Sidney Sheldon - Golo lice

Na ulici je bilo snijega, a limuzina se mogla slučajno odskliznuti. No onda, zašto su reflektori bili ugašeni? I odakle je automobil mogao tako iznenada iskrsnuti? Sad je bio uvjeren da ga je napao ubojica i da će ga ponovno napasti. S tom je mišlju zaspao. Rano slijedećeg jutra u bolnicu su došli Peter i Norah Hadley da obiđu Judda. Doznali su za prometnu nesreću iz jutarnjih novina. Peter je bio Juddovih godina, niži od Judda i grozno mršav. Obojica su bila iz istoga grada u Nebraski i kolege sa studija. Norah je bila Engleskinja. Bila je plavuša, punašnih obraza, velikih mekih grudi, malko prevelikih za njenih metar i sedamdeset. Bila je živahna i bezbrižna, i nakon petminutnog razgovora s njom ljudi su se osjećali kao da je poznaju oduvijek. - Grozno izgledaš - rekao je Peter kritički odmjeravajući Judda. - To mi se sviđa, doktore. Pravi tješiteljski nastup. - Juddove glavobolje gotovo da više i nije bilo, a bol u tijelu svela se na muklo probadanje. Norah mu je dala buket karanfila. - Donijeli smo ti cvijeće, ljubavi - rekla je. - Jadni dragi dečko. - Nadvila se nad njega i poljubila ga u- obraz. - Kako se to dogodilo? - upitao je Peter. Judd je oklijevao. - Prometna nesreća, a počinitelj je pobjegao. - Sve se to odjednom tako nagomilalo, zar ne? čitao sam o jadnoj Carol. - Jezovito - rekla je Norah. - Tako mi se sviđala. Judd je osjetio kako mu se steže grlo. - I meni. - Ima li kakvih izgleda da uhvate gada koji je to učinio? - upitao je Peter. - Rade na tome. - U jutarnjim novinama piše da je poručnik McGreavy neposredno pred time da nekog uhapsi. Znaš li ti što o tome? - Malo - rekao je Judd suho. - McGreavy me voli držati podalje od istrage. - Nikad pravo ne znaš kako je policija divna sve dok ti stvarno ne zatreba - rekla je Norah.

- Doktor Harris mi je dopustio da pogledam tvoje rendgenske snimke. Nekoliko gadnih masnica - nema unutrašnje ozljede. Izići ćeš odavde za nekoliko dana. No Judd je znao da nema previše vremena. Slijedećih pola sata proveli su u nevezanom razgovoru brižljivo izbjegavajući da govore o Carol Roberts. Peter i Norah nisu znali da je John Hanson bio Juddov pacijent. Zbog nekog svojeg razloga McGreavy je taj dio priče izostavio pred novinarima. Kad su htjeli otići, Judd je zamolio Petera da razgovaraju nasamo. Dok je Norah vani Čekala, Judd je Peteru ispričao o Harrisonu Burkeu. - Oprosti - rekao je Peter. - Kad sam ti ga poslao, znao sam da je u lošem stanju, ali sam se nadao da je još uvijek dovoljno rano da mu pomogneš. Naravno da ga moraš otpremiti u ludnicu. Kad ćeš to učiniti? - Čim iziđem odavde - rekao je Judd. A znao je da laže. Nije želio Harrisona Burkea poslati u ludnicu. Ne baš samo tako. Htio je najprije utvrditi je li Burke mogao počiniti ona dva ubojstva. - Ako ti išta mogu učiniti, stari moj, telefoniraj. -I Peter je otišao. Judd je ležao i smišljao svoj slijedeći potez. Budući da nije postojao nikakav racionalan motiv zbog kojeg bi ga itko želio ubiti, bilo je posve razložno da je ubojstva počinio netko tko je mentalno neuravnotežen, netko s umišljenom mržnjom prema njemu. Jedina dva čovjeka kojih se mogao sjetiti, a koja bi se uklapala u tu kategoriju, bili su Harrison Burke i Amos Ziffren, čovjek koji je ubio McGreavyjevog kolegu. Ako Burke nije imao alibi za ono jutro kad je umoren Hanson, onda će Judd zamoliti detektiva Angelija da ga dalje provjeri. Ako je Burke imao alibi, onda će se usredotočiti na Ziffrena. Osjećaj malodušnosti koji ga je bio obuzeo počeo je nestajati. Osjetio je da napokon nešto radi. Odjednom je postao očajno nestrpljiv da iziđe iz bolnice. Pozvonio je bolničarki i rekao joj da želi razgovarati s doktorom Harrisom. Desetak minuta kasnije u sobu je ušao Seymoure Harris. Bio je čovjek patuljastog rasta, vedrih plavih očiju s čupercima crnih dlaka što su izbijali iz njegovih obraza. Judd ga je odavno poznavao i veoma ga poštovao. - Gle, gle! Uspavana ljepotica se probudila. Izgledaš strašno.

Judd se umorio slušajući te riječi. - Fino se osjećam - lagao je. - Želim otići odavde. - Kada? - Sada. Doktor Harris ga je pogledao s negodovanjem. - Tek si stigao ovamo, što se ne bi odmorio nekoliko dana? Poslat ću ti nekoliko bolničarki nimfomanki da ti prave društvo. - Hvala, Seymoure. Stvarno moram otići. Doktor Harris je uzdahnuo. - U redu. Ti si doktor, doktore. Osobno, ni svoju mačku ne bih pustio da hoda u takvom stanju kao što je tvoje. - Oštro je pogledao Judda. - Mogu li ti što pomoći? Judd je odmahnuo glavom. - Reći ću gospođici Kahlici da ti donese odjeću. Trideset minuta kasnije djevojka s prijemnog šaltera pozvala mu je taksi. U svojoj je ordinaciji bio u deset i petnaest.

6 Njegova prva pacijentica, Teri Washbum, čekala ga je na hodniku. Prije dvadeset godina Teri je bila jedna od najvećih zvijezda holivudskog neba. Karijera joj je preko noći utrnula pa se udala za drvosječu iz Ore- gona i iščezla. Otada se udavala pet- šest puta, a sada je s posljednjim mužem - uvoznikom - živjela u New Yorku. Ljutito je gledala kako Judd dolazi hodnikom. - Pa ... - rekla je. Prigovaranje za koje se spremala zamrlo je kad mu je spazila lice. - Što vam se dogodilo? - upitala je. - Izgledate kao da su vas dohvatila dva razrajcana miksera. - Samo mala prometna nesreća. Oprostite što sam zakasnio. - Otključao je vrata i uveo Teri u prijemnu kancelariju. Pred njim se ukazao prazan Carolin stolac i pisaći stol. - Čitala sam o Carol - rekla je Teri. Glas joj je sadržavao oštricu uzbuđenja. - Je li to bilo umorstvo iz seksualnih pobuda? - Ne - rekao je kratko Judd. Otvorio je vrata svoje ordinacije. - Pričekajte me desetak minuta. Ušao je u ordinaciju, pogledao svoj rokovnik pa počeo okretati brojeve svojih pacijenata odgađajući sastanke dogovorene za taj dan. Uspio je dobiti svepacijente, osim trojice. Prsa i ruka boljeli su ga svaki put kad bi se pomakao, a u glavi mu je ponovno počelo tutnjati. Iz ladice je izvadio dva darvana i progutao ih s vodom. Otišao je do vrata prijemne kancelarije i otvorio ih Teri. Natjerao je samog sebe da u narednih pedeset minuta ne razmišlja ni o čemu osim o problemima svoje pacijentice. Teri je legla na kauč, zadignute suknje, i počela govoriti. Prije dvadeset godina Teri Washbum je bila zanosna ljepotica, a tragovi te ljepote nazirali su se i sada. Imala je najveće, najtoplije, najnevinije oči

koje je Judd ikad vidio, oko strasnih usta bilo je nekoliko dubokih bora, no ona su joj uvijek bila čulna, a ispod tijesnog Puccijevog grudnjaka dojke su joj bile oble i čvrste. Judd je pretpostavljao da se poslužila silikonskom injekcijom, ali je čekao da to sama spomene. Inače joj je tijelo bilo još uvijek dobro, a noge izvanredne. U ovom ili onom trenutku većina Juddovih pacijentica pomislila bi da je zaljubljena u njega, što je prirodna preobrazba odnosa pacijent- liječnik i odnos pacijent-zaštitnik-ljubavnik. No Terin je slučaj bio drukčiji. Ona je pokušavala doživjeti pustolovinu s Juddom od prvog trenutka kad je ušla u njegovu ordinaciju. Pokušavala ga je uzbuditi na svaki način koji je mogla smisliti, a u tome je bila stručnjak. Judd ju je naposljetku upozorio da će je, ne bude li se ponašala kako treba, poslati nekom drugom liječniku. Od tada se prema njemu ponašala relativno pristojno: proučavala ga je nastojeći mu otkriti Ahilovu petu. Juddu ju je poslao ugledan engleski liječnik nakon jednog gadnog međunarodnog skandala u Antibesu. Jedan francuski urednik trač- rubrike optužio je Teri da je provela vikend na jahti glasovitog grčkog brodovlasnika s kojim je bila zaručena i da je, kad je brodovlasnik zbog posla na jedan dan odletio u Rim, spavala s trojicom njegove braće. Trač se brzo zataškao, a novinar je objelodanio demanti, no nakon toga je nečujno otpušten. Na prvoj svojoj seansi s Juddom Teri se hvali- sala da je ona pričica bila istinita. S Golo lice - Ludo je to - rekla je. - Stalno trebam seks. Nikako ga se ne mogu nasititi. - Protrljala je rukama po bedrima, povukavši suknju nagore, a onda nevino pogledala Judda. - Shvaćate što mislim, dragi? - Upitala ga je. Od prvog posjeta Judd je štošta otkrio o Teri. Potjecala je iz rudarskog gradića u Pennsylvaniji. - Moj je otac bio glupi Poljak. Štos mu je bio da se svake subote navečer napije u kakvoj pecari i da namrtvo prebije moju staru. Kad joj je bilo trinaest godina, Teri je imala tijelo žene, a lice anđela. Naučila je da može zarađivati pe tače tako da s rudarima odlazi u stražnji dio stovarišta vagonetića za ugljen. Onog dana kad je njen otac to otkrio, došao je u njihovu kolibicu urlajući nerazgovijetno na poljskom i izbacio Terinu majku. Zaključao je vrata, skinuo svoj teški remen i počeo mlatiti po Teri. Kad je završio, silovao ju je.

Judd je proučavao Teri dok je ležala i opisivala taj prizor. Lice joj nije odavalo nikakvo uzbuđenje. - Tada sam posljednji put vidjela svojeg oca i majku. - Pobjegli ste - rekao je Judd. Teri se na kauču okrenula od iznenađenja. - Sto? - Nakon što vas je vaš otac silovao, vi ste ... - Pobjegla? - rekla je Teri. Zabacila je glavu i grohotom se nasmijala. - Svidjelo mi se to. Ona kuja od moje matere me izjurila. Sada je Judd uključio magnetofon. - O čemu biste željeli razgovarati? - upitao je. - O jebanju - rekla je. - Zašto ne bismo psiho- analizirali vas pa ustanovili zašto ste tako fini? Na to se nije osvrnuo. - Zbog čega ste mislili da bi Carolina smrt mogla biti u nekoj vezi sa seksualnim napadom? - Zato što me sve podsjeća na seks, zlato. - Promeškoljila se, a suknja joj se još malo zadigla. - Povucite suknju dolje, Teri. Nevino ga je pogledala. - Oprostite... Propustili ste bajnu rođendansku zabavu u subotu navečer, doktore. - Pričajte mi o njoj. Oklijevala je, a u glasu joj se osjetio nesvakidašnji izraz zabrinutosti. - Nećete me zamrziti? - Rekao sam da vam ne treba moj pristanak. Jedina osoba čiji je pristanak potreban ste vi. Pravo i krivo su pravila koja sami stvaramo da možemo sudjelovati u igri s drugim ljudima. Da nema pravila, ne bi moglo biti igre. No nikada ne zaboravite: pravila su umjetna. Nastupio je muk. Zatim je progovorila: - Bila je to zabava s plesom. Moj je muž unajmio šesteročlani orkestar. Čekao je. Okrenula se da ga pogleda. - Sigurni ste da nećete izgubiti poštovanje prema meni?

- Želim vam pomoći. Svi smo mi učinili stvari kojih se sramimo, ali to ne znači da ih i dalje moramo činiti. Proučavala ga je jedan trenutak, a onda opet legla na kauč. - Jesam li vam ikad rekla da sumnjam da je moj muž Harry impotentan? - Da. - Neprestano je o tome govorila. - Nije mi ono napravio otkako smo se vjenčali. Uvijek je imao neki prokleti izgovor... Pa... - Usta su joj se gorko iskrivila. - Pa... U subotu uvečer pojebala sam se s cijelim orkestrom dok je Harry promatrao. - Zaplakala je. Judd joj je dodao kleenex i sjedio mimo promatrajući je. Teri Washbum nitko nikad u životu nije dao ništa što nije morala debelo preplatiti. Kad je prvi put otišla u Hollywood, dobila je posao konobarice u lokalu za automobiliste i najveći dio svojih plaća potrošila na satove kod nekog trećerazrednog učitelja glume. Za tjedan dana učitelj ju je naveo da doseli k njemu povjerivši joj sve uloge u kućanstvu, a dajući joj poduke isključivo u spavaćoj sobi. Nekoliko tjedana kasnije, kad je shvatila da joj on ne može pribaviti ulogu baš da je i htio, otišla je od njega i prihvatila posao blagajnice u drug-storeu jednog od hotela na Beverly Hillsu. Na Badnjak je naletio jedan od rukovodilaca filmskog poduzeća da u posljednji čas kupi dar za svoju ženu. Dao je Teri svoju posjetnicu i rekao joj da ga nazove. Tjedan dana kasnije Teri je snimila probne snimke. Bila je nespretna i neuvježbana, ali su joj u prilog išle tri stvari: imala je senzacionalno lice i stas, bila je fotogenična i šef studija ju je podržavao. Prve godine Teri Washbum se pojavila u sporednim ulogama u desetak filmova. Počela je dobivati pisma obožavatelja. Uloge su postale veće. Pri kraju godine njen je dobročinitelj umro od srčanog udara, pa se Teri bojala da će je studio najuriti. Umjesto toga, novi šef ju je pozvao i rekao joj da s njom ima velike planove. Dobila je novi ugovor, povišicu i veći stan s ozrcaljenom spavaćom sobom. Njene su uloge postupno porasle do glavnih u filmovima druge kategorije, a napokon je - kad je publika iskazala svoje obožavanje tako da je punila kinematografske blagajne da vidi svaki novi film Teri Washburn - počela nastupati kao glavna zvijezda filmova A kategorije. Sve je to bila prije mnogo, mnogo vremena, i Juddu se smilila dok je tako ležala na njegovom kauču nastojeći obuzdati jecaje.

- Hoćete li vode? - upitao je. - N- ne - rekla je. - D- dobro mi je. - Iz taške je izvukla rupčić i obrisala nos. - Oprostite - rekla je - što se ponašam kao najblesaviji idiot. - Sjela je. Judd je i dalje mimo sjedio čekajući da ona uspostavi kontrolu nad samom sobom. - Zašto se udajem za muškarce poput Harryja? - To je vrlo važno pitanje. Znate li zašto? - Odakle da ja to, do vraga, znam! - viknula je Teri. - Vi ste psihijatar. Da sam znala da su takvi, valjda ne mislite da bih se udala za te bezveznjake? - Što vi mislite? Piljila je u njega, zatečena. - Hoćete reći da mislite da bih? - gnjevno je skočila. - Vi prokleti gade! Vi mislite da mi se sviđalo jebati s orkestrom? - A je li vam se sviđalo? U bijesu je zgrabila vazu i bacila je na nj. Vaza se razbila na stolu. - Je li vam ovo dovoljan odgovor? Ne. Ta je vaza stajala dvjesto dolara. Pripisat ću je vašem računu. Bespomoćno je zurila u njega. - Je li mi se doista sviđalo? - prošaputala je. - To mi vi recite. Glas joj je postao još tiši. - Mora da sam bolesna - rekla je. - O, Bože, bolesna sam. Molim vas, Judd, pomozite mi. Pomozite mi. Judd joj je prišao. - Morate mi pomoći da vam pomognem. Nijemo je kimnula glavom. - Hoću da odete kući i razmislite o tome kako se osjećate, Teri. Ne dok činite ono, već prije nego što to učinite. Promislite zašto to želite činiti. Kad to saznate, mnogo ćete znati o sebi. Gledala ga je jedan trenutak, a onda joj se lice smirilo. Izvadila je svoj rupčić i opet ispuhala nos. - Vražji ste vi čovjek, Charlie Brown - rekla je. - Uzela je svoju torbicu i rukavice. - Vidimo se slijedećeg tjedna? - Da - rekao je. - Vidimo se slijedećeg tjedna. - Otvorio je vrata koja su vodila na hodnik, i Teri je izišla.

Znao je rješenje Terinog problema, ali će se ona sama morati napregnuti da ga nađe. Morat će naučiti da ne može kupovati ljubav, da se to mora dati besplatno. A neće moći prihvatiti činjenicu da se ljubav njoj može pružiti besplatno sve dok ne nauči vjerovati da je dostojna da primi ljubav. Sve dotle Teri će je i dalje nastojati kupiti upotrebljavajući jedinu valutu koju ima: svoje tijelo. Znao je kakvu bol trpi, bezdani očaj gađenja nad samom sobom, i srcem je bio uz nju. Ali jedini način na koji joj je mogao pomoći bio je da se pretvara kako je bezličan i ravnodušan. Znao je da svojim pacijentima izgleda kao da je udaljen i nehajan prema njihovim problemima i kao da dijeli mudrost s nekih olimpijskih visina. Ali to je bio osnovni dio fasade liječenja. U zbilji je on duboko suosjećao s teškoćama svojih pacijenata. Bili bi zabezeknuti da su znali kako se često neiskazivi demoni koji pokušavaju srušiti grudobrane njihovih emocija javljaju u Juddovim vlastitim morama. Za prvih šest mjeseci svoje psihijatrijske prakse, dok je prolazio one dvije godine analize koje su potrebne da bi netko postao psihoanalitičar, kod Judda su se razvile zasljepljujuće glavobolje. On je osobito izražajno preuzimao simptome svih svojih pacijenata, i trebala je proteći gotovo godina dana da nauči kanalizirati i kontrolirati svoju emocionalnu angažiranost. Sada, dok je zaključavao vrpcu Teri Washbum, misli su mu se silovito vratile njegovoj vlastitoj dilemi. Otišao je do telefona, nazvao informacije i zatražio broj 19. policijske stanice. Telefonistica ga je spojila s detektivskim odjelom. Preko telefona čuo je duboki McGreavyjev bas: - Poručnik McGreavy. - Molim detektiva Angelija. - Pričekajte. Judd je čuo zveket slušalice koju je MyGreavy spustio. Trenutak kasnije preko žice je čuo Angelijev glas: - Detektiv Angeli. - Judd Stevens. Htio sam znati jeste li već dobili onu informaciju? Trenutak okolišanja. - Raspitao sam se. - rekao je oprezno Angeli. - Trebate samo reći »da« ili »ne«. - Juddovo je srce tuklo. Bilo mu je naporno postaviti slijedeće pitanje. - Je li Ziffran još u Matteawnu? Kao da je cijela vječnost prošla prije nego što je Angeli odgovorio.

- Da. Još je ondje. Val razočaranja preplavio je Judda. - Aha. Tako. - Žao mi je. - Hvala - rekao je Judd. Polako je spustio slušalicu. Preostao je, dakle, Harrison Burke. Harrison Burke, beznadni paraonik, uvjeren da su svi opsjednuti time da ga ubiju. Je li Burke odlučio udariti prvi? John Hanson je napustio ured u deset i pedeset u ponedjeljak, a bio je ubijen samo nekoliko trenutaka kasnije. Judd je morao ustanoviti je li Harrison Burke u to vrijeme bio u svom uredu. Bacio je pogled na broj Burkeovog ureda i okrenuo brojčanik. International Steel. - Glas je imao dalek, bezličan ton automata. Molim gospodina Harrisona Burkea. - Gospodina Harrisona Burkea ... Molim, samo časak... Judd je igrao na to da će Burkeova tajnica odgovoriti na poziv. Ako je na trenutak izišla pa odgovori sam Burke... - Ured gospodina Burkea. - Bio je to djevojački glas. - Ovdje doktor Judd Stevens. Biste li mi, molim vas, mogli dati jednu informaciju? - O, da, doktore Stevens! - U glasu joj se osjećao prizvuk olakšanja pomiješan sa strahom. Mora da je znala da je Judd Burkeov psihoanalitičar. Je li računala na njegovu pomoć? Što li je izvodio Burke da je uznemiri? - Radi se o računu gospodina Burkea ... - počeo je Judd. - Njegovom računu? Uopće nije pokušala prikriti svoje razočaranje. Judd je brzo nastavio. - Moja sekretarica više nije... više nije kod mene, pa nastojim srediti knjige. Vidim da je teretila gospodina Burkea za posjet u devet i trideset prošlog ponedjeljka, pa vas molim da budete toliko ljubazni i pogledate njegov rokovnik za to jutro. - Samo trenutak - rekla je. Sad je u njenom glasu bilo negodovanja. Mogao joj je čitati misli. Njen gazda je svakim danom sve više lud, a njegovog psihoanalitičara brine samo to da dobije svoj novac. Na telefon se vratila za nekoliko sekundi. - Bojim se da je vaša sekretarica pogriješila, doktore Stevens - rekla je kiselo. - Gospodin Burke nije mogao biti u vašoj ordinaciji u ponedjeljak ujutro.

- Sigurni ste? - ustrajao je Judd. - U njenoj knjizi piše: od devet i trideset do... - Nije me briga što piše u njenoj knjizi, doktore. - Sada je bila ljutita, uzrujana zbog njegove bešćutnosti. - Gospodin Burke je u ponedjeljak cijelo jutro bio na sastanku upravnog odbora. Sastanak je počeo u osam. Nije li mogao klisnuti na jedan sat? Ne, doktore - rekla je. - Gospodin Burke nikad u toku dana ne odlazi iz svojeg ureda. - U glasu joj se osjećala optužba. - Zar ne vidite da je bolestan? Što radite da mu pomognete? - Da mu kažem da ste zvali? - Neće biti potrebno - rekao je Judd. - Hvala vam. - Htio je dodati koju riječ ohrabrenja, utjehe, ali ništa nije mogao reći. Spustio je slušalicu. Dakle tako. On je otpao. Ako ga ni Ziffren ni Harrison Burke nisu pokušali ubiti, onda nije moglo biti nikoga drugoga tko bi imao ikakav motiv. Opet je bio ondje odakle je i počeo. Neka osoba - ili osobe - ubile su njegovu sekretaricu i jednog od njegovih pacijenata. Prometna nesreća, nakon koje je počinilac pobjegao, mogla je biti namjerna ili slučajna. U vrijeme kad se zbila izgledalo je kao da je namjerna. Ali promatrajući je nepristrano, Judd je samom sebi priznao da je bio pod utjecajem događaja od minulih nekoliko dana. U svojoj prevelikoj uzbuđenosti lako je mogao nesretan slučaj pretvoriti u nešto opako. Prava je istina bila da nije postojao nitko tko bi imao ikakav mogući motiv da ga ubije. Imao je izvrsne odnose sa svim svojim pacijentima, bio je u divnim odnosima sa svojim prijateljima. Nikad, koliko zna, nije nikom učinio ništa nažao. Zazvonio je telefon. Smjesta je prepoznao dubok, grlen Annin glas. - Jeste li zauzeti? - Ne. Mogu razgovarati. U glasu joj se osjećala zabrinutost. - čitala sam da vas je srušio neki auto. Htjela sam vas nazvati ranije, ali nisam znala kako da dođem do vas. Prisilio se da mu glas zvuči bezbrižno. - Nije to bilo ništa ozbiljno. To će me naučiti da ne hodam kao bez glave. - U novinama piše da je vozač pobjegao. - Da. Jesu li otkrili osobu koja je to počinila?

Ne. Bit će da je to bio neki dobro raspoložen momak. - U crnoj limuzini bez svjetala. - Sigurni ste? - upitala je Anne. Pitanje ga je iznenadilo. - Što time mislite? - Zapravo ne znam. - Glas joj je bio nesiguran. - Samo, eto - Carol je umorena. A sada - ovo. Dakle, i ona je to povezala. - Gotovo kao... kao da se neki manijak slobodno mota uokolo. - Ako takav i postoji - uvjerio ju je Judd - policija će ga uhvatiti. - Jeste li u kakvoj opasnosti? Srce mu se raznježilo. - Naravno da nisam. - Nastala je čudna tišina. Toliko joj je toga želio reći, ali nije mogao. Nije smio prijateljski telefonski poziv shvatiti kao bilo što drugo osim kao prirodnu zabrinutost pacijentice za svojega liječnika. Anne je bila od onih ljudi koji bi nazvali bilo koga tko je u nevolji. Nije to bilo ništa drugo. - Vidimo se u petak? - upitao je. - Da. - U njenom je glasu osjetio nešto Čudno. Hoće li ona promijeniti mišljenje? - Dogovoren rendes - rekao je brzo. No, naravno, nije to bio randes. Bio je to poslovan sastanak. - Da. Zbogom, doktore Stevens. - Zbogom, gospođo Blake. Hvala što ste nazvali. Puno vam hvala. - Spustio je slušalicu. I razmišljao je o Anne. I pitao se ima li njen muž pojma koliko je sretan čovjek. Kakav li je njen muž? Iz onog oskudnog što mu je Anne ispričala o svojem mužu Judd je stvorio sliku privlačnog i brižljivog čovjeka. Bio je to sportaš, vedar, uspješan poslovan čovjek koji je potpomagao umjetnost. Djelovao je kao jedna od onih osoba koje bi Judd volio imati za prijatelje. U drugim okolnostima. Kakav li je mogao biti Annin problem o kojem se bojala raspravljati sa svojim mužem? Ili sa svojim psihoanalitičarem? Kod osobe Annina karaktera vjerojatno je to bio silan osjećaj krivice zbog neke pustolovine

koju je imala bilo prije, bilo poslije vjenčanja. Nije mogao zamisliti da ona ljubaka. Možda će mu reći u petak kad je vidi posljednji put. Ostatak poslijepodneva protekao je brzo. Judd je primio ono nekoliko pacijenata koje nije mogao otkazati. Kad je i posljednji otišao, izvadio je vrpcu s posljednjom seansom Harrisona Burkea i poslušao je praveći poneku zabilješku. Kad je svršio, isključio je magnetofon. Nije bilo izbora. Morao je ujutro nazvati Burkeova poslodavca i obavijestiti ga o Burkeovom stanju. Pogledao je kroz prozor i iznenadio se opazivši da je pao mrak. Bilo je gotovo osam sati. Sada, kada više nije bio koncentriran na svoj posao, odjednom se osjetio ukočen i umoran. Boljela su ga rebra, a u ruci mu je počelo kuckati. Otići će kući i uvaliti se u lijepu toplu kupelj. Odložio je sve vrpce, osim Burkeove, koju je zaključao u ladicu pokrajnjeg stola. Predat će je sudski ovlaštenom psihijatru. Navukao je ogrtač i bio je na pola puta prema vratima kad je zazvonio telefon. Otišao je do aparata i podigao slušalicu. - Doktor Stevens. S druge strane nije bilo odgovora. Čuo je disanje, teško i kroz nos. - Halo? Nikakvog odgovora. Judd je spustio slušalicu. Jedan trenutak je stajao i mrštio se. Krivi broj, zaključio je. Ugasio je svjetla u ordinaciji, zaključao vrata i pošao prema liftovima. Svi su službenici već odavno otišli. Bilo je prerano za noćnu smjenu tehničkog pomoćnog osoblja, pa je zgrada, izuzme li se čuvar Bigelow, bila pusta. Judd je prišao liftu i pritisnuo pozivno puce. Pokazivač katova nije se pomaknuo. Ponovno je pritisnuo puce. Ništa se nije zbilo. U tom su se trenutku sva svjetla u hodniku pogasila.

7 Judd je stajao pred liftom, a val tame zapljuskivao ga je posve fizički. Mogao je osjetiti kako mu srce radi sporije, a onda je počelo tući ubrzano. Iznenadni atavistički strah obuzeo mu je tijelo, i on je posegnuo u džep za šibicama. Ostavio ih je u ordinaciji. Možda su svjetla gorjela na nižim katovima. Krećući se polako i oprezno, tapkao je prema vratima koja su vodila na stubište. Sirom ih je otvorio. Stubište je bilo u tami. Oprezno se pridržavajući ograde, krenuo je u tminu. U daljini ispod sebe ugledao je treperavo svjetlo baterije koje se uspinjalo stepenicama. Ispunilo ga je trenutačno olakšanje. Bigelow, čuvar. - Bigelow! - viknuo je. - Bigelow! Ovdje doktor Stevens! - Glas mu se odbijao od kamenih zidova sablasno odjekujući stubištem. Osoba koja je držala bateriju i dalje se uspinjala u tišini, nepopustljivo. - Tko je to? - upitao je Judd. Jedini odgovor bila je jeka njegovih riječi. I Judd je odjednom spoznao tko je to. Njegove ubojice. Morala su biti barem dvojica. Jedan je prerezao žice u podrumu, a drugi je blokirao stepenice kako bi mu onemogućio bijeg. Zraka svjetlosti baterije približavala se i sad je bila samo dva ili tri kata ispod; brzo se uspinjala. Juddovo se tijelo sledilo od straha. Srce mu je počelo tući kao pneumatski čekić, a u nogama je osjetio slabost. Hitro se okrenuo i pošao natrag stepenicama do svoga kata. Otvorio je vrata i zastao osluškujući. A što ako ga je netko čekao ondje u mračnom hodniku? Zvuci koraka koji su se penjali stepenicama sada su bili glasniji. Suhih usta, Judd se okrenuo i pošao u mračni hodnik. Dospjevši do liftova, počeo je brojiti vrata ureda. Kad je stigao do svoje ordinacije, čuo je kako su se otvorila vrata od stubišta. Ključevi su mu skliznuli iz drhtavih prstiju i pali na pod. Grozničavo ih je tražio, našao ih, otvorio vrata svoje prijemne

kancelarije i ušao, zaključavši dva puta vrata za sobom. Nitko ih sada nije mogao otvoriti bez specijalnog ključa. Vani, na hodniku, čuo je korake koji su se približavali. Ušao je u ordinaciju i kvrcnuo po prekidaču za svjetlo. Ništa se nije dogodilo. U cijeloj zgradi nije bilo struje. Zaključao je unutrašnja vrata, a onda pošao do telefona. Napipao je brojčanik i okrenuo pozivni broj centrale. Tri duga postojana poziva, a zatim se čuo glas telefonistice, Juddove jedine veze s vanjskim svijetom. Tiho je govorio: - Centrala, ovo je hitan poziv. Ovdje doktor Judd Stevens. Želim govoriti s detektivom Frankom Angelijem iz Devetnaeste policijske stanice. Molim vas požurite! - Vaš broj? Judd joj ga je dao. - Molim samo trenutak. Čuo je kako netko iz hodnika pokušava otvoriti ulazna vrata njegove ordinacije. Ovuda nisu mogli ući jer nije bilo kvake s vanjske strane vrata. - Požurite gospođice! - Samo trenutak, molim - odgovorio je hladan, miran glas. Na liniji se čuo zuj, a zatim je progovorio policijski telefonist. - Devetnaesta policijska stanica. Juddu je poskočilo srce. - Detektiva Angelija - rekao je. - Hitno je! - Detektiva Angelija ... Samo trenutak. Nešto se zbivalo vani, na hodniku. Mogao je čuti zvuk prigušenih glasova. Netko se pridružio prvom čovjeku. Što li su planirali? Poznati glas odazvao se preko telefona. - Detektiva Angelija nema ovdje. Ovdje njegov kolega, poručnik McGreavy. Mogu li... - Ovdje Judd Stevans. U svojoj sam ordinaciji. Sva su svjetla pogašena, a netko pokušava provaliti i ubiti me! S druge strane žice mukla tišina. - Slušajte, doktore - rekao je McGreavy - zašto ne dođete ovamo pa da porazgovaramo mal... Ne mogu doći onamo - Judd samo što nije viknuo. - Netko me pokušava ubiti!

S druge strane žice opet je zavladao muk. McGreavy mu nije vjerovao i ne kani mu pomoći. Judd je čuo da su se vani neka vrata otvorila, a zatim glasove u prijemnoj kancelariji. Bili su u susjednoj sobi! Bilo je nemoguće da uđu unutra bez ključa. No mogao ih je čuti kako se kreću, kako prilaze vratima ordinacije. McGreavyjev glas dopirao je kroz telefon, ali ga Judd nije čak ni slušao. Bilo je prekasno. Spustio je slušalicu. Više ne bi koristilo ni da se McGreavy odlučio da dođe. Ubojice su bile ovdje! Život je vrlo tanak konac i potrebna je samo sekunda da ga presiječe. Strah koji ga je obuzeo preobrazio se u slijepu srdžbu. Nije htio dopustiti da ga zakolju kao Hansona i Carol. Upustit će se u borbu. Pipao je po mraku tražeći pogodno oružje. Neku pepeljaru... Otvarač za pisma... Ništa od toga. Ubojice će imati pištolje. Bila je to kafkijanska mora. Bez ikakvog razloga osudili su ga bezlični krvnici. Čuo ih je kako se približavaju vratima ordinacije i znao je da su mu preostale samo minuta- dvije života. Nekom čudnom bestrasnom mirnoćom, kao da je sam svoj pacijent, ispitivao je svoje konačne misli. Razmišljao je o Anne; ispunio ga je osjećaj bolnog gubitka. Razmišljao je o svojim pacijentima i o tome koliko ga oni trebaju. Pa Harrison Burke. S tjeskobom se sjetio da još nije javio Burkeovom poslodavcu da treba Burkea onemogućiti. Stavit će vrpce ondje gdje se mogu... Srce mu je zadrhtalo. Možda ipak ima oružje kojim se može boriti! čuo je kako se kvaka na vratima okreće. Vrata su bila zaključana, ali su bila slaba. Bit će im lako da ih provale. Hitro je tapkao kroz mrak do stola u koji je zaključao Burkeovu vrpcu. Čuo je škripanje kad su nasilno pritisnuli vrata prijemne kancelarije. Zatim je čuo kako netko petlja oko brave. Zašto ih jednostavno ne provale? pomislio je. Negdje duboko u pozadini svijesti osjetio je da je odgovor na to bio važan, ali nije imao vremena da o njemu sada razmišlja. Drhtavim prstima otključao je ladicu u kojoj je bila vrpca. Istrgao ju je iz njene kartonske kutije, a zatim pošao prema magnetofonu i počeo je uvlačiti. Bila je to slabašna šansa, ali jedina koju je imao. Stajao je koncentrirajući se, nastojeći se točno prisjetiti svog razgovora s Burkeom. Pritisak na vrata se povećao. Judd se brzo i tiho pomolio. - Žao mi je što je nestalo struje - rekao je glasno. - Ali siguran sam da će to popraviti za nekoliko trenutaka, Harrison. Samo ležite i opustite se.

Šumovi na vratima odjednom su prestali. Judd je završio namatanje vrpce na magnetofon. Pritisnuo je puce za start. Ništa se nije dogodilo. Naravno! U cijeloj zgradi nije bilo struje. Čuo ih je kako ponovno prtljaju oko brave. Obuzeo ga je očaj. Tako je bolje - rekao je glasno. Samo se udobno namjestite. - Pipao je za kutijom šibica na stolu, našao je otrgnuo jednu i upalio je. Prinio je plamičak tik do magnetofona. Postojao je prekidač s oznakom »baterije«. Okrenuo je prekidač, a zatim ponovno pritisnuo starter. U tom trenutku čuo se iznenadni škljocaj kad je brava na vratima popustila. Propala je njegova posljednja obrana! A onda je Burkeov glas odjeknuo prostorijom. - Je li to sve što mi imate reći? Uopće ne želite čuti moj dokaz. Odakle da znam da vi niste jedan od njih. Judd se sledio ne usuđujući se pomaknuti, a srce mu je tuklo poput groma. - Znate da nisam jedan od njih - rekao je Juddov glas s vrpce. - Ja sam vaš prijatelj. Pokušavam vam pomoći... Pričajte mi o svojem dokazu. - Upali su sinoć u moju kuću - čuo se Burkeov glas. - Došli su da me ubiju. Bio sam za njih previše pametan. Sada spavam u svojoj radnoj sobi i na svim vratima imam dodatne brave tako da oni ne mogu do mene. - Šumovi u vanjskoj prostoriji su prestali. Opet Juddov glas: - Jeste li provalu prijavili policiji? Naravno da nisam! Policija je s njima povezana. Imaju naredbu da me ustrijele. No neće se usuditi kad su okolo ljudi, pa se stoga držim gomile. - Drago mi je što ste mi ovo saopćili. - Što će vam to? - Vrlo pažljivo slušam sve što kažete - rekao je Judd. Sve ovo imam - u tom trenutku u Juddovom je mozgu zazvonilo na uzbunu. Slijedeće riječi bile su - »na vrpci«. Vratolomno je sunuo prema prekidaču i stisnuo ga: - Na pameti - rekao je glasno - da bismo na najbolji način mogli to srediti. - Stao je. Nije mogao opet odvijati vrpcu jer ni na koji način nije mogao znati gdje da počne. Jedina njegova nada bila je da su oni ljudi izvana povjerovali kako ima pacijenta u ordinaciji. Pa ako u to i povjeruju, hoće li ih to zaustaviti?

- Ovakvi slučajevi - rekao je Judd dižući glas - zapravo su mnogo češći nego što biste vjerovali, Harrison. - Nestrpljivo je uzviknuo. - Pa da već jednom poprave to svjetlo. Znam da vas vani čeka šofer. Vjerojatno se pita što to nije u redu, pa će se popeti ovamo. Judd je zastao i osluhnuo. Čuo je šaputanje s druge strane vrata. Što li su odlučivali? Iz neke daleke ulice odjednom je začuo postojano zavijanje sirene koja se bližila. Šaputanje je prestalo. Osluškivao je zvuk zatvaranja vanjskih vrata, ali ništa nije mogao čuti. Jesu li još bili ondje i čekali? Zavijanje sirene postalo je glasnije. Prestalo je pred zgradom. I odjednom su se upalila sva svjetla.

8 - Jeste li za piće? McGreavy je odmahnuo mrzovoljno glavom proučavajući Judda. Judd je natočio drugu čašu viskija dok ga McGreavy promatrao bez ikakvog komentara. Juddove su se ruke još tresle. Dok ga je obuzimala toplina od viskija, osjetio je da se počinje opuštati McGreavy je u njegovu ordinaciju stigao dvije minute kasnije nakon što su se upalila svjetla. S njim je bio ravnodušni policijski narednik, koji je sada sjedio i stenografirao bilješke. Govorio je McGreavy: - Prijeđimo još jednom sve, doktore Stevens. Judd je duboko uzdahnuo i ponovno počeo nastojeći da mu glas bude miran i tih. - Zaključao sam ordinaciju i otišao do lifta. Svjetla u hodniku su se ugasila. Pomislio sam da bi svjetla na nižim katovima mogla svijetliti, pa sam pošao dolje. - Judd je oklijevao proživljavajući ponovno strah. - Vidio sam kako se netko s baterijom penje stubama. Doviknuo sam mu. Mislio sam da je to Bigelow, čuvar. Nije bio. - Tko je to bio? - Već sam vam rekao - kazao je Judd. - Ne znam. Nisu odgovorili. - Zbog čega mislite da su dolazili da vas ubiju? Gnjevan odgovor navro je na Juddove usnice, no on ga je obuzdao. Bilo je bitno da McGreavyja navede da mu povjeruje. - Slijedili su me do moje ordinacije. - Mislite da su bila dvojica koja su vas htjela ubiti? - Barem dvojica - rekao je Judd. - Čuo sam ih kako šapuću. - Rekli ste da ste, kad ste ušli u svoju ordinaciju, zaključali vrata koja vode na hodnik. Je li tako? - Da.

Te da ste, kad ste ušli u ordinaciju, zaključali vrata koja vode u prijemnu kancelariju. - Da. - McGreavy je otišao do vrata koja vode iz prijemne kancelarije u Juddovu ordinaciju. - Jesu li pokušali nasilno otvoriti ova vrata? - Ne - priznao je Judd. Sjetio se kako ga je to zbunilo. - Točno - rekao je McGreavy. - Kad zaključate vrata prijemne kancelarije koja se otvaraju na hodnik, potreban je specijalan ključ da se ona otvore izvana. - Judd je oklijevao. Znao je na što navodi McGreavy. - Da. - Tko je imao ključeve te brave? Judd je osjetio kako mu lice crveni. - Carol i ja. McGreavyjev je glas bio blag. - Što je s čistačica- ma? Kako su one ulazile? - Imali smo s njima specijalan aranžman. Carol je tri jutra tjedno dolazila rano i puštala ih unutra. S poslom su bile gotove prije nego što bi stigao moj prvi pacijent. - Prilično nezgodno. Zašto nisu mogle ući u ove prostorije onda kad su čistile sve druge urede? - Zato Što su fascikli koje ovdje držim vrlo povjerljive prirode. Više volim i tako nezgodno rješenje nego da mi se ovuda motaju strani ljudi kad nikoga nema. McGreavy je bacio pogled na narednika kako bi se uvjerio da on sve ovo hvata. Zadovoljan, okrenuo se opet Juddu. - Kad smo ušli u prijemnu kancelariju, vrata su bila nezaključana. Ne obijena - nezaključana. Judd ništa nije rekao. McGreavy je nastavio. - Upravo ste nam rekli da ste vi i Carol jedine osobe koje su imale ključ. A mi imamo Carolin ključ. Promislite još jednom, doktore Stevens, tko je još imao ključ od ovih vrata. - Nitko. - Onda kako pretpostavljate da su oni ušli unutra? A Judd je odjednom skopčao. - Napravili su duplikat Carolinog ključa kad su je ubili.

- Moguće - dopustio je McGreavy. Tugaljiv smiješak pojavio mu se na usnicama. - Ako su napravili duplikat, naći ćemo tragove parafina na njenom ključu. Dat ću nalog laboratoriju da naprave test. Judd je kimnuo. Osjećao se kao da je ishodio pobjedu, ali njegov osjećaj zadovoljstva bio je kratkog vijeka. - Dakle, kako vi vidite - rekao je McGreavy - dva muškarca - na trenutak ćemo pretpostaviti da u to nije upletena ni jedna žena - imala su duplikat ključa kako bi mogla ući u vašu ordinaciju i umoriti vas. Točno? - Točno - rekao je Judd. - Sad ste rekli da ste, kad ste ušli u svoju kancelariju zaključali, vrata ordinacije. Je li tako? - Da rekao je Judd. McGreavyjev glas bio je gotovo blag. No i mi smo našli da su vrata bila nezaključana. - Mora da su imali ključ i od njih. - Pa zašto vas onda, kad su ih otvorili, nisu ubili? - Rekao sam vam. Čuli su glasove s vrpce i... - Ta dvojica očajničkih ubojica upetljala su se u sve te neugodnosti da uzmu svjetla, zaskoče vas ovdje gore, provale u vašu ordinaciju pa da onda tek tako iščeznu jednostavno u zrak a da vam ni vlas ne padne s glave? - glas mu je bio nabit prezirom. Judd je osjetio kako ga podilazi hladan bijes. - Na što vi to ciljate? - Reći ću vam jasno i glasno, doktore. Ne vjerujem da je itko bio ovdje i ne vjerujem da vas je itko pokušao ubiti. - Ne trebate vjerovati mojim riječima - rekao je ljutito Judd. Što je sa noćnim čuvarem Bigelowom? - On je u predvorju. Juddu je srce zastalo. - Mrtav? - Nije bio kad nas je puštao unutra. Pregorjela je žica u glavnom električnom razvodniku. Bigelow je otišao u podrum da popravi kvar. Popravio je baš kad sam stigao.

Judd ga je nijemo pogledao. - Oh - rekao je konačno. - Ne znam kakvu vi to igru igrate, doktore Stevens - rekao je McGreavy - ali od sada više ne računajte na mene. - Krenuo je prema vratima. - I učinite mi jednu uslugu. Nemojte me više nazivati - ja ću nazvati vas. Narednik je sklopio bilježnicu i otišao za McGreavyjem. Djelovanje viskija je ishlapilo. Euforija je minula, I Judd ostao u dubokoj depresiji. Nije imao pojma koji će mu biti slijedeći potez. Bio je usred zagonetke kojoj nije bilo rješenja. Osjećao se poput dječaka koji je vikao »vuk«, samo što su vukovi bili smrtonosni, nevidljivi fantomi, a svaki put kad bi McGreavy došao, oni kao da su iščezli. Fantomi ili... Postojala je još jedna mogućnost. Bila je tako strahovita da jednostavno nije mogao samog sebe navesti da je prizna. No morao je. Morao se suočiti s mogućnošću da je paranoik. Prenapregnuti um može roditi utvare koje mogu izgledati potpuno stvarno. Prenaporno je radio. Godinama se nije odmarao. Razumljivo je da su Hansonova i Carolina smrt mogle biti katalizatori koji su njegov um prebacili preko nekog emocionalnog ponora tako da su događaji postali strahovito povećani i iskrivljeni. Ljudi koji pate od paranoje žive u zemlji u kojoj svakodnevne obične stvari predstavljaju bezimene užase. Uzmimo na primjer prometnu nesreću. Ako je to bio namjeran pokušaj da ga ubiju, vozač bi svakako izišao iz automobila i postarao se o tome da posao bude dovršen. A ona dvojica koja su ovamo noćas došla. Nije znao da imaju pištolje. Zar paranoik ne bi pretpostavio da su došli da ga ubiju? Bilo je mnogo logičnije pretpostaviti da su provalnici. Kad su čuli glasove u ordinaciji, utekli su. Da su bili ubojice, svakako bi bili otvorili nezaključana vrata i ubi li ga. Kako da otkrije istinu? Znao je da će biti beskorisno da se ponovo obrati policiji Nikoga nije bilo kome se mogao obratiti. Počela mu se rađati jedna pomisao. Rodila se iz očaja, ali ju je više razrađivao, postajala je logičnija. Uzeo je telefonski imenik i počeo prelistavati žute stranice.

9 Sutradan popodne u četiri sata Judd je otišao iz ordinacije i odvezao se na jednu adresu u donjem dijelu West Sidea. Bila je to starinska trošna stambena zgrada od smeđeg kamena. Kad se zaustavio pred ruševnom zgradom, pomislio je da se prevario. Možda je dobio pogrešnu adresu. A onda mu je ploča u prozoru stana na prvome katu privukla pogled: Norman Z. Moody Privatni detektiv Zajamčen uspjeh Judd je izišao iz auta. Dan je bio studen, vjetrovit, s prognozom kasnijeg snijega. Oprezno je prešao preko smrznutog pločnika i ušao u predvorje zgrade. Predvorje je vonjalo po ustajaloj hrani i mokraći. Pritisnuo je zvonce s imenom: »Norman. Z. Moody - 1« i trenutak kasnije zazujao je zumer. Koraknuo je unutra i pronašao stan broj jedan. Na vratima je pisalo: Norman Z. Moody Privatni detektiv Pozvoni i uđi Pozvonio je i ušao. Moody očito nije bio čovjek koji je novac razbacivao na raskoš. Ured je izgledao kao da ga je namjestio slijepi hipertireoidni štakor torbar. Svaki centimetar prostorije bio je pretrpan kojekakvim sitnežom. U jednom kutu stajao je pohabani japanski paravan. Do njega je bila istočnoindijska svjetiljka, a ispred svjetiljke izgrebani modemi danski stol. Posvuda je bilo novina i časopisa. Vrata prema unutrašnjim prostorijama naglo su se otvorila, i odjednom se pojavio Norman Z. Moody. Imao je otprilike metar sedamdeset i mora da

je težio sto pedeset kila. Dok je hodao, koturao se, podsjećao je Judda na animiranog Budu. Imao je okruglo dobrodušno Lice sa širokim nevinim svijetloplavim očima. Bio je potpuno ćelav, a glava mu je bila jajolika. Bilo je nemoguće odrediti njegovu dob. - Gospodin Stevenson? - pozdravio ga je Moody. - Doktor Stevens - rekao je Judd. - Sjednite, sjednite. - Buda je imao južnjački naglasak. Judd se ogledao za stolcem. Sklonio je svežanj starih bilderskih i nudističkih časopisa s otrcanog kožnatog naslonjača, pa oprezno sjeo. Moddy je svoj trup spuštao na pregolemi stolac za njihanje. - No dakle? Cime vam mogu pomoći? Judd je znao da je pogriješio. Preko telefona je brižno dao Moodyju svoje puno ime. Ime koje je bilo na prvim stranicama svih njujorških novina u proteklih nekoliko dana, a eto uspio je izabrati jedinog privatnog detektiva u cijelom gradu koji nije za njega čuo. Tragao je za nekom izlikom da ode. - Tko me je preporučio? - upitao je Moody. Judd je oklijevao ne želeći ga uvrijediti. - Našao sam vaše ime u žutom dijelu telefonskog imenika. Moody se nasmijao. - Ne znani što bih da nema žutih stranica - rekao je. - Najveće otkriće nakon viskija. - Malko se nasmijao. Judd se digao. Imao je posla s totalnim idiotom. - Oprostite što sam vam oduzeo vrijeme, gospodine Moody - rekao je. Volio bih još malko razmisliti prije nego... - Svakako, svakako. Shvaćam - rekao je Moody. - Morat ćete mi ipak platiti za sastanak. - Naravno - rekao je Judd. Segnuo je rukom u džep i izvukao nekoliko novčanica. - Koliko? - Pedeset dolara. - Pedeset? - Judd je progutao srdžbu, odvojio nekoliko novčanica i gurnuo ih u Moodyjevu šaku. Moody ih je pažljivo prebrojio. - Puno vam hvala - rekao je Moody. Judd je pošao prema vratima osjećajući se poput budale. - Doktore ...

Judd se okrenuo. Moody mu se smiješio dobrohotno stavljajući novac u džep svoga prsluka. - Kad ste već ostali bez pedeset dolara - rekao je blago - možete baš sjesti i ispričati mi koji je vaš problem. Uvijek velim da ništa ne olakšava toliko kao kad sa srca skinete težak teret. Ironija, koja je izvirala iz ovog glupog debeljka, gotovo da je Judda natjerala u smijeh. Judd je cijeli svoj život posvetio slušanju ljudi koji sa svojih pleća skidaju teret. Na trenutak je promatrao Moodyja. Pa što može izgubiti? Možda mu razgovor sa strancem pomogne. Polako se vratio do svog stolca i sjeo. - Vi kao da nosite teret cijelog svijeta, doktore. Uvijek velim da su četiri ramena bolja od dva. Judd nije bio siguran koliko će Moodyjevih aforizama moći podnijeti. Moody ga je promatrao. - Što vas je dovelo ovamo? Žene ili novac? Uvijek velim da ako odbacimo žene i novac, možemo odmah riješiti većinu svjetskih problema. - Moody ga je motrio čekajući odgovor. - Mi mislim da me netko nastoji ubiti. Plave su oči žmirnule. - Mislite? Judd je prešao preko tog pitanja. - Možda biste mi mogli dati ime nekoga tko se specijalizirao za istraživanje takvih stvari. - Svakako da mogu - rekao je Moody. - Norman Z. Moody. Najbolji u zemlji. Judd je uzdahnuo od očaja. - Zašto mi ne ispričate stvar, doktore? - predložio je Moody. - Da vidimo možemo li nas dvojica dovesti štogod na svoje mjesto. Judd se protiv volje morao nasmiješiti. Toliko ga je to podsjećalo na njega samoga. Samo ležite i recite sve što vam padne na um. Zašto ne? Duboko je uzdahnuo i, koliko je sažeto samo mogao, ispričao Moodyju ono što se zbilo u proteklih nekoliko dana. Dok je govorio, zaboravio je da je Moody prisutan. Zapravo je govorio samom sebi oblikujući riječima zbunjujuće stvari koje su se zbile. Brižljivo je pazio na to da Moodyju ništa ne kaže o svojim strahovima u pogledu vlastitog zdravlja. Kad je dovršio, Moody ga je radosno pogledao. - Uvalili ste se u škakljiv problem. Ili je netko krenuo da vas ubije, ili se bojite da ne postajete shizofreni paranoik.

Judd ga je iznenađeno pogledao. Jedan nula za Normana Moodyja. Moody je nastavio: - Rekli ste da na tom slučaju rade dva detektiva. Sjećate li se njihovih imena? Judd je oklijevao. Nije se htio previše duboko vezati uz ovog čovjeka. Želio je samo da odavde ode. - Frank Angeli - odgovorio je - i poručnik McGreavy. U Moodyjevom izrazu lica došlo je do gotovo neprimjetne promjene. - Kakvog bi razloga mogao imati netko da vas ubije, doktore? - Nemam pojma. Koliko znam, nemam nikakvih neprijatelja. - Ma hajde, svatko ima ponegdje ponekog neprijatelja. Uvijek velim da neprijatelji daju malo soli hljebu života. Judd je pokušao da ne trepne. - Oženjeni? - Ne - rekao je Judd. - Jeste li homić? Judd je uzdahnuo. - Slušajte, sve sam ovo prošao s policijom pa ... - N- da. Samo što meni plaćate da vam pomognem - rekao je neuznemireno Moody. - Dugujete li nekom kakav novac? - Samo uobičajene mjesečne račune. - Što je s vašim pacijentima? - A što s njima? - No, uvijek velim da ako tražite školjke, morate otići na morsku obalu. Vaši su pacijenti većinom luđaci. Točno? - Nije - rekao je Judd kratko. - To su ljudi s problemima. - Emocionalnim problemima koje ne mogu sami riješiti. Zar vas ne bi netko od njih mogao uvaliti u to? O, ne zbog nekog ozbiljnog razloga, ali možda netko s umišljenom mržnjom prema vama. - Možda. Osim jednoga. Većina mojih pacijenata pod mojom je brigom godinu, dana ili više. U tom vremenskom razdoblju morao sam ih upoznati toliko dobro koliko samo jedno ljudsko biće može upoznati drugo. - Zar se oni nikada ne razbjesne na vas? - upitao je nevino Moody.

- Ponekad. Ali mi ne tragamo za nekim tko je srdit. Tragamo za ubilačkim paranoikom koji je umorio barem dvoje ljudi i koji je u nekoliko navrata pokušao ubiti i mene. - Okolišao je, a onda se prisilio da nastavi. - Ako imam takvog pacijenta, a to ne znam, onda vi gledate najnesposobnijeg psihoanalitičara koji je ikad živio. Podigao je pogled i opazio da ga Moody proučava. - Uvijek velim da prve stvari moraju doći na prvo mjesto - rekao je Moody raspoloženo. - Prva stvar koju moramo utvrditi jest da li vas netko nastoji ucmekati, ili ste vi ludi. Točno, doktore? - Široko se nasmiješio brišući uvredu iz svojih riječi. - Kako? - upitao je Judd. - Jednostavno - rekao je Moody. - Vaš problem je u tome što stojite u bazi i udarate felšane lopte, a ne znate da li ih netko uopće baca. Naprije ćemo ustanoviti da li se igra uopće odvija; zatim ćemo utvrditi tko su igrači. Imate auto? - Da. Judd je sasvim zaboravio da je želio otići i potražiti drugog privatnog detektiva. Osjetio je iza Moodyjevog blagog, nevinog Lica i njegovih maksima iz domaće radinosti inteligentnu sposobnost. - Mislim da su vam živci stradali - rekao je Moody. - Želim da se malko odmorite. - Kada? - Sutra ujutro. - Nemoguće - prosvjedovao je Judd. - Imam najavljene pacijente... Moody je to otklonio. - Otkažite im. - Ali koje li koristi... - Govorim li ja vama kako da vi obavljate svoj posao? - upitao ga je Moody. - Kad odete odavde, želim da odete ravno u putničku agenciju. Neka vam izvrše rezervaciju za - na trenutak je promislio - Grossingera. To je lijepa vožnja do Catskillsa... Postoji li garaža u zgradi u kojoj stanujete? - Da.

- U redu. Recite im da vam urede kola za put. Ne želite putem imati kvarova. - Zar ne bih to mogao učiniti slijedećeg tjedna? Sutra je pun ... - Nakon što uredite rezervaciju, otići ćete natrag u ordinaciju i telefonirati svojim pacijentima. Recite im da imate hitan slučaj i da ćete se vratiti za tjedan dana. - Stvarno ne mogu - rekao je Judd. - Ne dolazi u ... - Bit će najbolje da nazovete i Angelija - nastavio je Moody. - Ne želim da vas policija lovi dok vas nema. - Zašto li ja ovo radim? - upitao je Judd. - Da spasite svojih pedeset dolara. Aha, još nešto. Trebat će mi još dvije stotine za predujam. Plus pedeset na dan i troškovi. Moody je izvukao svoje golemo tijelo iz velikog stolca za njihanje. - Hoću da sutra lijepo rano odete - tako da biste onamo mogli doći do mraka. Možete li otići ujutro oko sedam sati? - Pa... pretpostavljam da mogu. Što ću naći kad stignem ovamo? - S malo sreće, saznat ćete imena igrača. Pet minuta kasnije Judd se zamišljeno uvlačio u svoja kola. Rekao je Moodyju da ne može otići i ostaviti svoje pacijente tako nenadano. No znao je da će to ipak učiniti. Daslovce je stavljao svoj život u ruke ovog Falstaffa iz svijeta privatnih detektiva. Kad je polazio, pogled mu je zapeo za Moodyjevu ploču u prozoru. Zajamčen uspjeh. I trebao bi biti, pomislio je mrko Judd. Plan za putovanje glatko je napravljen. Judd se zaustavio kod putničke agencije na Madison aveniji. Rezervirali su mu sobu kod Grossingera i opskrbili ga auto- kartom i različitim turističkim prospektima u boji o Catskillsu. Zatim je telefonirao službi koja je za njega obavljala telefonske razgovore i s njima utanačio da nazovu njegove pacijente i otkažu sve dogovore do slijedeće obavijesti. Nazvao je 19. policijsku stanicu i zatražio detektiva Angelija. - Angeli je bolestan i kod kuće je - rekao je neki bezlični glas. - Želite li broj njegove kuće?

- Da. Nekoliko trenutaka kasnije razgovarao je s Angelijem. Prema zvuku Angelijeva glasa razaznao je da je detektiv jako prehlađen. - Zaključio sam da mi je potrebno da na nekoliko dana odem iz grada - rekao je Judd. - Odlazim ujutro. Htio sam vam se javiti. Tišina dok je Angeli o tome razmišljao. - Možda to i nije loš naum. Kamo ćete otići? - Mislio sam da se odvezem do Grossingera. - U redu - rekao je Angeli. - Ne brinite. Raščistit ću to s McGreavyjem. - Oklijevao je. - Čuo sam što se sinoć dogodilo u vašoj ordinaciji. - Hoćete reći da ste čuli McGreavyjevu verziju - rekao je Judd. - Jeste li uspjeli vidjeti ljude koji su vas pokušali ubiti? Dakle, Angeli mu je barem vjerovao. - Ne. - Ništa što bi nam moglo pomoći da ih otkrijemo? Boju kože, starost, visinu? - Žao mi je - odgovorio je Judd. - Bio je mrak. Angeli je šmrcnuo. - U redu. I dalje ću paziti. Možda ću imati za vas kakvih dobrih vijesti kad se vratite. Budite oprezni, doktore. - Hoću - rekao je zahvalno Judd. Spustio je slušalicu. Zatim je telefonirao poslodavcu Harrisona Burkea i ukratko mu objasnio Burkeovo stanje. Nije bilo druge nego da ga se što prije izolira. Judd je zatim pozvao Petera i objasnio mu da na tjedan dana mora otići iz grada pa ga zamolio da obavi neophodne pripreme za Burkea. Peter se složio. Zrak je bio čist. Ono što je Judda najviše brinulo bilo je da se neće moći u petak vidjeti s Anne. Možda je više nikad neće vidjeti. Vozeći se natrag u svoj stan, razmišljao je o Normanu Z. Moodyju. Naslućivao je što Moody kani. Time što će Judd svim svojim pacijentima dati na znanje da odlazi, Moody se htio uvjeriti da će, ako je neki od

Juddovih pacijenata ubojica - ukoliko uopće postoji ubojica - klopka s Juddom kao mekom biti za njega namještena. Moody ga je savjetovao da svoju buduću adresu ostavi kod službe koja je za njega obavljala telefonske razgovore i kod vratara u stambenoj zgradi. Htio se osigurati da svatko sazna kamo Judd ide. Kad se Judd zaustavio pred svojom kućom, Mike je izišao da ga pozdravi. - Ujutro odlazim na put, Mike - obavijestio ga je Judd. - Molim vas da se pobrinete da mi garaža servisira auto i napuni ga gorivom. - Pobrinut ću se, doktore Stevens. U koje ćete vrijeme trebati kola? - Otići ću u sedam. - Judd je osjetio kako ga Mike promatra dok je ulazio u kuću. Kad je ušao u svoj stan, zaključao je vrata i pažljivo pregledao prozore. Kao da je sve bilo u redu. Uzeo je dva kodeina, svukao se, priredio vruću kupelj oprezno spuštajući svoje bolno tijelo u nju, osjećajući kako mu iz leđa i vrata nestaje napetost. Ležao je u blaženoj kadi, opuštao se i razmišljao. Zašto ga je Moody upozorio da ne dopusti da mu se auto putem pokvari? Zato što je to najpogodnije mjesto da bude negdje napadnut, negdje na pustoj cesti u Catskillsu. A što je Moody mogao učiniti bude li Judd napadnut? Moody mu nije htio reći kakav je njegov plan - ako ga je uopće imao. Što je više Judd to ispitivao, to je bio uvjereniji da ulazi u klopku. Moody je bio rekao da je sprema za Juddove progonitelje. Ali bez obzira na to koliko god puta o tome razmišljao, odgovor je bio uvijek isti: klopka kao da je bila namještena zato da uhvati Judda. Ali zašto? Kakav bi interes mogao imati Moody da on bude ubijen? Bože moj, pomislio je Judd. Slučajno sam izabrao jedno ime sa žutih stranica manhatanskog telefonskog imenika i vjerujem da me taj čovjek želi ubiti. Ja jesam paranoik. Osjetio je da mu se oči počinju sklapati. Pilule i vruća kupelj su djelovale. Umorno se izvukao iz kade, pažljivo obrisao svoje isprebijano tijelo mekanim ručnikom i navukao pidžamu. Zavukao se u krevet i električnu budilicu namjestio na šest sati. Catskills pomislio je. Bilo je zgodno ime. I utonuo je u dubok težak san.

U šest ujutro, kad se oglasila budilica, Judd se probudio istog trenutka. Kao da nikakvog vremenskog prekida nije bilo, on je pomislio: Ne vjerujem u niz slučajnosti i ne vjerujem da je jedan od mojih pacijenata masovni ubojica. Dakle, ja sam paranoik, ili to postajem. Trebao je bez odgađanja porazgovarati s nekim drugim psihoanalitičarom. Nazvat će doktora Robbieja. Znao je da će to značiti svršetak njegove profesionalne karijere, ali tome nije bilo pomoći. Ako pati od paranoje, morat će ga izolirati. Da li je Moody sumnjao da ima posla s duševnim bolesnikom? Je li mu zbog toga sugerirao odmor? A ne zato što je vjerovao da netko ugrožava Juddov život, nego zbog toga što je mogao vidjeti predznake živčanog sloma? Možda će biti najpametnije da posluša Moodyjev savjet i da na nekoliko dana ode u Catskills. Sam, bez ikakvih pritisaka, moći će na miru pokušati procijeniti samog sebe, pokušati shvatiti kad ga je razum počeo varati, kad je počeo gubiti dodir sa stvarnošću. Zatim kad se vrati, ugovorit će sastanak s doktorom Robbiejem i prepustiti se u njegove ruke. Bilo je bolno donijeti ovu odluku, ali kad ju je donio, Judd se osjetio bolje. Obukao se, spa- kovao kovčežić s dovoljno odjeće za pet dana i odnio ga do lifta. Eddie još nije bio na dužnosti, i liftom se trebao poslužiti sam. Spustio se do podzemne garaže. Ogledao se za Wiltom, šefom, ali ga nigdje nije bilo. Garaža je bila pusta. Judd je svoj auto spazio parkiran u kutu do betonskog zida. Prišao mu je, stavio kovčežić na stražnje sjedište, otvorio prednja vrata i zavalio se za volan. Kad je posegnuo za ključem, jedan se čovjek pojavio niodakle. Juddovo je srce zastalo. - Točno prema rasporedu. - Bio je to Moody. - Nisam znao da ćete me doći ispratiti - rekao je Judd. Moody mu se smiješio, a njegovo anđeosko lice širom je ozario osmijeh. - Ha, nisam imao pametnijeg posla, a nisam mogao spavati. Judd je odjednom bio zahvalan za taktičnost kojom je Moody upravljao situacijom. Nikakvog spomena činjenice da je Judd duševni bolesnik, tek genijalanprijedlog da se odveze izvan grada i odmori. No Judd se barem mogao pretvarati da je sve normalno. - Zaključio sam da imate pravo. Odvest ču se i vidjeti mogu li ustanoviti imena igrača.

- O, pa zato ne morate nikamo odlaziti - rekao je Moody. - To je već sređeno. Judd ga je bijelo pogledao. - Ne razumijem. - Jednostavno. Ja uvijek velim da kad želiš doći do dna, moraš početi kopati. - Gospodine Moddy ... Moody se naslonio na vrata automobila. - Znate li što sam zanimljivo otkrio u vezi s vašim problemčićem, doktore? Kao da vas svakih pet minuta netko pokušava ubiti - možda. Dakle taj me »možda« fascinirao. Nemamo mi u što zagristi dok ne utvrdimo da li vi ludujete ili vas stvarno netko nastoji pretvoriti u leš. Judd ga je pogledao. - Ali Catskills ... - rekao je slabašno. - O, pa vi nikad niste ni išli u Catskills, doktore. - Otvorio je vrata automobila. - Iziđite ovamo. Zaprepašten, Judd je iskoračio iz automobila. - Znate, to je bila samo reklama. Uvijek velim da ako želite uhvatiti morskog psa, morate prvo zakrvariti vodu. Judd je promatrao njegovo lice. - Bojim se, bojim se da vi uopće ne biste stigli do Catskillsa - rekao je Moody blago. Otišao je do poklopca motora, prtljao oko brave i podigao ga. Judd mu je pristupio. Uz razvodnu kutiju bile su prilijepljene tri patrone din mita. Tanke žice visile su otkvačene od startera. - Pakleni stroj - rekao je Moody. Judd ga je zaprepašteno pogledao. - Ali kako ste .. Moody se nakesio. - Rekao sam vam. Loše spavam. Došao sam ovamo oko ponoći. Platio sam noćnom čuvaru da ode i da se zabavi i samo sam čekao u sjeni. Noćni će vas čuvar stajati dodatnih dvadeset dolara - napomenuo je. - Nisam htio da izgledate jeftini. Judd je osjetio iznenadni val naklonosti prema malom debeljku. - Jeste li vidjeli tko je to učinio? - Ne. To je napravljeno prije nego što sam došao ovamo. U šest ujutro pretpostavljao sam da se više nitko neće pojaviti pa sam zavirio unutra. - Pokazao je prema visećim žicama. - Vaši su prijatelji stvarno zgodni.

Postavili su i drugi pakleni stroj tako da bi, ako podignete poklopac do kraja, ova žica izazvala detonaciju. Isto bi se dogodilo da ste okrenuli ključ za start. Ovdje je dovoljno eksploziva da raznese pola garaže. Judd je osjetio mučninu u želucu. Moody ga je sažalno pogledao. - Razvedrite se - rekao je. - Pogledajte kako smo uznapredovali. Znamo dvije stvari. Prije svega, znamo da niste luđak. A drugo - nestalo mu je s lica smiješka - znamo da je nekome strahovito stalo da vas ubije, doktore Stevens.

10 Sjedili su u dnevnoj sobi Juddeovog stana i razgovarali, a Moodyjevo golemo tijelo razlilo se preko velikog kauča. Moody je pažljivo sklonio dijelove već demontirane bombe u prtljažnik svog automobila. - Zar je ne biste trebali ostaviti ondje gdje je bila da je policija pregleda? - upitao je Judd. - Uvijek velim da na svijetu najviše zbrke stvara previše informacija. - No to bi moglo dokazati poručniku McGreavyju da sam govorio istinu. - Bi li to dokazalo? Judd je shvatio na što smjera. Što se McGreavyja tiče, Judd je pakleni stroj mogao onamo montirati i sam. Pa ipak, činilo mu se neobičnim da privatni detektiv sakriva dokazni materijal pred policijom. Većim dijelom ovaj se čovjek skrivao iza vanjštine, iza fasade ljubaznog mudrijaša. Ali sada, dok je slušao kako Moody govori, ispunilo ga je divljenje. Nije bio lud i svijet nije odjednom postao prepun čudnih koincidencija. Negdje je postojao razulareni ubojica od krvi i mesa. A zbog nekog razloga za svoj je cilj odabrao Judda. Bože moj, pomislio je Judd, tako se lako mogu uništiti naše ličnosti. Prije nekoliko trenutaka bio je spreman povjeroviti da je paranoik. Moodyju je neprocjenjivo mnogo dugovao. - ... vi ste liječnik - govorio je Moody. - Ja sam staro njuškalo. Uvijek velim da kad trebaš meda, odeš u košnicu. Judd je počinjao shvaćati Moodyjev žargon. - Želite li moje mišljenje o čovjeku, ili ljudima koje tražimo? - Tako je - blaženo se nasmiješio Moody. - Imamo li mi posla s nekim ubilačkim manijakom koji je pobjegao iz ludn ... Zavoda za umobolne, pomislio je automatski Judd.

- ... ili imamo ovdje nešto mnogo dublje? - Imamo nešto dublje - rekao je Judd odjednom. - Zašto tako mislite, doktore? - Prije svega dva su čovjeka sinoć provalila u moju ordinaciju. Mogao bih progutati teoriju o jednom luđaku, ali da dva luđaka rade zajedno, to je već previše. Moody je odobravajući kimnuo. - Shvaćam. Nastavite. - Drugo. Poremećen um može imati neku opsesiju, ali se ponaša po određenoj šabloni. Ne znam zašto su ubijeni John Hanson i Carol Roberts, ali ako ne griješim, ja sam određen da budem treća i posljednja žrtva. - Što vas navodi na pomisao da ste posljednji? - upitao je sa zanimanjem Moody. - Zato - odgovorio je Judd - što bi, da ima još drugih ubojstava, prvi put nakon što im nije uspjelo da me ubiju pošli da ubiju onog slijedećeg s njihovog popisa. Ali umjesto toga, usredotočili su se na to da pokušaju ubiti mene. - Znate - rekao je s odobravanjem Moody - imate urođene sklonosti za detektiva. Judd se namrštio. - Ima nekoliko stvari koje nemaju smisla. - Na primjer? - Prvo, motiv - rekao je Judd. - Ne znam nikoga tko... - Vratit ćemo se na to kasnije, što još? - Ako je nekom doista toliko stalo da me ubije, kad me srušio auto, vozač se trebao samo vratiti i pregaziti me. Bio sam bez svijesti. - Ah, tu na scenu dolazi gospodin Benson. Judd ga je bijelo pogledao. - Gospodin Benson je očevidac vaše nesreće. - objasnio je dobrodušno Moody. - Njegovo sam ime našao u policijskom izvještaju, pa sam ga posjetio nakon što ste otišli iz mog ureda. To će biti tri i pedeset za taksije. U redu? Judd je kimnuo bez riječi.

- Gospodin Benson - on je krznar, usput. Krasna roba. Budete li ikad išta htjeli kupiti za svoju dragu, mogu vam pribaviti popust. Međutim, u utorak na večer, onog dana kad se zbila nesreća, izlazio je iz poslovne zgrade u kojoj radi njegova šurjakinja. Svratio je da odnese neke tablete, jer je njegov brat Matthew, trgovac biblijama, obolio od gripe, a ona mu je trebala odnijeti kući tablete. Jud je obuzdao svoju nestrpljivost. Kani li Norman Z. Moody sjediti ovdje i recitirati cijeli Ustav, on će ga saslušati. - Tako je gospodin Benson ostavio tablete i baš je izlazio iz zgrade kad je vidio onu limuzinu kako juri prema vani. Naravno, u to vrijeme nije znao da ste to vi. Judd je kimnuo. - Auto je išao postrance, a iz Bensonovog ugla izgledalo je kao da se otklizava. Kad je vidio da su vas kola udarila, počeo je trčati da vidi može li što pomoći. Limuzina je krenula natraške da bi ponovno jurnula na vas. Čovjek je vidio gospodina Bensona i pobjegao odande kao šišmiš iz pakla. Judd je progutao slinu. - Dakle, da gospodina Ben- sana slučajno nije bilo ... - N- da - rekao je blago Moody. - Mogli biste reći da se vi i ja ne bismo sreli. Ti se momci ne igraju. Odlučili su vas srediti. - A što je s napadom u mojoj ordinaciji? Zašto nisu provalili vrata? Moody je na trenutak šutio i razmišljao. - To je zagonetka. Mogli su provaliti i ubiti i vas i onoga tko je bio s vama pa izići a da ih nitko ne vidi. Ali kad su pomislili da niste sami, otišli su. To se ne slaže s ostalim. - Sjedio je grickajući donju usnicu. - Osim ako... - rekao je. - Osim ako ... što? Zamišljen izraz prešao je Moodyjevim licem. - Pitam se... - dahnuo je. - Sto? - Nećemo za sada o tome. Imam idejicu, ali nema baš smisla dok ne otkrijemo razlog. Judd je bespomoćno slegnuo ramenima. - Nikoga ne znam tko bi imao razloga da me ubije.

Moody je na trenutak o tome razmišljao. - Doktore, jeste li možda imali kakvu tajnu koju ste dijelili sa svojim pacijentom i s Carol Roberts? Nešto što ste znali samo vas troje? Judd je odmahnuo glavom. - Jedine tajne koje imam su profesionalne tajne o mojim pacijentima. A ni u jednoj od njihovih povijesti bolesti nema ni jedne stvari koja bi opravdala ubojstvo. Ni jedan od mojih pacijenata nije tajni agent, strani špijun ili odbjegli kažnjenik. To su obični ljudi - domaćice, poslovni ljudi, bankovni službenici - koji imaju probleme s kojima ne mogu izići na kraj. Moody ga je nevino gledao. - A sigurni ste da u toj svojoj grupici ne pružate utočište ubilačkom manijaku? Juddov je glas bio čvrst. - Sasvim sam siguran. Jučer možda nisam bio siguran. Da vam kažem istinu, pomišljao sam na to da patim od paranoje i da me vi udobrovoljavate. Moody mu se nasmiješio. - Ta mi je pomisao pala na pamet - rekao je. - Nakon što ste mi telefonirali tražeći sastanak, malko sam se raspitivao o vama. Telefonirao sam nekolicini svojih vrlo dobrih prijatelja liječnika. Ugled vam je zavidan. Dakle, ono »gospodin Stevenson« bio je tek dio Moodyjeve fasade seoskog blebetavca. - Ako sad odemo u policiju - rekao je Judd - sa svim ovim što znamo, moći ćemo ih barem natjerati da počnu tražiti tko iza toga stoji. Moody ga je pogledao blago iznenađen. - Mislite? Pa mi baš nemamo bogzna što čime bismo mogli početi, zar ne, doktore. Točno. - Ne bih bio obeshrabren - rekao je Moody. - Mislim da stvarno napredujete. Sasvim smo lijepo suzili stvar. U Juddov glas uvuklo se nezadovoljstvo. - Svakako. Mogao je to biti svatko u kontinentalnom dijelu Sjedinjenih Država. Moody je na trenutak nepomično sjedio i zamišljeno piljio u strop. Napokon je odmahnuo glavom. - Obitelji - uzdahnuo je. - Obitelji?

- Doktore, vjerujem vam kad velite da svoje pacijente poznajete iznutra. Ako mi velite da oni tako nešto nisu mogli učiniti, moram se s vama složiti. To je vaša košnica, a vi ste čuvar meda. - Nagnuo se preko kauča. - No recite mi nešto. Kad uzmete pacijenta, da li razgovarate s njegovom obitelji. - Ne. Ponekad obitelj čak nije ni svjesna da se pacijent podvrgao psihoanalizi. Zadovoljan, Moody se zavalio. - Dakle tu smo - rekao je. Judd ga je pogledao. - Mislite da me pokušava ubiti član obitelji nekog mog pacijenta? - Moglo bi biti. - Ne bi imao više motiva nego pacijenti. Vjerojatno manje. Moody se bolno podigao. - Nikad se ne zna, zar ne, doktore. Reći ću vam što bih volio učiniti. Dajte mi popis svih pacijenta koje ste primili u posljednjih četiri ili pet tjedana. Možete li? Judd je oklijevao. - Ne - rekao je konačno. - Povjerljivi odnos pacijent- liječnik? Mislim da je vrijeme da to malko promijenimo. Radi se o vašem životu. - Čini mi se da ste na pogrešnom tragu. Ono što se događa nema nikakve veze s mojim pacijentima ili s njihovim obiteljima. Da u njihovim obiteljima postoji kakvo ludilo, pokazalo bi se to u psihoanalizi. Odmahnuo je glavom. - Žao mi je, gospodine Moody. Moram zaštititi svoje pacijente. - Rekli ste da u vašoj kartoteci nema ništa zanimljivo. - Ništa zanimljivo za nas. - Razmišljao je o nekim podacima iz kartoteke. O Johnu Hansonu kako pobire pomorce u barovima za homiće na Trećoj aveniji. O Teri Washburn kako se ševi s momcima iz orkestra. O četrnaestogodišnjoj Evelyn Warshak, prostitutki iz školske klupe ... - Žao mi je - rekao je. - Ne mogu vam pokazati kartoteku. Moody je slegnuo ramenima. - U redu - rekao je. - u redu. Onda ćete vi morati za mene obaviti dio mog posla. - Što želite da učinim?

- Izvadite vrpce svih onih koje ste u posljednjih mjesec dana imali na kauču. Vrlo pažljivo poslušajte svaku od njih. Samo, ovaj put ne slušajte kao liječnik - slušajte kao detektiv - tražeći u njima svaku, pa i najmanju, neobičnost. - Pa to i onako činim. To mi je posao. - Učinite to ponovno. I neka vam oči budu stalno otvorene. Ne želim vas izgubiti dok ne riješimo ovaj slučaj. - Uzeo je svoj ogrtač i s mukom ga navukao izgledajući pri tome poput slona koji pleše. Za debele se ljude pretpostavlja da su pristojni, pomislio je Judd, ali u to nije uključen gospodin Moody. - Znate Li što je najneobičnije u cijeloj ovoj cirkusijadi? - upitao je zamišljeno Moody. - Sto? - Vi ste već prstom uprli u to ranije kad ste rekli da su bila dva čovjeka. Možda bi jedan mogao imati neodoljivu želju da vas ukoka, ali zašto dvojica? - Ne znam. Moody ga je na trenutak zamišljeno promatrao. - Zaboga! - rekao je napokon. - Što sad? Možda mi je baš sad sinula ideja. Ako imam pravo, moglo bi ih biti više od dvojice koji su naumili da vas ubiju. Judd je s nevjericom zurio u njega. - Hoćete reći da me progoni cijela grupa manijaka? Nema to smisla. Na Moodyjevom licu očitavalo se sve veće uzbuđenje. - Doktore, imam ideju o tome tko bi mogao biti sudac u ovoj igri. - Pogledao je Judda, a oči su mu bile sjajne. - Još ne znam kako, ni zašto - no moglo bi biti da znam tko. - Tko? Moody je odmahnuo glavom. - Poslali biste me u ludnicu da vam kažem. Uvijek velim ako kaniš pucati gubicom, moraš se najprije uvjeriti u to da ti je nabijena. Dopustite mi da malko vježbam gađanje. Ako sam na pravom tragu, reći ću vam. - Nadam se da jeste - rekao je Judd revno.

Moody ga je na trenutak pogledao. - Ne, doktore. Ako vam je imalo stalo do vlastitog života, molite se da sam pogriješio. Moody je otišao. Do ordinacije se odvezao taksijem. Bilo je podne u petak, preostala su samo tri radna dana do Božića, pa su ulice bile pune kupaca koji su okasnili, umotani zbog oštrog vjetra koji je hujao niz rijeku Hudson. Izlozi su bili blagdanski uređeni i osvijetljeni, puni okićenih božićnih drveta i izrezbarenih jaslica. Mir na zemlji. Božić. Pa Elizabeth i njihovo nerođeno dijete. Jednog skorašnjeg dana - ako preživi - morat će stvoriti vlastiti mir, osloboditi se mrtve prošlosti i poći dalje. Znao je da bi s Anne mogao ... Odrješito se zaustavio. Kakvog li je smisla imalo fantaziranje o udatoj ženi koja tek što nije otputovala sa svojim mužem kojeg je voljela? Taksi se zaustavio pred poslovnom zgradom, pa je Judd izišao, nervozno se ogledajući. No što li je mogao tražiti? Pojma nije imao koje će ubilačko oružje biti ili tko će njime rukovati. Kad je dospio do svoje ordinacije, zaključao je vanjska vrata, otišao do oplate za kojom su bile skrivene vrpce i otvorio je. Vrpce su bile složene kronološkim redom po imenima pacijenata. Odabrao je one najsvežije i donio ih do magnetofona. Budući da su svi njegovi dnevni sastanci otkazani, moći će se usredotočiti na to da pokuša naći neki trag koji bi mogao uključiti prijatelje i obitelji njegovih pacijenata. Osjećao je da je Moodyjeva sugestija nategnuta ali ga je previše poštivao da bi je zanemario. Dok je stavljao prvu vrpcu, prisjetio se trenutka kad je poslednji put upotrijebio magnetofon. Ma je li to bilo tek sinoć? Sjećanje ga je ponovno ispunilo oštrim osjećajem more. Netko ga je planirao umoriti ovdje u ovoj sobi, gdje su ubili i Carol. Odjednom se sjetio da uopće nije pomislio na svoje pacijente u bolnici otvorenog tipa, gdje je radio jedno jutro u tjednu. Bilo je to vjerojatno stoga što su se ubojstva odigrala oko ove ordinacije, a ne oko bolnice, pa ipak ... Prišao je odjeljku ormara s oznakom »KLINIKA«, pregledao neke vrpce i napokon izabrao pet-šest. Stavio je prvu od njih na magnetofon. Rose Graham

- ...nesreća, doktore. Nancy puno plače. Uvijek je bila cmizdrava, pa kad je udarim, to je za njeno dobro, shvaćate? - Jeste li ikad pokušali utvrditi zašto Nancy puno plače? - upitao je Juddov glas. - Zato što je razmažena. Njen ju je tatica grozno razmazio, a onda pobjegao i ostavio nas. Nancy je oduvijek mislila da je tatina curica, ali kako ju je Harry zapravo mogao voljeti ako je tako pobjegao?! A vi i Harry niste se nikad vjenčali, zar ne? Pa.. Prirodni zakon, mislim da biste vi to tako nazvali. Mi smo se kanili vjenčati. - Koliko ste dugo živjeli zajedno? - Četiri godine. - Kad ste slomili Nancyjinu ruku, koliko je bilo prošlo vremena od Harryjevog odlaska? - Rekla bih tjedan dana. Nisam je htjela slomiti. Ona jednostavno nije prestajala cmizdriti pa sam zgrabila tu motku za zastore i počela je mlatiti. - Mislite li da je Harry volio Nancy više nego što je volio vas? - Ne, Harry je bio lud za mnom. - A zašto onda mislite da vas je napustio? - Zato što je muškarac. A znate što su svi muškarci? Životinje? Svi vi! Sve bi vas trebalo zaklati kao svinje! - Šmrcanje. Judd je isključio vrpcu i razmišljao o Rosi Graham. Bila je psihotični mizantrop. I gotovo da je u dvije različite zgode zatukla svoje šestogodišnje dijete. No načini ubojstava nisu se uklapali u psihozu Rose Graham. Montirao je slijedeću vrpcu iz bolnice. Alexader Fallon. - Policija kaže da ste nožem napali gospodina Championa, gospodine Fallon. - Učinio sam samo ono što mi je rečeno. - Netko vam je rekao da ubijete gospodina Championa? - On mi je rekao da to učinim. - On?

- Bog? - Zato što je Champion zao čovjek. On je glumac. Vidio sam ga na pozornici. Poljubio je tu ženu. Tu glumicu. Pred cijelim auditorijem. Poljubio ju je i ... Muk. - Nastavite. - Dodirnuo je njenu - njenu cicu. - Je li vas to uzrujalo? - Naravno! Strašno me uzrujalo. Zar ne shvaćate što je to značilo? On ju je fizički poznavao. Kad sam izišao iz kazališta osjećao sam se kao da sam netom izišao iz Sodome i Gomore. Morali su biti kažnjeni. - Zato ste odlučili da ga ubijete. - Ja to nisam odlučio. Bog je odlučio. Samo sam proveo njegove naloge. - Je li Bog često razgovara s vama? - Samo onda kada treba obaviti neki njegov posao. Izabrao me za svoje oruđe zato što sam čist. Znate li što me čini čistim? Znate li što je na svijetu najbolje pročišćenje? Klanje pokvarenih! Alexander Fallon. Trideset pet godina, honorarni pekarski pomoćnik. Bio je poslan u zavod za umobolne na šest mjeseci, a zatim je otpušten. Je li mu Bog mogao reći da uništi Hansona, homoseksualca, i Carol, nekadašnju prostitutku, te Judda, njihovog dobročinitelja? Judd je zaključio da je to nevjerojatno. Fallonovi misaoni procesi odvijali su se u kratkim, bolnim grčevima. Tko god da je planirao umorstva, bio je dobro organiziran. Odslušao je još nekoliko bolničkih vrpci, ali ni jedna od njih nije se usklapala u ono čim je tragao. Ne. Nije to bio ni jedan od bolničkih pacijenata. Još jednom pregledao kartoteku i jedno je ime privuklo njegovu pozornost. Stavio je vrpcu. Skeet Gibson. - Dobro jutro, medikus. Kako vam se sviđa ovaj diiiivan dan koji sam vam skuhao?

Danas se dobro osjećate. - Da sam se imalo bolje osjećao, bili bi me zatvorili. Jeste li sinoć gledali moj show? - Ne. Oprostite nisam mogao. - Bio sam pun pogodak. Jack Gould me nazvao »najdražesnijim komičarem na svijetu«. A tko sam da se sporim s genijem poput Jacka Goulda? Trebali ste čuti tu publiku! Pljeskali su kao ludi! Znate li što to dokazuje? - Dokazuje da znaju čitati oznake »aplauz«.? - Bistri ste vi, vraže. To mi se sviđa Psihijatar sa smislom za humor. Moj posljednji bio je dosadnjak. Imao je veliku bradu, koja me stvarao živcirala. - Zašto? - Bio je dama. Glasan smijeh. - Ovaj put sam te dignuo, stari moj. Ozbiljno, na rode, jedan od razloga što se tako dobro osjećam je u tome što sam upravo obećao milijun dolara - prebrojio ih: čitav milijun - da pomognem djeci u Bijairi. - Nije onda čudo što se dobro osjećate. - Možete misliti. Ta je priča dospjela na naslovne .stranice diljem svijeta. - Je li to važno? - Što znači to »je li to važno«? Koliko je još momaka obećalo toliku lovu? Čovjek mora sam sebi praviti reklamu. Sretan sam što si mogu priuštiti da obećam toliki novac. - Stalno govorite »obećati«. Da li to znači »dati«? - Obećati - dati - u čemu je razlika? Obećaš milijun - daš nekoliko somova - ljube vam dupe ... Jesam li vam rekao da mi je danas godišnjica? - Ne. Čestitam. - Hvala. Petnaest velikih godina. Nikad niste upoznali Sally. To je najslađa ženskica koja je ikad hodala ovim Božjim svijetom. Stvarno sam sretan u svom braku. Znate kakva nevolja mogu biti šogorske guzice? Pa, Sally ima ona svoja dva brata, Bena i Charleyja. Pričao sam vam o njima. Ben je glavni pisac mog TV showa, a Charley mi je producent. Genijalci.

Već sam sedam godina u eteru. I nikad nismo sišli s Nielsenove top- liste. Bio sam pametan da se priženim u tu familiju, ha? Većina se žena udeblja i raskvasi kad jednom dograbi muža. Ali Sally, blagoslovljena bila, vitkija je sada nego onog dana kad smo se vjenčali. Kakva dama! .. Imate li cigaretu? - Evo je. Mislio sam da ste prestali pušiti. - Samo sam si želio dokazati da još uvijek imam onu staru snagu volje, pa sam prestao. Sad pušim zato što želim . .. Jučer sam sklopio nov ugovor s televizijskom mrežom. Stvarno sam ih prešao. Je li moje vrijeme već isteklo? - Ne. Jeste li nemirni, Skeet? - Da vam pravo kažem, dragoviću, ja sam u tako sjajnom stanju da stvarno ne znam zbog čega ovamo još dolazim. - Nema više problema? - Kod mene? Svijet je moja oštriga, a ja sam Diamond Jim Brady. Moram vam to dati. Stvarno ste mi pomogli. Vi ste moj čovjek. S novcem koji zarađujete možda bih mogao otvoriti biznis i objesiti vlastitu pločicu, ha ... To me podsjeća na onu sjajnu priču o momku koji ide psihijatru, ali je toliko nervozan da samo leži na kauču i ništa ne govori. Pri kraju seanse psihijatar reče: »To je pedeset dolara«. Pa, tako se nastavlja pune dvije godine a da bedak ne progovori ni jednu riječ. Napokon momak jednog dana otvori usta pa kaže: »Doktore, mogu li vam postaviti jedno pitanje?« »Svakako«, odgovori doktor. A klipan rekne: »Biste li htjeli ortaka?« Glasan smijeh. - Imate li aspirina ili nečeg drugog? Jasno. Opet jedna od vaših gadnih glavobolja. - Ništa što ne bih mogao suzbiti, stari moj .. Hvala. Ovo će srediti stvar. - Što mislite, zbog čega dolazi do tih glavobolja? - Samo obična napetost show businessa... Danas po podne imamo čitačku probu. - Jeste li zbog toga nervozni? - Ja? K vragu, ne! Pa zbog čega bih ja trebao biti nervozan? Ako su šale loše, nakreveljim se, namignem publici, i ona to proguta. Kako god show bio loš, stari dobri Skeet izlazi iz njega mirisav kao ruža.

- Što mislite, zbog čega svakog tjedna imate glavobolje? - Otkud da ja to, jebi ga, znam? Pa vi ste mi nekakav doktor. Recite vi meni. Ne plaćam vas zato da sjedite na svojoj debeloj guzici i jedan sat mi postavljate glupa pitanja. Isuse Kriste, ako ovakav idiot kao što ste vi ne može izliječiti običnu glavobolju, ne bi ga trebali pustiti da se slobodno šeće i petlja u živote drugih ljudi. Gdje ste dobili svoju liječničku diplomu? Od veterinarske škole? Ne bih vam povjerio ni svoje jebene mačke. Vi ste prokleti šarlatan! Jedini razlog što sam došao k vama bio je u prvom redu taj što me Sally uvalila u ta sranja. Jedino sam je tako mogao skinuti s vrata. Znate li moju definiciju pakla? Biti oženjen ružnim žlundrastim kljusetom petnaest godina. Ako tražite još neke žrtve da ih prevarile, uzmite njena dva idiotska brata Bena i Charleyja. Ben, moj glavni tekstopisac, ne zna kojom stranom olovke se piše, a njegov je brat još blesaviji. Kad bi barem svi pokrepali. Svi me oni progone. Mislite li da mi se vi sviđate? Gnusobo! Vi ste tako prokleto umišljeni dok sjedite ovdje i cijeli svijet gledate s visine. Vi nemate nikakvih problema, zar ne? Znate li zašto? Zato što niste u stvarnosti. Vi ste izvan nje. Samo sjedite cijeli dan na svom debelom dupetu i kradete novac od bolesnika. E, pa ja ću vama pokazati, kučkin sine! Prijavit ću vas AMA- i.. . Jecanje. - Kad bar ne bih morao ići na to prokleto čitanje. Muk. - Pa, neka vam čvrsto stoji. Vidimo se slijedeći tjedan, dragoviću. Judd je isključio magnetofon. Skeet Gibson, najomiljeniji američki komičar, trebao je bit smješten u zavod još prije deset godina. Hobi mu je bio da premlaćuje mlade plavokose plesačice i da se upliće u tučnjave po barovima. Bio je malen čovjek, ali je u početku bio profesionalni boksač, pa je znao kako da udara. Jedan od njegovih najmilijih sportova bio je odlaženje u pederski bar da navodi homoseksualca koji nije ništa posumnjao u muški zahod i da ga ondje mlati do besvijesti. Nekoliko puta pokupila ga je policija, ali su incidenti uvijek zataškani. Naposljetku, on je bio jedan od najomiljenijih američkih komičara. Bio je dovoljno paranoidan da poželi ubiti, a u trenutku bijesa bio je kadar i ubiti. No Judd nije mislio da je Skeet dovoljno hladnokrvan da provede takvu vrst planirane odmazde. A u tome je, Judd je bio siguran, ležao ključ rješenja. Tko god da ga

pokušavao ubiti, činio je to ne u žestini neke strasti, nego metodički i hladnokrvno. Luđak. Koji nije bio lud.

11 Zazvonio je telefon. Bila je to služba koja je obavljala njegove telefonske razgovore. Uspjeli su doći do svih njegovih pacijenata, osim Anne Blake. Judd je zahvalio telefonistici i spustio slušalicu. Dakle, Anna će danas doći. Uznemirio se pri pomisli na to kako je bezrazložno sretan što će je vidjeti. Mora se prisjetiti da ona dolazi samo zato što ju je zamolio da dođe, kao liječnik. Sjedio je i razmišljao o Anne. Koliko mnogo zna o njoj... i koliko malo. Stavio je Anninu vrpcu na magnetofon i slušao je. Bio je to jedan od njenih prvih posjeta. Je li vam udobno, gospođo Blake? - Da hvala. - Opušteni? - Da. - Stišćete šake - Možda sam malko napeta. - Zbog čega? Duga tišina. - Pričajte mi o svom obiteljskom životu. U braku ste šest mjeseci. - Da. - Nastavite. - Udana sam za divnog čovjeka. Živimo u krasnoj kući. - Kakva je to kuća? - Francuska seoska... divno starinsko zdanje. Dug zavojit prilaz vodi do nje. Visoko gore na krovu nalazi se smiješni stari brončani pijetao kojemu nedostaje rep. Mislim da ga je prije mnogo godina napucao neki lovac.

Imamo otprilike pet jutara zemlje, uglavnom pod šumom. Odlazim na duge šetnje. Kao da živim na selu. - Volite li selo? - Jako. - A vaš muž? - Mislim da voli. - Čovjek obično ne kupuje pet jutara zemlje ako to ne voli. - On voli mene. Kupio bi je za mene. Vrlo je širokogrudan. - Da razgovaramo o njemu. Muk. - Je li zgodan? - Anthony je vrlo lijep. Judd je osjetio ubod neshvatljive, neprofesionalne ljubomore. - Da li vam fizički odgovara? - Kao kad bi jezikom dodirivao bolni zub. - Da. Znao je kakva bi bila u krevetu: uzbudljiva, ženskasta i podatna. Kriste, pomislio je, maknimo se s te teme! - Želite li djecu? - O, da. - A vaš muž? - Da, naravno. Duga tišina, s izuzetkom svilenog šuštanja vrpce. Zatim: - Gospođo Blake, došli ste k meni zato što ste rekli da imate jedan očajan problem. Tiče se vašeg muža, zar ne? Muk. - No, pretpostavljam da je tako. Iz onoga što ste mi ranije rekli, vi volite jedno drugo, oboje ste vjerni, oboje želite djecu, živite u krasnoj kući, vaš muž je uspješan, lijep i mazi vas. A u braku ste samo šest mjeseci. Bojim se da je to poput one stare šale: »Što sa mnom nije u redu, doktore?« Opet tišina, izuzev bezličnog šuma vrpce.

Konačno je progovorila: - Teško... teško mi je govoriti o tome. Mislila sam da ću o tome moći razgovarati sa strancem, ali - živo se sjetio kako se preokrenula na kauču da ga pogleda onim svojim velikim zagonetnim očima - to je teže. Znate - govorila je ubrzanije pokušavajući sada prevladati ograde koje su je stišavale - nešto sam načula i možda - možda sam lako mogla stvoriti pogrešan zaključak. - Nešto u vezi s osobnim životom vašeg muža? Neka žena? - Ne. - Njegov posao? - Da... - Mislili ste da je u vezi s nečim lagao? Pokušao da nekoga iskoristi? Tako nešto. Judd je sad bio na sigurnijem tlu. - I to je poremetilo vaše povjerenje u njega. Otkrilo vam je jednu njegovu stranu koju nikad ranije niste vidjeli. - Ne mogu - ne mogu o tome raspravljati. Osjećam se nevjernom prema njemu čak i samim tim što sam ovdje. Molim vas, doktore Stevens, da me danas više ništa ne pitate. I time je seansa završila. Judd je isključio vrpcu. Dakle, Annin je muž povukao lukav poslovni potez. Mogao je varati u pogledu poreza. Ili nekoga natjerati u bankrot. Anne bi se, naravno, uznemirila. Bila je osjetljiva. Njena vjera u muža bila bi poljuljana. Razmišljao je o njenom mužu kao o mogućem osumnjičeniku. Radio je u građevinarstvu. Judd ga nikad nije upoznao, ali ma u kakav poslovni problem bio upleten, u to ni uz najveću maštu, nisu mogli biti upleteni John Hanson, Carol Roberts ili on sam. A što je sa samom Anne? Može li ona biti psihopat? Ubilački manijak? Judd se zavalio u naslonjač i pokušao o njoj razmišljiti objektivno. 0 njoj nije znao ništa osim onoga što mu je bila rekla. Podrijetlo joj je moglo biti izmišljeno, sve je to mogla izmisliti, ali što bi time dobila? Ako je to bila neka promišljena šarada da se sakrije umorstvo, morao je postojati motiv. Sjećanje na njeno lice i glas preplavio je njegov um; znao je da ona nije mogla imati ništa s tim. Životom bi to jamčio. Ironija ove fraze natjerala ga je da se naceri.

Pokrenuo se da uzme vrpce Teri Washburn. Možda je ondje bilo nečega što mu je moglo promaći. Teri je u posljednje vrijeme imala dodatne seanse na vlastiti zahtjev. Je li bila podvrgnuta nekom novom pritisku koji mu još nije povjerila? Zbog njene stalne zaokupljenosti seksom, bilo je teško točno odrediti njen trenutačni napredak. Pa ipak, zašto je odjednom žudno tražila da bude s njim više vremena? Judd je nasumce uzeo jednu od njenih vrpci i stavio je na magnetofon. - Razgovarajmo o vašim brakovima. Teri. Pet puta ste se udavali? - Šest puta, no tko to broji? - Jeste li bili vjerni svojim muževima? Smijeh. - Zezate me. Nema toga muškarca na svijetu koji me može zadovoljiti. To je stvar tijela. - Što vam znači »stvar tijela«? - Znači da sam tako građena. Imam vruću rupu i ona se cijelo vrijeme mora začepljavati. - Vjerujete u to? - Da se mora stalno začepljivati? - Da ste različiti u fizičkom smislu, od bilo koje druge žene. - Svakako! Liječnik kompanije mi je to rekao. Stvar žlijezde. - Stanka. - Bio je slab jebač. - Vidio sam sve vaše papire, nalaze. Fiziološki, vaše je tijelo u svakom pogledu normalno. - Jebi nalaze, Charlie. Što ne ustanovite sami? - Jeste li kada bili zaljubljeni, Teri? - Mogla bih se zaljubiti u vas. Muk. - Da se samo vidite. Ne mogu si pomoći. Rekla sam vam. Tako sam građena, uvijek sam gladna. - Vjerujem vam. Ali nije gladno vaše tijelo. Gladni su vaši osjećaji.