kako je stavio film u njih. Zar se ne čudite kako je sve to prije znao? Kako je pronašao ta kola i to baš toga dana? Sam Riemeck nije imao kola, pa nije mogao pratiti de Jonga od njegove kuće u Zapadnom Berlinu. Postojao je samo jedan način da to dozna - posredništvom naše policije koja je uobičajenim postupkom izvijestila nadležne o de Jongovoj prisutnosti čim su njegova kola prošla pored graničnog prijelaza. To je znao Mundt, a Mundt je o tome obavijestio Riemecka. Eto, u tome je srž optužbe protiv Hansa-Dietera Mundta - ja tvrdim da je Riemeck bio njegova tvorevina, veza između Mundta i njegovih imperijalističkih gospodara. Fiedler ušutje, a onda potiho nadoda: - Mundt - Riemeck - Leamas, to je bio redoslijed karika u lancu, a osnovno je pravilo špijunske tehnike u cijelom svijetu da svaka karika što manje zna o drugim karikama. Zato je i u redu što Leamas tvrdi da ne zna ništa što bi išlo na Mundtovu štetu - to samo dokazuje đa su njegovi gospodari u Londonu poduzeli sve potrebne mjere opreza. Isto tako znate kako se cijela operacija poznata pod imenom »Vjetrogonja« obavljala u najvećoj tajnosti, kako je Leamas znao samo nešto neodređeno o odsjeku Obavještajne službe, kojem je na čelu stajao Peter Guillam i koji je tobože proučavao ekonomske prilike u našoj Republici - odsjeku koji je, začudo, bio na listi potpisnika »Vjetrogonje«. Dopustite da vas podsjetim da je taj isti Peter Guillam bio jedan od nekolicine britanskih obavještajaca koji su sudjelovali u istraživanju Mundtove djelatnosti u Engleskoj. Onaj mlađahni čovjek što je sjedio za stolom digne olovku, pogleda Fiedlera širom otvorenim strogim, hladnim očima i zapita: - A zašto je onda Mundt likvidirao Riemecka ako je Riemeck bio njegov agent? - Nije imao drugog izbora. Riemeck je bio osumnjičen. Ljubavnica ga je odala hvalisanjem i nesmotrenošću. Mundt je izdao nalog da ga ustrijele prvom prilikom, javio je Riemecku neka bježi i tako izbjegao opasnosti da ga on izda. Poslije je Mundt ubio i onu ženu. Htio bih časkom razmotriti Mundtovu tehniku. Pošto se 1950. godine vratio u Njemačku, britanska obavještajna služba igrala je na čekanje. Mundt je tek morao zasvjedočiti da je voljan da surađuje s njima, pa su mu dali upute i čekali, zadovoljivši se time da ga plaćaju i nadaju se najboljem. U to vrijeme Mundt još nije bio viši funkcioner u našoj službi - ni u Partiji -
ali je štošta vidio, te je javljao sve što je vidio. Tada je još, naravno, saobraćao sa svojim gospodarima bez ičije pomoći. Treba pretpostaviti da se sastajao s nekim u Zapadnom Berlinu i da ga je na njegovim kratkim putovanjima u Skandinaviju i drugamo netko kontaktirao i ispitivao. Bit će da su Britanci iz početka bili oprezni - a kako i ne bi bili - i da su vrlo pomno uspoređivali ono što su doznali od njega s onim što su već znali, i da su se bojali da on ne igra dvostruku ulogu. Ali im je pomalo bivalo jasno da su otkrili zlatni rudnik. Mundt je obavljao svoj izdajnički posao onako sustavno i djelotvorno kako on umije. Iz početka ovo nagađam, ali se moje nagađanje, drugovi, temelji na dugogodišnjem iskustvu u ovom poslu i na Leamasovu iskazu - u prvih nekoliko mjeseci nisu se usuđivali organizirati nikakvu špijunsku mrežu u koju bi uključili Mundta. Ostavili su ga da radi sam, pomagali su mu, plaćali ga i davali mu upute nezavisno od njihove organizacije u Berlinu. U Londonu su pak postavili Guillama (jer, on je zavrbovao Mundta u Engleskoj) na čelo jednog malog tajnog odsjeka, čiju je funkciju znao, čak i u samoj Službi, samo odabrani krug ljudi. Mundta su plaćali s pomoću specijalnog sistema koji su nazvali »Vjetrogonjom«, a nema sumnje da su vrlo oprezno postupali s podacima koje su dobivali od njega. Zato je, vidite, razumljivo što Leamas tvrdi da nije ni znao da Mundt radi za njih, premda, kao što ste vidjeli - ne samo da ga je on isplaćivao, nego je najposlije uistinu dobivao od Riemecka i slao u London podatke koji su potjecali od Mundta. Potkraj 1959. godine Mundt je obavijestio svoje gospodare u Londonu da je u Prezidiju našao čovjeka koji će biti posrednik između njih i njega. Taj je čovjek bio Karl Riemeck. Kako je Mundt pronašao Riemecka? Kako je mogao procijeniti da će Riemeck biti voljan da surađuje s njim? Ne smijete smetnuti s uma Mundtov izuzetni položaj - on je imao uvid u sve dosjee Službe sigurnosti, mogao je prisluškivati telefonske razgovore, otvarati pisma, angažirati uhode; mogao je s neprijepornim pravom svakog ispitivati i imao je sasvim jasnu predodžbu o privatnom životu ljudi. A nadasve je mogao začas ukloniti svaku sumnju tako što bi okrenuo protiv naroda ono isto oružje - tu Fiedleru zadrhta glas od srdžbe - koje je bilo namijenjeno da služi obrani naroda. Zatim bez napora nastavi opet razumno:
- Sad vidite što su u Londonu učinili. Pazeći još da ne otkriju Mundtov identitet, prešutno su prihvatili Riemecka i omogućili da se uspostavi posredna veza između Mundta i Centra u Berlinu. U tome je smisao Riemeckove veze s de Jongom i Leamasom. Tako treba shvatiti Leamasov iskaz, tako treba prosuđivati o Mundtovoj izdaji. On se okrene Mundtu, pogleda mu u oči i vikne: - Evo vam sabotera i terorista! Evo vam čovjeka koji je prodao narodna prava! Ja ću sad završiti. Samo još nešto treba reći. Mundt je stekao reputaciju lojalnog i pronicavog zaštitnika naroda i zauvijek je ušutkao one koji su mogli odati njegovu tajnu. Tako je ubijao u ime naroda da prikrije svoju fašističku izdaju i napreduje u našoj službi. Teško je zamisliti veći zločin. Eto zašto je on - na kraju - pošto je učinio sve što je mogao da zaštiti Karla Riemecka od sumnjičenja koje se širilo malo-pomalo oko njega, izdao nalog da se Riemeck prvom prilikom ubije. Eto zašto je organizirao ubojstvo Riemeckove ljubavnice. Kad budete iznosili svoje mišljenje Prezidiju, nemojte se ustručavati da prikažete svu brutalnost zločina koji je počinio ovaj čovjek. Za Hansa-Dietera Mundta smrtna je kazna milost.
21. Svjedokinja Predsjednica se okrene sitnom čovjeku u crnom odijelu koji je sjedio sučelice Fiedleru. - Druže Kardenu, vi zastupate druga Mundta. Želite li postaviti koje pitanje svjedoku Leamasu? - Želim, želim, samo za koji čas - odgovori on ustajući teško i ustičući svoje zlatom obrubljene naočale. Doimao se dobroćudno, pomalo provincijski, a kosa mu je bila bijela. - Drug Mundt tvrdi - poče prilično ugodno moduliranim glasom - da Leamas laže i da je drug Fiedler, bilo namjerno bilo nesretnim stjecajem okolnosti, uvučen u zavjeru kojoj je cilj da razbije Abteilung i tako ozloglasi organe što služe zaštiti naše socijalističke države. Mi ne poričemo da je Karl Riemeck bio britanski špijun - za to postoje dokazi. Ali poričemo da je Mundt bio s njim u dosluhu i da je primao novac za izdaju naše Partije. Tvrdimo da nema objektivnog dokaza za tu optužbu i da je drug Fiedler opijen žudnjom za moći i toliko zaslijepljen da ne može razumno misliti. Tvrdimo da je Leamas, od onog časa kad se vratio iz Berlina u London, igrao određenu ulogu, da se pretvarao, da je naglo propao, propio se i zadužio, te da je javno napao trgovca i hinio antiameričke osjećaje - sve to samo zato đa privuče pažnju Abteilunga. Smatramo da je britanska obavještajna služba isplela oko druga Mundta mrežu posrednih dokaza - ulagala novac u strane banke, podizala ga u isto vrijeme kad je Mundt bio u tim zemljama, prenijela posredno tvrdnju Petera Guillama, upriličila tajni sastanak Kontrole i Riemecka, na kojem se raspravljalo o stvarima za koje Leamas nije znao - što je sve stvorilo lanac lažnih indicija kojima je drug Fiedler, na čije su ambicije Britanci ispravno računali, nasjeo. I tako je on postao sudionik čudovišne zavjere kojoj je cilj da upropasti, zapravo da likvidira jer se tu sad traži Mundtova glava - jednog od najbudnijih čuvara naše Republike. Zar se ta očajnička zavjera ne slaže sa svim onim sabotažama, subverzijama i trgovanjem ljudima kojima se Britanci inače bave? Što im drugo preostaje sada kad je podignut bedem u Berlinu i spriječen priliv špijuna sa Žapada? Mi smo postali žrtve te zavjere; drug Fiedler je u
najboljem slučaju kriv što je počinio tešku pogrešku, a u najgorem slučaju što se udružio s imperijalističkim špijunima da potkopa sigurnost naše radničke države i prolije nevinu krv. I mi imamo svjedoka. - On dobroćudno klimne glavom. - Da, i mi imamo svjedoka. Jer, ne mislite valjda da drug Mundt nije znao za Fiedlerovo grozničavo rovarenje? Ne mislite valjda tako nešto? On je već prije više mjeseci zapazio da se Fiedleru pomutio razum. Ta sam je drug Mundt odobrio da se uspostavi kontakt s Leamasom u Engleskoj. Zar mislite da bi on bio toliko lud da se izvrgne takvoj opasnosti, da je sam bio u to upleten? A kad su izvještaji o prvom preslušavanju Leamasa u Haagu stigli u Prezidij, ne mislite valjda da drug Mundt nije pročitao te izvještaje? Pa kad je Leamas došao u našu zemlju i Fiedler ga počeo ispitivati a da nije slao nikakve izvještaje, zar mislite da je drug Mundt bio toliko glup da nije znao što Fiedler snuje? Kad su stigli prvi Petersovi izvještaji iz Haaga, Mundtu je bilo dovoljno da pogleda datume Leamasovih putovanja u Kopenhagen i Helsinki pa da shvati da je to sve skupa podvala - podvala kojoj je cilj da se diskreditira sam Mundt. Ti se datumi zaista poklapaju s datumima Mundtova putovanja u Dansku i Finsku i zato su ih oni u Londonu izabrali. Mundt je znao za te ranije »indikacije« isto tako dobro kao i Fiedler - nemojte to smetnuti s uma! I Mundt je tražio špijuna u redovima Abteilunga… I tako, kad je Leamas stigao u Demokratsku Njemačku, Mundt je kao opčinjen promatrao kako Leamas pothranjuje Fiedlerove sumnje nagovještajima i indirektnim indikacijama - nikad pretjeranim, razumijete li, nikad naglašenim, nego tek tu i tamo izvanredno prepredeno ubačenim. A do tada je teren već bio pripremljen… onaj čovjek u Libanonu i ono čudesno otkriće koje je Fiedler spomenuo, i jedno i drugo kao da je potvrđivalo da se neki špijun nalazi na visokom položaju u Abteilungu… To je bilo izvanredno dobro izvedeno i moglo je, i još može, pretvoriti poraz, koji su Britanci doživjeli gubitkom Leamasa, u značajnu pobjedu. Dok su Britanci, uz Fiedlerovu pomoć, planirali kako da likvidiraju druga Mundta, on je poduzeo jednu mjeru opreza. Naložio je da se u Londonu provede temeljita istraga. Dao je da se ispita svaka, pa i najmanja pojedinost dvostrukog života koji je Leamas vodio u Bayswateru. Tragao je, vidite, za nekom ljudskom greškom u tom gotovo
nadljudski prepredenom planu. Mislio je da je Leamas, za svog dugog boravka u pustinji, morao negdje prekršiti svoj zavjet siromaštva, pijanstva, moralnog pada i, nadasve, osamljenosti. Morao je osjećati potrebu za drugom, možda i za ljubavnicom; morao je čeznuti za toplinom ljudskog dodira, čeznuti da otkrije jedan dio one druge duše u svojim grudima. Drug Mundt imao je, vidite, pravo. Leamas, taj vješti, iskusni operativac, učinio je takvu osnovnu, takvu ljudsku pogrešku da… - On se osmjehne. - Čut ćete našeg svjedoka, ali malo poslije. Svjedok je ovdje, a doveo ga je drug Mundt. To je bila mudra mjera opreza. Ja ću poslije pozvati… tog svjedoka. - Doimao se malo vragolasto, kao da kaže da se mora malo našaliti. - Prije toga bih htio, s vašim dopuštenjem, postaviti dva-tri pitanja ovom našem kolebljivom tužitelju, gospodinu Alecu Leamasu. Recite mi - poče on - jeste li vi imućan čovjek? - Šta se pravite blesavi - odbrusi mu Leamas. - Znate i sami kako su me angažirali. - Znam, zaista - reče Karden - to je bio majstorski potez. Mogu, dakle, pretpostaviti da ste bez novaca? - Možete. - A imate li prijatelja koji bi vam pozajmili novaca ili vam možda dali? Podmirili vaše dugove? - Da ih imam, ne bih sad bio ovdje. - Nemate ih uopće? A možete li zamisliti da bi se neki ljubazni dobročinitelj, možda netko na koga ste gotovo zaboravili, pobrinuo da vas izvuče iz nevolje… da izravna račune s vašim vjerovnicima ili tako nešto? - Ne mogu. - Hvala vam. Još jedno pitanje. Poznajete li Georgea Smileyja? - Dakako da ga poznajem. On je bio u Circusu. - On ne radi više za britansku obavještajnu službu? - Ne radi, povukao se nakon slučaja Fennan. - Ah, da, onog slučaja u koji je Mundt bio umiješan. A jeste li ga poslije vidjeli? - Jesam, jedanput ili dvaput. - Jeste li ga vidjeli pošto ste otišli iz Circusa? Leamas krzmaše. - Nisam - reče. - Nije vas posjetio u zatvoru?
- Nije. Nitko me nije posjetio. - A prije nego što ste bili zatvoreni? - Nije. - Kad ste izišli iz zatvora - zapravo onog istog dana kad ste bili otpušteni - pristupio vam je neki čovjek koji se zove Ashe, je li? - Jest. - Ručali ste s njim u Sohou. A kamo ste otišli kad ste se rastali s njim? - Ne sjećam se. Vjerojatno sam svratio u neku gostionicu. Nemam pojma. - Dopustite da vam ja pomognem. Otišli ste naposljetku u Fleet Street i uskočili u jedan autobus. Zatim ste, čini se, vrludali amo-tamo autobusom, podzemnom željeznicom i privatnim kolima, prilično nevješto za čovjeka vašeg iskustva, sve do Chel-sije. Sjećate li se toga? Mogu vam pokazati izvještaj, ako hoćete, imam ga ovdje. - Vjerojatno imate pravo. Pa šta onda? - George Smiley stanuje u Bywater Streetu, tik do Kings Roada, u tome je vic. Skrenuli ste kolima u Bywater Street i naš agent nas je izvijestio da ste izišli iz kola pred brojem devet. A to je slučajno Smileyjeva kuća. - Koješta - reče Leamas. - Mislim da sam svratio u »Osam zvona«. U tu sam gostionicu zalazio. - Privatnim kolima? - I to je besmislica. Bit će da sam se odvezao taksijem. Kad imam novaca, ja ih trošim. - Ali zašto ste prije toga toliko vrludali? - To je puka izmišljotina. Vjerojatno su zabunom slijedili nekog drugog. To bi, bogami, bilo sasvim tipično. - Da se vratimo na moje prvo pitanje. Ne možete zamisliti da bi se George Smiley zanimao za vas pošto ste otišli iz Circusa? - Ne mogu, bogme. - Ni da bi se brinuo za vas pošto su vas zatvorili, ni trošio pare na ljude koji su ovisili o vama, niti vas želio vidjeti pošto ste se upoznali s Asheom? - Ne. Nemam pojma na što ciljate, Kardenu, ali je odgovor svakako ne. Da poznate Smileyja, ne biste me to ni pitali. Nas smo dvojica posve različiti. Činilo se da je Karden prilično zadovoljan tim odgovorom, jer se smješkao i klimao glavom ustičući naočale i zagledajući pozorno u dosje.
- Ah, da - reče kao da je nešto zaboravio. - Koliko ste imali novaca kad ste od onog sitničara zatražili robu na vjeresiju? - Ništa - nemarno će Leamas. - Bio sam već tjedan dana švorc. I dulje, čini mi se. - A od čega ste živjeli? - Od svačega pomalo. Bio sam bolestan; imao sam groznicu. Tjedan dana nisam gotovo ništa jeo. Valjda sam zato i bio nervozan, pa mi je prekipjelo. - Ali su vam još, naravno, bili dužni novaca u knjižnici, nije li tako? - Kako ste to doznali? - upita ga Leamas oštro. - Jeste li bili… - A zašto niste podigli taj novac? Onda ne biste morali tražiti robu na vjeresiju, je li, Leamase? On slegne ramenima. - Ne sjećam se. Vjerojatno zato što je knjižnica bila zatvorena u subotu prije podne. - A tako. A jeste li sigurni da je knjižnica bila zatvorena u subotu prije podne. - Nisam, ali mi se čini da je bila. - Tako je. Hvala vam, to je sve što sam vas htio pitati. Leamas je baš sjedao kad se otvoriše vrata i uđe jedna žena. Bila je krupna i ružna, u sivom ogrtaču, sa znakovima na jednom rukavu. Iza nje je stajala Liz.
22. Predsjednica Ona uđe polako u sudnicu gledajući oko sebe razrogračenim očima, kao kad bunovno dijete uđe u sjajno osvijetljenu sobu. Leamas je već bio zaboravio kako je mlada. Kad ga je ugledala kako sjedi između dva čuvara, ona zastane. ‘ - Alec! Čuvarica je uhvati za ruku i odvede je do mjesta gdje je prije toga stajao Leamas. - Kako se zovete, dijete moje? - upita je naglo predsjednica. Liz je bila opustila ruke i ispružila prste. - Kako se zovete? - ponovi predsjednica glasnije. .- Elizabeth Gold. - Vi ste član britanske Komunističke partije? - Jesam. - I dolazite iz Leipziga? - Da. - Kad ste stupili u Partiju? - Tisuću devetsto pedeset pete. Ne… mislim da je to bilo pedeset četvrte… Prekine je nekakvo komešanje; dvoranu ispuni škripa odgurnuta namještaja i Leamasov glas, promukao, piskav i ružan: - Gadovi jedni! Ostavite je na miru! Liz se prestravljeno okrene i opazi ga kako stoji, blijedo mu lice krvavo, a odjeća u neredu, vidje kako ga jedan čuvar udari šakom tako da umalo ne pade; tada oba čuvara skočiše na nj, pridigoše ga i iskre-nuše mu ruku visoko iza leđa. On obori glavu na prsa i tržne njome u stranu od boli. - Ako se bude još micao, izvedite ga van - naloži predsjednica, pa klimne Leamasu glavom u znak opomene i doda: - Moći ćete još poslije govoriti ako budete htjeli. A sad šutite! - Okrenuvši se prema Liz, reče oštro: - Pa valjda znate kad ste stupili u Partiju? Liz ne reče ni riječi, a predsjednica pričeka časak pa slegne ramenima. Zatim se nagne naprijed, zagleda se pozorno u Liz i upita je: - Elizabeth, jesu li vam ikad govorili u Partiji o potrebi čuvanja tajne? Liz klimne glavom.
- A jesu li vam rekli da nikad, nikad ne smijete ispitivati drugove o organizaciji i rukovođenju Partije? Liz ponovo klimne glavom. - Jesu - reče - naravno. - Mi ćemo vas danas ozbiljno iskušati na tom pravilu. Bit će vam bolje, kudikamo bolje, da ništa ne znate o svemu ovome. Ništa - reče iznenada značajno. - Neka vam ovo bude dovoljno; nas troje za ovim stolom zauzimamo vrlo visok položaj u Partiji. Mi vršimo svoju dužnost ovdje sa znanjem našeg Prezidija, u interesu sigurnosti Partije. Moramo vam postaviti nekoliko pitanja, a vaši će odgovori na njih biti izvanredno važni. Ako budete odgovarali iskreno i hrabro, pomoći ćete stvari socijalizma. - Ali kome, kome se sudi? - prošapta Liz. - Što je Alec učinio? Predsjednica pogleda mimo nje u Mundta i reče: - Možda se nikome ne sudi. U tome je stvar. Možda samo tužiteljima. Uopće nije važno tko je optužen - nadoda ona. - A što vi to ne znate samo je garancija vaše nepristranosti. U prostoriji zavlada načas tišina; tada Liz zapita, toliko tiho da predsjednica instinktivno okrene glavu ne bi li ulovila njene riječi: - Je li Alecu? Je li Leamasu? - Pa kažem vam da je bolje za vas, kudikamo bolje da ne znate - ostane predsjednica pri svome. - Morate samo govoriti istinu, a onda ćete moći otići. To je najpametnije što možete učiniti. Liz je zacijelo dala neki znak ili prošaptala nešto što ostali nisu mogli čuti, jer se predsjednica ponovo nagne naprijed i reče neobično živo: - Slušajte, dijete moje, želite li se vratiti kući? Učinite onako kako sam vam rekla, pa ćete se vratiti. A ako… - Ona zastane u riječi, pokaza rukom na Kardena i dometne zagonetno - Ovaj drug želi vam postaviti nekoliko pitanja, ne mnogo. Nakon toga ćete moći otići. Govorite istinu! Karden je opet ustao i smješkao se isto onako ljubazno, kao crkveni tutor. - Elizabeth, Alec Leamas bio je vaš ljubavnik, je li? - priupita je. Ona klimne glavom. - Upoznali ste se s njim u knjižnici u Bayswateru gdje radite? - Niste ga prije poznavali? Ona odmahne glavom. - Upoznali smo se u knjižnici - reče.
- Jeste li imali mnogo ljubavnika, Elizabeth? Nije se čulo što je odgovorila, jer je Leamas opet viknuo: - Kardenu, svinjo jedna! Ali kad ga je ona čula, okrenula se i rekla mu prilično glasno: - Nemoj, Alec, jer će te inače izvesti. - Tako je - napomene predsjednica hladno - izvest će ga. - Recite mi - proslijedi Karden mirno - je li Alec bio komunist? - Nije. - A je li znao da ste vi komunistkinja? - Jest. Sama sam mu rekla. - A što je kazao kad ste mu to rekli, Elizabeth? Nije znala bi li lagala ili ne bi, to je bilo ono strašno. Pitanja su se tako brzo nizala da nije imala vremena razmišljati. Neprekidno su je slušali, promatrali, vrebali neku riječ, kretnju možda, koja bi mogla strašno nauditi Alecu. Nije mogla lagati kad nije znala što je u pitanju; i dalje će petljati, a Aleca će ubiti - nije nimalo sumnjala da je Leamas u opasnosti. - Što vam je tada kazao? - ponovi Karden. - Nasmijao se. On je bio iznad svega toga. - Vjerujete li da je bio iznad toga? - Pa naravno. Onaj mladić za sudačkim stolom progovori po drugi put. Oči su mu bile napola sklopljene. - Smatrate li vi to za ispravan sud jednog čovjeka? Da je iznad povijesnog toka i dijalektičkih sila. - Ne znam. Ja sam samo tako mislila i ništa više. - Ništa za to - reče Karden. - Recite mi je li bio veseo čovjek, je li se uvijek smijao i slično? - Nije. Nije se često smijao. - Ali se nasmijao kad ste mu rekli da ste vi u Partiji. Znate li zašto se nasmijao? - Mislim da je prezirao Partiju. - A mislite li da ju je mrzio? - priupita je Karden neusiljeno. - Ne znam - odgovori Liz patetično. - Je li bio nesnošljiv čovjek? - Ne… nije. Nije bio. - Ali je fizički napao onog trgovca. Zašto je onda to učinio?
Liz odjednom nije više vjerovala Kardenu. Nije vjerovala njegovu umiljatom glasu ni dobrodušnom licu. - Ne znam. - Ali razmišljali ste o tome? - Jesam. - Pa, do kakvog ste zaključka došli? - Ni do kakvog - odsiječe Liz. Karden je pogleda zamišljeno, možda i malo razočarano, kao da je zaboravila katekizam. - Jeste li znali da će Leamas udariti onog sitničara? - upita je kao da je to najprirodnije pitanje. - Nisam - odgovori Liz, možda malo prebrzo, jer je za stanke koja je uslijedila Kardenov smiješak ustupio mjesto izrazu zabavljenosti i radoznalosti. Napokon je upita: - A kad ste posljednji put vidjeli Leamasa? - Nisam ga vidjela otkako je otišao u zatvor - odgovori Liz. - Pa dobro, kad ste ga onda posljednji put vidjeli? Glas mu bijaše ljubazan ali uporan. Liz nije bilo pravo što je okrenuta leđima publici. Željela je da se okrene i vidi Leamasa, da mu možda vidi lice, da pročita na njemu nekakav znak, nekakvu uputu kako da odgovori. Uplašila se i za sebe, strepila je od tih pitanja što su potjecala iz optužbi i sumnji o kojima nije ništa znala. Zacijelo znaju da ona želi pomoći Alecu, da se boji, ali joj nitko ne pomaže - zašto nitko neće da joj pomogne? - Elizabeth, kad ste se posljednji put sastali s Leamasom? Oh, taj glas, kako ga mrzi, taj slatki glas! - One večeri prije nego što se potukao s gospodinom Fordom. - Potukao? Ali oni se nisu potukli, Elizabeth! Trgovac nije uopće uzvratio udarac, nije li tako - nije uopće imao priliku. To nije bilo nimalo fer! Karden se nasmije, a još je strašnije bilo što se nitko nije nasmijao s njim. - Recite mi gdje ste se sastali s Leamasom te posljednje večeri? - U njegovu stanu. Bio je bolestan, nije radio. Ležao je, a ja sam dolazila k njemu i kuhala mu. - I kupovali mu hranu? Živežne namirnice?
- Da. - Lijepo od vas. Bit će da vas je to stajalo dosta novaca - napomene Karden sažaljivo. - Jeste li ga mogli uzdržavati? - Nisam ja njega uzdržavala. Alec mi je davao novaca. On… - Oho - oštro će Karden - onda je on ipak imao nešto novaca? O, bože, pomisli Liz, o, bože, o, bože sveti, što sam to rekla? - Ali ne mnogo - reče brže-bolje - ne mnogo, znam da nije imao mnogo. Jednu-dvije funte, ne više. Nije imao više. Nije imao čime platiti račune - struju i stanarinu - to je sve, znate, platio, kad je on otišao, neki njegov prijatelj. Taj je prijatelj to platio, a ne Alec. - Naravno - tiho će Karden - prijatelj je platio. Došao je specijalno zato da plati te račune. Neki Leamasov stari prijatelj, netko koga je on poznavao možda još prije nego što se doselio u Bayswater. Jeste li se vi upoznali s tim njegovim prijateljem, Elizabeth? Ona zavrtje glavom. - A, tako. A znate li koje je još račune platio taj dobri prijatelj? - Ne… ne znam. - Zašto se kolebate? - Rekla sam da ne znam - plaho vito će Liz. - Ali ste se kolebali - reče Karden - pa sam pomislio da ste se naknadno nečega sjetili. - Nisam. - A je li vam Leamas ikad pričao o tom svom prijatelju? 0 prijatelju koji ima novaca i koji je znao gdje Leamas stanuje? - On nikad nije spomenuo nijednog svog prijatelja. Ja sam mislila da uopće nema prijatelja. - Aha. U sudnici zavlada grozna šutnja koja je bila još groznija zato što je Liz, poput slijepa djeteta među onima koji vide, bila izdvojena od svih tih ljudi oko sebe. Oni su mogli mjeriti njene odgovore po nekom tajnom mjerilu, a po njihovoj užasnoj šutnji nije mogla razabrati što su pronašli. - Koliko vi zarađujete, Elizabeth? - Šest funta na tjedan. - A imate li kakve ušteđevine? - Nešto malo. Nekoliko funta. - Koliko vam je stanarina?
- Dvije i pol funte na tjedan. - Pa to je prilično mnogo, je li, Elizabeth? Jeste li plaćali stanarinu u posljednje vrijeme? Ona nemoćno zavrtje glavom. - A zašto niste? - nastavi Karden. - Niste imali novaca? Ona odgovori šapatom: - Imam ugovor o najmu. Netko je platio unaprijed stanarinu i poslao mi ugovor. - Tko? - Ne znam. - Suze su joj tekle niz lice. - Ne znam… Molim vas, nemojte me više ništa pitati. Ne znam tko je to bio… Poslali su mi ugovor prije šest tjedana, neka banka iz Cityja… u ime nekog dobrotvornog društva… tisuću funta. Kunem vam se da ne znam tko je to platio… dar od nekog dobrotvornog društva, tako je pisalo. Pa vi znate sve - recite mi vi tko je… Žarivši lice u ruke, plakaše okrenuta svejednako leđima publici i tresući se sva od jecanja. Nitko se i ne pomakne, a ona napokon spusti ruke, ali ne digne pogled. - Ali zašto se niste raspitali? - upita je Karden jednostavno. - Ili, da niste navikli da primate darove od tisuću funta? Ona ne reče ni riječi, pa Karden nastavi: - Niste se raspitivali zato što ste slutili tko je poslao. Je li tako? Ona ponovo stavi ruku na lice i klimne glavom. - Slutili ste da je to došlo od Leamasa, ili od njegova prijatelja, je li? - Jest - protisne ona. - Čula sam na ulici da je onaj trgovac dobio novaca, mnogo novaca od nekoga nakon suđenja. 0 tome se mnogo pričalo, pa sam mislila da je to sigurno bio Alecov prijatelj… - Kako je to čudno - reče Karden više za sebe. - Kako je to neobično! - Pa onda: - Recite mi, Elizabeth, je li tko stupio u kontakt s vama pošto je Leamas otišao u zatvor? - Nije - šlaga ona. Sad je znala, sad je bila sigurna da oni žele dokazati nešto što će teretiti Aleca, nešto o novcu ili njegovim prijateljima, nešto o onom trgovcu. - Jeste li sigurni? - priupita je Karden uzvijajući obrvama iznad zlatnih rubova svojih naočala. - Jesam.
- Ali vaša susjeda, Elizabeth - strpljivo će Karden - kaže da su vas posjetili neki ljudi, neka dva čovjeka, uskoro pošto je Leamas bio osuđen. Ili, da vam to nisu bili naprosto ljubavnici, Elizabeth? Prigodni ljubavnici, kao Leamas, koji su vas plaćali novcem? - Alec nije bio nikakav prigodni ljubavnik - uzvikne ona. - Kako možete… - Ali vam je davao novaca. Jesu li vam i ti muškarci dali novaca? - O, bože - zajeca ona - nemojte me pitati… - Tko je to bio? Ona ne odgovori, a Karden iznenada vikne, prvi put povisi glas. - Tko? - Ne znam. Dovezli su se kolima. Alecovi prijatelji. - Zar ih je bilo više? A što su htjeli? - Ne znam. Neprestano su me zapitkivali što mi je on sve rekao, i rekli su mi neka im se javim ako… - A kako? Kako da im se javite? Ona napokon odgovori. - On stanuje u Chelsiji… zove se Smiley… George Smiley… Trebalo je da ga nazovem. - I jeste li ga nazvali? - Nisam. Karden spusti svoj dosje. U sudnici zavlada grobna tišina. Uprvši prstom u Leamasa, Karden reče glasom koji je bio još dojmljiviji zato što je potpuno vladao njime: - Smiley je htio doznati nije li Leamas njoj suviše toga rekao. Leamas je učinio upravo ono što britanska obavještajna služba nije nikako očekivala od njega - našao je djevojku i plakao na njezinu ramenu. Tada se Karden potiho nasmija, kao da je sve to vrlo zgodna šala. - Učinio je isto ono što i Karl Riemeck. Učinio je istu pogrešku. - Je li vam ikad pričao što o sebi? - produži Karden. - Nije. - I ne znate ništa o njegovoj prošlosti? - Ne znam. Znam da je radio nešto u Berlinu. Nešto za državu. - Onda vam je ipak pričao o svojoj prošlosti, je li? Je li vam rekao da je bio oženjen? Nasta duga šutnja. Liz klimne glavom.
- A zašto ga niste potražili u zatvoru? Mogli ste ga posjetiti. - Mislila sam da on to ne želi. - A, tako. A jeste li mu pisali? - Nisam. Jesam, jedanput… samo da mu javim da ću ga čekati. Mislila sam da mi neće to zamjeriti. - Ali ste mislili da mu neće biti ni drago? - Da. - A kad je odsjedio svoje u zatvoru, niste pokušali stupiti u vezu s njim? - Nisam. - Je li morao nekamo otputovati, je li ga čekao kakav posao, kakvi prijatelji koji bi ga primili k sebi? - Ne znam… ne znam. - Zapravo ste raskrstili s njim, je li? - upita je Karden podsmjehujući se. - Jeste li možda našli drugog ljubavnika? - Nisam. Čekala sam ga… i dovijeka ću ga čekati. - Ona se obuzda. - Željela sam da se vrati. - Pa zašto mu onda niste pisali? Zašto ga niste potražili? - On to nije želio, kako ne shvaćate? Morala sam mu obećati… da neću ići za njim… da neću nikad… - On je, dakle, očekivao da će ga strpati u zatvor, je li? - zapita je Karden slavodobitno. - Nije… ne znam. Kako vam mogu reći ono što ne znam… - A one posljednje večeri - navaljivaše Karden oštrim i silovitim glasom - one večeri prije nego što je udario onog sitničara, je li tražio od vas da ponovite svoje obećanje?… Je li ili nije? Beskrajno umorna, ona klimne glavom dirljivom gestom koja je odavala predaju. - Jest. - I oprostili ste se. - I oprostili smo se. - Nakon večere, naravno. Bilo je već kasno. Ili da niste s njim proveli noć? - Nakon večere. Ja sam otišla kući… nisam otišla pravo kući… prošetala sam se najprije, ne sjećam se kuda. Naprosto sam se šetala. - A kakav je on razlog naveo za raskid s vama?
- Nije to bio raskid - reče ona. - Nipošto. On je samo rekao da mora nešto obaviti, da mora s nekim prečistiti račune, kud puklo da puklo, i da će se poslije, jednog dana možda, kad sve bude gotovo… da će se… vratiti, ako ja budem još tu i… - A vi ste sigurno rekli - ubaci Karden podrugljivo - da ćete ga dovijeka čekati? Da ćete ga dovijeka voljeti? - Da - odgovori Liz jednostavno. - Je li vam rekao da će vam slati novaca? - Rekao je… rekao je da nije sve tako crno kako se čini… da će za mene… brinuti netko. - I zato se niste raspitivali, poslije, je li, kad vam je neko dobrotvorno društvo iz Cityja iz čista mira poklonilo tisuću funta? - Tako je! Jest, tako je! Sad znate sve… ionako ste već sve znali… Zašto ste me uopće doveli ovamo, kad ste sve znali? Karden je mirno čekao da ona prestane jecati. - Eto - obrati se napokon Tribunalu - čuli ste iskaz svjedoka obrane. Žao mi je što su naši britanski drugovi smatrali da je jedna djevojka, čija je moć zapažanja zamagljena osjećajima a budnost otupljena novcem, pogodna osoba da vrši odgovornu dužnost u Partiji. Pogledavši najprije Leamasa, pa onda Fiedlera, dometne okrutno: - Ona je budala. Pa ipak, sreća je što ju je Leamas sreo. Ovo nije prvi put da je jedna revanšistička urota otkrivena zahvaljujući izopače-nosti njezinih tvoraca. Karden se nakloni lako i spretno Tribunalu i sjede. Tada Leamas ustane. Ovaj put čuvari ga ostaviše na miru. Bit će da su oni u Londonu dokraja poludjeli. A on im je lijepo rekao - u tome je vic - rekao im je neka nju ostave na miru. Sad je pak jasno da je onog časa, onog istog časa kad je on otišao iz Engleske - pa čak i prije toga, čim su ga zatvorili - neka posrana budala išla za njim i sve uredila - platila račune, podmirila sitničara, stanodavca i, nadasve, Liz. To je bilo ludo, nevjerojatno! Pa što oni hoće - likvidirati Fiedlera, likvidirati svog agenta? Sabotiraju vlastitu operaciju? Ili da to nije samo Smiley - da ga nije njegova bijedna sitna savjest nagnala na to? Preostalo mu je samo jedno - da izvuče Liz i Fiedlera i da sam vadi kestenje iz vatre. Ionako mu vjerojatno nema spasa. Ako uspije spasiti Fiedlerovu kožu - samo ako to uspije - možda će se Liz još izvući.
Ali otkud, do vraga, toliko toga znaju? Bio je siguran, potpuno siguran da ga nitko nije pratio do Smileyjeve kuće onoga popodneva. Pa novac - otkud im ta priča da je pronevjerio novac u Circusu? To je bilo namijenjeno samo za internu upotrebu… pa otkud onda to znaju? Otkud, za ime božje? Unezvijeren, srdit i strahovito posramljen, kročio je polako prolazom između klupa, ukočen kao čovjek kojeg vode na stratište.
23. Priznanje - U redu Kardene! Lice mu je bilo blijedo i tvrdo kao kamen, glava zabačena malo na jednu stranu, kao u čovjeka koji osluškuje neki daleki zvuk. Bio je nekako strahovito miran, ali ta mirnoća nije odavala pomirenost sa sudbinom nego vladanje samim sobom, kao da mu je cijelo tijelo obuzdano željeznom voljom. - U redu, Kardene, pustite je! Liz je piljila u njega, lice joj bijaše zbrčkano i ružno, a tamne oči pune suza. - Ne, Alec… nemoj - reče ona. Nikoga više nije bilo u dvorani - samo Leamas, visok i prav kao vojnik. - Nemoj im ništa reći - reče ona povisujući glas - što god to bilo, nemoj im reći samo radi mene… meni je ionako svejedno, Alec, kad ti kažem. - Zaveži, Liz - reče Leamas snebivljivo. - Sad je već kasno. On upre oči u predsjednicu. - Ona ništa ne zna, ama baš ništa. Odvedite je odavde i pošaljite kući. Ja ću vam ispričati sve ostalo. Predsjednica pogleda načas oba čovjeka što su sjedila uz nju. Porazmisli, pa reče: - Neka iziđe, ali ne smije otići kući dok se ne završi preslušavanje. A onda ćemo vidjeti. - Ama, ona ništa ne zna, kad vam kažem - vikne Leamas. Karden ima pravo, zar ne shvaćate? To je bila operacija, planirana operacija. Otkud je ona to mogla znati? Ta ona je razočarana mala djevojka iz jedne šašave knjižnice - od nje nećete imati nikakve koristi! - Ona je svjedokinja - odgovori predsjednica kratko. - Možda će je Fiedler htjeti ispitati. Više nije bio drug Fiedler. Pri spomenu svog prezimena Fiedler kao da se prenuo iz snatre-nja u koje je bio utonuo, a Liz ga prvi put pozorno pogleda. Njegove duboke smeđe oči počivahu časak na njoj i on se osmjehne jedva primjetno, kao u znak raspoznavanja njene rase. On je bio sitna, izgubljena prilika, nekako čudno opušten, pomisli ona.
- Ona ništa ne zna - reče Fiedler. - Leamas ima pravo, pustite je! Glas mu je bio umoran. - Shvaćate li vi što govorite - upita ga predsjednica. - Shvaćate li što to znači? Zar vi nemate nikakvih pitanja da joj postavite? - Ona je već rekla što je imala reći. - Fiedler je sklopio ruke na koljenima i promatrao ih kao da ga one više zanimaju nego sudska rasprava. - Sve je to bilo vrlo lukavo izvedeno. - On klimne glavom. - Pustite je! Ona nam ne može reći ono što ne zna. -1 dometne tobože službeno: - Nemam pitanja za svjedokinju. Jedan čuvar otključa vrata i zazva nekoga iz hodnika. U posve-mašnjem muku odazva se nečiji ženski glas i približi se bat teških koraka. Fiedler naglo ustane, uhvati Liz ispod ruke i povede je prema vratima. Kad dođe do vrata, ona se okrene i pogleda Leamasa, ali je on bio odvratio pogled od nje, kao čovjek koji ne može gledati krv. - Vratite se u Englesku - reče joj Fiedler. - Vratite se u Englesku. Iznenada Liz neobuzdano zajeca. Čuvarica joj stavi ruku na rame, ne toliko da je utješi koliko da je pridrži, i izvede je iz dvorane. Stražar zatvori vrata za njima. Njen se plač malo-pomalo gubio dok nije posve zamro. - Nema se tu bogzna što pričati - počne Leamas. - Karden ima pravo. Sve je to bilo namješteno. Kad smo izgubili Karla Riemecka, izgubili smo jedinog preostalog valjanog agenta u Zoni. Svi su ostali bili već likvidirani. To nismo nikako mogli razumjeti - činilo se da ih Mundt hvata još prije nego što smo ih zavrbovali. Ja sam se vratio u London i sastao se s Kontrolom. Bili su tu i Peter Guillam i George Smiley. George se zapravo bio povukao i bavio se nečim pametnim. Filologijom ili tako nečim. U svakom slučaju, oni su to smislili. »Treba poslati nekog čovjeka u zamku«, tako je rekao Kontrola. »Treba izvesti sve potrebne manevre i vidjeti hoće li oni zagristi.« Zatim smo izradili plan - unatrag tako reći. »Induktivnom metodom«, kako je rekao Smiley. Da je Mundt zaista naš agent, kako bismo ga plaćali, kakvi bi bili dosjei i tako dalje. Peter se sjetio da nam je neki Arapin ponudio kompletne podatke o Abteilungu prije godinu-dvije, ali smo ga odbili. Poslije smo ustanovili da smo pogriješili. Peter se dosjetio da bismo to mogli iskoristiti - kao da smo tobože odbili tu ponudu zato što smo već sve znali. To je bilo lukavo.
Sve ostalo možete i sami zamisliti, kako sam tobože propao, propio se, zadužio, kako smo pustili glasine da je Leamas pronevjerio pare. Sve se to lijepo slagalo. Elsie iz računovodstva i još neke druge pomogle su nam da se prošire ta govorkanja. Izveli su to vraški dobro - nadoda s natruhom ponosa u glasu. - Tada sam ja odabrao jedno subotnje prijepodne, kad je bilo puno svijeta - da napravim kraval. O tome je pisala lokalna štampa - čak i Daily Worker, čini mi se - i tada ste vi trznuli. I otada ste - dometne prezirno - kopali sami sebi grob. - Vaš grob - reče tiho Mundt gledajući zamišljeno Leamasa svojim svijetlim, svijetlim očima. -1 možda grob druga Fiedlera. - Vi zapravo nemate što kriviti Fiedlera - ravnodušno će Leamas - on se slučajno zatekao na tom mjestu. I on nije jedini čovjek u Abteilungu koji bi vas rado objesio, Mundte! - Vas ćemo svakako objesiti - reče Mundt kao da ga umiruje. - Vi ste ubili jednog stražara. I htjeli ste ubiti mene. Leamas se hladno osmjehne. - Sve su mačke u mraku jednake, Mundte… Smiley je neprestano tvrdio da sve može poći nizbrdo. Rekao je da može nastupiti reakcija koju više nećemo moći spriječiti. On je izgubio živce - i sami to znate. Promijenio se nakon slučaja Fennan - nakon Mundtove afere u Londonu. Kažu da mu se tada nešto dogodilo i da je zato i otišao iz Circusa. To je baš ono što ne razumijem, zašto su isplatili one račune, djevojku i sve to. Bit će da je Smiley namjerno upropastio cijelu operaciju, bit će da je tako. Bit će da ga je pekla savjest, da je mislio da ne valja ubijati, ili tako nešto. To je bila ludost, nakon svih onih priprema, sveg onog posla, uprskati tako cijelu operaciju. Ali Smiley vas je mrzio, Mundte. Svi smo vas, mislim, mrzili, iako nismo to govorili. Planirali smo sve skupa kao da je to nekakva igra… teško je to sad objasniti. Znali smo da smo stjerani u škripac - nismo uspjeli protiv Mundta, pa smo ga htjeli ubiti. Ali je to svejedno bila igra. - Okrene se Tribunalu i nastavi: - Varate se što se tiče Fiedlera, on nije naš čovjek. Zašto bi se oni u Londonu izvrgli takvoj opasnosti s čovjekom u Fiedlerovu položaju? Priznajem da su računali nav njega. Znali su da mrzi Mundta - a kako ga ne bi mrzio? Fiedler je Židov, je li? Vi znate, morate znati, svi vi, što se o Mundtu govori, što on misli o Židovima.
Reći ću vam nešto, nitko drugi neće da vam to kaže, pa ću vam ja reći - Mundt je dao izmlatiti Fiedlera i neprestano ga je, dok su ga tukli, dražio i ismijavao zato što je Židov. Svi znate kakav je Mundt i trpite ga zato što je dobar na svom poslu. Ali… - zamuca na trenutak, pa produži: - Ali, za boga miloga, dosta je već ljudi umiješano u sve ovo i bez Fiedlera. Fiedler je ispravan, kad vam kažem… na liniji, tako se to kaže, je li? Pogleda Tribunal. Članovi Tribunala gledahu ga spokojno, gotovo radoznalo, ukočenim i hladnim očima. Fiedler se bio vratio na svoje mjesto, slušao nekako izvještačeno ravnodušno i pogledao načas tupo Leamasa. - I vi ste sve to zabrljali, Leamase, je li tako? - priupita ga. - Takav stari zec kao što je Leamas upušta se u operaciju koja treba da bude kruna njegove karijere i zaljubljuje se u jednu… kako ste je ono nazvali?… razočaranu malu djevojku iz jedne šašave knjižnice. Oni u Londonu morali su znati za sve to. Smiley to nije mogao sam izvesti’. - Fiedler se okrene Mundtu. - Evo što je čudno, Mundte. Oni su morali znati da ćete vi provjeriti svaki dio njegove priče. Zato je Leamas onako i živio. Pa ipak, poslije su poslali trgovcu novaca i platili stanarinu. A od svega je najneobičnije što su oni… tako iskusni ljudi… poklonili tisuću funta jednoj djevojci - članu Partije - koja je trebalo da vjeruje da je on bez para. Nemojte mi tvrditi da sve to treba pripisati Smileyjevoj savjesti. To su sve oni morali učiniti. Kakva li rizika! Leamas slegne ramenima. Smiley je imao pravo. Mi nismo mogli spriječiti reakciju. I nikako nismo očekivali da ćete me ovamo dovesti; u Nizozemsku, to da, ali ne ovamo. - On umukne na trenutak, a onda nastavi: - I nikako nisam mislio da ćete dovesti tu djevojku. Baš sam bio budala. - Ali Mundt nije bio budala - umetne brzo Fiedler. - Mundt je znao što treba tražiti - čak je znao da će ta djevojka iznijeti dokaze - moram priznati da je to bilo vrlo lukavo od Mundta. Čak je znao i za taj ugovor o najmu - to je zaista pravo čudo. Mislim, kako je uopće mogao to doznati? Ona nije to nikome rekla. Ja znam kakva je ta djevojka, razumijem je… ona ne bi to nikome rekla. - Zirne na Mundta. - Možda bi nam Mundt mogao reći kako je to doznao? Mundt oklijevaše malčice predugo, pomisli Leamas. - Zahvaljujući njezinoj članarini - odgovori. - Prije mjesec dana povisila je svoju partijsku članarinu za deset šilinga na mjesec. Čuo sam za to, pa
sam pokušao ustanoviti kako je to mogla sebi dopustiti. I uspio sam. - Majstorsko objašnjenje - napomene Fiedler hladno. Nasta šutnja. - Ja mislim - reče predsjednica i pogleda svoja dva kolege - da će Tribunal sad moći podnijeti izvještaj Prezidiju. To jest - nadoda upirući svoje sitne okrutne oči u Fiedlera - ako vi nemate više ništa da kažete. - Ako je tako - proslijedi predsjednica - moje su se kolege složile sa mnom da druga Fiedlera treba razriješiti dužnosti dok Disciplinski odbor Prezidija ne razmotri njegov slučaj. Leamas je već uhapšen. Ja bih vas sve htjela podsjetiti da Tribunal nema izvršne vlasti. Javni tužilac, uz pomoć druga Mundta, ocijenit će svakako što treba poduzeti protiv jednog britanskog agenta, provokatora i ubojice. Baci pogled mimo Leamasa na Mundta. Ali je Mundt gledao Fiedlera ravnodušno, kao krvnik kad mjeri žrtvu koju će objesiti. I odjednom, strahovito jasno, kao čovjek koji je bio suviše dugo obmanut, Leamas shvati svu tu jezivu podvalu.
24. Komesarka Liz je stajala kraj prozora okrenuta leđima čuvarici i tupo buljila u malo dvorište. Pomislila je da se tu zatvorenici šetaju. Bila je u nekakvoj uredskoj prostoriji, na stolu pokraj telefona stajalo je jelo, ali ga ona nije bila ni taknula. Bilo joj je mučno i bila je strašno umorna. Boljele su je noge, a lice joj je bilo ukočeno i peklo ju je od suza. Osjećala se prljava i žudjela je za kupkom. - Zašto ne jedete? - upita je ponovo ona žena. - Sad je sve gotovo. Rekla je to bez sažaljenja, kao da je djevojka luda što ne jede kad je jelo već tu. - Pred vama je možda dug put, a na kraju vas ne čeka bogzna šta - napomenu ona. - Kako to mislite? - Pa radnici u Engleskoj gladuju - obznani ona samozadovoljno. - Kapitalisti ih puštaju da umru od gladi. Liz pomisli da joj nešto odgovori, ali joj se učini da nema smisla. Osim toga, htjela je nešto saznati, morala je to saznati, a ova joj je žena to mogla reći. - Šta je ovo ovdje? - Pa zar ne znate? - nasmije se čuvarica. - Pitajte one ondje - i mahne prema prozoru. - Oni će vam reći tko je to. - A tko su oni? - Zatvorenici. - Kakvi zatvorenici? - Državni neprijatelji - odgovori čuvarica kao iz topa. - Špijuni, agitatori. - Kako znate da su špijuni? - Partija zna. Partija zna više o ljudima nego što oni sami znaju. Zar vam to nisu rekli? - Čuvarica je pogleda, zavrtje glavom i pripomene: - Englezi! Bogataši su vam izjeli budućnost, a vaša im je sirotinja dala hranu - eto što je snašlo Engleze. - Tko vam je to rekao? Žena se osmjehne, ali ništa ne odgovori. Činilo se daje zadovoljna sama sobom.
- To je zatvor za one koji neće da priznaju socijalističku stvarnost, za one koji misle da smiju griješiti, za one koji koče razvoj. Za izdajice - zaključi kratko. - Ali što su počinili? - Ne možemo izgraditi komunizam dok se ne oslobodimo individualizma. Ne možeš podići veliku građevinu ako ti neka svinja na gradilištu gradi svinjac. Liz je pogleda u čudu. - Tko vam je sve to rekao? - Ja sam ovdje komesar - ponosno će ona - ja radim ovdje u zatvoru. - Vi ste vrlo pametni - napomene Liz približavajući joj se. - Ja sam radnica - odvrati žena ledenim glasom. - Mora se likvidirati pojam intelektualaca kao neke više kategorije. Nema tu nikakvih kategorija, svi smo mi radnici; nema nikakve suprotnosti između fizičkog i umnog rada. Zar niste čitali Lenjina? - U ovom su zatvoru, dakle, zatvoreni intelektualci? Žena se osmijehne i reče: - Da, to su reakcionari koji sami sebe nazivaju naprednim - oni brane pojedinca od države. Znate li što je Hruščov rekao o kontrarevoluciji u Mađarskoj? Liz odmahne glavom. Mora pokazati zanimanje, mora navesti tu ženu da govori. - Rekao je da do nje ne bi uopće došlo da su dva-tri književnika bila strijeljana na vrijeme. - A koga će sad strijeljati? - upita Liz brže-bolje. - Nakon ovog suđenja? - Leamasa - odgovori žena ravnodušno - i onog Židova, Fiedlera. Liz načas pomisli da će se srušiti, ali se uhvati rukom za naslon stolice i nekako sjede. - A što je Leamas uradio? - prošapta. Žena je pogleda svojim sitnim, lukavim očima. Bila je vrlo krupna; kosa joj je bila rijetka i začešljana u punđu na zadrigloj šiji. Lice joj je bilo grubo, a koža mlohava i vodenasta. - Ubio je jednog stražara - reče. - A zašto? Žena slegne ramenima i nastavi: - A Židov je opet optužio jednog lojalnog druga.
- I zato će strijeljati Fiedlera? - upita Liz u nevjerici. - Svi su Židovi jednaki - napomene žena. - Drug Mundt zna što treba raditi sa Židovima. Mi ovdje ne trebamo takve. Ako stupe u Partiju, misle daje Partija njihova. A ako nisu u Partiji, misle da ona snuje nešto protiv njih. Kažu da su se Leamas i Fiedler udružili protiv Mundta. Hoćete li vi pojesti ovo? - priupita je pokazujući jelo na stolu. Liz zavrtje glavom. - Onda moram ja - kaza ona groteskno hineći oklijevanje. - Dali su vam i krumpira. Bit će da imate dragana u kuhinji. Humor sadržan u ovom zapažanju nije ju napuštao sve dok nije pojela Lizino jelo. Liz se vrati do prozora. U zbrci što je vladala u Lizinoj glavi, u mješavini srama i žalosti i straha prevladavalo je užasno sjećanje na Leamasa kakav je bio kad ga je posljednji put pogledala u sudnici, dok je ukočeno sjedio na stolcu i odvratio pogled od nje. Ona ga je ostavila na cjedilu, i on se nije usudio da je pogleda prije nego što umre; nije htio da ona vidi prezir, možda i strah, što mu bijahu ispisani na licu. Ali što je mogla drugo učiniti? Da joj je Leamas bar rekao što da radi - čak joj ni sad to nije bilo jasno - ona bi bila lagala i obmanjivala radi njega, sve bi uradila, samo da joj je rekao! On to sigurno razumije; sigurno je poznaje toliko dobro da zna da bi najposlije učinila sve što bi joj,rekao, da bi preuzela njegovo obličje i biće, njegovu volju, život, njegov lik, njegovu bol, kad bi mogla; da ništa više ne želi nego priliku da to učini? Ali kako je mogla znati, kad joj nije ništa rekao, kako da odgovara na ona uvijena, podmukla pitanja? Činilo se da nema kraja razaranju koje je izazvala. Sjetila se, u grozničavu stanju duha, kako se u djetinjstvu zgrozila kad je čula da svakim svojim korakom uništava na tisuće sićušnih bića; a sad, bilo da je lagala ili govorila istinu - ili čak, u to je bila uvjerena, da je šutjela - bila je prisiljena da uništi jedno ljudsko biće, a možda i dva, jer nije li tu i onaj Židov, Fiedler, koji je bio ljubazan s njom, uhvatio je za ruku i rekao joj neka se vrati u Englesku? Oni će strijeljati Fiedlera, to joj je rekla ova žena. Zašto je to morao biti baš Fiedler, a zašto ne onaj stranac koji ju je ispitivao, ili onaj plavokosi što je sjedio u prvom redu između vojnika, onaj što se neprestano smješkao; kad god se okrenula, opazila je njegovu glatku, plavu glavu i njegovo uglađeno, okruglo lice kako se smije, kao da je to sve
nekakva dobra šala. Tješilo ju je što su Leamas i Fiedler na istoj strani. Ona se ponovo okrene onoj ženi i upita je: - Što mi sad ovdje čekamo? Čuvarica odgurne tanjur i ustane. - Čekamo upute - odgovori. - Oni sad odlučuju hoćete li vi morati ostati ili nećete. - Ostati? ponovi Liz tupo. - Radi se o dokaznom materijalu. Možda će Fiedleru suditi. Rekla sam vam da se sumnja da su Fiedler i Leamas kovali urotu. - Ali protiv koga? Kako je on mogao kovati urotu u Engleskoj? Kako je uopće došao ovamo? On nije u Partiji. Žena zavrtje glavom. - To je tajna - odgovori. - To se tiče samo Prezidija. Možda ga je onaj Židov doveo ovamo. - Ali vi to znate - navaljivaše Liz s prizvukom umiljavanja u glasu. - Vi ste komesar u ovom zatvoru. Vama su sigurno rekli. - Možda - odgovori žena zadovoljna sama sobom. - To je velika tajna - ponovi. Zazvoni telefon. Žena podigne slušalicu i osluhne. Začas zirne na Liz. - Dobro, druže. Odmah - reče i spusti slušalicu. - Morate ostati - reče kratko. - Prezidij će razmotriti Fiedlerov slučaj. Dotle ćete vi ostati ovdje. Tako želi drug Mundt. - A tko je taj Mundt? Na ženinom se licu pojavi lukav izraz. - Tako želi Prezidij - reče. - Ali ja neću da ostanem - uzviknu Liz. - Ja hoću… - Partija zna više o nama nego mi sami - odvrati žena. - Morate ostati ovdje. To je želja Partije. - A tko je taj Mundt? - upita Liz ponovo, ali ni ovaj put ne dobi odgovora. Liz je polako išla za čuvaricom beskrajnim hodnicima, kroz rešetkaste prolaze koje su čuvali stražari, pokraj željeznih vrata kroz koja nije dopirao nikakav zvuk, niz beskrajne stepenice, preko cijelih dvorišta duboko ispod zemlje, sve dok nije pomislila da je sišla u samu utrobu pakla, gdje joj nitko neće reći ni kad Leamas umre.
Nije imala pojma koliko je sati kad je začula nečije korake u hodniku ispred svoje ćelije. Moglo je biti pet sati izjutra, a mogla je biti i ponoć. Bila je budna i buljila je tupo u mrkli mrak žudeći za nekim zvukom. Nikad nije mislila da tišina može biti tako užasna. Jednom je viknula nešto, ali nije bilo jeke, ničega. Samo sjećanje na vlastiti glas. Vidjela je u duhu svoj glas kako se razbija o gustu tamu kao šaka o stijenu. Pipala je oko sebe sjedeći na ležaju, i činilo joj se da su joj ruke teške od mraka, kao da pipa po vodi. Znala je da je ćelija tijesna, da je u njoj ležaj na kojem sjedi, umivaonik bez slavine i nekakav grubi stol - sve je to vidjela kad je ušla u ćeliju. Tada se svjetlo ugasilo, a ona je divlje jurnula tamo gdje je znala da stoji ležaj, udarila se o njega goljenicama i ostala na njemu drhtureći od jeze, sve dok nije začula korake i naglo se otvorila vrata njene ćelije. Odmah ga je prepoznala, iako je razabrala samo njegovu silhuetu što se ocrtavala na blijedoplavom svjetlu u hodniku. Naočita, žustra prilika, jasan obris obraza i kratka plava kosa ovlaš dodirnuta svjetlom iza njega. - Ja sam Mundt! - reče on. - Hodite sa mnom, smjesta! Glas mu je bio preziran ali prigušen, kao da ne želi da ga tko drugi čuje. Liz se odjednom prestravi. Sjeti se čuvaričinih riječi: »Mundt zna što treba raditi sa Židovima«. Stajala je pokraj ležaja i zurila u njega ne znajući što da radi. - Požurite se, budalo jedna! - Mundt joj priđe i zgrabi je za zglob na ruci. - Požurite se! Pustila je da je odvuče u hodnik. Unezvijerena, gledala je kako Mundt tiho zaključava vrata njene ćelije. On je grubo uhvati za mišku iv hitro je povede prvim hodnikom, napola trčeći, napola hodajući. Čula je izdaleka zujanje uređaja za klimatizaciju i ovda-onda nečije korake u hodnicima što su se granali iz njihova hodnika. Opazila je da Mundt zastaje, pa čak i uzmiče, kad su došli u druge hodnike; išao je sam naj>rijed da vidi dolazi li netko, pa joj davao znak neka dođe za njim. Činilo se da vjeruje da će ona ići za njim i da zna razlog svemu tome. Gotovo je postupao s njom kao s ortakinjom. Najednom je stao i turio ključ u ključanicu na nekim potamnje-lim metalnim vratima. Ona je čekala, obuzeta panikom. On gurne vrata svom snagom i nju zapuhne svjež, hladan zrak zimske večeri. Ponovo joj mahne rukom, isto onako usrdno, i ona pođe za njim niz dvije stepenice do pošljunčane staze što je vodila kroz neuredan po-vrtnjak.
Išli su stazom do nekakvih kićenih gotskih vratnica na koja se izlazilo na cestu. Tu je bio parkiran neki automobil. Pokraj njega je stajao Alec Leamas. - Nemojte ići dalje - upozori je Mundt kad ona pođe naprijed. - Pričekajte ovdje! Mundt ode sam do automobila i ona gledaše cijelu vječnost, kao što joj se činilo, kako njih dvojica stoje i tiho razgovaraju. Srce joj je divlje lupalo i sva se tresla od studeni i straha. Napokon se Mundt vrati do nje. - Hodite sa mnom - reče joj i odvede je do Leamasa. Njih dvojica gledahu se još časak. - Zbogom - ravnodušno će Mundt. - Vi ste ludi, Leamasu - nadoda. - To vam je ološ, kao i Fiedler. I okrene se bez riječi i brzo se izgubi u sumraku. Ona ispruži ruku i dodirne Leamasa, a on se napola okrene od nje i smakne njenu ruku sa sebe otvarajući vrata automobila. - Alec - prošapta ona - Alec, što to radiš? Zašto te je pustio? - Zaveži - prosikta Leamas. - Nemoj uopće misliti na to, čuješ li? Ulazi! - Sto je ono rekao o Fiedleru? Alec, zašto nas je on pustio? - Pustio nas je zato što smo obavili svoj posao. Ulazi u kola, brzo! Pod utjecajem njegove snažne volje, ona uđe u automobil i zatvori vrata. Leamas sjede do nje. - Kako si se pogodio s njim? - navaljivaše ona, sa sve većom sumnjom i strahom u glasu. - Rekli su mi da ste vi kovali urotu protiv njega, ti i Fiedler. Pa zašto te je onda pustio? Leamas je upalio motor i domalo su se brzo vozili uskom cestom. S obje strane ceste bijahu gola polja; u daljini su se tamna, jednolična brda miješala s mračkom koji se hvatao. Leamas pogleda na sat. - Treba nam četiri sata vožnje do Berlina - reče. - Moramo biti u Kopenicku do četvrt do jedan. To neće biti teško. Liz je šutjela neko vrijeme. Zurila je kroz vjetrobran u pustu cestu, zbunjena i izgubljena u labirintu napola uobličenih misli. Digao se pun mjesec, a polja su bila zaodjevena dugim koprenama mraza. Skrenuše na nekakav auto-put.
- Je li te pekla savjest zbog mene, Alec? - upita ga napokon. - Jesi li zato tražio od Mundta da me pusti? Leamas je šutio. - Ti i Mundt ste neprijatelji, je li? Svejednako je šutio. Sad je brzo vozio, kazaljka je pokazivala sto dvadeset kilometara; auto-put je bio neravan i pun jama. Zapazila je da je upalio duga svjetla i da ih ne obara kad im dolaze u susret druga vozila. Vozio je oštro, nagnut naprijed, tako da su mu laktovi bili gotovo na upravljaču. - A što će biti s Fiedlerom? - zapita Liz izenenada. Ovaj put joj Leamas odgovori: - Strijeljat će ga. - A zašto onda nisu i tebe strijeljali? - nastavi Liz brzo. - Ti si se urotio s Fiedlerom protiv Mundta, tako su mi rekli. Ubio si stražara. Pa zašto te je onda Mundt pustio? - Pa dobro! - uzvikne iznenada Leamas. - Reći ću ti. Reći ću ti nešto što nisi nikad, nikad smjela saznati, ni ti ni ja. Slušaj, Mundt radi za London, on je njihov agent; oni su ga potkupili kad je bio u Engleskoj. Mi smo svjedoci jezivog svršetka jedne prljave, jezive operacije kojoj je bio cilj da se spasi Mundtova koža. Da se spasi od jednog pametnog malog Židova u njegovu odjelu koji je naslutio istinu. I oni su nas natjerali, razumiješ li, da ubijemo tog Židova. Sad znaš, i neka nam Bog bude u pomoći!
25. Zid - Ako je tako, Alec - reče ona naposljetku - kakva je bila moja uloga u svemu tome? Glas joj je bio posve miran, gotovo svakidašnji. - Mogu samo nagađati, Liz, na temelju onoga što znam i što mi je rekao Mundt prije nego što smo otišli. Fiedler je sumnjao u Mundta; sumnjao je u njega sve otkako se Mundt vratio iz Engleske; mislio je da Mundt igra dvostruku ulogu. On ga je i mrzio, naravno - a kako i ne bi - ali je imao i pravo - Mundt je radio za London. Ali je Fiedler bio suviše moćan da bi ga Mundt mogao sam likvidirati, pa su oni u Londonu odlučili da mu pomognu. Mogu zamisliti kako su izrađivali taj plan, to su ti strašni teoretičari; mogu zamisliti kako su sjedili uz ognjište u nekom od onih svojih jebenih otmjenih klubova. Znali su da ne bi vrijedilo ukloniti samo Fiedlera, jer je on možda već bio ispričao sve prijateljima i rastrubio optužbe, nego da moraju ukloniti svaku sumnju. Htjeli su javno rehabilitirati Mundta. Skrene na lijevu stranu da zaobiđe teretnjak s prikolicom, ali u tom času teretnjak pred njim iznenada krene i on morade jako zakočiti na cesti punoj jama da se ne zaleti u zaštitnu ogradu na lijevoj strani. - Meni su rekli da potvorim Mundta - reče jednostavno. - Rekli su da treba likvidirati Mundta, i ja sam bio za to. To je trebalo da bude moj posljednji zadatak. I tako sam se zapustio i maznuo onog trgovca… sve to već znaš. - I spavao sa mnom? - priupita ga ona tiho. Leamas zavrtje glavom. - Ali vic je u tome, vidiš - nastavi on - što je Mundt sve to znao; znao je za taj plan; on je dao angažirati mene, on i Fiedler. Zatim je prepustio sve Fiedlera, jer je znao da će Fiedler na kraju poslati sam sebe na vješala. Moj je zadatak bio da ih navedem na ono što je zapravo bila istina - da je Mundt britanski špijun. - Krzmaše časak. - A tvoj je zadatak bio da mene diskreditiraš. Fiedlera će strijeljati, a Mundt je spašen, sretno izbavljen od fašističke urote. To je stari princip ljubavi kao posljedice razočaranja. - Ali kako su mogli znati za mene? Kako su mogli znati da ćemo se mi naći? - uzviknu Liz. - Za ime božje, Alec, zar oni mogu predvidjeti čak i
kad će se ljudi zaljubiti? - To nije bilo važno - operacija nije o tome ovisila. Izabrali su tebe zato što si bila mlada i zgodna i u Partiji, zato što su znali da ćeš doći u Njemačku ako te pozovu. Onaj čovjek u burzi rada, Pitt, on me poslao tamo. Oni su znali da ću ja raditi u knjižnici. Pitt je radio u Obavještajnoj službi za vrijeme rata i valjda su ga sad potplatili. Trebalo je samo da tebe i mene sastave, pa ma i na jedan dan, to nije bilo važno; onda su te poslije mogli posjetiti, poslati ti novaca, prikazati to kao nekakvu ljubavnu vezu, čak i da nije bila, razumiješ li? Prikazati to možda kao nekakvu strast. Jedino je bilo važno, pošto nas sastave, da ti pošalju novaca, tobože na moj zahtjev. Mi smo im svakako sami olakšali posao… - Jest, tako je. - Zatim ona nadoda: - Osjećam se prljava, Alec, kao da su me podveli pod ždrijepca. Leamas je šutio. - Je li to bar malo umirilo savjest tvog Odjela? Što su iskoristili… nekoga iz Partije umjesto nekoga drugog? - nastavi Liz. Leamas reče: - Možda. Ali oni zapravo ne misle na taj način. To im je samo olakšalo operaciju. - A ja sam mogla i ostati u tom zatvoru, je li? To je Mundt i htio, je li? Smatrao je da nema smisla izlagati se opasnosti - ja sam možda suviše toga čula, suviše toga naslutila. Uostalom, Fiedler nije bio ništa kriv, je li? Ali on je opet Židov - nadoda uzrujano. - Stoga to i nije toliko važno, je li? - Uh, za ime božje! - usklikne Leamas. - Čini mi se ipak čudno što me je Mundt pustio, čak ako je to i bio uvjet vaše nagodbe - razmišljaše ona naglas. - Ja sad mogu biti opasna, nije li tako? Kad se vratimo u Englesku, mislim… član Partije koji sve to zna… Ne čini mi se logično što me je pustio. - Ja mislim da će on iskoristiti naš bijeg da dokaže Prezidiju kako u njegovu odjelu ima još Fiedlera koje treba goniti. - I još Zidova? - To će mu omogućiti da učvrsti svoj položaj - otresito će on. - Tako što se pobiti još nekoliko nevinih ljudi? Čini se da to tebe baš ne zabrinjava. - Dakako da me zabrinjava. Mučno mi je od stida i gnjeva i… Ali ja sam Liz, drugačije odgojen, ja ne vidim sve samo crno-bijelo. Ljudi koji se
bave tom igrom izvrgavaju se opasnostima. Fiedler je izgubio igru, a Mundt dobio. I London je dobio - u tome je vic. Bila je to gadna, gadna operacija. Ali se isplatila, a to je jedino pravilo. Sve je više povisivao glas tako da je na kraju gotovo vikao. - Ti nastojiš uvjeriti sam sebe - uzvikne Liz. - Oni su učinili zlo. Kako si mogao ubiti Fiedlera, on je bio dobar, Alec. Znam da je bio dobar. A Mundt… - Ma što se sad ti tužiš? - upita je Leamas grubo. - Tvoja Partija neprestano vodi rat, nije li tako? Žrtvuje pojedince radi mase. Tako sami kažu. Socijalistička stvarnost - danonoćna borba, nesmiljena bitka, tako sami govore, nije li tako? Ti si bar ostala živa. Ja nisam nikad čuo da komunisti propovijedaju da je ljudski život svetinja, možda sam ih krivo razumio - nadoda sarkastično. - Slažem se, da, slažem se, da si mogla nastradati. Loše ti se pisalo. Mundt je gadna svinja; on nije vidio razloga da te ostavi na životu. Njegovo obećanje-vjerojatno ti je obećao da će učiniti sve što može za tebe - ne vrijedi mnogo. Mogla si, dakle, zaglaviti - danas, dogodine ili za dvadeset godina - u nekom zatvoru u radničkom raju. A mogao sam i ja. Ali meni se čini da se sjećam da Partija teži za tim da uništi cijelu jednu klasu. Ili, da nisam možda krivo shvatio? Izvadi paketić cigareta iz džepa na kaputu i pruži joj dvije cigarete i kutiju šibica. Njoj su drhtale ruke dok ih je pripaljivala i dodavala jednu Leamasu. - Ti si se svemu tome domislio, je li? - pruipita ga ona. - Mi smo, na žalost, slučajno pristajali kalupu - nastavi uporno Leamas. - Žao mi je i svih drugih koji pristaju kalupu. Ali nemoj se, Liz, tužiti na uvjete; to su partijski uvjeti. Mala cijena za veliku dobit. Jedan žrtvovan za mnoge. Nije zgodno, znam, birati tko će to biti, primjenjivati program na ljude. Ona ga je slušala u mraku, a načas jedva da je bila svjesna bilo čega osim ceste što se gubila pred njom i tupog užasa u gužvi. - Ali oni su mi dopustili da te volim - reče napokon. - A ti si mi dopustio da vjerujem u tebe i da te volim. - Oni su nas iskoristili - odvrati Leamas nemilosrdno. - Oboje su nas prevarili zato što je to bilo potrebno. To je bio jedini način. Pa, boga mu, Fiedler samo što nije uspio, razumiješ li? Mundta bi bili ukebali, zar ne razumiješ?
- Kako možeš okrenuti sve naopačke? - vikne odjednom Liz. - Fiedler je bio dobar i pristojan; on je samo obavljao svoj posao, a sad si ga ti ubio. Mundt je špijun i izdajica, a ti ga štitiš. Mundt je nacist, znaš li ti to? On mrzi Židove… na čijoj si ti strani? Kako možeš… - U toj igri ima samo jedan zakon - odsiječe Leamas. - Mundt je njihov čovjek i on im daje ono što njima treba. To je bar lako shvatiti, nije li tako? Lenjinizam - probitačnost privremenih saveza. Sto ti misliš šta su špijuni - popovi, sveci i mučenici? Ta oni su jedna gadna rulja taštih budala, pa i izdajica, da; pederi, sadisti i pijanice, ljudi koji se igraju kauboja i Indijanaca ne bi li razvedrili malo svoj bijedni život. Zar misliš da sjede u Londonu kao kakvi redovnici i važu dobro i zlo? Ja bih bio ubio Mundta da sam mogao, jer ga mrzim iz dna duše, ali nisam mogao. Slučajno ga oni trebaju. Trebaju ga zato da bi ona famozna idiotska rulja kojoj se ti diviš mogla mirno spavati noću u svojim krevetima. Trebaju ga radi sigurnosti običnih, šugavih ljudi kao što smo ti i ja. - Ali što je s Fiedlerom, zar ne osjećaš ništa prema njemu? - Ovo je rat - odvrati Leamas. - On je stravičan i neugodan zato što se vodi u malim razmjerima i na maloj udaljenosti; u njemu katkad stradaju i nevini životi, priznajem. Ali to nije ništa, baš ništa prema drugim ratovima - prošlom i idućem. - O, bože - izusti tiho Liz. - Ti to ne shvaćaš. Nećeš da shvatiš. Nastojiš uvjeriti sam sebe. To što oni čine kudikamo je strašnije. Otkriti čovječnost u ljudima, u meni ili bilo kome drugome koga iskoriste, i baratati njome kao oružjem u svojim rukama i služiti se njome da nanose bol i ubijaju… - Bože sveti! - uzvikne Leamas. - A što su drugo ljudi činili otkako je svijeta i vijeka? la ne vjerujem ni u šta, razumiješ li, čak ni u razaranje ili anarhiju. Sit sam ubijanja, ali ne vidim što bi oni drugo mogli. Oni ne obraćaju ljude na novu vjeru, ne stoje na propovjedaonicama ni na partijskim tribinama i ne govore nam neka se borimo za mir, ili Boga, ili šta ja znam šta. Oni su jadnici koji nastoje spriječiti propovjednike da ne dignu jedni druge u zrak. - Nemaš pravo - reče Liz zdvojno. - Oni su gori od svih nas. - Zar zato što sam ja spavao s tobom dok si ti još mislila da sam neki probisvijet? - upita je Leamas razjareno. - Zbog njihova prezira - odgovori Liz - prezira prema svemu što je pravo i dobro, prezira prema ljubavi, prezira prema…
- Jest - složi se Leamas koji odjednom posta umoran. - To je cijena koju oni plaćaju; to što preziru Boga i Karla Mara u isti mah. Ako je to ono što ti misliš. - Zbog toga si ti kao i oni - nastavi Liz - kao i Mundt i svi ostali… valjda ja znam, jer sa mnom ste se nabacivali amo-tamo, nije li tako? I oni i ti, jer je tebi svejedno. Samo Fiedler nije… Ali svi vi ostali… svi ste vi postupali sa mnom kao da sam ja… nitko i ništa… samo valuta kojom se plaća. Svi ste vi jednaki Alec. - Ah, Liz - očajno će on. - Vjeruj mi, zaboga! Ja to mrzim, ja sve to mrzim; umoran sam. Ali svijet, čovječanstvo je poludjelo. Mi smo beznačajna cijena kojom se to plaća… ali svagdje jednako, ljudi su prevareni i zavedeni u bludnju, cijeli su životi odbačeni, ljudi postrijeljani i pozatvarani, cijele skupine i klase likvidirane nizašta. A vi, vaša partija - sam bog zna da je izgrađena na leševima običnih ljudi. Ti nisi nikad vidjela ljude kako umiru, kao što sam ja vidio, Liz… Dok je on govorio, Liz se sjetila onog sumornog zatvorskog dvorišta i čuvarice kako je rekla: »To je zatvor za one koji koče razvoj… za one koji misle da smiju griješiti«. Leamas se iznenada nape zureći kroz vjetrobran. Pri svjetlu farova Liz razazna nekog čovjeka kako stoji na cesti. U ruci je držao malu svjetiljku koju je palio i gasio dok su mu se približavali. - To je on - promrmlja Leamas, pa ugasi svjetla i motor i produži bešumno dalje. Kad se zaustaviše, Leamas se nagne natrag i otvori stražnja vrata. Liz se nije okrenula da vidi tog čovjeka kad je ušao u kola. Zurila je ukočeno niz ulicu u kišu koja je padala. - Vozite brzinom od trideset kilometara na sat - reče čovjek. - Ja ću vam govoriti kuda treba da idete. Kada dođemo do tog mjesta, morat ćete izići i otrčati do zida. Reflektor će obasjavati zid tamo gdje ćete se morati popeti. Stajat ćete u snopu svjetla. Kad se snop pomakne, počnite se penjati. Imat ćete devedeset sekundi vremena da se popnete preko zida. Vi ćete prvi - reče on Leamasu - a djevojka za vama. Na donjem dijelu zida nalaze se željezne prečage - gore ćete se morati sami podići rukama. Vi ćete morati sjesti na vrh zida i povući za sobom djevojku. Razumijete li? - Razumijemo - reče Leamas. - Koliko ćemo se još dugo voziti?
- Ako budete vozili brzinom od trideset kilometara na sat, bit ćemo tamo za otprilike devet minuta. Reflektor će obasjati zid točno u jedan i pet. Oni vam mogu dati devedeset sekundi vremena. Ne više. - A što će se dogoditi nakon devedeset sekundi? - upita ga Leamas. - Oni vam mogu dati samo devedeset sekundi vremena - ponovi čovjek. - Inače bi moglo biti suviše opasno. Samo je jedno odjeljenje obaviješteno. Oni misle da ćete se vi ilegalno ubaciti u Zapadni Berlin. Rečeno ima je neka ne budu suviše obzirni. Dvadeset je sekundi dovoljno. - Nadam se, do vraga, da jest - hladno će Leamas. - Koliko je kod vas sati? - Ja sam namjestio svoj sat prema satu vodnika koji je komandir tog odjeljenja - odgovori čovjek. Otraga se u kolima upali i začas ugasi svjetlo. - Sad je dvanaest i četrdeset osam. Moramo krenuti u pet do jedan. Čekat ćemo, dakle, još sedam minuta. Sjedili su u posvemašnjoj tišini, samo što je kiša bubnjala po krovu. Popločena cesta protezala se pravo pred njima, osvijetljena mutnim svjetiljkama na svakih sto metara. Nigdje ni žive duše. Iznad njih je nebo bilo obasjano neprirodnim sjajem svjetlosnog luka. Pokatkad bi gore blijesnuo snop svjetla nekog reflektora i iščeznuo. Negdje daleko lijevo Leamas opazi iznad samog obzorja nekakvo treperavo svjetlo kojeg se jakost neprestance mijenja, poput odsjaja vatre. - Što je to? - zapita pokazujući rukom onamo. - Služba informacija - odgovori čovjek. - Svjetla na skelama. Javljaju naslove vijesti u Istočni Berlin. - Pa naravno - promrmlja Leamas. Bili su pri kraju puta. - Nema vraćanja - nastavi čovjek - je li vam to rekao? Nema druge prilike. - Znam - odgovori Leamas. - Ako vam se nešto dogodi - ako padnete ili se ozlijedite - nemojte se vraćati. Oni pucaju čim opaze nekoga u blizini zida. Morate se popeti preko zida. - Znam - ponovi Leamas. - Rečeno mi je već. - Čim iziđete iz kola, naći ćete se u blizini zida. - Znamo. A sad zavežite - odbrusi mu Leamas, pa priupita: - Hoćete li vi odvesti kola natrag?
- Čim vi iziđete iz kola, ja ću se odvesti odande. To je i za mene opasno - odgovori čovjek. - Žao mi je - hladno će Leamas. Opet nasta šutnja. Tada Leamas zapita: - Imate li revolver? - Imam - odgovori čovjek - ali vam ga ne smijem dati. Rekao mi je da vam ga ne dam… da ćete ga sigurno tražiti od mene. Leamas se tiho nasmije. - I on bi ga tražio - reče. Leamas povuče starter. Kola polako krenuše dižući buku koja kao da je ispunjavala cijelu ulicu. Prošli su oko tristo koraka kad čovjek prošapta uzbuđeno: - Ovdje skrenite desno, pa onda lijevo! Skrenuše u usku pokrajnju ulicu. S obje strane stajali su prazni tržni stalci tako da su kola jedva mogla proći između njih. - Ovdje sad lijevo! Ponovo brzo skrenuše, ovaj put između dvije visoke zgrade, u ulicu koja kao da je bila slijepa. Iznad ulice bilo je obješeno rublje, pa se Liz upita hoće li proći ispod njega. Kad se približiše kraj ulice, čovjek reče: - Sad opet lijevo - ovom stazom. Leamas se pope kolima na rubnjak, prijeđe pločnik i krene širokom stazom između polomljene ograde slijeva i visoke zgrade bez prozora zdesna. Začuše nečiji zvuk odnekud odozgo, neki ženski glas promrmlja: - Ma daj zaveži! - skrećući nespretno stazom pod pravim kutom, i gotovo u isti mah izbi na nekakvu glavnu cestu. - Kud sad? - zapita. - Pravo preko ceste… pored ljekarne… između ljekarne i pošte… onuda! Čovjek se bio toliko nagnuo naprijed da mu je glava bila gotovo u ravnini s njihovim glavama. Pruži ruku pored Leamasa i upre prstom u vjetrobran. - Maknite se - prosikta Leamas. - Maknite ruku! Kako mogu vidjeti, do vraga, kad mi mašete rukom ispred nosa? Uključivši prvu brzinu, potjera kola brzo preko ceste. Pogledavši lijevo, iznenadi se kad ugleda zdepast obris Brandenburških vrata i uz podnožje zlokobnu skupinu vojnih vozila.
- Kamo to idemo? - upita Leamas iznenada. - Samo što nismo stigli. Sad usporite… lijevo, lijevo, skrenite lijevo! - uzvikne on, a Leamas u posljednji čas naglo okrene upravljač. Prođoše kroz uzak nadsvođen prolaz i uđoše u neko dvorište. Polovica je prozora bila bez okana ili zakovana daskama; zjapili su prazni dovraci. Na drugom kraju dvorišta stajale su otvorene vratnice. - Prođite onuda - zapovjedi čovjek usrdnim šaptom u mraku - pa onda odmah skrenite desno! Tada ćete vidjeti zdesna jednu uličnu svjetiljku. Iduća je svjetiljka razbijena. Kad dođete do nje, isključite motor i približite se hidrantu. Tamo je to mjesto. - Pa zašto, do vraga, niste vi sami vozili? - On je rekao neka vi vozite. Rekao je da je tako sigurnije. Prođoše kroz vratnice i skrenuše oštro desno. Nađoše se u nekoj uskoj ulici u kojoj bijaše mrak kao u rogu. - Ugasite svjetla! Leamas ugasi farove i krene polako prema prvoj uličnoj svjetiljci. Dalje iza nje jedva su vidjeli drugu svjetiljku koja nije gorjela. Ugasivši motor, prođoše tiho pored nje i nakon nekog vremena razaznaše, dva-desestak koraka ispred sebe, nejasan obris hidranta. Leamas zakoči i kola se zaustaviše. - Gdje smo sad? - prošapta Leamas. - Prešli smo Leninallee, je li? - Ne, nego Greifsvvalder Strasse. Onda smo okrenuli na sjever. Sad smo sjeverno od Bernauerstrasse. - U Pankovvu? - Tako nekako. Gledajte! Čovjek pokaza rukom u pokrajnu ulicu slijeva. Na njenu kraju ugledaše jedan mali dio zida, sivosmeđ na slabašnom svjetlu lučne svjetiljke. - A kako će djevojka prijeći preko žice? - Žica je već razrezana na onom mjestu gdje ćete se popeti. Ima jedan uski prolaz. Imate minutu vremena da dođete do zida. Zbogom! Iziđoše iz kola, svi troje. Leamas uhvati Liz za ruku, a ona se trgne kao da ju je povrijedio. - Zbogom - reče Nijemac. Leamas samo šapne: - Nemojte paliti motor dok ne prijeđemo!
Liz pogleda načas Nijemca pri blijedom svjetlu. Učini joj se da vidi mlado, tjeskobno lice, lice dječaka koji nastoji biti hrabar. - Zbogom - reče Liz. Ona izvuče ruku iz Leamasove ruke i prijeđe za njim cestu. Pođoše uskom ulicom što je vodila do zida. Tek što su ušli u ulicu, začuše kako se iza njih pali motor, kako se okreću kola i brzo vraćaju otkuda su bila i došla. - Hvataš maglu, huljo jedna - promrmlja Leamas osvrćući se za kolima što su odlazila. Liz jedva da ga je čula.
25. U zavjetrini Brzo su hodali, a Leamas se od vremena do vremena osvrtao da vidi ide li ona za njim. Kad je došao do kraja uličice, stao je, povukao se u sjenu jednog dovratka i pogledao na sat. - Još dvije minute - šapne. Ona je šutjela i zurila gore u zid i crne ruševine što su se dizale iza njega. - Još dvije minute - ponovi Leamas. Pred njima se, uza zid, na obje strane protezao komad zemlje dug tridesetak koračaja. Sedamdesetak svjetala s njezina reflektora treptalo je na tom komadu zemlje. Rosila je kiša tako da je svjetlo što su ga bacale lučne svjetiljke bilo blijedo i mlječno i zastiralo pogled. Nigdje ni žive duše; niotkuda nikakva glasa. Pusta pozornica. Svjetlo reflektora s osmatračnice poče se probijati po zidu prema njima, nekako neodlučno; kad god bi se zaustavilo, vidjeli su pojedine blokove i linije žbuke nabacane na brzinu. Dok su tako gledali, snop svjetla zaustavi se upravo pred njima. Leamas pogleda na sat. - Jesi li spremna? - upita je. Ona klimne glavom. Uhvativši je za mišku, on pođe odmjerenim koracima prema zidu. Liz htjede potrčati, ali ju je on držao tako čvrsto da nije mogla. Već su bili na pola puta do zida, sjajan polukrug svjetla vukao ih je naprijed, a snop je bio upravo iznad njih. Leamas je odlučio da drži Liz što bliže uza se, kao da se bojao da Mundt ne prekrši riječ i nekako mu je ne otme u posljednji čas. Bili su već nadomak zidu kad snop svjetla sunu na sjever i ostavi ih načas u mrklu mraku. Držeći svejednako Liz za ruku, Leamas je povede nasumce naprijed, pipajući lijevom rukom ispred sebe, dok odjednom ne napipa hrapavu, oštru površinu bloka od šljake. Sad je već razaznao zid i, pogledavši gore, trostruko pramenje žica i nesmiljene kuke što su je držale. U blokovima su bili zabijeni metalni klinovi nalik na planinarske. Uhvativši se za najviši klin, Leamas se hitro penjaše dok ne dosegne rukom vrh zida. Odlučno potegne za najviši pramen žice i privuče je sebi, jer je već bila rasječena. - Hodi - šapne usrdno - penji se!
Legavši potrbuške na vrh zida, uhvati je za ispruženu ruku i poče polako vući gore, i ona se pope na prvi metalni klin u zidu. Odjednom kao da je cijeli svijet buknuo; odasvud, odozgo i sa strane, ustremiše se na njih snažna svjetla, pomamno i točno. Leamas bijaše zaslijepljen, pa okrene glavu potežući bjesomučno Liz za mišku. Sad je visila na njegovoj ruci i on pomisli da se poskliznula, te je mahnito zazivaše vukući je svejednako gore. Ništa nije vidio - pred očima mu je samo plesala luda zbrka boja. Tada se razlegne histerično zavijanje sirena i bjesomučno izvika-vanje komandi. Kleknuvši napola na zid, on je zgrabi za obje miške i uze je vući centimetar po centimetar jedva održavajući ravnotežu. Tada odjeknuše hici - tri-četiri pojedinačna metka i on osjeti kako ona zadrhta. Začu kako mu netko dovikuje na engleskom sa zapadne strane zida: - Skači, Alec! Skači, čovječe! Sad su svi vikali, na engleskom, francuskom i njemačkom; začu Smileyja odnekud izbliza: - A djevojka, gdje je djevojka? Zakrilivši oči rukom, pogleda pod zid i napokon je opazi kako mirno leži. Časak oklijevaše, a zatim sasvim polako siđe niz one iste prečage i stane pokraj nje. Bila je mrtva; lice joj bijaše okrenuto u stranu, a crna kosa joj pala preko obraza kao da je štiti od kiše. Činilo se da oklijevaju prije no što će ponovo zapucati; netko izvikne neku komandu, ali još nitko ne opali. Napokon ga ustrijeliše, sa dva-tri hica. Stajao je zvjerajući oko sebe kao zaslijepljen bik u areni. Padajući Leamas ugleda mali automobil smrskan između dva teretnjaka, i djecu kako veselo mašu kroz prozor. Kraj.
Napomene {1} Okrugli trg u Londonu gdje se nalazi sjedište britanske obavještajne službe. {2} Sjedište vladinih ustanova u Londonu. {3} Odjel - njem. {4} Socijalistička jedinstvena partija Njemačka. {5} Aluzija na kriminalistički roman Agathe Christie. {6} Po volji, slobodno. {7} Otmjena četvrt u Londonu {8} Engleski: Thursday i Friday. {9} Viša sila. {10} (Engleska sramežljivost) {11} Nadomjestak. {12} Sud u Londonu.