Vratio je telefon na pisaći stol u uredu dežurne službe, a duboko u sebi osjećao je mučninu. Tijekom godina privikao se na to da ima posla s ubojicama, silovateljima, nastranim osobama svake vrste, pa se nekako, s vremenom, stvorila zaštitna ljuštura, koja mu je dopuštala da i dalje vjeruje u temeljno dostojanstvo čovjeka i njegovu čovječnost. No policajac- nitkov bio je nešto sasvim drugo. Policajac- nitkov je pokvarenost koja se ticala svakoga u službi, koja je narušavala sve za što su se pošteni cajkani borili i umirali. Ured dežurne službe tutnjao je od koraka brojnih nogu i žamora glasova, ali on ništa od toga nije čuo. Dva uniformirana pozornika prošla su kroz prostoriju vodeći pijanog diva u lisičinama. Jedan je službenik imao »šljivu« na oku, a drugi je rupčićem pritiskao raskrvavljeni nos. Rukav uniforme napola mu je bio oderan. Pozornik će sam morati platiti štetu. Ovi su ljudi bili spremni žrtvovati svoje živote svakog dana i svake noći u godini. Ali to nije za naslovne stranice. Pokvareni cajkan je za naslovne stranice. Jedan pokvaren cajkan sve ih je ukaljao. I to baš njegov kolega. Umorno se digao i niz trošni hodnik pošao do kapetanovog ureda. Kucnuo je jednom pa ušao. Za oštećenim stolom, kozičavim od ugašenih opušaka tijekom godina, sjedio je kapetan Bertelli. U sobi su bila i dva agenta iz FBI- a. Kad su se vrata otvorila, kapetan Bertelli je podigao pogled. - Pa? Detektiv je kimnuo. - Poklapa se. Čuvar stvari je rekao da je došao i iz ormara s dokaznim materijalom posudio prošle srijede po podne ključ Carol Roberts i vratio ga u srijedu kasno navečer. Zato je test s parafinom i bio negativan: on je u ordinaciju doktora Stevensa upao posluživši se originalnim ključem. Čuvaru to uopće nije bilo sumnjivo jer je znao da je on radio na tom slučaju. - Znate li gdje je sada? - upitao je mlađi FBI- ovac. - Ne. Odredili smo mu pratnju, ali ga je čovjek izgubio. Mogao bi biti bilo gdje. - Bit će da lovi doktora Stevensa - rekao je drugi agent iz FBI- a. Kapetan Bertelli se okrenuo ljudima iz FBI- a. - Kakvi su izgledi doktora Stevensa da ostane živ? Čovjek je odmahnuo glavom. - Ako ga nađu prije nas, nikakvi.
Kapetan Bertelli je kimnuo. - Moramo ga naći prvi. - Glas mu je postao grub. - A želim da dovedete i Angelija. Nije me briga kako ćete ga se domoći.- Okrenuo se detektivu. - Samo ga se domognite, McGreavy. Policijski je radio počeo emitirati odsječnu poruku: - Šifra deset... šifra deset... svim kolima ... na pet... Angeli je isključio radio. - Zna li tko da sam vas pokupio? - upitao je. - Nitko - uvjerio ga je Judd. - Ni s kim niste raspravljali o La cosa nostra? - Samo s vama. Angeli je zadovoljno kimnuo. Prešli su most Georgea Washingtona i vozili se u New Jersey. Ali sve se promijenilo. Prije je on bio pun straha. Sada, kad je uz njega bio Angeli, nije se više osjećao progonjenim. On je bio lovac. A ta ga je pomisao ispunila dubokim zadovoljstvom. Po savjetu Angelija, ostavio je unajmljeni automobil na Manhattanu, pa se vozio u Angelijevim neoznačenim policijskim kolima. Angeli je pošao na sjever na Palisades Interstate Parkway. i izišao u Orangeburgu. Približavali su se Old Trappanu. - Oštroumno je od vas što ste prozreli što se zbiva, doktore - rekao je Angeli. Judd je odmahnuo glavom. - Trebao sam to naslutiti čim sam saznao da je umiješano više ljudi. Morala je to biti organizacija koja se služi profesionalnim ubojicama. Mislim da je Moody bio na tragu istine kad je vidio bombu u mojem automobilu. Oni su imali pristup do oružja svake vrsti. I Anne. Ona je bila dio operacije, ona ga je preparirala da bi ga mogli ubiti. A ipak - nije je mogao mrziti. Bez obzira na to što je učinila, nikako je nije mogao mrziti. Angeli je skrenuo s glavne ceste. Spretno je vozio kola sporednom cestom koja je vodila kroz šumovito područje. - Zna li vaš prijatelj da dolazimo? - upitao je Judd. - Telefonirao sam mu. Očekuje vas.
Naglo se ukazao odvojak, i Angeli je okrenuo na nj. Vozio je otprilike kilometar i pol, a onda se zaustavio pred jednim vratima. Judd je iznad ulaza primijetio malu televizijsku kameru. Čuo se škljocaj, vrata su se široko otvorila, a onda se opet za njima čvrsto zatvorila. Počeli su se voziti dugim, zavojitim prilazom. Kroz drveće ispred njih Judd je na trenutak ugledao širok krov neke goleme kuće. Visoko na vrhu, blješteći na suncu, stajao je brončani pijetao. Nedostajao mu je rep.
21 U zvučno izoliranom, neonski rasvijetljenom komunikacijskom centru policijske glavne uprave desetak policijskih službenika u košuljama radilo je na divovskoj telefonskoj centrali. Sa svake strane ploče sjedilo je šest telefonista. U sredini ploče nalazila se pneumatska cijev. Kako bi pozivi stizali, telefonisti su pisali poruke, stavljali ih u cijev i slali na kat dispečeru da ih odmah prenese nekoj policijskoj ispostavi ili patrolnim kolima. Telefonski pozivi nikad nisu prestajali. Navirali su danju i noću, poput rijeke tragedije koja prodire od građana velike metropole. Muškarci i žene koji su bili prestrašeni... sami... očajni... pijani... povrijeđeni... na rubu samoubojstva... Prizor kao u Hogartha, oslikan živim, tjeskobnim rječima umjesto bojama. Ovog ponedjeljka poslije podne u zraku se osjećala dodatna napetost. Svaki je telefonist obavljao svoj posao s punom koncentracijom, a ipak je svaki od njih bio svjestan brojnih detektiva i agenata FBI- a koji su neprekidno ulazili i izlazili iz sobe primajući i dajući naredbe, radeći djelotvorno i mimo na postavljanju opsežne elektroničke mreže za doktora Judda Stevensa i detektiva Franka Angelija. Sve je bilo ubrzano, neobično odsječno, kao da radnjom upravlja neki odbojni, živčani lutkar. Kapetan Bertelli je baš razgovarao s Allenom Sullivanom, članom gradonačelnikovog odbora za kriminal, kad je u prostoriju ušao McGreavy. McGreavy je još od ranije poznavao Sullivana. Sullivan je bio oštar i pošten. Bertelli je prekinuo razgovor i okrenuo se prema detektivu, a lice mu je bilo sam upitnik. - Stvar hoda - rekao je McGreavy. - Pronašli smo jednog očevica, noćnog čuvara koji radi u zgradi nasuprot ordinacije doktora Stevensa. U srijedu, noću, kad je netko provalio u ordinaciju doktora Stevensa, noćni je
čuvar baš dolazio na dužnost. Vidio je dvojicu kako ulaze u zgradu. Ulična su vrata bila zaključana, pa su ih otvorili ključem. Pretpostavio je da tu rade. - Jeste li dobili identifikaciju? - Identificirao je Angelijevu sliku. - U srijedu, noću, Angeli je trebao biti kod kuće, u krevetu zbog gripe. - Točno. - Što je s drugim čovjekom? - Noćni čuvar ga nije dobro vidio. Jedan se telefonist ukopčao u jedno od bezbrojnih crvenih svjetala koja su žmirkala na razvodnoj ploči pa se okrenuo kapetanu Bertelliju. - Za vas, kapetane. Patrola iz New Jerseyja. Bertelli je zgrabio produžni telefon. - Kapetan Bertelli. - Slušao je jedan časak. - Sigurni ste?... Dobro! Hoćete li uzeti svaku jedinicu koju tamo imate? Postavite zapreke na cesti. Hoću da to područje pokri- jete kao pokrivačem. Budite u stalnom kontaktu... Hvala. - Spustio je slušalicu i okrenuo se onoj dvojici. - čini se da smo imali sreće. Neki žutokljunac iz patrole u New Jerseyju uočio je Angelijev automobil na sporednoj cesti blizu Orangeburga. Patrole sada pročešljavaju to područje. - Doktor Stevens? - Bio je u autu s Angelijem. Živ. Ne brinite. Pronaći će ih. McGreavy je izvadio dvije cigare. Ponudio je jednu Sullivanu, koji ju je odbio, dao drugu Bertelliju, a jednu sebi turnuo među zube. - Jedno nam ide u prilog. Čini se da doktora Stevensa štite nadnaravne sile. - Kresnuo je šibicom i zapalio obje cigare. - Upravo sam razgovarao s jednim njegovim prijateljem - doktorom Peterom Hadleyjem. Doktor Hadley mi je rekao da je prije nekoliko dana došao po Stevensa u njegovu ordinaciju i da je ondje zatekao Angelija s pištoljem u ruci. Angeli je ispričao neku nevjerojatnu bajku o tome da očekuje provalnika. Rekao bih da je doktor Hadley svojim dolaskom spasio Stevensov život. - Kako ste prvi put nadošli na Angelija? - upitao je Sullivan. - Počelo je s nekoliko anonimnih prijava da on ucjenjuje neke trgovce - rekao je McGreavy. - Kad sam otišao da to istražim, žrtve nisu htjele
razgovarati. Bili su uplašeni, ali nisam mogao proniknuti zbog čega. Angeliju nisam ništa rekao. Samo sam počeo pomno paziti na njega. Kad se dogodilo Hansonovo umorstvo, došao je Angeli i pitao da li bi i on mogao sa mnom raditi na tom slučaju. Srao je nešto o tome koliko mi se divi i kako je oduvijek želio biti moj suradnik. Znao sam da tu mora postojati neki njegov osobni interes, pa sam, s privolom kapetana Bertellija, ušao u tu igru. Nikakvo Čudo što je želio raditi na tom slučaju. Do dupeta je bio u njemu! U to vrijeme nisam bio siguran u to je li doktor Stevens umiješan u umorstva Hansona i Carol Roberts, ali sam ga odlučio iskoristiti kao pomoć u raskrinkavanju Angelija. Razvio sam lažnu optužbu protiv Stevensa i kazao Angeliju da ću liječniku prišiti ta umorstva. Pretpostavio sam da će se Angeli, ako pomisli da ima slobodne ruke, opustiti i postati nepromišljen. - Je li to uspjelo? - Ne. Angeli me vraški iznenadio time što se stalno borio da Stevens ne dospije u zatvor. Sullivan ga je zbunjeno pogledao: - Ali zašto? - Zato što ga je pokušavao ucmekati, a ne bi mogao do njega kad bi Stevens bio u zatvoru. - Kad ga je McGreavy pritisnuo uza zid - rekao je kapetan Bertelli - Angeli je došao k mesni dajući mi do znanja da McGreavy nastoji srediti doktora Stevensa. - Tada smo bili sigurni da smo na pravom tragu - rekao je McGreavy. - Stevens je uzeo privatnog detektiva koji se zvao Norman Moody. Provjerio sam Moodyja i utvrdio da se on već prije sukobio s Angelijem kad je Angeli uhapsio jednog njegovog klijenta zbog droge. Moody je rekao da su njegovom klijentu to namjestili. Znajući to što sada znam, rekao bih da je Moody govorio istinu. - Moody je, dakle, od samog početka sretno naletio na rješenje. - Nije tu bilo samo sreće. Moody je bio bistar. Znao je da je u to vjerojatno upleten Angeli. Kad je u automobilu doktora Stevensa pronašao bombu, predao ju je FBI- u i zatražio da oni to ispitaju. - Bojao se da će Angeli, dopadne li mu bomba u ruke, naći načina da je se otarasi?
- Nagađam tako. No netko je pogriješio, pa je kopija izvještaja poslana Angeliju. Tada je saznao da mu je Moody za petama. Prvi put nam se sreća stvarno osmjehnula kad je Moody izišao s imenom »Don Vinton«. - Izraz Cosa nostre za »velikog čovjeka«. - Nda. Zbog nekog razloga, netko iz La cosa nostre odlučio je srediti doktora Stevensa. - Kako ste povezali Angeli ja s organizacijom Cosa nostra? - Vratio sam se onim trgovcima koje je Angeli muzao. Kad sam spomenuo Cosa nostru, prestravili su se. Angeli je radio za jednu od obitelji iz Cosa nostre, ali je bio lakom, pa je uz to malko ucjenjivao i za svoj račun. - Zašto bi Cosa nostra željela ubiti doktora Stevensa? - upitao je Sullivan. - Ne znam. Radimo na nekoliko pristupa. - Umorno je uzdahnuo. - Dva puta smo imali gadnu nesreću. Angeli se otarasio ljudi koje smo mu prikopčali da ga prate, a doktor Stevens je utekao iz bolnice prije nego što sam ga mogao upozoriti na Aiigelija i pružiti mu zaštitu. Na telefonskoj razvodnoj ploči je bljesnulo. Telefonist je preuzeo poziv i poslušao jedan trenutak. - Kapetan Bertelli. Bertelli je dohvatio produžnu slušalicu. - Kapetan Bertelli. - Slušao je ništa ne govoreći, a onda je polako spustio slušalicu na njeno mjesto i okrenuo se McGreavyju. - Izgubili su ih.
22 Anthony DeMarco je imao manu. Judd je mogao osjetiti preko sobe goruću snagu njegove ličnosti, koja je nadolazila u valovima što su udarali poput neke opipljive sile. Kad je Anne rekla da joj je muž lijep, nije pretjerala. DeMarco je imao klasično rimsko lice, savršeno oblikovanog profila, poput ugljena crne oči i privlačne sjedine u tamnoj kosi. Bio je četrdesetih godina, visok i atletski građen, a kretao se nemirnom životinjskom lakoćom. Glas mu je bio dubok i privlačan. - Jeste li za piće, doktore? Opčinjen čovjekom koji je bio pred njim, Judd je odmahnuo glavom. Svatko bi se zakleo da je DeMarco potpuno normalan, šarmantan muškarac, savršen domaćin koji pozdravlja svojeg uvaženog gosta. U raskošno dotjeranoj biblioteci bila su petorica: Judd, DeMarco, detektiv Angeli i dva muškarca koja su pokušala ubiti Judda u njegovoj stambenoj zgradi - Rocky i Nick Vaccaro. Napravili su krug oko Judda. Gledao je lica svojih neprijatelja i u tome je bilo nekog mračnog zadovoljstva. Napokon je znao protiv koga se bori. Ako je ono »bori« prava riječ. Upao je u Angelijevu klopku. Još gore. Telefonirao je Angeliju i pozvao ga da dođe i da ga povede! Angeliju, Judi, koji ga je doveo ovamo u klaonicu. DeMarco ga je s velikim zanimanjem proučavao, a crne su ga oči ispitivale. - Mnogo sam čuo o vama - rekao je. Judd nije rekao ništa. - Oprostite mi što sam vas ovamo morao privesti na ovaj način, ali potrebno je da vam postavim nekoliko pitanja. - Nasmiješio se kao da se opravdava isijavajući toplinu. Judd je znao što slijedi i misli su mu pohitale unaprijed.
Doktore Stevens, o čemu ste razgovarali vi i moja žena? Judd je svom glasu pridodao iznenađenje. - Vaša žena? Ja vašu ženu ne poznajem. DeMarco je prijekorno odmahnuo glavom. - U posljednja tri tjedna ona svakog tjedna dva puta posjećuje vašu ordinaciju. Judd se zamišljeno namrštio. - Nemam nijednog pacijenta po imenu DeMarco ... DeMarco je s razumijevanjem kimnuo: - Možda se poslužila drugim imenom. Možda svojim djevojačkim. Blake - Anne Blake. Judd je pažljivo pokazao iznenađenje. - Anne Blake? Dva brata Vaccaro su se primakla. - Ne - rekao je oštro DeMarco. Okrenuo se Juddu. Nestalo je njegove prijaznosti. - Doktore, pokušavate li se vi to sa mnom igrati, učinit ću vam takve stvari koje ne biste vjerovali. Judd mu je pogledao u oči i povjerovao. Znao je da mu život visi o niti. Prisilio se da mu glas zvuči ozlojeđeno: - Možete učiniti što hoćete. Do ovog trenutka pojma nisam imao da je Anne Blake vaša žena. - Može biti istina - rekao je Angeli. - On... DeMarco se nije osvrnuo na Angelija. - 0 čemu ste vi i moja žena razgovarali tri tjedna? Stigli su do trenutka istine. Od časa kad je Judd spazio brončanog kokota na krovu, i posljednji dio zagonetke bio je odgonetnut. Anne ga nije spremala za ubojstvo. Bila je žrtva, kao i on. Udala se za Anthonyja De Marca, uspješnog vlasnika velikog građevinskog poduzeća, a da nije imala pojma tko je on zapravo. Zatim se moralo dogoditi nešto što ju je navelo na to da posumnja da njen muž nije ono što se čini da jest, da je umiješan u nešto mračno i strašno. Nemajući nikoga s kime bi porazgovarala, obratila se za pomoć psihoanalitičaru, stranom čovjeku, kojem se mogla povjeriti. Ali u Juddovoj ordinaciji, njezina temeljna privrženost mužu onemogućila joj je da razgovara o svojim strahovanjima. Ni o čemu nismo osobito mnogo razgovarali - rekao je Judd staloženo. - Vaša mi žena nije htjela reći što je muči.
Crne DeMarcove oči bile su uprte u njega, ispitivale ga, procjenjivale. - Morat ćete izići sa nečim uvjerljivijim od ovoga. Kako li se DeMarco morao prestraviti kad je doznao da njegova žena - žena jednog od šefova Cosa nostre - odlazi nekom psihoanalitičaru! Nikakvo čudo što je DeMarco ubijao nastojeći se domoći Annina fascikla. - Rekla mi je samo - kazao je Judd - da je zbog nečega nesretna, ali o tome nije mogla raspravljati. - To je trajalo deset sekundi - rekao je De Marco. - Imam podatke o svakoj minuti koju je provela u vašoj ordinaciji. O čemu je govorila u preostalom dijelu ta tri tjedna? Mora da vam je rekla tko sam. - Rekla je da ste vlasnik građevinskog poduzeća. DeMarco ga je hladno odmjeravao. Judd je mogao osjetiti kako mu se na čelu stvaraju kapljice znoja. - Čitao sam dosta o psihoanalizi, doktore. Pacijent priča o svemu što mu je na pameti. - To je dio terapije - rekao je Judd trijezno. - Zato i nisam ništa postigao s gospođom Blake - s gospođom DeMarco. Odlučio sam je otpustiti kao pacijenta. - Ali niste. - Nisam morao. Kad je došla u petak, rekla mi je da odlazi u Evropu. - Anne se predomislila. Ne želi sa mnom ići u Evropu. Znate li zašto? Judd ga je pogledao, istinski zbunjen. - Ne. - Zbog vas, doktore. Juddovo je srce malko poskočilo. Pazio je da mu se u glas ne uvuku osjećaji. - Ne razumijem. Razumijete vi dobro. Anne i ja smo sinoć dugo razgovarali. Misli da je pogriješila s obzirom na naš brak. Više nije sa mnom sretna jer misli da se zaljubila u vas. - Kad je DeMarco govorio, bio je to gotovo hipnotički šapat. - Želim da mi kažete sve što se dogodilo kad ste vas dvoje bili sami u vašoj ordinaciji, a ona ležala na vašem kauču. Čeličnom voljom Judd se odupro pomiješanim osjećajima koji su njime ovladali. Dakle, bilo joj je stalo do njega? No kakve li koristi od toga i za
jedno od njih dvoje? DeMarco ga je promatrao iščekujući odgovor. - Ništa se nije dogodilo. Ako ste čitali o psihoanalizi, znat ćete da svaka pacijentica prolazi kroz emocionalno prenošenje. U stanovitom razdoblju sve one misle da su zaljubljene u svojeg lječnika. To je samo prolazna faza. DeMarco ga je napeto promatrao ponirući crnim očima u Juddove oči. - Kako ste znali da me posjećuje? - upitao je Judd kao nehajno. DeMarco je na trenutak pogledao Judda, a onda otišao do velikog pisaćeg stola i uzeo poput britve oštar nož za otvaranje pisama u obliku bodeža. - Jedan od mojih ljudi vidio ju je kako ulazi u vašu zgradu. Tamo ima mnogo specijalista za novorođenčad, pa su pomislili da mi Anne možda taji malo iznenađenje. Slijedili su je gore sve do vaše ordinacije. - Okrenuo se Juddu. - Naravno, bilo je to iznenađenje. Ustanovili su da odlazi psihijatru. Žena Anthonyja DeMarca izdaje moje privatne poslove doktoru za šašavce. - Rekao sam vam da nije... DeMarcov je glas bio blag. - Commissione je održala sastanak. Izglasali su da je ubijem, onako kao što ubijamo svakog izdajnika. - Sada je koračao podsjećajući Judda na opasnu životinju u kavezu. - Ali ne mogu oni meni davati naredbe kao nekom seljaku, vojniku. Ja sam Anthony DeMarco, kapo. Obećao sam im da ću, ako je išta pripovijedala o našem poslu, ubiti čovjeka s kojim je razgovarala. Ovim dvjema rukama. - Podigao je šake, a u jednoj od njih bio je poput britve oštar bodež. - To ste vi, doktore. Dok je govorio, DeMarco je hodao oko njega i svaki put kad bi mu došao iza leđa, Judd se nesvjesno napeo. - Griješite ako mislite da... - počeo je Judd. - Ne. Znate li tko je pogriješio? Anne. - Odmjerio je Judda odozgo do dolje. Iskreno se zabezeknuo. - Kako je mogla i pomisliti da ste bolji muškarac od mene? Braća Vaccaro su se prigušeno smijuljila. - Vi ste nula. Kilavac koji svakog dana odlazi u ordinaciju i zarađuje - koliko? Trideset somova godišnje? Pedeset? Sto? Ja za jedan tjedan zaradim više od toga. - Sada je DeMarcova maska brže klizila nestajući pod pritiskom njegovih emocija. Počinjao je govoriti u kratkim, uzbuđenim
rafalima, a patina ružnoće kvarila je njegove lijepe crte. Anne ga je vidjela samo iza fasade. Judd je gledao golo lice ubilačkog manijaka. - Vi ste se ševili s onom malom putanom. - Nismo se ševili - rekao je Judd. DeMarco ga je promatrao, a oči su mu plamtile. - Ona vam ne znači ništa? - Rekao sam vam. Ona je samo pacijentica. - U redu - rekao je naposljetku DeMarco. - Recite joj vi. - Da joj reknem - što? - Da vam nimalo nije stalo do nje. Poslat ću je ovamo dolje. Želim da s njom razgovarate nasamo. Juddu se ubrzalo bilo. Bit će u prilici da spasi sebe i Anne. DeMarco je pljesnuo rukom i ljudi su izišli n hodnik. Okrenuo se Juddu. Njegove crne oči bile su napola zastrte. Blago se nasmiješio, a maska je opet bila na svom mjestu. - Sve dok ništa ne zna, Anne će živjeti. Vi ćete je uvjeriti u to da treba otići sa mnom u Evropu. Judd je osjetio kako su mu se usta naglo osušila. U DeMarcovim je očima bilo nekog pobjedničkog svjetlucanja. Judd je znao zašto. Potcijenio je protivnika. Zlosretno. DeMarco nije bio šahist, ali je ipak bio dovoljno pametan da zna kako drži pješaka bez kojega je Judd nemoćan. Anne. Kakav god potez Judd povukao, bila je u opasnosti. Ako je pošalje s DeMarcom u Evropu, bio je siguran da će joj život biti u velikoj opasnosti. Nije vjerovao da će je DeMarco pustiti da živi. La cosa nostra ne bi to dopustila. U Evropi će DeMarco udesiti neki nesretan slučaj. Ali ako joj Judd rekne da ne ide, ako ona otkrije što se s njim zbiva, pokušat će se umiješati, a to će za nju značiti trenutačnu smrt. Nije bilo izlaza: tek izbor između dviju klopki. S prozora svoje spavaće sobe na drugom katu Anne je promatrala Juddov i Angelijev dolazak. U jednom radosnom trenu povjerovala je da Judd dolazi da je odvede, da je spasi iz strašnog položaja u kojem se nalazila. Ali onda je vidjela da Angeli vadi pištolj kako bi primorao Judda da uđe u kuću.
Posljednjih četrdeset i osam sati znala je istinu o svom mužu. Prije toga bila je to tek nejasna, treperava sumnja, tako nevjerojatna da ju je pokušavala odgurnuti. Počelo je to prije nekoliko mjeseci kad je otišla na neku predstavu na Manhattan i vratila se kući neočekivano rano zato što se zvijezda večeri napila i zastor se spustio usred drugog čina. Anthony joj je bio rekao da će kod kuće imati poslovni sastanak, ali da će sve biti gotovo prije nego što se vrati. Kad je stigla, sastanak je još trajao. I prije nego što je njen iznenađeni muž uspio zatvoriti vrata knjižnice, čula je kako netko gnjevno viče: »Ja sam za to da noćas napadnemo tvornicu i da jednom zauvijek svršimo s gadovima!« Ta rečenica, surov izgled neznanaca u sobi i Anthonyjevo uzbuđenje kad ju je ugledao - sve je to uzdrmalo Anne. Pustila je da je svojim rječitim objašnjenjima uvjeri jer je očajnički željela da bude uvjerena. U šest mjeseci njihovog braka bio je nježan, pažljiv muž. Vidjela je povremene ispade žestoke ćudi, ali se uvijek brzo uspijevao obuzdati. Nekoliko tjedana nakon kazališnog incidenta podigla je telefonsku slušalicu i slučajno čula Anthonyjev glas s drugog aparata. »Noćas preuzimamopošiljku iz Toronta. Vi ćete se morati pobrinuti da netko sredi stražara. On nije naš«. Uzrujana spustila je slušalicu. »Preuzeti pošiljku« ... »srediti stražara« ... Zvučalo je zlokobno, ali mogli su to biti nevini poslovni izrazi. Oprezno, onako usput, pokušala je pitati Anthonyja o njegovim poslovnim aktivnostima. Kao da se podigao čelični zid. Našla se pred ljutim strancem koji joj je rekao da se brine o svom domu i ne miješa u njegove poslove. Žestoko su se posvadili, a slijedeće večeri poklonio joj je strahovito skupu ogrlicu i nježno joj se ispričao. Mjesec dana kasnije zbio se treći incident. U četiri sata ujutro Anne su probudila vrata koja su zalupila. Zagrnula je kućnu haljinu i spustila se u prizemlje da vidi što se dogodilo. Čula je kako iz knjižnice dopiru glasovi, svađa. Pošla je prema vratima, ali se zaustavila kad je u sobi spazila Anthonyja kako razgovara s pet- šest nepoznatih ljudi. Bojeći se da bi se naljutio ako ona upadne, mirno se popela na kat i vratila u krevet. Ujutro, za doručkom, upitala ga je kako je spavao. »Sjajno. Zaspao sam u deset i nijednom nisam otvorio oka.« A Anne je znala da joj je potrebna pomoć. Nije znala kakva, ni koliko je to ozbiljno. Znala je samo da joj je muž lagao zbog razloga koje nije mogla
dokučiti. U kakve je on to poslove mogao biti umješan. U poslove koji su se obavljali usred noći, s ljudima koji su izgledali kao gangsteri? Bojala se da opet načne tu temu s Anthonyjem. U njoj je počeo rasti strah. Nikog nije bilo s kim bi mogla razgovarati. Nekoliko mjeseci kasnije, na banketu u njihovom country dubu, netko je spomenuo psihoanalitičara Judda Stevensa i pripovijedao kako je sjajan. »To je psihoanalitičar nad psihoanalitičarima, ako shvaćate što želim reći. Strahovito je privlačan, ali ništa od toga - on je od onih odanih.« Anne je pažljivo pribilježila njegovo ime i slijedećeg tjedna otišla k njemu. Prvi sastanak s Juddom iz temelja je potresao njen život. Osjetila se uvučena u emocionalni vrtlog. U svojoj smućenosti jedva da je bila kadra razgovarati s njim, a otišla je od njega osjećajući se poput školarke, obećavajući samoj sebi da se više neće vratiti. Ali vratila se kako bi samoj sebi dokazala da je ono Što se zbilo bila slučajnost. Pri drugom susretu njena je reakcija bila još snažnija. Oduvijek se ponosila svojom razboritošću i realističnošću, a sada se ponašala kao sedamnaestogodišnja djevojka koja se prvi put zaljubila. Otkrila je da nije kadra o svojem mužu raspravljati s Juddom, pa su razgovarali o drugim stvarima, a nakon svake seanse Anne je otkrivala da je još više zaljubljena u ovog srdačnog, senzibilnog neznanca. Znala je da je to beznadno jer se nikad neće razvesti od Anthonyja. Osjetila je da u njoj mora postojati neka strašna mana koja joj dopušta da se uda za jednog čovjeka a da se šest mjeseci kasnije zaljubi u drugoga. Zaključila je da će biti najbolje da Judda više nikad ne vidi. A onda se počeo događati niz neobičnih stvari. Ubijena je Carol Roberts, a Judda je oborio neki nesavjesni vozač. Čitala je u novinama da je Judd bio prisutan kad je pronađeno Moodyjevo tijelo u skladištu Five Star. Ime tog skladišta vidjela je i ranije. U zaglavlju jedne fakture na Anthonyjevom stolu. I u njenoj se glavi počela oblikovati grozna sumnja. Činilo se nevjerojatnim da bi Anthony mogao biti upleten u bilo koju od grozota koje su se zbivale, a ipak... Osjećala se kao da nema nikakva izlaza. O svojim strahovima nije mogla razgovarati s Juddom, a bojala se da o
njima raspravlja s Anthonyjem. Samoj sebi je rekla da su njene sumnje bez osnove; Anthony nije čak ni znao da postoji Judd. A onda, prije četrdeset osam sati, u njenu spavaću sobu ušao je Anthony i počeo je ispitivati o posjetama Juddu. Prva njena reakcija bila je ljutnja zbog toga što ju je uhodio, ali je to brzo ustuknulo pred svim bojaznima koje su je mučile. Dok je gledala u njegovo iskrivljeno, razbješnjeno lice, znala je da je njen muž sposoban za sve. Čak i za umorstvo. Za vrijeme ispitivanja napravila je strašnu pogrešku. Dala mu je do znanja Što osjeća prema Juddu. Anthonyjeve su oči potpuno potamnjele i potresao je glavom kao da odbija fizički udarac. Tek kad je opet ostala sama, postalo joj je jasno u kolikoj je opasnosti Judd i da ga ne može ostaviti. Rekla je Anthonyju da neće s njim otići u Evropu. A sada je Judd bio ovdje, u ovoj kući. Bio je zbog nje u životnoj opasnosti. Vrata spavaće sobe su se otvorila i Anthony je ušao. Stajao je i trenutak je promatrao. - Imaš posjetioca - rekao je. Ušla je u knjižnicu odjevena u žutu suknju i bluzu, a kosa joj je slobodno padala na ramena. Lice joj je bilo iscrpljeno i blijedo, ali je ipak ostavljala dojam neke mirne sabranosti. U prostoriji je bio Judd, sam. - Dobar dan, doktore Stevens. Anthony mi je rekao da ste ovdje. Judd se osjećao kao da glume u zaradi u korist neke nevidljive, smrtonosne publike. Intuitivno je znao da je Anne svjesna situacije i stavljao se u njene ruke čekajući da prihvati bilo koju kartu koju izigra. A učiniti nije mogao ništa, osim da je pokuša još malo održati na životu. Da Anne odbije otputovati u Evropu, DeMarco bi je sigurno ovdje ubio. Oklijevao je birajući pažljivo riječi. Svaka je riječ mogla biti jednako opasna kao i bomba koju su mu podmetnuli u automobil. - Gospođo DeMarco, vaš se muž uzrujao što ste promijenili mišljenje i što nećete ići s njime u Evropu. Anne je pričekala slušajući, odmjeravajući.
- A i ja. Mislim da biste trebali ići - rekao je Judd podižući glas. Anne je proučavala njegovo lice čitajući mu iz očiju. - Što ako odbijem? Što ako jednostavno odem? Judda je obuzela panika. - Ne smijete to učiniti. - Nikad živa ne bi izišla iz ove kuće. - Gospođo DeMarco - nastavio je oprezno - vaš je muž pogrešno uvjeren da ste zaljubljeni u mene. Otvorila je usta da progovori, a on je žurno nastavio: - Objasnio sam mu da je to normalan dio psihoanalize - emocionalni prijenos kroz koji prolaze svi pacijenti. Pokupila je njegovu kartu. - Znam. Bojim se da je s moje strane bilo ludo što sam uopće išla k vama. Trebala sam sama pokušati riješiti svoj problem. - Njen mu je pogled rekao kako doista tako misli, koliko žali zbog opasnosti u koju ga je uvalila. - Razmišljala sam o tome. Možda bi mi odmor u Evropi koristio. Brzo je odahnuo od olakšanja. Shvatila je. No nije mogao da je upozori na stvarnu opasnost u kojoj se nalazila. Ili je znala? A ako je i znala, je li išta mogla poduzeti? Pogledao je pokraj Anne, kroz prozor biblioteke koji je uokviravao visoka stabla što su obrubljivala šumu. Bila mu je rekla da je onamo odlazila na duge šetnje. Možda je znala put koji je vodio odavde. Kad bi se mogli domoći šume ... Snizio je glas i brzo izgovorio - Anne... - Jeste li završili ćaskanje? Judd se hitro okrenuo. U sobu je bešumno ušao DeMarco. Iza njega su bili Angeli i braća Vaccaro. Anne se okrenula prema svojem mužu. - Da. - rekla je. - Doktor Stevens misli da bih trebala ići s tobom u Evropu. Prihvatit ću njegov savjet. DeMarco se nasmiješio i pogledao Judda. - Znao sam da mogu s vama računati, doktore. - Isijavao je šarm sjajeći raskošnim zadovoljstvom čovjeka koji je postigao pobjedu. Kao da se nevjerojatna energija koja je kolala DeMarcom mogla voljno preobratiti, prebaciti s mračnog zla na sveobuhvatnu, privlačnu srdačnost. Nikakvo čudo što je osvojio Anne. Čak je i Juddu u ovom trenu bilo teško povjerovati da je ovaj dobrohotni, prijateljski Adonis hladnokrvni, psihopatski ubojica.
DeMarco se okrenuo prema Anne. - Odlazimo sutra rano ujutro, draga. Otiđi gore i počni pakirati. Anne je okolišala. Nije htjela ostaviti Judda samog s ovim ljudima. - Ja... - Bespomoćno je pogledala Judda. Neprimjetno je kimnuo. - U redu. - Anne je ispružila ruku. - Zbogom, doktore Stevens. Judd je prihvatio njenu ruku. - Zbogom. A ovaj put je to stvarno bilo »zbogom«. Nije bilo nikakvog izlaza iz sobe. DeMarco je gledao za njom. - Zar nije divna? - Čudan izraz titrao mu je licem. Ljubav, posesivnost - i još nešto. Tuga? Zbog onoga što će učiniti s Anne? - Ona ništa o svemu ovome ne zna. - rekao je Judd. - Zašto je ne biste zadržali izvan ovoga? Pustite je da ode. Promatrao je kako se u DeMarcu prekidač okrenuo, i to je bilo gotovo fizički. Šarm je iščezao, a mržnja je počela ispunjavati prostoriju; neka je struja tekla od DeMarca do Judda ne dotičući nikog drugog. Na DeMarcovom se licu pokazao neki elastični, gotovo orgijastički, izraz. - Idemo, doktore. Judd se osvrnuo po prostoriji procjenjujući izglede za bijeg. DeMarco ga sigurno ne bi rado ubio u svojem domu. Dakle, sada ili nikada. Braća Vaccaro zvjerski su ga promatrala priželjkujući da se pokrene. Angeli je stajao blizu prozora, a ruka mu je bila na futroli s pištoljem. - Ne bih pokušao - rekao je blago DeMarco. - Vi ste mrtvac - ali to ćemo obaviti na moj način. Gurnuo je Judda prema vratima. Ostali su ga opkolili, pa su pošli prema predvorju. Kad je Anne stigla do hodnika na katu, zastala je blizu stubišta promatrajući predvorje ispod sebe. Kad je vidjela kako Judd i ostali idu prema ulaznim vratima, povukla se iz vidokruga. Pohrlila je u svoju spavaću sobu i pogledala kroz prozor. Muškarci su Judda gurali prema Angelijevom automobilu. Anne je brzo posegnula za telefonom i nazvala centralu. Kao da je protekla cijela vječnost prije nego što su joj se odazvali.
- Centrala, hoću policiju! Brzo - hitna je stvar! Jedna muška ruka ispružila se pred njom i spustila joj slušalicu. Anne je tiho vrisnula i munjevito se okrenula. Uz nju je stajao Nick Vaccaro i cerio se.
23 Angeli je upalio reflektore. Bila su četiri sata poslije podne, ali sunce je bilo zakopano negdje iza gomile kumulusa koji su klizili na visini, tjerani ledenim vjetrom. Vozili su se već više od jednog sata. Angeli je bio za volanom. Rocky Vaccaro je sjedio do njega. Judd je bio na stražnjem sjedištu s Anthonyjem DeMarcom. U početku je Judd pomno pazio ne bi li vidio koji policijski automobil nadajući se da će na neki očajnički način moći svratiti pozornost, ali Angeli je vozio sporednim, osamljenim cestama, na kojima gotovo da i nije bilo prometa. Prošli su rubom Morristowna, dokopali se ceste broj 206 i krenuli na jug, prema slabo nastanjenim predjelima New Jerseyja. Sivo se nebo prolomilo i počelo je lijevati: hladna, ledena susnježica udarala je po vjetrobranu poput pomahnitalih malih bubnjeva. - Uspori - zapovjedio je DeMarco. - Ne želimo prometnu nesreću. Angeli je poslušno olabavio nogu na gasu. DeMarco se okrenuo Juddu. - Eto, u tome griješi većina ljudi. Ne planira stvari kao ja. Judd je pogledao DeMarca proučavajući ga klinički. Čovjek je patio od megalomanije, izvan dosega razložnosti ili logike. Na njega se nikako nije moglo apelirati. Nedostajao mu je stanovit moralni osjećaj, što mu je i omogućavalo da ubije bez grižnje savjesti. Judd je sada znao većinu odgovora. DeMarco je vlastitom rukom počinio umorstva zbog osjećaja časti - sicilijanske osvete, da izbriše mrlju koju je, tako je mislio, njegova žena nanijela njemu i njegovoj obitelji Cosa nostre. Johna Hansona je ubio zabunom. Kad mu je Angeli podnio izvještaj i rekao što se zbilo, DeMarco se vratio u doktorovu ordinaciju i zatekao Carol. Nije mu mogla dati vrpce
gospođe DeMarco, jer Anne nije poznavala pod tim imenom. Da je DeMarco obuzdao svoju ćud, mogao je pomoći Carol da nasluti o kome on to govori; no dio njegove bolesti upravo se i sastojao u tome da nema tolerancije za frustraciju, pa je zapao u luđački bijes, i Carol je umrla. Jezovito. DeMarco je bio čovjek koji je oborio Judda i koji je kasnije došao s Angelijem u njegovu ordinaciju da ga ubije. Judda je zbunilo to što nisu provalili i ustrijelili ga. No sada je spoznao da su, budući da je McGreavy bio siguran u Juddovu krivnju, odlučili da njegovu smrt udese tako da izgleda kao samoubojstvo, počinjeno zbog zle savjesti. Time bi prestala svaka daljnja policijska istraga. A Moouy ... jadni Moody. Kad mu je Judd saopćio imena detektiva koji rade na tom slučaju, pomislio je da Moody reagira na McGreavyja, a reagirao je zapravo na Angelija. Moody je znao da je Angeli povezan s Cosa nostrom, i kad je pošao tim tragom ... Pogledao je DeMarca. - Što će se dogoditi s .Anne? - Ne brinite. Postarat ću se za nju - rekao je DeMarco. Angeli se nasmiješio. - Nda. Judd je osjetio kako ga podilazi nemoćan bijes. - Pogriješio sam što sam se oženio s nekim izvan obitelji - mračno je umovao DeMarco. - Ljudi izvana nikad ne mogu razumjeti što je na stvari. Nikada. Putovali su gotovo golim dijelom ravnice. Nekakva tvornica ukazala se kao sitna točkica na dalekom, od susnježice zamagljenom horizontu. - Skoro da smo stigli - kazao je Angeli. - Obavio si dobar posao - rekao je DeMarco. - Sakrit ćemo te negdje dok se stvar ne stiša. Kamo bi želio otići? - Na Floridu. DeMarco je suglasno kimnuo. - Nema problema. Bit ćeš kod jedne obitelji. - Poznam dolje neke strašne ženske - nasmiješio se Angeli. DeMarco mu je u retrovizoru uzvratio osmijeh. - Vratit ćeš se preplanule starke. - Nadam se da je to sve s čime ću se vratiti.
Rocky Vaccaro se nasmijao. U daljini, zdesna, Judd je ugledao prostrane zgrade tvornice koja je ispuštala dim. Stigli su do uske sporedne ceste koja je vodila u tvornicu. Angeli je zaokrenuo i vozio sve dok nisu dospjeli do visokog zida. Vrata su bila zatvorena. Angeli je pritisnuo sirenu i neki muškarac u kišnoj kabanici i kapi pojavio se s druge strane ulaznih vrata. Kad je spazio DeMarca, kimnuo je, otključao vrata i širom ih otvorio. Angeli je uvezao auto, a vrata su se za njima zatvorila. Stigli su. U 19. policijskoj stanici poručnik McGreavy je bio u svojem uredu i s trojicom detektiva, kapetanom Bertellijem i dvojicom ljudi iz FBI- a pregledavao neki popis imena. - Ovo je popis obitelji Cosa nostre na Istoku. Sve sami potkapi i kapi poručnici. Problem je u tome što ne znamo s kojim je od njih Angeli povezan. - Koliko bi vam trebalo vremena da ih ispitamo? upitao je Bertelli. Jedan je od ljudi iz FBI- a izustio: - Ovdje je više od šezdeset imena. Trebalo bi najmanje dvadeset i četiri sata, ali... - Zaustavio se. McGreavy je umjesto njega dovršio rečenicu. - Ali doktor Stevens za dvadeset i četiri sata neće biti živ. Mladi uniformirani policajac požurio je na otvorena vrata. Oklijevao je kad je vidio grupicu ljudi. - Što je? - upitao je McGreavy. - New Jersey nije znao je li važno, poručniče, ali vi ste od njih tražili da vam jave sve što bude neobično. Jednu je telefonisticu nazvala neka žena koja je tražila policiju. Rekla je da je stvar hitna, a zatim se veza prekinula. Telefonistica je čekala, ali žena se više nije javila. - Odakle je stigao poziv? - Iz grada koji se zove Old Tappan. - Je li dobila broj? - Ne. Žena koja je zvala prebrzo je prekinula vezu. - Sjajno - kazao je gorko McGreavy. - Nema veze - rekao je Bertelli. - Vjerojatno neka stara dama koja javlja da joj je nestala mačka.
McGreavyjev telefon oglasio se dugom, upornom zvonjavom. Podigao je slušalicu. - Poručnik McGreavy. - Ostali su promatrali kako mu je lice postalo jako napregnuto. - U redu! Recite im da ništa ne poduzimaju dok ja ne dođem onamo. Već krećem! - Zalupio je slušalicom. - Policijska patrola upravo je na cesti 206 tik izvan Millstonea uočila Angelijev automobil kako ide na jug. - Prate li ga? - upitao je jedan iz FBI- a. - Patrolna su kola išla u suprotnom smjeru. Kad su se okrenuli, Angelijev je auto nestao. Poznajem taj kraj. Tamo nema ničega osim nekoliko tvornica. - Okrenuo se jednom od ljudi iz FBI- a. - Možete li brzo istražiti imena tih tvornica i čije su? - Istražit ćemo. - Agent FBI- a posegnuo je za telefonom. - Jurim onamo - rekao je McGreavy. - Nazovite me kad to dobijete. - Okrenuo se svojim ljudima. - Idemo! - Nahrupio je na vrata, a za petama su mu bila tri detektiva i onaj drugi čovjek iz FBI- a. Angeli se provezao pokraj čuvarove kućice uz ulaz i nastavio prema skupini neobičnih zdanja koja su se uzdizala prema nebu. Bili su to visoki dimnjaci od cigli i divovski žljebovi, čiji su se zavinuti oblici propinjali iz sive kišice poput prethistorijskih nemani u nekakvom drevnom, bezvremenskom krajoliku. Automobil se dokoturao do kompleksa velikih cijevi i transportera i ondje se zaustavio. Angeli i Vaccaro su izišli iz kola, a Vaccaro je otvorio stražnja vrata na Juddovoj strani. U ruci je držao pištolj. - Van, doktore. Judd je polako izišao iz automobila, a za njim De Marco. Zahvatila ih je strahovita buka i vjetar. Ispred njih, na nekih sedam- osam metara, nalazio se golemi cjevovod, u kojem je urnebesni komprimirani zrak usisavao sve što bi se približilo njegovom otvorenom, pohlepnom otvoru. - Ovo je jedan od najvećih cjevovoda u državi - hvalisao se DeMarco derući se da bi ga se moglo čuti. - Želite li vidjeti kako funkcionira? Judd ga je s nevjericom pogledao. DeMarco je opet izigravao savršenog domaćina koji zabavlja gosta. Ne ... nije izigravao. On je doista tako mislio. I to je bilo ono najstrašnije. DeMarco tek što nije ubio Judda, kao što se mora otarasiti nekorisne opreme, ali ga je najprije želio impresionirati. - Dođite, doktore. Zanimljivo je.
Pošli su prema cjevovodu. Angeli je vodio, DeMarco je bio pokraj Judda, a Rocky Vaccaro je držao zaštitnicu. - Ova tvornica odbacuje više od pet milijuna dolara godišnje - rekao je ponosno DeMarco. - Cijeli je postupak automatski. Kako su se bližili cjevovodu, tutnjava se povećavala, a buka je postala gotovo nepodnošljiva. Stotinjak metara od ulaza u vakuum- komoru veliki transporter nosio je goleme klade do blanjalice koja je bila duga sedam metara, a visoka metar i pol, i na kojoj je bilo šest rezača oštrih poput britve. Izblanjane klade transportirane su zatim uvis u sjeckalicu, čiji je rotor, poput dikobraza, bio pun nakostriješenih noževa. Zrak je bio ispunjen piljevinom koja se miješala s kišom, a sve je to cjevovod usisavao. - Bez obzira na to kolike bile klade - rekao je ponosno DeMarco - stroj ih reže tako da mogu u onu cijev promjera devedeset centimetara. DeMarco je iz džepa izvadio colt 38 kratke cijevi i poviknuo: - Angeli. Angeli se okrenuo. - Sretan ti put na Floridu. - DeMarco je pritisnuo obarač, a na prednjoj strani Angelijeve košulje eksplodirala je crvena rupa. Angeli je zurio u DeMarca sa zbunjenim polusmiješkom kao da očekuje rješenje zagonetke koju je netom čuo. DeMarco je ponovno pritisnuo obarač. Angeli se srušio na zemlju. DeMarco je kimnuo Rockyju Vaccaru, i ljudeskara je podigla Angelijevo tijelo, prebacila ga preko ramena i pošla prema cjevovodu. DeMarco se okrenuo Juddu. - Angeli je bio glup. Svi cajkani u državi bi ga tražili. Da su ga našli, naveo bi ih na mene. Hladnokrvnost kojom je ubio Angelija bila je dovoljan šok, ali ono što je slijedilo bilo je još gore. Judd je užasnuto gledao kako je Vaccaro donio Angelijevo truplo do otvora cjevovoda. Strahovit tlak zahvatio je Angelijevo tijelo i pohlepno ga usisao. Vaccaro je morao ščepati veliku metalnu ručku na cijevi kako bi se zadržao da i njega ne uvuče smrtonosni zračni ciklon. Judd je još jednom, posljednji put, vidio Angelijevo tijelo kako se obrće u vrtlogu piljevine i klada, a onda je trupla nestalo. Vaccaro je dohvatio ventil, koji se nalazio tik do otvora cijevi, i okrenuo ga. Preko cijevi spustio se poklopac i prekinuo zračni vihor. Iznenadna tišina bila je zaglušna. DeMarco se okrenuo prema Juddu i podigao pištolj. Lice mu je poprimilo egzaltiran, mističan izraz, i Judd je shvatio da je za DeMarca
umorstvo gotovo religiozan doživljaj. Bila je to teška kušnja koja pročišćava. Judd je znao da mu je kucnuo smrtni čas. Nije osjećao strah zbog sebe, ali ga je razbješnjavalo što će ovom čovjeku biti dopušteno da živi, da ubije Anne, da uništi druge nevine, pristojne ljude. Čuo je neko gunđanje, stenjanje od bijesa i nemoći i razaznao je da to dopire s njegovih vlastitih usana. Poput uhvaćene životinje i njega je opčinila želja da ubije svoga otmičara. DeMarco mu se smiješio čitajući mu misli. - Sprašit ću vam ga u crijeva, doktore. Malo će duže potrajati, ali ćete imati više vremena da brinete o onome što će se dogoditi s Anne. Postojala je jedna nada. Jedna slabašna nada. - Netko bi se za nju trebao pobrinuti - rekao je Judd. - Nikad nije imala muškarca. DeMarco je bijelo zurio u njega. Judd je sada vikao tjerajući DeMarca da ga sluša. - Znaš li što je tvoj kurac? Taj pištolj što ti je u ruci. Bez pištolja ili noža ti si žensko. Vidio je kako DeMarcovo lice obuzima polagan bijes. - Nemaš muda, DeMarco. Bez tog pištolja ti si nula. Crvena koprena spuštala se na DeMarcove oči poput crvene zastave koja upozorava na smrt. Vaccaro je koraknuo naprijed. DeMarco mu je odmahnuo da se odmakne. - Ubit ću te ovim golim rukama - rekao je DeMarco bacivši pištolj na pod. - Ovim golim rukama! - Polako, poput moćne životinje, krenuo je na Judda. Judd je uzmakao izvan njegovog dosega. Znao je da fizički s DeMarcom nema nikakvih izgleda. Jedina mu je nada bila da djeluje na DeMarcov bolesni um, da ga onesposobi da djeluje. Morao je stalno udarati na DeMarcovo najranjivije područje - na njegov muževni ponos. - Ti si peder, DeMarco DeMarco se nasmijao i nasrnuo na njega. Judd se izmakao. Vaccaro je podigao pištolj sa zemlje. - Šefe! Dajte mi da ga dokrajčim - Ne miješaj se u ovo! - zagrmio je DeMarco.
Dva su muškarca kružila tražeći najbolji položaj. Juddova se noga okliznula na hrpicu raskvašene piljevine, a DeMarco je nahrupio na njega poput bika. Njegova golema šaka udarila je Judda u jednu stranu usta i strovalila ga. Judd se pribrao i okomio na DeMarca udarivši ga u lice. DeMarco se zanjihao unatrag, zatim nasrnuo naprijed i zabio šake u Juddov trbuh. Tri sjajna udarca, od kojih je Judd ostao bez daha. Judd je pokušao nešto reći da ubode DeMarca, ali je samo hvatao zrak. DeMarco se nad njega nadvio poput ptice grabljivice. - Zapuhao si se, doktore? - nasmiješio se. - Bio sam boksač. Dat ću ja tebi lekciju. Obradit ću ti bubrege, a onda glavu i oči. Iščupat ću ti oči, doktore. Prije nego što završim s tobom, molit ćeš me da te ustrijelim. Judd mu je vjerovao. U jezovitom svjetlu koje je dopiralo s oblačnog neba DeMarco je izgledao kao razbješnjela životinja. Opet je jurnuo na Judda i šakom ga zahvatio, a njegov teški prsten s kamenom rasparao mu je obraz. Judd je zamahnuo prema DeMarcu udarivši ga objema šakama u lice. DeMarco se nije ni lecnuo. DeMarco je počeo udarati po Juddovim bubrezima, a ruke su mu radile poput klipova. Judd se odmaknuo, a tijelo mu je bilo ispunjeno bolom. - Ne umaraš se valjda, doktore? - Ponovno se počeo primicati. Judd je znao da njegovo tijelo neće izdržati još mnogo udaraca. Morao je govoriti. To mu je bila jedina šansa. - DeMarco... - Soptao je. DeMarco je napravio fintu i Judd je poletio prema njemu. DeMarco se naglo sagnuo, nasmijao se i šaku zabio ravno među Juddove noge. Judd se savio od nevjerojatne boli i pao na tlo. DeMarco je bio na njemu, s rukama na njegovom vratu. - Svojim golim rukama - vrisnuo je DeMarco. - Iščupat ću ti oči svojim golim rukama. - Zabio je svoje šaketine u Juddove oči. Jurili su pokraj Bedminstera na jug, cestom broj 206, kad je preko radija zakrčao poziv. - Šifra tri... šifra tri... Svi automobili neka utihnu ... Njujorška jedinica 27 ... Njujorška jedinica 27 ... McGreavy je dograbio radio- mikrofon. - New York 27 ... Prijem!
Preko radija se začuo uzbuđeni glas kapetana Bertellija. - Prikliještili smo ih, Mac. Postoji nekakvo poduzeće, četiri kilometra južno od Millstonea. Vlasnik mu je Five Star Corporation - ista tvrtka koja ima i onu klaonicu. To je jedna od fasada Tonyja DeMarca. - Baš lijepo - rekao je McGreavy. - Već krećemo. - Koliko ste daleko odande? - Petnaestak kilometara. - Puno sreće. - Nda. McGreavy je isključio radio, uključio sirenu i dao gas do daske. Iznad glave se nebo vrtjelo u vlažnim krugovima, a nešto ga je udaralo i deralo mu tijelo. Pokušavao je pogledati, ali su mu oči bile zatvorene od oteklina. Jedna ga je šaka maznula u rebra, i on je osjetio bolno lomljenje kosti. Na licu je osjećao vrući DeMarcov dah, koji je dopirao u brzim, uzbuđenim soptajima. Pokušao ga je vidjeti, no bio je utamničen u mraku. Otvorio je usta i uz svoj debeli, natečeni jezik pro- tisnuo riječi. - V- vidiš - dahtao je. - Imao sam p- pravo. Možeš- možeš udarati čovjeka samo ako je oboren... Dahtanje u njegovo lice je prestalo. Osjetio je da ga dvije ruke grabe i dižu na noge. - Mrtav si, doktore. A to sam učinio svojim golim rukama. Judd se odmaknuo od tog glasa. - Ti si životinja - rekao je hvatajući sapu. - Psihopat. Trebao bi biti zatvoren ... u ... zavod za umobolne. DeMarcov je glas bio mukao od bijesa. - Lažeš. - I- istina je - rekao je Judd odmičući se. - Bo-bolestan ti je mozak ... Razum će te izdati i bit ćeš ... poput slaboumnog djeteta. - Judd je uzmicao ne znajući kamo. Iza sebe je čuo slab zuj zatvorenog cjevovoda, koji je čekao poput uspavanog diva. DeMarco je jurnuo na Judda, a njegove su ručetine ščepale Juddovo grlo. - Slomit ču ti vrat! - Golemi prsti stisnuli su Juddov dušnik i pritiskali ga. Judd je osjetio kako mu se u glavi počinje vrtjeti. To mu je bila posljednja šansa. Svaki njegov nagon vrištao je za tim da zgrabi DeMarcove
ruke i odmakne ih sa svog grla kako bi mogao disati. Umjesto toga, krajnjim, užasnim naporom svoje volje, stavio je ruke iza svojih leđa pipajući za ventilom cijevi. Osjetio je da počinje tonuti u nesvijest, a u tom trenutku u rukama se našao ventil. Posljednjom, očajničkom energijom okrenuo je ručicu i iskrenuo tijelo tako da je sada DeMarco bio bliži otvoru. Strahoviti zračni vakuum šibnuo je na njih nastojeći ih uvući u vrtlog cijevi. Judd se izbezumljeno objema rukama objesio za ventil boreći se s bijesom ciklonskog vjetra. Osjetio je kako se DeMarcovi prsti zabijaju u njegov vrat dok DeMarca vuče zrak prema cijevi. DeMarco se mogao spasiti, ali u svom luđačkom bijesu nije htio popustiti. Judd nije mogao vidjeti DeMarcovo lice, no glas njegovog protivnika bio je krik lude životinje, a riječi su se izgubile u hujanju vjetra. Juddovi su prsti počeli kliziti s ventila. I on će biti uvučen u cijev zajedno s DeMarcom. Na brzinu se posljednji put pomolio i u tom trenutku osjetio kako DeMarcove ruke puštaju njegov vrat. Čuo se glasan vrisak, koji je odjeknuo, a zatim samo huk cjevovoda. DeMarco je iščeznuo. Judd je stajao nepomično, iscrpljen do srži, iščekujući Vaccarov hitac. Trenutak kasnije on je i odjeknuo. Stajao je i čudio se zašto li je Vaccaro promašio. Kroz muklu izmaglicu boli čuo je još nekoliko hitaca, onda zvuke nečijeg trčanja, a zatim kako netko izvikuje njegovo ime. A onda ga je netko ogrlio, a McGreavyjev je glas govorio: - Majko Božja! Pogledajte mu lice! Čvrste su ga ruke zgrabile za nadlakticu i odvukle od strašnog hučnog ždrijela cijevi. Nešto vlažno teklo mu je niz obraze, a on nije znao je li to krv, kiša ili suze, a i nije mu bilo važno. Svršilo je. Na silu je otvorio jedno natečeno oko i kroz uski, krvavocrveni prorez mutno ugledao McGreavyja. - Anne je u kući - rekao je Judd. - DeMarcova žena. Moramo ići po nju. McGreavy ga je čudnovato promatrao, ne mičući se, a Judd je spoznao da nije izgovorio ni jednu riječ. Podigao je usta do McGreavyjeva uha i progovorio polako, promuklim, isprekidanim kreštanjem. - Anne DeMarco ... Ona je u ... kući... pomozite.
McGreavy je otišao do policijskog automobila, uzeo radio- odašiljač i izdao upute. Judd je stajao na mjestu, još uvijek ljuljajući se amo- tamo od DeMarcovih udaraca, puštajući da ga hladan, bridak vjetar ispere. Mogao je vidjeti da pred njim, na tlu, leži neko tijelo i znao je da je to Rocky Vaccaro. Pobijedili smo, pomislio je, pobijedili smo. Neprekidno je tu rečenicu ponavljao u sebi. A još dok je to činio, znao je da je besmislena. Kakva li je to bila pobjeda? Sebe je prije smatrao pristojnim, civiliziranim ljudskim bićem - doktorom, liječnikom - a pretvorio se u divlju životinju punu strasti za ubijanjem. Bolesnog je čovjeka nagnao preko ruba ludila i onda ga ubio. Bio je to strašan teret s kojim će zauvijek morati živjeti. Jer premda je samom sebi mogao reći da je to bila samoobrana, znao je - Bog mu je pomogao - da je uživao dok je to činio. I zbog toga nikad sebi neće moći oprostiti. Nije bio ništa bolji od DeMarca, od braće Vaccaro ili od bilo koga od onih ostalih. Uljuđenost je bila tanak, opasno krhak furnir, a kad je taj furnir puknuo, čovjek je opet postao zvijer vraćajući se u glib iskonskog ponora, iz kojeg se, kako je s ponosom mislio, ispeo. Judd je bio previše iscrpljen da bi o tome dulje razmišljao. Sada se samo želio pobrinuti da Anne bude na sigurnom. McGreavy je stajao do njega, a njegovo je ponašanje bilo neobično obzirno. - Jedna policijska kola krenula su prema njenoj kući, doktore Stevens. U redu? Judd je zahvalno kimnuo. McGreavy ga je uhvatio za ruku i poveo prema automobilu. Dok se preko dvorišta kretao polako, bolno, otkrio je da je kiša prestala. Na dalekom horizontu hladni prosinački vjetar rastjerao je olujne oblake i nebo se počelo raščišćavati. Na zapadu se ukazala slabašna zraka svjetla kako se sunce počelo probijati i postajati sve sjajnije i sjajnije. Bit će to krasan Božić.