Sjede na postelju. Leamas je morao odati u sebi priznanje Fiedleru; taj je imao petlju. Nije da je u njegovu posjetu bilo neke osobite hrabrosti. Leamas je držao da su stražari još u susjednoj sobi. Ali je u njegovu vladanju bilo ustrajnosti i određene namjere koje je Leamas naslućivao i kojima se divio. - Vi ste postavili pred nas zanimljiv problem - napomene on. - Rekao sam vam sve što znam. - Ma niste - osmjehne se on. - Rekli ste nam samo ono čega ste svjesni da znate. - Vraški lukavo - promrmlja Leamas, odgurne jelo u stranu i pripali cigaretu, posljednju koja mu je još ostala. - Da sad ja vama postavim jedno pitanje - reče Fiedler pretjerano dobroćudno kao da će mu predložiti nekakvu društvenu igru. - Što biste vi, kao iskusan obavještajac, učinili s podacima koje ste nam dali? - Kojim podacima? - Dragi moj Leamase, vi ste nama dali samo jedan dio podataka. Ispričali ste nam ono o Riemecku, ali mi smo već znali za Riemecka. Ispričali ste nam o shemi vaše organizacije u Berlinu, o njenim članovima i agentima, ali to, ako se smijem tako izraziti, znaju već i vrapci na krovu. Sve je to točno - nema šta. Dobro poznavanje stvari, zanimljivo štivo, tu i tamo vrijedna potvrda nečega, tu i tamo neka sitna riba koju ćemo izvući iz ribnjaka. Ali to nisu - ako smijem biti tako grub - podaci vrijedni petnaest tisuća funta. Bar ne po današnjim cijenama - osmjehne se ponovo. - Slušajte - reče Leamas - nisam ja vama predložio ovu pogodbu, nego vi meni. Vi, Kiever i Peters. Nisam ja oblijetao vaše prijatelje pedere da im prodam stare podatke. Od vas je potekla inicijativa, Fiedleru; vi ste odredili cijenu i preuzeli rizik. Osim toga, ja nisam imao ni prebijene pare. I zato nemojte mene kriviti ako je operacija propala. Prisili ih da ti se približe, pomisli Leamas. - Operacija nije propala - odvrati Fiedler - ona još nije završena. Niste nam rekli sve što znate. Rekao sam da ste nam dali samo jedan dio podataka. Mislim na operaciju »Vjetrogonja«. Dopustite da vas još jednom upitam - što biste vi učinili da sam ja, da je Peters ili netko drugi, ispričao vama sličnu priču? Leamas slegne ramenima.
- Osjećao bih se nelagodno - reče. - To mi se već dogodilo. Čovjek naiđe na neki trag, možda i više tragova špijuna u nekom odjelu ili na nekom položaju. Pa šta onda? Ne možeš pohapsiti cijelu službu. Ne možeš postavljati zamke cijelom odjelu. Samo se napneš i nadaš se još nečemu. Držiš to na umu. U operaciji »Vjetrogonja« nije čak jasno ni u kojoj zemlji djeluje taj špijun. - Vi ste, Leamase, operativac, a ne procjenitelj - napomene Fiedler i nasmije se. - To je jasno. Dopustite da vam postavim nekoliko osnovnih pitanja. Leamas ne reče ni riječi. - Taj dosje, konkretni dosje o operaciji »Vjetrogonja«, kakve je bio boje? - Sive, a na njemu je bio crven križić - što znači ograničen uvid. - Je li bilo na njemu što nalijepljeno? - Jest, upozorenje. Popis osoba kojima je dopušten uvid. I još je pisalo da svaka neovlaštena osoba koja nije imenovana na tom popisu, a koja dođe u posjed toga dosjea, mora odmah Vratiti dosje neotvoren Bankovnom odsjeku. - Tko je bio sve na tom popisu? - Za operaciju »Vjetrogonja«? - Jest. - Zamjenik Kontrole, Kontrola, Kontrolina tajnica, Bankovni odsjek, gospođica Bream iz Specijalnog arhiva i Sateliti broj četiri. To je sve, mislim. I specijalna otprema valjda - u to nisam siguran. - Sateliti broj četiri? Kakav je njihov posao? - Zemlje iza željezne zavjese osim Sovjetskog saveza i Kine. I Zona. - Mislite DDR? - Mislim Zona. - Nije li neobično što je cijeli jedan odsjek bio na tom popisu? - Jest, vjerojatno je neobično. Ne bih znao reći, nisam nikad prije imao posla sa stvarima s ograničenim uvidom. Osim, naravno, u Berlinu, ali je tamo sve bilo drugačije. - Tko je sve u to vrijeme bio u Satelitima broj četiri? - Ah, bože sveti! Guillam, Haverlake i de Jong, mislim. De Jong se baš tada bio vratio iz Berlina. - Je li svima njima bio dopušten uvid u taj dosje?
- Ne znam, Fiedleru - odsiječe Leamas razdražljivo. -1, da sam na vašem mjestu… - Pa zar nije čudno što je cijeli jedan odsjek bio na tom popisu, a svi su drugi bili pojedinci? - Ma kažem vam da ne znam - otkud bih mogao znati? Ja sam u svemu tome bio običan pisar. - A tko je nosio dosje od jedne osobe s popisa do druge? - Tajnice, valjda, ne sjećam se. Pa, boga mu, ima već nekoliko mjeseci kako… - A zašto onda nisu i tajnice bile na tom popisu? Kontrolina je tajnica bila. Nastane kratka šutnja. - Ipak imate pravo; sad sam se sjetio - reče Leamas s prizvukom iznenađenja u glasu. - Sami smo dostavljali taj dosje jedan drugome. - Tko je još u Bankovnom odsjeku imao posla s tim dosjeom? - Nitko drugi. To je bila moja briga kad sam došao u taj odsjek. Prije je to radila jedna od one dvije žene, ali kad sam ja došao, preuzeo sam taj posao, a one su bile brisane s tog popisa. - Vi ste, dakle, sami dostavljali taj dosje nekoj drugoj osobi s popisa? - Jesam… čini mi se da jesam. - Komu ste ga predavali? - Ne… ne sjećam se. - Razmislite malo! Fiedler nije povisio glas, ali mu je u glasu bilo nekakve nenadane upornosti koja je iznenadila Leamasa. - Mislim Kontrolinu zamjeniku, da pokažem što smo poduzeli ili preporučili. - A tko je donosio dosje? - Kako to mislite? Leamasov glas kao da je odavao smetenost. - Tko vam je donosio dosje na uvid? Morao vam ga je donositi netko s onog popisa? Leamas dotakne načas prstima obraz nehotičnom i nervoznom kretnjom. - Jest, tako je. Teško je to, znate, Fiedleru, tih sam dana dosta pio - ton mu bijaše nekako čudno pomirljiv. - Nemate pojma kako je teško… - Ponovo vas pitam. Razmislite malo! Tko vam je donosio dosje.
Leamas sjede za stol i zavrtje glavom. - Ne sjećam se. Možda ću se još sjetiti. Momentano se naprosto ne mogu sjetiti, zbilja ne mogu. Nema smisla da razbijam sebi glavu. - To nije mogla biti Kontrolina tajnica, je li? Vi ste uvijek vraćali dosje Kontrolinu zamjeniku. Tako ste sami rekli. Prema tome, svi oni s onog popisa mora da su vidjeli dosje prije Kontrole. - Jest, bit će da je tako. - Zatim je tu Specijalni arhiv, gospođica Bream. - Ona je naprosto čuvala dosje s ograničenim uvidom u trezoru. To je bilo spremište dosjea. - Prema tome - umiljato će Fiedler - dosje vam je morao donijeti netko iz Satelita broj četiri? - Jest, tako je bilo valjda - reče Leamas nemoćno, kao da nije posve dorastao Fiedlerovoj oštroumnosti. - Na kojem su katu bili Sateliti broj četiri? - Na drugom. - A bankovni odsjek? - Na četvrtom. Do specijalnog arhiva. - Sjećate li se tko je donosio gore dosjee? Ili, sjećate li se, na primjer, da li ste ikad išli dolje po njih? Obuzet očajem, Leamas zavrtje glavom; zatim se iznenada okrene Fiedleru i uzvikne: - Da, da, sjećam se! Dakako da se sjećam! Uzeo sam ga od Petera! - Leamas kao da se probudio; lice mu je bilo zažareno i odavalo je uzbuđenje. - Tako je, jednom sam uzeo dosje od Petera u njegovoj sobi. Pričali smo malo o Norveškoj. Zajedno smo, znate, tamo služili. - Peter Guillam? - Jest, Peter, na njega sam zaboravio. On se bio vratio iz An-kare nekoliko mjeseci prije toga. I on je bio na tom popisu! Pa naravno da je bio! Tako je. Pisalo je Sateliti broj četiri i, u zagradi, PG, Peterovi inicijali. Prije je to radio netko drugi, pa su u Specijalnom arhivu nalijepili komadić bijelog papira na staro ime i stavili gore Peterove inicijale. - Za koji je teritorij Guillam bio zadužen? - Za Zonu. Istočnu Njemačku. Ekonomske stvari; vodio je neki mali odsjek, nekakvu žabokrečinu. On je bio taj. On mi je jednom i donio dosje gore, sad se sjećam. Ali on nije imao veze s agentima - ne znam pravo kako
je tamo dospio. Peter je s još nekom dvojicom istraživao nešto o nestašici hrane. Zapravo su procjenjivali nešto. - Zar niste razgovarali s njim o tome? - Nisam, to je tabu. Ne smije se ni s kim razgovarati o dosjeima s ograničenim uvidom. 0 tome mi je održala prodiku ona žena iz Specijalne arhive - Breamova - nikakvih razgovora, nikakvih pitanja! - Ali, s obzirom na složene mjere opreza u vezi s operacijom »Vjetrogonja«, nije li moguće da je Guillamov takozvani istraživački posao uključivao i izvjesnu brigu za tog agenta »Vjetrogonju«? - Ma ja sam već rekao Petersu - gotovo vikne Leamas i udari šakama o stol - da je naprosto blesavo pomisliti da se mogla voditi bilo kakva operacija protiv Istočne Njemačke bez mog znanja - bez znanja organizacije u Berlinu. Ja bih to znao, razumijete li? Koliko puta moram to ponoviti? Ja bih to znao! - Potpuno točno - blago će Fiedler. - Vi biste to znali. Ustane i priđe prozoru. - Da vidite samo ovo u jesen - reče gledajući kroz prozor. - Prekrasno je kad se zažute bukve.
13. Pribadače ili spojnice Fiedler je vrlo rado postavljao pitanja. Kako je bio pravnik, katkad ih je postavljao samo radi vlastitog zadovoljstva, da dokaže neslaganje između iskaza i istine koja teži savršenosti. Resila ga je, međutim, ona uporna radoznalost koja je novinarima i pravnicima sama sebi svrha. Poslije podne su pošli u šetnju pošljunčanom cestom u dolinu, onda su zašli u šumu širokim putom punim jama i obrubljenim oborenim stablima. Fiedler je neprestano ispipavao Leamasa a da mu ništa nije odavao. 0 zgradi na Cambridge Circusu, o ljudima koji su ondje radili. Iz koje su društvene klase potjecali, u kojim su dijelovima Londona stanovali, jesu li muževi i žene radili u istim odjelima? Raspitivao se za plaće, dopuste, moral, kantinu; raspitivao se za njihov ljubavni život, ogovaranje, filozofiju. Najviše se raspitivao za njihovu filozofiju. Leamasu je to pitanje bilo najteže. -Kako mislite filozofiju? - odvratio je. - Mi nismo marksisti, mi nismo ništa. Mi smo samo ljudi. -A jeste li onda bar kršćani? -Ne bih rekao da ih ima mnogo. Ja ne poznajem mnogo kršćana. -Pa što ih onda tjera da to rade? - navaljivaše Fiedler. - Moraju imati neku filozofiju. -Zašto bi morali? Možda ni sami ne znaju, čak im nije ni stalo do toga. Nema svatko svoju filozofiju - odgovori Leamas pomalo nemoćno. -Pa recite mi onda koja je vaša filozofija? -Uh, zaboga! - obrecne se Leamas. Neko su vrijeme hodali šutke. Ali se Fiedler nije dao smesti. -Ako oni ne znaju što žele, kako mogu biti sigurni da imaju pravo? -Ma tko je, do vraga, rekao da su sigurni? - odvrati Leamas razdražljivo. -Ali kakvo onda opravdanje imaju? Kakvo? Nama je to lako, kako sinoć rekoh. Abteilung i slične organizacije prirodan su produžetak ruke Partije. One su avangarda u borbi za mir i napredak. One su za Partiju ono što je Partija za socijalizam, one su prava avangarda. Staljin je tako i rekao - on se hladno osmjehne - sad više nije u modi da se citira Staljin, ali je on jednom rekao: »Pola milijuna likvidiranih ljudi statistički je podatak, a jedan čovjek koji je poginuo u prometnoj nesreći nacionalna je tragedija.« On je, znate
ismijavao buržoasku preosjetljivost za masu. Bio je velik cinik. Ali je ono što je htio reći svejedno istina - pokret koji se brani od kontrarevolucije teško da može prezati od iskorištavanja - ili likvidiranja, Leamase - šačice pojedinaca. To je svejedno, mi nismo nikad tvrdili da smo potpuno pravedni u procesu preuređivanja društva. Zar nije neki Rimljanin rekao, u kršćanskoj Bibliji, da je korisno da jedan čovjek umre za dobro mnogih? -Ma valjda jest - umorno će Leamas. -Pa što vi onda mislite? Koja je vaša filozofija? -Ja samo mislim da ste vi svi skupa gadovi - razjareno će Leamas. Fiedler kimne glavom. -To je mišljenje koje razumijem. Primitivno je, negativno i vrlo glupo - ali je mišljenje, tu je. A što je s ostalima iz Circusa? -Ne znam. Otkud bih znao? -Zar niste nikad razgovarali s njima o filozofiji? -Nisam. Mi nismo Nijemci. - Oklijevaše, pa nadoda neodređeno: - Ja mislim da oni ne vole komunizam. -I to opravdava, na primjer, oduzimanje ljudskih života? To opravdava postavljanje bombe u punom restoranu; opravdava otpisivanje agenata - sve to? Leamas slegne ramenima. -Valjda opravdava. -Vidite - nastavi Fiedler - nama je sve to opravdano, ja bih i sam postavio bombu u restoranu kad bi nas to dovelo dalje na našem putu. Poslije bih napravio bilancu - toliko žena, toliko djece, i toliko smo napredovali na našem putu. Ali kršćani - a vaše je društvo kršćansko - kršćani ne smiju praviti takvu bilancu. -Zašto ne? Zar se ne moraju i oni braniti? -Ali oni vjeruju da je ljudski život svetinja. Oni vjeruju da svaki čovjek ima dušu koja se može spasiti. -Ne znam. I nije me briga - doda Leamas. - Pa ni Staljina nije bilo briga, nije li tako? Fiedler se osmjehne. -Meni se sviđaju Englezi - reče više za sebe. -1 mom su se ocu sviđali. On je volio Engleze. -To budi u meni ugodne, srdačne osjećaje - odbrusi mu Leamas i ponovo zapadne u šutnju.
Stadoše. Fiedler dade Leamasu cigaretu i pripali mu je. Sad su se penjali uza strminu. Leamasu je godila ova šetnja, grabio je dugim koracima, nagnut naprije. Fiedler je išao za njim, sitan i žustar, kao kakav terijer za gospodarom. Hodali su tako valjda sat vremena, možda i dulje, kad se iznenada krošnje iznad njih razma-knuše i pomoli se nebo. Popeli su se bili navrh brežuljka i pukao je vidik na gustu masu jela prošaranu ovdje-ondje sivim skupinama bukava. Leamas je na vrhu suprotnog brijega, s onu stranu doline, opazio lovačku kuću, nisku i tamnu na pozadini drveća. Nasred proplanka stajala je klupa od grubo otesana drva, a pokraj nje gomila klada i vlažni ostaci vatre od drvenog ugljena. -Malo ćemo sjesti, a onda ćemo se morati vratiti - reče Fiedler. Nakon kratke stanke nastavi: - Recite mi što vi mislite komu je bio namenjen taj novac, te velike svote u stranim bankama? -Kako to mislite? Pa rekao sam vam da su to bile isplate nekom agentu. -Nekom agentu iza željezne zavjese? -Jest, ja sam bar tako mislio - odgovori Leamas umorno. -A zašto ste tako mislili? -Pa, ponajprije, to je bilo vraški mnogo para. Zatim, sve te komplikacije oko isplata; posebne mjere opreza. I naravno, zato što je Kontrola bio u to umiješan. -A šta mislite što je taj agent radio s tim novcem? -Pa, čujte, rekao sam vam da ne znam. Ne znam čak ni je li ga podigao. Ja nisam ništa znao - ja sam bio obično, usrano potrkalo. -A što ste učinili sa štednim knjižicama? -Predao sam ih čim sam se vratio u London, skupa s mojim lažnim pasošem. -A jesu li vam banke iz Kopenhagena i Helsinkija ikad pisale u London - na vaše izmišljeno ime, mislim? -Ne znam. Ali mislim da bi pisma svakako bila odmah proslijeđena Kontroli. -Je li Kontrola imao uzorke vaših potpisa kojima ste se poslužili kad ste uložili novac? -Jest. Ja sam mnogo uvježbavao te potpise i oni su imali uzorke. -Više njih? -Da, cijele stranice.
-A, tako. Onda su mogli i sami slati pisma bankama pošto ste vi bili uložili novce. Vi niste morali ni znati. Potpisi su se mogli krivotvoriti i pisma poslati bez vašeg znanja. -Jest, tako je. Bit će da je tako i bilo. Ja sam potpisao i masu praznih listova. Pretpostavljao sam da netko drugi vodi brigu o dopisivanju. -Ali niste nikad uistinu znali za to dopisivanje. Leamas zavrtje glavom i reče: -Vi ste sve to krivo shvatili, sve ste to predimenzionirali. Tamo se naveliko piskaralo - to je bio samo jedan dio dnevnog posla. Ja nisam o tome mnogo razmišljao. A i zašto bih? To je sve bilo strogo povjerljivo, ali ja sam se cijeli život bavio poslovima o kojima sam znao tek nešto malo, a netko drugi je znao sve ostalo. Osim toga, meni je kancelarijski posao dozlaboga dosadan. Mene nije glava boljela zbog toga. Volio sam putovati, naravno, dobivao sam i operativni dodatak koji mi je uvijek dobro došao. Ali nisam cijeli dan sjedio za stolom i razmišljao o operaciji »Vjetrogonja«. Osim toga - dometne pomalo stidljivo - malo sam previše pio. -To ste već rekli - pripomene Fiedler - i ja vam vjerujem. -Fućka se meni vjerujete li vi meni ili ne vjerujete - plahovito će Leamas. Fiedler se osmjehne. -To mi je drago. To je vaša vrlina, to je vaša velika vrlina. Malo ste kivni, malo ponosni, ali to nije ništa - to su iskrivljavanja magnetofonske vrpce. Objektivni ste. - Nakon kratke stanke Fiedler nastavi: - Palo mi je na pamet da biste nam još mogli pomoći da ustanovimo je li što od tog novca podignuto. Ništa vas ne prijeći da pišete tim bankama i zatražite trenutno stanje na računu. Mogli bismo navesti da ste u Švicarskoj i poslužiti se prikladnom adresom. Znate li za neki razlog koji bi govorio protiv toga? -Pa, to bi moglo upaliti. Sve ovisi o tome je li se Kontrola dopisivao samostalno s bankama služeći se mojim krivotvorenim potpisima. Moglo bi se dogoditi da se to ne poklapa. -Ja mislim da nemamo bogzna šta izgubiti. -A šta možete dobiti? -Ako je tko podigao novac, što je, slažem se, dvojbeno, znat ćemo gdje je taj agent bio tog određenog dana. Čini mi se da bi to bilo korisno znati. -Ama, vi bulaznite! Nećete vi njega nikad pronaći, Fiedleru, bar ne na temelju takvih podataka. Kad je jednom na Zapadu, on može otići u bilo
koji konzulat i dobiti vizu za neku drugu zemlju. Što onda imate od toga? Ne znate čak ni je li taj čovjek Istočni Nijemac. Fiedler mu ne odgovori odmah. Gledao je rastreseno iznad doline. -Rekli ste da ste navikli da znate tek ponešto, a ja ne mogu odgovoriti na vaše pitanje a da vam ne kažem ono što ne treba da znate. - Oklijevaše. - Ali vas uvjeravam da je operacija »Vjetrogonja« bila uperena protiv vas. -Nas? -DDR-a. - Osmjehne se. - Ili Zone, ako baš hoćete. Ja nisam zapravo toliko osjetljiv koliko vi mislite. Leamas je promatrao Fiedlera, njegove smeđe oči počivale su zamišljeno na njemu. -A što je sa mnom? - priupita Leamas. - A što ako ja neću da napišem ta pisma? - Glas mu je bivao sve viši. - Nije li već vrijeme da porazgovaramo o meni, Fiedleru? Fiedler klimne glavom. -Zašto ne? - odvrati ljubazno. Nastane kratka šutnja, a onda Leamas reče: -Ja sam učinio svoje, Fiedleru. Vi i Peters podijelili ste među sobom sve što ja znam. Ja nisam uopće pristao da pišem pisma bankama, to bi moglo biti vraški opasno, tako nešto. Vas to ne zabrinjava, znam. Što se vas tiče, mene mogu i žrtvovati. -Dopustite da budem otvoren - odvrati Fiedler. - U saslušava-nju prebjega postoje, kao što znate, dvije faze. Prva je faza u vašem slučaju pri kraju, ispričali ste nam sve što smo mi mogli u razumnoj mjeri zabilježiti. Niste nam rekli upotrebljava li vaša služba pribadače ili spojnice, jer vas to nismo ni pitali, a vi niste smatrali za vrijedno da nam to sami kažete. Na obje strane teče proces nesvjesnog odabiranja. Ali je uvijek moguće - a to je Leamase, ono što nas zabrinjava - uvijek je lako moguće da će nam za mjesec-dva iznenada biti prijeko potrebno da znamo ono o pribadačama i spojnicama. To se normalno objašnjava u drugoj fazi - onom dijelu naše pogodbe koji niste htjeli prihvatiti u Nizozemskoj. -Hoćete da kažete da ćete me držati na raspolaganju? -Zvanje prebjega iziskuje silno strpljenje - napomene Fiedler smješkajući se. - Malo ih je koji su tome potpuno dorasli. -Koliko dugo? - navaljivaše Leamas. Fiedler je šutio. -Dakle?
Fiedler progovori odjednom usrdno: -Dajem vam svoju riječ da ću vam odgovoriti na to pitanje čim budem mogao. Pazite, mogao bih vam lagati, nije li tako? Mogao bih reći za mjesec dana ili još manje, samo da vas udobrovoljim. Ali vam kažem da ne znam, jer je to istina. Vi ste nam dali neke indikacije i, dok ih mi do kraja ne istražimo, neću ni da čujem o tome da vas pustimo. Ali poslije, ako sve bude onako kako ja mislim da jest, vama će biti potreban prijatelj, a taj ću vam prijatelj biti ja. Dajem vam svoju riječ kao Nijemac. Leamas se toliko zaprepastio da je načas ušutio. -Dobro - reče naposljetku - pristajem, Fiedleru, ali ako me vučete za nos, ja ću vam već nekako slomiti vrat. -To možda neće biti potrebno - odvrati Fiedler mirno. Čovjek koji se uživi u neku ulogu, ne pred drugima nego pred samim sobom, izvrgnut je očitim psihološkim opasnostima. Vještina obmanjivanja nije sama po sebi osobito teška; to je stvar iskustva, profesionalne stručnosti, umijeće kojim većina nas može ovladati. Ali, dok se opsjenar, glumac ili kockar može nakon izvedbe vratiti među svoje obožavaoce, tajni agent ne uživa takvu olakšicu. Njemu obmanjivanje prvenstveno služi obrani. On se mora zaštititi ne samo izvana nego i iznutra, od naprirodnijih pobuda; ako se obogatio, njegova mu uloga može braniti da kupi britvu, ako je načitan, može se dogoditi da mora mumljati same tričarije, ako je nježan muž i otac, mora se možda pod svaku cijenu svladati pred onima kojima bi se normalno povjerio. Svjestan silnih kušnja kojima je izložen čovjek što je neprekidno izdvojen u svojoj obmani, Leamas se utekao postupku koji ga je najbolje štitio; čak i kad je bio sam, prisiljavao se da živi s ličnošću koju je izigravao. Kažu da se Balzac na samrti brižno raspitivao za zdravlje i uspjeh likova koje je stvorio. Slično se i Leamas, ne zanemarujući svoju sposobnost izmišljanja, poistovjetio s onim što je sam izmislio. Osobine koje je pokazivao pred Fiedlerom, nemirna nesigurnost i zaštitna nabusitost koja je prikrivala stid, nisu se približavale osobinama koje je uistinu posjedovao, nego su bile proširenja tih osobina; zato je pomalo i vukao noge u hodu, zato se i zapustio, nije mario za jelo i sve se više oslanjao na alkohol i duhan. Pa i kad je bio sam, ostajao je vjeran tim navikama. Čak je i malo pretjerivao gunđajući vječito nešto protiv opačina svoje Službe.
Samo vrlo rijetko, kao te večeri dok je lijegao u postelju, dopustio je sebi opasan luksuz da prizna sam sebi veliku laž s kojom živi. Kontrola je imao, začudo, potpuno pravo. Fiedler je kročio, kao čovjek kojeg vode u snu, u mrežu koju mu je Kontrola bio namjestio. Bilo je upravo jezivo promatrati kako sve više raste istovjetnost Fiedle-rovih i Kontrolinih interesa, baš kao da su se složili s istim planom, a Leamasa su poslali da ga izvede. Možda u tome leži odgovor. Možda je Fiedler onaj posebni interes koji Kontrola pošto-poto nastoji sačuvati. Leamas nije mozgao o toj mogućnosti. Nije želio ništa znati. U ovakvim stvarima nije bio ni najmanje radoznao - znao je da se iz njegovih zaključaka ne bi moglo roditi ništa dobro. Pa ipak, ufao se da je tako. Onda bi bilo moguće, samo bi u tom slučaju bilo moguće da se vrati kući.
14. Pismo klijentu Sutradan ujutro Leamas je još ležao u postelji kad mu je Fiedler donio pisma da ih potpiše. Jedno je od njih bilo napisano na tanku, plavu papiru »Seiler Hotela Alpenblick, jezero Spiez, Švicarska«, a drugo je potjecalo iz »Palače Hotela, Gstaad«. Leamas pročita prvo pismo: »Direktoru Kraljevske skandinavske banke s o. j. Kopenhagen Kako sam već nekoliko tjedana na putu, nisam još dobio poštu iz Engleske. Prema tome, nisam primio vaš odgovor na moje pismo od 3. ožujka u kojem sam vas zamolio da mi javite trenutno stanje računa kojeg smo supotpisnici Herr Karlsdorf i ja. Da bi se izbjeglo dalje odgađanje, molim vas da mi pošaljete duplikat vašeg odgovora na ovu adresu, gdje ću boraviti dva tjedna od 21. travnja nadalje. Madame Y. de Sanglot, 13 Avenue des Colombes, Pariš XII, Francuska. Ispričavam se zbog ove zbrke. Vaš odani (Robert Lang)« -Što je ovo s pismom od 3. ožujka? - zapita. - Pa ja im nisam ništa pisao. -Ne, niste. Koliko mi znamo, nije im nitko pisao. To će i zabrinuti banku. Ako bude ikakva neslaganja između ovog pisma koji mi šaljemo i pisama koje su primili od Kontrole, oni će pretpostaviti da se rješenje krije u nestalom pismu od 3. ožujka. Reagirat će tako da će vam poslati izvještaj koji tražite, i popratno pismo u kojem će izraziti žaljenje što nisu primili vaše pismo od 3. ožujka. Drugo je pismo bilo jednako kao i prvo; samo su imena bila druga. Adresa je u Parizu bila ista. Leamas je uzeo čist komad papira i svoje nalivpero i napisao pet-šest puta ispisanim rukopisom »Robert Lang«, a onda je potpisao prvo pismo. Zatim je, držeći naliv-pero unatrag, uvježbavao drugi
potpis dok nije bio zadovoljan njime, te je pri dnu drugih pisama napisao »Stephen Bennett«. -Izvrsno - napomene Fiedler - upravo izvrsno. -A što ćemo sada? -Ova će pisma biti sutradan predata u Švicarskoj na poštu, u Interlakenu i Gstaadu. Naši će mi ljudi brzojaviti odgovore na njih čim odgovori stignu. Saznat ćemo sve za tjedan dana. -A do tada? -Bit ćemo neprestano zajedno. Znam da vam to nije po volji, i ispričavam se zbog toga. Mislio sam da bismo se mogli šetati, vozikati se malo po brdima, kratiti vrijeme. Htio bih da se odmarate i da pripovijedate; pripovijedajte mi o Londonu, o Cambridge Circusu i o svom radu u odjelu; pripovijedajte mi o tračevima, o plaćama, godišnjim odmorima, sobama, spisima i ljudima. 0 pribadačama i spojnicama. Htio bih da saznam sve one sitnice koje nisu važne. Da, zbilja… Odjednom je promijenio ton. -Što? -Mi imamo ovdje pogodnosti za ljude koji… za ljude koji provode neko vrijeme s nama. Pogodnosti za zabavu i tako dalje. -Nudite li vi to meni neku žensku? - zapita Leamas. -Jest. -Ne, hvala lijepa. Ja, za razliku od vas, nisam još dotle došao da trebam svodnika. Činilo se da je njegov odgovor ostavio Fiedlera ravnodušnim. On brzo proslijedi: -Ali imali ste neku žensku u Engleskoj, je li, onu djevojku iz knjižnice. Leamas se okrene prema njemu držeći raširene šake uz noge. -Samo to ne! - vikne. - Samo mi to nemojte nikad više spominjati, ni u šali ni kao prijetnju, pa čak ni da me pritegnete, Fiedleru, jer vam to neće upaliti, nikad, nikad; ja ću zanijemjeti, razumijete li, i nećete više izvući ni jedne jedine riječi iz mene dok sam god živ! Recite im to, Fiedleru, recite to Mundtu i Stammbergeru ili bilo kojem malom strvinaru koji vam je rekao da mi to kažete - recite im ovo što sam vam sad rekao. -Reći ću im - odvrati Fiedler. - Reći ću im. Iako je možda već kasno.
Poslije podne su ponovo pošli u šetnju. Nebo je bilo tmasto i teško, a zrak topao. -Ja sam samo jedanput bio u Engleskoj - pripomene Fiedler usput - kad sam putovao u Kanadu, s roditeljima, prije rata. Tada sam još, naravno, bio dijete. Zadržali smo se tamo svega dva dana. Leamas klimne glavom. -Sad vam mogu reći da umalo što nisam otišao tamo prije nekoliko godina - produži Fiedler. - Trebalo je da zamijenim Mundta u misiji za čelik. Znate li da je on bio u Engleskoj? -Znam - odgovori Leamas tajnovito. -Uvijek me zanimalo kakav bi bio taj moj posao. -Pa valjda biste, kao i obično, mućkali nešto s drugim misijama iz Istočnog bloka. I održavali neke veze s britanskim poslovnim ljudima - ali ne mnogo. Činilo se da je Leamasu dosadno. -Ali Mundt se dobro snašao. Njemu je to bilo sasvim lako. -Čuo sam - reče Leamas. - Čak je uspio ubiti dvoje ljudi. -I to ste, dakle, čuli? -Od Petera Guillama. On je radio na tom slučaju s Georgeom Smileyjem. Umalo što Mundt nije ubio i Georgea, boga mu njegova! -Slučaj Fennan - razmišljaše Fiedler naglas. - pravo je čudo kako se Mundt uopće uspio spasiti, nije li tako? -Pa valjda jest. -Čovjek ne bi vjerovao da bi netko, čiji su se osobni podaci i fotografija nalazili u kartoteci britanskog Ministarstva vanjskih poslova, kao član jedne strane misije, imao kakvih izgleda protiv cijele britanske Službe sigurnosti. -Pa koliko ja znam - reče Leamas - njima nije bilo baš stalo do toga da ga uhvate. Fiedler naglo ustane. -Što ste rekli? -Pa Peter Guillam mi je rekao da on misli da oni nisu htjeli uhvatiti Mundta, eto što sam rekao. Tada smo bili drugačije organizirani - imali smo savjetnika mjesto operativne kontrole - nekog Mastona. Maston je od samog početka strašno uprskao stvar u slučaju Fennan, tako mi je bar Guillam rekao. Peter je smatrao da bi pukla silna bruka da su uhvatili Mundta. Bili bi mu sudili i vjerojatno ga objesili, ali bi svinjarije koje bi
izbile na vidjelo u toku suđenja dokrajčile Mastonovu karijeru. Peter nije pravo znao što se dogodilo, ali je bio siguran sto posto da nije bilo prave potjere za Mundtom. -Jeste li sigurni u to, jeste li sigurni da vam je to Guillam rekao tim istim riječima? Da nije bilo prave potjere? -Naravno da sam siguran. -I Guillam nije nikad naveo nijedan drugi razlog zbog kojeg su možda pustili Mundta? -Kako to mislite? Fiedler zavrtje glavom i oni pođoše dalje stazom. -Misija za čelik bila je ukinuta nakon slučaja Fennan - napomene Fiedler malo zatim - i zato ja nisam išao u Englesku. -Mora da je Mundt bio lud. Čovjek može proći nekažnjen zbog umorstva na Balkanu ili ovdje, ali ne u Londonu. -Ali je ipak prošao nekažnjen, nije li tako? - umetne brzo Fiedler. -1 dobro je obavio svoj posao. -To što je na primjer, zavrbovao Kievera i Ashea? Bog bio s njim! -Tu su Fennanovu dugo progonili. Leamas slegne ramenima. -Recite mi nešto drugo o Karlu Riemecku - ponovo će Fiedler. -On se jednom sastao s Kontrolom, je li? -Jest, u Berlinu prije godinu dana, možda nešto više. -Gdje su se sastali? -Sastali smo se svi u mom stanu. -A zašto? -Kontrola se uvijek volio pojaviti nakon nekog uspjeha. Mi smo dobili vraški mnogo dobrih podataka od Karla, pa je to valjda bilo dobro primljeno u Londonu. Kontrola je došao u kratak posjet Berlinu pa je zatražio od mene da mu upriličim sastanak s njim. -Je li vam to bilo krivo? -Zašto bi mi bilo krivo? -Pa to je bio vaš agent. Možda vam nije bilo drago što se sastaje s drugim operativcima? -Kontrola nije operativac; on je šef odjela. Karl je to znao i to je godilo njegovoj taštini. -Jeste li vas trojica bili cijelo vrijeme zajedno
-Jesmo. Pa, ovaj, nismo zapravo. Ostavio sam ih nasamo na četvrt sata - ne dulje. Kontrola je tako htio, htio je ostati s Karlom nasamu nekoliko minuta bogzna zašto, pa sam ja otišao de Jongu po bocu viskija. -Znate li što se zbilo među njima dok ste vi bili odsutni? -Otkud bih znao? Nije me to, uostalom, baš ni zanimalo. -Nije vam Karl poslije ništa rekao? -Nisam ga ni pitao. Karl je znao biti vrlo bezobrazan, uvijek se pravio da zna nešto više od mene. Nije mi se sviđalo ni kako se izrugivao Kontroli, iako je, pazite, imao puno pravo da mu se izruguje, jer je to bila prilično smiješna predstava. Zapravo smo se obadvojica smijala pomalo na Kontrolin račun. Nije bilo nikakva smisla vrijeđati Karlovu taštinu; cijeli je taj sastanak trebao da mu dade injekciju. -Je li Karl bio tada potišten? -Nije, ni govora. Bio je već razmažen. Previše smo ga dobro plaćali, previše voljeli, previše mu vjerovali. Tomu sam djelomično bio kriv ja, a djelomično oni u Londonu. Da ga nismo razmazili, on ne bi bio ništa rekao onoj prokletoj ženskoj o svojoj mreži. -Elviri? -Da. Šetali su se neko vrijeme šutke, a onda se Fiedler prene iz snatrenja i napomene: -Sve mi se više sviđate. Ali nešto me u svemu tome zbunjuje. To me, začudo, nije zabrinjavalo prije nego što sam vas upoznao. -Što to? -Zašto ste uopće došli? Zašto ste prebjegli k nama? Leamas zausti da nešto kaže, ali se Fiedler nasmija i reče: -Bojim se da ovo nije bilo baš taktično od mene, je li? Taj su tjedan proveli šetajući se po brdima. Navečer bi se vratili u lovačku kuću, večerali i zalili lošu večeru bocom žestokog bijelog vina i sjedili, beskrajno dugo uz vatru. Čini se da je vatra bila Fiedlerova ideja - iz početka je nije bilo, a onda je Leamas jednog dana slučajno čuo kako je on naložio jednom stražaru da donese kladica. Leamasu su od tada godile te večeri; pošto bi proveo cijeli dan na svježem zraku, uz vatru i jako piće
govorio bi sam od sebe i nevezano o svom radu. Držao je da se sve to snima, ali nije mario za to. Dok su dani tako prolazili, Leamas je zapažao sve veću napetost kod svog sugovornika. Jednom su se odvezli DKW-om - bilo je kasno uvečer - i zaustavili se kod neke javne govornice. Fiedler ga je ostavio u kolima s ključevima i dugo razgovarao s nekim telefonski. Kad se vratio, Leamas ga upita: -Zašto niste telefonirali iz one kuće? -Moramo se čuvati - odgovorio je. -1 vi se morate čuvati. -Zašto? Što se događa? -Nešto u vezi s onim novcem koji ste vi uložili u banku u Kopenhagenu kojoj smo pisali, sjećate li se? -Naravno da se sjećam. Fiedler nije htio više ništa reći, samo je šutke vozio prema brdima. Gore su se zaustavili. Ispod njih je, napola zaklonjeno avetinjskom zavjesom od visokih jela, ležalo mjesto gdje su se sastajale dvije veličajne doline. Strmi šumoviti obronci s obje strane postupno su ustupali svoje boje mračku što se hvatao, sve dok nisu postali sivi i beživotni u sutonu. -Ma šta se dogodilo - reče Fiedler - ne brinite se ništa! Bit će sve u redu, razumijete li? - govorio je ozbiljno i značajno i stavio ruku Leamasu na mišicu. - Možda ćete morati malo pripaziti na sebe, ali to neće dugo potrajati, razumijete li? - reče ponovo. -Ne razumijem. A budući da mi vi nećete ništa reći, morat ću pričekati da vidim šta će biti. Ne bojte se suviše za moju kožu, Fiedleru! Odmakne ruku, ali gaje Fiedler i dalje držao za nju. Leamas nije trpio da ga tko dira. -Poznajete li vi Mundta? - zapita ga Fiedler. - Znate li kakav je on? -Pa razgovarali smo o njemu. -Da - reče Fiedler - razgovarali smo o njemu. On najprije puca, a tek onda pita. Drži se principa zastrašivanja. To je čudnovat sistem u zvanju u kojem se uvijek smatra da su pitanja važnija od pucanja. Leamas je znao što mu Fiedler želi reći. - To je čudnovat sistem, osim ako se čovjek ne boji odgovora - doda Fiedler u po glasa. Leamas čekaše. Domalo Fiedler nastavi: -On nije nikad nikoga saslušavao. Uvijek je to prepuštao meni.
Obično mi je govorio: »Ti ih saslušaj, Jense, nitko ih ne zna tako saslušati kao ti. Ja ću ih pohvatati, a ti ih natjeraj da propjevaju«. Govorio je da su ljudi koji se bave kontrašpijunažom kao slikari - iza njih treba da stoji čovjek s čekićem u ruci da ih udari po glavi kad završe posao, jer inače zaboravljaju što su nastojali postići. »Ja ću biti tvoj čekić«, govorio je. Tako smo se šalili iz početka, a onda je to postalo ozbiljno. Kad ih je on počeo ubijati prije nego što su propjevali, upravo onako kako ste vi rekli - jedan ovdje ustrijeljen, drugi ondje zaklan - ja sam ga molio, preklinjao sam ga: » Zašto ih ne uhapsiš, i zašto ih ne prepustiš meni na mjesec-dva? Kakva ti korist od njih kad su mrtvi?« A on bi samo zavrtio glavom i rekao da postoji propis po kojem čičak treba sasjeći prije nego što procvjeta. Imao sam osjećaj da je taj odgovor smislio još prije nego što sam ga ja to pitao. On je dobar operativac, vrlo dobar. Napravio je čuda u Abteilungu, vi to dobro znate. On ima svoje teorije o tome; razgovarao sam često s njim do kasno u noć. On pije samo kavu - ništa drugo, cijelo vrijeme samo kavu. Kaže da su Nijemci suviše povučeni u sebe da bi mogli biti dobri agenti, i da se sve to ogleda u kontraobavještajnoj službi. Kaže da su kontraobavještajci kao vukovi što glođu gole kosti, i da im moraš oduzeti kosti i natjerati ih da potraže novi plijen. Ja sve to shvaćam, znam što hoće da kaže. Ali je pretjerao. Zašto je ubio Vierecka? Zašto mi ga je uzeo? Viereck je bio svjež plijen, nismo još bili ni ogulili meso s kostiju, razumijete li? Pa zašto mi ga je onda uzeo? Zašto, Leamase, zašto? Čvrsto je stezao Leamasovu ruku. U mrklom mraku u kolima, Leamas je naslućivao užasnu snagu Fiedlerovih osjećaja. -Razmišljao sam o tome dan i noć. Tražio sam neki razlog, sve otkako su ustrijelili Vierecka. Isprva mi se to činilo nevjerojatnim. Govorio sam sam sebi da sam ljubomoran, da sam pomjerio pameću od posla, da vidim izdaju na svakom koraku; nama se to događa, ljudima u našem svijetu. Ali nisam mogao pomoći sam sebi, Leamase, morao sam to izvesti načistac. Bilo je i prije koječega drugog. On se bojao - bojao se da ne uhvatimo nekoga tko će suviše toga ispričati. -Što vi to govorite? Vi ste poludjeli - reče Leamas s primjesom straha u glasu. -Sve se to slagalo, vidite. Mundt je onako lako umakao iz Engleske; sami ste mi to rekli. A što vam je Guillam rekao? Rekao je da ga nisu htjeli uhvatiti! A zašto? Ja ću vam reći zašto - zato što je njihov čovjek. Oni su ga
pridobili za sebe, oni su ga uhvatili, razumijete li, i to je bilo cijena njegove slobode - to, i novac koji su mu platili. -Kažem vam da ste poludjeli - prosikta Leamas. - On će vas ubiti, samo ako pomisli da izmišljate tako nešto. To su pusti snovi, Fiedleru. Zavežite i odvezite nas natrag! Napokon popusti vreli stisak Fiedlerove ruke. - E, tu se varate. Vi ste mi dali odgovor, vi sami, Leamase. Zato i trebamo jedan drugoga. -To nije istina! - vikne Leamas. - Koliko sam vam puta rekao da oni to nisu mogli učiniti. U Circusu nisu mogli upotrijebiti njega protiv Zone bez moga znanja. Vi biste mi htjeli reći da je Kontrola osobno davao upute zamjeniku šefa Abteilunga bez znanja Centra u Berlinu! Vi ste ludi, Fiedleru, vi ste naprosto šenuli pameću! - Odjednom se tiho nasmije. - Možda vi, jadniče, pucate na njegovo mjesto! To ne bi bilo ništa novo, znate. Ali vam je ova stvar neslavno propala. Časak su obojica šutjela. -Što se tiče onog novca u Kopenhagenu - reče Fiedler - banka je odgovorila na vaše pismo. Direktor je vrlo zabrinut da nije posrijedi kakva greška. Vaš supotpisnik je podigao novce točno tjedan dana pošto ste ih vi uložili. A taj se datum slaže s datumom Mundtova dvodnevnog puta u Dansku, u veljači. Tamo je otputovao pod lažnim imenom na sastanak s nekim našim agentom Amerikancem koji je prisustvovao nekakvoj svjetskoj naučnoj konferenciji. - Fiedler oklijevaše, a onda doda: - Čini mi se da biste morali javiti banci da je sve u najboljem redu.
15. Poziv na bal Liz gledaše pismo koje je dobila od Direkcije Partije, pitajući se što je posrijedi. Bila je pomalo u nedoumici. Morala je priznati da joj je drago, ali zašto je nisu najprije pitali? Je li to Okružni komitet predložio nju, ili samo Direkcija? Ali nitko je iz Direkcije nije poznavao, koliko je znala. Upoznala se bila, naravno, s ponekim govornicima, a na okružnoj konferenciji rukovala se s organizacionim sekretarom Partije. A možda je se sjetio onaj čovjek iz Odbora za kulturne veze - onaj plavokosi, prilično ženskast čovjek koji je bio onako dodvorljiv? Ashe, tako se zvao. On se donekle zanimao za nju, pa je pomislila da ju je možda on predložio, ili se sjetio nje kad je bilo govora o stipendiji. Čudan je to bio čovjek; pozvao ju je bio nakon sastanka u »Black and White« na kavu i raspitivao se za njene prijatelje. Nije joj se udvarao, ni govora - pomislila je, štoviše, da s njim nešto nije u redu - ali ju je mnogo ispitivao o njenu životu. Koliko je već dugo u Partiji, je li se zaželjela kuće i roditelja? Ima li više momaka ili samo jednog do kojeg joj je posebno stalo? Nije joj se osobito sviđao, ali je sasvim lijepo govorio - o radničkoj državi, Njemačkoj Demokratskoj Republici, o pojmu radnika-pjesnika i sličnim stvarima. Svakako je znao sve o Istočnoj Evropi, bit će da je mnogo putovao. Zaključila je da je učitelj, jer je govorio prilično poučno i tečno. Nakon sastanka sakupljali su dobrovoljne priloge za »Borbeni Fond« i Ashe je priložio jednu funtu. Ona se naprosto zgranula. Tako je, sad je bila sigurna - to je se Ashe sjetio. On ju je spomenuo nekome u londonskom Okružnom komitetu, a Komitet ju je predložio Direkciji ili tako nešto. Ipak joj se takav postupak činio čudan, ali je Partija uvijek bila tajanstvena -valjda je to bila oznaka revolucionarne partije. Njoj to nije bilo baš po volji, ta tajanstvenost, jer joj se činila nečasnom. Ali je to valjda bilo potrebno, a sam bog zna da ih ima mnogo koji uživaju u tome. Ponovno pročita pismo. Pismo je bilo napisano na memorandumu Direkcije, na vrhu je bila glava otiskana krupnim crvenim slovima, a počinjalo je riječima »Draga drugarice«. Njoj je to zvučalo nekako vojnički i bilo joj je mrsko, nije se nikad posve navikla na riječ »drugarica«. »Draga drugarice!
Nedavno smo vodili razgovore s našim drugovima iz Socijalističke jedinstvene partije Njemačke Demokratske Republike o mogućnostima razmjene naših čla— nova s našim drugovima iz demokratske Njemačke. Cilj te zamisli je da se stvori baza za razmjenu na svim nivoima između naše dvije partije. SJP je svjesna da zbog postojeće diskriminatorske politike britanskog Ministarstva unutrašnjih poslova nema mnogo izgleda da njihovi predstavnici posjete Veliku Britaniju u skoroj budućnosti, ali smatra da je baš zbog tog razmjena iskustava još potrebnija. Drugovi iz SJP velikodušno su nam ponudili da izaberemo pet sekretara osnovnih partijskih organizacija koji imaju dovoljno iskustva i koji su stekli zasluge u poticanju masa na akciju na uličnom nivou. Svaki izabrani drug ili drugarica provest će tri tjedna u posjeti prisustvujući diskusijama na sastancima partijskih organizacija, proučavajući napredak u industriji i društvenom blagostanju i osvjedočujući se iz prve ruke o fašističkim provokacijama sa Zapada. Ovo je izvanredna prilika za naše drugove da se okoriste iskustvom mladog socijalističkog poretka. Stoga smo zamolili Okružni komitet da predloži mlade kadrovske radnike s vašeg područja koji bi mogli izvući najviše koristi iz tog putovanja, i vi ste predloženi među njima. Želimo da vi pođete na to putovanje, ako ikako možete, te da izvršite drugi dio našeg plana - to jest da uspostavite vezu s jednom osnovnom partijskom organizacijom u DDR-u, čiji su članovi iz slične industrijske sredine i zaokupljeni istom vrstom problema kao vi. Osnovna organizacija Južnog Bayswatera povezana je s Neuenhagenom, predgrađem Leipziga. Freda Liiman, sekretarica osnovne organizacije sprema veličanstven doček. Uvjereni smo da ste baš vi, drugarice, najpogodnija ličnost za taj zadatak i da ćete ga najuspješnije obaviti. Sve troškove snosi Ministarstvo kulture DDR-a. Uvjereni smo da shvaćate kakva je to velika čast, i vjerujemo da vas nikakvi osobni razlozi neće spriječiti da prihvatite ovaj poziv. Na put se kreće potkraj idućeg mjeseca, oko dvadeset i trećeg, ali će izabrani drugovi putovati svaki za sebe, jer nisu svi pozivi upućeni za isto vrijeme. Molimo vas da nam što prije javite prihvaćate li ovaj poziv, a mi ćemo vas onda izvijestiti o ostalim potankostima.« Što je duže čitala to pismo, to joj se činilo čudnije. Tako kratak rok za polazak - otkud su mogli znati da ona može napustiti posao u knjižnici?
Tada se, u čudu, sjeti da ju je Ashe pitao što radi na odmoru, je li već bila na dopustu ove godine i mora li ranije zatražiti dopust. A zašto joj nisu saopćili koji su ostali delegati? Nije bilo, možda, nikakvog posebnog razloga zašto bi joj to saopćili, ali joj je bilo nekako čudno što to nisu učinili. Pa onda, ovo je tako dugo pismo. Inače su oni u Direkciji imali premalo administrativnog osoblja, pa su obično pisali kratka pisma ili bi zamolili drugove da im se jave telefonski. Ovo je pismo tako opširno i tako dobro otipkano kao da i nije napisano u Direkciji. Ali ga je svakako potpisao kulturno-prosvjetni referent, to je bio njegov potpis, o tome nije bilo dvojbe. Vidjela je taj potpis bezbroj puta pri dnu šapirografiranih obavijesti. I pismo je bilo napisano onim nezgrapnim, napola birokratskim mesijanskim stilom na koji se već bila navikla, iako ga nikad nije voljela. Bilo je glupo napisati da je stekla zasluge u poticanju masa na akciju na uličnom nivou. A nije. Zapravo joj je bila mrska ta strana partijske djelatnosti - glasnogovornici na ulazima u tvornice, prodavanje Daily Workera na uličnim uglovima, obijanje pragova lokalnih izbora. Parola »Mir - rad« nije ju toliko smetala, nešto joj je značila, imala je smisla. Čovjek je mogao promatrati u prolazu djecu na ulici, majke kako guraju dječja kolica i stare ljude kako stoje na ulaznim vratima, pa je mogao reći: »Ja ovo radim za njih«. To je zaista bila borba za mir. Ali nikad baš nije gledala istim očima borbu za glasove i za prodaju novina. Mislila je da je to možda zato što ih je to svodilo na pravu mjeru. Kad bi se njih desetak okupilo na sastanku osnovne organizacije, bilo je lako obnavljati svijet, stupati u avangardi socijalizma i pričati o historijskoj neminovnosti. Ali bi nakon toga izišla na ulicu s naramkom Daily Workera i često bi joj trebalo po sat-dva da proda jedan primjerak. Katkad bi ih i varala, kao što su i drugi varali, i kupila sama deset primjeraka, samo da se otarasi brige i ode kući. Na idućem bi se sastanku hvalili - zaboravljajući činjenicu da su sami kupili te primjerke - »Drugarica Gold prodala je u subotu uvečer osamnaest primjeraka - osamnaest!« To bi zatim unijeli u zapisnik i objavili u biltenu osnovne organizacije. U Okružnom komitetu trljali su zadovoljno ruke, a pokatkad bi je spomenuli i u onoj maloj rubrici posvećenoj »Borbenom Fondu« na prvoj stranici. Bio je to vrlo mali svijet i žalila je što nisu iskreniji. Ali je lagala i sama sebi. A možda su i svi lagali sami sebi? Ili su možda ostali bolje shvaćali
zašto se mora toliko lagati? Činilo joj se veoma čudno što su nju izabrali za sekretara organizacije. Mulligan ju je predložio: »Našu mladu energičnu i privlačnu drugaricu…« Mislio je da će spavati s njom ako je izaberu za sekretara na njegov prijedlog. Ostali su glasali za nju zato što su znali da će dobro obavljati svoj posao i da ih neće tjerati da agitiraju za vrijeme vikenda. Bar ne suviše često. Glasali su za nju zato što su željeli pristojan mali klub, zgodan i revolucionaran, i bez mnogo buke. Sve je to bila velika prijevara. Čini se da je Alec to znao, on to naprosto nije shvaćao suviše ozbiljno. »Neki ljudi drže kanarince, a neki se upišu u Partiju«, rekao joj je jednom i to je bila istina. Bar je bila istina u Južnom Bayswateru, a u Okružnom komitetu znali su to i te kako dobro. Zato je i bilo čudno što su baš nju odredili da putuje; zato je i teško mogla povjerovati da je Okružni komitet uopće imao tu svoje prste. Jedino objašnjenje, bila je sigurna, bio je Ashe. Možda se zatreskao u nju; možda je s njim sve u redu, samo se čini da nije. Liz malo pretjerano slegne ramenima, onako kako ljudi čine kad su uzbuđeni i sami. Ipak je to inozemstvo, sve je besplatno i čini se zanimljivo. Nije još nikada bila u inozemstvu, nikako ne bi mogla sama platiti sebi put. Moglo bi to biti prilično zabavno. Imala je neke rezerve prema Nijemcima, to je istina. Znala je, čula je da je Zapadna Njemačka militaristička i revanšistička, a da je Istočna Njemačka demokratska i miroljubiva. Ali je sumnjala da su svi dobri Nijemci na jednoj strani, a svi zli Nijemci na drugoj. A oni zli ubili su njena oca. Možda je zato Partija izabrala nju - u znak plemenita izmirenja. Možda je to Ashe i imao na umu kad joj je postavljao sva ona pitanja. Pa naravno - to sve objašnjava. Iznenada je obuze topao i zahvalan osjećaj prema Partiji. To su zaista čestiti ljudi i ona je ponosna i zahvalna što im pripada. Ode do pisaćeg stola i otvori ladicu u kojoj je, u jednoj staroj školskoj torbi, držala pisaći pribor osnovne organizacije i članske mar-kice. Stavi list papira u svoj stari pisaći stroj »underwood« - koji su joj poslali iz Okružnog komiteta kad su čuli da zna tipkati; slova su malo skakala, ali je inače stroj bio dobar - i napisala uredno, zahvalno pismo u kojem je javljala da prihvaća poziv. Direkcija je tako divna - ozbiljna, dobrohotna, bezlična, vječna! To su dobri ljudi. Ljudi koji se bore za mir. Zatvarajući ladicu, spazi Smileyjevu pozivnicu. Sjeti se tog mališe ozbiljna, naborana lica kako stoji na vratima njene sobe i pita je; »A znaju li u Partiji za vas i Aleca?« Kako je bila šašava! E
pa, sad bar više neće misliti na to!
16. Hapšenje Fiedler i Leamas vozili su se dalje šutke. U sumraku su brda bila crna i nalik na pećine, a oštra svjetla borila su se s tamom kao svjetla dalekih brodova na moru. Fiedler je parkirao kola u suši uz kuću, pa su zajedno pošli prema vratima. Baš kad su htjeli ući u kuću, začuše povike od drveća, a zatim netko zazva Fiedlera po imenu. Okrenuše se i Leamas razabra u smraku, dvadesetak koraka od njih, tri čovjeka kako stoje i očito čekaju Fiedlera da dođe k njima. - Što hoćete? - vikne Fiedler. - Htjeli bismo razgovarati s vama. Mi smo iz Berlina. Fidler krzmaše. - Ma gdje je taj prokleti stražar? - upita on Leamasa. - Tu bi na vratima morao stajati stražar. Leamas slegne ramenima. - Zašto nisu upaljena svjetla u predsoblju? - ponovo upita Fiedler, a zatim svejednako neuvjeren, pođe polako prema onoj trojici. Leamas čekaše časak, a onda, kako nije ništa čuo, prođe pipajući oko sebe kroz neosvijetljenu kuću i dođe do dogradnje na kraju kuće. Bila je to bijedna vojnička baraka dograđena uz stražnji zid zgrade i zaklonjena sa svih strana gustim redovima mladih jela. U baraci su bile tri spavaonice; hodnika nije bilo. Leamasu su bili dali srednju sobu, a u prvoj su sobi spavala dva stražara. Leamas nije znao tko boravi u trećoj sobi. Jednom je pokušao otvoriti vrata te sobe, ali su bila zaključana. Ustanovio je samo da je to spavaonica kad je jednom rano izjutra, izlazeći u šetnju, zavirio kroz uski razmak između čipkastih zastora na prozoru. Ona dva stražara koja su svuda išla za njim na udaljenosti od pedesetak koraka, nisu bila obišla ugao barake, pa je on pogledao kroz prozor. U sobi je bila samo jedna, prostrana postelja i mali pisaći stol, a na njemu neki spisi. Zaključio je da ga netko, onako njemački savjesno, promatra iz te spavaonice. Ali je Leamas bio suviše stari zec da bi se brinuo zbog nadzora nad sobom. To je u Berlinu bila svakodnevna činjenica - ukoliko nisi mogao zapaziti da te motre, utoliko gore po tebe; to je samo značilo da su oni pažljiviji ili da je tebi popustila pažnja. Uostalom, obično bi ih zapazio jer je bio vješt u tome, jer
je imao dobro oko i pouzdano pamćenje, jer je, ukratko, dobro znao svoj posao. Znao je kako se ekipa pratilaca najradije raspoređuje, znao je njihove trikove, slabosti i trenutke greške koje su ih mogle odati. Leamasu nije ni najmanje smetalo što ga motre, ali kad je sad ušao na improvizirana vrata iz kuće u baraku, i stao u stražarskoj spavaonici, jasno je osjetio da nešto nije u redu. Prekidaći svjetala u baraci bili su svi negdje na jednom mjestu. Palila ih je i gasila nečija nevidljiva ruka. Ujutro bi se često probudio od iznenadnog blijeska jednog svjetla na stropu u svojoj sobi. Navečer bi se požurio da legne zbog mraka koji bi neopozivo zavladao. Kad je ušao u baraku, bilo je tek devet sati, a svjetla su već bila pogašena. Inače su obično gorjela do jedanaest sati, ali su sad bila ugašena, a kapci spušteni. Ostavio je vrata za sobom otvorena tako da je u stra- žarsku sobu dopiralo slabašno svjetlo iz hodnika, tek toliko da je jedva nekako mogao razabrati dvije prazne postelje. Dok je tako stajao i gledao oko sebe, iznenađen što je soba prazna, vrata se za njim zatvoriše. Možda sama od sebe ali Leamas ih i ne pokuša ponovo otvoriti. Bio je mrak kao u rogu. Nikakav zvuk nije pratio zatvaranje vrata, nikakav škljocaj ni korak. U Leamasu se iznenada probudi nagon. Imao je dojam kao da je film izgubio ton. Tada osjeti miris cigare. Zacijelo je taj miris bio neprestano u zraku, samo ga nije do tada osjetio. Osjetila opipa i njuha bijahu mu izoštrena zbog mraka, kao slijepcu. Imao je u džepu šibice, ali se nije poslužio njima. Pođe jedan korak u stranu, nasloni se leđima na zid i ostane nepomično stajati. Za Leamasa je postojalo samo jedno objašnjenje - sad čekaju da on iziđe iz stražarske sobe i uđe u svoju, pa odluči da ostane gdje jest. Zatim iz glavne zgrade odakle je došao jasno začu nečije korake. Netko je provjerio jesu li vrata zatvorena, i okrenuo je ključ u bravi. Leamas se svejednako nije micao. Još nije. Nije bilo druge - bio je zarobljen u baraci. Polako čučne i u isto vrijeme turi ruku u pokrajnji džep na kaputu. Bio je sasvim miran, gotovo mu je odlanulo što će napokon stupiti u akciju, ali glavom su mu promicala sjećanja. »Gotovo uvijek imaš uza se nekakvo oružje - pepeljaru, dva-tri novčića, naliv-pero, bilo što čime možeš iskopati kome oči ili ga posjeći.« To je bila omiljena uzrečica blagog malog narednika Velšanina u onoj kući pokraj Oxforda za vrijeme rata. »Nikad se nemoj služiti objema rukama u isti mah, ni nožem ni štapom ni pištoljem; neka ti lijeva ruka bude slobodna i drži je na trbuhu! Ako ne možeš naći ništa čime bi udario protivnika, drži šake otvorene i
ukruti palce.« Uze kutiju šibica u desnu ruku, obuhvati je uzduž prstima i zgnječi je tako da mu sitna, zupčasta drvca šimširovine istršaše između prstiju. Zatim se odvuče uza zid do stolca za koji je znao da stoji u kutu sobe. Ne mareći više za buku koju će dići, odgura stolicu nasred sobe, pa se vrati, brojeći korake, u kut i tu se namjesti. Uto začu kako netko otvori širom vrata njegove sobe. Uzalud je nastojao razaznati priliku koja je morala stajati na vratima. Ni u njegovoj sobi nije bilo svjetla. Mrak je bio neprobojan. Nije se usuđivao poći naprijed u napad, jer je sad stolac stajao nasred sobe. To je bila njegova taktička prednost, jer je on znao gdje je stolica, a oni nisu znali. Moraju doći po njega, moraju; a on ih ne smije ostaviti na miru da čekaju dok njihov pomagač u zgradi ne dođe do glavnog prekidača i upali svjetla. - Hajde, dođite, kukavice - prosikta na njemačkom. - Evo, ovdje sam, u kutu. Hajde, uhvatite me ako možete! Nikakva pokreta ni šuma. - Evo me ovdje, zar me ne vidite? Pa što je sad? Što je sad, dječice, hajde dođite, ako se usudite! Uto začu jedan korak, pa drugi, pa onda kletvu čovjeka koji se spotakao o stolac - to je bio znak koji je Leamas čekao. Baci kutiju šibica i polako, oprezno pođe naprijed, korak po korak, ispruživši lijevu ruku kao čovjek koji se u šumi brani od granja, dok.sasvim lagano ne dotakne nečiju mišku i ne osjeti toplo bockavo sukno vojničke uniforme. Zatim navlaš potapša dvaput, opet lijevom rukom, onu mišku - dvaput potapšta čovjeka po miški - i začu preplašen šapat na njemačkom tik do svog uha: - Jesi li to ti, Hans? - Zaveži, budalo - odgovori mu Leamas šapatom i u isti mah ščepa čovjeka za kosu, povuče mu glavu nadolje i zada mu strahovit udarac desnom podlanicom u potiljak, zatim ga uhvati za mišku, pridigne i udari otvorenom šakom odozdo u vrat, pa ga ostavi da padne kamo ga je povukla sila teža. Kad se čovjek skljoka na pod, upališe se svjetla. Na vratima je stajao mlad kapetan Narodne policije pušeći cigaru, a za njim još dva čovjeka. Jedan je bio u civilu, prilično mlad. Držao je pištolj u ruci. Leamas pomisli da je to češki pištolj, s ručicom za punjenje na hrptu kundaka. Svi su gledali u čovjeka na podu. Netko otključa vrata što su vodila u zgradu, a Leamas se okrene da vidi tko je to. Kad se okrenuo,
začuo je povik - Leamas pomisli da to kapetan viče - neka ostane na mjestu. Polako se opet okrenuo prema onoj trojici. Ruke su mu još bile spuštene kad je pao udarac. Činilo mu se da mu je pukla lubanja. Padajući i tonući u toplu nesvjesticu, pomisli da ga je netko udario nekim starim revolverom s kolutom o koji se veže vrpca. Probudili su ga zatočenik koji je pjevao, i čuvar koji je vikao na njega neka zaveže. Otvori oči, bol mu sijevne u glavi kao kakvo sjajno svjetlo. Ležao je posve mirno, ali nije htio zatvoriti oči nego je gledao kako promiču pred njim oštri, šareni svjetlaci. Pokušao je procijeniti svoj položaj - noge su mu bile ledene i osjećao je kiseo vonj zatvoreničke odjeće. Pjevanje je prestalo, a Leamas iznenada poželje da se nastavi, iako je znao da se neće nastaviti. Pokuša dići ruku i dodirnuti krv što mu se usirila na obrazu, ali su mu ruke bile na leđima, svezane. Činilo se da su mu i noge sputane - bile su mu utrnule, zato su i bile hladne. S mukom pogleda oko sebe i pokuša dići centimetar-dva glavu iznad poda. Iznenadi se kad ugleda pred sobom svoja koljena. Instinktivno pokuša ispružiti noge, ali u isti mah osjeti takvu iznenadnu i strahovitu bol da mu se ote jecav, bolan jauk čovjeka na mučilima. Ležao je predišući i nastojeći svladati bol, a onda, iz puke izopačenosti svoje naravi, pokuša ponovo sasvim polako ispružiti noge. Začas se bol vrati, ali je sad Leamas otkrio njen uzrok - ruke i noge bile su mu vezane zajedno lancem na leđima. Čim je pokušao ispružiti noge, lanac se zategao i prisilio ga da spusti ramena i ranjenu glavu na kameni pod. Zacijelo su ga bili pretukli dok je ležao u nesvijesti, jer mu je cijelo tijelo bilo ukočeno i izubijano i boljele su ga prepone. Pitao se da li je ubio onog stražara. Nadao se da jest. Iznad njega gorjelo je svjetlo, veliko, kliničko i snažno. Nije bilo nikakva namještaja, samo obijeljeni zidovi, posve blizu sa svih strana, i siva čelična vrata, fine sive boje drvenog ugljena kakva se može vidjeti na otmjenim kućama u Londonu. Nije bilo ničeg drugog, baš ničega. Ničega o čemu bi se moglo razmišljati, samo ta žestoka bol. Ležao je tako zacijelo sate i sate prije nego što su došli. Bilo mu je vruće od svjetla, bio je žedan, ali nije htio nikoga zvati. Napokon se otvoriše vrata i na njima se pojavi Mundt. Prepoznao ga je po očima. Smiley mu je pričao o njima.
17. Mundt Odvezali su ga i pustili ga da stoji. Načas je gotovo uspio, ali kad mu je krv počela ponovo kolati u rukama i nogama i kad su mu stegnuti zglobovi olabavili, pao je. Ostavili su ga da leži promatrajući ga ravnodušno, onako kako djeca gledaju kukca. Jedan se stražar progura pred Mundta i vikne Leamasu da ustane. Leamas dopuzi do zida i stavi uzdrhtale dlanove na oblijepljene opeke. Napola se osovi na noge kad ga stražar udari nogom, te se ponovo sruši. Pokuša još jednom i ovaj put ga stražar ostavi da stoji naslonjen leđima na zid. Opazi kako stražar prebacuje težinu tijela na lijevu nogu, te shvati da će ga opet udariti nogom. Leamas skupi svu preostalu snagu i baci se naprijed ciljajući spuštenom glavom stražara u lice. Padoše zajedno, Leamas na stražara. Stražar ustane, a Leamas ostane ležati očekajući odmazdu. Ali Mundt reče nešto stražaru i Ixamas osjeti kako ga hvataju ispod pazuha i za noge i nose kroz hodnik; zatim začu kako se zatvaraju vrata njegove ćelije. Bio je užasno žedan. Odnijeli su ga u neku udobnu sobicu, pristojno namještenu, s pisaćim stolom i naslonjačima. Švedski zastori napola su zaklanjali prozore s rešetkama. Mundt je sjedio za pisaćim stolom, a Leamas u naslonjaču, napola sklopljenih očiju. Stražari su stajali na vratima. - Dajte mi nešto da popijem - reče Leamas. - Viski? - Vode. Mundt napuni staklenku vodom iz posude u kutu i stavi je s čašom pokraj njega na stol. - Donesite mu nešto za jelo - zapovjedi. Jedan stražar iziđe iz sobe i donese vrč juhe i malo narezane kobasice. Dok je on pio i jeo, oni su ga šutke gledali. - Gdje je Fiedler? - zapita napokon Leamas. - Uhapšen je - odgovori Mundt osorno. - A zašto? - Zato što je kovao zavjeru protiv sigurnosti naroda. Leamas polako klimne glavom. - Vi ste, dakle, pobijedili - reče. - Kad ste ga uhapsili? - Sinoć.
Leamas čekaše časak nastojeći da ponovo usredotoči pažnju na Mundta. - A što će biti sa mnom? - Vi ste krunski svjedok. Poslije ćete, naravno, i vi pred sud. - Ja sam, dakle, sudionik zavjere zasnovane u Londonu da se po tvori Mundt, je li? Mundt klimne glavom, pripali cigaretu i pruži je stražaru da je doda Leamasu. - Tako je - reče. Stražar priđe Leamasu i nevoljkom i brižljivom kretnjom turi mu cigaretu u usta. - Prilično složena operacija - napomene Leamas i nadoda glupo: - Lukavi su ti Kinezi. Mundt ne reče ni riječi. Leamas se u toku razgovora navikao na njegovu šutljivost. Mundtov je glas bio prilično ugodan, što Leamas nije očekivao, ali je Mundt malo govorio. Možda je to bio znak njegova izvanrednog samopouzdanja, što nije govorio ako baš nije htio, što je radije dugo šutio nego izmjenjivao sa sugovornikom beznačajne riječi. U tomu se razlikovao od profesionalnih istražitelja koji mnogo drže do inicijative, do stvaranja pogodne atmosfere i iskorištavanja psihološke ovisnosti zatvorenika o njegovu ispitivaču. Mundt je prezirao svaku tehniku - on je bio čovjek djela i činjenica. Leamasu se to sviđalo. Munđtova se vanjština potpuno slagala s njegovom naravi. Nalikovao je na sportaša. Bio je kratko podšišan. Kosa mu je bila uredna i bez sjaja. Crte na njegovu mladu licu bile su oštre i jasne i odavale su užasnu neposrednost; na tom licu nije bilo ni traga humoru ili mašti. Djelovao je mlado, ali ne mladenački; stariji bi ga ljudi ozbiljno shvaćali. Bio je dobro građen. Odjeća mu je dobro pristajala zato što je bio takav čovjek da mu je sve dobro stajalo. Leamasu nije bilo nimalo teško prisjetiti se da je Mundt ubojica. Bilo je u njega nečega hladnog, nekakve neumoljive uobraženosti zbog koje mu opće nije bilo teško ubijati. Mundt je bio vrlo nezgodan čovjek. - Druga je optužba zbog koje ćete odgovarati na sudu, ako bude potrebno, umorstvo - doda Mundt potiho. - Stražar je, dakle, umro? - priupita Leamas. Glavom mu prođe val jake boli. Mundt klimne glavom i reče:
- Budući da je tako, suđenje zbog špijunaže pomalo je teoretsko pitanje. Ja sam predložio da se Fiedleru javno sudi. A to je i želja Prezidija. - I vi želite moje priznanje? - Da. - Drugim riječima, nemate nikakvih dokaza. - Imat ćemo dokaze. Imat ćemo vaše priznanje. U Mundtovu glasu nije bilo ni traga prijetnji. Ni traga stilu, ni traga nekom teatralnom iskrivljavanju. - S druge strane, u vašem bi se slučaju mogle uzeti u obzir neke olakotne okolnosti. Vas je ucijenila britanska obavještajna služba; okrivili su vas zbog pronevjere, a zatim prisilili da sudjelujete u revan- šističkoj uroti protiv mene. Sud bi imao obzira za takvu obranu. Činilo se da je Leamas zatečen tim riječima. - Otkud znate da su me okrivili zbog pronevjere? Ali, Mundt mu ne odgovori na to pitanje. - Fiedler je bio vrlo glup - napomene Mundt. - Čim sam pročitao izvještaj našeg prijatelja Petersa, shvatio sam zašto su vas poslali, i shvatio sam da će Fiedler upasti u tu zamku. On me mrzi iz dna duše. - Mundt klimne glavom kao da želi istaknuti istinitost svog zapažanja. - Vaši su ljudi, naravno, to znali. Bila je to vrlo lukava operacija. Recite mi tko ju je smislio. Je li Smiley? Je li on? Leamas je šutio kao zaliven. - Htio sam, znate, vidjeti Fiedlerov izvještaj o vama. Javio sam mu neka mi ga pošalje. On je to odugovlačio, pa sam shvatio da imam pravo. Onda ga je jučer razaslao članovima Prezidija, a meni ga nije poslao. Netko je u Londonu to vrlo lukavo smislio. Leamas ne reče ni riječi. - Kad ste posljednji put vidjeli Smileyja? - upita ga Mundt ne-usiljeno. Leamas oklijevaše, nesiguran u sebe. Strašno gaje boljela glava. - Kad ste ga posljednji put vidjeli? - ponovi Mundt svoje pitanje. - Ne sjećam se - napokon će Leamas. - On zapravo i nije više bio s nama. Samo bi ponekad navratio. - On je dobar prijatelj Petera Guillama, je li? - Čini mi se tako. - Vi ste mislili da Guillam proučava ekonomsku situaciju u DDR-u, u nekom čudnom malom odsjeku vaše službe; niste bili sasvim sigurni čime
se taj odsjek bavi. - Tako je. U ludom damaranju u glavi izmiješali su se vid i sluh. Oči su mu bile upaljene i boljele su ga. Bilo mu je mučno. - Pa dobro, kad ste posljednji put vidjeli Smileyja? - Ne sjećam se… ne sjećam. Mundt zavrtje glavom. - Ali inače vas pamćenje vrlo dobro služi - kad god treba mene okriviti. Mi se svi dobro sjećamo kad smo posljednji put nekoga vidjeli. Jeste li ga, na primjer, vidjeli nakon svog povratka iz Berlina? - Da, mislim da sam ga vidio. Sreo sam ga… jednom u Circu-su, u Londonu. - Leamas je sklopio oči i znojio se. - Ne mogu više, Mundt… ne mogu, Mundt; nije mi dobro. - Pošto vas je Ashe pronašao, pošto je upao u zamku koju ste mu bili postavili, ručali ste zajedno, je li tako? - Jest. Ručali smo zajedno. - Rastali ste se oko četiri sata. Kamo ste onda otišli? - Otišao sam u City, mislim. Ne sjećam se više dobro… za boga miloga, Mundt - reče držeći se rukom za glavu - ne mogu više. Pa, boga mu, glava mi… - Kamo ste onda otišli? Zašto ste se izgubili pratiocima, zašto vam je bilo toliko stalo do toga da se izgubite? Leamas ne reče ni riječi - oštro je predisao žarivši glavu u ruke. - Odgovorite mi još na to pitanje, pa onda možete ići. Dat ćemo vam krevet. Moći ćete spavati ako budete htjeli. Inače ćemo morati natrag u ćeliju, razumijete li? Opet će vas svezati i hraniti na podu kao životinju, razumijete li? Recite mi kamo ste onda otišli. Žestoko damaranje u glavi naglo se pojača, soba mu zaplesa pred očima, čuo je glasove oko sebe i nečije korake; sablasne su prilike neprestano prolazile amo-tamo, odvojene od zvuka i sile teže; netko je vikao ali ne na njega; vrata su bila otvorena, bio je siguran da ih je netko otvorio. Soba je bila puna ljudi koji su sad svi vikali, a onda su odlazili nekamo, neki su od njih otišli, čuo je kako koračaju, a bat njihovih koraka bio je nalik na damaranje u njegovoj glavi; jeka je zamrla i nastala je tišina. Zatim mu je, poput dodira samog milosrđa, netko stavio hladan oblog na čelo i nečije su ga dobre ruke odnijele nekamo.
Probudio se u bolničkoj postelji, a uz dno postelje stajao je Fiedler pušeći cigaretu.
18. Fiedler Leamas pogleda oko sebe. Postelja s plahtama. Jednokrevetna bolnička soba bez rešetaka na prozorima, samo zastori i mutno staklo. Svijetloze-leni zidovi i tamnozeleni linoleum; i Fiedler koji ga gleda i puši. Bolničarka mu donese jelo - jaje, nekakvu rijetku juhu i voće. Osjećao se užasno, ali pomisli da neće biti zgorega da nešto pojede. Fiedler ga je promatrao kako jede. - Kako se osjećate? - upita ga. - Bogami, strašno - odgovori Leamas. - Ali vam je bolje? - Pa valjda jest. - Krzmaše. - One su me svinje premlatile. - Ubili ste stražara, znate? - Mislio sam da jesam… A i što su drugo očekivali kad su organizirali onakvu dozlaboga glupu operaciju? Zašto nas nisu odmah obadvojicu uhapsili? Zašto su pogasili sva svjetla? Ako je ikad išta bilo suviše komplicirano izvedeno, onda je to bilo. - Mi smo, na žalost, kao narod skloni da kompliciramo sve što organiziramo. U inozemstvu to smatraju za efikasnost. Opet nastane stanka. - A što je bilo s vama? - zapita Leamas. - Ah, i mene su preparirali za saslušavanje. - Mundtovi ljudi? - Mundtovi ljudi i Mundt. Bio je to vrlo neobičan osjećaj. - Blago rečeno. - Ne, ne mislim fizički. Fizički je to bila jeza i užas, ali, vidite, Mundt je imao poseban razlog da mene premlati. Ne samo radi priznanja. - Zato što ste izmislili onu priču… - Zato što sam Židov. - O, bože - tiho će Leamas. - Zato je sa mnom posebno postupao. Neprestano mi je nešto šaputao. Bilo je to vrlo čudno. - Što vam je govorio? Fiedler ne odgovori na ovo pitanje. Napokon promrmlja: - Sad je sve to prošlo.
- Kako to? Što se dogodilo? - Onog istog dana kad su nas uhapsili, ja sam zatražio od Prezidija nalog za hapšenje Mundta kao neprijatelja naroda. - Ama, vi ste ludi, kad vam kažem, vi ste potpuno ludi, Fiedleru! On neće nikad… - Ima tu i drugih indicija osim vaših. Indicija koje sam prikupio u posljednje tri godine, jednu po jednu. Vi ste nam samo dali dokaz koji nam je bio potreban, ništa više. Čim mi je to postalo jasno, sastavio sam izvještaj i razaslao ga svim članovima Prezidija, osim Mundtu. Oni su ga primili istog onog dana kad sam zatražio nalog za hapšenje. - Onog dana kad su nas uhapsili. - Da. Znao sam da će se Mundt boriti. Znao sam da ima prijatelja u Prezidiju, ili bar trabanata, ljudi koji su ga se toliko bojali da su otrčali k njemu čim su dobili moj izvještaj. Ali sam znao da će na kraju doživjeti krah. Prezidij je imao oružje koje mu je bilo potrebno da ga uništi; imao je moj izvještaj i, u ono nekoliko dana dok su nas ispitivali, članovi Prezidija čitali su i prečitavali izvještaj dok nisu bili nacistu daje istinit i dok nije svaki od njih znao da to i ostali znaju. Najposlije su prešli na djelo. Združeni zajedničkim strahom, zajedničkom slabošću i zajedničkom spoznajom, okrenuli su se protiv njega i sazvali Tribunal. - Tribunal? - Tajni tribunal, naravno. Sutra se sastaje. A Mundt je uhapšen. - A koje su te druge indicije? Indicije koje ste prikupili? - Čekajte pa ćete vidjeti - odgovori Fiedler smješkajući se. - Sutra ćete vidjeti. Fiedler je zašutio na neko vrijeme gledajući Leamasa kako jede. - A kakva je procedura na tom Tribunalu? - upita Leamas. - To ovisi o predsjedniku. To nije narodni sud, nemojte to smetnuti s uma. To je više kao neka istraga - istražni odbor, tako je, koji Prezidij imenuje da istraži neki… predmet i da ga izvijesti o tome. Izvještaj sadrži i preporuku. U ovakvu slučaju kao što je ovaj, preporuka je ravna osudi, ali ostaje tajna, kao dio materijala Prezidija. - A kako Tribunal postupa? Postoje li pravozastupnici i suci? - Ima tri suca - reče Fiedler - zapravo postoje i pravozastupnici. Sutra ću ja osobno zastupati optužbu, a Karden će braniti Mundta. - Tko je taj Karden?
Fiedler krzmaše. - Vrlo opasan protivnik - reče. - Nalikuje na provincijskog liječnika, sitan je i ljubezan. Bio je u Buchenvvaldu. - Zašto se Mundt sam ne brani? - Nije htio. Kažu da će Karden dovesti nekog svjedoka. Leamas slegne ramenima i reče: - To je vaša briga. Opet nastane šutnja. Napokon će Fiedler zamišljeno: - Ne bi mi bilo krivo - mislim da mi ne bi bilo krivo, bar ne toliko - da me je mučio iz osobnih razloga, iz mržnje ili ljubomore. Razumijete li me? Kad se samo sjetim one duge, duge boli, neprestano govoriš sam sebi: »Ili ću pasti u nesvijest, ili ću se naviknuti na bol, priroda će se sama za to pobrinuti«, ali bol biva sve jača, kao kad violinist poteže gudalom sve više i više po E-žici. Misliš da te ne može više boljeti, pa ipak može - bol je takva, sve raste i raste, a priroda te samo vodi od note do note, kao kad se vježba sluh gluhog djeteta. I neprestano mi je šaputao: »Židove… Židove«. Mogao bih ga razumjeti, siguran sam da bih mogao, da je to učinio za ideju, za Partiju, ako hoćete, ili zato što mene mrzi. Ali nije zato; on mrzi… - Dobro, vi to najbolje znate - kratko će Leamas. - On je gad. - Jest - reče Fiedler - on je gad. Činilo se da je uzbuđen. Htio bi se pohvaliti pred nekim, pomisli Leamas. - Mnogo sam razmišljao o vama - nadoda Fiedler. - Razmišljao sam o onom našem razgovoru, sjećate li se, o motoru. - Kakvom motoru? Fiedler se osmijehne. - Oprostite, to je doslovan prijevod. Mislio sam na »Motor«, mašinu, duh, nagon ili kako god to zovu kršćani. - Ja nisam pravi kršćanin. Fiedler slegne ramenima. - Ali znate što mislim. - Ponovo se osmijehne. - Ono što vas zbunjuje… Dobro, izrazit ću se malo drugačije. Recimo da Mundt ima pravo. Tražio je od mene priznanje, znate. Trebalo je da priznam da sam se udružio s britanskim špijunima koji su kovali urotu da njega ubiju. Shvaćate njegovu tezu - da je cijelu tu operaciju zamislila britanska Obavještajna služba kako
bi navela nas - ili mene, ako hoćete - da likvidiramo najboljeg čovjeka u Abteilungu. Da okrenemo vlastito oružje protiv samih sebe. - To je isto pokušao i sa mnom - reče Leamas ravnodušno, pa dometne: - kao da sam ja tobože izmislio cijelu tu jebenu priču. - Ali htio sam ovo da kažem - recimo da ste vi to zaista učinili, recimo da je to istina - ja to samo uzimam kao primjer, razumijete li, kao pretpostavku - pa zar biste vi ubili čovjeka, nedužna čovjeka… - Pa i Mundt je ubojica. - Ali recimo da nije. Recimo da su mene htjeli ubiti, zar bi to oni u Londonu učinili? - Pa to zavisi… zavisi od potrebe… - Aha - zadovoljno će Fiedler - to zavisi od potrebe. Kao i kod Staljina, zapravo. Prometna nesreća i statistika. Sad mije mnogo lakše pri duši. - Zašto? - Sad morate malo odspavati - reče Fiedler. - Naručite kakvo god želite jelo. Donijet će vam što god želite. Sutra ćete govoriti. - Kad dođe do vrata, osvrne se i reče: - Svi smo mi jednaki, znate, u tome je vic. Ubrzo je Leamas zaspao, zadovoljan spoznajom da mu je Fiedler saveznik i da će njih dvojica uskoro otpremiti Mundta na drugi svijet. To je već odavno želio.
19. Sastanak osnovne organizacije Liz je bila zadovoljna u Leipzigu. Godio joj je umjeren način života, jer joj je davao utjehu da se žrtvuje. Kućica u kojoj je boravila bila je mračna i sirotinjska, hrana je bila slaba i uglavnom se morala davati djeci. Za jelom su uvijek razgovarali o politici, ona i Frau Ebert, sekretarica osnovne organizacije rajona Hohengriin u Leipzigu, sitna sijeda žena čiji je muž bio upravitelj šljunčare na periferiji grada. Tu se živi kao u nekoj vjerskoj zajednici, mislila je Liz, u samostanu ili kibucu ili tako nečemu. Čovjek osjeća da je zbog njegova prazna želuca svijet bolji. Liz je znala nešto njemački, što je bila naučila od svoje tetke, i čudila se kako se brzo mogla služiti tim svojim znanjem. Djeca su se iz početka držala čudno prema njoj, kao da je neka izvanredna ili rijetka osoba, a trećeg dana jedno je dijete skupilo hrabrost i upitalo je da li je donijela čokolade odande »driiben« - odande »prijeko«. Ona se nije na to uopće bila sjetila, pa se posramila. Nakon toga kao da su djeca zaboravila na nju. Uvečer su se bavile partijskim radom. Dijelile su brošure, obilazile članove koji nisu platili članarinu ili nisu dolazili redovito na sastanke, bile u Okružnom komitetu na diskusiji o »problemima u vezi s centraliziranom raspodjelom poljoprivrednih proizvoda« na koju su bili pozvani svi sekretari osnovnih organizacija, i prisustvovale su .sastanku »radničkog savjetodavnog vijeća« u tvornici alatljika na periferiji grada. Napokon, četvrtog dana, u četvrtak, imao je biti sastanak njihove osnovne organizacije. To je, bar za Liz, trebalo da bude najuzbudljiviji doživljaj, primjer svega onoga što bi jednog dana mogla postati njezina osnovna organizacija u Bayswateru. Izabrali su divnu temu za večernju diskusiju - »Koegzistencija nakon dva rata« - i očekivali su rekordan posjet. Razaslane su okružnice po cijelom rajonu i vodilo se računa o tome da te večeri ne bude nigdje u blizini nikakva drugog sastanka; nije bio ni dan potkraj tjedna, kad ljudi idu u kupovinu. Došlo je sedam ljudi. Sedam ljudi, Liz, sekretarica osnovne organizacije i predstavnik Okružnog komiteta. Liz se hrabro držala, ali je bila strašno uzrujana. Jedva je mogla usredotočiti pažnju na govornika, a i kad bi se sabrala, on je nizao duge njemačke složenice koje ionako nije mogla razumjeti. Bilo je isto kao
i na sastancima u Bayswateru, kao na večernji u sredini tjedna dok je još išla u crkvu - ista onakva poslušna mala skupina izgubljenih lica, ista onakva usplahirenost i snebivljivost, isti onakav dojam velike ideje u rukama malih ljudi. Tada se uvijek jednako osjećala - željela je da nitko nije došao, jer bi to bilo nešto apsolutno i označavalo bi progonjenje, poniženje - nešto na što bi čovjek mogao reagirati. Ali sedam ljudi nije bilo ništa, i još gore nego ništa, jer to bijaše dokaz nepokretnosti neosvojive mase. Da svisneš! Prostorija je bila ljepša od one njihove učionice u Bayswateru, ali čak ni to nije bila nikakva utjeha. U Bayswateru je bilo zabavno tražiti prostoriju. Oni su isprva tajili da su članovi Partije. Unajmljivali su stražnje prostorije u gostionicama, prostoriju za sastanke u kavani »Ardena« ili se potajno sastajali u svojim stanovima. Onda im je pristupio Bili Hazel iz gimnazije pa su se koristili njegovom učionicom. Ali je i to bilo opasno - upravitelj je mislio da Bili vodi neku dramsku grupu, pa ih je, bar teoretski, mogao još najuriti. Ipak, to je nekako bolje pristajalo nego ova »Mirovna dvorana« od montažnih blokova, s pukotinama u kutovima, i Lenjinovom slikom. I zašto su tako šašavo ukrasili tu sliku? Svežnjevi koralja nalik na orgulje u kutovima i prašna zastava. Kao nešto s fašističkih sprovoda. Višeput je pomislila da je Alec imao pravo - čovjek vjeruje u nešto zato što je to potrebno, a ono u što vjeruje nema samo po sebi nikakve vrijedno-sti, nikakve funkcije. Kako je ono rekao: »Pas se češe gdje ga svrbi. A razne pse svrbi na raznim mjestima.« Ne, to nije istina, Alec nije imao pravo - ružno je to što je rekao. Mir, sloboda i jednakost - to su činjenice, dakako da jesu. Pa onda, historija - svi oni zakoni za koje je Partija dokazala da postoje. Ne, Alec nije imao pravo - istina je izvan ljudi, to je historija pokazala, a pojedinci joj se moraju pokoriti, pa i propasti, ako treba. Partija je avangarda historije, ubojito oružje u borbi za mir… ponavljala je te parole pomalo nesigurno. Da je bar došlo više ljudi! Sedmero je vrlo malo. I nekako su mrzovoljni; mrzovoljni i gladni. Kad se sastanak završio, Liz je pričekala da Frau Ebert pokupi neprodane knjižice s teškog stola pokraj vrata, da popiše prisutne i obuče kaput, jer je te večeri bilo hladno. Govornik je bio otišao - prilično nepristojno, pomislila je Liz - prije nego što je započela opća diskusija. Frau Ebert stajala je na vratima i držala ruku na prekidaču kad iz tame
izroni čovjek, uokviren dovratkom. Liz načas pomisli da je to Ashe. Bio je visok i plav i nosio je kišnu kabanicu s kožnim pucetima. - Drugarica Ebert? - priupita. - Da? - Ja tražim jednu drugaricu, Engleskinju, koja se zove Gold. Je Ji ona kod vas? - Ja sam Elizabeth Gold - umetne Liz, a čovjek uđe u dvoranu i zatvori vrata za sobom tako da mu je sad svjetlo padalo pravo na lice. - Ja sam Holten iz Okružnog komiteta. Pokaza nekakav papir Frau Ebert koja je još stajala na vratima, a ona klimne glavom i zirne na Liz pomalo tjeskobno. - Naloženo mi je da prenesem drugarici Gold poruku Prezidija - reče on. - Radi se o jednoj izmjeni u vašem programu, o pozivu da prisustvujete jednom specijalnom sastanku. - Ah - izusti Liz pomalo glupo. Činilo joj se nevjerojatno da je Prezidij uopće čuo za nju. - Riječ je o gesti dobre volje - reče Holten. - Ali ja… ali Frau Ebert… - zausti Liz nemoćno. - Uvjeren sam da vam drugarica Ebert neće ništa zamjeriti u ovom slučaju. - Naravno da neće - reče brzo Frau Ebert. - A gdje će se održati taj sastanak? - Treba da već večeras otputujemo - odgovori Holten. - To je prilično daleko. Blizu Gorlitza. - Gorlitza?… Gdje je to? - Na istoku - brzo će Frau Ebert. - Na poljskoj granici. - Možemo vas sad odmah odvesti kući da uzmete svoje stvari, pa ćemo odmah krenuti na put. - Večeras? Sad odmah? - Da. Reklo bi se da Holten smatra da Liz nema tu bogzna što birati. Vani ih je čekao velik crn automobil. U njemu je sjedio vozač, a sprijeda je stajalo koplje za zastavicu. Reklo bi se da je to nekakav vojni automobil.
20. Tribunal Sudnica nije bila veća od kakve učionice. Na jednom kraju, na svega pet-šest klupa koliko ih je bilo, sjedili su stražari i čuvari i ovdje-ondje među njima gledaoci - članovi Prezidija i odabrani službenici. Na drugom kraju dvorane sjedila su za nepoliranim hrastovim stolom tri člana Tribunala na stolcima s visokim naslonima. Iznad njih je bila obješena o strop trima vrpcama velika crvena zvijezda od furnira. Zidovi sudnice bili su bijeli kao zidovi Leamasove ćelije. S obje strane, malo ispred stola, sjedila su na stolcima dva čovjeka okrenuta licem jedan drugome. Jedan je od njih bio postariji, moglo mu je biti šezdeset godina, u crnom odijelu i sa sivom kravatom, onakvom odijelu kakvo ljudi nose u njemačkoj provinciji kad idu u crkvu. Drugi je bio Fiedler. Leamas je sjedio straga, a uz njega sa svake strane po jedan čuvar. Među glavama gledalaca opazio je Mundta, okružena policajcima, kratko podšišane plave kose, a na njegovim širokim plećima poznatu sivu boju zatvoreničkog odijela. Leamas pomisli da je neobična oznaka raspoloženja suda - ili Fiedlerova utjecaja - što on nosi svoje odijelo, a Mundt zatvoreničko. Leamas nije dugo sjedio na svom mjestu kad predsjednik Tribunala, koji je sjedio za stolom u sredini, pozvoni zvoncem. Cilik zvonca privuče mu pozornost i on uzdrhta kad opazi da je predsjednik žena. Nije bilo nikakvo čudo što to nije prije primijetio. Predsjednici je bilo pedesetak godina, bila je tamnoputna i sitnih očiju. Kosa joj je bila kratko podrezana, kao u muškarca, a nosila je funkcionalnu tamnu bluzu kakvu rado nose sovjetske žene. Pogledala je oštro oko sebe, mahala glavom jednom stražaru neka zatvori vrata i odmah se, bez ikakvih ceremonija, obratila prisutnima: - Vi svi znate zašto smo se okupili ovdje. Upamtite daje suđenje tajno. Ovaj je Tribunal sazvan na izričiti zahtjev Prezidija. Mi smo odgovorni jedino Prezidiju. Saslušat ćemo obje strane onako kako budemo smatrali za potrebno. - Ona mahne rukom prema Fiedleru. - Druže Fiedleru, možete početi.
Fiedler ustane. Naklonivši se kratko prema stolu, izvadi iz torbe svežanj spisa povezanih crnom vrpcom. Govorio je tiho i lako, pokazujući smjemost kakvu Leamas nije nikad do tada bio u njega zapazio. Leamas je smatrao da mu je nastup dobar, prilagođen ulozi čovjeka koji žali što mora svoga pretpostavljenog poslati na vješala. - Najprije treba da znate, ako već ne znate - poče Fiedler - da sam ja onoga dana kad je Prezidij primio moj izvještaj o djelatnosti druga Mundta, bio uhapšen, zajedno s prebjegom Leamasom. Obojica smo bili zatvoreni i od obojice je bilo… zatraženo, pod najstrožom prisilom, da priznamo da je cijela ova strašna optužba fašistička zavjera uperena protiv jednog lojalnog druga. Iz izvještaja koji sam vam već dao možete vidjeti kako smo došli do Leamasa - sami smo ga pronašli, nagovorili da prebjegne i napokon doveli u Demokratsku Njemačku. Leamasovu nepristranost najbolje ilustrira činjenica što on još ni sad, iz razloga koje ću vam objasniti, neće da vjeruje daje Mundt britanski agent. Stoga je upravo groteskno tvrditi da nam je Leamasa netko podmetnuo - jer je to bila naša inicijativa, a Leamasov djelomični ali bitni iskaz samo je konačan dokaz u dugom nizu indicija koje su se nagomilale u posljednje tri godine. Pred vama je pismeni izvještaj o tom slučaju. Ja treba samo da vam protumačim činjenice koje već znate. Drug Mundt optužuje se da je agent jedne imperijalističke sile. Ja sam mogao iznijeti i druge optužbe - da je dostavljao podatke britanskoj Obavještajnoj službi, da je svoj odjel pretvorio u nesvjesnog slugu izvjesne buržoaske države, daje svjesno štitio revanšističke antipartijske grupice i da je primao za to nagradu u stranoj valuti. Te druge optužbe proistječu iz prve, da je Hans-Dieter Mundt agent jedne imperijalističke sile. Kazna za taj zločin jest smrt. U našem krivičnom zakoniku nema težeg zločina, zločina koji bi našu državu izvrgnuo većoj opasnosti i koji bi zahtijevao veću budnost od naših partijskih organa. Tu on stavi spise preda se. - Drugu Mundtu je četrdeset i dvije godine. On je zamjenik Odjela za sigurnost naroda. Neoženjen je. Oduvijek se smatralo da je i čovjek izvanrednih sposobnosti, neumoran u služenju interesima Partije i nemilosrdan u obrani njenih interesa.
Dopustite mi da vam iznesem neke pojedinosti iz njegove karijere. Primljen je u Odjel kad mu je bilo dvadeset i osam godina, i prošao je uobičajenu obuku. Nakon isteka pokusnog roka, preuzeo je neke specijalne zadatke u skandinavskim zemljama - napose u Norveškoj, Švedskoj i Finskoj - gdje je uspio organizirati obavještajnu mrežu koja je prenijela borbu protiv fašističkih agitatora u neprijateljski tabor. Taj je zadatak dobro obavio i nema razloga za pretpostavku da je u to doba bio nešto drugo nego vrijedan član svog odjela. Ali, drugovi, ne smijete zaboraviti na tu njegovu ranu vezu sa Skandinavijom. Mreže koje je drug Mundt organizirao neposredno nakon svršetka rata omogućile su mu da, mnogo godina kasnije, putuje u Finsku i Norvešku, gdje su mu njegove obaveze poslužile kao maska da podiže na tisuće dolara u stranim bankama za svoje izdajničke postupke. Da ne bude zabune - drug Mundt nije postao žrtva onih koji pokušavaju opovrgnuti argumente historije. Njegove su pobude ponajprije kukavičluk, zatim slabost i pohlepa, a njegov je san zgrtanje velika bogatstva. Ironija je sudbine da je upravo zamršeni sistem s pomoću kojeg je zadovoljavao svoju gramzljivost naveo snage Pravde na njegov trag. Fiedler zastane u riječi i pogleda oko sebe, a oči mu se iznenada zakrijesiše. Leamas ga gledaše kao opčinjen. - Neka ovo bude pouka - vikne Fiedler - svim onim neprijateljima naše države čiji su zločini toliko prljavi da moraju snovati urotu u tajnim noćnim satima! Među skupinicom gledalaca u stražnjem dijelu dvorane razlegne se žamor odobravanja. - Oni neće izmaći budnosti naroda čiju bi krv htjeli prodati! Fiedler kao da se obraćao nekakvoj silnoj svjetini, a ne šačici funkcionera i čuvara okupljenih u maloj dvorani bijelih zidova. U tom trenutku Leamas shvati da Fiedler ništa ne prepušta slučaju - držanje Tribunala, tužioca i svjedoka mora biti politički besprijekorno. Znajući svakako da u ovakvim slučajevima uvijek postoji opasnost od kasnijih protuoptužbi, Fiedler je osiguravao sebi zaleđe - njegove će riječi poslije biti unesene u zapisnik i trebat će mnogo hrabrosti svakome tko ih bude pokušao pobiti. Fiedler zatim otvori dosje što je ležao pred njim na stolu. - Potkraj 1956. godine Mundt je imenovan za člana istočnonjemačke misije za čelik u Londonu. Uz to je imao specijalan zadatak da poduzima
kontrasubverzivne mjere protiv emigrantskih grupa. U toku svog rada izlagao se velikim opasnostima - o tom nema sumnje - i postigao je vrijedne rezultate. Leamasovu pažnju ponovo privukoše ono troje za središnjim stolom. Lijevo od predsjednice sjedio je mlađi, crnomanjast čovjek. Činilo se da su mu oči napola sklopljene. Kosa mu je bila ravna i razbarušena, a put siva i suha kao u askete. Svojim tankim rukama nemirno se igrao uglom svežnja spisa što su ležali pred njim. Leamas pomisli da je to Mundtov čovjek, iako nije pravo znao zašto. Na drugoj strani stola sjedio je ponešto stariji čovjek, proćelav, otvorena i simpatična lica. Leamas pomisli da je to zacijelo neka budala, i zaključi, ako Mundtova sudbina bude visila o niti, da će ga ovaj mladić braniti, a žena napadati. Pomisli da će se drugi muškarac naći u nedoumici zbog razlike u mišljenju i da će stati na predsjedničinu stranu. Fiedler je ponovo progovorio. - Potkraj službovanja u Londonu Mundt je bio zavrbovan. Rekao sam da se izlagao velikim opasnostima. U svom radu došao je u sukob s britanskom tajnom policijom i ona je izdala nalog da se on uhapsi. Mundt nije uživao diplomatski imunitet (Velika Britanija je u Atlanskom paktu i ne priznaje naš suverenitet), pa se morao sakriti. Vrebali su ga u lukama, a njegovu fotografiju i opis razaslali su po cijelom Britanskom otočju. Pa ipak, pošto se sakrivao dva dana, drug Mundt odvezao se taksijem na londonski aerodrom i odletio u Berlin. »Sjajan pothvat«, reći ćete, i zaista je bio. Cijela je britanska policija alarmirana, sve su ceste, vlakovi, brodske i zračne linije pod neprestanim nadzorom, a drug Mundt lijepo odlijeće avionom s londonskog aerodroma. Zaista sjajno! Ili, da možda ne mislite, drugovi, s obzirom na to da uživate prednost pogleda unatrag, da je Mundtov bijeg iz Engleske bio malo suviše sjajan, malo suviše lak, i da se uopće ne bi mogao izvesti da mu britanske vlasti nisu gledale kroz prste? U stražnjem dijelu dvorane ponovo se razlegne žamor, spontaniji nego prvi put. - Istina je ovo - Mundta su zaista zarobili Britanci; u kratkom historijskom razgovoru s njim ponudili su mu klasičnu alternativu. Ili da godine i godine čami u imperijalističkoj tamnici, što bi bio kraj briljantne karijere, ili da se dramatično vrati u svoju domovinu, suprotno svim očekivanjima, i ispuni nadu koja se u njega polagala? Britanci su, naravno,
postavili kao uvjet za njegov povratak da im šalje podatke, za što će mu oni dobro plaćati. Mundta su zavrbovali držeći pred njim sijeno, a iza njega štap. Britancima je tada bilo u interesu da pomognu Mundtu u njegovoj karijeri. Zasad još ne možemo dokazati da je Mundtov uspjeh u likvidiranju beznačajnih agenata Zapadnih obavještajnih službi djelo njegovih imperijalističkih gospodara koji su izdali svoje pomagače - one do kojih im nije bilo stalo - ne bi li porastao Mundtu ugled. Ne možemo to dokazati, ali je to pretpostavka koju dopušta dokazni materijal. Sve do 1960. godine - kad je drug Mundt postao šef odsjeka kontrašpijunaže u Abteilungu - javljali su se iz svih krajeva svijeta znaci da se neki špijun nalazi na visoku položaju u našim redovima. Vi svi znate da je Karl Riemeck bio špijun; kad smo ga likvidirali, mislili smo da smo iskorijenili zlo. Ali se i dalje svašta pričalo. Potkraj 1960. godine jedan naš bivši suradnik stupio je u kontakt s nekim Englezom za kojeg se zna da je u vezi s njihovom objavještajnom službom. Ponudio mu je - što smo ubrzo doznali - da će otkriti sve o oba odsjeka Abteilunga za koje je nekad radio. Ta je ponuda bila prenesena u London i odbijena. To je bilo vrlo čudno i moglo je samo značiti da Britanci već raspolažu podacima koji su im ponuđeni, i da su ti podaci svježi. Od sredine 1960. godine gubili smo suradnike u inozemstvu alarmantnim tempom. Često su bili uhapšeni svega nekoliko tjedana pošto su bili upućeni na zadatak. Ponekad je neprijatelj pokušavao okrenuti naše agente protiv nas, ali ne često. Baš kao da im nije ni bilo stalo do toga. A tada - negdje na početku 1961. godine, ako se ne varam - imali smo sreću. Došli smo, na način koji sad neću opisivati, do pregleda podataka kojima je britanska obavještajna služba raspolagala o Abteilungu. Ti su podaci bili potpuni, bili su točni i neobično svježi. Pokazao sam to, naravno, Mundtu jer mi je bio pretpostavljeni. On mi je rekao da se ne čudi tome, da upravo vodi nekakvu istragu, i neka ništa ne poduzimam kako ne bih omeo istragu. I moram priznati da mi je u tom trenutku prominula glavom misao, ma koliko bila nevjerojatna i fantastična, da je sam Mundt možda odao te podatke. Bilo je i drugih znakova… Valjda nije potrebno reći da je posljednja, uistinu posljednja osoba koja se može osumnjičiti da se bavi špijunažom, šef Odsjeka kontrašpijunaže! Ta je pomisao toliko strašna, toliko melodramatska da bi se malo tko
pozabavio njome, a kamoli je izrazio! Priznajem da sam kriv što sam suviše oklijevao da izvučem takav naoko fantastičan zaključak. To je bilo pogrešno. Ali, drugovi, dobili smo i konačni dokaz. Predlažem da ga sad razmotrimo. - On se okrene i pogleda otraga. - Izvedite Leamasa! Čuvari s obje strane ustadoše, a Leamas se izvuče iz klupe do prolaza u sredini dvorane koji nije bio širi od pola metra. Jedan mu čuvar pokaza neka se okrene prema stolu. Fiedler je stajao svega dva metra dalje. Najprije mu se obrati predsjednica. - Kako se zovete? - upita ga. - Alec Leamas. - Koliko vam je godina? - Pedeset. - Jeste li oženjeni? - Nisam. - Ali ste bili. - Sad nisam oženjen. - Zanimanje? - Pomoćni knjižničar. Fiedler se ljutito uplete. - Ali prije ste radili za britansku obavještajnu službu, je li tako? - Tako je. Do prije godinu dana. - Tribunal je pročitao vaše iskaze - nastavi Fiedler. - Molim vas da mi ponovo ispričate što ste razgovarali s Peterom Guillamom negdje u svibnju prošle godine. - Mislite kad smo razgovarali o Mundtu? - Da. - Pa rekao sam vam. Tada sam bio u Circusu, u Londonu, u našem sjedištu na Cambridge Circusu. Sreo sam Petera u hodniku. Znao sam da je on bio umiješan u slučaj Fennan, pa sam ga pitao što je s Georgeom Smileyjem. Onda smo spomenuli u razgovoru Dietera Freya, koji je poginuo, i Mundta koji je bio umiješan u to. Peter je rekao da misli da Maston - koji je tada bio faktički zadužen za taj slučaj - nije želio uhvatiti Mundta. - I kako ste vi to protumačili? - upita ga Fiedler.
- Znao sam da se Maston obrukao u slučaju Fennan, pa sam mislio da ne želi da nešto nezgodno iziđe na vidjelo ako se Mundt pojavio u Old Baileyju.{12} - A da su Mundta uhvatili, bi li ga izveli pred sud? - pripita ga predsjednica. - Ovisi o tome tko bi ga uhvatio. Da ga je ulovila policija, ona bi izvijestila o tome Ministarstvo unutrašnjih poslova, a tada ga nikakva sila na svijetu ne bi više mogla izbaviti od suđenja. - A što bi bilo da ga je uhvatila vaša Služba? - zapita Fiedler. - Eh, to je nešto drugo. Mislim da bi ga, ili saslušali pa onda pokušali zamijeniti za nekoga od naših tko ovdje leži u zatvoru, ili bi mu dali otpremninu. - Što to znači? - Otarasili ga se. - Likvidirali? Sad ga je samo Fiedler ispitivao, a članovi Tribunala revno su nešto zapisivali u dosjee. - Ne znam što rade u tom slučaju. Nikad se nisam time bavio. - Ne bi li ga možda pokušali zavrbovati? - Da, ali nisu uspjeli. - Kako vi to znate? - Uh, zaboga, pa koliko sam vam već puta rekao! Ja nisam tu nekakav posrani tuljan koji izvodi kojekakve vještine… Pa ja sam bio četiri godine šef Centra u Berlinu. Da je Mundt radio za nas, ja bih to znao. Morao bih znati. - Točno. Činilo se da je Fiedler zadovoljan njegovim odgovorom, iako je možda bio uvjeren da članovi Tribunala nisu. Zatim je usredotočio pažnju na operaciju »Vjetrogonja« i iznova pretresao s Leamasom sve one specijalne mjere opreza u vezi s dosjeom, pisma bankama u Stockholmu i Helsinkiju i odgovor koji je Leamas primio. Tada se Fiedler opet obrati Tribunalu: - Iz Helsinkija nismo dobili odgovor. Ne znam zašto. Ali dopustite mi da rekapituliram. Leamas je položio novac u Stockholmu 15. lipnja. Među spisima pred vama nalazi se i faksimil pisma Kraljevske skandinavske banke upućenog Robertu Langu. Tim imenom i prezimenom poslužio se Leamas pri otvaranju računa u Kopenhagenu. Iz toga je pisma (ono je u
vašim dosjeima dvanaesto po redu) vidljivo da je cijelu tu svotu - deset tisuća dolara - podigao supotpisnik računa tjedan dana kasnije. Nadam se - nastavi Fiedler pokazujući glavom na Munđ- tovu nepomičnu priliku u prvom redu - da optuženi ne poriče da je bio u Kopenhagenu 21. lipnja. Formalno radi tajnog zadatka koji je obavio u ime Abteilunga. Zastade u riječi pa proslijedi: - Leamas je bio u Helsinkiju, po drugi put, kad je položio novac, oko 24. rujna. - Povisujući glas, okrene se i pogleda pravo u oči Mundtu. - Na dan 3. listopada drug Mundt otputovao je potajno u Finsku - i opet navodno u interesu Abteilunga. Nasta tišina. Fiedler se polako okrene i ponovo se obrati Tribunalu. Glasom koji je bio u isti mah prigušen i prijeteći, zapita: - Smatrate li da je ovo samo dokaz na temelju indicija? Dopustite da vas podsjetim na još nešto. Okrene se Leamasu. - Vi ste za svoje djelatnosti u Berlinu stupili u vezu s Karlom Riemeckom, bivšim sekretarom Prezidija Socijalističke jedinstvene partije. Kakva je bila ta vaša veza? - On je bio moj agent dok ga nisu ubili Mundtovi ljudi. - Sasvim točno. Njega su ubili Mundtovi ljudi. To je jedan od nekoliko špijuna koje je drug Mundt na brzinu likvidirao, prije nego što smo ih mogli saslušati. Ali, prije nego što su ga Mundtovi ljudi ubili, je li on bio agent britanske tajne službe? Leamas klimne glavom. - Molim vas da nam ispričate kako se Riemeck sastao s čovjekom kojeg vi zovete Kontrola. - Kontrola je došao u Berlin da vidi Karla. Karl je, mislim, bio jedan od naših najvrednijih agenata i Kontrola se htio upoznati s njim. Fiedler ga priupita: - Nije li bio i jedan od onih agenata kojima ste najviše vjerovali? - Jest, jest. Oni u Londonu obožavali su Karla; on nije mogao učiniti ništa krivo. Kad je Kontrola došao, ja sam uredio da Karl dođe u moj stan, pa smo sva trojica zajedno večerali. Ja nisam zapravo volio da Karl dolazi u moj stan, ali nisam to mogao reći Kontroli. To je teško objasniti, ali njima u Londonu svašta pada na pamet, jer su tako daleko od svega, pa sam se
strašno bojao da ne izmisle nekakav izgovor da preuzmu Karla u svoje ruke - oni su to bili kadri učiniti. - I tako ste vi upriličili taj sastanak utroje - odsiječe Fiedler. -1 što se dogodilo? - Kontrola me bio unaprijed zamolio da se pobrinem da ga ostavim četvrt sata nasamo s Karlom, pa sam u toku večeri rekao da sam tobože ostao bez viskija. Otišao sam k de Jongu, popio kod njega dvije čašice, posudio jednu bocu i vratio se kući. - I kako ste ih zatekli? - Kako to mislite? - Jesu li Kontrola i Riemeck još razgovarali? I, ako jesu, o čemu su razgovarali? - Nisu uopće razgovarali kad sam se vratio. - Hvala vam. Možete sjesti. Leamas se vrati na svoje mjesto u stražnjem dijelu dvorane. Fiedler se okrene članovima Tribunala i nastavi ovako: - Htio bih najprije govoriti o Riemecku koji je ubijen, Karlu Riemecku. Pred vama je popis svih podataka koje je Riemeck dostavio Alecu Leamasu u Berlinu, koliko ih se Leamas sjeća. To je grozno svjedočanstvo izdaje. Dopustite da ukratko ponovim o čemu je riječ. Riemeck je potanko opisao svojim gospodarima rad i osoblje cijelog Abteilunga. On je, ako je vjerovati Leamasu, znao sve o čemu se raspravljalo na našim najtajnijim sjednicama. Kao sekretar Prezidija, davao je kopije zapisnika najtajnijih rasprava. To mu nije bilo teško jer je sam sastavljao zapisnik svake sjednice. Ali Riemeckov pristup do tajnih spisa Abteilunga, to je nešto drugo. Tko je potkraj 1959. godine kooptirao Riemecka u Odbor za zaštitu naroda, taj neobično važni pododbor Prezidija, koji koordinira rad naših organa sigurnosti i raspravlja o njemu? Tko je predložio da se Riemecku odobri pristup do dosjea Abteilunga? Tko je u svim fazama Riemeckove karijere nakon 1959. godine (one iste godine kad se Mundt vratio iz Engleske, sjećate li se) odabirao njega za izuzetno odgovorne položaje? Ja ću vam reći - objavi Fiedler. - Onaj isti čovjek koji ga je mogao najlakše štititi u njegovoj špijunskoj djelatnosti - Hans-Dieter Mundt. Prisjetimo se samo kako je Riemeck stupio u vezu sa zapadnim obavještajnim službama u Berlinu - kako je pronašao de Jongova kola dok je de Jong bio na izletu, i