Spijun koji se sklonio u zavetrinu - John le Carre

S engleskog prevela Marina Horkić

Sadržaj Špijun koji se sklonio u zavjetrinu 1. Granični prijelaz 2. Cambridge Circus 3. Propadanje 4. Liz 5. Vjeresija 6. Veza 7. Kiever 8. Le Mirage 9. Drugi dan 10 Treći dan 11. Alecovi prijatelji 12. Na istoku 13. Pribadače ili spojnice 14. Pismo klijentu 15. Poziv na bal 16. Hapšenje 17. Mundt 18. Fiedler 19. Sastanak osnovne organizacije 20. Tribunal 21. Svjedokinja 22. Predsjednica 23. Priznanje 24. Komesarka 25. Zid 25. U zavjetrini Napomene

1. Granični prijelaz Amerikanac pruži Leamasu još jednu šalicu kave i reče: - Zašto ne odete kući i ne legnete? Možemo vas pozvati ako se pojavi. Leamas ne reče ni riječi, samo je zurio kroz prozor pogranične barake niz pustu ulicu. - Pa ne možete dovijeka čekati, gospodine. Možda će doći drugi put. A njemačka će policija obavijestiti agenciju, pa se možete opet vratiti ovamo za dvadeset minuta. - Ne - reče Leamas - već se gotovo smrklo. - Ali ne možete dovijeka čekati. Pa kasni već devet sati. - Ako vi želite otići, idite! Bili ste vrlo Ijubezni - nadoda Leamas. - Reći ću Krameru da ste bili vraški Ijubezni. - Ali dokle ćete vi čekati? - Dok ne dođe. Leamas ode do prozora za promatranje i stane između dva nepomična policajca. Oni su bili izvježbani da promatraju na dalekozor granični prijelaz u Istočnom Berlinu. - Čeka mrak - promrlja Leamas. - Znam da čeka mrak. - Jutros ste rekli da će doći s radnicima. - Agenti nisu avioni. Oni nemaju reda letenja. On je prokazan, u bijegu je, u strahu. Mundt mu je za petama, sada, u ovom času. On ima samo jednu šansu, pa neka sam odabere vrijeme. Mlađi čovjek oklijevaše, želio je otići a nikako da nađe pravi trenutak. U baraci zazvoni zvonce. Čekali su, obuzeti iznenada napetošću. Jedan policajac reče na njemačkom: - Crni opel rekord, registracija Savezne Republike. - Ne može vidjeti toliko daleko u mraku, samo nagađa - prošapta Amerikanac, pa nadoda - Kako je Mundt saznao? - Zavežite - reče Leamas stojeći kraj prozora. Jedan policajac iziđe iz barake i ode do prsobrana od vreća s pijeskom, koji se nalazio jedan korak od bijele crte što je presijecala cestu kao osnovna linija na teniskom igralištu. Drugi je policajac pričekao dok njegov drug nije čučnuo iza teleskopa na prsobranu, a onda je odložio dalekozor, uzeo svoj crni šljem s klinčanice pored vrata i pomno ga stavio na glavu.

Negdje visoko iznad barake sijevnuo je svjetlosni luk i bacio teatarske snopove svjetla na cestu ispred njih. Policajac započe svoj komentar koji je Leamas znao napamet: - Kola su se zaustavila kod prve kontrole. U njima je samo jedna osoba^ ženska. Prate je do barake radi provjere dokumenata. Šutke su čekali. - Što kaže? - zapita Amerikanac. Leamas mu ne odgovori, već uze rezervni dalekozor i pogleda istočnonjemačke pogranične barake. - Završena je provjera dokumenata. Na redu je draga kontrola. - Gospodine Leamase, je li to vaš čovjek? - salijetaše ga Amerikanac. - Morao bih javiti agenciji. - Čekajte malo. - Gdje su sad kola? Što radi? - Pregled valute, carina - odsiječe Leamas. Leamas promatraše automobil. Dva su istočnonjemačka policajca stajala pokraj kola, jedan je razgovarao s vozačicom, a drugi je čekao sa strane. Treća je šetuckao oko kola, stao kod prtljažnika i vratio se do vozačice. Tražio je ključ. Otvorio je prtljažnik, zavirio unutra, zatvorio ga, vratio ključ i otišao tridesetak koračaja dalje, do mjesta gdje je, na pola puta između dvije suprotne granične barake, stajao osamljen istočnonjemački stražar, zdepasta silhueta u čizmama i vrečastim hlačama. Njih su dvojica nešto razgovarala, nekako smeteni na jarkom svjetlu reflektora. Nemarnom kretnjom mahnuše vozačici neka se doveze do njih. Automobil se približi dvojici stražara nasred ceste i ponovo se zaustavi. Oni obiđoše kola i odmaknuše se malo od njih razgovarajući opet o nečemu; napokon, nekako preko volje, dopustiše da kola prijeđu graničnu crtu i uđu u zapadni sektor. - Vi čekate nekog muškarca, gospodine Leamase? - priupita ga Amerikanac. - Da, muškarca. Zadigavši ovratnik kaputa^ Leamas iziđe na ledeni listopadski vjetar. Tada se sjeti svjetine. Čovjek bi to obično smetnuo s uma u baraci, onu skupinu zbunjenih lica. Ljudi su se mijenjali, ali je izraz lica ostajao uvijek isti. To je bilo nalik na nemoćnu svjetinu što se okuplja oko mjesta prometne nesreće, gdje nitko ne zna kako se nesreća dogodila ni treba li

maknuti tijelo. Kroz snop svjetla dizao se dim ili prašina, neprekidna pomična koprena između rubova svjetlosti. Leamas priđe automobilu i upita ženu: - A gdje je on? - Došli su po njega pa je pobijegao. Uzeo je bicikl. Za mene nisu mogli znati. - Kamo je otišao? - Imali smo jednu sobu kraj Brandenburga, iznad jedne gostionice. On je tamo držao neke stvari, novac i papire. Mislim da je tamo otišao. Poslije će doći ovamo. - Večeras? - Rekao je da će doći večeras. Sve su druge pohvatali - Paula, Vierecka, Landsera i Salomona. On nema mnogo vremena. Leamas je časak šutke gledaše. - I Landsera? - Sinoć. Jedan policajac pristupi Leamasu. - Morate se maknuti odavde - reče. - Zabranjeno je stajati na prijelazu. Leamas se samo napola okrene. - Idite do đavola - odbrusi mu. Nijemac se ukoči ali žena reče: - Uđite u kola. Odvest ćemo se do ugla. On uđe i sjede do nje i oni se polako odvezoše cestom do zavoja. - Nisam znao da imate kola - reče on. - To su kola mog muža - odvrati ona ravnodušno. - Karl vam nije rekao da smo oženjeni, je li? - Leamas je šutio. - Moj muž i ja radimo za jedno optičko poduzeće. Puštaju nas prijeko radi poslova. Karl vam je rekao moje djevojačko prezime. Nije htio da me upleće… s vama. Leamas izvadi ključ iz džepa. - Vi treba da negdje odsjednete - reče. Glas mu je bio jednoličan. - Imamo jedan stan u Albrecht-Diirer-Strasse, blizu Muzeja. Broj 28a. Tamo ćete naći sve što vam treba. Telefonirat ću vam kad on dođe. - Ostat ću ovdje, s vama. - Ja ne ostajem ovdje. Idite u taj stan. Javit ću vam se telefonom. Nema smisla da ovdje čekate. - Ali on će doći na ovaj prijelaz.

Leamas je pogleda u čudu. - On vam je to rekao? - Jest. Poznaje tu jednog cajkana, sina svog stanodavca. Možda će mu pomoći. Zato je izabrao ovaj put. - I to je vama rekao? - On ima povjerenje u mene. Sve mi je rekao. Dade joj ključ i vrati se sa studeni u baraku. Policajci su nešto mrmljali jedan drugome kad je ušao. Onaj krupniji okrene mu napadno leđa. - Oprostite - reče Leamas. - Oprostite što sam se izderao na vas. Otvori pohaban kovčežić i prekopavaše po njemu dok ne nađe ono što je tražio - napola punu bocu viskija. Stariji policajac klimne glavom, prihvati bocu i natoči svakome po pola šalice viskija i pola šalice crne kave. - A gdje je Amerikanac? - Onaj mali iz CIA. Koji je bio sa mnom. - Vrijeme je za spavanje - reče stariji policajac, pa se svi nasmijaše. Leamas odloži šalicu i zapita: - Što kažu vaši propisi o otvaranju vatre da se zaštiti čovjek koji dolazi s one strane? Čovjek koji bježi. - Smijemo otvoriti vatru samo ako oni pucaju u naš sektor. - To znači da ne smijete otvoriti vatru dok čovjek ne prijeđe granicu? Stariji policajac reče: - Ne smijemo otvoriti vatru da ga zaštitimo, gospodine… - Thomas - ubaci Leamas - Thomas. Rukovaše se i oba policajca mu se predstaviše. - Ne smijemo otvoriti vatru da ga zaštitimo. To je istina. Kažu da bi izbio rat kad bismo otvorili vatru. - Gluposti - reče mlađi policajac, ohrabren viskijem. - Kad ne bi bilo ovdje saveznika, ne bi više bilo ni zida. - Ni Berlina - promrmlja onaj stariji. - Meni dolazi večeras jedan čovjek - iznebuha će Leamas. - Ovamo? Na ovaj prijelaz? - On nam zlata vrijedi. Mundtovi ljudi ga traže. - Još ima mjesta gdje se može popeti preko zida - reče mlađi policajac. - Ali on nije takav. On će ih blefirati, ima isprave, samo ako mu te isprave još vrijede. Ima i bicikl.

U baraci je bilo samo jedno svjetlo, svjetiljka za čitanje sa zelenim sjenilom, ali je prostorija bila ispunjena sjajem svjetlosnog snopa, poput umjetne mjesečine. Zavladao je mrak, a s njim i tišina. Govorili su tiho, kao da se boje da ih tko ne čuje. Leamas je otišao do prozora i čekao, pred njim je bila cesta a s obje strane zid, prljav, ružan zid od blokova troske s pramenjem bodljikave žice, osvijetljen blijedim žutim svjetlom, kao stražnji zastor na pozornici koja prikazuje koncentracioni logor. S jedne i s druge strane zida nalazio se neobnovljeni dio Berlina, svijet ruševina nacrtan u dvije dimenzije, ratne litice. Ta prokleta žena, pomisli Leamas, i ona budala Karl koji je lagao o njoj! Lagao o njoj! Lagao prešućujući, kako svi oni čine, agenti na cijelom svijetu. Učiš ih varati, zametati trag, a oni onda počnu i tebe varati. Pokazao ju je samo jedanput, lani nakon one večere u Schiirz-strasse. Karl se bio upravo domogao važnih podataka, pa je Kontrola htio da ga vidi. Kontrola se uvijek pojavljivao nakon velikih uspjeha. Zajedno su večerali - Leamas, Kontrola i Karl. Karl je uživao u tome. Došao je kao dječak na vjeronauk u nedjelju, umiven i sjajan i skinuo je šešir, pun poštovanja. Kontrola mu je stiskao ruku pet minuta i rekao: - Želim vam reći da smo zadovoljni vama, Karle, vraški zadovoljni. - Leamas ih je gledao i mislio: »Ovo će nas stajati još dvjesta funta godišnje.« Nakon večere Kontrola im je opet dugo stezao ruke, značajno klimao glavom i, pošto im je dao na znanje da mora otići i staviti život na kocku negdje drugdje, vratio se u svoj automobil u kojem ga je čekao šofer. Kad je on otišao, Karl se nasmijao, i Leamas se nasmijao, pa su popili ostatak šampanjca svejednako se smijući Kontroli. Poslije su otišli u »Alter Fass« Karl je navalio da odu tamo, a ondje ih je čekala Elvira, četrdesetogodišnja plavojka, tvrd orah. - Koliko ona zna? Tko je ona? Kako si se upoznao s njom? Karl se nadurio i nije htio odgovarati na njegova pitanja. Nakon toga sve je pošlo po zlu. Leamas je pokušao izmijeniti rutinu, promijeniti sastajališta i lozinke, ali se Karlu to nije sviđalo. On je znao što se iza toga krije, i to mu se nije sviđalo. - Ako nemaš povjerenja u nju, sad je svakako prekasno - rekao je, a Leamas je uzeo u obzir te njegove riječi i držao jezik za zubima. Ali je nakon toga bio oprezan, mnogo je manje govorio Karlu i više se služio trikovima špijunske tehnike. I ona je sad tu, u svojim kolima, i zna sve,

cijelu mrežu, skrovište, sve. Leamas se ne zareče prvi put da više neće vjerovati nijednom agentu. Ode do telefona i nazva svoj stan. Javi se Frau Martha. - Dobili smo goste u Dürer-Strasse - reče Leamas - jednog muškarca i jednu ženu. - Jesu li muž i žena? - Tako nešto - reče Leamas, a ona se nasmije onim svojim groznim smijehom. Dok je spuštao slušalicu, jedan se policajac okrene njemu. - Herr Thomas! Brzo! - Neki čovjek, Herr Thomas - prošapta mlađi policajac. - S biciklom. Leamas uzme dalekozor, čak ni na toj udaljenosti nije bilo sumnje da je to njegova spodoba, zaogrnuta starom kišnom kabanicom Wehr-machta; gurao je bicikl. Uspio je, pomisli Leamas, mora da je uspio,» već su mu pregledali isprave, još samo pregled valute i carina. Leamas je gledao kako Karl prislanja bicikl na ogradu i bezbrižno odlazi u carinsku baraku. Samo nemoj pretjerivati, pomisli Leamas. Napokon Karl iziđe, mahne veselo čovjeku kod brklje i crvenobijela motka polako se digne. Prošao je, ide prema njima, uspio je. Samo cajkan nasred ceste, crta i sigurnost. U tom času Karl kao da je nešto čuo, naslutio opasnost. Obazre se i poče bjesomučno pritiskati pedale, nisko nagnut nad upravljačem. Osamljeni je stražar još stajao na mostu, okrenuo se i pogledao Karla. Tada, posve neočekivano, upališe se reflektori bacajući bijelo i sjajno svjetlo, i osvijetliše Karla kao automobilski farovi zeca. Razlegne se isprekidano zavijanje sirena i i mahnito izvikivanje komandi. Dvojica policajaca ispred Leamas kleknuše izvirujući kroz pukotinu između vreća pijeska i vješto pripremajući svoje automate za brzometnu paljbu. Istočnonjemački stražar opali, vrlo pažljivo, daleko od njih, u vlastiti sektor. Prvi hitac kao da gume Karla naprijed, a drugi kao da ga povuče natrag. Ali se još nekako kretao, još je bio na biciklu i prolazio pored stražara, a stražar je još pucao u njega. Tada je klonuo, svalio se na zemlju, i lijepo se čulo kako je bicikl zazvečao kad je pao. Leamas je molio Boga da je Karl mrtav.

2. Cambridge Circus Gledao je kako pista na aerodromu Templehof tone ispod njega. Leamas nije bio misaon čovjek niti je bio osobito sklon filozofiranju. Znao je da je otpisan - to je bila životna činjenica s kojom će ubuduće živjeti, isto onako kao što neki čovjek mora živjeti s rakom ili zatočeništvom. Znao je da nema nikakva načina na koji bi mogao premostiti jaz između jučerašnjice i današnjice.Primio je neuspjeh kao što će zacijelo jednog dana primiti i smrt, prožet ciničkom kivnošću i osamljeničkom hrabrošću. Istrajao je dulje od većine drugih, a sad je doživio poraz. Kažu da pas živi koliko i njegovi zubi; slikovito rečeno, Leamasu su iščupali zube; Mundt mu ih je iščupao. Prije deset godina mogao je poći drugim putem; u onoj anonimnoj državnoj zgradi na Cambrigde Circusu{1} bilo je kancelarijskih poslova koje je mogao dobiti i obavljati do pod stare dane, ali Leamas nije bio takav čovjek. Očekivati da napusti aktivan život radi tendencioznog teoretiziranja i potajne samoživosti Whitehalla{2}, bilo bi isto kao i tražiti od džokeja da obavlja činovnički posao oko klađenja na konjskim trkama. Ostao je u Berlinu znajući da se njegov dosje u Kadrovskom odjelu preispituje na kraju svake godine - bio je tvrdoglav, svojevoljan, prezirao je upute i govorio je sam sebi da će se već nešto pojaviti. Obavještajna služba ima samo jedan moralni zakon - opravdava se rezultatima. Čak su i mudrijaši u Whitehallu poštivali taj zakon, a Leamas je imao dobre rezultate. Sve dok nije došao Mundt. Bilo je čudno kako je Leamas brzo pojmio da mu Mundt donosi propast. Hans-Dieter Mundt, rođen prije četvrdeset dvije godine u Leipzigu. Leamas je poznavao njegov dosje i fotografiju nalijepljenu na unutrašnjoj strani korica; bezizražajno hladno lice ispod svijetloplave kose; znao je napamet priču o Mundtovu usponu do položaja drugog čovjeka u Abteilungu{3} i stvarnog šefa operative. Mundta su mrzili čak i u samu njegovu odjelu. Leamas je to saznao od prebjega i od Riemecka, koji je kao član Prezidija SED-a{4} bio u odboru za javnu sigurnost s Mundtom i koji je strepio od njega. Pokazalo se da je imao pravo što je strepio, jer ga je Mundt smaknuo.

Do godine 1959. Mundt je bio niži funkcionar u Abteilungu i djelovao je u Londonu pod okriljem istočnonjemačke misije za čelik. Vratio se u Njemačku navrat-nanos, pošto je ubio dva vlastita agenta da bi spasio svoju kožu, i više od godinu dana nije se ništa čulo o njemu. Iznenada se ponovo pojavio u sjedištu Abteilunga u Leipzigu, kao šef Budžetskog odsjeka koji raspodjeljuje devize, opremu i ljude za specijalne zadatke. Potkraj iste godine došlo je do velike borbe za vlast u samom Abteilungu. Broj i utjecaj sovjetskih oficira za vezu bio je znatno smanjen, nekolicina je iz stare garde bila otpuštena iz ideoloških razloga, a tri su čovjeka isplivala na površinu: Fiedler kao šef kontra-obavještajne službe, Jahn je preuzeo od Mundta nadzor nad dodjeljivanjem sredstava, a sam Mundt obrao vrhnje - postao je zamjenik šefa operative, u svojoj četrdeset prvoj godini. Tada je započeo nov stil rada. Prvi agent kojeg je Leamas izgubio bila je neka djevojka. Ona je bila tek sitna karika u lancu; obavljala je kurirske poslove. Ustrijelili su je na ulici dok je izlazila iz kina u Zapadnom Berlinu. Policija nije nikad otkrila ubojicu i Leamas je isprva bio sklon mišljenju da ta nesreća nije bila u vezi s njenim poslom. Mjesec dana kasnije neki nosač na željezničkoj stanici u Dresdenu, bivši agent iz mreže Petera Guillama, nađen je mrtav i izmrcvaren pored željezničke pruge. Leamas je znao da to više nije slučaj. Uskoro nakon toga dva člana jedne druge mreže koja je bila pod Leamasovim nadzorom bila su uhapšena i kratkim postupkom osuđena na smrt. I tako se to nastavilo - nesmiljeno i ubitačno. A kada su likvidirali i Karla, i Leamas je odlazio iz Berlina kako je i došao, bez ijednog agenta vrijednog spomena. Mundt je pobijedio. Leamas je bio onizak čovjek guste, sive kose, građen kao plivač. Bio je vrlo snažan. Ta se snaga ogledala u leđima i ramenima, u šiji i zatubastoj građi šaka i prstiju. Bio je praktičan u odijevanju, kao i inače u životu, čak su mu i naočari koje je povremeno nosio imale čelični okvir. Većina mu je odijela bila od sintetike i nikad nije nosio prsluk. Najviše je volio košulje skrojene na američki način, s pucetima na vršcima ovratnika, i cipele od kozje kože s gumenim potplatima. Lice mu je bilo privlačno, mišićavo, s tankim usnama koje su odavale tvrdoglavost. Oči su mu bile smeđe i sitne, neki su tvrdili irske. Bilo je

teško odrediti Leamasov društveni položaj. Da je ušao u neki londonski klub, vratar se zacijelo ne bi prevario i pomislio da je član; u berlinskim noćnim barovima obično su mu davali najbolji stol. Izgledao je kao čovjek koji može zadati briga, čovjek koji pazi na svoj novac; čovjek koji nije baš neki džentlmen. Stjuardesa je držala da je zanimljiv. Mislila je da je sa sjevera Engleske, što je mogao biti, i da je bogat, što nije bio. Procijenila je da mu je pedeset godina, što nije bilo daleko od istine. Zaključila je da je neoženjen, što je bila donekle istina. Negdje davno bio se rastao, negdje su bila djeca koja su sad u pubertetu i koja primaju alimentaciju preko neke čudne privatne banke u Cityju. - Ako želite još jedan viski, požurite se - reče mu stjuardesa. - Za dvadeset minuta sletjet ćemo na londonski aerodrom. - Neću, hvala. Nije ju pogledao; gledao je kroz prozor u sivo-zelena polja Kenta. Fawley ga je dočekao na aerodromu i odvezao u London. - Kontrola je prilično ljut zbog Karla - reče gledajući iskosa Leamas. Leamas klimne glavom. - Kako se to dogodilo? - zapita Fawley. - Ustrijelili su ga. Mundt ga je udesio. - Je li mrtav? - Mislim da sad već jest. I bolje da je mrtav. Umalo što nije uspio. Nije se smio žuriti jer oni nisu mogli biti sigurni. Abteilung je obavijestio granični prijelaz upravo kad su ga bili propustili. Zatulila je sirena i cajkan ga je pogodio na dvadeset koraka od crte. Još se časak previjao na zemlji, a onda se smirio. - Jadnik! - Baš - reče Leamas. Leamas se nije sviđao Fawleyu, a ako je Leamas to znao, nije mario za to. Fawley je bio član kojekakvih klubova i nosio je otmjene kravate, raspredao o vještini sportaša i zauzimao položaj pomoćnika u vođenju poslova korespondencije. On je mislio da je Leamas sumnjiv, a Leamas je mislio da je on budala. - U kojem si sad odsjeku? - upita ga Leamas. - U Kadrovskom. - Sviđa ti se?

- I te kako. - A kamo ću ja sada? Na led? - Neka ti to radije kaže Kontrola, stari moj! - A znaš li ti? - Naravno. - Pa kog mi vraga onda ne kažeš? - Žao mi je, stari - odvrati Fawley, a Leamas umalo što ne izgubi strpljenje. Tada pomisli da Fawley vjerojatno ionako laže. - E pa, reci mi onda, molim te, bar nešto. Moram li tražiti kakav posrani stan u Londonu? Fawley se počeška iza uha. - Mislim da ne moraš, stari, ne moraš. - Ne moram? Hvala bogu i na tome. Parkirali su automobil nedaleko od Cambridge Circusa, kod sata za parkiranje, i ušli zajedno u predvorje. - Ti nemaš propusnice, je li? Onda će biti bolje da ispuniš folmu-lar, stari! - Otkad su uvedene propusnice? Pa McCall me poznaje kao svoju rođenu majku. - To ti je samo nov običaj. Cambridge Circus raste, znaš. Leamas ne reče ni riječi, samo klimne glavom McCallu i uđe u dizalo bez propusnice. Kontrola mu stisne ruku vrlo pažljivo, kao liječnik kad opipava kosti. - Bit će da ste strašno umorni, izvolite sjesti - reče kao da se ispričava, onim svojim dosadnim glasom nalik na izvještačeno revanje. Leamas sjede nasuprot maslinastozelenoj električnoj peči na kojoj stajaše zdjelica s vodom. - Je li vam hladno? - upita ga Kontrola. Nagnuo se bio nad peć i trljao ruke. Ispod crna kaputa nosio je otrcan vuneni prsluk. Leamas se sjeti Kontroline supruge, glupe sitne žene po imenu Mandy, koja je, čini se, mislila da joj muž radi u Upravi ugljenokopa. Pomisli da mu je zacijelo ona isplela taj prsluk. - Zrak je vrlo suh, u tome je nevolja - nastavi Kontrola. - Riješiš se hladnoće, ali osušiš atmosferu, što je isto tako opasno. - Priđe pisaćem stolu i pritisne dugme. - Pokušat ćemo naručiti kavu - reče. - Ginie je na dopustu, u tome je nevolja. Dali su mi neku djevojku. To je stvarno šteta.

Bio je niži nego što ga se Leamas sjećao; inače je bio jednak. Ista ona hinjena ravnodušnost, isti oni izvještačeni pojmovi, isto ono strahovanje od propuha; udvoran po nekoj formuli koja je bila daleko od Leamasova iskustva. Isti onaj sladunjavi osmijeh, ista ona promišljena snebivljivost, isto ono apologetsko pokoravanje stanovitim pravilima ponašanja koja su njemu tobože smiješna. Ista ona banalnost. Izvadio je paketić cigareta iz pisaćeg stola i dao jednu Leamasu. - Ove su vam sad poskupjele - reče, a Leamas pokorno klimne glavom. Turivši cigarete u džep, Kontrola sjede. Nastane šutnja. Napokon Leamas reče: - Riemeck je ubijen. - Jest, zaista - potvrdi Kontrola kao da je Leamas rekao nešto vrlo pametno. - To je prava nesreća. Upravo… valjda ga je ona žena odala - Elvira? - Vjerojatno. Leamas ga nije htio pitati otkud on zna za Elviru. - I Mundt ga je dao ustrijeliti - doda Kontrola. - Jest. Kontrola ustane i ustumara se po sobi tražeći pepeljaru. Nađe jednu i stavi je nespretno na pod između dvije stolice. - Kako vam je bilo? Mislim, kad je Riemeck poginuo? Vi ste to vidjeli svojim očima, nije li tako? Leamas slegne ramenima. - Bilo mi je vraški krivo - reče. Kontrola nagne glavu na stranu i prižmiri. - Valjda vam nije bilo samo krivo? Valjda ste bili uzbuđeni? To bi bilo normalnije. - Pa bio sam uzbuđen. Tko ne bi bio? - Je li vam se Riemeck sviđao - kao čovjek? - Pa jest - nemoćno će Leamas. - Čini mi se da nema mnogo smisla da sad u to ulazimo - nadoda. - Kako ste proveli tu noć, ostatak noći; kad je Riemeck poginuo? - Pa, čujte, što je sad ovo? - priupita Leamas plahovito - Na što ciljate? - Riemeck je bio posljednji - prosuđivaše Kontrola - posljednji u nizu ubijenih. Ako me pamćenje ne vara, počelo je s onom djevojkom, onom koju su ubili u Weddingu, ispred kina. Onda je došao na red onaj u Dresdenu, pa oni koje su pohapsili u Jeni. Kao deset malih crnaca!{5} Pa onda Paul, Viereck i Landser - sve su ih pobili. I napokon Riemicka. -

Osmijehne se nezadovoljno. - To su sve bili teški gubici, jedan za drugim. Zanima me je li vam bilo dosta. - Kako to mislite - dosta? - Zanima me jeste li se zamorili? Iscrpili? Nastane duga šutnja. - Na vama je da to procijenite - napokon će Leamas. - Mi moramo živjeti bez sažaljenja, nije li tako? To je, naravno, nemoguće. Zadajemo jedni drugima sve te tegobe; ali zapravo nismo takvi. Mislim… čovjek ne može biti neprestano vani, na vjetrometini; mora se skloniti u zavjetrinu… shvaćate li što hoću da kažem? Leamas ga je shvaćao. Vidio je u duhu dugačku cestu nedaleko od Rotterdama, dugačku ravnu cestu pored dina, i bujicu izbjeglica koji se kreću njome; vidio je male avione na kilometre daleko, vidio je kako se povorka zaustavlja i gleda ih, i kako avion leti tik iznad dina; vidio je darmar i besmisleni pakao dok su bombe padale na cestu. - Ja ne znam tako razgovarati, Kontrola - napokon će Leamas. - Što vi hoćete od mene? - Hoću da još malo ostanete na vjetrometini. - Leamas ne reče ništa, pa Kontrola nastavi - Etika našeg posla, kako ga ja shvaćam, zasniva se samo na jednoj pretpostavci, a to je da mi nikad nećemo biti agresori. Ne mislite li da je to pošteno? Leamas klimne glavom, samo da ne mora ništa reći. - I tako, činimo svašta, ali se branimo. To je, mislim, još uvijek pošteno. Mi činimo svašta da bi obični ljudi ovdje i drugdje mogli mimo noću spavati u svojim posteljama. Je li to suviše romantično? Naravno, ponekad činimo i vrlo zle stvari. - Naceri se kao kakav školarac. - A kad važemo moralna načela, obično smo skloni nepoštenim usporedbama; uostalom, ne mogu se uspoređivati ideali jedne strane s metodama druge strane, nije li tako? Leamas bijaše u nedoumici. Čuo je da ovaj čovjek koješta slini prije nego zabije kome nož u leđa, ali nikad nije čuo ništa slično ovome. - Hoću da kažem da treba uspoređivati metodu s metodom, a ideal s idealom. Ja bih rekao da su nakon rata naše metode - naše i naših protivnika - uglavnom iste. Hoću da kažem da ne smijemo biti manje nemilosrdni od protivnika samo zato što je politika naše vlade miroljubiva, nije li tako? - Nasmije se tiho, za se. To nikako ne bi valjalo -reče.

Za boga miloga, pomisli Leamas, pa to je kao da radiš za nekog usranog popa. Kud ovaj smjera? - Eto zašto mislim da se moramo pokušati otarasiti Mundta… Ah, zbilja - reče okrećući se zlovoljno vratima - ma gdje je ta prokleta kava? Kontrola priđe vratima, otvori ih i porazgovara s nekom djevojkom u drugoj sobi, koju Leamas nije vidio. Kad se vrati, reče: - Ja zaista mislim da se moramo otarasiti Mundta, ako ikako možemo. - A zašto? Sad više nemamo nikoga u Istočnoj Njemačkoj, ama baš nikoga. I sami ste rekli da je Riemeck bio poslednji. Nemamo više koga štititi. Kontrola sjede i pogleda načas svoje ruke. - Nije baš tako - reče napokon - ali mislim da nije potrebno da vas gnjavim detaljima. Leamas slegne ramenima. - Recite mi - nastavi Kontrola - jeste li siti špijuniranja? Oprostite mi što vas to ponovo pitam. Hoću da kažem, to je pojava koju mi ovdje shvaćamo, znate. Kao i projektanti aviona… umor metala, tako se to, mislim, kaže. Samo recite, ako jeste. Leamas se sjeti jutrošnjeg leta i ni sam ne bijaše načisto. - Ako jeste - dometne Kontrola - morat ćemo naći neki drugi način da se pobrinemo za Mundta. Imam na umu nešto pomalo neuobičajeno. U sobu uđe djevojka s kavom, stavi poslužavnik na pisaći stol i natoči dvije šalice. Kontrola pričeka dok ona ne iziđe iz sobe. - Kakva šašava djevojka - reče više za sebe. - Čini mi se neobično što se više ne mogu naći dobre djevojke. Kad bar Ginnie ne bi odlazila na dopust u ovakvo doba! Časak je zdvojno miješao kavu. - Zaista moramo diskreditirati Mundta - reče - Recite mi, pijete li vi mnogo? Viski i te stvari? Leamas je mislio da poznaje Kontrolu. - Pa pijem pomalo. Rekao bih više nego većina ljudi. Kontrola klimne glavom kao da shvaća. - Što vi znate o Mundtu? - Pa on je ubojica. Bio je ovdje prije godinu-dvije u istočnonjemačkoj misiji za čelik. Kod nas je tada ovdje bio savjetnik Maston. - Tako je.

- Mundt je tada progonio jednog agenta, ženu nekog službenika Ministarstva vanjskih poslova. I ubio ju je. - Pokušao je ubiti i Georgea Smileya. I, naravno, ustrijelio je muža te žene. Neobično odvratan čovjek! Bivši član Hitlerjugenda i tako dalje. Nije nikakav komunistički intelektualac. Zagovornik je hladnog rata. - Kao i mi - pripomene Leamas hladno. Kontrola se ne osmijehne. - George Smiley poznavao je dobro taj slučaj. On nije više kod nas, ali ja mislim da biste ga morali potražiti. Piše nešto o Njemačkoj u sedamnaestom stoljeću. Stanuje u Chelsiji, odmah iza Sloane Squ-area. U Bywater Streetu, znate li gdje je to? - Znam. - I Guillam je radio na tom slučaju. On je u Satelitima broj četiri, u prizemlju. Sve se, na žalost, promijenilo otkako ste vi bili ovdje. - Jest. - Provodite s njima dan-dva! Oni znaju što ja namjeravam. Zatim sam vas htio pitati, biste li htjeli provesti vikend kod mene? Moja žena - nadoda brže-bolje - njeguje, na žalost, svoju majku, tako da bismo nas dvojica bili sami. - Hvala vam. Doći ću vrlo rado. - Tada ćemo moći na miru o svemu porazgovarati. To će biti vrlo zgodno. Ja mislim da biste mogli namlatit para. Moći ćete zadržati sve što zaradite. - Hvala vam. - To jest, naravno, ako ste sigurni da to želite… ako nema umora metala ili nečega sličnog? - Ako treba ubiti Mundta, ja sam taj. - Jeste li zaista tako raspoloženi? - upita ga Kontrola uljudno. Pa onda, pošto je časak gledao zamišljeno Leamasa, napomene - Da, ja mislim da zaista jeste. Ali ne morate misliti da to morate reći. Hoću da kažem da mi u našem poslu vrlo brzo izgubimo registar mržnje i ljubavi - slično kao što pas ne može čuti neke zvukove. Na kraju ostane samo nekakva mučnina, i više nikad ne želiš nikome nanijeti bol. Oprostite, ali niste li i vi nešto slično osjetili kad su ubili Karla Riemecka? Ne mržnju prema Mundtu ni ljubav prema Karlu, nego nekakav mučan potres nalik na udarac u obamrlo

tijelo… Rekli su mi da ste hodali cijelu tu noć - da ste samo hodali berlinskim ulicama. Je li to istina? - Istina je da sam šetao. - Cijelu noć? - Jest. - A što je bilo s Elvirom? - Tko zna… Ja bih rado udesio Mundta - reče on. - Dobro… dobro. Usput budi rečeno, ako u međuvremenu sretnete neke svoje stare prijatelje, mislim da nema smisla da razgovarate s njima o tome. Zapravo - dometne Kontrola časak kasnije - da sam na vašem mjestu ja bih bio prilično kratak s njima. Neka misle da smo loše postupili s vama. Nije loše početi onako kako se kani nastaviti, nije li tako?

3. Propadanje Nitko se nije osobito začudio kad su Leamasa otpustili iz službe. Govorilo se da u Berlinu nije već godine i godine bilo nikakva uspjeha, pa da je netko morao platiti ceh. Osim toga, Leamas je bio prestar za operativnu službu gdje refleksi moraju često biti isto tako dobri kao u profesionalnog tenisača. Leamas je bio dobar u ratu, to su svi znali. Uspio je nekako ostati živ i aktivan u Norveškoj i Nizozemskoj, pa su ga na kraju rata odlikovali medaljom i otpustili. Poslije su ga, naravno, nagovarali da se vrati u službu. Bio je zle sreće što se tiče mirovine, svakako zle sreće. Tu je vijest pustilo knjigovodstvo u liku Elsie. Elsie je rekla u kantini da će jadni Alec Leamas dobivati svega 400 funta na godinu zbog prekida u službovanju. Elsie je držala da bi taj propis zbilja trebalo izmijeniti, uostalom, gospodin Leamas je zaista valjano služio, nije li tako? Ali im je sad na vratu Ministarstvo financija, nije to više kao nekad, pa što se može? Čak je i ono nesretno Mastonovo doba bilo bolje. Novajlijama su govorili da Leamas pridada staroj školi; porijeklo, kuraža, kriket i matura. I francuski. Ali u Leamasovu slučaju nije bilo baš tako, jer je on jednako dobro govorio njemački i engleski i izvrsno nizozemski; i nije volio kriket. Ali je bila istina da nije završio nikakav fakultet. Leamasov je ugovor vrijedio još nekoliko mjeseci pa su ga premjestili u Bankovni odsjek. Bankovni odsjek bio je odvojen od Knjigovodstvenog i vršio je isplate za inozemstvo i financirao agente i operacije. Većinu je poslova u tom odsjeku moglo obavljati i neko potrkalo, da to nisu bili vrlo povjerljivi poslovi, pa je zato taj odsjek bio jedan od nekoliko njih koje su smatrali kao mjesta gdje se izlažu na odar službenici koji će uskoro biti pokopani. Leamas se zapustio. Obično se misli da proces zapuštanja dugo traje, ali kod Leamasa nije bilo tako. On se naočigled svojih kolega pretvorio iz časno otpremljenog čovjeka u ozlojeđenu pijanicu i propalicu, i to sve u roku od nekoliko mjeseci. Pijanice se odlikuju nekakvom glupošću, osobito kad su trijezni, nekakvom nesuvislošću koju slabi promatrači tumače kao rasijanost i koju je Leamas stjecao nekako neprirodno brzo. Počeo je činiti sitna nepoštena

djela, pozajmljivao je beznačajne svote novca od tajnica i zaboravljao ih vratiti, kasnio je na posao i odlazio ranije, mumljajući s njim blago, možda su zazirale od njegova propadanja isto onako kao što zaziremo od bogalja, prosjaka i invalida zato što se bojimo da bismo i sami mogli pasti na njihove grane; ali se naposljetku zbog zanemarivanja i naprašite, nerazumne zlobe osamio. Ljudi su se prilično čudili što Leamasu kao da nije krivo što je otpušten. Činilo se da mu je volja naglo oslabila. Nove, mlade tajnice koje nisu htjele vjerovati da se Intelligence Service sastoji od običnih smrtnika, bile su preneražene kad su zapazile da se Leamas posve zapustio. Sve je manje vodio računa o svojoj vanjštini i okolini, objedovao je u kantini u kojoj se obično hranilo niže osoblje i govorkalo se da pije. Postao je osamljenik i pripadao je onoj tragičnoj kategoriji aktivnih ljudi koji su morali prerano napustiti aktivnost; kao plivači koji više ne smiju u vodu ili glumci protjerani s pozornice. Neki su tvrdili da je počinio pogrešku u Berlinu i da je zato propala njegova špijunska mreža, ali nitko nije pravo znao. Svi su se slagali da se s njim postupalo neuobičajeno grubo, čak i Kadrovski odsjek koji nije bio na glasu sa čovjekoljublja. Upirali su krišom prstom u njega dok bi prolazio, kao što ljudi upiru prstom u bivše_ sportaše, i govorili: »To je Leamas koji je prolio sirce u Berlinu. Žalosno je gledati kako se nisko srozao.« A onda je jednog dana nestao. Ni s kim se nije bio oprostio, pa čak, čini se, ni s Kontrolom. To samo po sebi nije bilo ništa neobično. Obavještajna služba po svojoj naravi isključuje svečane oproštaje i darivanja zlatnim satovima, ali je čak i po tim mjerilima Leamasov odlazak bio nekako nenadan. Koliko se moglo prosuditi, otišao je prije negoli mu je istekao ugovor. Elsie iz knjigovodstva otkrila je dva-tri sitna podatka. Leamas je podigao ostatak svoje godišnje plače u gotovini, što znači, ako se Elsie iole u to razumije, da ima okapanja s bankom. Na kraju mjeseca treba da mu isplate otpremninu, ona ne zna za pravo koliko, ali nipošto nije riječ od cifri od četiri znamenke, siromah čovjek! Naknadno su mu poslali policu socijalnog osiguranja. Kadrovski odsjek ima njegovu adresu, nadodala je Elsie šmrcajući, ali je oni, naravno, neće nikome otkriti, takav je Kadrovski odsjek. Zatim je slijedila priča o novcu. Nitko, kao i obično, nije znao odakle je potekla vijest da je Leamasov iznenadni odlazak u vezi s nepravilno isplaćenim računima u Bankovnom odsjeku. Nedostajala je pozamašna

svota (ne troznamenkasta, nego četveroznamenkasta, kako je tvrdila neka gospođa plave kose, koja je radila u telefonskoj centrali), ali je ona podmirena, gotovo sva, i blokirana mu je penzija. Drugi su govorili da oni u to ne vjeruju - ako je Alec baš htio opljačkati blagajnu, govorili su oni, našao bi neki bolji način da to učini, nego da nešto petlja s računima u sjedištu Službe. Ne da on to ne bi bio kadar učiniti, nego naprosto bi bolje izveo. Ali oni na koje Leamasova sposobnost za kriminal nije ostavila tako snažan dojam, upozoravali su na to koliko je trošio na alkohol i koliko ga je stajalo vođenje samostalnog kućanstva, na kobnu razliku između plaće u domovini i primanja u inozemstvu i, nadasve, na sve one kušnje kojima je izvrgnut čovjek koji rukuje velikim svotama netom otiskana novca i koji zna da su mu odbrojani dani u službi. Svi su se slagali da je Alec, ako je zaista posegnuo za državnim parama, gotov za sva vremena - disciplinska komisija neće ga htjeti ni saslušati, a Kadrovski odsjek neće mu dati nikakvu preporuku - ili će mu dati takvu ledenu preporuku da će se i najzagrijaniji poslodavac naježiti pri pogledu na nju. Pronevjera je jedini grijeh koji Kadrovski odsjek nikome ne dopušta da zaboravi i koji on sam nikad ne zaboravlja. Ako je istina da je Alec opljačkao Cambridge Circus, onda će leći s gnjevom Kadrovskog odsjeka i u grob, a Kadrovski odsjek neće mu platiti ni mrtvački pokrov. Tjedan-dva nakon njegova odlaska nekoliko se ljudi još pitalo što je s njim, ali su se njegovi bivši prijatelji već bili navikli da se ga klone. On je postao ozlojeđeno zanovijetalo i neprestano je napadao službu, njenu upravu i one koje je nazivao »momcima iz konjice«, koji su, kako je on govorio, vodili poslove službe kao da je to nekakav pukovnijski klub. Nikad nije propuštao priliku da grdi Amerikance i njihove obavještajne službe. Činilo se da ih mrzi više nego Abteilung, koji je malokad, ako ikad, spominjao. Davao je svima na znanje da su Amerikanci kompromitirali njegovu špijunsku mrežu; reklo bi se da je bio opsjednut time, ali je to bila slaba nagrada ljudima koji su ga pokušavali utješiti, jer je bio neugodan u društvu, te su ga otpisali i oni koji su ga poznavali i, štoviše, voljeli. Leamasov je odlazak izazvao samo mreškanje na vodi; uz druge vjetrove i promjenu godišnjih doba njegov je odlazak uskoro pao u zaborav.

Stan mu je bio tijesan i prljav, obojen smeđom bojom i ukrašen fotografijama ribarskog naselja Clovelly. Gledao je pravo na sive stražnje zidove triju kamenih skladišta na kojima su prozori bili premazani, iz estetskih razloga, kreozotom. Iznad skladišta stanovala je neka talijanska obitelj koja se noću svađala a ujutro isprašivala sagove. Leamas je imao malo stvari kojima je mogao uljepšati svoje sobe. Kupio je nekoliko sjenila za žarulje i dva para plahti kojima je zamijenio stanodav- čeve ponjave. Ostale je predmete Leamas trpio - zastore sa cvjetićima, neopšivene i neporubljene, pohabane smeđe sagove i nezgrapno pokućstvo od tamnog drva, nalik na nešto iz mornarskog svratišta. Vruću vodu dobivao je za jedan šiling iz žutog trošnog bojlera. Morao se zaposliti. Nije imao novaca, ama baš ništa. Ponude Obavještajne službe da se nagode činile su se Leamasu mlake i neobično neprikladne. Najprije se pokušao zaposliti u privredi. Neka tvornica ljepila pokazala je zanimanje za njegovu molbu za mjesto pomoćnika poslovođe i personalnog referenta. Ne obazirući se na preporuke koje im je dao Intelligence Service, nisu tražili nikakve kvalifikacije od njega i ponudili su mu šest stotina funta godišnje. Radio je kod njih tjedan dana, a za to mu je vrijeme vonj ulja od riba u raspadanju prožeo odjeću i kosu i zadržao mu se u nosu kao zadah smrti. Nikakvim pranjem nije se mogao osloboditi tog vonja tako da se najposlije ošišao dogola i bacio u smeće svoja dva najbolja odijela. Tjedan je dana zatim pokušavao prodavati enciklopedije kućanicama u predgrađu, ali on nije bio čovjek kojeg bi kućanice voljele ili razumjele; one nisu željele vidjeti Leamasa, a kamoli njegove enciklopedije. Svake večeri vraćao se umoran u svoj stan, sa smiješnim uzorkom pod rukom. Na kraju tjedna nazvao je telefonom izdavačko poduzeće i javio da nije ništa prodao. Čovjek s kojim je razgovarao nije bio ni najmanje iznenađen, samo ga je podsjetio da je dužan vratiti uzorak ako više ne kani raditi za njih, te je spustio slušalicu. Leamas je bijesno izišao iz telefonske govornice i ostavio uzorak u njoj, otišao u gostionicu, napio se kao majka i potrošio dvadeset pet šilinga, što nije mogao sebi priuštiti. Izbacili su ga iz gostionice zato što je vikao na neku ženu koja ga je pokušavala odvesti k sebi. Rekli su mu neka više nikad ne dolazi k njima, ali su nakon tjedan dana zaboravili na sve to. Tu su ga već poznavali.

Poznavali su ga i drugdje, njegovu sivu, teturavu priliku iz gradskih kuća. Nije trošio nijednu riječ uludo, nije imao nijednog prijatelja, ni muškarca ni ženu ni životinju. Nagađali su da je u nevolji, da je vjerojatno pobjegao od žene. Nikad nije znao koliko što stoji niti bi upamtio kad bi mu tko rekao. Kad god je tražio sitniš, opipavao je sve džepove, nikad se nije sjetio da ponese košaru, uvijek je kupovao vrećice. Nisu ga voljeli u njegovoj ulici, ali su ga gotovo svi sažaljevali. Mislili su da je prljav, jer se preko vikenda nije brijao a košulje su mu bile neuredne. Neka gospođa McCaird iz Sudbury Avenue pospremala mu je stan tjedan dana, ali kako nije nikad čula nijedne lijepe riječi od njega, prestala je raditi kod njega. Ona je bila važan izvor informacija u ulici gdje su trgovci govorili jedan drugome da moraju znati nešto o njemu u slučaju da zatraži od njih robu na vjeresiju. Gospođa McCaird savjetovala im je da ne dadu ništa na vjeresiju. Rekla je da Leamas uopće ne dobiva poštu, i svi su se složili da je to ozbiljna stvar. Nije imao nikakvih slika, a imao je svega dvije-tri knjige; ona je smatrala da je jedna od tih knjiga prosta, ali nije bila sigurna jer je knjiga bila na nekom stranom jeziku. On, po njezinu mišljenju, ima još nešto novaca, ali je taj novac na izmaku. Znala je da on svaki četvrtak podiže pripomoć na burzi rada. Četvrt Bayswater bila je upozorena i nije je trebalo dvaput upozoravati. Ljudi su čuli od gospođe McCaird da on pije kao spužva, a to je potvrdio i gostioničar. Gostioničari i dvorkinje nemaju običaj da uslužuju svoje mušterije na vjeresiju, ali do njihovih informacija mnogo drže oni koji to čine.

4. Liz Napokon je prihvatio posao u knjižnici. U burzi rada nudili su mu taj posao svaki četvrtak prije podne, kad je podizao pripomoć, i svaki put je odbio tu ponudu. - To zaista nije posao po vašem ukusu - rekao je gospodin Pitt. - Ali plaća je pristojna, a posao je lagan za školovana čovjeka. - Kakva je to knjižnica? - upita Leamas. - To je Knjižnica za psihička istraživanja u Bayswateru. To je neka zaklada. Imaju na tisuće svezaka, svih vrsta, a naslijedili su ih još mnogo više. Traže još jednog pomoćnika. Uzeo je novac i cedulju. - To su vam čudni ljudi - nadoda gospodin Pitt - ali ionako nećete dugo ostati na tom poslu, nije li tako? Ja mislim da je vrijeme da pokušate, nije li tako? Bilo je to čudno s tim Pittom. Leamas je bio uvjeren da ga je već negdje prije vidio. U Cambridge Circusu, u ratu. Knižnica je nalikovala na crkvenu lađu i u njoj je bilo vrlo hladno. Zbog crnih uljnih peći koje su stajale sa strane zaudaralo je na parafin. Usred sobe nalazila se pregrada nalik na pregradu za svjedoke, a u njoj je sjedila knjižničarka, gospođica Crail. Leamasu nije nikad palo na pamet da bi mu neka žena mogla biti pretpostavljena. Nitko mu na burzi rada nije ništa o tome rekao. - Ja sam došao u ispomoć - reče. - Zovem se Leamas. Gospođica Crail digne oštar pogled sa svog kataloga, kao da je čula kakvu nepristojnu riječ. - Ispomoć? Kako to mislite ispomoć? - Pomoćnik. S burze rada. Od gospodina Pitta. I gurne na tezgu formular sa svojim podacima ispisanim kosim rukopisom. Ona uze formular i zadubi se u nj. - Vi ste gospodin Leamas. Ovo nije bilo pitanje nego tek prva faza revnog istraživanja činjenica. - I vi ste s burze rada. - Nisam. Mene je poslala burza rađa. Rekli su mi da vi tražite pomoćnika.

- A, tako. Ukočen smiješak. U taj čas zazvoni telefon. Ona digne slušalicu i poče se žestoko s nekim prepirati. Leamas pomisli da se tu neprestano prepiru; uopće nije bilo uvoda. Samo je povisila glas za jedan ton i počela se prepirati o nekim kartama za koncert. On je slušao minutu-dvije, a onda je pošao prema policama s knjigama. Opazio je u jednoj niši neku djevojku kako stoji na ljestvama i razvrstava debele knji- žurine. - Ja sam novajlija - reče on. - Zovem se Leamas. Ona siđe s ljestava i rukova se s njim pomalo službeno. - Ja sam Liz Gold. Drago mi je. Jeste li se upoznali s gospođicom Crail? - Jesam, ali ona upravo razgovara s nekim na telefon. - Valjda se svađa sa svojom majkom. A što ćete vi ovdje? - Ne znam. Radit ću. - Upravo obilježavamo knjige. Gospođica Crail započela je sastavljati nov katalog. Bila je to visoka djevojka, nezgrapna, duga struka i dugih nogu. Nosila je cipele ravnih potplata nalik na baletne papučice, zbog visine. Njezino lice, kao i tijelo, imalo je krupne komponente koje kao da su bile na rubu između ružnoće i ljepote. Leamas pomisli da joj je dvadeset dvije ili tri godine i da je Židovka. - Radi se samo o tome da se provjeri jesu li sve knjige na policama. Ovo je, vidite, signatura. Kad ste provjerili, upišete olovkom novu signaturu i unesete je u katalog. - I šta onda? - Samo gospođica Crail smije upisivati signaturu tintom. Takav je propis. - Čiji propis? - Gospođice Crail. Kako bi bilo da počnete od arheologije? Leamas klimne glavom pa oboje odoše do flruge niše gdje je na podu ležala kutija za cipele puna kartica. - Jeste li već radili ovako nešto? - upita ga ona. - Nisam. - On se sagne i uze nekoliko kartica i prelista ih. - Mene je poslao gospodin Pitt. S burze. Odloži kartice.

- Je li gospođica Crail i jedina osoba koja smije ispunjavati kartice tintom? - zapita Leamas. - Jest. Ona ga tu ostavi, a on nakon časovita kolebanja izvadi jednu knjigu i pogleda naslovnu stranu. Knjiga se zvala Arheološka otkrića u Maloj Aziji, IV svezak. Činilo se da imaju samo četvrti svezak. Bio je jedan sat i Leamas je bio ogladnio, pa je otišao do Liz Gold koja je razvrstavala knjige, i rekao joj: - A što je s ručkom? - Ah, ja nosim sa sobom sendviče. - Bila je nekako zbunjena. - Možete uzeti koji sendvič od mene, ako vam je to dovoljno. U blizini nema nijedne kavane na kilometre. Leamas zavrtje glavom. - Hvala, idem van. Moram ionako nešto kupiti. Gledala je za njim kako gura vrata i izlazi. Kad se vratio, bilo je već dva i pol. Zaudarao je na viski. Nosio je vrećicu punu povrća i još jednu u kojoj su bile živežne namirnice. Odložio ih je u kutu niše i počeo umorno ponovo razvrstavati arheološke knjige. Obilježavao ih je oko deset minuta kad je opazio da ga promatra gospođica Crail. - Gospodine Leamase! Stajao je na sredini ljestava, pa je pogleda preko ramena i reče: - Da? - Znate li otkud ovdje ove vrećice? - To su moje vrećice. - A, tako. Vaše su. - Leamas čekaše. - Žalim - nastavi ona napokon - ali mi ne dopuštamo da se kupljene stvari donose u knjižnicu. - A kamo da ih stavim? Nema ih gdje staviti. - Bilo gdje, samo ne u knjižnici - odvrati ona. Leamas se više ne obaziraše na nju, nego ponovo usredotoči pažnju na arheološke knjige. - Da ste uzeli samo normalan odmor za ručak - nastavi gospođica Crail - ne biste imali vremena da idete u kupovinu. Nitko od nas ne ide, ni gospođica Gold ni ja. Mi nemamo vremena da idemo u kupovinu. - A zašto ne produžite odmor za pola sata? - upita je Leamas. - Onda biste imali vremena. Ako imate previše posla, možete raditi pola sata dulje navečer. Ako vam se žuri.

Ona ostane još nekoliko trenutaka, samo ga je gledala i očito smišljala što da mu odgovori. Napokon reče: - Porazgovarat ću o tome s gospodinom Ironsideom - i ode. Točno u pet i pol gospođica Crail obukla je kaput, značajno rekla: - Laku noć, gospođice Gold - i otišla. Leamas zaključi da je cijelo poslijepodne premišljala o onim vrećicama. Otišao je u drugu nišu gdje je Liz Gold sjedila na najnižoj prečki ljestava i čitala nešto nalik na pamflet. Kad je ugledala Leamasa, turila je knjižicu u torbicu osjećajući se kriva, i ustala. - Tko je taj gospodin Ironside? - zapita Leamas. - Ja mislim da on ne postoji - odgovori ona. - On je njezin glavni adut kad ne zna što bi odgovorila. Jedanput sam je upitala tko je on. Počela se izvrdavati, postala nekako tajanstvena i rekla: »Nije važno«. Ja mislim da on ne postoji. - Ja nisam siguran ni da gospođica Crail postoji - reče Leamas, a Liz Gold se nasmiješi. U šest sati ona je zaključala knjižnicu i predala ključeve čuvaru, nekom starom čovjeku koji je doživio šok od eksplozije u prvom svjetskom ratu i koji je, kako reče Liz, bdio svake noći za slučaj da Nijemci izvrše protunapad. Vani je bilo neobično hladno. - Idete li daleko? - upita je Leamas. - Dvadeset minuta hoda. Uvijek idem pješice. A vi? - Ja stanujem tu blizu - reče Leamas. - Laku noć. Polako se vratio u svoj stan. Ušao je i okrenuo prekidač. Svjetla nije bilo. Pokušao je upaliti svjetlo u kuhinjici i, napokon, uključiti električnu peć pokraj postelje. Na otiraču je ležalo neko pismo. Digne ga i iznese na blijedo, žuto svjetlo na stubištu. Bilo je to pismo od električne centrale koja je žalila što upravitelj tog područja nije imao drugog izbora nego da isključi struju dok se ne naplati zaostatak od devet funta, četiri šilinga i osam penija. Postao je neprijatelj gospođice Crail, a gospođica Crail voljela je imati neprijatelje. Ona ga je ili mrko gledala ili ga uopće nije gledala, a kad bi joj se približio, počela bi drhtati i zvjerati lijevo i desno oko sebe, kao da traži nešto čime će se obraniti, ili kao da gleda kamo će pobjeći. Pokatkad bi se strašno uvrijedila, kao na primjer kad je objesio svoju kišnu kabanicu na

njezinu vješalicu, te je stajala pred vješalicom i tresla se punih pet minuta dok je nije Liz opazila i pozvala Leamasa. Leamas joj je prišao i upitao: - Što vam je, gospođice Crail? - Ništa - odgovori ona dahtavo i isprekidano - ništa, baš ništa. - Nešto nije u redu s mojim kaputom? - Ništa, ništa. - Pa dobro - reče on i vrati se u svoju nišu. Ona je cijeli taj dan drhtala i razgovarala pola prijepodneva telefonski šapćući kao na pozornici. - Sad priča o svemu tome svojoj majci - reče Liz - Uvijek joj sve ispriča. Priča joj i o meni. Gospođica Crail toliko je zamrzila Leamasa da uopće nije mogla razgovarati s njim. Kad bi se on na dane isplate vratio s ručka, našao bi omotnicu na trećoj prečki svojih ljestava, a na omotnici je bilo njegovo ime pogrešno ispisano. Kad se to prvi put dogodilo, uzeo je novac s omotnicom, otišao do nje i rekao joj: - Treba da piše L-E-A, gospođice Crail, i samo jedno S -na što se ona posve ukočila, počela prevrtati očima i petljati nekako čudno sa svojom olovkom sve dok Leamas nije otišao. Nakon toga je sate i sate govorila nešto povjerljivo u telefon. Oko tri tjedna pošto je Leamas počeo raditi u knjižnici, Liz ga je pozvala na večeru. Pravila se da joj je ta zamisao pala iznenada na um, u pet sati poslije podne. Činilo se da joj je bilo jasno, kad bi ga pozvala da dođe sutra ili prekosutra, da bi on zaboravio ili da naprosto ne bi došao, pa je zato pozvala u pet sati. Činilo se da Leamas oklijeva, ali je napokon pristao. Išli su do njena stana pješice po kiši, i po svemu sudeći, mogli su biti bilo gdje - u Berlinu, Londonu, u bilo kojem gradu gdje se kamenje u kaldrmi pretvara na večernjoj kiši u jezera svjetla, a promet se očajno sporo vuče mokrim ulicama. Tada je prvi put večerao kod nje. Poslije je još mnogo puta večerao. Došao bi kad god bi ga ona pozvala, a često ga je pozivala. Nikad nije mnogo govorio. Kad se uvjerila da će on doći, prostrla bi stol već ujutro, prije nego bi otišla u knjižnicu. Čak je pripremila unaprijed povrće i stavljala svijeće na stol, jer je voljela svjetlost svijeća. Od početka je znala da nešto nije u redu s Leamasom i da će on jednog dana, zbog nekog razloga koji ona nije mogla razumjeti, možda otići i da ga nikad više neće vidjeti. Htjela mu je reći da to zna. Govorila je svake večeri: - Moraš otići kad budeš hteo. Ja neću nikad poći za tobom, Alec.

Njegove su smeđe oči počivale časak na njoj. 1 odgovori joj: - Reći ću ti kad bude trebalo. Njezin se stan sastojao samo od jedne sobe i kuhinje. U sobi su bila dva naslonjača, divan i ormar pun knjiga u džepnom izdanju, uglavnom klasika koje ona nije nikad pročitala. Nakon večere razgovarala bih s njim, a on bi ležao na divanu i pušio. Nije nikad znala sluša li je on, a nije ni marila za to. Klekla bi pokraj divana i držala njegovu ruku na svom obrazu i pričala mu nešto. Tada, jedne večeri, ona ga upita: - Alec, u što ti vjeruješ? Nemoj se smijati - reci mi! Čekala je, a on joj napokon reče: - Vjerujem da će me autobus u jedanaest sati odvesti u Hammer-smith. Ne vjerujem da ga vozi Djeda Mraz. Činilo se da ona razmišlja o njegovim riječima, i naposljetku ga ponovo upita: - Ali u što vjeruješ? Leamas slegne ramenima. - Pa moraš u nešto vjerovati - navaljivaše ona. - U nešto kao Boga - ja znam da vjeruješ, Alec. Ponekad tako izgledaš kao da moraš obaviti nešto posebno, kao da si svećenik. Alec, nemoj se smješkati, to je istina. On odmahne glavom. - Oprosti Liz, ali varaš se. Ne volim Amerikance i državne škole. Ne volim vojne parade i ljude koji se igraju vojnika. - Doda bez smiješka: -1 ne volim razgovore o životu. - Ali Alec, isto bi tako mogao reći… - Trebalo je da dodam - presiječe je Leamas u riječi - da ne volim ni ljude koji mi govore što treba da mislim. Znala je da se naljutio, ali se više nije mogla obuzdati. - To je zato što ne želiš misliti, ne usuđuješ se! U tvom duhu ima otrova, mržnje. Ti si fanatik, Alec, znam da jesi, ali ne znam u čemu. Ti si fanatik koji ne želi obraćati ljude, a to je opasno. Ti si kao čovjek koji se… zakleo da će se osvetiti ili tako nešto. Smeđe su oči počivale na njoj. Kad je progovorio, uplašila se prijetnje u njegovu glasu. - Da sam na tvom mjestu - grubo će on - gledao bih svoja posla. A onda se osmjehnuo onim svojim obješenjačkim irskim osmijehom. Tako se nije još nikada osmijehnuo, i Liz je znala da se on trudi da je očara.

- A u što vjeruje Liz? - upita je on, a ona mu odgovori: - Mene ne možeš tako lako obmanuti, Alec! Poslije su još o tome razgovarali. Leamas je sam opet dotakao tu temu - upitao ju je da li je pobožna. - Varaš se - reče ona - grdno se varaš. Ja ne vjerujem u Boga. - Pa u što onda vjeruješ? - U povijest. On je pogleda u čudu pa se nasmije. - Oh Liz… oh, nemoj tako! Nisi valjda nekakva posrana komunistkinja? Ona klimne glavom i porumenje kao djevojčica zato što joj se smijao, i bila je srdita, i odlanulo joj je što je njemu svejedno. Nagovorila ga je da ostane te večeri kod nje i postali su ljubavnici. Otišao je od nje u pet sati ujutro. Ona to nije mogla shvatiti. Ona je bila tako ponosna, a on kao da se nečega stidio. Otišao je od nje i krenuo pustom ulicom prema parku. Bila je magla. Malo dalje na cesti - nedaleko, dvadesetak koračaja, možda malo dalje stajala je neka spodoba u kišnom kaputu, niska i prilično krupna. Bila je naslonjena na ogradu parka i obris joj se ocrtavao u varljivoj magli. Kad joj se Leamas približi, magla se nekako zgusne i obavi spodobu uz ogradu, a kad se raziđe, čovjeka više nije bilo.

5. Vjeresija Zatim, otprilike nakon tjedan dana, on nije jednog dana otišao u knjižnicu. Gospođica Crail bila je oduševljena. Do jedanaest i pol saopćila je to već svojoj majci, a kad se vratila s ručka, stala je pred police s knjigama o arheologiji gdje je on radio otkako je bio došao. Zagledala se u redove knjiga hineći zadubljenost, a Liz je znala da provjerava nije li Leamas što ukrao. Liz se uopće nije obazirala na nju toga dana, nije odgovarala kad bi joj ona što rekla, i radila je neobično marljivo. Navečer se vratila pješice kući i plakala je sve dok nije zaspala. Sutradan ujutro došla je rano u knjižnicu. Nekako je mislila, da će Leamas možda prije doći ako ona prije dođe, ali kako je prijepodne odmicalo, sve je više gubila nadu i znala je da neće više doći. Taj je dan zaboravila prirediti sebi sendviče, pa je odlučila da se odveze autobusom do Bayswater Roada i ode u tamošnju trgovinu. Osjećala se slaba i prazna, ali nije bila gladna. Da ga potraži? Obećala je bila da ga neće nikad tražiti, ali je i on njoj obećao da će joj reći. Da ga potraži? Uzela je taksi i dala vozaču njegovu adresu. Uspentra se uz prljavo stubište i pritisne dugme na njegovim vratima. Činilo joj se da je zvonce pokvareno; ništa nije čula. Na otiraču su stajale tri boce mlijeka i ležalo pismo od električne centrale. Oklijevala je časak, a onda je zalupala po vratima i začula kako netko tiho stenje. Odjurila je niza stube do stana na nižem katu, zabubnjala po vratima i zazvonila. Nitko se nije odazvao pa je opet strčala niza stube i našla se u stražnjoj prostoriji trgovine mješovitom robom. U kutu je sjedila neka starica i njihala se na stolici. - Na drugom katu netko je teško bolestan - gotovo se prodere Liz. - Tko ima ključ? Starica je gledaše časak, a onda dovikne u prednju prostoriju u kojoj je bila trgovina: - Arthure, hodi amo, Arthure, ovdje je neka djevojka. Iza vrata izviri čovjek u smeđem radnom ogrtaču, sa sivim mekim šeširom na glavi, i pripita:

- Djevojka? - Netko je teško bolestan na drugom katu - reče Liz - i ne može otvoriti vrata. Imate li vi ključ? - Nemam - odgovori trgovac - ali imam čekić. I zajedno potrčaše uza stepenice. Trgovac je još sa šeširom na glavi, nosio težak odvijač i čekić. Oštro pokuca na vrata, pa čekahu bez daha da se netko odazove, ali nitko se ne odazva. - Čula sam prije kako netko stenje, kad vam kažem – prošapta Liz. - Hoćete li platiti vrata ako ih provalim? - Hoću. Nastade strašno bubnjanje čekićem. Trgovac je sa tri udarca izbio komad dovratka, a s njim i bravu. Liz uđe, a za njom i trgovac. U sobi je bilo neobično hladno i mračno, ali su na postelji u kutu razabrali priliku nekog čovjeka. »O, bože«, pomisli Liz, »ako je mrtav, mislim da ga neću moći dotaknuti«. Ali kad mu priđe, vidje da je živ. Ona odgrne zastore i klekne uz postelju. - Hvala vam, zvat ću vas ako vas budem trebala - reče a da se i ne osvrnu. Trgovac klimne glavom i siđe niza stube. - Alec, što ti je, od čega boluješ? Što ti je, Alec? Leamas pomakne glavu na jastuku. Upale oči bijahu mu sklopljene. Tamna brada odudarala je od blijedila lica. - Alec, moraš mi reći, molim te, Alec! Držala je u rukama njegovu ruku. Suze su joj curile niz obraze. Očajnički se pitala što da radi. Tada je ustala, otrčala u kuhinjicu i pristavila čajnik. Nije bila sasvim načisto što će skuhati, ali joj je bilo lakše što nešto radi. Ostavivši čajnik na plameniku, zgrabi svoju torbicu, uze Leamasov ključ iz noćnog ormarića, strča niza stepenice na ulicu, prijeđe je i uđe u dućan gospodina Sleamana. Kupi hladetine od telećih nogu, malo ekstrakta govedine i ampulu aspirina. Kad je već bila došla do vrata, vrati se i kupi još zamotak dvopeka. Sve ju je to stajalo šesnaest šilinga tako da joj je ostalo još četiri šilinga u torbici i jedanaest funta na poštanskoj knjižici, ali od tog novca nije mogla ništa podići do sutradan. Kad se vratila u njegov stan, voda je u čajniku bila baš zavrila. Ona spravi bujon onako kako je to činila njezina majka, u čaši i koju je stavila žlicu da ne naprsne i neprestano se osvrtala na njega, kao da se boji

da nije umro. Morala ga je pridići ne bi li ga prisilila da popije bujon. Imao je samo jedan jastuk, a jastučića uopće nije bilo u sobi, pa je uzela njegov ogrtač koji je visio na vratima, smotala ga i podmetnula mu ga pod jastuk. Bojala ga se dirnuti, jer je bio sav znojan. Kratka mu je, siva kosa bila vlažna i klizava. Stavivši čašu pokraj postelje, poduhvatila mu je glavu jednom rukom, a drugom ga hranila bujonom. Pošto je progutao nekoliko žlica juhe, zdrobila je dva aspirina i dala mu ih u žlici. Govorila je s njim kao s djetetom, sjedila je na rubu postelje i gledala ga. Katkad bi mu prošla prstima po kosi i licu izgovarajući neprestance njegovo ime: - Alec, Alec! Malo-pomalo, kako je prolazila napeta bol od vrućice i obrvavao ga miran san, disao je sve pravilnije i sve se više opuštao; promatrajući ga, Liz je slutila da je ono najgore prošlo. Odjednom je opazila da se već gotovo smračilo. Tada se posrami, jer se sjeti da je trebalo da očisti i pospremi stan. Skoči na noge, ode u kuhinju po spravu za čišćenje sagova i krpu za prašinu i uze grozničavo raditi. Našla je čisti mali stoljnjak, prostrla njime uredno stolić uz postelju i oprala šalice i tanjuriće što su ležali po kuhinji. Kad je sve bilo gotovo, pogledala je na sat i vidjela da je osam i pol. Pristavila je čajnik i vratila se do postelje. Leamas ju je gledao. - Alec, nemoj se ljutiti, molim te - reče. - Ja ću otići, obećavam ti, ali dopusti da ti napravim pristojnu večeru. Ti si bolestan, ne možeš više tako, ti si… ah, Alec… - i ona klone i zaplaka i pokri lice objema rukama, a suze su joj curile između prstiju kao djetetu. Pustio ju je da plače i gledao je svojim smeđim očima držeći rukama plahtu. Pomogla mu je da se opere i obrije, i našla je čistu posteljinu. Dala mu je hladetine od telećih nogu i pileća prsa iz tegle koju je kupila u trgovini gospodina Sleamana. Sjedila je na postelji i gledala ga kako jede, i mislila je da nikad nije bila tako sretna. Uskoro je zaspao, pa mu je navukla pokrivač na ramena i otišla do prozora. Odgrnuvši pohabane zastore, podigla je prozor i pogledala van. Dva prozora u dvorištu bila su osvijetljena. Kroz jedan je vidjela treperavu modru sjenu televizijskog ekrana, a oko njega opčinjene ljudske prilike;

kroz drugi je prozor vidjela neku ženu, vrlo mladu, kako kovrča sebi kosu. Uhvati je želja da plače nad gorkom obmanom njihovih snova. Zaspala je u naslonjaču i probudila se tek pred zoru, sva ukočena i prozebla. Prišla je postelji. Leamas se pomakao dok ga je gledala, pa mu je dotakla prstom usta. On ne otvori oči, ali je nježno uhvati za ruku i povuče je dolje, na postelju, i ona ga iznenada strašno poželje ne mareći više ni za šta, ljubila ga je neprestance, a kad ga je pogledala, činilo se da se on smiješi. Šest je dana dolazila svaki dan. On nikad nije mnogo govorio, a jednom, kad ga je upitala voli li je, rekao je da ne vjeruje u bajke. Ležala je na postelji glave naslonjene na njegova prsa, on bi ponekad zario svoje debele prste u njenu kosu i čvrsto je držao, a ona bi se smijala i rekla da je to boli. U petak navečer zatekla ga je obučena, ali neobrijana, te se začudila što se nije obrijao. Uznemirila se zbog nekog jedva primjetnog razloga. U sobi su nedostajale neke sitnice - njegov sat i jeftini tranzistor što su bili stajali na stolu. Htjela ga je pitati gdje su, ali se nije usudila. Kupila je bila jaja i šunke, pa ih je pržila za večeru, dok je Leamas sjedio na postelji i pušio jednu cigaretu za drugom. Kad je bilo gotovo, on je otišao u kuhinju i vratio se s bocom crnog vina. Jedva da je govorio za večerom, a ona ga je promatrala i sve ju je više obuzimao strah dok napokon nije više mogla podnijeti, te je iznenada uzviknula: - Alec… oh Alec… što je ovo? Je li rastanak? On je ustao od stola, uhvatio je za ruke i poljubio kao nikad prije i dugo joj nježno nešto govorio, kazao joj koješta što je tek donekle razumjela, tek napola čula, jer je za sve to vrijeme znala da je to kraj i da više ništa nije važno. - Zbogom, Liz - rekao je. - Zbogom - a zatim - nemoj ići za mnom! Nemoj više. Liz je klimnula glavom i promrmljala: - Kao što smo rekli. Bila je zahvalna na oštroj studeni vani i na mraku koji joj je skrivao suze.

Sutradan ujutro, u subotu, Leamas je zatražio u sitničariji robu na vjeresiju. Nije to učinio osobito uspješno, nije smislio pravi način da uspije. Naručio je pet-šest stvari - račun nije iznosio više od jedne funte a kad su mu ih zamotali i stavoli u vrećicu, rekao je: - Pošaljite mi radije taj račun. Tragovac se osmjehne nekako jogunasto i reče: - Ne mogu na žalost. Više mu nije govorio ni »gospodine«. - Zašto ne možete, do vraga? - priupita Leamas, a ljudi se iza njega uskomešaše. - Zato što vas ne poznajem - odgovori trgovac. - Nemojte biti blesavi, boga vam vašeg - reče Leamas - pa ja kupujem ovdje već četiri mjeseca. Trgovac se zajapuri. - Mi uvijek tražimo preporuku banke prije nego što dademo robu na vjeresiju - reče on. Leamas se ražesti. - Ma kog vraga tu serete - vikne. - Pola vaših mušterija nije nikad ni bilo u banci niti će ikad biti. Ovo je bila hereza koja se nije mogla trpjeti zato što je bila živa istina. - Ja vas ne poznajem - ponovi trgovac promuklim glasom - i vi mi se ne sviđate. A sad se gubite iz moje trgovine! I pokuša uzeti zamotak koji je Leamas, na nesreću, držao već u ruci. Mišljenja su se svjedoka poslije razilazila u tome što se tada dogodilo. Neki su tvrdili da je trgovac, pokušavajući uzeti vrećicu, odgurnuo Leamasa, a neki su to nijekali. Ali, bez obzira na to je li ga odgurnuo ili nije, Leamas ga je udario, većina je smatrala da ga je udario dvaput, držeći svejednako u desnoj ruci vrećicu. Čini se da ga nije udario šakom nego lijevom podlanicom, a zatim, istim tim, neobično žustrim pokretom, i lijevom laktom, pa se trgovac srušio na leđa i ostao ležati kao klada. Poslije je na sudu utvrđeno, a obrana to nije osporila, daje trgovac dobio dvije ozljede - da mu je od prvog udarca pukla jagodična kost, a da mu se od drugog iščašila vilica. Tako je pisalo i u dnevnoj štampi, ali ne suviše opširno.

6. Veza Noću je ležao na svom ležaju i slušao zatvorenike. Bio je tu neki momak koji je jecao, i neki stari robijaš koji je pjevao »Na sprudu močvare Ilkley« udarajući takt porcijom. Bio je tu i čuvar koji je vikao: - Zaveži, George, bijedni buzorante! - nakon svakog stiha, ali se nitko nije na to obazirao. Bio je tu i neki Irac koji je pjevao pjesme o irskoj republikanskoj vojsci, iako su drugi tvrdili da je u zatvoru zbog silovanja. Leamas je danju radio što je više mogao, jer se nadao da će noću moći spavati, ali to nije ništa vrijedilo. Noću je čovjek znao da je u zatvoru - noću nije bilo ničega, nikakve optičke varke ni samoobmane koja bi ga izbavila od otužne omeđenosti ćelije. Nije se mogao osloboditi okusa zatvora, vonja zatvorskog odijela, smrada temeljito raskuženih zatvorskih sanitarija, glasova i šumova zatočenika. Tada je, noću, nedostojnost zatočeništva postajala zaista nepodnosiva, tada je Leamas čeznuo da se prošeta na prijaznom suncu po nekom londonskom parku. Tada je mrzio groteskni čelični kavez u kojem je bio zatvoren, tada se morao svladavati da ne nasrne golim šakama na rešetku, da ne smrska glave tamničarima i ne izleti u slobodni, slobodni prostor Londona. Pokatkad bi pomislio na Liz. Upravio bi zakratko svoje misli na nju kao objektiv kamere, prisjetio se načas mekano-tvrdog dodira njena dugog tijela, pa je istisnuo iz sjećanja. Leamas nije bio naviknut da živi od snova. Prezirao je svoje drugove u ćeliji, a oni su njega mrzili. Mrzili su ga zato što je uspijevao biti ono što je svaki od njih u duši čeznuo da bude - tajna. Sačuvao je od kolektivizacije neki primjetni dio svoje ličnosti; nisu ga mogli u časovima sentimentalnosti navesti da govori o svojoj djevojci, obitelji ili djeci. Nisu znali ništa o Leamasu; čekali su, ali im on nije pristupio. Novi se zatvorenici uglavnom dijele na dvije vrste - na one koji od srama, straha ili zapanjenosti čekaju, opčinjeni i prestravljeni, da ih upute u zatvorski život, i na one koji iskorištavaju svoju jadnu novinu da se omile novoj zajednici. Leamas nije pripadao ni jednima ni drugima. Činilo se da uživa u tome što ih sve prezire, a oni su ga mrzili zato što mu nisu bili potrebni, kao ni vanjskom svijetu. Nakon desetak dana bio im je dozlogrdio. Velikima nije iskazivao poštovanje a male nije tješio, pa su ga prikliještili u repu za večeru. Prikliještanje je zatvorski obred sličan

pričepljenju u osamnaestom stoljeću. Riječ je o tobožnjoj nezgodi u kojoj se zatvoreniku prevrne porcija, a njezin sadržaj prolije po njegovu odijelu. Leamasa su gurnuli s jedne strane, a s druge mu se spustila na podlakticu nečija uslužna ruka i nezgoda se dogodila. Leamas nije rekao ni riječi, samo je zamišljeno pogledao onu dvojicu što su stajala uz njega, svaki s jedne strane, i saslušao u tišini prostački prijekor čuvara koji je vrlo dobro znao što se dogodilo. Četiri dana kasnije, ,dok je okopavao motikom lijehu cvijeća u zatvoru, kao da se spotaknuo. Držao je motiku objema rukama poprijeko pred sobom, a kraj držala virio mu je petnaestak centimetara od desne šake. Dok je nastojao uhvatiti ravnotežu, zatvorenik desno od njega prostenjao je od boli i presamitio se držeći se rukama za trbuh. Nakon toga nisu ga više nikad prikliještili. Možda je najčudniji od svega u zatvoru bio onaj zamotuljak u smeđem papiru koji su mu dali kad je odlazio. On ga je nekako smiješno podsjećao na vjenčanje - ovim te prstenom vjenčavam, ovim te zamotuljkom vraćam društvu. Uručili su mu ga i morao se potpisati, a u zamotuljku je bila sva njegova svojina. Nije imao ništa drugo. Leamas je pomislio da je taj trenutak najnečovječniji u sva ta tri mjeseca, te je odlučio da baci zamotuljak čim iziđe napolje. Reklo bi se da je bio miran zatvorenik. Nitko se nije potužio na njega. Upravitelj, koga je donekle zanimao njegov slučaj, pripisao je sve skupa irskoj krvi, za koju je vjerovao da ju je nanjušio u Leamasu. - Sto ćete raditi kad odete odavde? - upitao ga je. Leamas se ovlaš nasmiješi i odgovori da misli da će početi nov život, a upravitelj reče da će tako biti najbolje - A što je s vašom obitelji? - upita ga. - Ne biste li se pomirili sa ženom? - Pokušat ću - odvrati Leamas ravnodušno. - Ali, ona se preudala. Zatvorski odgojitelj želio je da se Leams zaposli kao bolničar u bolnici za duševne bolesti u Buckinghamshireu, i Leamas je pristao da podnese molbu. Čak je zapisao adresu, i kad polaze vlakovi iz Marylebonea. - Pruga je elektrificirana sve do Great Missendena - nadoda odgojitelj, a Leamas reče da je to dobro. I tada mu dadoše zamotuljak i on ode. Odvezao se autobusom do Marble Archa i pošao dalje pješice. Imao je nešto malo novaca u džepu, pa je nakanio da se negdje pristojno najede. Odlučio je da prošeta kroz Hyde Park do Piccadillya, pa kroz Green Park i

St. James’s Park do Parlament Squarea, te da se uputi niz Whitehall do Stranda, gdje će svratiti u veliku kavanu blizu kolodvora Charing Cross i dobiti lijep odrezak za šest šilinga. London je bio lijep toga dana. Proljeće je bilo okasnilo, pa su parkovi bili puni šafrana i sunovrata. Prohladan svjež povjetarac puhao je s juga. Leamas bi mogao tako hodati cijeli dan, ali je još nosio sa sobom onaj zamotuljak i morao ga se nekako otarasiti. Košarice za smeće bile su premalene; bilo bi besmisleno da pokuša ugurati zamotuljak u jednu od njih. Mislio je da bi morao izvaditi iz njega dvije-tri stvari - svoje bijedne papire - policu osiguravajućeg zavoda, vozačku dozvolu i formular E-93 (ma šta to bilo) u mrkožutoj službenoj omotnici, ali odjednom nije više mario ni za šta. Sjeo je na klupu, stavio zamotuljak pokraj sebe, ne baš blizu, i malo se odmaknuo od njega. Nakon dvije-tri minute pošao je natrag prema stazi i ostavio zamotuljak na klupi. Tek što je opet došao na stazu, začuo je uzvik. Okrenuo se, možda malo suviše naglo, i ugledao nekog čovjeka u vojničkoj kišnoj kabanici kako mu maše rukom držeći u drugoj zamotuljak u smeđem papiru. Leamas je držao ruke u džepovima i nije ih izvadio, samo je stajao gledajući preko ramena čovjeka u kišnoj kabanici. Čovjek je oklijevao i, očito, očekivao da mu Leamas priđe ili pokaže kakav znak zanimanja, ali Leamas se nije ni maknuo. Štoviše, slegnuo je ramenima i pošao dalje stazom. Čuo je još jedan uzvik, ali se nije obazro na njega; znao je da onaj čovjek ide za njim. Čuo je kako mu se naglo približavaju koraci po šljunku, gotovo trkom, a zatim je začuo glas, pomalo zadihan, pomalo ozlojeđen: - Hej, vi… čujete li? I tada se onaj čovjek poravna s njim, a Leamas stane, okrene se i pogleda ga. - Da? - Zar nije ovo vaš paket? Ostavili ste ga na klupi. Zašto niste stali kad sam vas zvao? Visok, prilično kovrčava kestenjava kosa; narančasta kravata i blijedozelena košulja; pomalo naduren, pomalo mekušac, pomisli Leamas. Mogao bi biti nastavnik, bivši student Ekonomskog fakulteta u Londonu, zacijelo vodi neki dramski klub u predgrađu. Kratkovidan. - Možete to ostaviti tamo - reče Leamas. - Ne treba mi. Čovjek se zajapuri.

- Pa ne možete to samo tako ostaviti - reče. - To je smeće. - Bogami, mogu - odvrati Leamas. - Nekome će već dobro doći. - Htio je poći dalje, ali je neznanac još stajao pred njim i držao zamotuljak u rukama kao dijete. - Maknite mi se sa svjetla - reče Leamas. - Hoćete li biti tako dobri? - Slušajte - reče neznanac povisujući ton. - Ja sam vam htio učiniti uslugu. Zašto ste, do vraga, tako neuljudni? - Ako vam je toliko stalo da mi učinite uslugu - odvrati Leamas - zašto me pratite već pola sata? Dobro se drži, pomisli Leamas. Nije ustuknuo ali bit će da je premro. - Pa učinilo mi se da se poznajemo iz Berlina, ako baš hoćete da znate. - I zato me pratite već pola sata? Leamasov glas bio je pun sarkazma, a smeđe oči nisu mu se odvajale od neznančeva lica. - Ma kakvih pola sata! Primijetio sam vas kod Marble Archa i pomislio da ste vi Alec Leamas, čovjek od kojeg sam uzajmio novaca. Ja sam nekad radio za BBC u Berlinu i tamo sam uzajmio novaca od tog čovjeka. Odonda me neprestano pekla savjest zbog toga, i zato sam pošao za vama. Htio sam se uvjeriti. Leamas ga je i dalje gledao bez riječi i pomislio da se taj ne drži baš tako dobro, ali se ne drži ni loše. Priča mu nije bila osobito uvjerljiva, ali to nije bilo ni važno. Važno je bilo da je izmislio novu priču i da nije odstupio od nje, pošto je Leamas osujetio ono što se činilo da će biti klasičan pristup. - Ja sam Leamas - reče napokon - a tko ste vi, do vraga? Rekao je da se zove Ashe, s »e« na kraju, dodao je žurno, a Leamas je znao da laže. Pretvarao se da nije sasvim načisto je li Leamas zaista Leamas, pa su za ručkom razvezali zamotuljak i pogledali policu državnog osiguranja, kao kakva dva dripca što gledaju nekakvu prostu razglednicu, pomisli Leamas. Ashe je naručio ručak ne mareći baš mnogo za trošak, i pili su neko franačko vino u spomen na stare dane. Leamas je u početku uporno tvrdio da se ne sjeća Ashea, a Ashe je rekao da se čudi tome. Rekao je to nekako uvrijeđeno. Upoznali su se na nekoj veselici, rekao je, koju je priredio Derek Williams u svom stanu nedaleko od Ku-da-mma (tu nije pogriješio) i na kojoj su bili sami novinari; valjda se Alec sjeća toga? Ne, Leamas se nije sjećao toga. Pa, valjda se sjeća Dereka Williamsa iz Observera, onog simpatičnog čovjeka koji je priređivao onako zgodne

veselice na kojima su se jele pizze? Leamas je slabo pamtio imena; uostalom, riječ je bila o pedeset i četvrtoj; otada je proteklo mnogo vode ispod mosta… A Ashe se sjećao (ime mu je William, usput budi rečeno, većina ga znanaca zove Bili). Ashe se dobro sjećao. Tada su pili viski sa sodom, konjak i mentol liker, i svi su se prilično nacvrcali, a Derek je pribavio nekoliko zaista krasnih djevojaka, pola kabarea iz Malkastena, valjda se Alec sad sjeća? Leamas je mislio da će se vjerojatno prisjetiti ako Bili još malo nastavi. Bili je zaista nastavio, ad libitum{6} svakako, ali je inače nastavio dobro, napuhavajući pomalo seksualnu stranu, kako su završili u nekom baru sa tri djevojke, Alec, neki momak iz Ureda političkog savjetnika i Bili, i Bili se našao u neprilici jer nije imao novaca uza se, pa je Alec platio, a Bili je još htio odvesti jednu djevojku kući i Alec mu je pozajmio još deset funta… - Ti boga - reče Leamas - sad se sjećam, naravno da se sjećam. - Ma znao sam ja da ćete se sjetiti - reče Ashe, sav sretan, klimajući Leamasu glavom nad svojom čašom - čujte, hajde da naručimo još jednu bocu, baš je lijepo. Ashe je bio od onog soja ljudi koji se u svojim odnosima s drugim ljudima ravnaju po načelu izazova i reakcije. Napredovao je ondje gdje bi naišao na popustljivost, a uzmicao ondje gdje bi naišao na otpor. Kako sam nije imao određenog mišljenja ni ukusa, prihvaćao je sve što se slagalo s mišljenjem i ukusom njegova subesjednika. Bio je podjednako spreman da popije čaj kod Fortnuma ili pivo u whitbyjskom Prospectu, da sluša vojnu glazbu u St. James’s Parku ili džez u nekom podrumskom lokalu u Compton Streetu; glas mu je podrhtavao od sažaljenja kad bi govorio o žrtvama rasizma u Južnoj Africi, ili od ogorčenja zbog porasta obojenog stanovništa u Velikoj Britaniji. Leamasu se ta izrazito pasivna uloga gadila i budila u njemu tiransku sklonost, tako da je blago navodio sugovornika da zauzme određeno stajalište s kojeg bi se zatim sam povukao. Ashe se neprestano izvlačio iz nekog ćorsokaka u koji ga je Leamas bio zatjerao. Leamas je to poslijepodne bio na mahove toliko drzak i svojeglav da je Ashe mogao mirne duše okončati njihov razgovor - pogotovo zato što je on plaćao. Ali nije to učinio. Da ih je slušao tužni čovječuljak s naočalama koji

je sjedio sam za susjednim stolom, zadubljen u knjigu o proizvodnji kugličnih ležajeva, zacijelo bi zaključio da Leamas izdovoljava svoju sadističku narav - ili možda (ako je čovječuljak bio izvanredno pronicav) da se Leamas želi uvjeriti, na vlastito zadovoljstvo, da ovakvo vladanje može trpjeti samo čovjek koji ima za to neke važne razloge. Bilo je već gotovo četiri sata kad su pozvali konobara da plate. Leamas je navalio da plati svoju polovicu, ali Ashe nije htio ni da čuje za to. Sam je platio i izvadio čekovnu knjižicu da vrati dug Leamasu. - Dvadeset komada - reče i ispisa datum na čeku. Zatim pogleda Leamasa izbuljenim očima topeći se od uslužnosti. - Čujte, mogu vam dati ček, je li? Leamas malko porumenje i odgovori: - Ja trenutno nemam računa u banci - tek sam se vratio iz inozemstva, moram to još urediti. Radije mi dajte ček pa ću podići novac u vašoj banci. - Ama, ni govora, dragi moj prijatelju. Morali biste ići čak u Rotherhithe da unovčite ovaj ček! Leamas slegne ramenima, a Ashe se nasmije. Dogovoriše se da će se sastati na istom mjestu sutradan u jedan sat i da će Ashe donijeti sa sobom gotovinu. Ashe sjede u taksi na uglu Compton Streeta, a Leamas mahaše za njim dok mu ne iščezne iz očiju. Tada pogleda na sat. Bilo je četiri sata. Držao je da ga još netko slijedi, pa je pošao niz Fleet Street i popio kavu u »Black and Whiteu«. Razgledao je izloge knjižara, čitao večernje novine u izlozima uredništva, a onda iznenada, kao da se sjetio u poslednji čas, uskočio u autobus. Autobus je krenuo prema Ludgate Hillu, gdje ga je zadržao zastoj u prometu blizu stanice podzemne željeznice. Kupio je kartu za šest penija, stajao u zadnjem vagonu i sišao na prvoj stanici. Prešao je u drugi vlak koji vozi do Eustona, i vratio se do Charing Crossa. Kad je došao na kolodvor, bilo je devet sati i prilično je bilo zahladnjelo. Ispred kolodvora stajao je neki kombi; vozač je u njemu čvrsto spavao. Leamas pogleda registarski broj, priđe prozoru i vikne kroz njega. - Jeste li vi od Clementsa? Vozač se trgne iza sna i upita: - Gospodin Thomas?

- Ne, Thomas nije mogao doći - odgovori Leamas. - Ja sam Amies iz Hounslowa. - Izvolite, gospodine Amiese - reče vozač i otvori vrata. Krenuli su na zapad, prema King’s Roadu. Vozač je poznavao put. Kontrola je otvorio vrata. - George Smiley je otputovao pa sam privremeno ja u njegovoj kući - reče. - Izvolite. Tek kad je Leamas ušao i zatvorio vrata za sobom, Kontrola je upalio svjetlo u predsoblju. - Slijedili su me do ručka - reče Leamas. Uđoše u mali salon. Posvuda je bilo knjiga. Bila je to zgodna soba, visoka sa sadrenim ukrasima iz osamnaestog stoljeća, dugačkim prozorima i dobrim kaminom. - Pristupili su mi danas prije podne. Neki čovjek po imenu Ashe. - Pripali cigaretu. - Peder. Sutra se ponovo sastajemo. Kontrola je pozorno slušao sve što mu je Leamas pričao, redom, od onog dana kad je udario Forda, sitničara, pa do susreta s Asheom toga prijepodneva. - Kako vam je bilo u zatvoru? - zapita Kontrola, baš kao da ga pita kako se proveo na odmoru. - Žao mi je što vam nismo mogli olakšati položaj, pružiti vam malo više udobnosti, ali to ne bi valjalo. - Dakako da ne bi. - Treba biti dosljedan. U svakoj prilici treba biti dosljedan. Osim toga, ne bi bilo dobro pokvariti dojam. Bili ste, dakle, bolesni. Baš mi je žao. Što vam je bilo? - Imao sam samo groznicu. - Koliko ste dugo ležali? - Desetak dana. - Baš nezgodno. I niste, naravno, imali nikoga da vas njeguje? Nastane vrlo duga šutnja. - Znate valjda da je ona u Partiji? - pripita ga Kontrola tiho. - Znam - odgovori Leamas. Opet šutnja. - Ne želim da nju umiješate u ovo. - Ta zašto bismo je umiješali? - zapita ga Kontrola oštro, i na trenutak, samo na trenutak, Leamas pomisli da je probio njegovu glazuru akademske nepristranosti. - Tko je tražio da ona bude umiješana?

- Nitko - odgovori Leamas - samo vas upozoravam. Znam ja kako to ide - sve takve ofenzivne operacije. One imaju svoje uzgredne posljedice, iznenadne obrate u neočekivanim pravcima. Misliš da si ulovio jednu ribu, a onda vidiš da si ulovio drugu. Ne želim da ona ima bilo kakve veze s tim. - Pa jasno, jasno. - A tko je onaj čovjek u burzi rada - onaj Pitt? Nije li bio u Cambridge Circusu za vrijeme rata? - Ja ne poznajem nikoga tko se tako zove. Rekli ste Pitt? - Da. - Ne, to mi prezime ništa ne govori. Radi u burzi rada? - Ama, za boga miloga - promrmlja Leamas u po glasa. - Oprostite - reče Kontrola ustajući - ja zanemarujem svoju dužnost kao zamjenik domaćina. Jeste li za kakvo piće? - Nisam. Htio bih, Kontrolo, večeras otputovati. Otići izvan grada i malo se razgibati. Je li Dom otvoren? - Ja sam već naručio kola - reče Kontrola. - Kad se sutra sastajete s Asheom - u jedan sat? - Da. - Javit ću telefonski Haldaneu da želite igrati badminton. A bilo bi dobro i da odete liječniku. Zbog groznice. - Ne treba mi liječnik. - Kako želite. Kontrola natoči sebi viskija i poče razgledati Smileyjeve knjige na polici. - Zašto Smiley nije ovdje? - upita ga Leamas. - Njemu se ne sviđa ova naša operacija - ravnodušno će Kontrola. - Smatra đa je neukusna. Uviđa da je potrebna, ali ne želi sudjelovati u njoj. Njegova se groznica vraća - nadoda Kontrola smješkajući se nekako čudno. - Nije me baš oduševljeno dočekao. - Tako je. On ne želi sudjelovati u tome. Ali vam je pričao o Mundtu, dao vam je podatke o njemu? - Jest. - Mundt je vrlo nezgodan čovjek - zamišljeno će Kontrola. - To ne smijemo nipošto smetnuti s uma. I dobar je obavještajac. - A zna li Smiley koji je cilj naše operacije? Njen poseban značaj?

Kontrola klimne glavom i srkne viski. - I svejedno mu se ne sviđa? - Nije u pitanju moral. On je kao kirurg kome je dosta krvi. Sretan je što drugi moraju izvoditi operacije. - A recite mi - nastavi Leamas - kako to da ste tako sigurni da ćemo postići baš ono što želimo? Otkud znate da su zagrizli baš Istočni Nijemci, a ne Česi ili Rusi? - Budite uvjereni da smo se za to već pobrinuli - reče Kontrola pomalo svečano. Kad dođoše do vrata, Kontrola lagano stavi ruku Leamasu na rame. - Ovo vam je posljednji zadatak - reče. - Nakon toga moći ćete se skloniti u zavjetrinu. A što se tiče one djevojke - želite li da nešto učinimo za nju, da joj dademo novaca ili tako što? - Ništa dok ne bude sve gotovo. Tada ću se ja sam pobrinuti za nju. - Tako je. Bilo bi vrlo opasno da se sad bilo što učini. - Samo želim da nju ostavite na miru - ponovi Leamas odlučno - da u nju ne dirate. Ne želim da otvorite dosje o njoj ili tako nešto. Želim da zaboravite na nju. Klimne glavom Kontroli i iskrade se na noćni zrak. Na vjetrometinu.

7. Kiever Sutradan je Leamas zakasnio dvadeset minuta na ručak s Asheom i zaudarao je na viski. Međutim, Ashe mu se nije zbog toga ništa manje obradovao. Tvrdio je da je i on došao tek maloprije, da je malo kasno otišao u banku. Predao je Leamasu omotnicu. - Sve po jednu funtu - reče. - Nadam se da vas to ne smeta? - Hvala - reče Leamas. - Hajde da nešto popijemo! Bio je neobrijan, a košulja mu je bila prljava. Pozvao je konobara i naručio piće, dupli viski za sebe i džin za Ashea. Dok je pretakao sodu u čašu, ruka mu je drhtala i umalo što nije prolio sodu. Dobro su ručali i prilično popili, a Ashe je uglavnom govorio. Kao što je Leamas i očekivao, pričao je najprije o sebi, što je bio stari ali prilično dobar trik. - Da vam pravo kažem, nedavno sam se namjerio na prilično dobar posao - reče Ashe. - Pišem honorarno za stranu štampu o engleskim temama. Kad sam se vratio iz Berlina, isprva sam se zapetljao - radio više nije htio obnoviti ugovor sa mnom, pa sam uređivao neki dosadni sladunjavi tjednik o hobijima za ljude iznad šezdeset godina. Možete li zamisliti nešto užasnije? To je sve skupa propalo u prvom štrajku štamparskih radnika, i nemate pojma kako mi je tada odlanulo. Zatim sam otišao na neko vrijeme k mami u Cheltenham, ona ima tamo antikvarnicu, dobro joj ide, hvala na pitanju. Tada sam dobio pismo od jednog svog starog prijatelja, Sama Kievera. On je upravo osnivao agenciju za kratke vijesti o životu u Engleskoj, specijalno namijenjene stranoj štampi. Znate kako se to radi - šest stotina riječi o plesu morris, na primjer. Ali Sam je izmislio jedan novi štos; prodaje već prevedene stvari, a znate da je to ogromna razlika. Ljudi obično misle da svatko može platiti prevodioca ili sam prevesti tekstove, ali ako netko traži pola stupca teksta da popuni stranu o događajima u inozemstvu, onda ne želi gubiti vrijeme i novac na prevođenje. Sam je najprije stupio u direktni kontakt s urednicima - proputovao je siromah cijelu Evropu kao Ciganin, ali mu se isplatilo. Ashe zastane u riječi i pričeka da Leamas prihvati poziv da govori o sebi, ali se Leamas ne obaziraše na to. Samo tupo klimne glavom i reče: - To je vraški lukavo.

Ashe htjede naručiti vina, ali Leamas reče da će ostati kod viskija, a kad je došla kava, već je bio popio četiri dupla viskija. Činilo se da nije u kondiciji; imao je običaj pijanica da turi usta u čašu prije nego što bi je nagnuo, baš kao da bi ga mogla izdati ruka i piće mu izmaći. Ashe zašutje na trenutak. - Vi ne poznajete Sama, je li? - priupita ga . - Sama? Prizvuk razdražljivosti pojavi se u Asheovu glasu. - Pa Sama Kievera, mog šefa. Tog čovjeka o kojem sam vam pričao. - Je li i on bio u Berlinu? - Nije. Dobro poznaje Njemačku, ali nije nikad živio u Berlinu. Kopao je neko vrijeme u Bonnu honorarno. Možda ste ga sreli. To vam je srce od čovjeka. - Mislim da ga ne poznajem. Stanka. - A što radite u posljednje vrijeme, prijatelju stari? - upita ga Ashe. - Na ledu sam - odgovori i naceri se pomalo budalasto. - Stavili su me na led. - Zaboravio sam već što ste ono radili u Berlinu? Niste li vi bili jedan od onih naših tajanstvenih hladnih ratnika? Zaboga, pomisli Leamas, ti se malko zatrčavaš! Oklijevaše časak, a onda se zajapuri i reče ogorčeno: - Bio sam potrkalo onih posranih jenkija, kao i svi mi. - Znate - reče Ashe kao da preglavljuje tu misao već neko vrijeme u glavi - trebalo bi da se upoznate sa Samom. Svidio bi vam se - a onda, odjednom zabrinuto: - Čujte, Alec pa ja čak ne znam ni gdje bih vas mogao naći! - Ne možete me nigdje naći - odgovori Leamas bezvoljno. - Ne razumijem vas, prijatelju stari. Gdje stanujete? - Posvuda pomalo. Probijam se kojekako. Bez posla sam. A oni mi gadovi nisu dali ni pristojnu penziju. Ashe se zgrozi. - Ali, Alec, to je strašno! Pa zašto mi niste reklil Slušajte, zašto ne biste kod mene stanovali? Stan je malen ali ima još jedna soba, ako biste htjeli spavati na poljskom krevetu. Ta ne možete živjeti na drveću, dragi moj prijatelju!

- Zasad je sve u redu - reče Leamas i lupi se po džepu u kojem je bila omotnica. - Naći ću već neki posao - klimne odlučno glavom. - Naći ću ga za tjedan-dva. Onda će biti sve u redu. - Kakav posao? - Ma ne znam. Bilo kakav. - Ali vi ne smijete tratiti vrijeme na bilo šta, Alec! Vi govorite njemački kao Nijemac, sjećam se kako izvrsno govorite. Bit će da znate svašta raditi. - Pa i radio sam svašta. Prodavao sam enciklopedije za nekakvu posranu američku firmu, razvrstavao sam knjige u nekakvoj psihologijskoj knjižnici, bušio sam radničke kartone u nekoj smrdljivoj tvornici ljepila. Kog ja vraga znam raditi? Nije gledao u Ashea već u stol pred sobom, a usne su mu se hitro micale. Ashe uzvrati na njegovu živahnost nagnuvši se nad stol i počevši govoriti značajno, gotovo slavodobitno: - Ali, Alec, vama su potrebne veze, zar vam to nije jasno? Ja znam kako je to, jer sam i sam živio od milostinje. Tada su vam baš potrebna poznanstva. Ne znam što ste radili u Berlinu niti želim da znam, ali vi se niste u tom poslu mogli upoznati s ljudima koji nešto znače, nije li tako? Da ja nisam upoznao Sama prije pet godina u Poznanju, još bih i dan-danas živio od milostinje. Čujte, Alec, budite kod mene tjedan-dva! Pozvat ćemo Sama i možda nekog novinara iz Berlina koji je sad ovdje. - Ali ja ne znam pisati - reče Leamas. - Ne bih vam znao ništa pod bogom napisati. Ashe stavi ruku Leamasu na mišicu. - Ama, nemojte sad cjepidlačariti - reče umirujući ga. - Rješavajmo stvari redom, jednu po jednu. Gdje su vam prnje i drangulije? - Šta? - Pa mislim vaše stvari - odjeću, prtljag i šta ja znam. - Nemam ništa. Prodao sam sve što sam imao - osim onog zamotuljka. - Kakvog zamotuljka? - Onog zamotuljka u smeđem papira koji ste vi pokupili u parku, a koji sam ja htio baciti. Ashe je stanovao na Dolphin Squareu. Stan mu je bio baš onakav kakav je Leamas i očekivao - tijesan i bezličan, s nekoliko na brzinu sakupljenih

suvenira iz Njemačke - vrčevima za pivo, seljačkom lulom i dvije-tri drugorazredne porculanske figurice. - Ja sam preko vikenda kod majke u Cheltenhamu - reče on. - Ovdje sam samo pod tjednom. Stan je prilično praktičan - nadoda kao da se ispričava. Namjestiše poljski krevet u malom salonu. Bilo je oko četiri i pol. - Koliko ste već dugo ovdje? - zapita Leamas. - Ha, oko godinu dana ili nešto više. - A kako ste došli do njega? - Pa njih čas ima, čas nema, znate, ovakvih stanova. Prijavite se i onda vam jednog dana jave telefonski da ste ga dobili. Ashe skuha čaj pa ga uzeše piti, Leamas nevoljko, kao čovjek koji nije navikao na komfor. Čak je i Ashe nekako utihnuo. Kad popiše čaj, Ashe reče: - Idem da kupim neke sitnice prije nego što se trgovine zatvore, a onda ćemo vidjeti što ćemo dalje. Možda ću navečer zvrcnuti Samu -ja mislim da će biti najbolje da se vas dvojica što prije upoznate. Kako bi bilo da malo odspavate - nekako ste krepani? Leamas klimne glavom. - Vraški je lijepo od vas… - učini nespretnu kretnju rukom - mislim sve ovo. Ashe ga potapša po ramenu, uze svoju vojničku kišnu kabanicu i ode. Kad je Leamas računao da je Ashe već odmakao, iziđe iz stana, pomno zatvori vrata za sobom i siđe niza stepenice u predvorje gdje su bile dvije telefonske kabine. Nazva jedan broj u Maida Valeu i zatraži tajnicu gospodina Thomasa. Začas začu djevojački glas: - Ovdje tajnica gospodina Thomasa. - Zamolio me gospodin Sam Kiever da vam javim da je prihvatio poziv i da se nada da će se večeras sastati s gospodinom Thomasom - reče Leamas. - Dobro, prenijet ću poruku gospodinu Thomasu. A zna li on gdje vas može naći? - Na Dolphin Squareu - odgovori Leamas i dade joj adresu. - Do viđenja. Pošto se još raspitao za nešto kod vratara, on se vrati u Ashov stan, sjede na poljski krevet i zagleda se u svoje sklopljene ruke. Nakon nekog vremena legne. Odluči da posluša Ashov savjet da se malo odmori. Kad je

sklopio oči, sjeti se kako je Liz ležala uz njega u njegovu stanu u Bayswateru, i upita se neodređeno što li je sad s njom. Probudio ga je Ashe koji je došao s nekim niskim, prilično punašnim čovjekom duge prosijede kose začešljane unatrag, u odijelu sa dvored-nim kaputom. Govorio je s jedva primjetnim srednjoevropskim naglaskom, možda njemačkim, to je bilo teško ustanoviti. Rekao je da se zove Kiever - Sam Kiever. Pili su džin s tonikom, a Ashe je vodio glavnu riječ. Ovo je baš kao nekad, u Berlinu, rekao je, momci su na okupu i noć je njihova. Kiever reče da ne može dugo ostati, jer sutra mora raditi. Dogovoriše se da večeraju u nekom kineskom restoranu koji je Ashe poznavao, a koji se nalazio preko puta policijske stanice u Limehouseu i u koji su gosti sami donosili vino. Ashe je, začudo, imao u kuhinji burgunca, pa ga ponesoše sa sobom u taksi. Večeras je bila vrlo dobra te su popili obje boce vina. Dok su pili drugu bocu, Kieveru se malo razvezao jezik. Upravo se bio vratio s putovanja po Zapadnoj Njemačkoj i Francuskoj. Francuska je u gadnoj gužvi, de Gaulle će pasti, a sam bog zna što će se onda dogoditi. S obzirom na to da se sto tisuća demoraliziranih kolona vraća iz Alžira, Kiever je smatrao da je na pomolu fašizam. - A što je s Njemačkom? - priupita ga Ashe. - Radi se samo o tome hoće li ih jenkiji moći obuzdati ili neće. Kiever pogleda Leamasa kao da ga poziva da sudjeluje u razgovoru. - Kako to mislite? - upita ga Leamas. - Onako kao sam rekao. Dulles im je jednom rukom dao vanjsku politiku, a Kennedy im je sad drugom oduzima. Nabrušeni su. Leamas naglo klimne glavom i reče: - To je tipično za te usrane jenkije. - Čini se da Alec baš ne voli naše američke rođake - zatrča se nezgodno Ashe, a Kiever promrmlja posve ravnodušno: - Ma nemoj? Leamas pomisli da se Kiever baš ne žuri. Poput poznavalaca konja, čekao je da mu se čovjek približi. Savršeno je igrao ulogu čovjeka koji očekuje da ga netko zamoli za neku uslugu, i nije ga bilo lako osvojiti. Nakon večere Ashe reče:

- Ja znam za jedan lokal u Wardour Streetu - ti si bio tamo, Sam. Tamo čovjeka zaista dobro usluže. Kako bi bilo da pozovemo taksi i odemo tamo? - Čekajte malo - reče Leamas, a u glasu mu bijaše nešto zbog čega ga Ashe naglo pogleda. - Recite mi samo nešto, hoćete li? Tko plaća sve ovo? - Ja - brzo će Ashe - Sam i ja. - Jeste li se već dogovorili? - Pa… nismo. - Jer ja, bogami, nemam para, vi to znate, je li? Nemam bar toliko da se mogu razbacivati. - Pa naravno, Alec. Ali ja sam se i dosad brinuo za vas, nije li tako? - Jeste - odgovori Leamas - jeste, brinuli ste se. Činilo se da je htio još nešto reći, pa se predomislio. Ashe je bio nekako zabrinut ali ne uvrijeđen, a Kiever je bio jednako nedokučiv. Leamas nije htio razgovarati u taksiju. Ashe je rekao nešto pomirljivo ali je on samo zlovoljno slegnuo ramenima. Kad su stigli u Wardour Street i izišli iz kola, ni Leamas ni Kiever nisu se mašili za džep da plate taksi. Ashe ih je poveo pored izloga punih »muških časopisa« uskom uličicom na čijem se kraju sjao kričavi neonski natpis: »Klub Cica-maca. Samo za članove.« S obje strane vrata visile su fotografije djevojaka, a preko svake je bila pričvršćena tanka papirnata vrpca na kojoj je bilo ispisano štampanim slovima: »Proučavanje prirode. Samo za članove«. Ashe pritisne dugme. Vrata začas otvori vrlo krupan čovjek u bijeloj košulji i crnim hlačama. - Ja sam član - reče Ashe - a ova su dva gospodina sa mnom. - Mogu li vidjeti vašu iskaznicu? Ashe izvadi iz lisnice žućkastu iskaznicu i pruži mu je. - Vaši gosti plaćaju svaki po funtu kao privremeni članovi. Vi ih preporučujete, je li tako? On mu pruži iskaznicu, ali Leamas ispruži ruku pored Ashea i uze je. Pogleda je načas, pa je vrati Asheu. Leamas izvadi dvije funte iz pokrajnjeg džepa i turne ih u ruku vrataru. - Dvije funte za goste - reče Leamas i, ne obazirući se na Ashe-ove zaprepaštene prosvjede, povede ih kroz vrata u slabo osvijetljeno predvorje