Sidney Sheldon - Golo lice

- Nikad me nitko nije pojebao u moje osjećaje. Hoćete li ih vi uskovitlati? - Ne. - Što želite? Da vam pomognem. Zašto onda ne dođete ovamo i ne sjednete do mene? - To će biti sve za danas. Judd je isključio magnetofon. Sjetio se razgovora s Teri o njenoj karijeri velike zvijezde i kad ju je zapitao zbog čega je napustila Hollywood. - Pljusnula sam nekog gadnog dripca na jednoj pijanki - rekla mu je. - A pokazalo se da je to gospodin Glavni. Izbacio me iz Hollywooda udarcem u moju poljsku guzicu. Judd nije dalje ispitivao jer je u to doba bio zainteresiranii za njeno obiteljsko podrijetlo, pa se ta tema više nikad nije pojavila. Sada je osjetio neznatnu potmulu sumnju. Trebao bi to dublje istražiti. Nikad ga Hollywood nije zanimao drukčije nego onako kako bi dra Louisa Leakeyja ili Margaret Mead mogli zanimati urođenici Patagonije. Tko bi mogao znati nešto o Teri Washburn, glasovitoj zvijezdi? Norah Hadley je bila filmski fanatik. Judd je u njihovoj kući vidio zbirku filmskih časopisa pa je zbog toga zafrkavao Petera. Norah je jedno cijelo veče branila Hollywood. Podigao je slušalicu i okrenuo broj. Javila se Norah. - Halo - rekao je Judd. - Judd - glas joj je bio prijateljski i topao. - Nazvao si da mi kažeš kad dolaziš na večeru. - Uskoro ćemo obaviti i to. - 1 ja mislim da bi trebao. Obećala sam Ingrid. Ona je prekrasna. Judd je bio siguran da jest, ali ne na onaj način ka ko je krasna bila Anne. - Još jednom otkazi s njom rendes, i zaratit ćemo se sa Švedskom. - To se više neće dogoditi. - Jesi li se potpuno oporavio od nesreće?

O, da. To je bilo grozno. U njenom glasu bilo je oklijevanja. - Judd ... što se tiče Božića. Pete i ja bismo željeli da ga provedeš s nama. Molim te. Osjetio je stari poznati osjećaj stezanja u prsima. Svake se godine ponavljalo isto. Peter i Norah bili su njegovi najdraži prijatelji, a mrska im je bila pomisao na to da on svaki Božić provodi sam šetajući među neznancima, gubeći se u otuđenom društvu, natjerujući svoje tijelo da se kreće sve dok ne bi bio previše isrcpljen da razmišlja. Kao da je služio neku strašnu crnu misu za mrtve, dopuštajući svojoj tuzi da ga obuzme i razdere trgajući ga i navodeći u neki starinski obred nad kojim on nema nikakve kontrole. Ti to dramatiziraš, rekao je iznureno samom sebi. - Judd ... Pročistio je grlo. - Oprosti, Norah. - Znao je koliko joj je bilo stalo do njega. - Možda slijedećeg Božića. Nastojala je zatomiti razočaranost. - Svakako, reći ću Peteru. - Hvala - Odjednom se sjetio zašto ju je nazvao. - Norah, znaš li tko je Teri Washbum? - Teri Washbum? Zvijezda? Zašto pitaš? - Vidio sam... vidio sam je jutros na Madison aveniji. - Osobno? Ozbiljno? - Bila je poput zanesenog djeteta. - Kako je izgledala? Stara? Mlada? Tanka? Debela? - Izgledala je fino. Ona je nekad bila prilično velika zvijezda, zar ne - Prilično velika? Teri Washbum je bila najveća, i to u svakom smislu, ako shvaćaš što želim reći. - Što li je takvu curu navelo da ode iz Hollywooda? - Pa nije ona baš otišla. Izbacili su je. Teri mu je, dakle, rekla istinu. Osjećao se bolje. - Vi doktori držite glave u pijesku, zar ne? Teri Washbum je bila umiješana u jedan od najpaprenijih holivudskih skandala. Stvarno? - upitao je Judd. - Što se dogodilo? Ubila je svog ljubavnika.

12 Opet je počelo sniježiti. S ulice, šesnaest katova niže, lebdjeli su zvuci prometa pomiješani s bijelim pamučnim pahuljicama koje su plesale na arktičkom vjetru. U rasvijetljenom uredu s druge strane ulice vidio je mutno lice neke tajnice koja je zurila kroz prozor. - Norah, jesi li sigurna? - Kad je riječ o Hollywoodu, razgovaraš sa živom enciklopedijom, ljubavi. Teri je živjela sa šefom »Continental Studiosa«, ali se stalno držala i jednog asistenta režije. Uhvatila ga je kako je jedne noći vara, pa ga je ubila udarcem noža. Šef studija pokrenuo je sve moguće veze i potplatio mnogo ljudi, pa je sve zataškano i proglašeno nesretnim slučajem. Dio dogovora bilo je i to da Teri ode iz Hollywooda i da se više nikad ne vrati. Nikad se više nije vratila. Judd je nijemo piljio u telefon. - Judd, jesi li još na liniji? - Tu sam. - Čudan si. - Gdje si sve to čula? - Čula? Bilo je u svim novinama i filmskim časopisima. Svi su to znali. Osim njega. - Hvala, Norah - rekao je. - Pozdravi Petera. - Spustio je slušalicu. To je, dakle, bio onaj »nesretni slučaj«. Teri Washburn je ubila čovjeka, a nikad mu to nije spomenula. A ako je ubila jednom... Zamišljeno je uzeo notes i napisao »Teri Washburn«. Zazvonio je telefon. Judd je podigao slušalicu. - Doktor Stevens...

- Samo da se uvjerim je li s vama sve u redu. - Bio je to detektiv Angeli. Glas mu je još bio promukao od prehlade. Osjećaj zahvalnosti ispunio je Judda. Netko je bio uza nj. Ima li što nova? Judd je oklijevao. Nije vidio razloga da šuti o bombi. - Opet su pokušali. - Judd je Angeliju ispričao o Moodyju i bombi koju su mu podmetnuli u automobil. - Ovo bi trebalo uvjeriti McGreavyja - zaključio je. - Gdje je bomba? - Angelijev je glas bio uzrujan. Judd je okolišao. - Demontirana je. - Sto? - upitao je s nevjericom Angeli. - Tko je to učinio? - Moody. Nije smatrao da je to važno. - Da nije važno! Pa što on misli, zbog čega postoji policija? Možda bismo na prvi pogled mogli reći tko je postavio bombu. Vidimo kartoteku M.O. - M. O.? - Modus operandi. Ljudi se ponavljaju. Ako nešto učine prvi put na jedan način, veliki su izgledi da će stalno tako postupati - to barem vama ne treba reći. - Ne trebate - rekao je zamišljeno Judd Moody je svakako za to znao. Je li imao kakvog razloga da ne želi bombu pokazati McGreavyju? - Doktore Stevens, kako ste angažirali Moodyja? - Našao sam ga na žutim stranicama. - Još i pri samom izgovaranju zvučalo je smiješno. Čuo je kako je Angeli progutao slinu. - Oh. Pa vi onda zbilja baš ništa ne znate o njemu. - Znam da mu vjerujem. Zašto? - Ovoga trenutka - rekao je Angeli - ne biste, mislim, trebali nikome vjerovati. - Ali Moody nikako nije mogao biti u vezi ni s čime. Bože moj! Pa nasumice sam ga odabrao iz telefonskog imenika.

- Baš me briga odakle ste ga uzeli. Nešto gadno smrdi. Moody kaže da je postavio zamku za onoga tko vas progoni, ali je ne zatvara kad je uzet mamac, pa tako ne možemo nikoga uhvatiti. Zatim vam u vašem automobilu pokazuje bombu, koju je i sam mogao onamo staviti. Pridobiva vaše povjerenje. Je li tako? - Vjerujem da bi se i tako moglo gledati na stvar - rekao je Judd. - Ali... - Možda je vaš prijatelj Moody u redu, a možda vas sređuje. Želim da se ponašate lijepo i mirno dok to ne raščistimo. Moody da je protiv njega? Teško je bilo u to povjerovati. A opet, prisjetio se svojih prijašnjih sumnji kad je bio pomislio da ga Moody šalje u zasjedu. - Što želite da učinim? - upitao je Judd. - Kako bi bilo da odete iz grada? Hoću reći, stvarno odete iz grada. - Ne mogu ostaviti svoje pacijente. - Doktor Stevens ... - Osim toga - dodao je Judd - to stvarno ništa neće riješiti, zar ne? Ne bih čak ni znao od čega bježim. Kad se vratim, sve bi opet počelo iznova. Trenutak tišine. - Imate pravo. - Angeli je uzdahnuo, a to je zazvučalo poput hripanja. Grozno je bio promukao. - Kad očekujete da će vam se Moody opet javiti? - Ne znam. On misli da ima ideju tko stoji iza svega ovoga. - Je li vam palo na pamet da onaj tko stoji iza toga, ma tko on bio, može Moodyju platiti mnogo više od vas? - U Angelijevom se glasu osjećala revnost. - Ako zatraži da se s vama sastane, pozovite me. Bit ću još dandva kod kuće, u krevetu. Što god Činili, doktore, nemojte se s njime sastati nasamo! - Vi ni od čega stvarate optužnicu - suprotstavio se Judd. - Samo zato što je Moody iz mojih kola uklonio bombu ... - I više od toga - rekao je Angeli. - Imam predosjećaj da ste izabrali pogrešnog čovjeka. - Zvat ću vas ako mi se javi - obećao je Judd. Uznemiren, spustio je slušalicu. Je li Angeli bio previše sumnjičav? Istina je da je Moody mogao

lagati u vezi s bombom kako bi zadobio Juddovo povjerenje. Onda bi slijedeći korak bio jednostavan. Trebao bi samo telefonirati Juddu i pod nekom izlikom da posjeduje neki dokazni materijal zamoliti ga da se nađu na nekom pustom mjestu. Zatim ... Judd je zadrhtao. Je li mogao toliko pogriješiti u pogledu Moodyjeva karaktera? Prisjetio se svoje reakcije kad je prvi put sreo Moodyja. Mislio je da je taj čovjek nesposoban i ne baš osobito bistar. Zatim je spoznao da se pod fasadom »domaćeg« čovjeka krije brz i pronicljiv um. No to nije značilo da se Moodyju može vjerovati. Pa ipak ... Čuo je nekoga na ulaznim vratima prijemne kancelarije i pogledao na sat. Arine! Brzo je zaključao vrpce, otišao do vrata privatnog hodnika i otvorio ih. Na hodniku je stajala Anne. Nosila je elegantno skrojen tamnoplavi kostim i šeširić koji joj je uokvirivao lice. Sanjalački je utonula u misli, nesvjesna da je Judd promatra. Proučavao ju je ispunjujući se njenom ljepotom, nastojeći pronaći neku nesavršenost, neki razlog da samom sebi kaže kako ona ne bi bila za njega, da bi jednoga dana našao nekoga tko bi mu bolje odgovarao. Lisica i kiselo grožđe. Freud nije bio otac psihijatrije. Otac je bio Ezop. - Halo - rekao je. Podigla je pogled, zatečena na trenutak. Zatim se nasmiješila. - Halo. - Uđite, gospođo Blake. Prošla je pokraj njega u ured, njeno se čvrsto tijelo okrznulo o njegovo. Okrenula se i pogledala ga onim svojim nevjerojatno ljubičastim očima. - Jesu li našli vozača koji vas je udario pa pobjegao? - Lice joj je bilo zabrinuto; brižno istinsko zanimanje. Opet je osjetio onaj luđački poriv da joj sve ispripovijeda. No znao je da ne može. U najboljem slučaju, bio bi to jeftin trik da pridobije njeno suosjećanje. U najgorem, moglo bi je to uvaliti u neku neznanu opasnost. - Još ne. - Pokazao joj je stolac. Anne je promatrala njegovo lice. - Izgledate umorno. Da li se baš tako brzo morate vratiti na posao? Oh, Bože. Nije mislio da može podnijeti neko novo sažaljevanje. Ne barem sada. I ne od nje. Rekao je: - Dobro sam. Otkazao sam današnje sastanke. Moja vas telefonistica nije mogla dobiti.

Licem joj je preletjela zabrinutost. Plašila se da smeta. Anne da smeta. - Oprostite. Ako biste radije da odem... - Molim vas, nemojte - rekao je hitro. - Drago mi je što vas nisu uspjeli naći. - Ovo bi mogao biti posljednji put da je vidi. - Kako se osjećate? - upitao je. Oklijevala je, zaustila da nešto kaže, a onda se predomislila. - Malko zbunjeno. Čudnovato ga je promatrala, a u njenom je pogledu bilo nečega što je dodirnulo slabašnu, davno zaboravljenu strunu, koje se jedva, ali ne posve, i sjećao. Osjetio je toplinu koja struji iz nje, neodoljivu tjelesnu žudnju - i odjednom se sjetio što on to čini. Pripisivao joj je vlastite osjećaje. I na trenutak se zaludio, poput najobičnijeg brucoša psihijatrije. - Kad odlazite u Evropu? - upitao je. - Na božićno jutro. - Samo vi i muž? - Osjećao se poput blebetavog idiota, svedenog na otrcanosti. Babbitt, kad ima slobodan dan. - Kamo ćete ići? - Stockholm- Pariz- London- Rim. Volio bih ti pokazati Rim, pomislio je Judd. Godinu dana proveo je ondje stažirajući u američkoj bolnici. Bio je tamo jedan fantastični stari restoran, po imenu Cybele, nedaleko od perivoja Tivoli, visoko na vrhu brijega, uz starinski poganski hram, gdje se moglo sjediti na suncu i promatrati kako stotine divljih golubova zamračuju nebo iznad pjegastih stijena. A Anne je išla u Rim sa svojim mužem. - Bit će to drugi medeni mjesec - rekla je. U glasu joj je bilo neke napetosti, toliko slabašne da ju je gotovo mogao umisliti. Neizvježbano uho ne bi je bilo zamijetilo. Judd ju je pogledao pozornije. Izvana je izgledala mirno, normalno, ali iznutra - osjetio je napetost. Ako je ovo bila slika mlade zaljubljene djevojke koja odlazi u Evropu na drugi medeni mjesec, onda je jedan dio slike nedostajao. I odjednom je shvatio što je to.

U Anne nije bilo uzbuđenja. Ili, ako ga je bilo, to je uzbuđenje bilo zasjenjeno patinom neke snažnije emocije. Tugom? Žaljenjem? Shvatio je da zuri u nju. - Koliko... koliko vas dugo neće biti? - Babbitt ponovno navaljuje. Smiješak joj je preletio usnicama kao da zna što on radi. - Nisam sigurna - odgovorila je ozbiljno. - Anthonyjevi planovi su neodređeni. - Aha. - Sav bijedan, pogledao je u sag. Morao je s tim svršiti. Nije mogao pustiti da Anne ode osjećajući da je on posve blesav. Otpustiti je sada. - Gospođo Blake ... - počeo je. - Da? Nastojao je da mu glas zvuči veselo. - Zapravo sam vas ovamo dovabio pod lažnim izgovorom. Nije bilo potrebe da me ponovno posjetite. Samo sam vam želio reći - zbogom. Čudnovato, zbunjujuće, kao da je nešto one napetosti iscurilo iz nje. - Znam - rekla je mirno. - I ja sam vama željela reći zbogom. - U njenom glasu bilo je nečega što ga je opet zateklo. Ustala je. - Judd... - Podigla je pogled prema njemu vežući svojim pogledom njegov, a on je u njenim očima vidio ono što je ona morala vidjeti u njegovima. Bio je to zrcalni refleks struje koja je bila toliko jaka da je gotovo bila tjelesna. Krenuo je prema njoj, a onda se zaustavio. Nije mogao dopustiti da se ona uplete u opasnost koja ga je okružavala. Kad je napokon progovorio, gotovo je već posve kontrolirao svoj glas. - Pošaljite mi razglednicu iz Rima. Dugo, dugo ga je promatrala. - Molim vas, čuvajte se, Judd. Kimnuo je nemajući hrabrosti da progovori. Otišla je. Telefon je zvonio tri puta prije nego što ga je Judd čuo. Podigao je slušalicu. - To ste vi, doktore? - Bio je Moody. Glas malne da mu je skočio iz telefona pršteći od uzbuđenja. - Sami ste? - Da. U Moodyjevom uzbuđenju bilo je nečeg čudnovatog što Judd nije mogao posve identificirati. Oprez? Strah?

- Doktore, sjećate li se da sam vam rekao kako imam predosjećaj tko bi mogao stajati iza ovoga? - Da ... - Imao sam pravo. Judd je osjetio kako ga podilaze trnci. - Znate tko je ubio Hansona i Carol? - N…da. Znam tko. A znam i zašto. Vi ste slijedeći, doktore. - Recite mi... - Ne preko telefona - rekao je Moody. - Bit će najbolje da se nađemo negdje i porazgovaramo o tome. Dođite sami. DOĐITE SAMI! - Slušate li me? - upitao je Moodyjev glas. - Da - rekao je brzo Judd. Što je Angeli rekao? Što god činili, doktore, nemojte se s njime sastat? nasamo! - Zašto se ne možemo ovdje naći? - upitao je nastojeći dobiti na vremenu. - Mislim da me prate. Uspio sam ih se otresti. Zovem iz Five Star Meat Packing Company. To je na 23. ulici, zapadno od Desete avenije, blizu dokova. Juddu je još uvijek bilo nemoguće vjerovati da mu Moody namješta zamku. Odlučio ga je iskušati. - Dovest ću Angelija. Moodyjev je glas bio oštar. - Nikoga ne vodite. Dođite sami. Tu smo, dakle. Judd je mislio o malom debelom Budi s druge strane žice. Njegov nevini prijatelj, koji mu je uzimao pedeset dolara na dan plus troškove, da ga uvali u vlastito ubojstvo. Judd je obuzdao glas. - Onda, dobro - rekao je. - Smjesta ću doći. - Pokušao je još s posljednom riječi. - Sigurni ste da znate tko stoji iza ovoga, Moody? - Kao smrt, doktore. Jeste li kad čuli za Dona Vintona? - I Moody je prekinuo vezu. Judd je stajao nastojeći razvrstati buru osjećaja koji su ga obuzimali. Pogledao, je Angelijev kućni broj i nazvao ga. Zvonilo je pet puta i Judda je

zahvatio iznenadni panični strah da Angeli možda nije kod kuće. Usuđuje li se sam otići na sastanak s Moodyjem? Zatim je čuo Angelijev nazalni glas. - Halo? - Judd Stevens. Upravo je zvao Moody. Angelijev je glas živnuo. - Što je rekao? Judd je oklijevao, osjećajući posljednji tračak nerazumne lojalnosti i - da, naklonosti - prema šeprtljavom debelom čovječuljku poji je kovao plan da ga hladnokrvno ubije. - Zamolio me da se nađemo u Five Star Meat Packing Company. To je na 23. ulici blizu Desete avenije. Rekao mi je da dođem sam. Angeli se tužno nasmijao. - To sam i mislio. Ne mičite se iz ureda, doktore. Nazvat ću poručnika McGreavyja. Nas dvojica ćemo doći po vas. - U redu - rekao je Judd. Polako je spustio slušalicu. Norman Z. Moody. Veseli Buda sa žutih stranica. Judd je osjetio nenadanu, neobjašnjivu tugu. Sviđao mu se Moody. I imao je povjerenja u njega. A Moody je čekao da ga ubije.

13 Dvadeset minuta kasnije Judd je otključao vrata da pusti u ured Angelija i poručnika McGreayja. Angelijeve su oči bile crvene i suzne. Glas mu je bio promukao. Juddu je odmah bilo žao što ga je morao bolesnog izvući iz kreveta. McGreavy je u znak pozdrava odsječno, neprijateljski kimnuo. Rekao sam poručniku McGreavyju o telefonskom pozivu Normana Moodyja - kazao je Angeli. - Nda. Pogledajmo o čemu se tu, do vraga, radi - rekao je McGreavy kiselo. Pet minuta kasnije u neoznačenim policijskim kolima jurili su centrom prema West Sideu. Za volanom je bio Angeli. Sniježak je prestao, a škrte zrake poslijepodnevnog sunca kapitulirale su pred teškim pokrivačem olujnih oblaka koji su hujali manhatanskim nebom. U daljini se čuo glasan tutanj groma, a zatim je bljesnula sjajna, nazupčena strijela munje. Kapi teške kiše počele su škrapati po vjetrobranu. Kako je automobil promicao središtem, visoki, strmi neboderi ustupali su mjesto malim, prljavim zgradama, koje kao da su se pred studenim mrazom zbile jedna do druge. Auto je zaokrenuo u 23. ulicu, koja se pružala na zapad , prema rijeci Hudson. Ušli su u kraj skladišta za otpad, servisnih radionica, prljavih lokala, a iza toga u četvrt garaža, smetlišta i špediterskih poduzeća. Kad su se kola približila Desetoj aveniji, McGreavy je naredio Angeliju da zaustavi uz rub pločnika. - Ovdje ćemo izići. - McGreavy se okrenuo prema Juddu. - Je li Moody rekao da će netko biti s njim? McGreavy je otkopčao kaput i prebacio svoj službeni revolver iz futrole u džep kaputa. Angeli je učinio isto. - Držite se iza nas - naredio je McGreavy Juddu.

Tri su muškarca pošla, glava pognutih zbog kiše i vjetra. Na polovici bloka zgrade stigli su do ruševne zgrade s izblijedjelom pločom iznad vrata, na kojoj je pisalo: FIVE STAR MEAT PACKING COMPANY Nije bilo nikakvih automobila, ni kamiona, ni svjetala, ni ikakvog znaka života. Dva su detektiva prišla vratima, svaki s jedne strane. McGreavy je pritisnuo vrata. Bila su zaključana. Pogledao je uokolo, ali nije mogao vidjeti nikakvo zvonce. Osluhnuli su. Tišina, izuzme li se zvuk kiše. - Kao da je zatvoreno - rekao je Angeli. - Vjerojatno jest - odgovorio je McGreavy. - Petak prije Božića - većina poduzeća svršava posao u podne. - Mora postojati teretni ulaz. Judd je slijedio dvojicu detektiva dok su se oni oprezno micali prema kraju zgrade nastojeći pri tome izbjeći mlake. Došli su do kolnog prolaza i zaustavili se pred njim motreći unutra. Ništa se nije događalo. Krenuli su naprijed sve dok nisu dospjeli do ukrcne platforme. - U redu - rekao je McGreavy Juddu. - Zovnite ga Judd je oklijevao osjećajući nerazumnu tugu što izdaje Moodyja. Zaim se oglasio. - Moody! - Jedini odgovor bilo je mijaukanje ljutitog mačka, kojeg je omeo u traženju suhog skloništa. - Gospodine Moody! Na vrhu platforme bila su golema drvena posmična vrata, kroz koja se roba iz skladišta doturala na mjesto gdje se ukrcavala u kamione. Na platformu nisu vodile nikakve stepenice. McGreavy se popeo krećući se - za tako krupnog čovjeka - neobičnom žustrinom. Angeli je slijedio njegov primjer, a onda Judd. Angeli je pristupio do posmičnih vrata i gurnuo ih. Nisu bila zaključana. Velika su se vrata otvorila uz glasno, prodorno negodujuće škripanje. Mačak je pun nade odgovorio zaboravivši na sklonište. U unutrašnjosti skladišta bio je mrkli mrak. - Jesi li ponio bateriju? - upitao je McGreavy Angelija. - Ne. - Sranje!

Oprezno i polako ulazili su u mrak. Judd je ponovno viknuo: - Gospodine Moody! Ovdje Judd Stevens. Nikakvog zvuka, osim škripanja dasaka po kojima su ulazili u prostoriju. McGreavy je prekopao po džepovima i izvukao šibice. Upalio je jednu i podigao je. Njeno slabašno, titravo svjetlo sinulo je žućkastom svjetlošću u prostoru koji je izgledao poput goleme prazne spilje. Šibica se ugasila. - Pronađite prokleti prekidač - rekao je McGreavy. - To mi je bila posljednja šibica. Judd je mogao čuti kako Angeli tapka duž zidova tražeći prekidač. Judd je i dalje išao naprijed. Nije mogao vidjeti ostalu dvojicu. - Moody! - povikao je. S druge strane prostorije čuo je Angelijev glas. - Evo prekidača. - Zatim škljocaj. Ništa se nije dogodilo. - Mora da je okrenut glavni prekidač - rekao je McGreavy. Judd je bubnuo o zid. Kad je ispružio ruke da se odupre, prsti su mu uhvatili neki zasun. Gurnuo ga je uvis i povukao. Neka teška vrata su se otvorila i hladan zrak udario mu je u lice. - Našao sam neka vrata - viknuo je. Prešao je preko nekakvog praga i oprezno krenuo naprijed. Čuo je kako su se vrata za njim zatvorila i srce mu je počelo udarati. Nemoguće! Ovdje je bilo mračnije nego u drugoj prostoriji; kao da je koraknuo u još crnju tamu. - Moody! Moody .. Mukla, teška tišina. Moody je morao biti negdje ovdje. Ne bude li ga, Judd je znao što će McGreavy pomisliti. Bit će opet dečko koji je vikao »vuk«. Judd je još jednom koraknuo naprijed i iznenada osjetio da ga je hladno meso liznulo po licu. Od straha se trgnuo osjećajući kako mu se kostriješe dlačice na vratu. Postao je svjestan jakog vonja krvi i smrti koji ga je okruživao. U mraku oko njega bilo je nečeg zlokobnog, što je samo čekalo da ga pritijesni. Koža na lobanji svrbjela ga je od straha, a srce mu je tako ubrzano tuklo da mu je bilo teško disati. Drhtavim je prstima prekapao po kaputu tražeći kutiju šibica, pronašao je i kresnuo šibicom po poklopcu. U svjetlu šibice pred njegovim se licem ukazalo veliko mrtvo oko i trebala je proteći jedna strašna sekunda dok nije shvatio da gleda zaklanu kravu koja se klati na mesarskoj- kuki. Prije nego što se šibica ugasila, spazio je na

jedan časak druga životinjska trupla koja su visila s kuka i obris nekih vrata u drugom kutu prostorije. Vrata su vjerojatno vodila u neki ured. Ondje bi mogao biti Moody koji ga čeka. Judd je krenuo dublje u unutrašnjost mračne crne spilje prema vratima. Opet je osjetio hladan dodir mrtvog životinjskog mesa. Brzo je ustuknuo i oprezno nastavio prema vratima. - Moody! Pitao se što ii zadržava Angelija i McGreavyja. Prolazio je pokraj zaklanih životinja s osjećajem da netko s jezovitim smislom za humor zbija neku užasnu, manijačnu šalu. No tko i zašto, to je već nadilazilo njegovu moć zamišljanja. Kad se približio vratima, naletio je na još jedno obješeno truplo. Zaustavio se da se orijentira. Upalio je posljednju šibicu koja mu je preostala. Nabijeno na mesarsku kuku i odvratno iscereno ispred njega je bilo tijelo Normana Z. Moodyja. Šibica se ugasila.

14 Doktorovi pomoćnici su završili svoj posao i otišli. Moodyjevo je tijelo odvezeno i svi su otišli, osim Judda, McGreavyja i Angelija. Njih su trojica sjedila u malom upraviteljevom uredu, koji je bio urešen s nekoliko impresivnih kalendarskih golih ljepotica, starim pisaćim stolom i stolcem koji se može okretati te dva ormarića za spise. Svjetla su bila upaljena, a uključen je bio i električni grijač. Direktora poduzeća, stanovitog Paula Morettija, pronašli su na nekoj predbožićnoj zabavi i dovukli ga da odgovori na nekoliko pitanja. Objasnio im je da je zato što je to bio blagdanski vikend pustio svoje namještenike da odu u podne. Poduzeće je zaključao u dvanaest i trideset, i koliko je njemu poznato, nikog nije bilo na objektu. Gospodin Moretti bio je ratoborno pijan, i kad je McGreavy vidio da od njega više neće biti nikakve pomoći, otpravio ga je kući. Judd jedva da je bio svjestan onoga što se zbivalo u sobi. Mislio je na Moodyja; kako je to bio veseo čovjek i pun života, a kako li je okrutno ubijen. Judd je okrivljavao i sebe. Da nije upleo Moodyja, mali bi detektiv i danas bio živ. Bila je skoro ponoć. Judd je po deseti put umorno ponovio priču o Moodyjevom telefonskom pozivu. McGreavy, zgrbljen u svojem ogrtaču, sjedio je, promatrao ga i bijesno žvakao cigaru. Napokon je progovorio: - Čitate li vi detektivske priče? Judd ga je iznenađeno pogledao. - Ne. Zašto? - Reći ću vam zašto. Mislim da ste i previše dobri da biste bili istiniti, doktore Stevens. Od samog početka smatrao sam da ste u ovo ukopani do grla. A to sam vam i rekao. Pa što se dogodilo? Odjednom ste se pretvorili u cilj umjesto u ubojicu. Prvo tvrdite da vas je neki auto oborio i... - Neki ga auto i jest oborio - podsjetio ga je Angeli.

- I žutokljunac bi to prozreo - odbrusio je McGreavy. - To je mogao udesiti netko tko je u dosluhu s doktorom. - Okrenuo se Juddu. - Zatim ste pozvali detektiva Angelija s nevjerojatnom groznom pričom o dvojici ljudi koji su provalili u vašu ordinaciju i pokušali vas ubiti. - I jesu provalili - rekao je Judd. - Ne, nisu - odbrusio je McGrevy. - Poslužili su se specijalnim ključem. - Glas mu je postao tvrd. - Rekli ste da postoje samo dva ključa za ordinaciju, vašu i onaj Carol Roberts. - Točno. Rekao sam vam da su napravili duplikat Carol ina ključa. - Znam što ste mi rekli. Dao sam da se ispitaju tragovi parafina. Od ključa nikad nije pravljen duplikat, doktore. - Zastao je da se to slegne. - A budući da ja imam njen ključ, preostaje vaš, zar ne? Judd ga je gledao bez riječi. - Kad nisam nasjeo na onu bajku o manijaku na slobodi, uzeli ste detektiva za žutih stranica, i on vrlo brzo otkriva bombu podmetnutu u vaša kola. Samo što je ja ne mogu vidjeti jer je ondje više nema. Zatim zaključujete da je vrijeme da mi bacite još jedan leš, pa se upuštate u ovu bljezgariju s Angelijem o telefonskom pozivu da se susretnete s Moodyjem koji zna tog misterioznog luđaka koji vam radi o glavi. Ali znate li što? Stižemo ovamo i nalazimo ga kako visi na mesarskoj kuki. Judd je ljutito planuo. - Nisam ja odgovoran za ovo što se dogodilo. McGreavy mu je uputio dug, oštar pogled. - Znate li jedini razlog zbog kojeg niste uhapšeni? Zato što još nisam utvrdio ni jedan motiv ove kineske zagonetke. Ali hoću, doktore. Obećavam vam. - Ustao je. Judd se odjednom sjetio. - Trenutak! - rekao je. - Što je s Donom Vintonom? - Što je s njim? - Moody je rekao da je to čovjek koji stoji iza svega. - Poznate li koga tko se zove Don Vinton? - Ne - rekao je Judd. - Pretpostavljao... pretpostavljao sam da će biti poznat policiji.

- Nikad nisam čuo za njega. - McGreavy se okrenuo Angeliju. Angeli je odmahnuo glavom. - U redu. Zatražite podatke o Donu Vintonu. FBI. Interpol. Policijskim šefovima svih glavnih američkih gradova. - Pogledao je Judda. - Zadovoljni? Judd je kimnuo. Tko god da je iza svega ovoga, mora imati neki zločinački dosje. Lako ga se može identificirati. Ponovno je razmišljao o Moodyju i njegovim priprostim aforizmima i hitrom umu. Mora da ga je netko ovamo slijedio. Vjerojatno nije nikome rekao za sastanak jer je naglasio nužnost tajnosti. Barem su sada znali ime čovjeka za kojim su tragali. Praemonitus, preamunitas. Opomenut, naoružan. Umorstvo Normana Z. Moodyja pojavilo se na svim naslovnim stranicama dnevnih listova. Judd je uzeo novine na putu u svoju ordinaciju. Njega su ukratko spomenuli kao svjedoka koji je naišao na tijelo zajedno s policijom, ali je McGreavy uspio da cijelu priču zadrži od novinara. McGreavy je svoje karte držao tik do prsiju. Judd se pitao što li će pomisliti Anne. Bila je subota, dan kad je Judd obavljao jutarnju vizitu u bolnici. Dogovorio se da ga netko zamijeni tog dana. Otišao je u svoju ordinaciju, sam se popeo liftom i uvjerio se da nitko ne vreba u hodniku. Još dok je to činio, pitao se koliko čovjek može tako izdržati, očekivati da ga ubojica napadne u bilo kojem trenutku. Pet- šest puta tokom jutra bio je krenuo da podigne slušalicu i nazove detektiva Angelija i raspita se o Donu Vintonu, ali je svaki put suzbio svoju nestrpljivost. Angeli bi ga svakako bio nazvao čim nešto sazna. Judd je bio u nedoumici što bi mogao biti motiv Dona Vintona. Mogao je to biti pacijent kojega je Judd liječio prije mnogo godina, možda još kao stažist. Netko tko je mislio da ga je Judd zanemario ili na neki način uvrijedio. No nije se mogao prisjetiti ni jednog pacijenta po imenu Vinton. U podne je čuo kako netko pokušava otvoriti vrata koja su s hodnika vodila u prijemnu kancelariju. Bio je to Angeli. Iz njegovog izraza Judd nije mogao zaključiti ništa, osim da izgleda još iscrpljenije i izmoždenije. Nos mu je bio crven i on je šmrcao. Ušao je u Juddov ured i umorno se sručio u

stolac. - Jeste li dobili kakve podatke o Donu Vintonu? - upitao je nestrpljivo Judd. Angeli je kimnuo. - Dobili smo telekse od FBI-a, policijskih šefova svih velikih gradova u Sjedinjenim Državama i od Interpola. - Judd je čekao bojeći se i disati. - Nitko od njih nikad nije čuo za Dona Vintona. Judd je s nevjericom pogledao u Angelija, a u želucu kao da mu je nešto potonulo. - Ali to je nemoguće! Hoću reći, netko ga mora poznavati! Čovjek koji je mogao učiniti ive ovo nije se mogao pojaviti ni od kuda. - To je rekao i McGreavy - odgovorio je umorno Angeli. - Doktore, moji ljudi i ja proveli smo noć ispitujući svakog Dona Vintona u Manhattanu i u svim drugim općinama. Obuhvatili smo čak i New Jersey i Connecticut. - Iz džepa je izvukao iscrtan komad papira i pokazao ga Juddu. Pronašli smo jedanaest Dona Vintona u telefonskom imeniku koji njihova imena pišu sa »ton«, četiri koji se pišu sa »ten« i dva koji svoje ime pišu sa »tin«. Čak smo pokušali to tražiti kao jedno ime. Suzili smo ih na pet mogućih, i svakog od njih provjerili. Jedan je paralitičar. Jedan je svećenik. Jedan je prvi potpredsjednik jedne banke. Jedan od njih je vatrogasac koji je bio na dužnosti kad su se zbila dva umorstva. Upravo sam stigao od posljednjega. Drži prodavaonicu životinjica i mora da je vraški blizu osamdesetoj. Juddovo je grlo bilo suho. Odjednom je bio svjestan koliko se mnogo pouzdavao u to. Moody mu sigurno ne bi dao ime da nije bio u to siguran. A on nije bio rekao da je Don Vinton sukrivac. Bio je rekao da Vinton stoji iza cijele stvari. Neshvatljivo je da policija nema dosje o takvom čovjeku. Moody je ubijen zato što se dokopao istine. A sada je Moody nestao sa scene; Judd je bio potpuno sam. Mreža se stezala. - Žao mi je - rekao je Angeli. Judd je pogledao detektiva i odjednom se sjetio da Angeli cijele noći nije bio kod kuće. - Cijenim vaš napor - rekao je zahvalno. Angeli se nagnuo naprijed. - Jeste li sigurni da ste dobro čuli Moodyja? - Da. - Judd je zatvorio oči da se sabere. Bio je pitao Moodyja je li siguran u to tko stoji iza ovoga. Ponovno je čuo Moodyjev glas. Kao smrt. Jeste li ikad čuli za Dona Vintona? Don Vinton. Otvorio je oči. - Da - ponovio je. Angeli je uzdahnuo. - Onda smo u ćorsokaku. - Tužno se nasmijao.

- Bez namjerne dvosmislenosti. - Kihnuo je. - Najbolje vam je da odete u krevet. Angeli je ustao. - N- da. I ja mislim. Judd je oklijevao. - Koliko ste dugo McGreavyjev kolega? - Ovo nam je prvi zajednički slučaj. Zašto? - Mislite li da mi je on kadar podmetnuti umorstvo? Angeli je opet kihnuo. - Mislim da imate pravo, doktore. Bit će najbolje da odem u krevet. - Otišao je do vrata. - Možda imam neki ključ za rješenje - rekao je Judd. Angeli se zaustavio i okrenuo. - Nastavite. Judd mu je ispričao o Teri. Dodao je da će provjeriti i nekoliko bivših momaka Johna Hansona. - Nije bogzna što - rekao je Angeli. - Ali mislim da je bolje nego ništa. - Bolestan sam i umoran od toga da budem meta. Počet ću uzvraćati udarce. Navalit ću na njih. Angeli ga je pogledao. - Čime? Borimo se sa sjenama. - Kad svjedok opiše osumnjičenika, policija zatraži od nekog umjetnika da prema opisima sastavi složenu sliku. Točno? Angeli je kimnuo. - Foto- robot. Judd je počeo koračati od živčanosti i uzbuđenja. - Dat ću vam fotorobot ličnosti čovjeka koji stoji iza ovoga. - A kako? Nikad ga niste vidjeli? Mogao bi to biti bilo tko. - Ne, ne bi - ispravio je Judd. - Tražimo nekog vrlo, vrlo posebnog. - Nekoga tko je poremećen. - Poremećenost je podrugljiv izraz. Nema nikakvog medicinskog značaja. Razumnost je jednostavno mogućnost uma da se prilagodi stvarnosti. Ako se ne možemo prilagoditi, onda se ili sakrivamo od stvarnosti, ili se postavljamo iznad života, gdje smo super-bića koja ne moraju poštivati pravila. - Naš čovjek misli da je on super-biće. - Točno. U opasnoj situaciji imamo trostruki izbor, Angeli: bijeg, konstruktivnost kompromis ili napad. Naš čovjek napada.

- Dakle, luđak. - Ne. Luđaci rijetko ubijaju. Njihova moć koncentracije je strahovito kratka. Imamo posla s nekim mnogo kompliciranijim. Može biti organski bolestan, hipofrenik, shizoid, cikloid - ili kombinacija bilo čega od ovoga. Mogli bismo imati posla s čovjekom koji pati od povremene amnezije, kojoj prethode izvan- razumska djela. No stvar je u tome da se njegov nastup i ponašanje čine svima savršeno normalnim. - Dakle, nemamo ničega od čega bismo pošli. - Nemate pravo. No sasvim dovoljno da od nečeg počnemo. Mogu vam dati njegov fizički opis - rekao je Judd. Stisnuo je vjeđe koncentrirajući se. - Don Vinton je natprosječne visine, lijepo razvijen, građen kao atlet. Uredan je u odijevanju i pedantan u svemu što čini. Nema umjetničke nadarenosti. Ne slika, ne piše, ne svira klavir. Angeli je u njega zurio otvorenih usta. Judd je nastavio govoreći još brže, zagrijavajući se. - Ne pripada nikakvim društvenim klubovima ni organizacijama. Osim ako sam njima ne upravlja. On je čovjek koji mora naređivati. Nemilosrdan je i nestrpljiv. Puca na veliko. Na primjer, nikad se ne bi upleo u sitne krađe. Ako ima dosje, on bi bio za pljačku banke, kidnapiranje ili umorstvo. - Juddovo je uzbuđenje raslo. Slika mu je u mislima postajala sve oštrija. - Kad ga uhvatite, ustanovit ćete da ga je vjerojatno kao dječaka odbacio jedan od njegovih roditelja. Angeli je upao. - Doktore, ne želim probosti vaš balon, ali mogao bi to biti neki ludi nafiksan narkić koji... - Ne. Čovjek kojega tražimo ne uzima droge. - Juddov je glas bio odrješit. - Još ću vam nešto reći o njemu. U školi se bavio grubim sportovima. Ragbijem ili hokejem. Ne zanimaju ga šah, enigmatika ili križaljke. Angeli ga je sumnjičavo gledao. - U to nije upleten samo jedan čovjek - primijetio je. - Sami ste to rekli. - Dajem vam opis Dona Vintona - rekao je Judd. - Čovjeka koji je sve ovo smislio. Još ću vam nešto reći o njemu. Latinskog je podrijetla.

- Što vas na to navodi? - Metode kojima se služio pri ubojstvima. Nož - kiselina - bomba. On je Južnoamerikanac, Talijan ili Španjolac. - Udahnuo je. - Evo vam vašeg foto- robota. To je čovjek koji je počinio tri umorstva i koji pokušava ubiti i mene. Angeli je progutao slinu. - Otkud, do vraga, sve to znate? Judd je sjeo i nagnuo se prema Angeliju. - To mi je poziv. - Duševna strana, svakako. Ali kako možete dati fizički opis čovjeka kojeg nikad niste vidjeli. - Uzimam u obzir vjerojatnosti. Jedan liječnik, zvao se Kretschmer, utvrdio je da osamdeset i pet posto ljudi koji pate od paranoje imaju lijepo građena, atletska tijela. Naš je čovjek očit paranoik. Pati od osjećaja veličine. Megaloman je koji misli da je iznad zakona. - Zašto onda već odavno nije iza brave? - Zato što nosi masku. - Nosi što? - Svi mi nosimo maske, Angeli. Nakon detinjstva nauče nas da skrivamo naše prave osjećaje, da prikrivamo naše mržnje i strahove. - U glasu mu se osjetio autoritet. - Ali u stresu Donu Vintonu će pasti maska i pokazat će se golo lice. - Shvaćam. - Njegov je ego ranjiva točka. Bude li ugrožen, stvarno ugrožen, raspuknut će se. Sad je na samom rubu. Neće trebati mnogo da se potpuno strovali. - Oklijevao je, a onda nastavio govoreći gotovo za sebe. - To je čovjek s manom. - S čime? - S manom. To je termin kojim primitivna plemena označuju čovjeka koji očituje utjecaj na druge zbog demona koji su u njemu, čovjek nadmoćne ličnosti. - Rekli ste da on ne slika, ne piše ne svira klavir. Kako to znate? - Svijet je pun umjetnika koji su shizoidni. Većina od njih uspijeva proći kroz život bez ikakvog nasilja jer im njihov posao daje oduška u kojem se izražavaju.

Naš čovjek nema takvog oduška. Stoga je on poput vulkana. Jedini način da se otarasi pritiska koji je u njemu jest erupcija: Hanson - Carol - Moody. - Mislite da su to samo besmisleni zločini koje je počinio da ... - Za njega nisu besmisleni. Naprotiv... - Misli su mu brzo letjele. Još nekoliko djelića zagonetke počelo je dolaziti na pravo mjesto. Proklinjao je samog sebe zato što je bio previše slijep ili preplašen da ih vidi. - Ja sam jedini kojega je Don Vinton progonio - prvotni cilj. John Hanson je ubijen zato što su ga zamijenili sa mnom. Kad je ubojica otkrio svoju pogrešku, došao je u ured da pokuša još jednom. Mene nije bilo, ali je ondje zatekao Carol - glas mu je bio ljutit. - Ubio ju je zato da ga ne bi mogla identificirati? - Ne. Čovjek kojegtražimo nije sadist. Carol je izmrcvarena jer je on nešto želio. Recimo, neki inkriminirajući dokaz. A ona mu ga nije htjela ili nije mogla dati. - Kakav to dokaz? - zahtijevao je Angeli. - Nemam pojma - rekao je Judd. - Ali tu je ključ cijele stvari. Moody je pronašao odgovor i zato su ga ubili. - Ima još nešto što ne odgovara razumu. Da su vas ubili na ulici, onda se ne bi dočepali dokaza. To se ne uklapa s ostalim dijelom vaše teorije - ustrajao je Angeli. - Moglo bi se uklapati. Pretpostavimo da je dokaz na jednoj od mojih vrpci. On bi sam po sebi mogao biti savršeno bezopasan, ali ga ja povežem s drugim činjenicama, mogao bi te ljude ugroziti. Stoga imaju dvije mogućnosti: ili da mi ga uzmu, ili da me eliminiraju kako, ga nikom ne bih mogao otkriti. Najprije su me pokušali likvidirati. Ali, počinili su pogrešku i ubili Hansona. Zatim su pribjegli drugoj alternativi. Pokušali su ga dobiti od Carol. Kad nisu uspjeli, odlučili su se usredotočiti na to da me ubiju. To je bila ona automobilska nesreća. Vjerojatno su me slijedili kad sam otišao angažirati Moodyja, pa su onda slijedili i njega. Kad je nadošao na istinu, ubili su ga. Zamišljeno namršten, Angeli je promatrao Judda. - Eto, zato ubojica neće prestati sve dok me ne ubije - zaključio je mirno Judd. - Ovo je postala smrtonosna igra, a čovjek kojega sam opisao ne može

podnijeti da gubi. Angeli ga je proučavao procjenjujući što je Judd rekao. - Ako ste u pravu - rekao je naposljetku - Trebat će vam zaštita. - Izvadio je svoj službeni revolver, otvorio šaržer s mecima kako bi se uvjerio da je potpuno pun. - Hvala, Angeli, ali ne trebam pištolj. Borit ću se s njima svojim vlastitim oružjem. Čuo se oštar školjocaj otvaranja vanjskih vrata. - Jeste li koga očekivali? Judd je odmahnuo glavom. - Ne. Za danas popodne nemam ni jednog pacijenta. S pištoljem još uvijek u ruci, Angeli se mirno primakao vratima koja vode u prijemnu kancelariju. Koraknuo je u stranu i naglo otvorio vrata. Pred njim je stajao Peter Hadley, zaprepaštenog lica. - Tko ste vi? - zarežao je Angeli. Judd je prišao vratima. - U redu je - rekao je brzo. - To je moj prijatelj. - Hej! Koji se vrag ovdje zbiva? - - upitao je Peter. - Oprostite - ispričao se Angeli. Maknuo je revolver. - Ovo je doktor Peter Hadley - detektiv Angeli. - Kakvu ti to vodiš luđačku psihijatrijsku kliniku? - upitao je Peter. - Došlo je do male gužve - objasnio je Angeli. - U ordinaciju doktora Stevensa je ... izvršena provala, pa smo mislili da bi se onaj koji je to učinio mogao vratiti. Judd je prihvatio rješenje. - Da. Nisu našli ono što su tražili. - Ima li to kakve veze s Carolinim umorstvom? - upitao je Peter. Angeli je progovorio i prije nego što je Judd mogao bilo što reći. - Nismo sigurni, doktor Hadley. Za sada je naša služba zamolila doktora Stevensa da o tom slučaju ne razgovara. - Shvaćam - rekao je Peter. Pogledao je Judda. - Vrijedi li naš dogovor za ručak? Judd je shvatio da je na to posve zaboravio. - Naravno - rekao je brzo. Okrenuo se Angeliju. - Mislim da smo sve pretresli.

- I jesmo - složio se Angeli. - Sigurni ste da ne želite... - pokazao je na svoj revolver. Judd je odmahnuo glavom. - Hvala. - U redu. Budite oprezni - rekao je Angeli. - Hoću - obećao je Judd. - Hoću. Judd je za ručkom bio zamišljen, a Peter nije navaljivao. Razgovarali su o svojim zajedničkim prijateljima, o zajedničkim pacijentima. Peter je rekao Juddu da je razgovarao s poslodavcem Harrisona Burkea i da su uredili da se Burke diskretno podvrgne psihijatrijskom pregledu. Šalju ga u privatni zavod za duševne bolesti. Za vrijeme kave Peter je rekao: - Ne znam u kakvoj si ti to gužvi, Judd, ali ako ti ikako mogu pomoći... Judd je odmahnuo glavom. - Hvala, Peter. To je nešto o čemu se moram pobrinuti sam. Reći ću ti sve o tome kad prođe. - Nadam se da će to biti uskoro - rekao je vedro Peter. Oklijevao je. - Judd, jesi li u nekoj opasnosti? - Naravno da nisam - odgovorio je Judd. Osim ako se izuzme ubilački manijak koji je počinio tri umorstva i koji je odlučio da mu Judd bude četvrta žrtva.

15 Poslije ručka Judd se vratio u svoju ordinaciju. Postupio je jednako oprezno provjeravajući sve kako bi bio siguran da se izlaže najmanjoj opasnosti. Pa ma kakva ona bila. Ponovno je počeo preslušavati vrpce osluškujući sve što bi moglo pružiti bilo kakav ključ. Kao da se okreće struji verbalnih črčkarija. Mlaz zvukova koji je šiknuo bio je pun mržnje ... perverzije ... straha ... samosažaljenja ... megalomanije ... osamljenosti... ništavnosti ... boli... Pri kraju trosatnog slušanja otkrio je da svojem popisu može dodati samo jedno novo ime: Bruce Boyd, posljednji muškarac s kojim je živio John Hanson. Ponovno je stavio na magnetofon Hansonovu vrpcu. ... Držim da sam se u Brucea zaljubio onda kad sam ga prvi put spazio. Bio je najljepši muškarac kojega sam ikad vidio. - John, je li on bio pasivan ili dominantan partner? - Dominantan. To je jedna od stvari koje su me privukle k njemu. Vrlo je jak. Zapravo, kad smo postali ljubavnici, zbog toga smo se znali prepirati. - Zašto? - Bruce nije shvaćao koliko je zapravo jak. Znao bi mi prići odostraga i udariti me u leđa. To je on učinio onako, iz dragosti, no jednoga dana samo što mi nije slomio kralježnicu. Poželio sam ga ubiti. Kad se rukovao, lomio je čovjeku prste. Uvijek se pretvarao da mu je žao, ali Bruce uživa u tome da pozljeđuje ljude. Nisu mu potrebni bičevi. Vrlo je jak ... Judd je zaustavio vrpcu, sjedio i razmišljao. Homoseksualni partneri nisu se uklapali u njegovu koncepciju ubojice, no, s druge strane, Boyd je bio povezan s Hansonom, a bio je sadist i egoist.

Pogledao je dva imena na svojem popisu: Teri Washburn, koja je ubila čovjeka u Hollywoodu i koja to nikad nije priznala, te Bruce Boyd, posljednji ljubavnik Johna Hansona. Ako je to netko od njih dvoje - tko je? Teri Washburn je živjela u luksuznom stanu na vrhu nebodera u Sutton Placeu. Cijeli je stan bio u groznom ružičastom tonu: zidovi, namještaj, zastori. Posvuda po sobi nalazili su se skupocjeni komadi pokućstva, a zid je bio prekriven francuskim impresionistima. Judd je prepoznao dva Maneta, dva Degasa, jednog Moneta i jednog Renoira prije nego što je u sobu ušla Teri. Telefonirao joj je i rekao da želi navratiti k njoj. Spremila se za njega. Odjenula je tanahnu jutarnju haljinu, ispod koje nije imala ništa. - Stvarno ste došli - uskliknula je veselo. - Želio sam s vama porazgovarati. - Svakako. Jednu malu čašicu? - Ne, hvala. - Onda ću ja sebi natočiti da proslavim - rekla je Teri. Otišla je do bara koraljne boje u kutu prostrane dnevne sobe. Judd ju je zamišljeno promatrao. Vratila se s pićem i sjela do njega na ružičasti kauč. - Dakle, zlato, kurac te konačno doveo ovamo - rekla je. - Znala sam da nećeš odoljeti maloj Teri. Luda sam za tobom, Judd. Sve ću učiniti za tebe. Samo kaži. Uza te, svi oni jedri kurci koje sam srela u životu izgledaju gadno. - Odložila je piće i stavila ruku na njegove hlače. Judd je njenu ruku uzeo u svoju. - Teri - rekao je. - Trebam vašu pomoć. Njene su misli putovale vlastitom kolotečinom. - Znam, zlato - prostenjala je. - Izjebat ću te kao što te nikad nitko u životu nije izjebao. - Teri, slušajte me! Netko me nastoji ubiti! Pogled joj je odao polagano iznenađenje. Glumljeno - ili stvarno? Sjetio se jedne njene predstave u jednom kasnom, vrlo kasnom showu. Stvarno. Bila je dobra, ali ipak ne toliko dobra glumica. - Zaboga! Tko - tko bi vas želio ubiti? - Mogao bi to biti netko tko je u vezi s nekim od mojih pacijenata. - Ali Isuse, zašto?

- To i pokušavam utvrditi, Teri. Je li ikad itko od vaših prijatelja govorio o ubijanju ili... umorstvu? Možda kao vic na zabavi, smijeha radi? Teri je odmahnula glavom. - Ne. - Znate li nekoga tko se zove Don Vinton? - Pažljivo ju je promatrao. - Don Vinton. Ne. A trebala bih? - Teri, što vi osjećate prema umorstvu? - Podišla ju je jeza. Držao joj je zglob i mogao je osjetiti kako joj se ubrzalo bilo. - Da li vas umorstvo uzbuđuje? - Ne znam. - Razmislite - ustrajao je Judd. - Da li vas pomisao na nj uzbuđuje? Bilo joj je postalo nepravilno. - Ne! Naravno, ne. - Zašto mi niste pričali o onom čovjeku kojega ste ubili u Hollywoodu? Bez upozorenja sunula je da mu svojim dugim noktima izgrebe lice. Zgrabio ju je za zglavke. - Ti, pokvareni kujin sine! To je bilo prije dvadeset godina ... Zato si ti, dakle, došao. Gubi se odavde! Gubi se! - Slomila se u histeričnom jecaju. Judd ju je na trenutak promatrao. Teri je bila kadra da bude umiješana u ubojstvo namah. Njena nesigurnost, njeno potpuno pomanjkanje samopoštovanja stvorilo bi od nje lak plijen za svakoga tko bi je želio iskoristiti. Bila je poput grude mekog blata koja leži u jarku. Osoba koja je pokupi mogla bi je oblikovati u lijep kip - ili u smrtonosno oružje. Pitanje glasi: Tko ju je posljednji pokupio? Don Vinton? Judd je ustao. - Žao mi je - rekao je. Otišao je iz ružičastog stana. Bruce Boyd je stanovao u kući koja je nekad bila konjušnica, a nalazila se malko podalje od parka u Greenwich Villageu. Vrata je otvorio batler Filipinac, koji je nosio bijeli sako. Judd mu je rekao svoje ime, a ovaj ga je pozvao da pričeka u foajeu. Batler se izgubio. Prošlo je deset minuta, pa petnaest. Judd je obuzdavao svoju razdraženost. Možda je trebalo reći detektivu Angeliju da ide ovamo. Ako je Juddova pretpostavka točna, slijedeći napad na njegov život uslijedit će vrlo brzo. A napadač će se nastojati uvjeriti u svoju uspješnost. Batler se ponovno pojavio. - Gospodin Boyd će vas sada primiti - rekao je. Poveo je Judda na kat do ukusno uređene radne sobe, a zatim se diskretno povukao.

Boyd je bio za pisaćim stolom i nešto je pisao. Bio je to lijep muškarac, oštrih, finih crta lica, orlovskog nosa i čulnih, punih usana. Kosa mu je bila svijetla i kovrčala se u vitice. Kad je Judd ušao, ustao je. Bio je visok dva metra, a prsa i ramena bila su kao u nekog ragbijaša. Judd je razmišljao o svojem fizičkom opisu ubojice. Boyd mu je odgovarao. Više nego ikad Judd je žalio što nije Angeliju ostavio nekakvu poruku. Boydov je glas bio prijazan i kultiviran. - Oprostite mi što sam pustio da me čekate, doktore Stevens - rekao je vedro. - Ja sam Bruce Boyd. - Pružio je ruku. Judd je ispružio svoju da je prihvati, a Boyd ga je kamenitom šakom udario po ustima. Udarac je bio potpuno neočekivan, pa je Judd od njega odletio na stajaću svjetiljku i oborio je kad mu je tijelo palo na pod. - Oprostite, doktore - rekao je Boyd promatrajući ga odozgo. - Zaslužili ste ovakav doček. Bili ste vrlo gadan dečko, zar ne? Ustanite da vam natočim piće. Judd je ošamućeno potresao glavom. Počeo se pri- dizati s poda. Kad se dopola ispravio, Boyd ga je vrškom cipele maznuo u prepone, i Judd je, svijajući se od boli, pao na pod. - Čekao sam da me nazovete - rekao je Boyd. Judd je kroz zasljepljujuće valove boli podigao pogled prema liku koji se nadvio nad njim. Pokušao je nešto reći, ali nije mogao istisnuti riječi. - Ne pokušavajte govoriti - rekao je sućutno Boyd. - Mora boljeti. Znam zašto ste ovdje. Želite me pitati o Johnnyju. Judd je počeo kimati, a Boyd ga je udario u glavu. Kroz crvenu maglu čuo je kako Boydov glas dopire nekud izdaleka, kroz pamučni filtar, pa postupno jača i slabi. - Voljeli smo se sve dok nije otišao k vama. Vi ste ga naveli da se osjeti nastranim. Vi ste ga naveli na to da našu ljubav smatra prljavom. Znate li tko, doktore Stevens, tko ju je učinio prljavom? Vi. Judd je osjetio kako ga je nešto tvrdo udarilo u rebra protjeravši mu kroz žile strahovitu rijeku boli. Sada je sve vidio u krasnim bojama, kao da mu je glava ispunjena blistavim dugama. - Tko vam je dao pravo da govorite ljudima kako da vole, doktore? Sjedite tamo u svojoj ordinaciji kao nekakav bog osuđujući svakoga tko ne misli poput vas.

To nije istina, odgovarao je Judd negdje u svojoj svijesti. Hanson nikad ranije nije imao izbora. Ja sam mu ih dao. A on nije odabrao vas. - Sad je Johnny mrtav - rekao je plavokosi div nadnoseći se nad njega. - Vi ste ubili mog Johnnyja, a sada ću ja ubiti vas. Osjetio je još jedan udarac iza uha, pa je počeo kliziti u nesvijest. Neki daleki dio njegove svijesti s nepristranim je zanimanjem promatrao dok je preostali dio njega počinjao umirati. Onaj mali, izdvojeni dio razbora u njegovom malom mozgu i dalje je funkcionirao, a njegovi su impulsi davali signale sve slabijih obrazaca mišljenja. Zamjerao je sebi što se nije više približio istini. Očekivao je da će ubojica biti crnomanjast, latinski tip, a bio je plavokos. Bio je siguran da ubojica nije homoseksualac, a pogriješio je. Pronašao je svojeg ubilačkog manijaka, a sada će zbog toga umrijeti. Izgubio je svijest.

16 Neki daleki, potisnuti dio njegove svijesti pokušavao mu je poslati poruku, pokušavao mu je javiti nešto od kozmičke važnosti, ali je bubnjanje duboko u njegovoj lubanji bilo previše bolno i on se nije mogao usredotočiti ni na što drugo. Negdje u blizini mogao je čuti neko visoko cviljenje, kao od kakve ranjene divlje životinje. Polako, bolno, Judd je otvorio oči. Ležao je na krevetu u nekoj nepoznatoj sobi. U kutu prostorije nekontrolirano je plakao Boyd. Judd se počeo uspravljati. Oštra bol u tijelu povratila mu je u sjećanje ono Što mu se dogodilo, i odjednom ga je preplavio divlji neobuzdani bijes. Kad je čuo da se Judd miče, Boyd se okrenuo. Pristupio je krevetu. - Vaše je to maslo - cmizdrio je. - Da nije bilo vas, Johnny bi živ i zdrav bio sa mnom. Bez htijenja, gonjen nekim davno zaboravljenim, duboko zakopanim nagonom za odmazdom, Judd je segnuo za Boydovim vratom, prstima ščepavši njegov dušnik i stisnuvši ga svom snagom. Boyd se ni jednom kretnjom nije branio. Stajao je, a suze su mu se slijevale niz lice. Judd ga je pogledao u oči, a bilo je to kao da gleda u dubinu pakla. Polako su mu se spustile ruke. Boze moj, pomislio je. Ja sam liječnik. Bolestan me čovjek napada, a ja ga želim ubili. Pogledao je Boyda, a gledao je u rastrojeno, zbunjeno dijete. I odjednom je spoznao ono što mu je pokušavala reći podsvijest: Bruce Boyd nije Don Vinton. Da jest, Judd sada ne bi bio živ. Boyd nije bio sposoban počiniti umorstvo. Dakle, imao je pravo kad je mislio da se Boyd ne uklapa u zamišljeni lik ubojice. U tome je bilo stanovite ironične utjehe. - Da nije vas, Johnny bi bio živ - jecao je Boyd. - Bio bi ovdje, sa mnom, i ja bih ga mogao zaštititi.

- Nisam ja molio Johna Hansona da vas napusti - rekao je umorno Judd. Bila je to njegova zamisao. - Lažete! - Odnosi između vas i Johna pogoršavali su se prije nego što je došao k meni. Dug muk. Zatim je Boyd kimnuo. - Da. Mi... mi smo se cijelo vrijeme prepirali. - Pokušavao je naći samog sebe, a nagoni su mu stalno govorili da se želi vratiti svojoj ženi i djeci. Duboko u sebi John je želio biti heteroseksualan. - Da - prošaptao je Boyd. - Cijelo vrijeme znao je o tome govoriti, a ja sam mislio da je to samo zato da me kazni. - Pogledao je Judda. - Ali jednoga me dana napustio. Jednostavno - iselio se. Prestao me voljeti. - Glas mu je bio očajan. - Nije vas prestao voljeti - rekao je Judd. - Ne kao prijatelja. Boyd je zurio u Judda. - Hoćete li mi pomoći? - Pogled mu je bio sav očajan. - Po- pomozite mi. Morate mi pomoći! Bio je to povik strepnje. Judd ga je dugo promatrao. - Da - rekao je. - Pomoći ću vam. - Hoću li biti normalan? - Ne postoji normalnost. Svaka osoba nosi u sebi svoju vlastitu normalnost, a ne postoje dva jednaka čovjeka. - Možete li me učiniti heteroseksualnim? - To ovisi o tome koliko vi to doista želite. Mi vam možemo pomoći psihoanalizom. - A ako to ne uspije? - Ako utvrdimo da ste predodređeni za homoseksualca, barem ćete se tome moći lakše prilagoditi. - Kad možemo početi? - upitao je Boyd. A Judd se strovalio u stvarnost. Sjedio je ovdje i razgovarao o liječenju pacijenta kad je, koliko mu je poznato, trebao biti ubijen u slijedeća dvadeset i četiri sata. A nije bio ništa bliže otkriću tko je Don Vinton. Isključio je Teri i Boyda, posljednje osumnjičenike iz svojeg popisa. Nije

znao ništa više nego onda kad je počeo. Ako je njegova analiza točna, do sada je taj ubojica morao zapasti u ubilački bijes. Novi će napad uslijediti uskoro. - Nazovite me u ponedjeljak - rekao je. Dok ga je taksi vozio prema zgradi u kojoj stanuje, Judd je pokušavao procijeniti kakve su mu šanse da preživi. Izgledale su mračne. Što je on to mogao imati a što je Don Vinton toliko očajnički priželjkivao? I tko je Don Vinton? Kako je mogao biti bez policijskog dosjea? Da li se mogao poslužiti nekim drugim imenom? Nije. Moody je jasno rekao »Don Vinton«. Teško se bilo koncentrirati. Od svakog pomaka taksija njegovim se isprebijanim tijelom širila strahovita bol. Razmišljao je o dosadašnjim umorstvima i pokušajima umorstva tragajući za nekom logičnom šablonom. Ubod nožem, umorstvo mrcvarenjem, prometna nesreća nakon koje je počinilac pobjegao, bomba u njegovim kolima, gušenje. Nije mogao razaznati nikakvu šablonu. Samo okrutno manijakalno nasilje. Ni po čemu nije mogao znati kako će biti počinjen slijedeći nasrtaj. Ni tko će ga počiniti. Najranjivije točke bit će njegova ordinacija i stan. Sjetio se Angelijevog savjeta. Mora na vrata stana montirati jače brave. Reći se Mikeu vrataru i Eddieju da dobro otvore oči. U njih može imati povjerenja. Taksi se zaustavio pred njegovom stambenom zgradom. Vratar je otvorio vrata taksija. Bio je to neki potpuno nepoznat čovjek.

17 Bio je to krupan crnomanjast muškarac kozičavog lica i duboko usađenih crnih očiju. Preko vrata imao je jednu staru brazgotinu. Nosio je Mikeov kaput od uniforme koji mu je bio pretijesan. Taksi je otišao a Judd je bio nasamo s čovjekom. Odjednom ga je pogodila iznenadna bol. Bože moj, ne sada! Stisnuo je zube. - Gdje je Mike? - pitao je. - Na dopustu, doktore. Doktore. Dakle, čovjek je znao tko je on. A Mike na dopustu? U prosincu? Na čovjekovom licu ukazao se zadovoljan smiješak. Judd se ogledao gore- dolje po vjetrovitoj ulici, ali je ona bila posve pusta. Mogao je pokušati potrčati, ali u ovom stanju nije imao nikakvih izgleda. Tijelo mu je bilo prebijeno i bolno, i svaki put kad bi udahnuo, osjetio bi oštru bol. - Izgledate kao da ste doživjeli nezgodu. - Čovjekov glas bio je gotovo srdačan. Judd se, ništa ne odgovarajući, okrenuo i ušao u predvorje stambene zgrade. Mogao se osloniti na to da će mu Eddie pomoći. Vratar je pošao za Juddom kroz predvorje. Eddie je bio u liftu, okrenut leđima. Judd je krenuo prema liftu, a svaki mu je korak pričinjao posebnu bol. Znao je da sada ne smije klonuti. Bilo je važno da ovom čovjeku ne dopusti da ga zaskoči nasamo. Ipak će se bojati svjedoka. - Eddie! - pozvao je Judd. Čovjek u liftu se okrenuo. Judd ga nikad ranije nije vidio. Bio je manja verzija vratara, samo što nije imao ožiljka. Bilo je očito da su dva muškarca braća.

Judd je zastao, ulovljen između njih dvojice. Nikog drugog nije bilo u predvorju. - Idete gore - rekao je muškarac u liftu. Smiješio se jednako zadovoljno kao i njegov brat. To su, dakle, naposljetku bila lica smrti. Judd je bio siguran da ni jedan od njih nije bio glava koja je stajala iza ovog što se događa. Ovo su bile unajmljene profesionalne ubojice. Hoće li ga ubiti u predvorju, ili će im biti draže da to obave u njegovom stanu? U njegovom stanu, zaključio je. To će im dati više vremena da umaknu prije nego što se otkrije njegovo tijelo. Judd je koraknuo prema upraviteljevom uredu. - Moram razgovarati s gospodinom Katzom o ... Krupniji muškarac zapriječio mu je put. - Gospodin Katz je zauzet, doktore - rekao je blago. Muškarac iz lifta je progovorio: - Odvest ću vas gore. - Ne - rekao je Judd. Ja ... - Učinite što kažem. - Nikakvog osjećaja nije bilo u njegovom glasu. Iznenada ih je zapuhnuo hladan zrak kako su se vrata predvorja otvorila. Dva muškarca i dvije žene hitro su ušli smijući se i brbljajući, zakukuljeni u svoje kapute. - Gore je nego u Sibiru - rekla je jedna od žena. Muškarac koji ju je držao pod rukom bio je bucmastog lica, a govorio je onako kao ljudi sa Srednjeg Zapada. - Ovakva noć nije ni za čovjeka, a ni za životinju. Skupina se približavala liftu. Vratar i liftboj šutke su pogledali jedan drugog. Progovorila je druga žena. Bila je sićušna platinasta plavuša s jakim južnjačkim naglaskom. - Prekrasno, bajno veće. Svima vam puno hvala. - Otpravljala je muškarce. Drugi muškarac zagrohotao je od negodovanja. - Nećeš nas valjda pustiti bez čašice za laku noć? - Strahovito je kasno, George - smijuljila se prva žena. - Ali vani je ispod nule. Moraš nam dati malo antifriza.

Drugi je muškarac podržao njegovu molbu. - Samo jedno piće pa idemo. - Pa ... Judd je zadržavao dah. Molim vas! Platinasta plavuša je popustila. - U redu. Ali samo jedno, čuli ste me svi? Smijući se, grupica je ušla u lift. Judd je brzo ušao s njima. Vratar je stajao kolebajući se, gledajući u svog brata. Onaj u liftu je slegnuo ramenima, zatvorio vrata i pokrenuo lift. Juddov je stan bio na petom katu. Ako grupica iziđe prije njega, teško njemu. Ako iziđu nakon njega, ima šansu da uđe u svoj stan, zabarikadira se i pozove u pomoć. - Koji kat? Mala plavuša je zahihotala. - Ne znam što bi rekao moj muž da me vidi kako pozivam dva nepoznata muškarca u svoj stan. - Okrenula se liftboju. - Deseti. Judd je izdahnuo i shvatio da je zadržavao dah. Progovorio je brzo: - Peti. Liftboj mu je uputio strpljiv pogled koji je mnogo kazivao i otvorio vrata na petom katu. Judd je izišao. Vrata lifta su se zatvorila. Judd je pošao prema svom stanu posrćući od- boli. Izvadio je ključ, otvorio vrata i ušao, a srce mu je udaralo. U najboljem slučaju imao je pet minuta vremena prije nego što dođu i ubiju ga. Zatvorio je vrata i htio staviti lanac u zasun. Ostao mu je u ruci. Pogledao ga je i vidio da je presječen. Odbacio ga je i pošao do telefona. Preplavio ga je val omaglice. Stajao je, borio se s boli, zatvorenih očiju, a dragocjeno vrijeme je protjecalo. S naporom je ponovo pošao prema telefonu jedva se krećući. Jedina osoba koje se mogao prisjetiti da je pozove bio je Angeli, no Angeli je bio kod kuće, bolestan. Osim toga - što bi mu mogao reći. Imamo novog vratara i liftboja pa mislim da će me ubiti? Polako je postao svjestan da u ruci drži slušalicu, da stoji posve tupo, previše ošamućen da bi išta poduzeo. Potres mozga, pomislio je. Boyd me na kraju krajeva mogao i ubiti. Ona dvojica će ući i zateći ga ovako - bespomoćnog. Sjetio se pogleda onog krupnog muškarca. Morao ih je nadmudriti, izbaciti iz ravnoteže. Ali, Bože dragi, kako?

Okrenuo se prema malom televizijskom prijemniku koji je pokazivao predvorje. Ono je bilo pusto. Bol se vratila, preplavljivala ga u valovima, od kojih gotovo da se onesvijestio. Prisilio je svoj umorni mozak da se usredotoči na problem. Bio je u škripcu ... Da ... Škripcu. Trebao je poduzeti hitne mjere. Da... Ponovno mu se mutio vid. Pogled je usmjerio prema telefonu. Hitno... Privukao je brojčanik tik do svojih očiju kako bi mogao pročitati brojke. Polako, bolno, okretao je. Glas se odazvao na peti poziv. Judd je govorio, a riječi su mu bile nerazgovijetne i nejasne. Pogled mu je privuklo uzrujano kretanje na televizijskom monitoru. Dva muškarca u običnim odijelima prelazila su predvorje i prilazila liftu. Njegovo je vrijeme isteklo. Dva su muškarca bešumno prišla Juddovom stanu i zauzela položaje s obiju strana vrata. Krupniji, Rocky, lagano je pritisnuo na vrata. Bila su zaključana. Izvadio je celuloidnu karticu i oprezno je turnuo preko brave. Kimnuo je svom bratu i obojica su izvukla revolvere s prigušivačima. Rocky je utisnuo celuloidnu karticu do brave i vrata, koja se više nisu opirala, polako gurnuo. Ušli su u dnevnu sobu držeći uperene pištolje. Njima sučelice bila su troja zatvorena vrata. Nikakva znaka od Judda. Niži brat, Nick, pokušao je otvorit prva vrata. Bila su zaključana. Nasmiješio se svom bratu, stavio otvor cijevi pištolja na bravu i povukao obarač. Vrata su se bešumno otvorila u spavaću sobu. Dva su muškarca ušla pretražujući uperenim pištoljima sobu. Nikoga nije bilo u njoj. Nick je pretražio ugrađene ormare, dok se Rocky vratio u dnevnu sobu. Kretali su se bez žurbe znajući da se Judd sakriva u stanu, bespomoćan. U njihovim sporim pokretima gotovo da je bilo neke promišljene radosti, kao da uživaju u trenucima prije umorstva. Nick je pokušao otvoriti slijedeća vrata. Bila su zaključana. Hicem ih je razvalio i ušao u sobu. Bila je to radna soba, prazna. Nacerili su se jedan drugome i pošli prema posebnim zatvorenim vratima. Dok su prolazili mimo TV- monitora, Rocky je ščepao bratovu ruku. Na prijemniku su vidjeli trojicu kako hitaju predvorjem. Dvojica od njih, odjevena u bijele liječničke ogrtače, gurala su nosila s kotačima. Treći je nosio liječničku torbu. - K vragu! - Smiri se, Rocky. Ta netko je bolestan. U ovoj zgradi mora biti sto stanova.

Promatrali su opčinjeno televizor, dok su dvojica bolničara gurali nosila u lift. Grupica je nestala, a vrata lifta su se zatvorila. - Pričekajmo nekoliko trenutaka - Bio je to Nick. - Mogla bi biti neka nesreća. To znači da bi moglo biti i cajkana. - Jebene li sreće! - Ne brini. Stevens neće odavde. Vrata stana širom su se otvorila, a liječnik i dva bolničara ušli su gurajući pred sobom nosila. Dvojica ubojica hitro su turnula pištolje u džepove svojih ogrtača. Doktor je prišao jednom od braće. - Je li mrtav? - Tko? - Samoubojica. Je li mrtav ili živ? Dvojica ubojica pogledala su se zaprepašteno. - Vi ste momci upali u pogrešan stan. Liječnik se progurao pokraj dvojice ubojica i pritisnuo vrata spavaće sobe. - Zaključana su. Pomozite mi da ih razbijemo. Dva su brata bespomoćno promatrala kako liječnik i bolničari ramenima razvaljuju vrata. Liječnik je koraknuo u spavaću sobu. - Donesite nosila. - Prišao je krevetu u kojem je ležao Judd. - Je li u redu? Judd je podigao pogled nastojeći vidjeti što se događa. - U bolnicu - promumljao je. - Već ste na putu. Dok su ubojice razočarano promatrale, bolničari su odvezli nosila u spavaću sobu, vješto prebacili Judda na njih i zatrpali ga pokrivačima - Kidajmo - rekao je Rocky. Liječnik je promatrao kako ona dvojica nestaju. Zatim se okrenuo Juddu koji je ležao na nosilima, lica bijela i izmoždena. - Je li s tobom sve u redu, Judd? - glas mu je bio pun duboke zabrinutosti. Judd se pokušao nasmiješiti, što mu baš i nije uspijevalo. - Sjajno je - rekao je. Jedva je mogao čuti vlastiti glas. - Hvala, Pete. Peter je pogledao svog prijatelja, a onda kimnuo dvojici bolničara. - Idemo!

18 Bolnička je soba bila drukčija, ali sestra je bila ista. Utjelovljenje mrzovolje. Sjedila je do njegovog kreveta i bila je prvo što je Judd ugledao kad je otvorio oči. - Lijepo. Probudili smo se - rekla je ukočeno. - Doktor Harris vas želi vidjeti. Reći ću mu da ste budni. - Ukočeno je izišla iz sobe. Judd je sjeo oprezno se pomičući. Refleksi ruke i noge nešto usporeni, ali neoštećeni. Pokušao je izoštriti pogled na stolcu s druge strane sobe, svakim okom posebno. Vid mu je bio malko zamućen. - Želiš li konzilij? Podigao je pogled. U sobu je ušao doktor Seymour Harris. - Pa - rekao je veselo doktor Harris. - Ti postaješ jedna od naših najboljih mušterija. Znaš li koliko iznosi tvoj račun samo za šavove? Morat ćemo ti dati popust... Kako si spavao, Judd? - Sjeo je na rub kreveta. - Kao bebica. Što si mi dao? - Injekciju luminala. - Koje je doba? - Podne. - Bože moj - rekao je Judd. - Moram se izvući odavde. Doktor Harris je otkvačio cedulju sa svoje pločice s bilješkama. - 0 čemu bi volio da najprije razgovaramo? O tvom potresu mozga, razderotinama? Kontuzijama? - Dobro se osjećam. Doktor je odložio cedulju. Glas mu je postao ozbiljan. - Judd, tijelo ti je gadno isprebijano. Više nego što misliš. Ako si pametan, ostat ćeš u ovom krevetu nekoliko dana i odmarati se. Zatim ćeš uzeti mjesec dana dopusta.

- Hvala, Seymour - rekao je Judd. - Hoćeš reći hvala, ali - hvala neću. - Moram se za nešto pobrinuti. Dr Harris je uzdahnuo. - Znaš li tko su najgori pacijenti na svijetu? Liječnici. - Promijenio je temu prikrivajući poraz. - Peter je cijele noći bio ovdje. Naziva svaki čas. Zabrinut je zbog tebe. Misli da te netko sinoć pokušao ubiti.- - Znaš kakvi su doktori - previše umišljaju. Harris ga je na trenutak promatrao, slegnuo ramenima pa rekao: - Ti si psihoanalitičar. Ja sam samo Ben Casey. Možda znaš što radiš, no ne bih se baš na to kladio. Siguran si da želiš ostati nekoliko dana u krevetu? - Ne mogu. - U redu, Tigre. Otpustit ću te sutra. Judd je htio prosvjedovati, ali ga je doktor Harris prekinuo. - Ne prepiri se. Danas je nedjelja. Momcima koji su te prebili potreban je odmor - Seymour ... - Još nešto. Ne bih htio biti poput neke židovske majčice, ali jesi li u posljednje vrijeme što jeo? - Ne baš - rekao je Judd. - U redu. Poslat ću ti gospođicu Kahlicu da te udeblja za dvadeset i četiri sata. I Judd... - Da? - Budi oprezan. Ne bih volio izgubiti tako dobru mušteriju. - I doktor Harris je otišao. Judd je sklopio oči da se na trenutak odmori. Čuo je zveket tanjura, i kad je podigao pogled, jedna prekrasna bolničarka, Irkinja, gurala je kolica sa hranom. - Budni ste, doktore Stevens. - Nasmiješila se. - Koje je doba? - Šest sati. Prospavao je dan.

Stavljala je hranu na njegov pladanj. - Večeras imate gozbu - purana. Sutra je Badnjak. - Znam. - Nije imao teka za večeru sve dok nije uzeo prvi zalogaj, a onda je odjednom otkrio da je strahovito gladan. Doktor Harris je otkazao sve telefonske razgovore, pa je ležao u krevetu, neuznemiren, prikupljajući energiju, raspoređujući svoje unutrašnje snage. Sutra će mu biti potrebna sva energija koju uzmogne sakupiti. U deset sati slijedećeg jutra doktor Seymour Harris upao je u Juddovu sobu: - Kako moj najdraži pacijent? - sjao je. - Izgledaš skoro kao čovjek. - Osjećam se gotovo kao čovjek - nasmiješio se Judd. - Dobro, imat ćeš posjet. Ne bih htio da prepadneš čovjeka. Peter i vjerojatno Norah. Oni kao da su najveći dio svoga vremena trošili u posljednje vrijeme na to da ga posjećuju po bolnicama. Doktor Harris je nastavio: - Poručnik McGreavy. Juddovo je srce utonulo. - Veoma mu je stalo da razgovara s tobom. Na putu je ovamo. Želio je biti siguran ga si budan. Da bi ga mogao uhapsiti. Dok je Angeli ležao kod kuće bolestan, McGreavy je slobodno mogao iskonstruirati dokaze koji će osuditi Judda. Kad jednom dopadne McGreavyjevih šaka, nade više nema. Morao je pobjeći prije nego što stigne McGreavy. - Bi li htio zamoliti bolničarku da pozove brijača? - tekao je Judd. - Htio bih se obrijati. - Mora da mu je glas zvučao neobično jer ga je Harris čudno pogledao. Ili je to bilo zbog nečega što je McGreavy o njemu ispričao doktoru Harrisu. - Svakako, Judd. - Otišao je. Istog trenutka kad su se vrata zatvorila, Judd se digao iz kreveta i osovio na noge. Dvije prospavane noći čudesno su djelovale na njega. Bio je malko nesiguran na nogama, no to će proći. Sada se morao brzo kretati. Trebale su mu tri minute da se odjene. Odškrinuo je vrata, uvjerio se da u blizini nema nikoga tko bi ga pokušao zaustaviti, pa sunuo prema stepenicama za poslugu. Baš kad je htio poći dolje, otvorila su se vrata lifta i on je spazio kako McGreavy izlazi i

kreće prema sobi iz koje je upravo bio izišao. Kretao se brzo, a za njim je išao uniformirani policajac i dva detektiva. Judd se brzo spustio niza stube i krenuo prema izlazu iz ambulante. Jedan blok dalje od bolnice zaustavio je taksi. McGreavy je ušao u bolničku sobu i jednim pogledom zahvatio prazan krevet i plakar. - Odmaglio - rekao je ostalima. - Mogli biste ga još uhvatiti. Zgrabio je telefon. Telefonistica ga je spojila s policijskom centralom. - Ovdje McGreavy - rekao je brzo. - Hoću da se svuda razašilje potjernica. Hitno... Doktor Stevens, Judd, muško, bijelac. Dob... Taksi se zaustavio pred zgradom u kojoj je bila Juddova ordinacija. Odsada za njega nigdje neće biti sigurnosti. Nije se mogao vratiti u svoj stan. Morat će se prijaviti u neki hotel. Da se vrati u svoju ordinaciju, bilo je opasno, ali to se jednom moralo učiniti. Trebao je jedan telefonski broj. Platio je šoferu i ušao u predvorje. Bolio ga je svaki mišić. Kretao se hitro. Znao je da ima vrlo malo vremena. Bilo je nevjerojatno da bi mogli očekivati da će se vratiti u svoju ordinaciju, ali nije smio ništa riskirati. Sada je bilo pitanje tko će ga se prvi dočepati. Policija ili njegove ubojice. Kad je stigao do svoje ordinacije, otvorio je vrata i ušao zaključavši vrata za sobom. Prostorije su izgledale čudno i neprijateljski, Judd je znao da ovdje više neće moći liječiti svoje pacijente. Izlagao bi ih prevelikoj opasnosti. Bio je pun gnjeva zbog onog što je Don Vinton činio s njegovim životom. Mogao je zamisliti prizor koji se morao zbiti kad su se dva brata vratila i izvijestila da ga nisu uspjela ubiti. Ako je dobro pročitao karakter Dona Vintona, ovaj mora da je pobjesnio. Slijedeći će se napad dogoditi svakog trenutka. Judd je preša preko sobe da nađe Annin telefonski broj. Sjetio se dviju stvari u bolnici. Neki Annini sastanci bili su uglavljeni upravo prije seansi Johna Hansona. A Anne i Carol su nekoliko puta čavrljale; Carol je mogla naivno povjeriti neke kobne informacije Anni. Ako je tako, Anne je mogla biti u opasnosti. Izvadio je svoj adresar iz zaključane ladice, potražio Annin telefonski broj i nazvao. Tri puta je zvonilo, a onda se javio neki neutralni glas. -

Ovdje specijalna telefonistica. Koji broj nazivate, molim vas? Judd joj je dao broj. Nekoliko trenutaka kasnije telefonistica se opet javila. - Žao mi je, zovete pogrešan broj. Molim vas, provjerite svoj imenik ili nazovite informacije. - Hvala vam - rekao je Judd. Spustio je slušalicu. Sjedio je tako jedan trenutak prisjećajući se što muje prije nekoliko dana rekla njegova telefonska služba. Mogli su stupiti u kontakt sa svim njegovim pacijentima, osim s Annom. Brojevi su se mogli izmijeniti nakon što su uvršteni u knjigu. Pogledao je u telefonski imenik, ali nije bilo nikoga s imenom njenog muža ili njenim. Odjednom je osjetio da je vrlo važno da razgovara s Annom. Prepisao je njenu adresu: 617 Woodside Avenue, Bayonne, New Jersey. Petnaest minuta kasnije bio je za »Avisovim« šalterom i posuđivao auto. Iza tezge stajala je oznaka na kojoj je pisalo: »Mi smo drugi pa se više trudimo.« U istoj smo koži, pomislio je Judd. Nekoliko trenutaka kasnije izvezao se iz garaže. Obišao je oko bloka, zadovoljan što ga nitko ne slijedi, i usmjerio prema mostu Georgea Washingtona za New Jersey. Kad je stigao u Bayonne, zaustavio se na benzinskoj pumpi da se raspita kamo će. - Na slijedećem uglu okrenite ulijevo, pa onda treća ulica. - Hvala. - Judd se odvezao. Pri pomisli da će opet vidjeti Anne, srce mu je počelo brže kucati. Što li će joj reći a da je ne preplaši? Hoće li ondje biti njen muž? Judd je okrenuo ulijevo u Woodside aveniju. Gledao je na brojeve. Bio je pri broju devet stotina. Kuće s obiju strana ulice bile su male, stare i trošne. Odvezao se do broja sedam stotina. Kuće kao da su postale još starije i još manje. Anne je živjela na prekrasnom šumovitom imanju. Ovdje doslovce nije bilo drveća. Kad je Judd stigao na adresu koju mu je Anne dala, gotovo da je bio spreman za ono što je ugledao. Broj 617 bio je korovom obraslo gradilište.

19 Sjedio je u kolima nasuprot gradilištu nastojeći sve skupa povezati. Krivi telefonski broj mogao je biti pogreška. I adresa je mogla biti pogrešna. Ali ne oboje. Anne mu je namjerno lagala. A ako mu je lagala tko je i gdje živi, što li je još slagala? Prisilio je samog sebe da objektivno ispita sve što je o njoj znao. Svodilo se to gotovo ni na što. U njegov je ured ušla nenajavljena i inzistirala na tome da mu postane pacijent. U četiri tjedna, koliko je dolazila k njemu, pomno se čuvala da ne otkrije u čemu leži njen problem, a onda je odjednom napomenula da je problem riješen i da ona odlazi. Nakon svakog posjeta platila mu je u gotovom tako da nije postojala mogućnost da je slijedi. Ali kakvog je razloga mogla imati da se pretvara da je pacijentica, a zatim da nestane? Postojao je samo jedan odgovor. A kad mu je to palo na um, Judd je osjetio fizičku bol. Ako mu je tko želio namjestiti umorstvo - želio znati kako se on obično ponaša u ordinaciji, želio znati kako njegova ordinacija izgleda iznutra - koji bi bolji način mogao biti od toga da mu postane pacijent? Eto, to je ona ondje radila. Don Vinton ju je bio poslao. Saznala je ono što je trebala saznati, a zatim se bez traga izgubila. Sve je to bilo pretvaranje, a kako li je samo njemu bilo stalo do nje! Kako li mu se samo smijala kad se vraćala da izvijesti Dona Vintona o zaljubljenom idiotu koji je samog sebe nazivao psihoanalitičarom i koji se pretvarao da je stručnjak za ljude. Bio je preko glave zateleban u djevojku čiji se jedini interes za njega sastojao u tome da ga uvali u umorstvo. Kakav li je to znalac karaktera! Kako bi to bio zabavan izvještaj Američkom psihijatrijskom udruženju! Ali što ako to nije bilo točno? Pretpostavimo da mu je Anne došla s pravim problemom i da je upotrijebila lažno ime zato što se bojala da će nekoga dovesti u nepriliku? S vremenom se problem riješio sam od sebe, pa

je zaključila da joj više nije potrebna pomoć psihoanalitičara. Ali Judd je znao da je to prejednostavno. Kod Anne je postojala neka nepoznanica koju je trebalo razriješiti. Osjećao je da bi u toj nepoznanici mogao ležati odgovor na ono što se zbilo. Bilo je moguće da su je natjerali da djeluje protiv svoje volje. Ali još dok je o tome razmišljao, znao je da je luckast. Nastojao ju je gledati kao gospođicu u nevolji, a sebe kao viteza u blještavom oklopu. Je li mu ona namještala umorstvo? Morao je to na neki način utvrditi. Neka starija žena u poderanom kućnom haljetku izišla je iz kuće s druge strane ulice i zagledala se u njega. Okrenuo je auto i odvezao se natrag prema mostu Georgea Washingtona. Iza njega je vozila kolona automobila. Bilo koji od njih mogao ga je pratiti. Ali zašto su ga morali pratiti? Njegovi su neprijatelji znali gdje da ga nađu. Nije mogao sjediti i pasivno čekati da ga napadnu. On je sam morao napasti, uhvatiti ih na spavanju, razbjesniti Dona Vintona tako da počini pogrešku i da ga može matirati. A morao je to učiniti prije nego što ga McGreavy uhvati i zatvori. Judd se odvezao prema Manhattanu. Jedini ključ svega bila je Anne - a ona je iščezla bez traga. Prekosutra će biti izvan zemlje. I Judd je odjednom spoznao da ima jednu šansu da je pronađe. Bio je Badnjak; Pan- Amov ured je bio krcat putnicima i onima koji su čekali na ukrcaj boreći se da dobiju mjesto na avionima koji su letjeli po cijelom svijetu. Judd se probio do šaltera kroz repove ljudi i zatražio da razgovara sa šefom. Uniformirana djevojka za šalterom službeno mu se osmjehnula i zamolila ga da pričeka; šef telefonira. Judd je stajao i slušao nepovezane rečenice. - Želim otputovati iz Indije petoga. - Hoće li u Parizu biti hladno? - Želim da me u Lisabonu dočeka auto. Osjetio je očajnu želju da uđe u neki avion i utekne. Odjednom je spoznao koliko je iscrpljen, tjelesno i duševno. Don Vinton kao da je imao na raspolaganju cijelu vojsku, a Judd je bio sam. Kakvi su bili njegovi izgledi protiv Dona Vintona? - Izvolite?

Judd se okrenuo. Visok muškarac mrtvačkog izgleda stajao je za šalterom. - Ja sam Friendly - rekao je. Pričekao je da Judd shvati štos, koji je izvirao iz njegovog prezimena. Judd se poslušno nasmiješio. - Charles Friendly. Čime vas mogu uslužiti? - Ja sam doktor Stevens. Pokušavam pronaći jednu svoju pacijenticu. Rezervirala je kartu za sutrašnji let u Evropu. - Ime? - Blake. Arme Blake. - Oklijevao je. - Možda je rezervacija na ime gospodin Anthony Blake. - U koji grad leti? - Ne znam ... ne znam točno. - Jesu li rezervirali karte za jedan od naših jutarnjih ili poslijepodnevnih letova? - Nisam uopće siguran da lete s vašom kompanijom - rekao je Judd. Nestalo je dobrodušnosti s lica gospodina Friendlyja. - Onda se bojim da vam ne mogu pomoću Judd je osjetio iznenadni strah. - Stvarno je hitno. Moram je naći prije nego što ode. - Doktore, Pan- American ima jedan ili više dnevnih letova za Amsterdam, Barcelonu, Berlin, Bruxelles, Kopenhagen, Dublin, Diisseldorf, Frankfurt, Hamburg, Li- sabon, London, Miinchen, Pariz, Rim, Shannon, Stuttgart i Beč. Tako je i s većinom ostalih međunarodnih kompanija. Morat ćete se informirati kod svake posebno. A sumnjam da će vam moći pomoći ako im ne date odredište i vrijeme odlaska. - Gospodin Friendly je postao nestrpljiv. - Oprostite ... - okrenuo se da ode. - Čekajte! - rekao je Judd. Kako da objasni da bi ovo mogla biti njegova posljednja šansa da ostane živ? Njegova posljednja veza da otkrije tko ga to nastoji ubiti. Friendly ga je promatrao s jedva skrivenom zlovoljom. - Da? Judd se prisilno nasmiješio mrzeći samog sebe zbog toga. - Zar nemate neku vrst centralnog kompjuterskog sistema gdje se mogu dobiti imena putnika po...? - Samo ako znate broj leta - rekao je gospodin Friendly. Okrenuo se i otišao.

Judd je stajao pred šalterom i loše se osjećao. Šah-mat. Bio je poražen. Nije imao kamo. Skupina talijanskih svećenika nahrupila je odjevena u duge lepršave crne mantije i široke crne šešire. Izgledali su kao da su ispali iz srednjeg vijeka. Bili su nakrcani jeftinim kartonskim kovčezima, kutijama i poklonkošaricama s voćem. Glasno su govorili na talijanskom i očito su zadirkivali najmlađeg člana u svojoj skupini, dečka koji je izgledao kao da mu nije više od osamnaest- devetnaest godina. Vjerojatno se vraćaju kući u Rim nakon dopusta, pomislio je Judd dok je slušao njihovo brbljanje. Rim... gdje će biti Anne ... opet Anne. Svećenici su se kretali prema šalteru. - E molto bene ritornare a casa. - Si, d’accordo. - Signore, per piacere, guardatemi. - Tutto va bene? - Si, ma ... - Dio mio, dove sono i miei biglietti? - Cretino, hai perduto i biglietti. - Ah, eccoli. Svećenici su predali avionske karte najmlađem popu, koji je sramežljivo krenuo prema djevojci za šalterom. Judd je pogledao prema izlazu. Neki krupni čovjek u sivom kaputu muvao se oko ulaza. Mladi svećenik razgovarao je s djevojkom za šalterom. - Dieci. Dieci. Djevojka je u njega bijelo zurila. Svećenik je prikupio svoje poznavanje engleskog i rekao vrlo pažljivo: - Deset biglietta. Kaaraata. - Gurnuo joj je karte. Djevojka se veselo nasmiješila i počela obrađivati karte. Svećenici su počeli oduševljeno klicati lingvističkim sposobnostima svoga druga i stali ga pljeskati po leđima. Nije imalo nikakva smisla da i dalje ostane ovdje. Prije ili kasnije morat će se suočiti s onim što ga vani čeka. Judd se polako okrenuo i pošao od grupe svećenika. - Guardate che ha fatto il Don Vinton.

Judd je stao, a krv mu je naglo šiknula u lice. Okrenuo se prema debeljuškastom malom svećeniku koji je to rekao i prihvatio ga za ruku. - Oprostite - rekao je. Glas mu je bio promukao i nesiguran. - Jeste li rekli »Don Vinton«? Pop ga je bijelo pogledao, a onda ga potapšao po ruci i počeo se odmicati. Judd ga je čvršće stisnuo. - Čekajte - rekao je. Svećenik ga je nervozno gledao. Judd se prisilio da govori mimo. - Don Vinton. Koji je to? Pokažite mi ga. Sad su svi popovi buljili u Judda. Mali svećenik pogledao je svoje drugove. - E un americano matto. Žamor na uzbuđenom talijanskom prokuljao je iz gomile. Krajičkom oka Judd je vidio da ga iza šaltera promatra Friendly. Friendly je podigao vratašca šaltera i pošao prema njemu. Judd je s mukom obuzdao sve veći strah. Pustio je popovu ruku, nadvio se bliže njemu i rekao blago i razgovijetno. - Don Vinton. Mali je svećenik na trenutak pogledao Juddovo lice, a zatim mu je lice radosno zaigralo od veselja. - Don Vinton! Sef se brzo približavao, a stav mu je bio neprijateljski. Judd je ohrabrujuće kimao svećeniku. Mali je pop pokazao na dječaka. - Don Vinton - »veliki čovjek«. I odjednom se zagonetka razriješila.

20 - Lakše, lakše - rekao je promuklo Angeli. - Ne mogu razumjeti ni jedne riječi. - Oprostite - rekao je Judd. Duboko je uzdahnuo. - Imam odgovor! - Toliko mu je laknulo kad je preko telefoni čuo Angelijev glas da je gotovo blebetao. - Znam tko me nastoji ubiti. Znam tko je Don Vinton. Angelijev glas sadržavao je prizvuk sumnjičavosti. - Mi nismo mogli pronaći nikakvog Dona Vintona. - Znate zašto? Zato što to nije netko - to je nešto. - Hoćete li govoriti polakše? Juddov je glas podrhtavao od uzbuđenja. - Don Vinton nije neko ime. To je talijanski izraz koji znači »veliki čovjek«. To mi je Moody nastojao reći. Da me goni »Veliki čovjek«. - Zbunili ste me, doktore. - To ništa ne znači na engleskom - rekao je Judd - ali ako kažete na talijanskom, zar vas ni na što ne navodi? Na organizaciju ubojica kojom upravlja »Veliki čovjek«? Na drugoj strani žice vladao je dugi muk. - La cosa nostra? - Tko bi drugi mogao okupiti grupu ubojica i oružja kao što je ova? Kiselina, bombe, pištolji! Sjećate li se da sam vam rekao da će čovjek za kojim tragamo biti iz južne Evrope? On je Talijan. - Nema to smisla. Zašto bi vas La cosa nostra željela ubiti? - Nemam ni najmanjeg pojma. Ali imam pravo. Znam da imam pravo. A slaže se i s nečim što je rekao Moody. Kazao je da me progoni skupina ljudi.

- Najluđa zamisao koju sam ikad čuo - rekao je Angeli. Stanka, a zatim je dodao: - Ali mislim da bi mogla biti moguća. Judda je zapljusnulo iznenadno olakšanje. Da ga Angeli nije htio poslušati, ne bi se imao kome obratiti. - Jeste li o ovome raspravljali s kime? - Ne - rekao je Judd. - Ni nemojte! - Angelijev je glas bio ozbiljan. - Ako imate pravo, o ovome vam ovisi život. Ne približujte se svojoj ordinaciji, ni stanu. - Neću - obećao je Judd. Odjednom se sjetio. - Jeste li znali da McGreavy ima nalog da me uhapsi? - Da - oklijevao je Angeli. - Ako vas se McGreavy dočepa, nećete nikako stići živi do stanice. 0 Bože! Dakle, imao je pravo što se tiče McGreavyja. Ali nije mogao vjerovati da je McGreavy onaj glavni koji stoji iza ovoga. Netko ga je napućivao... Don Vinton, »veliki čovjek«. - Čujete li me? Juddu su se naglo osušila usta. - Da. Neki čovjek u sivom ogrtaču stajao je pred telefonskom kabinom i gledao u Judda. Je li to bio isti onaj kojega je vidio ranije? - Angeli... - Da? - Ne znam tko su ostali. Ne znam kako izgledaju. Kako da preživim dok ne budu pohvatani? Muškarac pred kabinom buljio je u njega. Preko linije je dopro Angelijev glas. - Idemo smjesta u FBI. Imam prijatelja koji ima veza. On će se pobrinuti da vas zaštiti dok ne budete sigurni. U redu? - U Angelijevom glasu zamjećivala se nota obećanja. - U redu - rekao je Judd zahvalno. Koljena su mu bila kao od hladetine. - Gdje ste? - U telefonskoj govornici donjeg predvorja Pan-Amove zgrade. - Ne mičite se. Neka oko vas bude stalno mnogo ljudi. Stižem. - S druge strane žice je škljocnulo kad je Angeli prekinuo vezu.