koja je tražila dozvolu za ulaz. Naravno, pomagalo je ako si imao odred patuljaka ili trolova sa sobom. Ank-Morpork je voleo iznenađenja, pod uslovom da nisu uključivala poreznike. Zavesa nije trebalo da bude podignuta još sat vremena, ali to nije bilo važno jer je najvažnija stvar bila biti tamo i što je još važnije biti viđen da si tamo, posebno od strane ljudi koje si ti želeo da vidiš. Šta god da je to bilo to će biti prilika, i ti si morao biti tamo i ljudi su te morali videti tamo i to je bilo važno i, stoga, bio si tu. Mogla bi to biti noć za sećanje, čak i ako bi misteriozni nastup bio delo za zaborav. Stvarno bogati često su radili ovakve stvari iz taštine, ali ovaj nastup je izgledao naročito tajanstven i verovatno će biti dobrog smejanja ako bude fijasko. Dan se pretvorio u noć. Krčma je bila ispunjena, kao i pijanice, kojima je Džimini rekao da piju ljubaznošću komandanta Vajmsa, ponovo. A Džimini je pažljivo posmatrao kroz ulazna vrata dok su se senke produžavale i Vajms je stajao tamo, nepokretan, povremeno gledajući u svoj sat. Na kraju se momak svima poznat kao mladi Fini pojavio, sa rukom koja je i dalje bila u gipsu, ali, bez obzira, stari momci su se među sobom složili, izgledao je mnogo odraslije nego što su ga ikada ranije videli. Bio je u društvu kovača Džefersona, koga su smatrali za tempiranu bombu u najboljem slučaju, i on je imao značku, baš kao Fini. Ljudi su se izlivali iz krčme dok su njih dvojica išli ka Vajmsu, i pojavilo se neizgovoreno pitanje. Interesovalo ih je zašto kovač nosi megafon, ali sada su posmatrali kako ga pruža Vajmsu, a Fini i kovač odšetaše nazad prema krčmi i ljudi su se razdvajali kao talas da ih propuste. Vajms ponovo pogleda na svoj sat. Mnoštvo ljudi je žurilo prema travnjaku. Ljudi sa instinktom za dramatično otrčali su kući da kažu kako se nešto dešava i da je bolje da dođu i pogledaju. I ljudi sa sela voleli su spektakle, ili čak stvarnu smrt, baš kao ljudi iz grada. Takođe su voleli da kažu, ‘Bio sam tamo’, čak i ako bi to bilo ‘Bio sam tamo, uhh, joj’. Vajms je zadnji put stavio sat u svoj džep, i podignu megafon do usana. ‘DAME I GOSPODO!’ Kovač je iskovao prilično dobar megafon i glas je odjekivao preko travnjaka. ‘Čuo sam da kažu, dame i gospodo, da su na kraju svi gresi oprošteni.’ Uglom usta rekao je, tako da su samo Fini i kovač mogli čuti, ‘Videćemo.’ Onda je produžio. ‘Loše stvari su urađene. Loše stvari su bile naređene. Loša naređenja su bila izvršena. Ali nikada više neće biti... hoće li, dame i gospodo? Zato što mora postojati zakon, ali pre nego što nastane zakon, mora postojati zločin!’ U tami je vladala apsolutna tišina dok je hodao preko travnjaka do kule i razbio dve boce brendija o drvenariju, odmaknuo se malo dalje i bacio sjajni kraj svoje cigare za njima. U Operi tračarenje je zamrlo i ugasilo se kada je Ledi Sibil zakoračila kroz zavesu i izašla na pozornicu. Ona je bila žena, kako kažu, bujnih proporcija, iako je ona smatrala da su neke od njih bile malo više nego bujne. Međutim, ona je mogla priuštiti najbolje krojače i zaista je imala manire i pozu koja je simbolizovala njenu klasu, ili barem klasu u kojoj je bila rođena, i stoga je kada je zakoračila ispred zavese aplauz se prolomio i rastao. Kada je procenila da je dovoljno dugo trajao napravila je mali gest koji je magično utišao auditorijum.
Ledi Sibil je imala tačno odgovarajući glas za ovakve prilike. Nekako je mogla sve naterati da misle kako se obraća upravo njima. Rekla je, ‘Moj lorde Patriciju, Ledi Margolota, vaša milosti guverneru, ambasadori, dame i gospodo, veoma sam dirnuta što ste odlučili da svratite na moj mali večernji soare, pogotovo što sam bila prilično nepristojna i veoma štedljiva na informacijama.’ Ledi Sibil duboko udahnu, što je uzrokovalo da nekoliko starijih džentlmena iz publike u neposrednoj blizini gotovo briznu u plač. 39 ‘Nedavno sam imala privilegiju da pronađem nenadmašnog muzičara, i bez mnogo priče prepustiću vam ovu predivnu tajnu. Možemo li prigušiti svetla, Džefri? Dobro. Dame i gospodo, čast mi je da vam večeras mogu predstaviti Suze Pečurke koja izvodi svoju kompoziciju, “Ponoćnu serenadu”. Ja se nadam da će vam se svideti, i, zapravo, ja znam da hoće.’ Ledi Sibil je zakoračila unazad kada se zavesa povukla u stranu, i sela na stolicu pored Suza Pečurke, koja je poslušno sedela za svojom koncertnom harfom. Ispod naizgled potpune smirenosti, Sibilino srce je poskakivalo kao igrač flamenka. Prigušeno svetlo – to je bilo rešenje. Trebalo bi da devojka ne može da vidi hiljade ljudi u sali. Sibil je zagrlila, plašeći se da će je iznenadno izlaganje grupnom zurenju Ank-Morporka, daleko od njenog doma, mogla imati neki užasan efekat, ali to zapravo nije tako funkcionisalo. Devojka je bila neobično spokojna, kao da nije shvatala kako treba da oseća strahopoštovanje. Osmehnula se Sibil na svoj čudni način i čekala, sa prstima spremnim na žicama. Nije bilo nikakvog zvuka osim žamora ljudi koji su pitali jedni druge ko je izuzetno mala figura koju su videli zaista. Ledi Sibil se osmehnula u sebi. Do trenutka kada su shvatili, bilo je prekasno. Pogledala je na svoj sat. Plamenovi su bili visoko iznad imanja da se vatra sigurno mogla videti sve do Ank-Morporka (mogao se kladiti u galon brendija i venac iveraka). Jedva da je bilo nekog vetra i stajao je kao svetionik. Vajms je objavio okupljenoj gomili, ‘Dame i gospodo, oblast poznata kao Šajer je pod vladavinom zakona od večeras, i pod time mislim na pravi zakon, zakon koji je zapisan da bi ga svi mogli videti, i čak biti promenjen ako se dovoljno ljudi složi. Načelnik Zaključak i pozornik Džeferson trenutno deluju uz podršku svojih kolega iz Ank-Morporkške Gradske straže, koji bi želeli da budu uvereni kako će njihove kolege dobiti poštovanje koje se očekuje. U ovom trenutku, određeni broj ljudi iz Šajera se ljubazno dovodi ovamo, mada je moguće na njihovo zaprepašćenje. Neki od njih će biti ljudi koji su nazvali sebe magistratima i oni će biti odvedeni i zamoljeni da objasne advokatu po kojem pravu su zauzeli tu poziciju. Ako neko od vas želi da se raspravlja sa mnom, molim vas dođite i uradite to. Zakon je tu za ljude, a ne obrnuto. Kada je to drugačije nemojte oklevati da zgrabite svoje oružje, shvatate? Krčma je još uvek besplatna, ALI PRE NEGO ŠTO NAVALITE, POSTOJI JOŠ JEDNA STVAR!’ Vajms je morao ponovo da stavi megafon na usta jer je spominjanje ‘kafane’ i ‘besplatno’ u jednom dahu imalo osnažujući efekat na ljude. ‘Upravo sada, dame i gospodo, goblini na Dželatovom brdu, i zapravo svi drugi goblini u kraju, su pod mojom zaštitom i zaštitom za39 Neko je pre par godina rekao da se pogledom na podizanje i spuštanje tapaciranog poprsja Sibil Remkin može razumeti istorija imperija.
kona. Oni su takođe podožni njemu, a ja ću se pobrinuti da imaju svoje vlastite policijske snage. Izgleda da su oni rođeni operatori na škljockama, tako da ako budu želeli mogu ostvariti prihode od toga. Ja ću platiti da trajno imate škljocke. Vi ćete imati koristi od toga kao i oni! Oni neće morati da kradu vaše piliće zato što će ih kupovati od vas, i ako ih oni ukradu, onda je to zločin i biće tretiran kao takav. Jedan zakon, dame i gospodo... Isti za sve!’ Bilo je veselja zbog toga, glasnog koliko svako veselje u blizini besplatne krčme može biti. Naravno, nešto od toga moglo je biti veselje zbog činjenice da je sada bilo neke pravde na svetu, ali u celini bilo je sasvim verovatno da je krčma pobednik dana. Nisi morao da budeš cinik, trebalo je samo da razumeš ljude. Vajms je polako hodao prema jarko osvetljenom pabu, iako su šanse za ulazak unutra bile male. Sa druge strane, šanse da od gospođice Felisiti Bidl dobije zagrljaj bile su tačno stotinu procenata, pošto je to bilo ono što je uradila, dok ju je kovač tupo posmatrao. Izvukao se iz njenih ruku kada je rekla, ‘Vi ste veliki čovek, komandire, i nadam se da će vam postaviti spomenik!’ ‘Oh, bože, nadam se da neće! Dobijaš spomenik jedino kada si mrtav!’ Ona se nasmeja, ali Vajms reče, ‘Slušajte, gospođice Bidl, trenutno ne znam da li se suočavam sa spomenikom ili otkazom. Neki od načina na koje sam postupio bili su sasvim zakoniti, a drugi su bili pomalo... diskutabilni. Imam policajca koji može sa brojevima uraditi ono što narednik Detritus radi čekićem i on prolazi kroz knjige sina jedne od najuticajnijih ličnosti u Ank-Morporku. Za to vreme iskusni policajci obišli su domove svih članova sa liste lokalnog magistrata. Oni im pokazuju dokument, sa mojim pečatom, obaveštavajući ih da više nisu članovi samoizabranog veća magistrata Šajera i ponavljaju da bi moglo doći do zvaničnih tužbi. Moje opravdanje za to trebalo bi da funkcioniše, ali sada? Verovatno će to biti stvar toga ko ima bolje advokate.’ ‘Budućnost je, gospođice Bidl, pomalo neodređena, ali želim da vam kažem da će mladi Sem, zahvaljujući vama, verovatno postati svetski stručnjak za govanca. Moram vam reći da smo njegova majka i ja veoma zadovoljni i jedino se nadamo da će početi da teži višim ciljevima.’ Već se čulo zvečanje teretnih kola i kočija u daljini; zvuk golubova koji se vraćaju kući u leglo. ‘Mislim da ću uskoro imati ljude sa kojima treba da razgovaram, gospođice Bidl, iako pretpostavljam da oni radije ne bi razgovarali sa mnom.’ ‘Naravno, komandire. Mogu li reći da mi se čini kako su goblini veoma vezani za vašeg kaplara Nobsa? Oni ga tretiraju kao jednog od svojih, zapravo, i čini se da je veoma sklon Sjaju Duge, kao i ona njemu. Možda vas zanima da znate da je goblinsko ime za njega Prolamajući Vetar40?’ Nije izgledalo da se smeje i Vajms reče, ‘Da, veoma zgodno. Oduvek sam mislio o Nobiju kao donosiocu promaje. Zapravo, na naglašeni predlog moje žene unapredio sam ga u čin narednika za vreme njegovog boravka ovde, i ja se nadam da će pomoći goblinima da shvate pogodnosti zakona – iako, naravno, fuzija može jednostavno značiti da će od sada ljudima pilići biti mnogo stručnije kradeni.’ 40 Break wind - prdež.
‘Oh, vi ste šaljivdžija, komandire!’ Vajmsov izraz lica je bio nepromenjen i nije se ni sada menjao. ‘Da, zar nisam?’ Okrenuo se ka Džefersonu. ‘Znaš, sve je moglo biti mnogo lakše da si mi verovao od početka.’ Kovač slegnu ramenima. ‘Zašto bih vam trebao verovati? Vi ste plemić.’ ‘Da li mi veruješ sada?’ Kovačev pogled ostao je čvrst duže nego što se Vajmsu sviđalo, ali na kraju se čovek osmehnu i reče, ‘Jeah, za sada.’ Postojao je samo jedan odgovor koji je Vajms mogao ubedljivo dati. Osmehnuo se i reče, ‘Pravi policijski odgovor, ako sam ikada čuo neki.’ Dok je par odlazio iza Vajmsa se začulo ljubazno nakašljavanje. Okrenuo se i prepoznao pukovnikovo zabrinuto lice. ‘Da li imate minut, komandire?’ Oh, bože, pomisli Vajms. ‘Mogu li prvo reći, komandire, da ja čvrsto podržavam ono što ste uradili i nebesa znaju da je to trebalo uraditi.’ Pukovnik se ponovo nakašljao i reče, ‘Nećete imati nikakvog neslaganja sa mnom u tom pogledu.’ Vajms je čekao i on produži, ‘Moja supruga je prilično budalasta žena koja izgleda da obožava stvari kao što su titule i, ako mogu tako reći, pridaje sebi na važnosti. Njen otac je bio ribar, izuzetno dobar, ali znate li šta? Mislim da bi ona radije umrla nego da neko to sazna.’ Nastupila je još jedna pauza, i u crvenoj svetlosti Vajms je mogao videti sjaj na starčevom licu. ‘Šta će joj se dogoditi, komandire? U ovom trenutku, dve ljubazne mlade dame u uniformi Ank-Morporkške Gradske straže je čuvaju u našoj kući. Ne znam da li će ovo mnogo pomoći, ali prva stvar koju je uradila kada su stigli policajci da je uhapse je bila da im napravi čaj. Postoji nešto kao dobro ponašanje, vidite. Hoće li ići u zatvor?’ Vajms je osetio želju da kaže, ‘Da li joj to želite?’ ali je progutao to, zbog suza. ‘Vi ste Čarls, zar ne?’ Pukovnik je izgledao iznenađeno. ‘Zapravo, komandante, ja sam Čas za moje prijatelje.’ ‘Jesam li ja jedan od njih?’ I Vajms nastavi, ‘Drugi ljudi će odlučiti šta će se ovde uraditi. Ja sam se samo pobrinuo da niko ne može omaškom otići odavde pre nego što budem imao priliku da razgovaram sa svima, da li razumete? Ja nisam sudija, niti mi je dozvoljeno da sedim u poroti. Panduri ne mogu. A sada nisam čak ni siguran kakva je kazna što si glup, sujetan i nepromišljen, iako mi izgleda da ako bi stavljali u zatvor svaku osobu krivu za ove zločine morali bismo ih sagraditi još oko pet stotina.’ ‘Govoreći u svoje ime’, nastavio je, ‘voleo bih da vidim te ubice, ako budem mogao da ih pronađem, budu viđeni i tretirani kao ubice, a preplašeni i nepromišljeni poslušnici takođe budu tretirani kao što zaslužuju. I upravo sada, gospodine, ja samo ne želim da živim u svetu prokletih budala. Lično, ja nemam posebnog interesa da vidim vašu suprugu u zatvoru, iako pretpostavljam da bi njeni horizonti mogli biti značajno prošireni ako bi bila smeštena u žensko krilo Tantija i očekujem da bi tako dominantna kakva jeste vodila to mesto nakon nekoliko nedelja.’ ‘Ja je volim, znate’, reče pukovnik. ‘Mi smo venčani pre pedeset pet godina. Veoma mi je žao što ste imali problema i, kao što rekoh, zavidim vam na vašem poslu.’
‘Mislim da bih, možda, ja trebalo da zavidim njoj na njenom mužu’, reče Vajms. ‘Znate, pukovniče, ja ću biti srećan samo ako istina izađe, po mogućnosti na prvoj strani Ank-Morporkških Novosti, ako me razumete.’ ‘Potpuno, komandire.’ Vajms pogleda čoveka koji je sad izgledao prilično opuštenije, i dodade, ‘Kako se meni čini, pretpostavljam da će se Lord Vetinari uveriti u njenu saradnju i moguće da će to biti neka simbolična kazna. Previše kostura, vidite, previše kredenaca. Previše stvari širom sveta koje su se možda odavno dogodile. Šta uopšte možeš uraditi ako neki pandur ide unaokolo i iskopava ih? To se naziva realna politika, gospodine, i pretpostavljam da će svet nastaviti dalje i da nećete biti dugo bez društva svoje žene, što bi trebalo, ako ja dobro procenjujem, značiti da možete imati više ili manje bilo šta što želite za večeru sledeće nedelje.’ Čini se da je ta ideja podigla pukovnikov duh. Starac se osmehnu. ‘Da li znate, komandire, siguran sam u to, ako ih budem tretirao sa poštovanjem, može se ispostaviti da su bareni škampi moji prisni drugari.’ Pukovnik ispruži ruku i Vajms je prihvati, protrese i reče, ‘Prijatno.’ Naknadno, postojalo je nekoliko objašnjenja o tome zašto se kvrimska kočija koja je sadržavala veoma važnog zatvorenika prevrnula usred noći i skotrljala niz jako strmo brdo, i raspala se u delove, kao što se desilo. Možete kriviti mrak, možete kriviti maglu, možete kriviti njenu brzinu, a iznad svega možete kriviti ekspresnu poštansku kočiju iz Ank-Morporka koja je jurila pravo u nju na krivini. Do vremena kada su povređeni bili u stanju da shvate šta se dogodilo bili su u manjku za jednog zatvorenika, koji je izgleda obio bravu svojih okova, i plus jedan čuvar kome je grlo bilo prerezano. Bio je mrak, bilo je hladno, bilo je maglovito i, sklupčani, preživeli su čekali da svane. Uostalom, kako možeš pronaći čoveka u tami? Stratford je bio dobar u brzini. Brzina je uvek korisna, i on se držao puta koji je bio jedva vidljiv u tmini. Zaista nije bilo važno gde je išao; na kraju krajeva, znao je da niko nikada nije dao njegov opis koji je bio od pomoći. Bio je to dar da budeš neopisiv. Posle nekog vremena, međutim, bio je iznenađen i ushićen što čuje konja koji kaska putem iza njega. Neki hrabri putnik, pomislio je, osmehnuo se u magli i čekao. Na njegovo dalje iznenađenje, konj je zauzdan malo dalje od njega i jahač je skliznuo iz sedla. Stratford je jedva mogao razaznati siluetu u svetlucavom, vlažnom vazduhu. ‘Zaboga! Čuveni gospodin Stratford’, reče glas veselo, dok je stranac hodao ka njemu. ‘I dozvolite mi da vam odmah kažem, ako napravite bilo kakav pokret bićete tako mrtvi da će groblja morati da trče unazad.’ ‘Znam te! Vajms te je poslao, zamnom?’ ‘Oh, bože moj, ne, gospodine’, reče Vilikins. ‘Komandir uopšte ne zna da sam ovde, gospodine, niti će ikada. To je izvesno. Ne, gospodine, ja sam ovde, moguće, iz razloga profesionalnog ponosa. Uzgred, gospodine, ako mislite da me ubijete i uzmete mog konja bio bih veoma zahvalan ako biste to pokušali upravo sada.’
Stratford je oklevao. Postojalo je nešto u glasu što je izazivalo oklevanje. Bio je smiren, prijateljski, i... zabrinjavajuć. Vilikins se došetao malo bliže i u glasu mu se čulo prigušeno cerekanje. ‘Zaboga, gospodine, i ja sam pomalo borac, i kada sam čuo da ste isekli tu devojku i sve to pomislio sam, bože moj, pomislio sam. I tako sam jedan dan, kada sam imao slobodan dan na poslu – veoma značajan svoj slobodan dan na poslu, ako si zaposlen – otputovao sam do Overhenga i naučio par stvari o vama, i, zaboga, zaista sam naučio par stvari. Vi stvarno plašite ljude, a?’ Stratford je i dalje oklevao. Ovo nije dobro zvučalo. Čovek je imao otvoren i veseo glas, kao kada čovek kojeg nisi dobro poznavao želi prijateljsko ćaskanje u pabu, a Stratford je navikao da ljudi budu veoma nervozni kada razgovaraju sa njim. ‘Sada, ja’, reče Vilikins, ‘ja sam odrastao na ulici kao borac i borim se prljavo, možete se osloniti na to, i boriću se sa svakim, ali nikada nisam udario devojku... oh, izuzev Uvrnute Elsi, koja je uvek bila za takve stvari i držala me za da-ne-spominjem-šta za vreme dok su mi ruke bile vezane, na više od jednog načina, takoreći, pa sam morao da joj dam jak udarac nogom. Srećni dani. Ali vi? Vi ste samo ubica. Ništarija. Nasilnik. Ja se borim jer mogu biti ubijen i drugi momak može pobediti, ili možda obojica završimo u slivniku, previše slabi da zadamo još jedan udarac nakon čega, sasvim verovatno, mi pridržavajući jedan drugog ustajemo i idemo u pab na piće i da se operemo.’ Zakoračio je još jedan korak bliže. Stratford napravi korak nazad. ‘A vi, gospodine Stratford, krenuli ste da ubijete momčića komandira Vajmsa, ili još gore. A da li znate šta je još gore? Pretpostavljam da ako biste to uradili, komandir bi vas uhapsio i odvukao do najbliže policijske stanice. Ali unutra on bi isekao sebe brijačima od vrha do dna. A on bi to uradio jer se jadnik plaši da bi mogao biti loš kao vi.’ Vilikins se nasmejao. ‘Istina je, gospodine Stratford, sa mesta gde ja sedim on je dečko iz školskog hora, zaista jeste, ali mora postojati neka pravda na svetu, vidite, ne neophodno zakonska pravda, ali pravedna pravda, i zato sam ja došao da vas ubijem. Mada, pošto sam ja pošten čovek, daću vam šansu da me vi ubijete prvi. To znači da će jedan ili drugi od nas umreti, tako da šta god se dogodilo svet će postati bolje mesto, a? Nazovimo to... čišćenjem. Ja znam da vi imate oružje jer ne biste mogli pobeći da ga nemate, i zato računam da imate sečivo jednog od onih jadnika iz Kvirma i garantujem da ste ga u onoj zbrci verovatno izboli njime.’ ‘Jesam, baš’, reče Stratford. ‘I on je bio pandur, a ti si samo batler.’ ‘Veoma istinito’, reče Vilikins, ‘i mnogo stariji od vas i teži od vas i sporiji od vas, ali i dalje pomalo kočoperan. Šta možete izgubiti?’ Samo je konj, stojeći strpljivo u magli, video šta se dogodilo sledeće, a pošto je bio konj nije bio u poziciji da artikuliše svoje misli o tome. Da je bio u mogućnosti da to učini dao bi svoje mišljenje da je jedan čovek potrčao prema drugom čoveku noseći ogroman metalni štap dok je drugi čovek prilično mirno gurnuo ruku u svoj džep na grudima. Nakon toga je usledio užasan vrisak, krkljajući zvuk i onda tišina. Vilikins se oteturao do ivice puta i seo na kamen, pomalo dahćući. Stratford je sigurno bio brz, nije bilo sumnje u to. Obrisao je čelo rukavom, izvukao paklicu cigareta i zapalio jednu, zureći u ništa osim magle. Nakon toga je ustao, pogledao dole ka senci na zemlji i rekao,
‘Ali ne dovoljno brz.’ Onda, kao dobar građanin, Vilikins se vratio nazad da vidi može li pomoći unesrećenoj gospodi od zakona, koja su izgleda bila u problemima. Uvek trebaš pomoći gospodi od zakona. Gde bismo bili bez toga? Pomoćnik urednika Ank-Morporkških Novosti je zaista mrzeo poeziju. On je bio jednostavan čovek i veliki deo svoje karijere posvetio je da bi je držao dalje od svojih novina. Ali oni su bili prepredena družina, pesnici, i mogli su ti se prišunjati čim okreneš leđa. A večeras, sa novinama koje su već toliko kasnile da su momci u prizemlju bili u prekovremenom, zurio je u izveštaj koji mu je upravo uručio Knačbil Harington, novinski muzički kritičar. Čovek prema kojem je bio duboko sumnjičav. Okrenuo se ka svom zameniku i ljutito mahnuo stranicom. ‘“Odakle je to došlo, ta eterična muzika?” Vidiš šta ja mislim? Šta nije u redu sa “Odakle je ta muzika došla”? Prokleto glupa uvodna rečenica u svakom slučaju. I šta eterično znači, u svakom slučaju?’ Zamenik je oklevao. ‘Mislim da to znači curenje. Možda je greška.’ Pomoćnik urednika odmahnu sa gađenjem. ‘Definitivno poezija!’ Neko je svirao neku muziku i to je bilo veoma dobro. Očigledno da je to sve zadivilo. Zašto taj glupan u svojoj prilično ženskastoj, ljubičastoj svilenoj košulji nije napisao jednostavno tako? Na kraju krajeva, rečeno je sve što je trebalo da znate, zar ne? Izvukao je svoju crvenu olovku, i baš kad je počeo da je primenjuje na jadnom rukopisu začuo se zvuk na metalnim stepenicama i gospodin de Vord, urednik, uteturao se u kancelariju, izgledajući kao da je ugledao duha ili, možda, duh ugledao njega. Gledao je ošamućeno u dva zbunjena čoveka i izusti, ‘Da li je Harington poslao svoj tekst?’ Pomoćnik urednika ispruži ispred sebe stvar koja je vređala njegova osećanja. ‘Da, gazda, gomila đubreta po mom mišljenju.’ De Vord ga je zgabio, pročitao pomičući usne i gurnuo ga nazad čoveku. ‘Da se nisi usudio da promeniš nijednu reč. Naslovna strana, Bagzi, i đavolski se nadam da Oto ima ikonografiju.’ ‘Da, gospodine, ali, gospodine – ’ ‘I nemoj se prokleto raspravljati!’ vrisnu de Vord. ‘A sada, ako ćete me izvinuti, biću u svojoj kancelariji.’ Oteturao se uz stepenice dok su pomoćnik urednika i njegov zamenik smrknuto ponovo čitali tekst Haringtona Knačbila. Počinjao je: Odakle je to došlo, ta eterična muzika, iz kakve skrivene jame ili tajne pećine? Iz kakve mračne pećine? Kroz koji prozor u raj? Posmatrali smo malenu figuru ispod reflektora i muzika se prelila preko nas, ponekad umirujuće, ponekad blagosiljajući, ponekad optužujući. Svako od nas suočio se sa svojim duhovima, demonima i starim uspomenama. Recital Suza Pečurke, mlade dame goblinskog opredeljenja, trajao je sat i po ili je, možda, trajao čitav život, a onda se završio tišinom koja se širila i rasla i proširila se sve dok na kraju nije eksplodirala. Svi posetioci stajali su i pljeskali vlažnim rukama, sa suzama koje su im se slivale niz lice. Bili smo odvedeni negde i vraćeni nazad, i postali smo drugačiji ljudi, čeznući za još jednim putovanjem u raj, bez obzira kroz kakav pakao se morali iskupiti na tom putu.
Pomoćnik urednika i njegov zamenik gledali su jedan u drugog sa onim što bi Knačbil sigurno nazvao ‘fantastičnim pretpostavkama’. Na kraju, zamenik pomoćnika urednika se usudio da kaže, ‘Mislim da mu se svidelo.’ Prošla su tri dana. Bili su to dani zauzetosti za Vajmsa. Morao je ponovo da uhvati zamah, mada je, istini za volju, bio problem izvući se iz jedne stolice za ljuljanje i preći u drugu tako da se obe ljuljaju. Tako mnogo papira za čitanje! Tako mnogo dokumenata za odgurnuti! Tako mnogo dokumentacije za delegiranje! Tako mnogo papirologije za pretvaranje da je nije primio i da su je možda pojeli gargojli. Ali danas, u Duguljastoj Kancelariji, Lord Vetinari gotovo da je besneo. Doduše, trebalo ga je dobro poznavati da biste to shvatili. Dobovao je prstima po stolu. ‘Snarkenfaugister? Siguran sam da je to sama napravila!’ Drumknot pažljivo spusti šolju kafe na sto svog gospodara. ‘Avaj, gospodine, zaista postoji takva reč. U NiŠtafjordu to označava proizvođača malih ali neophodnih stvari kao što su, na primer, čepići i veoma male štipaljke za odeću za upotrebu u zatvorenom prostoru i upola manji kišobrančići za koktele koje koriste ljudi koji ne piju dugačka pića. Termin se može smatrati da je od istorijskog interesa, pošto je moje jutrošnje istraživanje pokazalo da je poslednji poznati snarkenfaugister umro pre dvadeset i sedam godina u čudnoj nezgodi sa zarezačem za olovke. Zapravo, zaključio sam da vaš suparnik u ukrštenicama zapravo dolazi iz NiŠtafjorda.’ ‘Ah! To je to! Sve te duge zime sedenja oko peći! Kakvo užasno strpljenje! Ali ona vodi prodavnicu kućnih ljubimaca u Pelikulskim Stepenicama! Pseći povodci! Mačji biskviti! Žišci! Kakva neiskrenost! Kakvo izvrdavanje! Kakav rečnik! Snarkenfaugister!’ ‘Pa, gospodine, ona je sada glavni sastavljač ukrštenica za Novosti, a pretpostavljam da takve stvari idu uz poreklo.’ Lord Vetinari se smirio. ‘Jedan uspravno, jedan vodoravno. Ona je pobedila i ja sam ljut. I, kao što znate, ja sam veoma retko ljut, Drumknote. Smirenost i cinična objektivnost je generalno moja jača strana. Ja mogu da menjam sudbine nacija, ali me na svakom koraku ometa očigledno bezazlena dama koja sastavlja ukrštenice!’ Drumknot klimnu glavom. ‘Zaista, gospodine, ali kad smo kod toga, ako biste mi dozvolili da malo produžim tu primedbu, mogu li vas podsetiti da komandir Vajms čeka u drugoj prostoriji.’ ‘Zaista? Uvedite ga, svakako.’ Vajms umaršira, salutirao veoma gotovo propisno, i stao mirno. ‘Ah, vaša milosti, dobro je videti da ste se konačno vratili. Kako je prošao vaš odmor, osim u nezakonitim akcijama, ad hoc aktivnostima, tučama, poterama i na kopnu i na moru i na reci, neovlašćenom trošenju i, naravno, prdenju u dvoranama moćnika?’ Vajmsov pogled je bio čvrst i tik iznad Patricijeve linije očiju. ‘Naglašavam, moj gospodaru, nisam prdeo, možda sam omaškom čačkao nos.’ ‘Potrebe službe, pretpostavljam?’ reče Lord Vetinari sarkastično. ‘Vajmse, vi ste prouzrokovali da velika količina dokumentacije prođe preko mog stola u poslednjih nekoliko dana.
U nekim slučajevima pisci žele vašu glavu na tacni, drugi su bili mnogo oprezniji jer su bili u smrtnom strahu od zatvorske ćelije. Mogu li jednu stvar odmah raščistiti, vaša milosti? Zakon se ne može primenjivati retrospektivno. Kada bi to moglo, niko od nas ne bi bio siguran.’ ‘Lord Rđa mlađi je možda učinio, zapravo jeste učinio mnoge loše stvari, ali porobljavanje goblina po trenutnim zakonima nije jedna od njih. Međutim, kako pretpostavljam, nedavna otkrića o njegovim dodatnim aktivnostima učinila su njegovu reputaciju prilično sumnjivom. Vi možda ne znate to, Vajmse, ali u takvom društvu to može biti gore od zatvorske kazne, moguće gore nego smrt. Mladi Gravid je sada čovek sa malo prijatelja. Nadam se da će vam to pružiti neko zadovoljstvo.’ Vajms nije rekao ništa, ali je pomislio, kugla je pala. Vetinari je zurio u njega i reče, ‘Imam ovde elokventnu poruku od Lorda Rđe starijeg, moli za život, ako ne slobodu, svog sina, kojom potpuno priznaje da je porodična čast bačena u blato.’ Lord Vetinari podignu ruku. ‘Njegovo lordstvo je starac i zato, Vajmse, ako će vaša sledeća primedba biti nešto što počinje sa čak i tako onda bih vam predložio da razvijete malo milosrđa. Njegovo gospodstvo želi da izbegne skandal. Osim toga, mogu li dobiti vaše mišljenje?’ ‘Da. Skandal se već dogodio, gospodine, više nego jednom’, reče Vajms hladno. ‘On je trgovao živim, dišućim i svesnim ljudima. Mnogi od njih su umrli!’ ‘Još jednom, Vajmse, želim da vam kažem kako se zakon ne može primenjivati retrospektivino.’ ‘To može biti tako’, reče Vajms, ‘ali šta je sa trolovskom decom koja su uzimala to prokleto đubre? Hoćete li pitati Dijamantskog Kralja da li bi oni trebali biti retrospektivni?’ ‘Uveravam vas, Vajmse, da će zakon biti podržan, i pošto već pitate, upravo sada moram da pregovaram sa Kraljem, koji je zahtevao, zahtevao od mene, mene – Vajmse – da mladi Lord Rđa bude predat zbog ispitivanja u vezi proizvodnje i distribucije apsolutno smrtonosnih trolovskih narkotika. Naravno, po trolovskim zakonima bednik bi bio izgažen na smrt, i žao mi je što moram da kažem kako bi to u ovom trenutku u složenom svetu ljudske, trolovske i patuljačke politike, osećam da bi to moglo imati neke dugoročne posledice, stvarajući neke nepovoljne situacije za ovaj grad. Moraću da pregovaram o tom problemu i, verujte mi, biće potrebno dati mnogo nečega za malo nešto. A tek je devet i trideset ujutru!’ Vajmsovi zglobovi se zacrveneše. ‘Oni su živa stvorenja koja mogu da govore i misle, imaju pesme i imena, a on ih je tretirao kao neku vrstu priručnog alata.’ ‘Zaista, Vajmse, ali, kao što sam već naglasio, goblini su uvek bili smatrani za vrstu štetočina. Međutim, Ank-Morpork, kraljevstvo Ispodničkog Kralja kao i Dijamantski Kralj, Ubervald, Lenkr i svi nezavisni gradovi ravnice doneli su zakone po kojima će od sada goblini biti smatrani za sapientna bića, jednaka, ako ne i ista, trolovima, patuljcima, ljudima, vukodlacima i tako dalje i tako dalje, odgovorni prema onome što smo se dogovorili da nazovemo “običajno pravo” i takođe zaštićeni njime. To znači da će ubijanje jednog biti kapitalni zločin. Vi ste pobedili, komandire, vi ste pobedili. Zbog pesme, komandire. Oh, i naravno, drugih napora, ali vaša žena je bila ta koja je dovela većinu ambasadora na svoju malu zabavu koja je, mogu da kažem, Vajmse, bila veoma rečita. Mada iskreno, Vajmse, našao sam se osramoćen.
Neko provede ceo život spletkareći, pregovarajući, dajući i uzimajući i podmazujući točkove tamo gde škripe, i uopšte daje sve od sebe kako bi sprečio ovaj otrcani stari svet da eksplodira u delovima. I sada, zbog malo muzike, Vajmse, malo muzike, neke veoma moćne države su se složile da zajedno rade na rešavanju problema drugih autonomnih država i, gotovo uzgred, pretvore neke životinje u ljude potezom pera. Možete li zamisliti to, Vajmse? U kojem svetu se tako nešto može desiti? Sve zbog pesme u ponoć, Vajmse, sve zbog pesme. To je bilo zbog čudnih zvonkih tonova i neverovatnih kadenci koje su nekako našle put u naše duše, podsećajući neke od nas da ih imamo. Ledi Sibil je vredna tuceta diplomata. Vi ste srećan čovek, komandire.’ Vajms otvori usta da progovori, ali ga Vetinari prekinu. ‘I takođe prokleta budala, prokleta, tvrdoglava budala. Zakon mora početi sa zločinom? Razumem, ali ne odobravam.’ Vetinari podignu pismo sa svog stola. ‘Lord Rđa traži da njegovom sinu bude izrečena umereno kratka kazna, nakon čega će mu biti dozvoljeno da emigrira u Četiriks, da počne novi život. Pošto je čovek bio duboko umešan u krijumčarenje kazna će biti oštra.’ Podigao je ruku. ‘Ne, saslušajte me; na kraju krajeva, ja sam tiranin ovde.’ Vetinari se srozao u svoju stolicu, obrisao čelo i rekao, ‘I već sam izgubio živce zbog inače prijatne slatke dame koja sastavlja ukrštenice za Novosti. Međutim, Vajmse, Lord Rđa obraća vam se kao čoveku od časti i poštenja i zadivljujućeg integriteta i opreznosti. Štaviše, on je razbaštinio svog sina, što znači da nakon njegove smrti titula prelazi na njegovu ćerku Reginu, okrutna žena, veoma teška i usijane glave. I to, Vajmse, stvara još jedan problem za mene. Njegovo lordstvo je izuzetan slabić i, iskreno, unapred sam se radovao što ću se baviti sinom, koji je neznalica, arogantni, pompezni idiot, ali njegova sestra? Ona je pametna!’, a onda, gotovo u sebi, Lord Vetinari dodade, ‘Ali barem ne sastavlja ukrštenice... Sada možete govoriti, komandire.’ ‘Bilo je to ubistvo’, reče Vajms smrknuto. Vetinari duboko uzdahnu. ‘Ne, Vajmse! Te bila klanica! Da li ne shvatate? U tom trenutku goblini su bili štetočine i ne, ne vičite na mene! U ovom posebnom trenutku u palatama i kabinetima širom sveta goblini su postali ljudi kao vi ili ja, ali to je bilo onda. Želeo bih da budete potpuno svesni da je razlog zbog kojeg bi Stratford otišao u nežne ruke gospodina Trupera taj što su se on i njegove siledžije ukrcali na Ogromnu Fani – Da, šta je sad?’ Vetinari se osvrnuo kada ga je Drumknot potapšao po ramenu. Bilo je prigušenog šaputanja, nakon čega Vetinari pročisti grlo i reče, ‘Naravno, mislio sam Čudesna Fani’, i nije baš gledao Vajmsa u oči kada je nastavio. ‘To je bio akt piraterije i dobri ljudi Kvirma, gde je... brod koji je u pitanju bio registrovan, odobravaju sa sklonošću smrtnu kaznu za takve postupke. Svestan sam njegovih mnogobrojnih drugih zločina ali, avaj, čoveka se može obesiti samo jednom... Mada je, kako se ispostavilo, gospodin Stratford očigledno bio smrtno povređen u sudaru pre tri noći, bačen nedaleko od olupine sa hirurški presečenim grlom. Prikladno, zar ne mislite tako?’ ‘Da se niste usudili da me tako gledate, gospodine.’ ‘Nebesa, ne optužujem vas, komandire, samo sam se pitao da li znate još neku osobu koja je bila kivna na pokojnika?’
‘Ne, gospodine’, reče Vajms, postajući oprezan. ‘Znate, Vajmse, ponekad vaš izraz lica postane toliko drven da pomislim kako bih mogao napraviti sto od njega. Samo mi recite ovo: da li ste dali neke instrukcije?’ Kako on to radi? pomisli Vajms. Kako? Naglas je rekao, ‘Ne znam o čemu govorite, gospodine, ali ako je ono što pretpostavljam, onda je odgovor ne. Ako je bilo ikakve prljave igre te noći to nije bilo po mom naređenju. Ja sam želeo da vidim Stratforda na vešalima. To je legalno. I, pomislio je, nikada neću načeti tu temu sa Vilikinsom. Vetinarijeva obrva se podiže dok je Vajms nastavljao, ‘Ali bednom sinu njegovog lordstva je dozvoljeno da ode na dugi odmor prepun sunca, mora, surfovanja, peska i vina po ekonomski pristupačnim cenama!’ Lupio je pesnicom po stolu i Vetinari je zajedljivo gledao u nju sve dok je Vajms nije povukao. ‘Hoćete li ostaviti to na tome?’ ‘Poznato je, kako ljudi kažu, da leopard promeni svoj šorc. Svi mi nadamo se malom iskupljenju, bez obzira zasluživali ga ili ne. Držaćemo oko na mladoj budali, možete biti sigurni u to.’ ‘Oh, vi ste poslali Tamnu Službu za njim?’ ‘Vajmse, Tamna Služba je mit, kao što svi znaju. Da vam kažem istinu, neki činovnik iz naše ambasade tamo dole će obratiti pažnju na njegovo ponašanje. A sada je svet bolje mesto, komandiru. Vi ne razumete, Vajmse, uopšte ne razumete pogodbe, ratna lukavstva i nevidljive manevre kojima neki od nas prave pomake da bi videli hoće li nešto uspeti. Nemojte tražiti savršenstvo. Ne postoji. Sve što mi možemo je da težimo. Shvatite to, komandire, jer odavde gde ja sedim nema alternativa. I zapamtite, posao koji ste ove nedelje uradili biće upamćen. Lordu Rđi se to možda neće svideti, ali vesti brzo putuju. Istina će biti poznata i zapisana u istorijskim knjigama.’ Vetinari mu uputi bled osmeh. ‘Hoće, ja ću se pobrinuti za to. I, malo bolji nego ranije, svet će nastaviti da se okreće.’ Vetinari je uzeo još jedno parče papira, činilo se kao da gleda u njega, i reče, ‘Vi možete ići, komandire, sa saznanjem da vam ja, iz tako mnogo razloga, zavidim. Prenesite moje pozdrave vašoj divnoj dami.’ Vajms pogleda ka Drumknotu. Čovekovo lice tako istrajno nije pokazivalo ništa da je pokazivalo sve. Vetinari je izvukao fasciklu ispred sebe i uzeo svoju olovku. ‘Nemojte dozvoliti da vas zadržavam, komandire.’ Sat kasnije Lord Vetinari je sedeo za svojim stolom lupkajući prstima po njemu, očigledno izgubljen u mislima, zureći u plafon, i, na Drumknotovo iznenađenje, povremeno mašući rukama kao da diriguje nekoj nevidljivoj muzici. Drumknot je dovoljno znao da ne treba da ga uznemirava, ali na kraju se usudio da kaže, ‘Bio je to zaista nezaboravan recital, zar ne, gospodine?’ Vetinari je prestao da bude nevidljivi dirigent, vedro, ‘Da, bio je, zar ne? Kažu da te oči nekih slika mogu pratiti svuda po sobi, što je činjenica u koju ja sumnjam, ali se pitam da li vas neka muzika može zauvek pratiti.’ Činilo se da je opet uobičajenog raspoloženja, i produžio je, ‘U celini, dinastija Rđa, iako ne baš opremljeni mozgovima, teži da bude časna i patriotska družina, uglavnom, zar nisam u pravu, Drumknote?’
Drumknot je pedantno i nepotrebno slagao neku dokumentaciju, i reče, ‘To je zaista tako. Mladi Gravid je izuzetak za žaljenje.’ ‘Mislite li da je on daleko od iskupljenja?’ reče Vetinari. ‘Vrlo verovatno da ne’, reče Drumknot, pažljivo sklapajući brisač za pera. ‘U svakom slučaju, Arahne trenutno radi u Četiriksu kao arhivar u našoj ambasadi. Ona je tražila tu poziciju jer je posebno privlače otrovni paukovi.’ ‘Pa, pretpostavljam da svaka devojka treba da ima hobi’, reče Vetinari. ‘A ima li mnogo toga u Četiriksu?’ ‘Mesto je sasvim preplavljeno, koliko sam mogao da razumem, gospodine, i očigledno je da Arahne već ima veliku kolekciju njih.’ Vetinari nije rekao ništa, ali je ostao da sedi zatvorenih očiju. Drumknot pročisti grlo. ‘Kažu, gospodine, da se na kraju svi grehovi praštaju?’ Preko volje, Havelok, Lord Vetinari prekinu svoje prisećanje na čudesnu muziku koju je čeznuo da ponovo čuje. ‘Ne svi, Drumknote, ne svi.’ Te noći u krevetu, u Kolačarskoj aveniji, osluškujući odsustvo sova i noćnih sokolova, Vajms reče, ‘Znaš, draga, moraću uskoro da se vratim u Šajer. Fini je dobar momak, ali njemu treba pravi štab i pravo obučavanje, a to ne znači samo Nobija Nobsa i Freda Kolona.’ Sibil se okrenu. ‘Oh, ne znam, Seme. Fred i Nobi nisu tako loši i mogli bi biti ono što je upravo sada potrebno. Mislim, oni su panduri, ali oni kaskaju izuzetno sporo i u celini dobro je videti ih u blizini. Sada imaš dva mlada čoveka puna poleta i snage, i ako ne želiš da svi budu uznemireni upravo zbog toga, u takvom zbunjenom mestu, njih bi trebalo da podržavaju spori i odmereni, zar ne misliš tako?’ ‘Ti si, kao i uvek, u pravu, draga moja.’ ‘Osim toga, videla sam Freda, i mislim da ga je njegov novi pogled na svet očigledno malo potresao.’ ‘Prebrodiće on to’, reče Vajms. ‘Kada jednom prođeš pored glupog Freda tamo je, suprotno svim očekivanjima, sasvim pristojan čovek.’ Sibil uzdahnu. ‘Da, Seme, ali tom pristojnom čoveku treba odmor na suncu daleko od dima, prljavštine i užasnih vradžbina.’ ‘Ali one su najbolji deo!’ reče Vajms, smejući se. ‘Ne, njemu treba odmor. Svakome treba odmor, Seme, čak i tebi.’ ‘Upravo sam imao jedan, draga, hvala ti.’ ‘Ne, ti si imao nekoliko dana ispunjenih borbom, poplavama, ubistvima i ne znam čime sve još. Pogledaj svoj sto, pobrini se da svi rade svoj posao, a onda idemo dole na još jednu nedelju, da li me čuješ, Seme Vajmse?’
Epilog I TRI MESECA kasnije Sem Vajms otišao je ponovo na odmor, i ovaj put bilo mu je dozvoljeno da upravlja Crnookom Suzan celim putem do Kvirma, jedva pogodivši bilo šta važno, i bio je tako srećan da nije bilo nikoga srećnijeg od njega. Bio je začuđen koliko odmor može biti zabavan, ali ne toliko začuđen kao osam meseci kasnije kada su on i Sibil bili pozvani da budu gosti na venčanju gospođice Emili Gordon za starijeg sina Ser Abutnota Mejkvara, vlasnika čuvene fabrike keramike Mejkvar i slučajno pronalazača Mejkvarovih Hrskavih Oraščića, žitaričnog doručka za šampione, bez čijih bi hranljivih vlakana creva Ank-Morporkčana mogla biti pretrpana više nego što je dobro za njih. Svadbeni poklon Vajmsovih bio je srebrno kuvalo za jaja, Sibil je bila mišljenja da ne možeš pogrešiti sa kuvalom za jaja. I Vajms je bio zadovoljan kada je na ceremoniji primetio da je jedna od ćerki Gordon obukla novu zategnutu medicinarsku uniformu, a ostale tri nosile neke veoma velike i takođe, na Sibilino veliko oduševljenje, prilično skandalozne šeširiće iz nove kolekcije Gordon Šeširića. Bilo je tu i izvinjenje od drvoseče Hermione, koja je, prema njenoj majci, bila zadržana u šumi baveći se veoma velikim i problematičnim Pinusom, što je izazvalo da Vajmsovo lice postane bezizražajno dok ga Sibil nije gurnula i naglasila kako je Pinus strobus zvanični naziv za beli bor. Ali najviše od svega, kasnije te godine, Vajms je bio potpuno iznenađen kada je otkrio da je najbolje prodavani roman, koji je uzdrmao Ank-Morporkški književni svet kao oluja, bio posvećen komandiru Semjuelu Vajmsu. Naslov knjige je bio Ponos i ekstremne predrasude.