Sidney Sheldon - Golo lice

Sidney Sheldon Golo Lice MMXVI

1 Deset minuta prije jedanaest nebo je prsnulo u vrtlogu bijelih konfeta koji su trenutno zastrli grad. Svjež snijeg pretvorio je već smrznute ulice Manhattana u sivu bljuzgavicu, a ledeni prosinački vjetar natjerao je božićne kupce u udobnost njihovih stanova i domova. Na Lexington aveniji visoki vitki muškarac u žutoj kišnoj kabanici kretao se s užurbanom božićnom ruljom, ali svojim vlastitim ritmom. Koračao je brzo, no to nije bio užurbani korak drugih pješaka koji su nastojali pobjeći pred hladnoćom. Glavu je uzdigao i kao da nije mario za prolaznike koji su se s njim sudarali. Bio je slobodan nakon čitave vječnosti u čistilištu i bio je na putu kući da kaže Mary kako je stvar svršena. Prošlost će pokopati svoje mrtvace, a budućnost je bila sjajna i zlatna. Razmišljao je o tome kako će joj se lice ozariti kad joj saopći novost. Kad je dospio do ugla 59. ulice, žuto svjetlo semafora prešlo je u crveno pa se zaustavio s nestrpljivom svjetinom. Na udaljenosti od nekoliko metara stajao je Djed Mraz Vojske spasa za velikim čajnikom. Muškarac je segnuo u džep za sitnišem, žrtvom bogovima sreće. U tom trenutku netko ga je pljesnuo po leđima iznenadnim bolnim udarcem koji je potresao cijelo njegovo tijelo. Neki previše srdačan božićni pijanac koji se pokušava ponašati prijateljski. Ili Bruce Boyd. Bruce, koji nikad nije znao vlastitu snagu i koji je imao djetinjast običaj da ga fizički ozljeđuje. No Brucea nije vidio više od godinu dana. Muškarac je počeo okretati glavu da vidi tko ga je udario i, na vlastito čudo, koljena su mu klecnula. Usporenom kretnjom, promatrajući samog sebe iz daljine, mogao je vidjeti kako njegovo tijelo udara o pločnik. U leđima je osjetio muklu bol koja se počela Širiti. Disanje je postalo otežano, bio je svjestan mimohoda cipela koje su se kretale pokraj njegovog lica, kao da ih pokreće neki njihov vlastiti život. Obraz mu je počeo drvenjeti od ledenog pločnika. Znao je da ondje ne smije ležati. Otvorio je usta da

pozove u pomoć, a topla crvena rijeka počela je navirati i razlijevati se po snijegu koji se topio. Promatrao je zaprepašten i opčinjen kako teče preko pločnika i slijeva se u kanal. Bol je sada bila oštrija, ali ga to nije toliko smetalo, jer se odjednom prisjetio dobrih vijesti. Bio je slobodan. Reći će Mary da je slobodan. Sklopio je oči da ih odmori od zasljepljujuće bjeline neba. Snijeg se počeo pretvarati u ledenu susnježicu, ali on nije osjećao više ništa.

2 Carol Roberts je čula zvuk ulaznih vrata koja su se otvorila i zatvorila i ljude koji su ušli, i prije nego što je podigla pogled, mogla je onjušiti što su oni. Bila su dvojica. Jedan od njih bio je četrdesetogodišnjak. Bio je ljudeskara od gotovo dva metra, sam mišić. Imao je golemu glavu, duboko usađene čelično- plave oči i otegnuta stroga usta. Drugi je bio mlađi. Crte lica bile su mu pravilne i nježne, oci su mu bile smeđe i žive. Dvojica muškaraca izgledala su posve različito, a ipak - bar što se Carol tiče - mogli su biti blizanci. Bili su cajkani. To je bila nanjušila. Dok su se približavali njenom stolu, mogla je osjetiti kako joj niz pazuha kroz zaštitu sredstva protiv znojenja počinju probijati kapljice znoja. Misli su joj grozničavo prekapale po svim opasnim područjima njene ranjivosti. Chick? Kriste, pa on se šest mjeseci držao podalje od svake neugodnosti. Još od one noći u njegovom stanu kad ju je zamolio da se uda za njega i kad je obećao da će napustiti bandu. Sammy? On je bio preko oceana u zrakoplovnim snagama, i da se išta dogodilo njenom bratu, ne bi bili poslali ova dva tipa da joj dojave tu novost. Ne, ovamo su došli da je uhapse. Nosila je travu u torbi, a neki lajavi pizdek se izlanuo. Ali zašto dvojica? Carol je nastojala uvjeriti samu sebe da je neće moći dirnuti. Nije ona više bila tamo neka blesava crna drolja iz Harlema koju su mogli motati kako su htjeli. Vise ne. Ona je bila sekretarica jednog od najvećih psihoanalitičara u zemlji. No kako su joj se dva muškarca bližila, Carolin se strah povećavao. Izbila su turobna sjećanja na mnoge godine sakrivanja u smrdljivim prenatrpanim unajmljenim stanovima dok su bijeli policajci razvaljivali vrata i odvlačili oca, sestru ili bratića. No ništa se od tjeskobe koja joj je zaokupljala duh nije pokazalo na njenom licu. Na prvi pogled dva su detektiva vidjela samo mladu i

ženstvenu crnkinju žućkaste puti u ukusno skrojenoj haljini bež boje. Glas joj je bio hladan i bezličan. - Izvolite? - upitala je. Tada je poručnik Andrew McGreavy, stariji detektiv zamijetio mrlju znoja koja se sve više širila pod pazuhom njene haljine. Automatski je to registrirao kao zanimljivu informaciju za budućnost. Liječnikova sekretarica bila je napeta. McGreavy je izvukao lisnicu s izlizanom značkom zabodenom u raspucanu imitaciju kože. - Poručnik, McGreavy, Devetnaesta policijska stanica. - Pokazao je na svog kolegu. - Detektiv Angeli. Mi smo iz odjela za ubojstva. Ubojstva? Mišić Caroline ruke zatitrao je sam od sebe. Chick! Ubio je nekoga. Prekršio je svoje obećanje i vratio se bandi. Izvršio je razbojništvo i ubio nekoga ili - da nisu njega napucali? Mrtav? Jesu li joj to došli reći? Osjetila je kako se znojna mrlja počela širiti. Odjednom je postala toga svjesna. McGreavy ju je gledao ravno u oči, ali je znala da je on to opazio. Ona i svi takvi McGreavyji nisu trebali riječi. Raspoznavali su jedno drugo na prvi. pogled. Poznavali su jedno drugo stotinama godina. - Htjeli bismo do doktora Judda Stevansa - rekao je mlađi detektiv. Glas mu je bio ugodan i uljudan i odgovarao je njegovom izgledu. Prvi put je zamijetila da on nosi paketić umotan u smeđi papir i povezan konopcem. Njegovim je riječima trebao samo trenutak da dopru do njene svijesti. Dakle, nije Chick. Ni Sammy. Ni trava. - Oprostite - rekla je jedva sakrivajući olakšanje. - Doktor Stevens ima pacijenta. Za ovo će trebati samo nekoliko minuta - rekao je McGreavy. - Želimo mu postaviti nekoliko pitanja. Zastao je, - Možemo to obaviti ovdje ili u policijskoj stanici. Na trenutak ih je zbunjeno pogledala. Koga vraga bi mogla dva detektiva iz odsjeka za ubojstvo tražiti od doktora Stevensa? Ma što policija mislila, liječnik nije učinio ništa loše. I predobro ga je poznavala. Koliko već dugo? Četiri godine. Počelo je to u dežurnom, noćnom sudu ... Bilo je tri ujutro i stropna svjetla u sudnici okupala su svaku osobu nezdravom bljedoćom. Prostorija je bila stara, trošna i neuredna, zasićena ustajalim vonjem straha koji se nakupio tijekom godina poput naslaga boje koja se veo ljušti.

Carolinaje nesreća bila u tome što je na klupi ponovo sjedio sudac Murphy. Bila je pred njim prije dva tjedna i prošla je s uvjetnom kaznom. Prvi prekršaj. To je značilo da su je gadovi prvi put ščepali. Znala je da će je ovaj put sudac oštro rebnuti. Postupak koji je prethodio njenom bio je već gotovo završen. Visok, miran muškarac stajao je pred sucem i govorio nešto o svom klijentu, debelom muškarcu s lisičinama koji se sav tresao. Procijenila je da je mirni muškarac morao biti fiškal. Bilo je nečega u njemu, nekog jednostavnog samopouzdanja, zbog kojeg je osjećala da je debeli ,sretan što ima tog čovjeka. Ona nije imala nikoga. Ljudi su se sklonili s klupe, i Carol je začula kako prozivaju njeno ime. Ustala je, pritisnula koljena jedno o drugo kako ne bi drhtala. Sudski stražar blago ju je gurnuo prema mjestu za optužene. Sudski službenik predao je sucu optužnicu. Sudac Murphy je pogledao Carol, a onda papir koji je bio pred njim. - Carol Roberts, Salijetanje na ulici, skitnja, posjedovanje marihuane, opiranje prilikom hapšenja. Ovo posljednje bilo je čista govnarija. Policajac ju je gurnuo, a ona ga je maznula u muda. Na kraju krajeva, ona je američka građanka. - Bila si ovdje prije nekoliko tjedana, zar ne, Carol? Glas je podesila tako da zvuči nesigurno. - Mislim da jesam, časni sude. - Ja sam te osudio uvjetno. - Da, gospodine. - Koliko si stara? Mogla je znati da će je to pitati. - šesnaest. Danas mi je šesnaesti rođendan. E, pa sretan mi bio rođendan - rekla je. I briznula u plač, a od jecaja joj se trzalo tijelo. Visoki mirni muškarac stajao je za stolom postrance, skupljao neke papire i spremao ih u kožnatu torbu za spise. Dok je Carol tako stajala i jecala, podigao je pogled i promatrao je jedan trenutak. Zatim se obratio sucu Murphyju. Sud je zatražio prekid, i dva su muškarca nestala u sučevim odajama. Petnaest minuta kasnije sudski stražar je otpratio Carol u sučeve odaje, gdje je mirni muškarac ozbiljno razgovarao sa sucem.

- Sretna si ti djevojka, Carol - rekao je sudac Murphy. - Dobit ćeš još jednu šansu. Sud te povjerava osobnoj skrbi doktora Stevensa. Visoki tip, dakle, nije fiškal nego vražji doktor. Ne bi je smetalo ni da je Jack Trbosjek. Željela je samo izići iz ove smrdljive sudnice prije nego što ustanove da joj nije rođendan. Liječnik ju je odvezao u svoj stan, šturo s njom razgovarao tako da nije morala odgovarati, omogućivši joj da se sabere i o svemu razmisli. Zaustavio se pred modemom stambenom zgradom na 71. ulici, s koje je pucao pogled na East River. Zgrada je imala vratara i liftboja, a po mirnom načinu na koji su ga pozdravili moglo se pomisliti da je on svakog jutra dolazio u tri sata sa šesnaestogodišnjom droljom. Carol nikad nije vidjela takav stan kakav je bio liječnikov. Dnevna soba bila je uređena u bijelom, s dvjema dugačkim niskim sofama, pokrivenim tvidom boje zobenog brašna. Između sofa nalazio se veliki četvrtasti stol za kavu s debelim staklom. Na njemu je bila velika Šahovska ploča s izrezbarenim venecijanskim figurama. Moderne su slike visile sa zidova. U predsoblju se nalazio monitor televizije zatvorenog kruga, koji je pokazivao ulaz u hodnik. U jednom kutu dnevne sobe bio je bar od tamnosmeđeg stakla s policama na kojima su bile kristalne Čaše i boce od brušenog stakla. Motreći kroz prozor, Carol je mogla vidjeti sićušne čamce, daleko dolje, kako se vozikaju duž East Rivera. - U sudu uvijek ogladnim - rekao je Judd. - Kako bi bilo da smućkam rođendansku večericu? - I uveo ju je u kuhinju, gdje je promatrala kako spretno slaže meksički omlet, pomfrit, prepečene engleske kolačiće, salatu i kavu. - Jedna od prednosti neženje - rekao je. - Mogu kuhati kad mi se svidi. Dakle, bio je neženja bez kućne mačkice. Bude li pravilno igrala, ovo bi se moglo pokazati zlatnim rudnikom. Kad je završila žderanje obroka, poveo ju je u gostinjsku spavaću sobu. Spavaća je soba bila sva u plavom, a u njoj se isticao veliki bračni krevet s plavom kockastom posteljinom. Bila je tu niska španjolska komoda od tamnog drveta s mjedenim ručkama. - Možeš ovdje prenoćiti - rekao je. - Pronaći ću ti neku pidžamu. Kad se Carol osvrnula po ukusno dekoriranoj sobi, pomislila je: Carol, mala moja! Pala ti je sjekira u med! Ovaj tip traži komad maloljetne crne pičke. A ti si curica koja će mu je dati.

Svukla se i slijedećih pola sata provela pod tušem. Kad je izišla omotana frotirom oko blještavog čulnog tijela, primijetila je da je bijeli pizdek stavio svoju pidžamu na krevet. Znalački se nasmijala i ostavila je ondje gdje je bila. Zbacila je frotir i ušla u dnevnu sobu. Nije ga bilo. Pogledala je kroz vrata koja su vodila u radnu sobu. Sjedio je za velikim prostranim stolom iznad kojeg je bila starinska stolna svjetiljka. Radna je soba bila pretrpana knjigama od poda do stropa. Prišla mu je odostraga i poljubila ga u vrat. - Da počnemo, medeni? - prošaptala je. - Tako si me narajcao da ne mogu izdržati. - Stisnula se uz nj. - Što čekamo, tatice? Ako me brzo ne opališ, moj će crnački mozak uskuhati. Promatrao ju je jednu sekundu zamišljenim tamnosivim očima. - Zar nisi imala dosta neugodnosti? - upitao ju je blago.- Ne možeš si pomoći što si rođena kao Crnkinja, ali tko ti je rekao da moraš biti crna, izopćena, drogirana šesnaestogodišnja kurva? Zurila je u njega zabezeknuta pitajući se što je krivo rekla. Možda njega treba obraditi i nju najprije izbičevati da se on uzbudi. Ili je on možda pomalo tip velečasnog Davidsona, Molit će se nad njenom crnom stražnjicom, preodgojiti je i onda povaliti. Pokušala je ponovo. Posegnula mu je među noge i pomilovala ga šapćući: - Hajde medeni, metni mi ga. Blago se oslobodio i posjeo je u naslonjač. Nikad nije bila toliko zbunjena. Nije izgledao kao homić. Ali u današnje doba nikad se ne zna. - Koji je tvoj najmiliji štos, medeni? Reci mi kako želiš, i ja ću ti tako i uraditi. - U redu - rekao je. - Hajdemo klepetati. - Hoćeš reći - pričati? - Točno, I pričali su. Cijelu noć. Bila je to najčudnija noć koju je Carol doživjela. Doktor Stevens je stalno skakao s jedne teme na drugu, ispitivao je, istraživao. Ispitivao ju je što misli o Vijetnamu, getima i sveučilišnim pobunama. Svaki put kad je Carol pomislila da je otkrila na što on zapravo smjera, promijenio bi temu. Razgovarali su o stvarima za koje ona nikad nije čula i o temama za koje se smatrala najvećim živim svjetskim stručnjakom. Mjesecima nakon toga znala je ležati budna nastojeći prizvati riječ, misao, čarobnu frazu koja ju je bila izmijenila. Nikad joj to nije uspijevalo jer je konačno ustanovila da Čarobne riječi nije ni bilo. Ono što

je doktor Stevens učinio bilo je jednostavno. Razgovarao je s njom. Stvarno razgovarao. Nitko to ranije nije učinio. Odnosio se prema njoj kao prema ljudskom biću, kao prema ravnopravnoj osobi, Čija su mišljenja i osećaji vrijedni njegove pažnje. Negdje u toku noći odjednom je postala svjesna svoje obnaženosti pa je otišla i odjenula njegovu pidžamu. Ušao je u njenu sobu, sjeo na rub kreveta pa su još malo pripovijedali. Razgovarali su o Mao Ce- Tungu, hula- hupu i o piluli. I o tome kako je to kad imaš majku i oca koji nikad nisu bili vjenčani. Carol mu je pričala stvari koje nikom nikad nije rekla. Stvari koje su bile dugo zakopane duboko u njenoj podsvijesti. I kad je napokon zaspala, osjećala se potpuno praznom. Bilo je to kao da je imala veliku operaciju, pa je rijeka otrova istekla iz nje. Ujutro, nakon doručka, dao joj je sto dolara. Oklijevala je, a onda napokon rekla: - Lagala sam. Nije mi rođendan. - Znam. - Nacerio se. - Ali nećemo reći sucu. - Glas mu se promijenio, - Možeš uzeti novac i otići odavde i nitko te neće smetati sve dok te slijedeći put ne uhvati policija. - Zastao je. - Trebam sekretaricu. Mislim da bi bila jako dobra na tom poslu. Pogledala ga je s nevjericom. - Zezaš me? Ne znam stenografiju, a ni strojopis. - Mogla bi znati kad bi se vratila u školu. Carol ga je pogledala na trenutak, a onda oduševljeno rekla: - Nikada o tome nisam mislila. To mi se čini haj. - Nije mogla dočekati da se izvuče iz ovog vražjeg stana s njegovih sto dolara i pokaže ih dečkima i curama u Fishman's drug-storeu u Harlemu, gdje se okupljala klapa. S time je mogla kupiti dovoljno šuša da joj potraje tjedan dana. Kad je ušla u Fishman's drug-store, kao da nikad i nije izbivala iz njega. Vidjela je ista zlovoljna lica i čula isto depresivno, porazno blebetanje. Bila je kod kuće. Neprestano je razmišljala o liječnikovom stanu. Nije pokućstvo pravilo tako veliku razliku. Stan je bio tako - Čist. I miran. Poput nekog otočića negdje u drugom svijetu. A on joj je ponudio putnicu za taj svijet. Što je mogla izgubiti? Mogla je pokušati iz puke smijurije da pokaže liječniku da je pogriješio, da ona u tome neće uspjeti. Na svoje veliko iznenađenje., Carol se upisala u večernju školu. Napustila je namještenu sobu s umivaonikom rđavih mrlja, potrgani zahod i

poderane zelene prozorske zastore, i nezgrapan željezni ležaj na kojem je izvodila štosove i predstave. Bila je divna nasljednica u Parizu, Londonu ili Rimu, a muškarac koji ju je pumpao bio je bogati lijepi kraljević koji je umirao za tim da se oženi njome. I kako je koji muškarac postizavao orgazam i spuzao s nje, tako je i njen san umirao. Do slijedeće prilike. Napustila je sobu i sve svoje kraljeviće a da se ni jednom nije osvrnula, i vratila se svojim roditeljima. Doktor Stevens joj je dao potporu da studira. Gimnaziju je završila s najvišim ocjenama. Liječnik je došao na podjelu svjedodžbi, a njegove sive oči ponosno su sjale. Netko je vjerovao u nju. Bila je netko. Preko dana je radila kod Nedick’sa, a navečer je pohađala tečaj za tajnice. Dan nakon što je završila, otišla je doktoru Stevensu, i priuštila si vlastiti stan. U slijedeće Četiri godine doktor Stevens se prema njoj uvijek odnosio s istom uljudnošću koju je pokazao prve noći. Isprva je očekivala da će joj spomenuti Što je bila, a što je postala. Ali je konačno došla do spoznaje da ju je on uvijek vidio ovakvu kakva je sada. On joj je jedino pomogao da nađe samu sebe. Kad god je imala kakav problem, uvijek je našao vremena da ga raspravi s njom. Odnedavno mu je kanila reći što se dogodilo s njom i Chickom i pitati ga da li da kaže Chicku, ali je to neprekidno odgađala. Željela je da se njen doktor Stevens ponosi njome. Sve bi bila za njega učinila. Bila bi s njim spavala, ubila za njega ... A sad su tu bila ova dva tipa iz odjela za ubojstva koja su željela do njega. McGreavy je postajao nestrpljiv. - No što ćemo, gospođice? - upitao je. - Imam nalog da ga nikad ne uznemiravam kad je s pacijentom - rekla je Carol. Zamijetila je izraz koji su poprimile McGreavyjeve oči. - Nazvat ću ga. - Podigla je slušalicu i pritisnula puce interfona. Nakon šutnje od tridesetak sekundi iz aparata se začuo glas doktora Stevensa. - Da? - Ovdje su dva detektiva koja vas žele vidjeti, doktore. Oni su iz odjela za ubojstva. Napregnula se ne bi li primijetila promjenu u njegovom glasu ... uzrujanost... strah. Ničeg nije bilo. - Morat će pričekati - rekao je. Prekinuo je vezu. Obuzeo ju je osjećaj ponosa. Možda oni mogu prestrašiti nju, ali nikad neće moći navesti

doktora da odstupi od svoje mirnoće. Podigla je pogled izazovno. - čuli ste ga - rekla je. - Koliko će još pacijent biti kod njega? - upitao je Angeli, mlađi muškarac. Bacila je pogled na stolni sat. - Još dvadeset pet minuta. To mu je danas posljednji put. Dva su muškarca izmijenila poglede. - Čekat ćemo - uzdahnuo je McGreavy. Sjeli su. McGreavy ju je proučavao. - Nekako ste mi poznati - rekao je. Nije se dala prevariti. Tip ju je pokušavao smotati. - Znate što se kaže - odgovorila je Carol, - Svi mi izgledamo jednako. Točno dvadeset i pet minuta kasnije Carol je začula škljocaj pokrajnih vrata koja su vodila iz liječnikove privatne ordinacije na hodnik. Nekoliko trenutaka kasnije otvorila su se vrata i doktor Judd Stevens je ušao. Oklijevao je kad je opazio McGreavyja. - Mi smo se već negdje sreli - rekao je. Nije se mogao sjetiti gdje. McGreavy je bešćutno kimnuo. - N- da... Poručnik McGreavy. - Pokazao je na Angelija. - Detektiv Frank Angeli. Judd i Angeli su se rukovali. - Uđite. Ušli su u Juddovu ordinaciju i vrata su se zatvorila. Carol je gledala za njima nastojeći povezati niti. Veliki detektiv kao da je bio neprijatelj skije raspoložen prema doktoru Stevensu. No možda je to samo bio njegov prirodni šarm. Carol je bila sigurna samo u jedno. Njena će haljina morati na čišćenje. Juddova je ordinacija bila namještena poput dnevne sobe francuskog provincijalca. U njoj nije bilo radnog stola. Umjesto toga po sobi su bili porazmješteni udobni naslonjači, a pokraj njih stolići s pravim starinskim svjetiljkama. Na drugom kraju sobe nalazila su se neprimjetna vrata koja su vodila na hodnik. Na podu je bio prostrt izvanredno satkan sag Edwarda Fieldsa. A u kutu je bio udoban kauč prekriven damastom. McGreavy je primijetio da na zidu ne vise nikakve diplome. No to je provjerio prije nego što je došao ovamo. Da je doktor Stevens samo želio, mogao je zidove prekriti diplomama i svjedožbama.

- Ovo je prva psihijatrijska ordinacija u kojoj sam ikad bio - rekao je Angeli, kojega se prostorija očito dojmila. - Kad bi barem moja kuća izgledala ovako. - To opušta moje pacijente - rekao je Judd jednostavno.- A osim toga, ja sam psihoanalitičar. - Oprostite - rekao je Angeli. - U čemu je razlika? - Otprilike pedeset dolara na sat - rekao je McGreavy. - Moj se kolega ne kreće puno po svijetu. Kolega. I Judd se odjednom prisjetio. McGreavyjev kolega nastrijeljen je i ubijen, a McGreavy je bio ranjen prilikom razbojstva u prodavaonici alkohola prije četiri - ili je to bilo pet? - godina. Slabašan razbijač po imenu Amos Ziffren uhapšen je zbog tog zločina. Ziffrenov odvjetnik tvrdio je da njegova stranka nije kriva zbog poremećenog uma. Judda su pozvali kao vještaka obrane i zamolili ga da pregleda Ziffrena. Ustanovio je da je Ziffren beznadno poremećen od uznapredovale pareze. Zbog Juddovog svjedočenja Ziffren je izbjegao smrtnu kaznu i bio poslan u zavod za duševno oboljele. - Sad vas se sjećam - rekao je Judd. - Slučaj Ziffren. Imali ste taneta u sebi; vaš je kolega ubijen. - A i ja se vas sjećam - rekao je McGreavy. - Vi ste ubojicu otkačili. Čime vam mogu pomoći? - Trebamo neke obavijesti, doktore - rekao je McGreavy. Klimnuo je Angeli ju. Angeli je počeo petljati oko konopca na paketiću koji je nosio. - Htjeli bismo da nam nešto identificirate - rekao je McGreavy. Glas mu je bio nehajan i ništa nije odavao. Angeli je otvorio paketić. Podigao je žutu kišnu kabanicu od voštanog platna, - Jeste li ovo ikad vidjeli? - Izgleda kao moja - rekao je iznenađeno Judd. - I jest vaša. Barem je vaše ime otisnuto iznutra. - Gdje ste je pronašli? - Što vi mislite gdje smo je našli? - Dva muškarca nisu vise bila nehajna. Na njihovim se licima ocrtavala potmula promjena.

Judd je na trenutak proučavao McGreavyja, a zatim je uzeo lulu sa stalka na dugom niskom stoliću i počeo je puniti duhanom iz posude. - Mislim da će biti bolje da mi kažete o čemu se radi - rekao je mirno. - Radi se o ovoj kabanici, doktore Stevens - rekao je McGreavy. - Ako je vaša, želimo znati na koji način vam je nestala. - Nema tu nikakvog misterija. Kad sam jutros došao, bila je susnježica. Moj kišni ogrtač je u čistionici, pa sam navukao ovu žutu kabanicu. Imam je za ribolov. Jedan od mojih pacijenata nije došao sa kišnim ogrtačem. Počelo je sniježiti prilično jako, i ja sam mu posudio kabanicu. - Zastao je iznenada, odjednom zabrinut. - Što mu se dogodilo? - Dogodilo, kome? - upitao je McGreavy. - Mom pacijentu - Jonhu Hansonu Pogodite - rekao je blago Angeli. - Pravo u središte. Ra "log zbog kojeg vam gospodin ne može osobno vratiti ogrtač je u tome što je on mrtav. Judd je osjetio kako ga podilazi lagana jeza. - Mrtav? - Netko mu je zabio nož u leđa - rekao je McGreavy. Judd je s nevjericom zurio u njega, McGreavy je uzeo kaput od Angeli ja i okrenuo ga tako da je Judd mogao ugledati veliku ružnu posjekotinu umaterijalu. Leđa kaputa bila su pokrivena tamnim crvenosmeđim mrljama. Osjećaj mučnine preplavio je Judda. - Tko je imao razloga da ga ubije? - Mi šino se nadali da ćete nam vi to moči reći, doktore Stevens - rekao je Angeli. Tko bi to bolje mogao znati od psihoanalitičara? Judd je bespomoćno odmahnuo glavom. - Kad se to dogodilo? McGreavy je odgovorio: - Jutros u jedanaest. Na Lexington aveniji, otprilike jedan blok kuća od vaše ordinacije. Nekoliko desetaka ljudi moralo ga je vidjeti kako pada, ali su bili zauzeti odlaskom kući i pripremanjem za proslavu Kristova rođenja, pa su ga pustili da ondje leži i iskrvari u snijegu. Judd je stisnuo rubove stola, tako da su. mu članci pobijelili. - U koje je doba Hanson jutros bio ovdje? - upitao je Angeli. - U deset sati. - Koliko traju vaše seanse, doktore?

- Pedeset minuta. - Je li otišao odmah čim je bio gotov? - Da. Čekao me već drugi pacijent. - Je li Hanson izišao kroz prijemnu kancelariju? - Ne. Moji pacijenti ulaze kroz prijemnu kancelariju, a izlaze na ova vrata. - Pokazao je prema skrovitim vratima koja su vodila na vanjski hodnik. - Na taj se način međusobno ne susreću, McGreavy je klimnuo. - Dakle, Hanson je ubijen svega nekoliko trenutaka nakon što je izišao odavde. Zašto je dolazio k vama? Judd je okolišao. - Oprostite, ide mogu razgovarati o odnosima liječnikpacijent. - Netko ga je ubio - rekao je McGreavy. - Vi biste nam mogli pomoći da pronađemo ubojicu. Judd ova se lula ugasila. Ponovno ju je upalio. - Otkada dolazi k vama? - Ovaj put je pitao Angeli, Policijski timski rad. - Već tri godine - rekao je Judd. - Koji je bio njegov problem? Judd je krzmao. Vidio je Johna Hansona onako kao što je izgledao toga jutra. Uzbuđen: nasmijan i željan da uživa u svojoj novoj slobodi. - Bio je homoseksualac. - Bit će to još jedna oci onih ljepota - rekao je gorko McGreavy, Bio je homoseksualac - rekao je Judd, - Hanson je bio izliječen. Jutros sam mu rekao da mi više ne treba dolaziti. Bio je spreman da se vrati svojoj obitelji, Ima - imao je - ženu i dvoje djece. - Homić s obitelji? - upitao je McGreavy - To se često događa. - Možda koji od njegovih homićkih partnera nije želio da ga izgubi. Sukobili su se. Izgubio je živce i turnuo nož u leđa svoga dragoga. Judd je razmišljao. - Moguće je - rekao je - moguće je, ali ne vjerujem. Zašto ne, doktore Stevens? - upitao je Angeli.

- Zato što Hanson više od godinu dana nije imao nikakvih homoseksualnih kontakata. Mnogo je vjerojatnije da ga je netko pokušao opljačkati. Hanson je od onih ljudi koji bi pokazali svoju snagu. - Hrabri oženjeni homić - rekao je McGreavy ozbiljno. Izvadio je cigaru i upalio je. - Samo je jedno loše u toj teoriji o pljački. Novčarka mu nije ni dirnuta. U njoj je bilo vise od sto dolara. - Promatrao je Juddovu reakciju. Angeli je rekao: - Da tražimo nekog luđaka, moglo bi biti jednostavnije. - Ne, neophodno - primijetio je Judd. Otišao je do prozora. - Pogledajte onu svjetinu dolje. Svaki dvadeseti jest, bio je ili će biti u bolnici za duševne bolesnike. - Ali, ako je čovjek lud... ? - Ne znači da se i ponaša kao luđak - objasnio je Judd. - Jer na svaki očit slučaj poremećenosti dolazi barem deset nedijagnosticiranih slučajeva. McGreavy je s otvorenim zanimanjem proučavao Judda. - Vi mnogo znate o ljudskoj prirodi, zar ne, doktore? - Nema nečeg takvog kao Što je ljudska priroda - rekao je Judd. - Baš kao Što nema ni životinjske prirode. Pokušajte napraviti prosjek između kunića i tigra. Ili vjeverice i slona. - Koliko se već bavite psihoanalizom? - upitao je McGreavy. - Dvanaest godina. Zašto? McGreavy je slegnuo ramenima. - Vi ste vrlo privlačan momak. Kladim se da se mnogi od vaših pacijenata zaljube u vas, ha? Juddov se pogled sledio. - Ne razumijem smisao pitanja. - No, hajde doktore. Svakako ga razumijete. Obojica smo svjetski ljudi. Homić ulazi ovamo i pronalazi sebi zgodnog mladog liječnika kojem će ispripovijedati svoje nevolje. - Glas mu je postao povjerljiv. - Da li vi sada meni želite reći da se u tri godine na vašem kauču Hansonu nimalo nije digao na vas? Judd ga je bezizražajno gledao. - Tako vi zamišljate svjetskog čovjeka, poručniče? McGreavy se nije zbunio. - To se moglo dogoditi. A reci ću vam što se još moglo dogoditi. Kazali ste da ste rekli Hansonu da ga više ne želite

vidjeti. Možda mu se to nije svidjelo. U tri godine on je postao ovisan o vama. Vas ste se dvojica potukli. Juddovo se lice smrklo od bijesa. Angeli je prekinuo napetu situaciju. - Možete li se sjetili ikoga tko bi imao razloga da ga mrzi, doktore? Ili nekoga koga bi on mogao mrziti? - Da takva osoba postoji - kazao je Judd - rekao bih vam. Mislim da sam znao sve što se moglo znati o Johnu Hansonu. Bio je sretan čovjek. Nikoga nije mrzio, a ja ne znam ni za koga tko bi njega mrzio. - Blago njemu. Vi mora da ste vraški doktor - rekao je McGreavy. - Uzet ćemo njegov fascikl. - Ne. Nećete. - Možemo dobiti sudski nalog. - Dobijte ga. U tom fasciklu nema ničega što bi vam moglo pomoći. - Pa onda kakva bi šteta mogla proizići iz toga da nam ga date? - upitao je Angeli. - Mogla bi biti povrijeđena Hansonova žena i djeca. Na pogrešnom ste tragu. Otkrit ćete da je Hansona ubio nekakav neznanac. - Ne vjerujem u to - odbrusio je McGreavy. Angeli je ponovno smotao kišni ogrtač i svežanj zavezao konopcem. - Vratit ćemo vam ovo kad obavimo još neka ispitivanja. - Zadržite to- rekao je Judd. McGreavy je otvorio skrovita vrata koja su vodila na hodnik. - Bit ćemo u kontaktu s vama, doktore. - Izišao je. Angeli je kimnuo Juddu i pošao za McGreavyjem. Judd je i dalje stajao; misli su mu se uzburkale kad je Carol unišla. - Je li sve u redu? - upitala je oklijevajući. - Netko je ubio Johna Hansona. - Ubio ga? - Proboli su ga - rekao je Judd. - O, Bože moj! Ali zašto? - Policija ne zna.

- Strašno! - Vidjela mu je oči i bol u njima. - Mogu li ja išta učiniti, doktore? - Molim vas, zatvorite ordinaciju, Carol. Otići ću do gospođe Hanson. Htio bih da joj osobno saopćim vijest. - Ne brinite. Pobrinut ću se za sve - rekla je Carol. - Hvala. I Judd je otišao. Trideset minuta kasnije Carol je završila spremanje fascikala i baš je zaključavala pisaći stol kad su se vrata od hodnika otvorila. Bilo je prošlo šest sati i zgrada je bila zatvorena. Carol je podigla pogled prema čovjeku koji joj se smiješio i koji joj je prilazio.

3 Mary Hanson je bila lutka od žene: malena, lijepa, izvanredno građena. Izvana je bila nježna južnjački bespomoćno ženstvena, a iznutra kučka od granita. Judd ju je bio sreo tjedan dana nakon početka liječenja njenog muža. Histerično se borila protiv liječenja, a Judd ju je zamolio da s njime porazgovara. Zašto se toliko bunite protiv toga da vaš muž prođe kroz analizu? - Me želim da moji prijatelji govore da sam se udala za luđaka - rekla je Juddu. - Recite mu da mi da rastavu. - Onda može raditi bilo kakvu gadariju koja mu se sviđa. Judd je objasnio da bi rastava u tom trenutku mogla potpuno uništiti Johna. - Nema više što uništiti - kriknula je Mary. - Da sam znala da je topli brat, mislite li da bih se bila udala za njega? On je žensko. - U svakom muškarcu ima nešto žensko - rekao joj je Judd. - Baš kao Što u svakoj ženi ima .nešto muško. A u slučaju vašega muža treba savladati teške psihološke probleme. No on se trudi, gospođo Hanson. Mislim da mu to dugujete vi i njegova djeca. Trebate mu pomoći. Dokazivao joj je više od tri sata, i na kraju je i protiv volje pristala da odustane od rastave. Slijedećih mjeseci zainteresirala se, a onda i uključila u bitku koju je vodio John. Judd je postavio pravilo da nikada ne liječi oženjene parove, no Mary ga je molila da joj dopusti da postane pacijentica, pa je ustanovio da je to korisno. Kako je počela shvaćati samu sebe i to gdje je pogriješila kao žena, Johnov je napredak krenuo velikim koracima naprijed. A sada je Judd bio ovdje da joj saopći kako je njen muž besmisleno umoren. Gledala ga je, nesposobna vjerovati što joj je upravo rekao, sigurna da je to nekakva jezovita šala. A onda joj je sinula spoznaja, - On se više nikad neće vratiti! - uzviknula je. - Nikad se vise neće vratiti! - Počela je od

tjeskobe trgati odjeću poput ranjene životinje, šestogodišnji blizanci ušli su u prostoriju. I od tog trenutka nastala je ludnica. Judd je uspio umiriti djecu i odvesti ih u susjednu kuću. Gospođi Hanson je. dao sredstvo za umirenje i telefonirao obiteljskom liječniku. Kad je bio siguran da više ništa ne može učiniti, otišao je iz kuće. Ušao je u auto i vozio se besciljno, izgubljen u mislima. Hanson je bio izborio put iz pakla i u trenutku pobjede... Bila je to tako besmislena smrt. Je li to mogao biti homoseksualac koji ga je napao? Neki bivši ljubavnik koji je bio frustriran zbog toga što ga je Hanson napustio? Moguće, naravno, ali Judd u to nije vjerovao. Poručnik McGreavy je rekao da je Hanson ubijen blok kuća od njegove ordinacije. Da je ubojica bio homoseksualac, pun mržnje, b:.o bi ugovorio sastanak s Hansonom na nekom skrovitom mjestu kako bi ga pokušao uvjeriti da mu se vrati i da mu izbljuje svoje optužbe prije nego što će ga ubiti. Ne bi mu bio zabio nož u prenatrpanoj ulici, a onda utekao. Na uglu pred sobom opazio je telefonsku govornicu i odjednom se sjetio da je obećao večerati s doktorom Peterom Hardleyjem i njegovom ženom Norah. To su mu bili najbliži prijatelji, no nije bio raspoložen da se nađe s bilo kim. Zaustavio je kola na rubu pločnika, otišao u govornicu i okrenuo Hardleyjev broj. Odazvala se Norah. - Kasniš! Gdje si? - Norah - rekao je Judd. - Morat ćete me ispričati za večeras. - Ne možeš - zakukala je. - Tu je jedna seksi plavuša koja sjedi i umire od želje da te upozna. - To ćemo jedne druge večeri - rekao je Judd. - Stvarno nisam raspoložen. Molim, te, ispričaj me. - Doktori! - otfrknula je Norah. - Samo trenutak pa ću ti dati tvoga prijatelja. Peter je došao do telefona. - Nešto nije u redu, Judd? Judd je oklijevao. - Samo naporan dan, Pete. Sutra ću ti ispripovijedati što je. - Promaći će ti divan skandinavski zalogajčić. Stvarno divan, - Upoznat ću je drugom zgodom - obećao je Judd. Čuo je užurbani šapat, a onda se na telefonu opet javila Norah. - Bit će ovdje za božićni, objed, Judd. Hoćeš li doći?

Oklijevao je. - Razgovarat ćemo o tome kasnije, Norah. Oprosti za večeras. - Spustio je slušalicu. Poželio je da zna neki taktičan način kako bi prekinuo posredništvo Norah. Judd se bio oženio na četvrtoj godini studija. Elizabeth je studirala društvene znanosti kao glavni predmet, bila je mila, vedra i vesela. A oboje su bili mladi, veoma zaljubljeni i puni divnih planova koji će preobraziti svijet za svu djecu što će je imati. A prvog Božića u njihovom braku Elizabeth i njihovo nerođeno dijete poginuli su u direktnom automobilskom sudaru. Judd se potpuno odao radu i s vremenom postao jedan od najvrsnijih psihoanalitičara u zemlji. Ali još uvijek nije bio kadar podnijeti da s drugim ljudima slavi Božić. Nekako, premda je samom sebi govorio da je to pogrešno, Božić je pripadao Elizabeth i njihovom djetetu. Gurnuo je vrata telefonske govornice. Bio je svjestan djevojke koja je stajala pred govornicom čekajući na telefon. Bila je mlada i zgodna, odjevena u tijesno skrojen džemper i mini- suknju s kišnim ogrtačem jarke boje. Istupio je iz kabine. - Oprostite - ispričao se. Srdačno mu se nasmiješila. - Sve je u redu. - U licu joj je bilo nečeg čeznutljivog. Takav je pogled vidio i ranije. Samoća koja nastoji probiti ogradu koju je on i nesvjesno podigao. Ako je Judd i znao da ima stanovitu kvalitetu koja je privlačna ženama, bilo je to duboko u njegovoj podsvijesti. Nikada nije analizirao zbog čega. To što su se pacijentice u njega zaljubljivale bio je prije hendikep nego prednost. Ponekad mu je život zbog toga bio vrlo težak. Prošao je pokraj djevojke kimnuvši joj prijateljski. Osjećao je kako ona stoji na kiši i promatra ga kako ulazi u svoja kola i odlazi. Skrenuo je na East River Drive i uputio se prema Merritt Parkwayu. Sat i pol kasnije bio je na Connecticut Turnpikeu. Snijeg u New Yorku bio je prljav i bljuzgav, ali je ista oluja čudesno preobrazila krajolik Connecticuta u razglednicu tvrtke »Currier i Ives.« Provezao se pokraj Westporta i Danburyja, prisiljavajući um da se koncentrira na traku ceste što je blještala ispod njegovih kotača i na zimsku krasotu koja ga je okruživala. Svaki put kad su mu misli pošle prema Johnu Hansonu, nastojao je da razmišlja o drugim stvarima. Vozio je kroz mrak predjela Connecticuta i nekoliko sati kasnije, emocionalno iscrpljen, konačno okrenuo kola i pošao prema kući.

Mike, vratar crvenog lica, koji ga je obično pozdravljao sa smiješkom, bio je zauzet i rezerviran. Obiteljske neprilike, pretpostavljao je Judd. Obično bi Judd čavrljao s njim o Mikeovom sinu koji je bio u pubertetu i o udatim kćerima, ali večeras Juddu nije bilo do razgovora. Zamolio je Mikea da mu auto smjesti u garažu. - U redu, doktore Stevens. - Kao da je Mike želio nešto dodati, a onda se predomislio. Judd je ušao u zgradu. Ben Katz, upravitelj, prelazio je hodnikom. Spazio je Judda, nervozno mu domahnuo i žurno nestao u svom stanu. Što im je svima večeras? pomislio je Judd. Ili su to samo moji živci? Zakoraknuo je u lift. Eddie, liftboj, kimnuo je: . . . 'bro večer, doktore Stevens. - Dobra večer, Eddie. Eddie je progutao slinu i zagledao se zbunjeno u daljinu. - Nešto nije u redu? - upitao je Judd. Eddie je brzo odmahnuo glavom i dalje gledao u stranu. Boze moj, pomislio je Judd. Još jedan kandidat.. za moj kauč. Zgrada ih je odjednom bila puna. Eddie je otvorio vrata lifta i Judd je izišao, došao je prema svom stanu. Nije čuo da se vrata lifta zatvaraju, pa se osvrnuo. Eddie je zurio u njega. Kad je Judd zaustio da nešto kaže, Eddie je brzo zatvorio vrata. Judd je pošao prema svom stanu, otključao vrata i ušao. Sva svjetla u stanu bila su upaljena. Poručnik McGreavy je otvarao ladice u dnevnoj sobi. Angeli je izlazio iz spavaće sobe. Judd je osjetio kako ga raspaljuje srdžba. - Što vi to radite u mom stanu? - Čekamo vas, doktore Stevens - rekao je McGreavy. Judd je pristupio i zalupio ormar zamalo pogodivši McGreavyjeve prste. - Kako ste ušli ovamo? - Imamo nalog za pretres - rekao je Angeli. Judd je s nevjericom zurio u njega. - Nalog za pretres? Za moj stan? - A da mi postavljamo pitanja, doktore - rekao je McGreavy. - Ne morate na njih odgovarati - upao je Angeli - bez pomoći pravnog savjetnika. Isto tako, trebate znati da se sve što kažete može upotrijebiti

protiv vas. - Želite li pozvati odvjetnika? - upitao je McGreavy. - Ne trebam odvjetnika. Rekao sam vam da sam jutros posudio kabanicu Johnu Hansonu i da je nisam vidio ponovo sve dok je danas poslije podne niste donijeli u moju ordinaciju. Nisam ga mogao ubiti. Cijeli sam dan bio s pacijentima, To može posvjedočiti gospođica Roberts. McGreavy i Angeli izmijenili su nečujne signale. - Kamo ste išli danas poslije podne nakon što ste napustili svoju ordinaciju? - upitao je Angeli. - Otišao sam do gospođe Hanson. - To znamo - rekao je McGreavy. - Nakon toga. Judd je oklijevao. - Vozikao sam se. - Kamo? - Odvezao sam se do Connecticuta. - Gdje ste se zaustavili da ručate? - upitao je McGreavy. - Nisam stao. Nisam bio gladan. - Dakle, nitko vas nije vidio? Judd je na trenutak razmislio. - Pretpostavljam da nije. Možda ste negdje stali zbog benzina - priskočio je Angeli. - Ne - rekao je Judd - nisam stao. Kakve to veze ima kamo sam ja noćas išao? Hanson je ubijen ujutro. - Jeste li se vraćali u svoju ordinaciju u bilo koje doba nakon što ste poslije podne otišli iz nje? - McGreavyjev glas je bio kao nehajan. - Ne - rekao je Judd.- Zašto? - Izvršena je provala. - Što? Tko je to učinio? - Ne znam - rekao je McGreavy. - Želim da dođete dolje i da pogledate. Možete nam reći da li vam nešto nedostaje. - Naravno - odgovorio je Judd. - Tko je prijavio provalu?

- Noćni čuvar - rekao je Angeli. - Držite li ista vrijedno u ordinaciji, doktore? Gotovinu? Lijekove? Nešto poput toga? - Nešto sitniša - rekao je Judd. - Nikakvih narkotika. Tamo nije bilo ništa što bi se moglo ukrasti. Ne vidim nikakvog smisla u tome. - Točno - rekao je McGreavy. - Idemo. U liftu je Eddie pogledao Judda kao da se ispričava. Judd je uhvatio njegov pogled i kimnuo u znak razumijevanja. Judd je pomislio da policija nikako nije mogla sumnjati u njega da je provalio u vlastitu ordinaciju. Kao da je McGreavy odlučio da mu nešto prišije zbog svojeg mrtvog kolege. No to je bilo prije pet godina. Je li McGreavy mogao sve te godine mozgati kako bi usosio liječnika? Iščekivati priliku da ga se domogne? Nekoliko metara od ulaza stajala su policijska kola bez ikakvih oznaka. Ušli su u njih i od vezi i se šuteći do ordinacije. Kad su stigli do zgrade u kojoj je bila ordinacija, Judd se potpisao u knjigu ulaza. Bigelow, čuvar, čudno ga je gledao. Ili je on to sebi umišljao. Liftom su se odvezli na petnaesti kat i hodnikom otišli do Juddove ordinacije. Pred vratima je stajao uniformirani policajac. Kimnuo je McGreavyju i koraknuo na stranu. Judd je posegnuo za ključem. Vrata su otključana - rekao je Angeli. Gurnuo je vrata pa su ušli unutra; Judd je išao prvi. Prijemna je kancelarija bila u neredu. Sve su ladice bile izvučene iz stola, a papiri razbacani po podu. Judd je s nevjericom zurio osjećajući se osobno povrijeđen. - Što mislite da su tražili, doktore? - upitao je McGreavy. - Nemam pojma - rekao je Judd. Otišao je do vrata unutrašnjih prostorija i otvorio ih, a McGreavy je bio tik do njega. U njegovoj ordinaciji dva su stolića bila preokrenuta, razbijena svjetiljka ležala je na podu, a krv je promočila Fieldsov sag. U krajnjem kutu sobe, groteskno ispruženo, ležalo je tijelo Carol Roberts. Bila je gola. Ruke su joj na leđima bile vezane žicom od klavira, a po licu, dojkama i među bedrima bila je polivena kiselinom. Prsti desne ruke bili su joj slomljeni. Lice joj je bilo natučeno i otečeno.

Zgužvan rupčić bio joj je natisnut u usta. Dvojica detektiva motrila su Juckla dok je zurio u tijelo. - Blijedi ste - rekao je Angeli. - Sjednite. Judd je odmahnuo glavom i nekoliko puta duboko udahnuo. Kad je progovorio, glas mu je drhtao od srdžbe. - Tko-tko je to mogao učiniti? - To ćete nam vi reći, doktore Stevens - kazao je McGreavy. Judd je podigao pogled prema njemu. - Nitko to nije mogao željeti da se dogodi Carol. Ona nikad nikog u životu nije povrijedila. - Mislim da je već vrijeme da počnete s drugom pjesmom - rekao je McGreavy. - Nitko nije želio pozlijediti Hansona, ali su mu zabili nož u leđa. Nitko nije želio pozlijediti Carol, ali su je polili kiselinom i izmrcvarili. - Glas mu je bio opor. - A vi stojite ovdje i kažete mi da je nitko nije želio povrijediti. Kakvi ste vi to, do vraga - gluhi, nijemi i slijepi? Djevojka je za vas radila četiri godine, vi ste psihoanalitičar. Pokušavate li vi to meni reći da niste znali ili marili za njen osobni život? Naravno da sam mario - procijedio je Judd. - Imala je mladića za koga se kanila udati .., - Chicka. Razgovarali smo s njim. - Ali on joj to nikad ne bi mogao učiniti. Pristojan je momak i volio je Carol. - Kad ste posljednji put vidjeli Carol živu? - upitao je Angeli. - Rekao sam vam. Onda kada sam napustio ordinaciju i otišao do gospođe Hanson. Zamolio sam Carol da zatvori ordinaciju. - Glas mu je prepukao, progutao je slinu i duboko udahnuo. - Jeste li prema rasporedu trebali danas primiti još neke pacijente? - Ne. - Mislite li da je to mogao počiniti neki manijak? - upitao je Angeli. - To je morao biti manijak, ali - čak i manijak mora imati neki motiv. - To i ja mislim - rekao je McGreavy. Judd se osvrnuo prema mjestu na kojem je ležalo Carol i no Lijek. Ličilo je na raskomadanu krpenu lutku, beskorisnu i odbačenu. - Koliko ćete je dugo ovako ostaviti? - upitao je gnjevno Judd. - Odvest će je sada - rekao je Angeli. - Doktor i dečki iz odjela za ubojstva već su svoje završili. Judd se okrenuo McGreavyju. - Ostavili ste je ovako zbog mene?

- N- da - rekao je McGreavy. - Opet ću vas pitati. Ima li u ovoj ordinaciji ičega zbog Čega bi tko želio da - pokazao je prema Carol - učini ovo? - Ne. - Što je s bilješkama o vašim pacijentima? Judd je odmahnuo glavom. - Ništa. - Vi baš niste skloni suradnji, doktore, zar ne? - upitao je McGreavy. - Zar mislite da ja ne bih volio da otkrijete tko je to učinio? - zarežao je Judd. - Da u mojim fasciklima ima ičega što bi vam pomoglo - rekao bih vam. Znam svoje pacijente. Među njima nema ni jednoga koji bi je mogao ubiti. To je učinio netko izvana. - Kako znate da to nije učinio netko kome je stalo do vaše kartoteke? - Moja kartoteka nije ni dirnuta. McGreavy ga je pogledao s probuđenim zanimanjem. - Kako znate? - upitao je. - Niste ni pogledali. Judd je otišao do suprotnoga zida. Dok su ona dvojica promatrala, pritisnuo je donji dio drvene oplate i zid se rastvorio otkrivši nosače ugrađenih polica. Bile su pune vrpci. Snimam svaku seansu sa svojim pacijentima - rekao Judd. - Vrpce držim ovdje. - Nisu li mogli mučiti Carol zato da je nateraju da im kaže gdje su te vrpce? - Ni na jednoj od ovih vrpci nema ničega vrijednog za bilo koga. Postojao je neki drugi motiv za njeno umorstvo. Judd je opet pogledao Carolino iznakaženo tijelo i spopao ga je bespomoćni slijepi gnjev. - Morate otkriti tko je to učinio! - To i kanim - rekao je McGreavy. Promatrao je Judda. Na vjetrovitoj pustoj ulici ispred zgrade u kojoj se nalazila Juddova ordinacija McGreavy je rekao Angeliju da Judda odveze kući. - Moram obaviti neki posao - kazao je McGreavy. Okrenuo se Juddu. - Laku noć, doktore. Judd je promatrao kako se golemi nezgrapni lik udaljuje ulicom. - Idemo - rekao je Angeli. - Smrzavam se. Judd je ukliznuo na prednje sjedište do Angeli ja i auto se odmaknuo od pločnika.

- Moram obavijestiti Carolinu obitelj - rekao je Judd. - Već smo bili ondje. Judd je klonulo kimnuo. Svejedno ih je osobno želio vidjeti, no to je moglo pričekati. Vladao je muk. Judd se pitao kakav to posao mora obaviti poručnik McGreavy u ovaj jutarnji sat. Kao da mu čita misli, Angeli je rekao: - McGreavy je dobar policajac. Smatrao je da je Ziffren trebao dospjeti na električni, stolac zato što je ubio njegovog kolegu. - Ziffren je bio lud. Angeli je slegnuo ramenima. - Vjerujem vam na riječ, doktore. No McGreavy mu nije vjerovao, pomislio je Judd. U mislima se vratio Carol i sjetio se njene vedrine i predanosti, njenog dubokog ponosa zbog onoga što radi, a Angeli mu je nešto govorio, i spazio je da su stigli do kuće u kojoj stanuje. Pet minuta kasnije Judd je bio u svom stanu. Spavanje nije dolazilo u obzir. Natočio je brendi. I odnio ga u svoju radnu sobu. Prisjetio se noći kada je Carol došla ovamo. Gola i lijepa trljala je svoje toplo gipko tijelo o njegovo. Djelovao je hladno i nezainteresirano jer je znao da mu je to jedina šansa da joj pomogne. No ona nikad nije doznala koliko mu je samosavladavanja trebalo da se suzdrži od toga da s njom spava. Ili je ipak znala? Podignuo je čašu brendija i iskapio je. Gradska mrtvačnica izgledala je poput svih gradskih mrtvačnica u tri sata u jutru, osim Što je netko postavio vijenac od imela iznad vrata. Netko, pomislio je McGreavy, netko tko je imao prekomjernog blagdanskog duha ili jezovit smisao za humor. McGreavy je nestrpljivo čekao u hodniku da završi obdukcija. Kad je sudski liječnik domahnuo, ušao je u bolesnobijelu prostoriju za obdukciju. Doktor je četkom ribao ruke nad velikim bijelim umivaonikom. Bio je to malen čovjek ptičjeg izgleda, visokog cvrkutavog glasa i hitrih nervoznih kretnji. Na sva McGreavyjeva pitanja odgovarao je brzo i odsječno, a onda je odjurio. McGreavy je ostao nekoliko trenutaka zaokupljen onim što je doznao. Zatim je otišao na studeni noćni zrak da potraži taksi. Nije bilo traga ni jednome. Kujini sinovi, svi su otišli, za praznike na Bermuda.

Mogao je stajati ondje sve dok mu se stražnjica ne smrzne. Opazio je policijska patrolna kola, domahnuo im, pokazao svoju iskaznicu mladom žutokljuncu za volanom i naredio mu da ga odveze u 19. policijsku stanicu. Bilo je to protiv pravila, ali k vragu. Bit će to duga noć. Kad je McGreavy ušao u policijsku stanicu, Angeli ga je čekao. - Upravo su svršili s obdukcijom Carol Roberts - rekao je McGreavy. - I? - Bila je trudna. Angeli ga je iznenađeno pogledao. - Već tri mjeseca. Malko prekasno za siguran pobačaj, a malko prerano da bi se vidjelo. - Misliš li da to ima neke veze s njenim umorstvom? - Dobro pitanje - rekao je McGreavy. - Ako ju je napumpao njen dečko, a oni su se kanili svejedno vjenčati - u čemu je onda stvar? Pa, uzeli bi se, i nakon nekoliko mjeseci dobili klinca. To se događa svakodnevno. S druge strane, ako ju je napumpao, a nije je želio uzeti - to svejedno nije nešto osobito. Ona, dakle, ima klinca, a nema muža. To se događa dva puta dnevno. - Razgovarali smo s Chickom. želio se s njom vjenčati. - Znam - odgovorio je McGreavy, - Stoga se moramo pitati kamo nas to vodi. Vodi nas do crne djevojke koja je trudna. Odlazi ocu svoga djeteta i kaže mu Što je na stvari, a on je ubija. - Morao bi biti lud. - Ili vrlo prefrigan. Pogledaj ovako: pretpostavimo da je Carol otišla do oca svog djeteta i saopćila mu gadnu novost pa mu rekla da neće pobaciti; rodit će njegovo dijete. Možda je to upotrijebila zato da ga ucjenom natjera da se oženi njome. Ali pretpostavimo da se ne može oženiti jer je već oženjen. Ili možda zato što je bijelac. Recimo, glasoviti liječnik s bajnom praksom. Ako ovakva stvar izbije na javu, uništit će ga. Tko bi, do vraga, išao doktoru za bedake koji je napumpao svoju crnu sekretaricu i njome se morao oženiti? - Stevens je liječnik - rekao je Angeli. - Postoji desetak načina da je ubije a da ne pobudi nikakvu sumnju.

- Možda - rekao je McGreavy - možda i ne. Bude li ikakve sumnje i trag navede na njega, imao bi strašna okapanja da se izvuče. Kupi otrov - netko ima to zabilježeno. Kupi konopac ili nož - to se može istražiti. Ali pogledaj ove zgodne okolnosti. Neki manijak ulazi bez razloga i ubija njegovu sekretaricu, a on je duboko ožalošćeni poslodavac koji žudi za tim da policija otkrije ubojicu. - To zvuči kao prilično labavo rješenje. - Nisam završio. Uzmimo njegovog pacijenta Johna Hansona. Još jedno bezrazložno ubojstvo nepoznatog manijaka. Kažem ti, Angeli, ne vjerujem u koincidencije. A dvije ovakve koincidencije u jednom danu Čine me nervoznim. Stoga sam se pitao nema li kakve veze između smrti Johna Hansona i Carol Roberts, pa mi se sve to odjednom, nakon svega, i nije učinilo takvom koincidencijom. Pretpostavimo da je Carol ušla u njegovu ordinaciju i saopćila mu gadnu vijest da će biti tatica. Gadno su se sukobili i ona ga je pokušala ucijeniti. Rekla mu je da se mora njome oženiti, dati joj novac, bilo što. John Hanson je čekao u prijemnoj kancelariji i slušao. Možda Stevens nije bio siguran da je Hanson išta čuo sve dok mu nije dospio na kauč. Tada mu je Hanson zaprijetio da će ga razotkriti. Ili ga je pokušao navesti da s njim spava. - Mnogo je tu nagađanja. - Ali se uklapa. Kad je Hanson otišao, liječnik se iskrao i sredio ga da ne može govoriti. Zatim se morao vratiti i otarasiti se Carol. Uredio je tako kao da je stvar izveo neki manijak, a zatim se zaustavio kod gospođe Hanson pa se odvezao u Conecticut. Sad su njegovi problemi riješeni. On je čist, a policija dere guzice tragajući za nepoznatim luđakom. - Ne mogu to progutati - rekao je Angeli. - Pokušavaš sazdati slučaj umorstva bez mrvice konkretnih dokaza. - Što ti nazivaš »konkretnim«? - upitao je McGreavy. - Imamo dva trupla. Jedno od njih je trudna gospođa koja je radila za Stevensa. Drugo je jedan od njegovih pacijenata, umoren samo blok kuća od njegove ordinacije. Bolesnik mu je dolazio na liječenje zato što je bio homoseksualac. Kad sam zatražio da Čujem njegove vrpce, nije mi dopustio. Zašto? Koga štiti doktor Stevens? Pitao sam ga je li itko mogao provaliti u njegovu ordinaciju tragajući za nečim. Tako bismo možda mogli izvesti zgodnu pretpostavku da ih je Carol uhvatila, a oni su je izmrcvarili nastojeći otkriti gdje se to misteriozno nešto nalazi. Ali pogodi što je?

Nema tog nečeg misterioznog. Njegove vrpce ne predstavljaju ništa ni za koga. U ordinaciji nema droga. Nema novaca. Pa eto, mi tragamo za nekim prokletim manijakom. Točno? Samo što ja to ne prihvaćam. Mislim da tražimo doktora Judda Stevensa. - Mislim da je tebi samo da toga da ga strpaš u ćuzu - rekao je Angeli mimo. McGreavyjevo lice zarumenjelo se od srdžbe. - Zato što je kriv kao sam pakao. - Hoćeš li ga uhapsiti? - Dat ću doktoru Stevensu malo manevarskog prostora - rekao je McGreavy. - A za to vrijeme ja ću prekopati cijelu njegovu prošlost. I kada ga stavim iza brave, tamo će i ostati. - McGreavy se okrenuo i izišao. Angeli je zamišljeno gledao za njim. Ako ništa ne poduzme, sva je prilika da će McGreavy pokušati strpati u buharu doktora Stevensa, a bez pravih dokaza. To on nije mogao dopustiti. Samom sebi je rekao da će ujutro morati porazgovarati s kapetanom Bertellijem.

4 U naslovima jutarnjih novina bilo je senzacionalno masakriranje Carol Roberts. Judd je bio u iskušenju da zatraži od telefonske centrale da nazovu njegove pacijente i odgode dogovorene sastanke za taj dan. Nije bio otišao u krevet, a oči su mu bile teške i žuljale ga kao da su od pijeska. No kad je pregledao popis pacijenata, zaključio je da bi dvoje pacijenata bilo očajno ako im otkaže seansu, troje od njih bilo bi neugodno uznemireno; a s ostalima bi se već nekako dalo. Zaključio je da će biti najbolje da nastavi svoj normalni posao, dijelom zbog svojih pacijenata, a dijelom zbog toga što je to za njega dobra terapija da iz misli odstrani ono što se zbilo. Judd je u svoju ordinaciju stigao rano, no njegov je hodnik već bio pretrpan novinskim i televizijskim izvjestiteljima i foto- reporterima. Nije im dopustio da uđu, niti im je dao ikakvu izjavu, pa ih se napokon uspio otarasiti. Vrata ordinacije otvorio je polako, prilično uzrujan. Međutim, krvlju umrljan sag su sklonili, a sve drugo bilo je na svojem mjestu. Ordinacija je izgledala normalno. Osim što ovamo više nikad neće ući Carol, nasmiješena i puna života. Judd je čuo kako se otvaraju vanjska vrata. Njegov prvi pacijent upravo je stigao. Harrison Burke bio je naočit muškarac srebrne kose, pravi prototip velikog poslovnog šefa, što je i bio; bio je potpredsjednik International Steel Corporationa. Kad je Judd prvi put ugledao Burkea, pitao se nije li šef stvorio svoju stereotipnu sliku, ili pak nije li ta slika stvorila šefa. Jednoga će dana napisati knjigu o procjenjivanju prema vanjštini; o liječnikovom ponašanju uz bolesničku postelju, o odvjetnikovoj rječitosti u sudnici, o izrazima glumičinog lica i tijela - to su bile općeprihvaćene forme vanjskog izgleda, a ne prave vrijednosti. Burke je legao na kauč, a Judd mu se potpuno posvetio. Burkea je Juddu prije dva mjeseca poslao doktor Peter

Hadley. Juddu je trebalo deset minuta da utvrdi kako je Harrison Burke paranoik s ubilačkim sklonostima. Jutrošnji novinski naslovi bili su prepuni umorstva koje se prethodne noći zbilo u ovoj ordinaciji, no Burke to nije ni spomenuo. To je bilo tipično za njegovo stanje. Potpuno je bio zaokupljen samim sobom. - Ranije mi niste vjerovali - rekao j- e Burke - ali sad imam dokaz da me progone. - Mislio sam da smo se sporazumjeli da u vezi s tim sačuvamo bistru pamet, Harrison - odgovorio je pažljivo Judd. - Sjetite se da smo se jučer suglasili da mašta može igrati... - Nije to moja mašta - povikao je Burke. Sjeo je, a šake su mu se stisnule. - Nastoje me ubiti! - Zašto se ne ispružite i ne pokušate opustiti? - predložio je umirujuće Judd. Burke je đipnuo. - Je li to sve što mi imate reći? Uopće ne želite čuti moj dokaz! - Oči su mu se suzile. - Odakle da znam da vi niste jedan od njih? - Znate da nisam jedan od njih - rekao je Judd. - Ja sam vaš prijatelj. Pokušavam vam pomoći. - Osjetio je razočaranje. Napredak koji je mislio da su postigli u minulih mjesec dana potpuno je razoren. Gledao je sada u istog onog paraonika koji je prije dva mjeseca prvi put ušao u njegovu ordinaciju. Burice je u International Steelu počeo kao dostavljač. U dvadeset i pet godina njegova naočita ljepota i ugodan nastup doveli su ga gotovo do samog vrha ljestvice u korporaciji. Bio je prvi na redu za predsjedništvo. A onda, prije četiri godine, žena i troje djece poginuli su u požaru njihovog ljetnikovca u Southamptonu. Burke je bio na Bahamskom otočju s ljubavnicom. Tragedija ga se dojmila jače nego što je to itko shvatio. Odgojen kao pobožan katolik, nije bio kadar otarasiti se bremena krivnje. Prepustio se mračnim mislima i počeo izbjegavati prijatelje. Navečer bi ostajao kod kuće proživljavajući patnje svoje žene i djece koji su poginuli u požaru, dok je on, drugim dijelom svoga uma, ležao u krevetu sa svojom ljubavnicom. Kao da se neki film uvijek iznova vrtio u njegovim mislima. Sebe je okrivljavao za smrt svoje obitelji. Da je bio ondje, mogao ih je spasiti. Ta ga je pomisao opsjela. Bio je čudovište. Znao je to, a i Bog je to

znao. Jasno, i drugi su to mogli vidjeti! Mora da su ga mrzili, kao što je mrzio i sam sebe. Ljudi su mu se smješkali i pretvarali se da ga žale, ali su cijelo vrijeme Čekali da se on otkrije, čekali su da ga zaskoče. No on je za njih bio i previše prepreden. Prestao je odlaziti u blagovaonicu za šefove i počeo ručati skrovito u svom uredu. Koliko god je mogao, izbjegavao je ljude. Prije dvije godine, kad je kompaniji bio potreban novi predsjednik, mimoišli su Harrisona Burkea i uzeli Čovjeka izvana. Godinu dana kasnije otvoreno je mjesto potpredsjednika, a zaposjeo ga je čovjek koji je preskočio Burkea. Sad je imao sve potrebne dokaze ,da postoji urota protiv njega. Počeo je uhoditi ljude oko sebe. Noću je posakrivao magnetofone u urede drugih šefova. Prije šest mjeseci su ga uhvatili. Samo zbog njegovog dugogodišnjeg rukovodilačkog položaja nisu ga najurili. Nastojeći da mu pomogne i otkloni stanovit pritisak na Burkea, predsjednik kompanije počeo je smanjivati njegove odgovornosti. Umjesto pomoći, to je više od ičega uvjerilo Burkea da su se oni okomili na njega. Oni su ga se bojali jer je bio pametniji od njih. Da on postane predsjednik, svi bi oni izgubili posao jer su bili glupani. Počeo je sve više i više griješiti. Kad su ga upozorili na te pogreške, ogorčeno je pobijao da ih je počinio. Netko je namjerno mijenjao njegove izvještaje, krivotvorio brojke i statistike nastojeći ga diskreditirati. Uskoro je spoznao da ga ne progone samo ljudi iz kompanije. Bilo je uhoda i izvana. Neprestano su ga slijedili po ulicama. Prisluškivali su njegovu telefonsku liniju, čitali njegovu poštu. Bojao se jesti da mu ne bi otrovali hranu. Opasno je počeo gubiti na težini. Zabrinuti predsjednik kompanije ugovorio mu je sastanak s doktorom Peterom Hadleyjem i inzistirao na tome da se Burke sastane s njim. Nakon Što je bio s Burkeom pola sata, doktor Hadley je telefonirao Juddu. Juddov je rokovnik bio prepun, ali kad je Peter rekao koliko je ovo neodgodivo, Judd se nevoljko složio s tim da ga preuzme. Sada je Harrison Burke ležao poleđuške na kauču prekrivenom damastom, a šake su mu bile čvrsto stisnute uz bokove. - Pričajte mi o svojem dokazu. - Upali su sinoć u moju kuću. Došli su da me ubiju. No bio sam za njih previše pametan. Sada spavam u svojoj radnoj sobi i na svim vratima imam dodatne brave tako da oni ne mogu do mene. - Jeste li policiji prijavili provalu? - upitao je Judd.

- Naravno da nisam. Policija je s njima povezana. Imaju naredbu da me ustrijele. No neće se usuditi da to učine kad su okolo ljudi, pa se stoga držim gomile. - Drago mi je što ste mi ovo saopćili - rekao je Judd. - Što će vam to? - upitao je žustro Burke. - Vrlo pažljivo slušam sve što kažete - rekao je Judd. Mahnuo je prema magnetofonu. - Sve ovo imam na vrpci da bismo, ako vas stvarno ubiju, imali bilješke o uroti. Burkeovo se lice ozarilo. - Bogamu, to je dobro! Vupca! To će ih zbilja udesiti - Pa, izvolite opet leći - predložio je Judd. Burke je kimnuo i klizimo na kauč. Zažmirio je, - Umoran sam. Mjesecima nisam spavao. Ne usuđujem se oka sklopiti. Ne znate vi kako je to kad vas svi progone. Da ne znam? Pomislio je na McGreavyja. - Zar vaš poslužitelj nije čuo da netko provaljuje? - upitao je Judd. - Nisam li vam rekao? - odgovorio je Burke. - Otpustio sam ga prije dva tjedna. Judd se u mislima hitro prisjetio svojih prijašnjih seansi s Harrisonom Burkeom. Samo tri dana prije Burke je opisao borbu koju je toga dana vodio sa svojim poslužiteljem. Dakle, njegov osjećaj za vremensku orijentaciju se poremetio. - čini mi se da to niste spominjali - rekao je Judd nehajno. - Jeste li sigurni da je tome kako ste ga otpustili dva tjedna? - Ja ne griješim - odbrusio je Burke. - što mislite, k vragu, kako sam postao potpredsjednik jedne od najvećih svjetskih korporacija? Zato što imam briljantan um, doktore, i nemojte to zaboraviti. - Zašto ste ga otpustili? - Pokušao me otrovati. - Kako? - Obrokom šunke s jajima. Punim arsena. - Jeste li ga kušali? - upitao je Judd. - Naravno da nisam - odbrusio je Burke.

- Kako ste znali da je otrovan? - Mogao sam nanjušiti otrov. - Što ste mu rekli? Izraz zadovoljstva preletio je Burkeovim licem. - Ništa nisam rekao. Prebio sam ga na mrtvo ime. Osjećaj razočaranja preplavio je Judda. Da ima vremena, bio je siguran, mogao bi pomoći Harrisonu Burkeu. No vrijeme je isteklo. U psihoanalizi uvijek postoji opasnost da se onda kad se dade maha slobodnim asocijacijama tanka vanjska kora pokrova širom raspukne puštajući da se oslobode sve primitivne strasti i emocije koje su se sklupčale u pameti poput prestravljenih divljih životinja u noći. Slobodno verbaliziranje prvi je korak u liječenju. U Burkeovom slučaju imalo je djelovanje bumeranga. Ove su seanse oslobodile sva latentna neprijateljstva koja su bila zaključana u njegovoj pameti. Izgledalo je da se Burke oporavlja sa svakom seansom i da se slaže s Juddom u tome da ne postoji nikakva urota, da se samo previše iscrpio radom i da je emocionalno iznuren. Judd je osjećao da vodi Burkea prema onoj točki u kojoj će moći otpočeti s dubokom analizom i krenuti u napad na korijen problema. No Burke je sve vrijeme vješto lagao. Iskušavao je Judda i navodio ga na to da ga pokuša zaskočiti i ustanoviti je li i on jedan od njih. Harrison Burke je pokretna tempirana bomba koja može eksplodirati svakoga trenutka. Nije postojao nikakav rođak koji bi to prijavio. Bi li Judd trebao nazvati predsjednika kompanije i reći mu što misli? ličini li to, smjesta će razoriti Burkeovu budućnost. Burkea će se morati povjeriti određenoj instituciji. Je li ispravna njegova dijagnoza da je Burke potencijalni ubilački paranoik? Volio bi čuti još nečije mišljenje prije nego što nazove, no Burke se nikad neće složiti. Judd je znao da će odluku morati donijeti sam. - Harrison, želim da mi nešto obećate - rekao je Judd. - Što? - upitao je Burke oprezno. - Ako vas pokušaju nadmudriti, onda žele da učinite nešto naprasno kako bi vas mogli zatvoriti... No vi ste za tako što prepametni. Ma kako vas oni provocirali, želim da mi obećate da vi njima nećete učiniti ništa. Tako vas oni neće moći dirnuti. Burkeove su oči zasjale. - Bogami, imate pravo - rekao je. - To je, dakle, njihov plan! No mi smo prepametni za njih, je li tako?

Judd je čuo kako su se otvorila i zatvorila vrata prijemne kancelarije. Pogledao je na sat. Stigao je slijedeći pacijent. Judd je mirno isključio magnetofon. - Mislim da je za danas dosta - rekao je. - Sve to imate na magnetofonu? - upitao je gorljivo Burke. - Svaku riječ - rekao je Judd. - Nitko vam neće ništa učiniti. - Oklijevao je. - Mislim da danas ne biste trebali ići u ured. Kako bi bilo da odete kući i da se malko odmorite? - Ne mogu - prošaputao je Burke, a glas mu je bio pun očaja. - Ne bude li me u uredu, skinu; će s vrata moje ime i staviti nečije drugo. - Nagnuo se prema Juddu. - Budite oprezni. Ako saznaju da ste mi prijatelj, pokušat će da se i vas domognu. - Burke je hitro prišao vratima koja vode na hodnik. Odškrinuo ih je i pogledao na obje strane hodnika. Zatim se žurno udaljio hodajući uz rub hodnika. Judd je gledao za njim, a misli su mu bile pune boli zbog onoga što će morati učiniti sa životom Harrisona Burkea. Možda da mu je Burke došao šest mjeseci ranije ... A onda ga je sledila iznenadna pomisao, Je li Harrison Burke već ubojica? Je li moguće da je bio umiješan u smrt Johna Hansona i Carol Roberts? I Burke i Hanson bili su pacijenti. A lako su se mogli upoznati. Nekoliko puta za posljednjih mjeseci sastanci s Burkeom uslijedili su nakon seansi s Hansonom. Burke nije samo jednom zakasnio. Mogao je na Hansona naletjeti u hodniku. A to što ga je nekoliko puta vidio Iako je moglo aktivirati njegovu paranoju, navesti ga na pomisao da ga Hanson prati, da mu prijeti, što se tiče Carol, Burke ju je viđao svaki put kad bi došao u ordinaciju. Je li njegov bolesni razum zamislio neko zlo s njene strane, zlo koje se moglo ukloniti samo njenom smrću? Koliko dugo je Burke zapravo duševno bolestan? Njegova žena i troje djece umrli su u slučajnom požaru. Slučajnom? Morao je to nekako ustanoviti. Otišao je do vrata koja su vodila u prijemnu kancelariju i otvorio ih. - Uđite - rekao je. Anne Blake je graciozno ustala i pošla prema njemu, a topao joj je osmijeh ozario lice. Judd je opet osjetio onaj isti uzbudljivi osjećaj koji ga je spopao i onda kad ju je prvi put ugledao. Bilo je to prvi put što je osjetio neku duboku emocionalnu reakciju prema nekoj ženi nakon Elizabeth.

Njih dvije ni u kojem pogledu nisu bile slične. Elizabeth je bila plava, sitna i plavooka. Anne Blake je imala crnu kosu i nevjerojatno ljubičaste oci uokvirene dugim tamnim trepavicama. Bila je visoka, divno oblikovanog stasa. Bilo je u nje neke žive inteligencije i neke klasične patricijske ljepote zbog koje bi djelovala nepristupačno da nije bilo one topline u njenom pogledu. Glas joj je bio tih i blag, jedva primjetno promukao. Anne je imala otprilike dvadeset i pet godina. Bila je, bez ikakve dvojbe, najljepša žena koju je Judd ikad vidio. No Judda je privuklo još nešto osim ljepote. Neka gotovo opipljiva sila koja ga je vukla k njoj, neka neobjašnjiva reakcija zbog koje se osjećao kao da je oduvijek poznaje. Osjećaji koje je smatrao odavno mrtvima ponovno su se pomolili iznenadivši ga svojim intenzitetom. U Juddovoj se ordinaciji pojavila prije tri tjedna, bez dogovorenog termina. Carol joj je objasnila da je njegov raspored popunjen i da nikako ne može preuzeti novog pacijenta. Ali Anne je mirno zapitala može li pričekati. Sjedila je u prijemnoj kancelariji dva sata, a Carol se naposljetku sažalila nad njom i uvela je Juddu. Tako je trenutačno i snažno emocionalno reagirao na Anne, da nije imao pojma o tome što mu je rekla u prvih nekoliko minuta. Sjećao se da ju je zamolio da sjedne i da mu je rekla kako se zove. Anne Blake. Bila je kućanica. Judd ju je pitao što je muči. Oklijevala je pa rekla da nije sigurna što. Nije čak bila sigurna ni u to da je nešto muči. Njen prijatelj liječnik spomenuo je da je Judd jedan od najboljih psihoanalitičara u zemlji, ali kad ju je Judd upitao koji je to doktor, Anne je okolišala. Što se tiče Judda, mogla je njegovo ime naći i u telefonskom imeniku. Pokušao joj je rastumačili kako je njegov raspored zatrpan, kako jednostavno nije kadar preuzeti nove pacijente. Ponudio joj je da će joj preporučiti pet- šest dobrih psihoanalitičara. No Anne je mirno ustrajala na tome da želi da je on liječi. Na kraju se Judd suglasio. Izvana, izuzev činjenice da je izgledala kao pod nekom napetošću djelovala je savršeno normalno, pa je bio siguran da će njen problem biti relativno jednostavan, lako rješiv. Prekršio je svoje načelo da ni jednog pacijenta ne prima bez preporuke nekog drugog liječnika i odustao od svojeg odmora za ručak kako bi liječio Anne. U minula tri Ijedna pojavljivala se dva puta tjedno, a Judd jedva da je o njoj znao išta više od onoga što je doznao kad se pojavila

prvi put. Znao je nešto vise o samom sebi. Bio je zaljubljen - prvi put nakon Elizabeth. Na prvoj seansi Judd ju je upitao voli li svoga muža i sam se sebi gadio zbog toga što je želio čuti kako ona izgovara da ga ne voli. Ali ona je rekla: - Da. On je ljubazan čovjek i vrlo snažan. - Mislite li da on predstavlja lik oca? - upitao je Judd. Ann je svoje nevjerojatno ljubičaste oči okrenula prema njemu. - Ne. Nisam tražila lik cca. Kao dijete imala sam vrlo sretan obiteljski život. - Gdje ste rođeni? - U Revereu. gradiću pokraj Bostona. - Jesu li roditelji još živi? - Otac je živ. Majka je umrla od kapi kad mi je bilo dvanaest godina. - Jesu li vaš otac i mati bili u dobrim odnosima? - Da, Jako su se voljeli. Vidi se na tebi, pomislio je radosno Judd. Uza sve boleštine, nastranosti i bijedu koju je vidio, Anne je bila poput daška travanjske svježine. - Da li imate braće i sestara? - Ne. Ja sam jedinica. Razmaženo derište. - Nasmiješila mu se. Bio je to otvoren, prijateljski osmijeh, bez lukavštine ili afektacije. Rekla mu je da je živjela u inozemstvu s ocem, koji je radio u vanjskim poslovima, a kad se on ponovno oženio i preseliti u Kaliforniju, ona je otišla raditi u UN kao prevodilac. Tečno je govorila francuski, talijanski i španjolski. Svojeg budućeg muža upoznala je na Bahamskom otočju, kad je bila na odmoru. On je bio vlasnik građevinskog poduzeća. Isprva nije privlačno Anne, ali je bio ustrajan i uvjerljiv prosac. Dva mjeseca nakon što su se upoznali Anne se udala za nj.. Sada je u braku već šest mjeseci. Žive na imanju u New Jerseyju, I to je bilo sve što je Judd uspio saznati o njoj za pet- šest susreta. Još uvijek nije imao pojma što je njen problem. Bila je emocionalno blokirana da o tome razgovara. Sjetio se nekih pitanja koja joj je postavio za prve seanse. - Tiče li se vaš problem vašeg muža, gospođo Blake? Nije bilo odgovora. - Jeste li vi i vaš muž kompatibilni, fizički?

- Da. - U neprilici. - Sumnjate li da se zabavlja s nekom drugom ženom? - Ne. - Razveseljeno. - Zabavljate li se vi s nekim drugim muškarcem? - Ne. - Ljutito. Oklijevao je nastojeći smisliti najpogodniji pristup da sruši barijeru. Odlučio se za krupnu sačmu: dodirnut će svaku važniju kategoriju dok ne pogodi živac. - Svađate li se zbog novca? - Ne. Veoma je velikodušan. - Imate li ikakvih problema s rodbinom? - On je siroče. Moj otac živi u Kaliforniji. - Jeste li vi ili vaš muž ikad uzimali droge? - Ne. - Sumnjate li da je vaš muž homoseksualac? Dubok, srdačan smijeh. - Ne. Izvršio je pritisak jer je to morao. - Jeste U ikad bili seksualno povezani s kojom ženom? - Ne. - Prijekorno. Dotaknuo je alkoholizam, frigidnost, trudnoću s kolom se bojala suočiti - sve što mu je palo na um. A svaki put bi ga pogledala svojim zamišljenim inteligentnim očima i samo odmahnula glavom. Svaki put kad ju je pokušao prikliještiti, spriječila bi ga slijedećim riječima: - Molim vas, budite strpljivi sa mnom. Dopustite mi da to izvedeni na svoj vlastiti način. Kod bilo koga drugoga mogao bi odustati. No znao je da joj mora pomoći. A morao se i dalje s njom viđati. Puštao ju je da govori o bilo čemu što je odabrala. Sa svojim ocem je putovala u desetak zemalja i upoznala neobične ljude. Bila je oštroumna i imala je neočekivan smisao za humor. Otkrio je da vole iste knjige, istu glazbu, iste autore kazališnih komada. Bila je prisna i prijateljski nastrojena, ali Judd nikad nije mogao otkriti ni najmanji znak da se ona prema njemu odnosi ikako drukčije nego kao prema liječniku. To je bila gorka ironija.

Podsvjesno je godinama tragao za nekim takvim kao što je Anne, a sada kad je ušla u njegov život, posao mu je bio da joj pomogne riješiti problem koji ju je mučio i onda je ponovno poslati natrag mužu. Sada, dоk je Anne ulazila u ordinaciju, Judd se preselio na stolac do kauča i čekao da se ona opruzi. - Ne danas - rekla je mirno. - Došla sam samo da vidim mogu li kako pomoći. Zurio je u nju ostavši na trenutak bez riječi. U posljednja dva dana njegove su emocije bile tako napete da ga je njeno neočekivano suosjećanje živciralo. Dok ju je gledao, imao je divlji poriv da ispriča sve što mu se događalo. Da joj ispriča o mori koja gа je zaokupljala, o McGreavyju i njegovim idiotskim sumnjičenjima. No znao je da ne može. On je bio liječnik, a ona njegova pacijentica. Još gore. Bio je zaljubljen u nju, a ona je bila nedodirljiva žena Čovjeka kojega uopće nije poznavao. Stajala je nepomično i promatrala ga. Kimnuo je nemajući pouzdanja u samog sebe da progovori. - Tako sam voljela Carol - rekla je Anne. - Zbog čega bi nju netko ubio? - Ne znam - rekao je Judd. - Zar policija ne naslućuje tko je to učinio? Ne naslućuje pomislio je Judd gorko. Kad bi samo znala! Anne ga je promatrala sa zanimanjem. Policija ima neke pretpostavke - rekao je Judd. - Znam kako mora da vam je grozno. Samo sam željela doći i reći vam kako mi je jako, jako žao. Nisam čak ni bila sigurna da ćete danas biti u ordinaciji. - Nisam kanio dolaziti - rekao je Judd. - Ali no, evo me. Kad smo već oboje ovdje, zašto ne bismo malko porazgovarali o vama? Anne je oklijevala. - Nisam sigurna da postoji još išta o čemu bismo ubuduće mogli razgovarati. Judd je osjetio svoju srčanu crpku. Molim te, Boze, ne daj joj da rekne da je više nikad neću vidjela. - Slijedećeg tjedna odlazim s mužem u Evropu. - Divno - prisilio se da izrekne,

- Bojim se da ste sa mnom protratili vrijeme, doktore Stevens, i ispričavam se. - Nipošto, molim vas - rekao je Judd. Otkrio je da mu je glas promukao. Odlazila mu je. Ali, naravno, ona to nije mogla znati. Bio je infantilan. Razum mu je to rekao klinički, dok ga je želudac fizički bolio zbog njenog odlaska. Odlaska zauvijek. Otvorila je tašku i izvadila novac. Običavala je da nakon svakog posjeta plati gotovinom, za razliku od drugih pacijenata koji su mu slali čekove. - Ne - rekao je hitro Judd. - Ovamo ste došli kao prijatelj. Ja sam - zahvalan. Judd je učinio nešto što nikad nije učinio ni s kojim pacijentom. - Volio bih da navratite još jednom - rekao je. Podigla je mimo pogled prema njemu. - Zašto? Jer ne mogu podnijeti da te pustim da iako uskoro odeš, pomislio je. Jer vise nikad nikog poput tebe neću sresti. Jer žalim što te nisam prvi upoznao. Jer te ljućim. Glasno je rekao: - Mislio sam da bismo mogli - zaokružiti stvar. Porazgovarati malko da se uvjerimo da ste doista preovladali problem. Nasmiješila se vragoljasto. - Hoćete reći da bi ste htjeli da se vratim da diplomiram? - Tako nešto - rekao je. Hoćete li to učiniti? Ako to od mene želite, naravno. - Ustala je. - Nisam vam dala priliku u svom slučaju. Ali znam da ste divan lječnik. Budem li ikad trebala pomoć. Doći ču k vama. ispružila je ruku, a on. ju je prihvatio. Stisak joj je bio topao, čvrst. Opet je osjetio onu snažnu struju koja je bila među njima, pa se čudio što ona ne osjeća ništa. - Vidjet ćemo se u petak - rekao je. Promatrao je kako kroz skrovita vrata izlazi na hodnik. a onda je utonuo u naslonjač. Nikad se u životu nije osjetio tako potpuno osamljenim. Ali nije mogao sjediti ondje i ništa ne raditi. Morao je postojati neki odgovor i, ako ga McGreavy ne potraži, morat će ga naći on prije nego Što ga McGreavy ne uništi. Mračna strana položaja bila je ovakva: poručnik McGreavy sumnjičio ga je za dva umorstva, za koja on nije mogao dokaza

Li da ih nije počinio. Svakog je trenutka mogao biti uhapšen, što bi značilo da je s njegovom karijerom svršeno. Bio je zaljubljen u udatu ženu, koju će moči vidjeti još samo jednom. Prisilio je samog sebe da se okrene prema svijetloj strani. Nije se mogao prisjetiti ni jedne jedine proklete stvari.

5 Ostatak dana proveo je kao pod vodom. Nekoliko pacijenata stavilo je neku opasku o Carolinu umorstvu, ali su oni uznemireniji bili toliko zaokupljeni sami sobom da su mogli misliti samo o sebi i o svojim problemima. Judd se pokušao usredotočiti, ali njegove su misli neprekidno bježale pokušavajući naći odgovore na ono što se dogodilo. Kasnije će se vratiti vrpcama da sabere sve što je propustio. U sedam sati, kad je ispratio svog posljednjeg pacijenta, otišao je do ugrađenog kabineta s pićima i natočio jak viski. Dobro ga je zgromio, i on se odjednom prisjetio da nije doručkovao, a niti ručao. Od pomisli na branu bilo mu je slabo. Utonuo je u naslonjač i razmišljao o dvama umorstvima. U povijesti bolesti bilo kojeg od njegovih pacijenata nije bilo ničega što bi ikojeg od njih navelo da počini umorstvo. Neki je ucjenjivač mogao ukrasti povijesti bolesti. No ucjenjivači su kukavice što vrebaju na slabost drugih ljudi, i da je Carol zatekla jednog od njih kako provaljuje, i da ju je on ubio, učinio bi to brzo, jednim jedinim udarcem. Ne bi je mrcvario. Moralo je postojati neko drugo objašnjenje. Judd je dugo sjedio, a u mislima su mu se prevrtali događaji od protekla dva dana. Naposljetku je uzdahnuo i odustao. Pogledao je na sat i zabezeknuo se vidjevši kako je već kasno. Kad je odlazio iz svoje ordinacije, već je bilo prošlo devet sati. Stupivši iz predvorja na ulicu, pogodio ga je udarac ledenog vjetra. Ponovno je počelo sniježiti. Snijeg se kovitlao s neba nježno zamagljujući sve, tako da je grad izgledao kao naslikan na platnu koje se nije osušilo, a boje se slivaju, rastapaju niz nebodere i ulice u vodenkasto sivilo i bjelilo. Veliki crveno- bijeli znak na izlogu trgovine s druge srane Lexington avenije je upozoravao: SAMO 6 DANA ZA KUPOVANJE DO BOŽIĆA

Božić. Odlučno je otklonio misli od Božića i stao koračati. Ulica je bila pusta, izuzme li se osamljeni pješak u daljini, koji je žurio kući svojoj ženi ili dragoj. Judd se pitao što sada radi Anne. Vjerojatno je bila kod kuće sa svojim mužem i raspravljala o tome što mu se dogodilo u uredu, sa zanimanjem, s brigom. Ili su možda otišli u krevet i ... Dosta toga! rekao je samom sebi. Nije bilo nikakvih automobila na vjetrovitoj ulici, pa je trenutak prije nego što je stigao do ugla prelazio cestu ukoso idući prema garaži u kojoj je preko dana parkirao auto. Kad je stigao do sredine ulice, čuo je buku iza sebe i okrenuo se. Neka velika crna limuzina bez svjetla dolazila je prema njemu, a njene se gume borile s proklizavanjem po tankom sloju pršića. Bila je udaljena manje od tri metra. Pijana budala, pomislio je Judd. Kliže se i ubit će se. Okrenuo se i skočio prema pločniku. Prednji dio automobila skrenuo je prema njemu, a kola su ubrzala. Prekasno je spoznao da ga netko namjerno nastoji pregaziti. Posljednje čega se sjećao bilo je nešto tvrdo što ga je maznulo po prstima i glasan prasak koji je zvučao poput groma. Mračna ulica odjednom se rasvijetlila jasnim svjetlom raketa koje kao da su eksplodirale u njegovoj glavi, U tom djeliću sekunde rasvjetljenja Judd je odjednom saznao odgovor na sve. Znao je zašto su John Hanson i Carol Roberts umoreni. Osjetio je divlje oduševljenje. Morao je govoriti s McGrenvyjem, Zatim je svjetlo izblijedjelo, a ostala je samo tišina vlažnog mraka. Izvana je 19. policijska stanica izgledala poput neke stare vremenom izjedene četvorokatne školske zgrade: smeđa cigla, žbukana fasada i bijeli vijenci s izmetima cijelih naraštaja golubova. Devetnaesta policijska stanica bila je nadležna za područje Manhattana od 59. do 86. ulice, od Pete avenije do East Rivera. Poziv iz bolnice kojim je javljeno o prometnoj nesreći, čiji je počinilac utekao stigao je u policijsku centralu nekoliko minuta poslije deset, pa je proslijeđen u detektivski ured. Devetnaesta policijska stanica imala je vrlo burnu noć. Zbog lošeg vremena znatno je porastao broj silovanja i pljački. Puste ulice postale su smrznuta pustopoljina po kojoj su pljačkaši vrebali nesretne šetače što bi zalutali na njihovo područje. Većina detektiva bila je na terenu po pozivu, a u detektivskom odjelu nije bilo nikoga osim Franka Angelija i jednog narednika koji je ispitivao osumnjičenika za palež.

Kad je telefon zazvonio, odgovorio je Angeli. Na liniji je bila bolničarka koja je dobila pacijenta iz prometne nesreće, u kojoj je počinilac pobjegao. Pacijent je tražio poručnika McGreavyja. McGreavy je otišao u arhivu. Kad je Angeli ju spomenula ime unesrećenoga, ovaj je rekao bolničarki da će odmah stići. Angeli je baš spuštao slušalicu kad je ušao McGreavy. Hitro mu je ispričao o telefonskom pozivu. - Bit će najbolje da smjesta odemo u bolnicu - rekao je Angeli. - Izdržat će. Najprije želim razgovarati s kapetanom policijske stanice na čijem se teritoriju dogodila prometna nesreća. Angeli je promatrao kako McGreavy okreće brojčanik. Pitao se je li kapetan Bertelli ispričao McGreavyju svoj razgovor s A n gel i j em. Razgovor je bio kratak i izravan. - Poručnik McGreavy je dobar policajac - rekao je Angeli - ali mislim da je pod dojmom onoga što se zbilo prije pet godina. Kapetan Bertelli uputio mu je dug hladan pogled. - Optužujete li ga vi zbog namještaljke doktoru Stevensu? - Me optužujem ga ni za što, kapetane. Mislio sam samo da biste trebali biti upoznati sa situacijom. - U redu, upoznat sam. - I sastanak je bio gotov. McGreavyjev telefonski razgovor trajao je tri minute, za koje je vrijeme McGreavy gunđao i pravio neke pribilješke, a Angeli nestrpljivo koračao gore- dolje. Deset minuta kasnije dva su detektiva bila u patrolnim kolima na putu za bolnicu. Juddova soba nalazila se na šestom katu, na kraju dugog turobnog hodnika, koji je poput svih bolnica mirisao nekako bolećivo- slatkasto. Bolničarka koja je telefonirala otpratila ih je do Juddove sobe. - U kakvom je stanju, sestro? - upitao je McGreavy. - To će vam morati reći liječnik - kazala je sestra ukočeno. A zatim je nastavila preko volje: - Čudo da čovjek nije poginuo. Vjerojatno je prignječen, ima nekoliko natučenih rebara i ozlijeđenu lijevu ruku. - Je li pri svijesti? - upitao je Angeli.

- Da. Jako nam ga je teško zadržati u krevetu. - Okrenula se McGreavyju. - Neprekidno govori da vas mora vidjeti. Otišli su u sobu. Tamo je bilo šest kreveta, i svi su bili zauzeti. Bolničarka je pokazala na krevet u krajnjem kutu koji je bio odijeljen zastorom, pa su McGreavy i Angeli otišli tamo i stupili iza zastora. Judd je bio podignut u krevetu. Lice mu je bilo blijedo, a na čelu je imao veliki flaster. Lijeva mu je ruka bila u povoju. McGreavy je progovorio: - Čujem da ste imali nesreću. - Nije to bila nesreća - rekao je Judd. - Netko me pokušao ubiti. - Glas mu je bio slab i drhtav. - Tko? - upitao je Angeli. - Ne znam, ali sve govori u prilog tome. - Okrenuo se McGreavyju. - Ubojice nisu progonile Johna Hansona ili Carol. Progonile su mene. McGreavy ga je iznenađeno pogledao. - Što vas navodi na tu pomisao? - Hanson je umoren zato što je nosio moju žutu kabanicu. Mora da su me vidjeli kako ulazim u zgradu u tom kaputu. Kad je Hanson izišao iz moje ordinacije u kabanici, zamijenili su ga sa mnom. - To je moguće - rekao je Angeli. - Svakako - kazao je McGreavy. Okrenuo se Juddu. - A kad su ustanovili da su ubili pogrešnog Čovjeka, vratili su se u vašu ordinaciju i strgnuli vam odjeću otkrivši da ste vi zapravo lijepa Crnkinja, pa su se toliko razbjesnili da su vas nasmrt pretukli. - Carol je umorena zato što su je zatekli kad su došli po mene - rekao je Judd, McGreavy je segnuo u džep svoga ogrtača i izvadio neke bilješke. - Upravo sam razgovarao s kapetanom policijske stanice na području na kojem se zbila nesreća. Nije to bila nesreća. Prema policijskom izvještaju, vi ste hodali kao muha bez glave. Judd je zurio u njega, - Kao muha bez glave? - ponovio je slabašno. - Prešli ste ulicu posred ceste, doktore. - Nije bilo automobila, pa sam ...

- Bio je jedan auto - ispravio ga je McGreavy. - Samo što ga vi niste vidjeli. Padao je snijeg, a vidljivost je bila jezovita. Pojavili ste se kao s neba. Vozač je pritisnuo kočnice, odsklizao se i udario vas. Zatim se prestrašio i odjurio. - Nije se to tako dogodilo, a njegovi su reflektori bili ugašeni. - A vi mislite da je to dokaz da je ubio Hansona i Carol Roberts? - Netko me pokušao ubiti ustrajno je ponavljao Judd. McGreavy je odmahnuo glavom. - Neće to ići tako, doktore. - Šio to neće ići? - upitao je Judd. - Jeste li vi stvarno od mene očekivali da počnem prekapati po grmlju za nekim mitskim ubojicom dok vi sa sebe skrećete pažnju? - Glas mu je odjednom postao tvrd, - Jeste li znali da je vaša sekretarica bila trudna? Judd je zažmirio i pustio da mu glava utone na jastuk. O tome je, dakle, Carol htjela razgovarati s njime. Napola je to i naslućivao. A sada će McGreavy pomisliti ... Otvorio je oči. - Ne - rekao je iscrpljeno. - Ne, nisam. U Juddovoj glavi ponovno je počelo tući. Bol se vraćala. Progutao je slinu da suzbije mučninu koja ga je obuzimala. Htio je pozvoniti bolničarki, ali proklet bio ako McGreavyju priušti to zadovoljstvo. - Pregledao sam kartoteku u gradskoj vijećnici - kazao je McGreavy. - Što biste vi rekli na to da vam kažem kako je vaša zgodna mala trudna sekretarica bila kurvica prije nego što je počela raditi za vas? - Udaranje u Juddovoj glavi postalo je sve gore. - Jeste li toga bili svjesni, doktore Stevens? Ne morate mi odgovoriti. Odgovorit ću umjesto vas. Znali ste to jer ste je prije četiri godine pokupili iz dežurnog, noćnog suda kad je bila uhapšena zbog faćkanja. No, dakle, nije li malko previše neobično za uglednog liječnika da zaposli drolju kao sekretaricu u svojoj prvorazrednoj ordinaciji? - Nitko nije rođen kao drolja - rekao je Judd. - Pokušavao sam pomoći šesnaestogodišnjem djetetu da dobije šansu u životu. - I da usput sebi pribavite malo besplatnog ornog seksa. - Vi odurni pokvarenjake!

McGreavy se nasmiješio bez imalo radosti. - - Kamo ste odveli Carol nakon što ste je našli u dežurnom sudu? - U svoj stan. - Ti spavala je tamo? - Da. McGreavy se nakesio. - Divni ste! Pokupili ste zgodnu mladu kurvicu u dežurnom noćnom sudu i odveli je u svoj stan da ondje prenoći. Što ste tražili partnera za šah? Ako doista niste s njom spavali. Po svoj prilici ste homoseksualac. A slutite li u što vas to gura? Točno. Johnu Hansonu. Ako jeste spavah s Carol, onda su veliki izgledi da ste nastavili s njom spavati sve dok ona konačno nije bila napumpana, i vi imate obraza da mi lažete i pričate neku nebuloznu priču o nekakvom manijaku koji vas je udario i pobjegao, a koji se smuca uokolo ubijajući ljude? - McGreavy se okrenuo i izišao iz sobe, a lice mu je bilo crveno od srdžbe. Udaranje u Juddovoj glavi prešlo je u bolnu agoniju. Angeli ga je promatrao zabrinut. - Te li vam dobro? - Morate mi pomoći - rekao je Judd. - Netko me pokušava ubiti. - Zvučalo je to u njegovim ušima poput jadikovke. - Tko bi imao razloga da vas ubije, doktore? - Ne znam. - Imate li kakvih neprijatelja? Ne, Jeste li spavali s nečijom ženom ili djevojkom? Judd je odmahnuo glavom i istog trenutka požalio zbog tog pokreta. - Ima li u vašoj obitelji - ili među rođacima - ikakvog novca zbog kojega bi vas netko želio maknuti s puta? - Ne. Angeli je uzdahnuo. - U redu. Dakle, nitko nema razloga da vas ubije. Što je s vašim pacijentima? Mislim da će biti najbolje da nam predate popis kako bismo ili mogli ispitati. - Ne mogu to učiniti. - Tražim samo njihova imena.

- Žao mi je. - Naprezao se da govori. Da sam zubar ili mesar, dao bih vam. Ali - zar ne shvaćate? Ti ljudi imaju problema. Većina njih ozbiljnih problema. Počnete li ih ispitivati, ne samo da će te ih potresti, nego ćete razoriti povjerenje koje gaje prema meni. Neću ih moći više liječiti. A ne mogu vam dati taj popis. - Zavalio se iscrpljen na jastuk. Angeli ga je mirno gledao, a onda upitao: - Kako zovete čovjeka koji misli da mu svi rade o glavi? - Paraonik - rekao je Judd. Primijetio je izraz Angelijeva lica. - Ne mislite valjda da sam ... - Stavite se u moj položaj - rekao je Angeli. - Da sam ja sada u tom krevetu i da s vama razgovaram kao vi sa mnom, a da ste vi moj liječnik, što biste pomislili? Judd je sklopio oči zbog probadanja u glavi, čuo je kako Angeli nastavlja. - McGreavy me čeka. Judd je otvorio oči. - čekajte... Omogućite mi da dokažem da govorim istinu. - Kako? - Tko god me pokušavao ubiti, pokušat će ponovno. Želim da netko bude sa mnom. Slijedeći put kad to pokuša, moj pratilac će ga moći uhvatiti. Angeli je pogledao Judda. - Doktore Stevens, ako vas netko stvarno želi ubiti, ni svi policajci na svijetu ne mogu ga zaustaviti. Ako vas ne srede danas, sredit će vas sutra. Ako vas ne srede ovdje, sredit će vas negdje drugdje. Nema to veze bili vi kralj, predsjednik ili običan građanin. Život je trio tanak konac. Potrebna je samo jedna sekunda da ga presijeku. - I ništa - ništa ne možete učiniti? - Mogu vam dati savjet. Promijenite brave na vratima svoga stana. Ispitajte prozore kako biste bili sigurni da su dobro zatvoreni. Nemojte nikoga puštali u stan ako ga ne poznajete. Nikakve dostavljače ako niste osobno naručili dostavu. Judd je kimnuo, a grlo mu je bilo suho i bolno. - U vašoj zgradi postoji vratar i liftboj - nastavio je Angeli. - Možete li im vjerovati?

- Vratar ondje radi već deset godina. Liftboj je namješten već osam. Mogu im potpuno vjerovati. Angeli je odobravajući kimnuo. - Dobro. Zamolite ih da širom otvore oči. Budu li na oprezu, bilo kojoj osobi bit će vrlo teško da se došulja do vašeg stana. Što je s vašom ordinacijom? Hoćete li uzeti novu sekretaricu? Judd je zamislio neznanku koja sjedi za Carolinim stolom, na njenom stolcu. Grč nemoćnog gnjeva ga je protresao. - Ne odmah. - Mogli biste razmisliti o tome da uzmete nekog muškarca - rekao je Angeli. - Razmislit ću o tome. Angeli se okrenuo da pođe, a onda zastao. - Imam ideju - rekao je oklijevajući - ali nije jednostavna. - Da? - mrzio je revnost svoga glasa. Čovjek koji je ubio McGreavyjevog kolegu... Ziffren. - Je li stvarno bio lud? - Da. Poslali su ga u državnu bolnicu Matteawan, bolnicu za duševno bolesne zločince. - Možda vas on okrivljuje što ste ga strpali onamo. Provjerit ću ga. Tek toliko da se uvjerimo nije li odbjegao ili nije li oslobođen. Nazovite me ujutro. - Hvala - rekao je zahvalno Judd. - To mi je posao. Ako ste umiješani u bilo što od ovoga, pomoći ću McGreavyju da vas prikliješti. - Angeli se okrenuo da pođe. Ponovno je zastao. - Ne morate McGreavyju spominjati da zbog vas provjeravam Ziffrena. - Neću. Dva su se čovjeka nasmiješila jedan drugome. Angeli je otišao. Judd je opet ostao sam. Ako je situacija ujutro bila sumorna, sad je bila još sumornija. Judd je znao da bi već bio uhapšen zbog umorstva da nije jedne jedine stvari - McGreavyjevog karaktera. McGreavy je žudio za osvetom, i želio ju je tako grozno da se htio osigurati da i najmanji djelić dokaza bude na svom mjestu. Je li ona nezgoda, čiji je počinilac pobjegao, mogla biti slučajna?