjesto ove modre rasvjete, i ljudskog barkara s veslom, mjesto onoga Selenita košaraste glave, koji je upravljao kanoom pomoću neke naprave na krmi – zacijelo bih bio pomislio, da sam se mahom opet obreo na Zemlji. Izgled pećina oko nas mijenjao se svakog časa: sada su bile crne, sad opet prošarane blijedomodrim žilama, a jedamput su se caklile i blistale, kao da smo ušli u rudnik safira. A dolje u vodi vidio sam sablasne ribe s fosforescentnim sjajem, kako bi bljesnule i u hipu opet iščezle u dubini. Onda se odjednom pružao preda mnom ultramarinski pogled duž brzicâ jednog od prometnih kanala, i gat, pa onda možda još koji pogled kroz okomiti rov, po kojem vrve Seleniti. »Na jednom velikom prostoru, gdje se sve ljeskalo od stalaktitâ, bili su usidreni čamci. Pristali smo uz bok jednoga od tih čamaca i promatrali dugoruke Selenite kako uvlače mrežu. Bijahu to mali grbavi insekti s neobično jakim rukama, kratkim, iskrivljenim nogama, i kao da nisu imali lica, već samo namreškane obrazine. Dok su vukli mrežu, meni se činilo, da je to najteža stvar, koju sam dotada vidio na Mjesecu: bila je opšivena utezima – po svoj prilici zlatnim – pa je dugo trajalo, dok su je izvuk‐ li, jer se ovdje velike i jestive ribe kriju u velikoj dubini. Ribe u mreži caklile su se kao da je sinula modra Mjesečina – sve sam trzaj, udar i modri blijesak! »Među njihovom lovinom našla se i neka crna, mnogokraka zlopogleđa, brza i po‐ mamna, koju se Seleniti, tek što se pojavila na površini, pozdravili krikom i cvrkutom te je odmah sasijecali svojim sjecalicama na komade hitrim i nervoznim kretnjama, dok su se svi njeni odsječeni udovi i dalje previjali zlokobno šibajući oko sebe. Poslije, kada me morila groznica, još sam jednako sanjao o toj upornoj, bjesomučnoj životi‐ nji, koja je tako živo i borbeno izronila iz tajanstvenih dubina. Bilo je to najvižlastiji i najzlokobniji stvor među svim bićima, što sam ih dotad vidio u unutrašnjosti Mjese‐ ca...« »Ovo se more zacijelo nalazi oko dvjesta milja (ako ne i više) ispod mjesečeve po‐ vršine: rekoše mi, da se svi mjesečevi gradovi prostiru neposredno nad razinom ovo‐ ga Središnjeg mora, i da leže u ovakvim spiljskim udubinama i vještački sagrađenim galerijama, kako sam to već opisao, te su spojeni s površinom golemim okomitim ro‐ vovima, što bez iznimke uviru u one uvale, koje naši astronomi nazivaju ’kraterima’. »Dotada još nisam ništa pobliže saznao, kako zapravo izgledaju oni predjeli u Mjesecu, koji leže podalje od njegova središta. Postoji čitav sastav spiljâ, gdje mjese‐ čeva telad boravi noću; a onda ima tu i klaonicâ i tome slično – u jednoj od njih borili smo se Bedford i ja s onim selenitskim mesarima – a odonda viđao sam kako se balo‐ ni, natovareni mesom, spuštaju iz gornjih mračnih krajeva. O svemu tome jedva da sam i toliko saznao, koliko bi kakav Zulukafer u isto vrijeme u Londonu saznao o uvozu žita Velike Britanije. No jasno je, da ovi okomiti rovovi i vegetacija na površini igraju glavnu ulogu u ventilaciji i osvježavanju atmosfere u Mjesecu. Neko vrijeme, a www.balkandownload.org

osobito onda, kada sam prvi put iz svoga zatvora izbio na danje svijetlo, znam pouz‐ dano, da je niz onaj rov puhao hladan vjetar, a poslije, baš u vrijeme kada sam bolo‐ vao od groznice, puhala je neka jugovina ozdo gore. Nakon tri tjedna, poprilici, obo‐ lio sam naime od neke neobjašnjive groznice, te sam se uprkos spavanju i kininskim tabletama, što sam ih na svu sreću ponio sa sobom, osjećao bolesnim i vrlo slabim – sve doonda, kada su me poveli pred lice Velikog Lunara, koji je Gospodar Mjeseca. »Ne želim da nadugo i naširoko raspredam o svom bijednom stanju«, primjećuje Cavor. »za vrijeme bolesti«. On međutim ipak vrlo potanko ovdje opisuje svoje bolo‐ vanje, što ja izostavljam. »Moja je temperatura«, završava on, »ostala još dugo abnor‐ malno visoka, te sam izgubio svaki tek. Bilo je dana, kada mi sate i sate san nije htio na oči, a kada bih zaspao, mučila me mora, a također, se sjećam, da sam neko vrijeme bio tako bespomoćan, te sam samo čeznuo za Zemljom i bio gotovo histeričan. Neo‐ doljivo sam žudio za nekom drugom bojom, koja bi prekinula neizdržljivu monoto‐ niju modrine, koja me posvuda okružavala...« Ubrzo opet opisuje mjesečevu atmosferu, zatvorenu u onim spužvastim šupljina‐ ma. Čuo sam od astronoma i fizičara, kako se sve ono, o čemu nas on obavještava, sa‐ vršeno poklapa s onim, što je već poznato o mjesečevoj strukturi. Da su ovozemaljski astronomi imali dovoljno smjelosti i mašte da do kraja izvedu smion zaključak, veli gospodin Wendigee, već su nam odavna mogli sve ono pretkazati, što nam je Cavor uglavnom priopćio o mjesečevu sustavu. Oni prilično pouzdano znaju, da Mjesec i Zemlja nisu toliko satelit i glavni planet, koliko manji brat i veća sestra, i sačinjeni od iste mase, a prema tome i od istoga materijala. A kako gustoća Mjeseca iznosi tri peti‐ ne gustoće Zemlje, ne može se ništa drugo pretpostaviti, već da je sav prorešetan čita‐ vim velikim sistemom spilja. Nije bilo nipošto potrebno, da pođemo na Mjesec, pa da stvorimo tako bjelodane zaključke, rekao je Sir Jabez Flap, član Kraljevske Akademi‐ je, koji na tako duhovit način interpretira šaljivu stranu zvjezdanog sustava – i šalji‐ vac pritom ukazuje na komad gruyèrskoga sira; – no ako je to tako, onda je trebalo da tu svoju spoznaju o šupljikavosti Mjeseca priopći – prije Cavora! A ako je Mjesec šu‐ palj, onda je, dakako, lako objasniti prividno pomanjkanje zraka i vode. More se prostire na dnu mnogih spilja, a zrak prolazi – u skladu s onim najosnovnijim fizikal‐ nim zakonima – kroz onu veliku spužvu, u kojoj se isprepleću mnoge galerije. Mjese‐ čeve spilje uglavnom su vrlo vjetrovita mjesta. Kada sunce putuje, zrak se u izvanj‐ skim galerijama na dotičnoj strani ugrije i njegov pritisak postaje jači, pa jednim dije‐ lom izlazi napolje te se pomiješa sa zrakom, koji se u kraterima (gdje su biljke iz njega izvukle ugljičnu kiselinu) isparuje, dok veći dio struji dalje kroz galerije na sve strane, nadomještajući zrak, koji se zgušnjava na onim dijelovima, kamo sunčeva toplina u to vrijeme ne dopire. Stoga u vanjskim galerijama neprestano puše istočnjak, a tije‐ kom mjesečeva dana struji kroz rovove uvis, što je dakako vrlo težak proces zbog raz‐

noličnih oblika samih galerija kao i zbog komplicirano konstruiranih selenitskih ins‐ talacija www.balkandownload.org

Dvadeset i treće poglavlje PRIRODOPIS SELENITA Cavorovi izvještaji, počev od šestoga pa sve do šesnaestoga, većinom su tako ispre‐ kidani i u njima se toliko toga ponavlja, te jedva tvore neko suvislo pripovijedanje. Razumije se, ja ću ih u kritičnom izdanju donijeti u cijelosti, no ovdje mi se čini, da će biti mnogo bolje, ako ih donesem u izvatku te da produžim pričanje kao u prijaš‐ njem poglavlju. Mi smo svaku riječ kritički analizirali, a moje letimične uspomene i dojmovi o životu na Mjesecu bili su nam od neprocjenjive pomoći pri tumačenju i odgonetavanju izvjesnih stvari, koje bi inače zacijelo ostale mračne i nedokučive. A nas, kao živa bića, dakako, mnogo više od samih fizikalnih prilika na Mjesecu, zani‐ ma ona čudnovata zajednica mjesečevih insekata, među kojima on, kako se čini, sada boravi kao vrlo ugledan gost. Držim, da sam već objasnio, kako su Seleniti, koje sam vidio, bili utoliko nalik na čovjeka, što su se držali uspravno i imali četiri kraka, dok sam njihov općeniti izgled glave, i članke njihovih ruku i nogu usporedio s kracima kukaca. Također sam po‐ dvukao čudnovato djelovanje manje mjesečeve gravitacije na njihovu krhku slabaš‐ nost. Cavor me u svemu tome podržava. On ih zove »životinjama«, iako ih, dakako, ne možemo uvrstiti ni u jednu vrstu ovozemaljskih stvorova, pa ukazuje na činjenicu, kako je »anatomski tip insekata na Zemlji, na svu sreću po nas, ostao uvijek relativno prilično malen«. Najveći živi ili izumrli kukci na Zemlji doista ne premašuju duljinu od šest palaca; »ali ovdje, zbog slabije mjesečeve gravitacije, čini se, da su se stvorovi, koji su baš toliko insekti koliko i kralješnjaci, razvijali do ljudskih i nadljudskih di‐ menzija.« Nigdje ne spominje mrava, ali iz svih njegovih aluzija izbija nešto, što me nepres‐ tano podsjeća na mrava, na njegovu danonoćnu pokretljivost i marljivost, na njegovu inteligenciju i visoku svijest za socijalnu organizaciju, a osobito na činjenicu, da osim mužjaka i ženki – kao što je to gotovo kod svih ostalih životinja – u njih postoji čitav niz bespolnih bića: radnika, vojnika i sličnih, koji se međusobno razlikuju i po struk‐ turi tijela, i po svojim osobinama, i po snazi, a ipak su članovi iste obiteljske zajedni‐ ce. A ti su Seleniti, razumije se, izuzimajući i njihovu veliku prilagodljivost, također neusporedivo veći od mravi. A umjesto četiri pet različitih oblika kao kod mravi, pos‐ toji neizmjerno velik broj Selenita različita oblika. Ja sam već prije ukazao na znatne

razlike onih Selenita, s kojima sam se slučajno sreo na vanjskoj površini Mjeseca: raz‐ like u veličini i u strukturi tijela zacijelo su baš tako velike kao one, što postoje izme‐ đu dviju sasvim oprečnih ljudskih rasa. No te razlike, koje sam ja vidio, sasvim išče‐ zavaju u usporedbi s onim osobinama, o kojima nam Cavor govori. I zaista, čini se, da se Seleniti, koje sam vidio na površini Mjeseca, bave istim ili sličnim zanimanjima – svi su odreda pastiri, klaoničari i mesari. No u unutrašnjosti Mjeseca kao da ima Selenita najrazličitijih vrsta, o kojima nisam imao ni pojma. Mjesec je doista u neku ruku – nadmravinjak. Ali mjesto četiri ili pet vrsta, koje se jasno razlikuju jedan od druge – a to su radnici, vojnici, krilati mužjaci, kraljica i robovi – među mjesečnjaci‐ ma ne postoje samo stotine različitih vrsta, već čitav niz podvrsta, a sve u međusob‐ nom srodstvu po nekim zajedničkim osobinama. A ti Seleniti nisu samo mnogo veći od mravi, već uvelike – barem po Cavorovu mišljenju – nadmašuju čovjeka i po inte‐ ligenciji, i po svom moralu, i po socijalnoj mudrosti. Čini se, da je Cavor vrlo brzo došao do te spoznaje. Ja više naslućujem nego što saznajem iz Cavorovih obavještenja, da su ga uhvatili kod onih čuvara na pašnjaku mjesečeve teladi, a hajkače su predvodili oni drugi Seleniti, koji »imaju mnogo veće mozgovne oklope (glave?) i mnogo kraće noge«. Videći kako on ne će da pođe s nji‐ ma, iako su ga i podbadali onim svojim ostanima, oni ga odnesoše u mrak, prijeđoše preko nekakva uzana mostića nalik na brvno (a tko zna – možda je to baš onaj isti, preko kojega se ja nisam dao), te ga onda polegoše u neku napravu, koja je na prvi pogled izgledala kao lift. To bijaše balon – koji zacijelo onoga dana nismo vidjeli zbog pomrčine, što je tamo vladala, a to što se meni pričinjalo kao obična brv, koja vodi u prazninu, zapravo bijaše ulaz u rov. Kroza nj su se spuštali sve dublje u sve svjetlije mjesečeve predjele Selenita. Isprva su silazili u potpunoj tišini – tek što se ovda-onda razlijegalo pijukanje Selenita – a onda sve brže, u uzbudljivom komešanju i šibani vjetrom. Nije dugo potrajalo, a njegove su oči u tami postale tako osjetljive, te je sve jasnije razabirao sve oko sebe, pa je napokon i ono nejasno i neodređeno poprimalo oblik. »Zamislite golem valjkasti prostor«, veli Cavor u svom sedmom izvještaju, »oko četvrt milje u promjeru, najprije slabo osvijetljen, a poslije sav obasjan, s velikim plat‐ formama, koje mu se spuštaju niza stijenje – u spiralama, što poniru u modre dubine; a taj prostor biva sve svjetlijim – a da ni sami ne znate ni kako ni zašto. Zamislite stu‐ bište najgolemijih zavojitih stepenica ili najveći okomiti rov, niz koji ste ikada zaviri‐ li, pa onda to zamislite u stoput većim dimenzijama, i sve to u sumračnoj rasvjeti, gledano kroz modro staklo. Zamislite, da sve to gledate i da se pritom osjećate van‐ redno laganim, a bez i najmanje vrtoglavice, što bi vas možda spopala na Zemlji, pa ćete barem donekle moći da osjetite, kakav je moj prvi dojam bio. Oko toga prokopa zamislite galeriju, koja se spušta u mnogo strmenitijim spiralama nego bi to na Zem‐ www.balkandownload.org

lji bilo moguće, tvoreći široku cestu, na rubu koje se nalazi samo niska ograda, da se ne biste strovalili u taj bezdan, ograda, koja u perspektivi od nekoliko milja iščezava pod vama u nedogled. »Pogledavši gore, priviđala mi se ista slika, koju sam pod sobom vidio; no meni se, dakako, činilo, da gledam u unutrašnjost neizmjerno visoka čunja. Niz ovaj rov pu‐ haše vjetar, i meni se činilo da s visoka dopire k meni mukanje mjesečeve teladi, koju su s večernje paše na površini utjerivali u unutrašnjost. A gore-dolje po spiralnoj ga‐ leriji vrvjeli sve sami mjesečnjaci, kao neki bljeđani kukci, koji su se sami od sebe svjetlucali blagom svjetlošću, zastajkujući i promatrajući nas ili hiteći dalje, zaokup‐ ljeni nama nepoznatim poslovima. »Da li se to meni samo učinilo, ili je zaista s ledenim vjetrom do mene dolepršala snježna pahuljica? A onda, spuštajući se poput pahuljice snijega, zaista se približavala neka figurica, čovuljak-kukac, držeći se za padobran, i padajući sve brže i brže prema središnjim predjelima Mjeseca. »Selenit s velikom glavom, koji je sjedio pored mene, i videći kako okrećem glavu onamo i gledam, pokaže mi svojom na surlu nalik ’rukom’, kako se duboko pod nama pomalja neka vrsta pristaništa, koje kao da je slobodno lebdjelo u zraku. I dok nam se to pristanište silnom brzinom približavalo, naša se brzina sve više smanjivala, dok se nismo našli tik nad njime, te smo napokon pristali. Dobaciše nam uže, što ga odmah uhvatismo, i ja se učas nađoh među velikom gomilom Selenita, koji su se gu‐ rali da me vide. »Bijaše to zaista neobična gomila. Jednim mahom i sasvim neočekivano morao sam zapaziti sve te silne razlike između pojedinih mjesečevih bića. »I doista, meni se činilo, kao da ni dvojica u toj uzbuđenoj ustalasanoj gomili nisu bila jednaka. Razlikovali su se i po obliku i po veličini! Jedni su bili nabrekli, drugi opet kao presamićene mješine, neki se motali oko nogu svojih drugova, poneki savi‐ jali i isprepletali poput zmija. Svi kao da su na neki groteskan i zastrašujući način iza‐ zivali dojam, da su kukci, kojima je uspjelo da se preobraze u nakaze – na porugu svega čovječanstva; u svakom od tih bića kao da bijaše utjelovljena neka do krajnjih granica karikirana ljudska karakteristika: jedan je imao golemu desnicu nalik na hva‐ taljku, drugi bio sav noga i kao da je balancirao na štulama, iz obrazine trećega bijaše izrasla neka nosina, i taj je tip imao oštre pronicljive oči, te je zapravo bio sablasno sličan ljudskom biću, sve dok ne biste ugledali njegovu razjapljenu bezizražajnu gubi‐ cu. Postoje pajaci, načinjeni od jastogovih škara: – eto, tako je ta nemam izgledala! Premda nisu imale ni čeljusti ni ticala, te čudne glave kao u kukca, što su ih imali i čuvari mjesečeve teladi, poprimile su ovdje najraznoličnije oblike; u jednih bila je sp‐ ljoštena i široka, u drugih izdužena i uska, u nekih su opet kožaste obrve izrasle u ro‐ gove, a bore bile razvučene u nakazne crte; bilo ih je i bradatih i kao rascijepljenih, a

tu i tamo kao da se ukazao neki groteskno isceren ljudski profil. Neki od tih ’mozgov‐ nih oklopa’ kao da su silno nabubrili. Oči su im također bile sasvim različite: neke kao u slona, sitne i žive, druge kao ogromne mračne duplje. Bilo je tu svakojakih za‐ čudnih obličja s mikroskopski sićušnom glavicom i tijelom, koje je nalikovalo na na‐ bubreli mjehur; i fantastično krhih tijelca, koja kao da su bila samo okviri za ogrom‐ ne, bijelo obrubljene blistave oči. No najjače sam se zapanjio, kada sam u taj čas ugle‐ dao dva ili tri od tih sablasnih stanovnika podzemnog svijeta, koji je naslagama od bezbroj milja kamenih pećina udaljen i zaštićen od sunca i kiše, kako u svojim na ti‐ cala nalik rukama nose kišobrane – da, prave pravcate ovozemaljske kišobrane! I tada se sjetih onoga Selenita s padobranom. »Ti su se mjesečnjaci vladali baš tako, kako bi se u sličnoj prilici vladala gomila pravih ljudi: tiskali su se i tukli, odgurivali jedan drugoga, penjali se jedan na drugo‐ ga, da bi me barem na čas vidjeli. Neprestano ih je bilo sve više i sve su se jače natiski‐ vali o okrugle ploče mojih pratilaca.« – Cavor ne objašnjava pobliže, što misli pod tim okruglim pločama. – »I svakog su časa iskrsavale nove sjenke, te sam se samo ču‐ dom čudio. Odmah zatim pokazaše mi neku nosiljku te mi pomogoše da se uspnem, a nosači snažnih ruku digoše me na ramena i ponesoše kroz to uzavrelo mnoštvo, na‐ lik na moru, prema odajama, koje su za me bile određene za stanovanje na Mjesecu. Oko mene buljile sve same oči, lica, obrazine, uz opor šum krilaca bezbrojnih kukaca i bleku i ciktanje selenitskih glasova.« Saznajemo, da su ga odnijeli u neku »heksagonalnu odaju«, gdje je neko vrijeme bio zatočen. Poslije mu dadoše mnogo veću slobodu; zapravo je ta sloboda bila goto‐ vo veća od one, koju čovjek uživa u kakvu civiliziranom gradu na Zemlji. Čini se, da je tajanstveno biće, koje vlada i gospodari Mjesecom, naredilo dvojici Selenita »s veli‐ kim glavama« da ga čuvaju i nastoje pronaći mogućnost da bilo kako uspostave s njim neku duševnu vezu. I ma kako nepojmljivo i nevjerojatno izgledalo, ta dva stvo‐ ra, ti fantastični ljudi-insekti, ta bića s nekoga drugog svijeta uspjeli su u vrlo krat‐ kom roku da se s Cavorom sporazumijevaju njegovim jezikom. Cavor ih zove Fi-u i Ci-puf. Fi-u, veli Cavor, visok je oko pet stopa, ima tanke, kratke noge, koje nisu dulje od osamnaest palaca, a stopala su mu slaba, kao i u svih ostalih mjesečevih stanovnika. Na tim se nogama gega slabašno tijelo, koje podrhtava od kucaja njegova srca. Ima duge mekušne ruke s mnogo člankova, koje se svršavaju sa šakama nalik na hvataljke, dok mu je vrat također člankovit, kao u svih ostalih mjesečnjaka, samo što je mnogo kraći i deblji. »Njegova glava«, nastavlja Cavor – po‐ zivajući se po svoj prilici na neki prijašnji opis, koji se izgubio u svemiru – »običnog je lunarnog oblika, ali ipak se na čudan način razlikuje od drugih. Usta tvori ona ne‐ minovna bezizražajna zarezotina, ali su vrlo malena i okrenuta dolje, dok mu se sve lice skvrčilo te nije veće od nozdrve pljosnate nosine. Oči su mu sitne kao u kokoši. www.balkandownload.org

Ostali dio glave proširio se u veliku kuglu, a brskavi kožnati oklop mozga – kao što smo ga vidjeli u onih čuvara mjesečeve teladi – stanjuje se do gotovo prozirne opne, tako da se pulziranje mozga može sasvim jasno vidjeti. On je, dakako, biće sa neobič‐ no jako razvijenim mozgom, dok su ostali dijelovi njegova organizma apsolutno i re‐ lativno zakržljali.« Na nekom drugom mjestu Cavor uspoređuje njegova leđa sa sna‐ gom Atlasa, koji na ramenima nosi kuglu zemaljsku. – Po svemu izgleda, da je Ci-puf također nalik na kukca, samo što mu je ’lice’ znatno izduženo, pa budući da njegova hipertrofija mozga zauzima drugi oblik, njegova glava nije okrugla, nego nalik na krušku, kojoj je peteljka okrenuta dolje. U Cavorovoj pratnji nalazili su se i nosači nosiljke, sa silno jakim, ali naherenim ramenima, pa vodiči, neobično nalik na pauke, i njegov dustabanasti lični poslužitelj. Način, kako su se Fi-u i Ci-puf prihvatili problema jezika, bio je jasan kao dan. Došli su u »heksagonalnu ćeliju«, gdje je Cavor bio konfiniran, te su, počam od kaš‐ ljucanja, oponašali svaki njegov glas. On kao da je vrlo brzo shvatio njihovu namjeru, te im je ponavljao pojedine riječi, pokazujući pritom na predmete, tako da bi znali, na što se te riječi odnose. Postupak je po svoj prilici bio uvijek isti. Fi-u bi neko vrije‐ me pozorno slušao kako Cavor izgovara jednu riječ, a onda bi također pokazao na predmet i ponavljao njegovo ime. Prva riječ, koju je naučio, glasila je »čovjek«, a dru‐ ga »mjesečnjak«; ovu je potonju, čini se, Cavor baš toga časa nasumce upotrebio umjesto »Selenit« kao oznaku za pripadnika mjesečeve rase. Čim bi se Fi-u uvjerio, da mu je smisao jedne riječi potpuno jasan, ponovio bi je Ci-pufu, koji bi je nemi‐ novno upamtio. Prilikom prvoga takva sastanka svladali su preko sto engleskih ime‐ nica. Čini se, da su poslije dovodili sa sobom i nekog crtača radi bržeg sporazumijeva‐ nja pomoću skica i crteža – jer su Cavorove crtarije bile prilično nezgrapne. »Bio je to crtač«, veli Cavor, »s vrlo vještom rukom i vanrednim darom zapažanja«; taj je radio nevjerojatno brzo. Jedanaesti je izvještaj nesumnjivo odlomak mnogo opširnijeg priopćenja, koji se poslije nekoliko isprekidanih i nesuvislih rečenica nastavlja kako slijedi: »No to bi zanimalo samo jezikoslovce, a meni bi oduzelo i suviše vremena, kad bih iznosio sve one potankosti naših lingvističkih nastojanja, kojih su spomenute lekcije bile tek prvi početak, te nipošto ne vjerujem, da bi mi barem donekle uspjelo da vjer‐ no prikažem sve one muke i sva natezanja, što smo ih imali. Za glagole – još ni pô muke, barem za aktivne, koje sam mogao tumačiti crtežima; nekoliko pridjeva tako‐ đer sam vrlo lako mogao objasniti; no kada su na red došle apstraktne imenice, pre‐ pozicije i one izvjesne fraze i finese, pomoću kojih ljudi na Zemlji mogu toliko toga da iskažu – eh, to je onda bilo kao da smo htjeli magare da naučimo pjevati ili olovo prisiliti da pliva. Te su teškoće doista bile nepremostive sve do šeste lekcije, kada nam

se pridružilo i neko biće s golemom glavom nalik na nogometnu loptu; imalo je neke naročite sposobnosti da odgonetava i tumači zamršene analogije. Taj je stvor ušao k nama vrlo rastreseno i kao zaokupljen drugim mislima, spotakao se o klupčicu, te smo imali vražjeg posla, dok smo mu sa mnogo vike i svakojakim gestama i znakovi‐ ma najposlije objasnili, s kakvim se teškoćama zapravo borimo. No tek što smo ga uputili u stvar, njegova je pronicavost bila upravo čudesna. Čim bi se ukazala potreba da se razmišlja o nečemu, što je bilo izvan domašaja Fi-uovih umnih sposobnosti, koje, uostalom, nisu nipošto bile malene, mi smo se koristili talentom toga tumača sa spljoštenom glavom, koji bi onda svaki rezultat nefaljeno priopćio Ci-pufu, da ih on upamti: Ci-puf kao da je bio skladište, u kojemu su se spremale sve činjenice. I tako smo, sve korak po korak, napredovali. »Činilo se tako dugo, a ipak kratko u isti mah – prošlo je tek nekoliko dana – kada sam zaista mogao razgovarati s ovim ljudima-insektima. Razumije se, da je spočetka taj razgovor bio neobično naporan, te umalo što mi nije sve dojadilo, no malo poma‐ lo uspijevalo nam je da se sporazumijemo. Moja je strpljivost tada već bila dosegla krajnju granicu. Govorio je uvijek Fi-u. Započimao bi svagda nekim zamišljenim hmkanjem, a upamtio je i nekoliko fraza. ’Ako mi dopustite, da se tako izrazim’ ili ’Ako ste razumjeli, što sam htio reći’. Tim je frazama kitio i nitio sva svoja pitanja i sve odgovore. > »Ovako bi otprilike govorio, kada bi, recimo, objašnjavao tko je i što je njegov ko‐ lega crtač: ... Hm-hm – on je – ako mi dopustite, da se tako izrazim – crtati. Jesti malo, piti malo – crtati. Njegova ljubav crtati. Druga stvar ništa. Mrziti sve, koji ne crtati. Biti bijesan. Mrziti sve, koji crtati bolje nego on crtati. Mrziti sve, koji ne misliti crtati biti sve. Biti bijesan. Hm. Sve stvari za njega biti ništa – osim crtati. On voliti...vas, ako ste razumjeli, što sam htio reći... Vi za njega nova stvar za crtati. Jer vi – vrlo ružni. Eh?... ... On – obraćajući pažnju Ci-pufu – voliti pamtiti riječi. Divno pamtiti bolje od drugih. On ne misliti, on ne crtati – on pamtiti. Ej... – tražio je od svoga kolege-pam‐ tila, da ga podsjeti na neku riječ –... On pamtiti pripovijesti – sve stvari. Jedamput on čuti – uvijek on znati kazati... »Od svega onoga, što ni u snu ne bih mogao sebi dočarati, čudesnije je za me i div‐ nije, kada tu u toj neizmjernoj tami slušam te neobične stvorove – jer ma da ih sve bolje upoznajem, budući da sam uvijek s njima, oni ostaju nedokučivi – slušam nji‐ hov cvrkut i zuj, što neprestano postaje sličnijim ljudskom govoru, cvrkut i zuj, koji pita i odgovara. I meni je kao da tonem natrag u djetinjstvo bajki, kada sam slušao, kako se mrav i skakavac razgovaraju, a pčelica im sudi...« Za vrijeme tih lingvističkih vježbi kao da je Cavor uživao i veću slobodu u svom www.balkandownload.org

zatočenju. »Prvi strah i nepovjerenje, što ga je izazvao onaj naš prvi zlosutni sukob sa Selenitima«, nastavlja Cavor »pada sve više u zaborav, jer se trudim da u svemu bu‐ dem miran i promišljen... Sada me puštaju da idem kamo hoću, i ako mi štogod za‐ brane, to čine samo zato, jer mi žele dobro. I tako se desilo, da sam došao do ovoga aparata; a mnoštvu alata, što je ovdje porazbacano, imam zahvaliti, te mogu emitirati ove vijesti. Dosada nije nitko ni pokušao da me u tom spriječi, ma da sam Fi-uu sasvim otvo‐ reno objasnio da šaljem vijesti na Zemlju. – Govoriti drugima? – upitao me on promatrajući me. – Drugima – potvrdio sam ja. – Drugima – ponovio je. – Oh, razumjeti – ljudima? I ja sam nastavio svoju emisiju.« Saznavajući uvijek nove stvari o Selenitima, Cavor je neprestano korigirao svoje prijašnje tvrdnje i svoja opažanja, te prema tome moram i ja da se u izvještajima, koji slijede, ogradim izvjesnom rezervom. Sva ta priopćenja citiram iz devetoga, trinaes‐ tog i šestnaestog izvještaja, i premda su većim dijelom nejasna i isprekidana, sva je prilika da nam pružaju cjelovitiji prikaz socijalne strukture te neobične zajednice od bilo kojeg, što bi ga čovječanstvo moglo dobiti tijekom nekoliko budućih generacija. »U Mjesecu«, veli Cavor, »svaki građanin zna kamo spada. On se rađa za to mjes‐ to, a pomno smišljen zapt u obučavanju i odgajanju kao i svrsishodnim kirurškim za‐ hvatima, kojima je svako biće podvrgnuto, osposobljavaju ga da bude savršen pred‐ stavnik svoga posla i svoje struke, tako da naposljetku nema nikakvih pojmova ni or‐ gana, što ne bi bili potrebni za takav život ili rad, koji je njemu namijenjen. »A i čemu?« pitao bi Fi-u. Ako je, na primjer, neki Selenit predodređen da bude matema‐ tičar, sva briga i nastojanje njegovih odgojitelja i učitelja usmjerena je samo u tom pravcu. Odmah ugušuju u njemu svaku sklonost za bilo što drugo i njeguju samo nje‐ govu matematičarsku nadarenost sa savršenom psihološkom vještinom. Mozak mu se razvija, odnosno njegove se matematičarske sposobnosti razvijaju, a inače se to biće razvija samo toliko, koliko je potrebno za uzdržavanje toga za nj najbitnijeg or‐ gana. I, konačno, takvo biće – ako izuzmemo san i hranu – osjeća samo jednu potre‐ bu: da se bavi matematikom, i samo u njoj uživa, pokazujući svoju sposobnost, služe‐ ći se njome, i družeći se jedino sa stručnjacima te struke. Njegov mozak neprestano raste, odnosno oni dijelovi mozga rastu, u kojima se razvijaju matematičarske spo‐ sobnosti; mozak se dakle razvija i kao da izvlači svu srž i životnu snagu iz svih ostalih dijelova njegova tijela. Njegovi udovi kržljave, srce i probavni organi smanjuju mu se, njegovo lice, što podsjeća na kukca, gotovo iščezava prema veličini glave, u kojoj se mozak neprestano razvija i raste. Glas mu se stanjuje u pisak, jer mu to dostaje za sri‐

canje matematskih formula; i kao da je oglušio za sve drugo, osim za jasno izražene matematičke probleme; on gubi sposobnost smijanja, osim u časovima, kada mu iz‐ nenada polazi za rukom da postavi neki matematički paradoks; a najviše ga uzbuđu‐ je, kad otkrije kakvu novu vrstu računa. I tako on postiže svoj konačni životni cilj. »Ili, uzmimo kao drugi primjer Selenita, koji je određen za pastira: njega već od najranije mladosti odgajaju, da živi i misli kao pastir, da uživa u čobanstvu, da sve svoje sile posvećuje svome stadu i pašnjacima. Odgajaju ga da bude čvrst i okretan, vježbaju ga, da mu se oko privikne na tijesne obvoje i uglate obrise svog oklopa, što sve zajedno sačinjava ’naočita i pristala pastira’. Naposljetku se uopće više i ne zani‐ ma za ono, što se zbiva u unutrašnjosti Mjeseca; na sve Selenite, koji nemaju iskustva s mjesečevom teladi, gleda s nekom ravnodušnošću, podrugljivošću ili otvorenim ne‐ prijateljstvom. Sve su njegove misli usredotočene na pašnjake, a njegov se rječnik sas‐ toji gotovo od samih pastirskih izraza. I tako i on voli svoj rad, a sav mu je život u sa‐ vršenom skladu sa svrhom, koja mu je namijenjena, i on je savršeno sretan. I tako je sa svim Selenitima i uvjetima za njihova predodređena zvanja – svaki je savršena je‐ dinica u tom čudesnom svijetu strojeva... »Ona bića s velikim glavama, kojima je namijenjen sav umni rad, tvore neku vrstu aristokracije u toj osebujnoj zajednici, a njima na čelu stoji glava – kvintesencija Mje‐ seca: Veliki Lunar, pred čije sam lice najposlije imao doći. Neograničeni umni razvoj intelektualne klase moguć je samo uslijed toga, što mozak mjesečnjaka ne sapinje ni‐ kakva lubanja, kao što je to slučaj kod čovjeka, kojemu taj koščani oklop sprečava neograničeni razvoj njegovih umnih sposobnosti, diktirajući njegovu mozgu svoje kategoričko ’dovle, i ne dalje!’ Ta se klasa dijeli na tri sloja, koji se uvelike razlikuju i po svom utjecaju, i po svom ugledu. Najprije da spomenemo administratore – među koje spada i Fi-u – Selenite s velikim inicijativnim sposobnostima i mnogostrukim znanjem, od kojih svaki nosi svu odgovornost za stanoviti dio mjesečeve unutraš‐ njosti; zatim dolaze stručnjaci s glavama nalik na nogometne lopte, oni mislioci, koji rješavaju neke specijalne zadatke; i napokon – učenjaci, kojih su glave, da tako ka‐ žem, skladišta svekolikog znanja. U tu klasu spada i Ci-puf, prvi profesor ljudskog je‐ zika na Mjesecu. U pogledu ovih posljednjih bića treba spomenuti zanimljivu činje‐ nicu, kako je nesmetano razvijanje mozga tih bića učinilo suvišnim svaki izum onih tehničkih pomagala za bilo koji umni rad, bez kojih se ljudsko umovanje ne da ni za‐ misliti: Seleniti nemaju nikakvih knjiga, zabilježaka, biblioteka, ni spomenika. Sve se znanje nagomilava u njihovim silno proširenim mozgovima, kao što teksaška pčela sprema med u svom proširenom zatku. Parlamenat i Državni muzej u Mjesecu tvore – zbirke živih mozgova. »Opažam, kako oni manje specijalizirani administratori većinom pokazuju vrlo živo zanimanje za mene, kad god me susretnu. Skreću sa svog puta, pilje u mene, te www.balkandownload.org

me mnogo štošta pitaju, na što im svaki puta Fi-u odgovara. Gledam ih, kako se kre‐ ću tamo-amo s pratnjom nosača, slugu, izvikivača, nosača padobrana. – I to su čudne i šarene gomile. Stručnjaci me većim dijelom uopće i ne zapažaju, kao što se i među‐ sobno ignoriraju, a ukoliko me i primijete, onda mi samo uz silnu buku i galamu po‐ kazuju svoje osobine i vještine, kojima se odlikuju i razlikuju od drugih Selenita. Uče‐ njaci su obično tako duboko zaneseni u svoje misli, te izgledaju kao obamrli, a iz te će se zanesenosti trgnuti samo onda, ako netko pokuša da im porekne tu njihovu mu‐ drost. Njih u većini slučajeva prate mali čuvari i sluge, koji su često majušna i hitra stvorenca, ponajviše male ženke, a meni se sve čini, da su to njihove žene; ali neke od onih najumnijih mislilaca, koji su i suviše veliki, a da bi se sami mogli kretati, jer im je mozak narastao do golemih razmjera, nose od mjesta do mjesta, a izgledaju kao sil‐ ne drhturave lopte pihtijaste mase: sve sâm mozak i znanje, i njima se najviše divim. Baš na putu ovamo, gdje mi dopuštaju da se zabavljam tim električnim igrarijama, susreo sam takva mudraca – golemu, kao obrijanu, ćelavu i samo tankom opnom presvučenu glavurdu, koju su nosili na onoj grotesknoj nosiljci. Sprijeda i straga stu‐ pali su njegovi nosači i čudni telali, kojih su lica bila nalik na trube, izvikujući njego‐ vu slavu. »Već sam spomenuo pratnju, koja ustopu slijedi većinu intelektualaca: vodiče, no‐ sače i sluge, koji svi skupa kao da tvore jedno klupko hvataljki i mišićja – u naknadu za zakržljale udove i snage tih pregolemih mozgova. Bilo je tu i neobično brzih glas‐ nika s nogama poput paukovih krakova i ’rukama’ za držanje padobrana, te nekih dvoranika, koji bi svojom gromoglasnom vikom lako i mrtve probudili. Daleko od onoga uma, smještena u silnoj glavi, kojemu oni služe, ta su podređena bića nepo‐ kretna i nemoćna kao kišobran u štapari. Ona postoje samo utoliko, ukoliko služe za‐ povijedima, kojima se moraju pokoravati, i dužnostima, koje treba da vrše. »No većina tih insekata, kako se barem meni čini, koji jure po tim spiralnim pute‐ vima, i pune balone, što se dižu uvis i spuštaju iza mojih leđa, držeći se svojih pado‐ brančića, pripadaju klasi poslenika. Mnogi su od njih zapravo ’stroj-ruke’ u pravom smislu riječi; mjesto jedne hvataljke, što ih imaju čuvari mjesečeve teladi, njima je iz‐ rasla po jedna golema hvataljka, ili dvije, sa tri, pet ili sedam prstiju za hvatanje diza‐ nje i vođenje, dok su ostali dijelovi tijela samo oni najpotrebniji privjesci glavnog di‐ jela. Neki, koji čini se da rade na mehanizmima, što su nalik na zvona, koja udaraju, imaju tik iza očiju kao u kunića golema uha; drugima, koji obavljaju neke osjetljive kemijske operacije, izrasla je golema nosina; jedni imaju ravna stopala s ukočenim zglobovima za gaženje pedala; poneki – za koje mi vele da su duvači stakla – sasvim su se preobrazili u plućne mjehove. No svaki od tih običnih Selenita savršeno je us‐ klađen za socijalnu funkciju koju vrši. Precizne poslove obavljaju neobično spretni patuljci, od kojih sam neke čak mogao držati i na dlanu. Ima dapače i neka vrsta Sele‐

nita – ’okretača’, na koje se posvuda nailazi, kojima je jedina dužnost da okreću sva‐ kojake napravice, pa im je to i jedino uživanje. A sve to nadziru najmuskuloznija bića, što sam ih na Mjesecu vidio, nekakvi lunarski redarstvenici, koji ujedno spreča‐ vaju svako loše usmjeravanje energije, koje bi se možda kod nekih bolesnih priroda moglo pojaviti; te policajce bit će da su već od najranije mladosti tako dresirali, da bezuvjetno poštuju one glave s velikim mozgovima i da im se u svemu pokoravaju. »Proizvođenje tih raznih vrsta poslenika mora da je vrlo neobičan i zanimljiv pro‐ ces. O tome mogu zapravo tek nasumce nagađati, no baš sam onomadne slučajno vi‐ dio nekoliko mladih Selenita, smještenih u velike posude, iz kojih su im provirivali samo prednji udovi, i nad tim se bićima vršio proces preobražavanja u stanovitu vr‐ stu mehaničara. Tijekom procesa toga vanredno usavršenog sustava mehaničkog od‐ gajanja te su ’ruke’, što su provirivale iz posuda, naročitim podražajnim sredstvima i injekcijama hranili, dok su ostale dijelove tijela tih budućih mehaničara puštali da za‐ kržljaju. Fi-u mi je objašnjavao, ukoliko ga nisam krivo razumio, kako ta čudnovata mala bića u ranijim stadijima mogu pokazivati znakove bola uslijed raznih zgrčenih položaja udova, ali se ubrzo privikavaju na svoju sudbinu; a zatim me poveo do mjes‐ ta, gdje su mnogim budućim vižlastim glasnicima, koji su sada bili u sličnom stanju, istezali i prelamali udove. I sam znam, da nisam u pravu, ali priznajem, da me se uvid u te ’odgojne metode’ neugodno doimao. No nadam se, da će taj nelagodni osjećaj proći, te ću imati prilike da se još bolje uputim u taj divni socijalni poredak. Iznaka‐ žena ruka, što je provirivala iz posude, na me je djelovala kao zaklinjanje, da joj se vrate izgubljene mogućnosti; ona mi se još i sada privida, ma da je to – budimo iskre‐ ni! – u krajnjoj konsekvenciji ipak mnogo čovječnije od ljudske metode odgoja, kada se djeca u slobodi razvijaju i postaju ljudi, ali ih onda preobražavaju u strojeve. »Tek nedavno – mislim, kada sam jedanaesti ili dvanaesti put bio tu kod ovog apa‐ rata – imao sam prilike da dobijem bolji uvid u život tih poslenika. Dovedoše me ovamo prečacom, mjesto da se kao inače spustimo spiralnom cestom te da zatim pro‐ dužimo duž keja Središnjega mora. Prolazeći mnogim zavojima dugačke i tamne ga‐ lerije došli smo u golemu onisku spilju, u kojoj sam osjetio neki ovozemaljski miris, a bila je prilično rasvijetljena. Svjetlost je izbijala iz nagusto izrasla mnoštva blijedih gljivolikih oblika – neki su zaista bili baš čudno nalik na naše pečurke – no bili su vi‐ soki kao čovjek ili još viši. – Mjesečnjaci to jedu? – upitam Fi-ua. – Da, hrana. – Gospode bože! – viknem tada – a što je to? »Baš u taj sam trenutak naime ugledao gorostasna i ružna Selenita kako nepomič‐ no leži među stabljikama, a lice mu je bilo okrenuto dolje. Zaustavismo se – Mrtav? – upitam Fi-ua. Jer dosada uopće nisam vidio mrtvaca na Mjesecu, pa www.balkandownload.org

sam postao radoznao. – Ne! – usklikne moj pratilac. – On biti – radnik – bez raditi. Zašto buditi, eh? Za‐ što on badava hodati naokolo? – Evo još jednoga! – uskliknem. »I doista, sada sam razabrao, kako je čitav taj gljivik bio prošaran takvim ispruže‐ nim spavačima, koji su, omamljeni, čekali, da budu ponovo pozvani na rad. Bilo ih je bezbroj i svakojakih, i mi smo ih slobodno mogli okretati na drugu stranu, da ih bolje vidimo. Kada bismo ih na taj način uznemirili, oni bi onda bučnije disali, ali se nisu budili. Jednoga se vrlo dobro sjećam; jako me se doimao, a mislim, da je to bilo zbog tračka svjetlosti na njemu i jer je uvelike sličio čovjeku. Prednji su mu udovi bili du‐ gački, a hvataljke vrlo nježne – bio je mehaničar za komplicirane radove – a kako je ovako spavao, njegovo je držanje odavalo neku pokornost i patnju. Nema sumnje, da sam se varao: niti je to bio čovjek, niti je patio – ali nisam mogao utoliti toga osjećaja; kada ga je Fi-u opet odgurnuo među one bljedolike mesnate biljke, osjetio sam posve jasno neku nelagodnost, kao da je, dok se tako koturao, u njemu ponovo izbila njego‐ va narav insekta. »To samo dokazuje, kako čovjek bezrazložno poprima naviku, da o svemu osjeća i misli na isti način. Uspavati radnika, kada ga ne trebamo i ostaviti ga postrani, svaka‐ ko je mnogo bolje, nego istjerati ga iz njegove tvornice, da gladan luta po ulicama. U svakoj kompliciranoj socijalnoj zajednici dolazi neminovno do povremenog pomanj‐ kanja posla za specijalizirane radnike, a na spomenuti se način problem nezaposle‐ nosti rješava već u samom zametku. Pa ipak, i naučno izobraženi um može biti ne‐ pravedan i nelogičan, tako da se i ja i danas još nelagodno osjećam, kada se sjetim onih tjelesa, ispruženih pod onim tihim sumračnim svodovima među mesnatim ras‐ linjem; i stoga sam otada izbjegavao taj prečac, kojima smo došli, premda je onaj dru‐ gi put neugodniji, jer je dulji, i pun vreve i buke. »Taj me drugi put vodi kroz golemu sjenovitu spilju, gdje sve vrvi od života i sve je bučno; i ovdje vidim kako iz heksagonalnih otvora, kao iz saća, proviruju majke ovog čudesnog svijeta na Mjesecu, kao matice pčelâ, ili pozadi promiču gore-dolje po širo‐ kom otvorenom prostoru, ili izabiru igračke i amajlije, koje im izrađuju akefalni 7 zla‐ tari s tananim hvataljkama, koji rade u udubinama ispod njih. To su stvorovi ponos‐ na držanja i fantastična izgleda, a ponekad vanredno ukrašeni i – izuzevši usta – sa si‐ ćušnim glavicama... »O odnosu spolova među Selenitima, o ženidbi, udaji i rađanju dosada sam tek vrlo malo mogao saznati. No kako Fi-u stalno napreduje u engleskom jeziku, bez sumnje će i moje neupućenosti malo pomalo nestati. Uvjeren sam, da je veći dio čla‐ nova ove zajednice kao i kod pčela i mravi, neutralnog spola. I na Zemlji, doduše, obitava velik broj ljudi po gradovima, koji ne žive obiteljskim životom, koji je jedini