Spijun koji se sklonio u zavetrinu - John le Carre

kluba. Zatim se okrene vrataru. - Dajte nam jedan stol i bocu viskija. I pobrinite se da budemo sami. Vratar oklijevaše časak, pa onda odluči da se ne prepire i povede ih niza stube. Dok su silazili, začuli su prigušeno jecanje nejasne glazbe. Dobili su zaseban stol u stražnjoj prostoriji. Svirao je neki duet, a djevojke su sjedile po dvije-tri naokolo. Kad oni uđoše, dvije djevojke ustadoše, ali krupni vratar zavrtje glavom. Ashe je snebivljivo zirkao na Leamasa dok su čekali viski. Kieveru kao da je bilo pomalo dosadno. Konobar je donio bocu i tri čaše. Gledali su šutke kako natače malo viskija u svaku čašu. Leamas uze bocu od konobara i natoči svakome još toliko, a zatim se nasloni na stol i upita Ashea: - A sada ćete mi valjda reći koji se to vrag događa? - Kako to mislite? - nesigurno će Ashe. - Kako to mislite, Alec? - Vi ste me slijedili od zatvora onog dana kad sam bio otpušten - poče tiho - i izmislili ste nekakvu jebenu blesavu priču o tome kako smo se tobože upoznali u Berlinu. Dali ste mi novac koji mi niste dugovali. Niste žalili para da me ugostite, a sad ste me još primili u svoj stan. Ashe porumenje i reče: - Ako je to… - Nemojte mi upadati u riječ - plahovito će Leamas. - Strpite se, do vraga, dok ne dovršim, hoćete li? Vaša članska iskaznica ovog kluba glasi na nekog Murphyja. Je li to vaše prezime? - Ne, nije. - Valjda vam je neki prijatelj koji se zove Murphy posudio svoju iskaznicu? - Ne, nije zapravo. Ako baš hoćete znati, dolazim povremeno ovamo da nađem kakvu djevojku. Kad sam se upisivao u klub, naveo sam lažno prezime. - A zašto onda i vaš stan glasi na ime Murphyja? - navaljivaše Leamas nesmiljeno. Napokon progovori Kiever. - Idi ti kući - reče on Asheu. - Ja ću se pobrinuti za ovo. Neka djevojka izvodila je striptiz, mlada nevesela djevojka s tamnom modricom na bedru. Njena je golotinja bila jadna, vretenasta i neprilična zato što nije bila erotska, zato što je bila priprosta i nepoželjna. Polako se okretala, na mahove trzala nogama i rukama kao da samo povremeno čuje

glazbu, i neprekidno ih gledala pokazajući prerano probuđeno zanimanje djeteta u društvu odraslih. Tempo se glazbe naglo pojačao, a djevojka je reagirala na to kao pas na zvižduk, đipajući amo-tamo. Pri posljednjem akordu skinula je grudnjak, podigla ga iznad glave i izložila pogledima svoje mršavo tijelo sa tri kričava naljepka škjokica što su visili na njoj kao stari božični ukrasi. Leamas i Kiever gledahu je šutke. - Sad ćete mi sigurno reći da smo gledali bolji program u Berlinu - pripomene napokon Leamas. Kiever opazi da se on još srdi. - Možda vi jeste - prijazno će Kiever. - Ja sam bio više puta u Berlinu, ali ne volim, na žalost, noćne barove. Leamas ne reče ni riječi. - Pazite, ja nisam nikakav puritanac, samo sam razborit. Ako poželim ženu, znam jeftinije načine da dođem do nje; a ako želim plesati, znam bolja mjesta za ples. Leamas kao da ga nije slušao. - Hoćete li mi sad reći zašto se taj peder prilijepio za mene? - zapita. Kiever klimne glavom. - Svakako. Ja sam mu to naložio. - A zašto? - Zato što me vi zanimate. Htio bih vam ponuditi posao, novinarski posao. Nastane šutnja. - Novinarski posao - ponovi Leamas. - A, tako. - Ja imam agenciju, međunarodni novinski servis. Plaćam dobro - vrlo dobro - zanimljiv materijal. - A tko objavljuje taj materijal? - Plaćamo, zapravo, tako dobro da bi se čovjek s vašim poznavanjem… međunarodne scene, čovjek s vašom prošlošću, razumijete, koji bi dao vjerodostojan, činjenični materijal, mogao u razmjerno kratkom roku osloboditi svih budućih financijskih briga. - A tko objavljuje taj materijal, Kieveru? U Leamasovu glasu bijaše prijeteći prizvuk, a na Kieverovu glatkom licu kao da se načas, samo načas, pojavi izraz straha. - Međunarodni klijenti. Ja imam poslovnog ortaka u Parizu koji rasprodaje većinu mojih stvari. Često čak i ne znam tko uistinu to

objavljuje, a moram priznati - nadoda smiješeći se milo - da i ne marim mnogo za to. Oni mi plaćaju i traže još. To su vam ljudi, znate, Leamase, koji ne zanovijetaju zbog nezgodnih detalja; plaćaju redovito i vrlo rado plaćaju preko stranih banaka, na primjer, gdje nitko ne mari za takve stvari kao što je porez. Leamas ne reče ni riječi. Držao je svoju čašu objema rukama i zurio u nju. Boga mu, pa ovi ruše sve ograde, pomisli Leamas, to nije pristojno. Sjeti se neke šašave šale iz varijetea - »Ovo je ponuda koju ne bi mogla prihvatiti nijedna čestita djevojka, a osim toga, ne znam ni koliko bi se isplatila.« Što se tiče taktike, razmišljaše, imaju pravo što se žuri. Meni gori pod nogama, dojmovi iz zatvora još su mi svježi, kivan sam na društvo. Staro sam kljuse, ne treba me dresirati; ne moram se pretvarati da su mi povrijedili čast kao engleskom džentlmenu. S druge strane, zacijelo očekuju praktične prigovore. Zacijelo očekuju da ću se uplašiti, jer moja obavještajna služba progoni izdajice kao što je Božje oko pratilo Kaina kroz pustinju. I napokon, zacijelo znaju da je ovo kockanje. Znaju da nedosljednost u odlučivanju kod ljudi može učiniti besmislenim i najbolje isplanirani špijunski pristup; da se varalice, lažljivci i zločinci mogu oduprijeti svakom nagovaranju, a da je uglednu gospodu već naveo na užasne izdaje čak i razvodnjeni kupus u kantini nekog ministarstva. - Pa morali bi mi platiti vraški mnogo - promrmlja naposljetku Leamas. Kiever mu natoči još viskija. - Nude vam predujam od petnaest tisuća funta. Novac je već pohranjen u Banque Cantonale u Bernu. Moći ćete ga podići uz predočenje odgovarajuće isprave koju će vam dati moji klijenti. Moji klijenti zadržavaju sebi pravo da vas ispituju u roku od godinu dana pošto vam isplate još pet tisuća funta. Oni će vam pomoći u rješavanju svih problema oko… preseljenja koji bi mogli iskrsnuti. - A kad biste htjeli čuti moj odgovor? - Odmah. Od vas se ne traži da stavite sva svoja sjećanja na papir. Vi ćete se sastati s mojim klijentom koji će se pobrinuti da materijal… zapiše netko drugi. - A gdje bih se sastajao s njim? - Mi smo smatrali da bi za nas bilo najjednostavnije da se sasta-nete izvan Velike Britanije. Moj je klijent predložio Nizozemsku.

- Ali ja nemam pasoša - tupo će Leamas. - Ja sam bio toliko slobodan da vam pribavim pasoš - reče Kiever ljubezno. Ništa u njegovu glasu ni vladanju nije odavalo da je učinio bilo što drugo nego obavio svrsishodan poslovni aranžman. - Odletjet ćemo avionom u Haag sutra ujutro u devet i četrdeset pet. A sad, da odemo u moj stan pa da pretresemo ostale detalje. Kiever je platio račun pa su se odvezli taksijem u prilično otmjenu ulicu nedaleko od St. James’s Parka. Kieverov je stan bio raskošan skup, ali su se stvari u njemu doimale kao da su sakupljene na brzinu. Kažu da ima trgovina u Londonu u kojima se prodaju ukoričene knjige na metre, i da ima dekoratera koji usklađuju boje zidova s bojama slike. Leamas, koji nije imao osobito dobro oko za takve tančine, imao je dojam da je u hotelu, a ne u privatnom stanu. Kad ga je Kiever odveo u njegovu sobu (koja nije gledala na ulicu nego na prljavo dvorište), Leamas ga upita. - Koliko ste dugo u ovom stanu? - Ah, nisam dugo - odgovori Kiever bezbrižno - nekoliko mjeseci, ne dulje. - Mora da vas stoji grdnih para. Ali vjerujem da ste vi to zaslužili. - Hvala vam. U sobi stajahu na posrebrenu pladnju boca viskija i sifon. Zastrta vrata na drugom kraju sobe vodila su u kupaonicu i nužnik. - Pravo malo ljubavno gnijezdo. A sve plaća velika radnička država? - Jezik za zube - reče Kiever plahovito, pa nadoda: - Ako budete što trebali, imate interni telefon koji je spojen s mojom sobom. Ja ću biti budan. - Mislim da ću nekako izići na kraj sa svojim pucetima - odbrusi mu Leamas. - Onda laku noć - reče Kiever kratko i iziđe iz sobe. I on je na rubu strpljenja, pomisli Leamas. Leamasa je probudio telefon uz uzglavlje. Bio je to Kiever. - Šest je sati - reče on. - Doručak je u šest i pol. - Dobro - reče Leamas i spusti slušalicu. Boljela ga je glava.

Kiever je zacijelo bio pozvao taksi, jer je u sedam sati zazvonilo zvonce, a Kiever je zapitao Leamasa: - Imate li sve što vam treba? - Pa nemam nikakve prtljage - odgovoru Leamas - osim četkice za zube i britve. - Za to sam se ja već pobrinuo. Jeste li inače spremni? Leamas slegne ramenima. - Pa mislim da jesam. Imate li cigaretu? - Nemam - odgovori Kiever - ali moći ćete ih kupiti u avionu. Radije sad ovo pregledajte - dometne i pruži Leamasu britansku putnicu. Putnica je glasila na njegovo ime i prezime i u njoj je bila nalijepljena njegova fotografija, koja je u kutu bila ispupčena od dubokog otiska pečata Ministarstva vanjskih poslova. Putnica nije bila ni stara ni nova; u njoj je pisalo daje Leamas službenik i daje neoženjen. Držeći je prvi put u ruci, Leamas je bio malko nervozan. Ovo je bilo slično vjenčanju - ma što se dogodilo, neće više ništa biti isto kao do tada. - A što je s novcem? - zapita Leamas. - Neće vam trebati. Sve plaća firma.

8. Le Mirage Bilo je hladno toga jutra; maglica je bila vlažna i siva i bockala je kožu. Aerodrom je podsjetio Leamasa na rat - avioni su, napola sakriveni u nwgli, strpljivo čekali svoje gospodare; zvonki glasovi i njihova jeka, iznenađeni povik i neskladno tuckanje potpetica neke djevojke po kamenom podu; motor je nekog aviona brujao kao da je u neposrednoj blizini. Posvuda se zapažao onaj izraz zavjereništva što se javlja među ljudima koji su od rane zore na nogama - gotovo izraz nadmoći koji potječe odatle što su svi zajedno vidjeli kako se gubi noć i rađa dan. Vanjština je osoblja bila nadahnuta tajnom zore i obodrena studeni i osoblje se držalo po strani od putnika, kao ljudi koji su se vratili s fronte - obični smrtnici nisu im toga jutra bili zanimljivi. Kiever je nabavio Leamasu prtljagu. Bijaše to zgodan detalj koji je zadivio Leamasa. Putnici bez prtljage privlače pažnju, a Kiever je to nastojao izbjeći. Prijavili su se na šalteru avionske kompanije i slijedili znakove koji su vodili prema kontroli putnih isprava. Bilo je smiješno kad su zalutali, a Kiever se obrecnuo na nosača. Leamas je držao da je Kiever zabrinut zbog pasoša - bez potrebe, pomisli Leamas, jer je sve bilo u redu. Službenik koji je pregledavao pasoše bio je mlađahan, sitan čovjek s kravatom obavještajnog korpusa i nekakvom tajanstvenom značkom u zapučku. Imao je riđe brčiće govorio je sjevernjačkim naglaskom koji mu je bio smrtni neprijatelj. - Hoćete li dugo biti na putu, gospodine? - upitao je Leamasa. - Dva tjedna - odgovori Leamas. - Morat ćete pripaziti, gospodine, jer vam pasoš istječe trideset prvog. - Znam - reče Leamas. Pođoše jedan uz drugog u čekaonicu. Uz put Leamas reče: - Vi ste sumnjičav tip, je li Kievere? Kiever se tiho nasmije i reče: - Pa ne smijemo vam dati na volju, nije li tako? To nije u ugovoru. Morali su čekati još dvadeset minuta. Sjedoše za stol i naručiše kavu. - I odnesite ovo - nadoda Kiever pokazujući konobaru na upotrijebljene šalice, tanjuriće i pepeljare na stolu. - Doći će sad s kolicima po to.

- Odnesite ovo - ponovi Kiever ljutito. - Odvratno je ovako ostavljati prljavo posuđe. Konobar se samo okrene i ode. Nije otišao do tezge niti naručio kavu. Kiever je problijedio, pozelenio od bijesa. - Za boga miloga - promrmlja Leamas - ostavite ga na miru! Život je suviše kratak. - Kakav bezobrazan gad! - reče Kiever. - Dobro, dobro, napravite scenu! Izabrali ste pravi trenutak. Ovdje nas neće nikad više zaboraviti. Formalnosti na aerodromu u Haagu nisu bile nikakav problem. Činilo se da se Kiever oslobodio tjeskobe. Dok su prelazili kratku udaljenost od aviona do carinskih baraka, postao je živahan i razgovorljiv. Mladi nizozemski službenik površno im je pregledao prtljagu i putnice i izgovorio loše, grleno engleski: - Želim vam ugodan boravak u Nizozemskoj! - Hvala vam - reče Kiever gotovo suviše zahvalno - hvala vam lijepa! Iz carinske barake uputili su se hodnikom u prijemnu dvoranu na drugom kraju pristanišnih zgrada. Kiever je vodio Leamasa prema glavnom izlazu između skupinica putnika koji su rastreseno buljili u parfeme, fotografske aparate i voće izloženo u kioscima. Dok su prolazili kroz okretaća staklena vrata, Leamas se osvrnuo. Pokraj novinskog kioska stajala je, zadubljena u Continental Daily Mail, niska žabolika prilika s naočalama, ozbiljan, zabrinut čovuljak. Reklo bi se da je državni službenik. Tako nešto. Na parkiralištu čekao ih je automobil, Volkswagen nizozemske registracije. Vozila ga je neka žena koja se uopće nije obazirala na njih. Vozila je polako i zaustavljala se uvijek pred žutim svjetlom, a Leamas je zapazio da je naviknuta da vozi tim putem i da ih slijedi neki automobil. Gledao je u ogledalce sa strane da vidi kakva su to kola, ali uzalud. Jednom je opazio crni peugeot s tablicom CD, ali kad su skrenuli u drugu ulicu, za njima je bio samo neki teretnjak za prijevoz pokućstva. Dobro je poznavao Haag iz rata, pa je nastojao razabrati kamo idu. Zaključio je da se voze na sjeverozapad, prema Scheveningenu. Uskoro su ostavili predgrađe za sobom i približili se naselju vila uz dine na morskoj obali. Tu su se zaustavili. Žena je izišla, ostavila ih u kolima i pozvonila na vratima malog blijedožutog bangaloa koji je stajao na početku niza bangaloa. U trijemu je visila pločica od kovana željeza na kojoj je pisalo

svijetloplavom goticom Le Mirage. U prozoru je stajala obavijest da su sve sobe zauzete. Vrata je otvorila neka prijazna, punašna žena koja je pogledala mimo vozačice prema kolima. Ne skidajući pogleda s kola, pošla im je prilazom u susret smiješeći se radosno. Podsjećala je Leamasa na jednu njegovu staru tetku koja ga je istukla zato što je potrgao vrpcu na cipelama. - Baš je lijepo što ste došli - reče ona. - Baš nam je drago što ste došli. Pođoše za njom u bangalo, Kiever ispred Leamasa. Vozačica se vratila u kola. Leamas pogleda niz ulicu kojom su netom stigli; trista koraka dalje bio je parkiran crni automobil, možda fiat, ili peugeot. Iz njega je izlazio neki čovjek u kišnoj kabanici. Kad uđoše u predsoblje, žena srdačno stisne ruku Leamasu. - Dobro došli, dobro došli u Le Mirage! Jeste li dobro putovali? - Izvrsno - odgovori Leamas. - Jeste ii doputovali avionom ili brodom? - Avionom. Let je bio vrlo ugodan - reče Kiever, baš kao da je avionska kompanija njegova. - Ja ću vam sad prirediti ručak - reče ona. - Specijalan ručak. Priredit ću vam nešto specijalno dobro. Što da vam pripremim? - Oh, zaboga - reče Leamas u po glasa. Zazvoni zvonce na vratima. Žena brzo ode u kuhinju, a Kiever otvori vrata. Imao je na sebi kišnu kabanicu, s kožnim pucetima. Bio je otprilike Leamasove visine ali nešto stariji. Leamas procijeni da mu je oko pedeset pet godina. Lice mi je bilo nekako tvrdo, sivo izbrazdano; reklo bi se da je vojnik. Pruži ruku. - Ja sam Peters - reče. Prsti su mu bili tanki i glatki. - Jeste li dobro putovali? - Jesmo - brzo će Kiever. - Bez ikakvih neprilika. - Gospodin Leamas i ja imamo mnogo toga da pretresemo. Mislim da nije potrebno da tebe zadržavamo, Same. Ti bi se mogao vratiti volksvvagenom u grad. Kiever se osmijehne. Leamas zapazi olakšanje u njegovu osmijehu.

- Zbogom, Leamase - reče Kiever veselo. - Sretno, stari! Leamas klimne glavom gradeći se da ne vidi Kieverovu ispruženu ruku. - Zbogom - ponovi Kiever i iziđe tiho iz kuće. Leamas pođe za Petersom u stražnju sobu. Na prozoru su visili teški čipkasti zastori, bogato ukrašeni i nabrani. Na prozorskoj daski stajalo je bilje u loncima - krasni kaktusi, duhan i neko čudno stablo sa širokim, gumastim lišćem. Pokućstvo je bilo teško, pseudoantičko. Nasred sobe stajali su stol i dvije izrezbarene stolice. Stol je bio pokriven pokrivačem boje rđe, nalik na sag; na njemu se ispred svake stolice nalazila mapa za pisanje i olovka. Na ormaru su stajali boca viskija i sifon. Peters priđe ormaru i natoči im obojici viskija i sode. - Slušajte - iznenada će Leamas - odsad mi nije potrebna nikakva blagonaklonost, razumijete li me? Nas obojica znamo što ćemo raditi; obojica smo profesionalci. Vi imate pred sobom plaćenog otpadnika - neka vam je sa srećom! Nemojte se, zaboga, praviti da ste se zaljubili u mene. Činilo se da je na rubu strpljenja, nesiguran u sebe. Peters klimne glavom. - Kiever mi je rekao da ste ponosni - napomene ravnodušno i nadoda bez smiješka: - Uostalom, zašto bi inače čovjek napadao trgovce? Leamas pomisli da je Peters Rus, ali nije bio siguran. Govorio je engleski gotovo savršeno, vladao se neusiljeno i imao navike čovjeka koji već odavno živi civiliziranim i udobnim životom. Sjedoše za stol. - Je li vam Kiever rekao koliko ću vam platiti? - zapita Peters. - Jest. Petnaest tisuća funti koje ću podići u nekoj bernskoj banci. - Tako je. - Rekao je da ćete možda još naknadno, u iduću godinu dana, imati neka pitanja da mi postavite - reče Leamas - i da ćete mi platiti još pet tisuća ako vam budem stajao na raspolaganju. - Ali ja ne prihvaćam taj uvjet - nastavi Leamas. - Vi znate isto tako dobro kao i ja da to ne bi išlo. Ja želim, kad podignem petnaest tisuća, biti slobodan. Vaši ljudi nemaju milosti prema odbjeglim agentima, a isto tako ni moji. Ja neću prodavati zjake u St. Moritzu dok vi budete provaljivali sve mreže koje ću vam ja odati. Oni nisu budale, znat će koga treba tražiti. Tko zna nisu li nam već sada za petama. - Ali mogli biste, naravno, otići nekamo gdje je sigurnije, nije li tako?

- Iza željezne zavjese? - Jest. Leamas samo odmahne glavom i proslijedi: - Računam da će vam trebati oko tri dana za prethodno ispitivanje. A onda ćete poslati izvještaj i čekati detaljne upute. - Ne mora biti baš tako - reče Peters. Leamas ga pogleda radoznalo: - A, tako - reče - poslali su stručnjaka. Ili da nije u to umiješan Centar u Moskvi? Peters je šutio, samo je mjerio Leamasa pogledom. Napokon uze olovku što je ležala pred njim i reče. - Da počnemo od vaše ratne službe? Leamas slegne ramenima. - Kako hoćete. - Tako je. Počet ćemo od vaše ratne službe. Samo pričajte! - Stupio sam u inženjeriju 1939. godine. Potkraj obuke stigla je okružnica kojom su se pozivali lingvisti da se prijave za specijalnu službu u inozemstvu. Ja sam govorio nizozemski i njemački i prilično dobro francuski, i bio sam sit vojnikovanja, pa sam se prijavio. Dobro sam poznavao Nizozemsku; otac mi je imao u Leidenu neku tvornicu strojnog alata. Živio sam ovdje devet godina. Prošao sam uobičajeno ispitivanje i bio upućen u školu blizu Oxforda, gdje sam naučio uobičajene trikove. - Tko je vodio taj center? - To sam tek poslije doznao, kad sam upoznao Steed-Aspreyja I nekog profesora iz Oxforda, koji se zvao Fielding. Oni su to vodili. Četrdeset i prve spustili su me u Nizozemsku gdje sam ostao gotovo dvije godine. Gubili smo agente brže nego što smo ih mogli naći u te dane - to je bio prav;pokolj. Nizozemska nije pogodna zemlja za takav rad - nema prave divljine, nema zabačenih mjesta gdje bi čovjek mogao osnovati sjedište ili postaviti radio-stanicu. Neprestano sam bio u pokretu, neprestano sam bježao. Bila je to vrlo gadna igra. Izvukao sam se odavde četrdeset i treće i proveo dva mjeseca u Engleskoj, a onda su me poslali u Norvešku - to je bio pravi piknik prema onome u Nizozemskoj. Četrdeset i pete su me isplatili, pa sam opet došao ovamo, u Nizozemsku, i pokušao obnoviti očev posao. Od toga nije bilo ništa, pa sam se uortačio s nekim starim prijateljem koji je vodio turističku agenciju u Bristolu. Nakon godinu i pol morali smo

sve prodati. Onda sam iznenada dobio od službe pismo u kojem su mi ponudili da se vratim na posao. Ali ja sam mislio da mi je dosta toga, pa sam im odgovorio da ću još razmisliti, i unajmio sam jednu kućicu na Lundy Islandu. Tamo sam proveo godinu dana promatrajući svoj pupak, a onda mije opet dozlogrdilo pa sam im se javio. Potkraj četrdeset devete bio sam opet na njihovoj platnoj listi. Zbog prekida u službovanju smanjili su mi mirovinska prava pa sam se, dakako, žalio. Ne pričam li prebrzo? - Zasad ne - odgovori Peters i natoči mu opet viskija - Još ćemo se naravno, vrati na ovo, radi imena i datuma. Netko pokuca na vrata i uđe žena noseći ručak, obilan obrok hladna mesa, kruha i juhe. Peters odgurne svoje bilješke pa uzeše šutke jesti. Saslušavanje je započelo. Ostaci ručka bijahu uklonjeni. - I tako ste se vratili u Cambridge Circus - reče Peters. - Da. Isprva su mi dali činovnički posao, da obrađujem izvještaje, procjenjujem vojne snage u zemljama iza željezne zavjese, pratim kretanje jedinica i tako dalje. - U kojem odsjeku? - Sateliti broj četiri. U njemu sam bio od veljače pedesete do svibnja pedeset i prve. - Tko je radio s vama? - Peter Guillam, Brian de Grey i George Smiley. Smiley je na početku pedeset i prve otišao od nas u Kontraobavještajnu službu. U svibnju pedeset i prve premjestili su me u Berlin na mjesto zamjenika šefa područja. To je obuhvaćalo svu operativnu djelatnost. - Tko je bio pod vama? Peters je brzo pisao. Leamas zaključi da se služi nekakvom vlastitom stenografijom. - Hackett, Sarrow i de Jong. De Jong je poginuo u prometnoj nesreći pedeset i devete. Mislili smo da je ubijen, ali to nismo nikad mogli dokazati. Oni su svi imali svoje mreže, a ja sam za sve odgovarao. Želite li detalje? - zapita hladno. - Naravno, ali poslije. Nastavite!

- Potkraj pedeset četvrte ulovili smo prvu krupnu ribu u Berlinu - Fritza Fegera, drugog čovjeka u Ministarstvu obrane Njemačke Demokratske Republike. Sve do tada išlo nam je slabo - ali u studenom pedeset četvrte predobili smo Fritza za sebe. On je radio za nas gotovo točno dvije godine, a onda je netragom nestao. Čuo sam da je umro u zatvoru. Trebalo nam je tri godine da nađemo nekoga tko se mogao mjeriti s njim. Tada, 1959, pojavio se Karl Riemeck. Karl je bio u Prezidiju istočnonjemačke Komunističke partije. To je bio najbolji agent kojeg sam poznavao. - On je mrtav - pripomenu Peters. Leamasovim licem preletje izraz nečega nalik na sram. - Ja sam vidio kako su ga ustrijelili - promrmlja. - Imao je ljubavnicu koja je prešla u Zapadni Berlin malo prije nego što je on poginuo. On joj je bio ispričao sve - ona je poznavala cijelu tu prokletu mrežu. Nije čudo što je nastradao. - Poslije ćemo se još vratiti na Berlin. A sad mi recite ovo. Kad je Karl poginuo, vi ste odletjeli natrag u London. Jeste li ostali u Londonu do kraja svog službovanja? - Jesam, ono malo što sam još ostao u službi. - Kakav ste posao obavljali u Londonu? - Bio sam u Bankovnom odsjeku; kontrolirao sam plaće agenata i odobravao isplate za inozemstvo u tajne svrhe. Taj je posao moglo obavljati i dijete. Dobivali smo naloge i potpisivali čekove. Pokatkad smo imali muke zbog povjerljivosti posla. - Jeste li izravno saobraćali s agentima? i Kako bismo to mogli? Građanin neke određene zemlje podnio bi zahtjev. Pretpostavljeni bi udarili na njega pečat u obliku potkove i dostavili ga nama radi isplate. Mi smo obično doznačivali novac u odgovarajuću stranu banku, gdje ga je onaj građanin mogao sam podići i predati agentu. - A kako su agenti bili označeni? Lažnim imenima? - Brojkama. U Circusu su ih nazivali kombinacijama. Svaka je mreža imala svoju kombinaciju, a svaki je agent bio označen dodatkom toj kombinaciji. Karlova je kombinacija bila 8A-1. Leamas se znojio. Peters ga je hladno promatrao mjereći ga kao profesionalni kockar pogledom preko stola. Koliko Leamas vrijedi? Što će ga slomiti, a što privući ili uplašiti? Što mrzi, a nadasve što zna? Hoće li čuvati svoju najjaču kartu do kraja i skupo je prodati? Peters nije u to

vjerovao - Leamas je bio odviše uzdrman da bi još vrdao. On je bio sam u sebi podvojen, čovjek koji je poznavao samo jedan život i jednu vjeru koju je izdao. Peters je već vidio nešto slično. Vidio je to čak i kod ljudi koji su se ideološki posve preobrazili, koji su u tajnim noćnim satima otkrili novi kredo, i sami, nagnani na to snagom svog uvjerenja, izdali svoje znanje, svoju obitelj i svoju zemlju. Čak su se i oni, premda ispunjeni novim žarom i novom nadom, morali uhvatiti ukoštac sa žigom izdaje; čak su se i oni borili s gotovo tjelesnom tjeskobom da kažu ono za što su ih vježbali da nikad, nikad ne odaju. Kao vjerski otpadnici koji su se bojali spaliti križ, oni su se kolebali između nagona i materije; a Peters, zahvaćen tom istom polarnošću, mora im dati utjehu i slomiti njihov ponos. Obojica su bili svjesni tog položaja. I tako je Leamas odbacio svaki ljudski odnos s Petersom jer mu to nije dopuštao ponos. Peters je znao da će iz tih istih razloga Leamas i lagati; lagat će možda samo prešućivanjem, ali će svejedno lagati, iz ponosa, iz prkosa, ili zbog puke izopačnosti svoje profesije; a on, Peters, morat će otkrivati te laži. Isto je tako znao da mu sama činjenica što je Leamas profesionalac može smetati u radu, jer će Leamas birati pojedinosti ondje gdje Peters to ne želi. Leamas će sam predviđati kakve informacije Peters traži - tako će možda zaobići poneki uzgredni djelić koji bi mogao biti i te kako važan procjeniteljima. Svemu tome Peters je pribrojao i hirovitu taštinu pijanice i propalice. - Sad bismo mogli pretresti malo potanje vaš rad u Berlinu - reče. - To bi bilo od svibnja 1957. do ožujka 1961. Dajte popijte još jednu! Leamas ga je promatrao kako uzima cigaretu iz kutije na stolu i kako je pripaljuje. Zapazio je dvije sitnice - da je Peters ljevak i da je ponovo turio cigaretu u usta tako da mu ime cigarete bude dalje od usta kako bi prije izgorjelo. Ta se gesta sviđala Leamasu, jer je pokazivala da je Peters, kao i on, bio već progonjen. Petersovo je lice bilo neobično, bezizražajno i sivo. Bit će da je odavno izgubilo boju - možda u nekom zatvoru u prvim danima revolucije - i sad su mu crte bile formirane i Peters će ostati takav sve do smrti. Samo će kruta, siva kosa možda pobijeljeti, ali mu se lice neće promijeniti. Leamas se upita neodređeno kako li se Peters uistinu zove i je li oženjen. Bilo je na njemu nečeg ortodoksnog što se sviđalo Leamasu. Bila je to ortođoksija snage, samopouzdanja. Kad bi Peters lagao, imao bi za to razloga. To bi bila promišljena laž, nužna laž, daleko od Ashova petljanja i neiskrenosti.

Ashe, Kiever, Peters - to je bila progresija kvalitete, autoriteta, koja je Leamasu jasno označavala hijerarhiju špijunske mreže. Činilo mu se da je to i ideološka progresija. Ashe je bio plaćenik, Kiever suradnik, a Petersu su cilj i sredstvo bili istovjetni. Leamas počne pripovijedati o Berlinu. Peters ga je malokad prekidao, malokad što pitao ili komentirao, ali kad god bi se upleo, pokazivao bi tehničku radoznalost i stručnost koje su bile potpuno po Leamasovoj ćudi. Leamas kao da je čak poticao nepristran profesionalizam njegova ispitivača - to im je bilo zajedničko. Leamas je objasnio koliko je vremena trebalo da se iz Berlina organizira dobra špijunska mreža u istočnoj zoni. Iz početka je Berlin bio pun drugorazrednih agenata - obavještajna je služba bila diskreditirana i toliko je bila postala dio svakodnevnog života u Berlinu da si mogao zavrbovati nekog čovjeka na koktel-partiji i dati mu upute za večerom, a do doručka je već taj čovjek bio prokazan. Za profesionalca je to bio pravi košmar - bilo je na desetke službi, a u pola je od njih bilo suparničkih predstavnika, bilo je na tisuće nepovezanih niti, suviše putokaza a premalo izvora, premalo prostora za operiranje. Uspjeli su, doduše s Fegerom 1954. godine. Ali 1956. godine, kad su svi odjeli Službe vapili za prvorazrednim podacima, nastao je zastoj. Feger ih je bio navikao na drugorazredni materijal koji je bio svega jedan korak ispred novinskih vijesti. Bilo im je potrebno ono pravo, ali su morali čekati na to tri godine. Tada je jednog dana de Jong otišao na izlet u šumu blizu Istočnog Berlina. Imao je britanski vojni registarski broj na kolima koja je parkirao i zaključao na nekoj neasfaltiranoj cesti pored kanala. Na povratku iz šume djeca su otrčala naprijed noseći košara. Kad su došla do kola, stala su u nedoumici, ostavila košaru i potrčala natrag. Netko je bio provalio u automobil - kvaka je bila slomljena, vrata odškrinuta. De Jong je opsovao nešto jer se sjetio da je ostavio fotoaparat u pretincu za rukavice. Pregledao je kola. Vrata su bila silom otvorena. De Jong je zaključio da ih je netko otvorio komadom čelične cijevi koji se može nositi i u rukavu. Ali je fotoaparat bio na svom mjestu, a isto tako i njegov kaput i neki zavežljaj njegove žene. Na vozačevu sjedalu nalazila se limenka za duhan, a u limenci poniklovana kutijica za film minijaturnog foto-aparata, vjerojatno »minoxa«.

De Jong se vratio kući i razvio film. Na njemu je bio snimljen zapisnik s posljednje sjednice Prezidija istočnonjemačke Komunističke partije, SED. Zahvaljujući čudnoj slučajnosti, iz drugog izvora dobili su još jedan istovjetan film; fotografije su bile originalne. Tada je Leamas preuzeo slučaj u svoje rake. Njemu je bio prijeko potreban uspjeh. Otkako je bio došao u Berlin, nije postigao praktički ništa, a bio je već gotovo prekoračio uobičajenu starosnu granicu za operativnu službu. Točno nakon tjedan dana odvezao se de Jongovim automobilom na ono isto mjesto i otišao u šetnju. De Jong je bio izabrao pusto mjesto za izlet - pored kanala nalazila su se dva bunkera razrušena granatama i neka suha, pješčana polja, a na istočnoj strani rijetka borova šuma, udaljena oko dvjesto koraka od pošljunčane ceste što se protezala uz kanal. Ali je to mesto bilo na osami - što je bilo teško naći u Berlinu - i tu je bilo nemoguće pratiti nečije kretanje. Leamas je šetao po šumi. Nije ni pokušao motriti kola jer nije znao odakle bi tko mogao naići. A ako bi ga doušnik vidio kako motri kola iz šume, izgubio bi povjerenje. Međutim, nije ni trebalo da se brine. Kad se vratio, nije našao ništa u kolima pa se vratio u Zapadni Berlin ljut na sama sebe, jer se Prezidij imao sastati tek za dva tjedna. Nakon tri tjedna *posudio je opet kola od de Jonga i ponio u izletničkom kovčegu tisuću dolara u novčanicama od po dvadeset dolara. Ostavio je kola nezaključana dva sata, a kad se vratio, našao je u pretincu za rukavice duhansku kutiju. Izletničkog kovčega više nije bilo. Filmovi su bili puni prvorazrednog dokumentarnog materijala. U idućih šest tjedana ponovio je to isto dva puta i opet se isto dogodilo. Leamas je znao da je otkrio zlatni rudnik. Okrstio je taj izvor »Mayfair«{7} i uputio pesimističko pismo u London. Leamas je znao, ako samo napola otkrije što je posrijedi, da će oni u Londonu htjeti sami preuzeti taj slučaj, što je pošto-poto želio izbjeći. To je vjerojatno bila jedina vrsta operacije koja ga je mogla spasiti od penzioniranja, i to je bio upravo dovoljno krupan slučaj da oni u Londonu zažele da preuzmu stvar u svoje ruke. Pa čak ako ih bude držao na odstojanju, još je postojala opasnost da će u Cambridge Circusu izmišljati teorije, obasipati ga prijedlozima, upozoravati na oprez, zahtijevati akciju. Tražit će od njega da daje samo nove dolarske novčanice, u nadi da će im ući u trag, tražit će da im pošalje kutijice za film kako bi ih ispitali, planirat će nespretne operacije uhođenja i

izvijestiti ostale odjele. Najviše će baš željeti izvijestiti ostale odjele, a to bi, kako reče Leamas, potpuno upropastilo cijeli pothvat. Radio je tri tjedna kao lud. Pregledao je dosjee svih članova Prezidija. Sastavio je popis svih službenika koji su mogli imati pristup do zapisnika. Na osnovi popisa osoba kojima su se dostavljali zapisnici, popisa koji se nalazio na posljednoj strani faksimila, proširio je ukupan broj mogućih doušnika na trideset i jedan, uključujući tu i činovnike i osoblje sekretarijata. Našavši se pred gotovo nemogućim zadatkom da otkrije doušnika na temelju nepotpunih podataka o trideset i jednoj osobi, Leamas se vratio na originalni materijal, što je, kako reče, trebalo da već prije učini. Začudio se što ni na jednoj foto-kopiji zapisnika koji je do tada dobio nisu stranice bile obilježene brojevima, što ni da jednu nije bio udaren žig koji označava stupanj povjerljivosti, i što su u drugom i četvrtom primjerku neke riječi bile prekrižene olovkom ili krejonom. Napokon je došao do važnog zaključka da to nisu foto-kopije samih zapisnika, nego koncepata zapisnika. Time se izvor sveo na sekretarijat, a sekretarijat je bio malobrojan. Koncepti zapisnika bili su dobro i pomno fotografirani, što je značilo da je fotograf imao vremena i vlastitu sobu. Leamas se vratio na popis osoba. U sekretarijatu je radio neki Karl Riemeck, bivši kaplar sanitetskog korpusa, koji je proveo tri godine kao zarobljenik u Engleskoj. Njegova je sestra živjela u Pome-raniji kad su Rusi pregazili Pomeraniju, i on nije više nikad čuo za nju. Bio je oženjen i imao kćerku po imenu Carla. Leamas je odlučio da okuša sreću. Doznao je iz Londona da je Riemeckov zarobljenički broj bio 29012 i da je bio otpušten 10. studenoga 1945. Kupio je jednu istočnonjemačku dječju znanstveno-fanta- stičnu knjigu i napisao na prvoj stranici na njemačkom jeziku mladenačkim rukopisom: »Ovo je knjiga Carle Riemeck, rođene 10. prosinca 1945. u Bidefordu, Sjeverni Devon. Šifra Astronautičarka 29012«, a ispod toga je dopisao: »Osobe koje žele letjeti u svemir treba da se osobno prijave C. Riemeck. Prijavnica je priložena. Živjela Narodna Republika Demokratskog Svemira!« Na listu pisaćeg papira povukao je ravnalom nekoliko linija, napravio stupce za prezime i ime, adresu i starost i nadopisao na dnu lista: »Svaki će kandidat biti saslušan. Pišite na uobičajenu adresu i navedite kada i kamo

želite doći na razgovor. Molbe će biti razmotrene u roku od sedam dana. C.R.« Turio je list u knjigu, odvezao se na uobičajeno mjesto, opet de Jongovim kolima, i ostavio knjigu na suputničkom sjedalu, a u njoj i pet starih novčanica od po sto dolara. Kad se vratio, knjige više nije bilo, a mjesto nje je na sjedalu bila duhanska limenka u kojoj su bila tri svitka filma. Na jednom je bio snimljen zapisnik posljednje sjednice Prezidija, na drugom koncept revizije stava Istočne Njemačke prema COMECONU, a na trećem shema istočnonjemačke obavještajne službe, s funkcijama pojedinih odsjeka i podacima o ličnostima. Peters mu upade u riječ: - Samo časak - reče. - Hoćete li da kažete da su svi ti podaci potjecali od Riemecka? - Zašto ne? Pa vi znate koliko je on toga vidio. - Teško da je to moguće - pripomene Peters, više za se. - Možda mu je netko pomagao. - Pa, jesu mu poslije pomagali. Na to ćemo sad doći. - Znam što ćete mi reći. Ali zar vam se nikad nije učinilo da mu pomaže netko gore, a ne samo agenti koje je poslije unajmio? - Ne, nije. To mi nikad nije palo na pamet. - A kad se sad prisjećate toga, ne čini U vam se to vjerojatnim? - Ne osobito. - A kad ste poslali taj materijal u Cambridge Circus, oni vas nisu nikad upozorili da su ti podaci, čak i za čovjeka na Riemeckovu položaju, neobično opsežni? - Nisu. - A jesu li vas ikad pitali otkud Reimecku taj fotoaparat, i tko ga je uputio u fotografiranje dokumenata? Leamas krzmaše. - Nisu…Siguran sam da me nikad nisu pitali. - Čudno - pripomene Peters hladno. - Oprostite, izvolite nastaviti. Nisam htio da se istrčavate. Točno nakon tjedan dana, nastavi Leamas, odvezao se do kanala i taj put je bio nervozan. Kad je skrenuo na neasfaltiranu cestu, opazio je tri bicikla gdje Ježe u travi, a dvjesto koraka dalje uz kanal tri čovjeka kako pecaju. Izišao je iz kola kao i obično i pošao prema drvoredu na drugoj strani polja.

Prošao je oko dvadeset koraka kad je začuo povik. Osvrnuo se i opazio kako mu jedan od one trojice maše. Ostala su se dvojica bila također okrenula prema njemu i gledala ga. Leamas je bio u staroj kišnoj kabanici, držao je ruke u džepovima i bilo je kasno da ih izvadi. Znao je da ona dvojica štite čovjeka u sredini i da će ga vjerojatno ustrijeliti ako izvadi ruke iz džepova, jer misle da drži revolver u džepu. Leamas je stao na deset koraka ispred čovjeka u sredini. - Želite li nešto? - zapita Leamas. - Jeste li vi Leamas? Bio je to onizak, punašan čovjek, vrlo staložen. Govorio je engleski. - Jesam. - Koji je broj vaše britanske osobne karte? - PRT-L 58003-1. - Gdje ste proveli noć kad se slavila pobjeda nad Japanom? - U Leidenu u Nizozemskoj, u tvornici mog oca, s nekim nizozemskim prijateljima. - Hajdemo se prošetati, gospodine Leamase! Neće vam trebati kišna kabanica. Svucite je i ostavite na zemlji, tu gdje stojite. Moji će prijatelji pripaziti na nju. Leamas oklijevaše, slegne ramenima i svuče kabanicu. Zatim odoše hitro zajedno u šumu. - Vi znate isto tako dobro kao i ja tko je on bio - reče Leamas umorno - treći čovjek u Ministarstvu unutrašnjih poslova, sekretar Prezidija SED, predsjednik Koordinacionog odbora za zaštitu naroda. Tako je valjda i saznao za de Jonga i mene - pronašao je podatke Kontraobavještajne službe o nama u Abteilungu. On je imao tri izvora - Prezidij, povjerljive unutrašnje političke i ekonomske izvještaje i uvid u kartoteku istočnonjemačke Službe javne sigurnosti. - Ali samo ograničen uvid. Oni ne bi nikad dali nikome izvana da pregledava svu njihovu kartoteku - ostajaše Peters pri svome. Leamas slegne ramenima. - Pa ipak su njemu dali - reče. - A što je radio s novcem?

- Nakon toga popodneva ja mu više nisam davao novaca. Circus je to odmah uzeo u svoje ruke. Plaćali su mu preko neke zapadnonjemačke banke. On mi je čak vratio sve ono što sam mu ja bio dao. London je to deponirao na njegov račun. - A što ste javili u London? - Nakon toga sam im sve javljao. Morao sam; onda je Circus izvijestio o svemu ostale odjele. Nakon toga je bilo samo pitanje vremena kad će stvar crknuti - nadoda Leamas žučljivo. - Kad su im ostali odjeli sjeli za vrat, postali su pohlepni. Počeli su tražiti od nas još više i htjeli su mu dati više novaca. Napokon smo morali predložiti Karlu da pronađe nove izvore, i tako smo organizirali mrežu. To je bilo vraški blesavo, opteretilo je Karla, ugrozilo ga i potkopalo njegovo povjerenje u nas. To je bio početak kraja. - Koliko ste izvukli iz njega? Leamas oklijevaše. - Koliko? Pa, bogamu, ne znam. To je potrajalo neprirodno dugo. Ja mislim da su mu ušli u trag mnogo prije nego što su ga ulovili. U posljednjih nekoliko mjeseci opala je kvaliteta informacija. Mislim da su već počeli sumnjati u njega i da mu nisu više dopuštali da dođe do povjerljivih podataka. - Ali koliko vam je, sve u svemu, dao podataka? - navaljivaše Peters. Leamas je izložio redom sav obujam rada Karla Riemecka. Peters je zadovoljno pribilježio daje Leamasovo pamćenje izvanredno, s obzirom na to koliko je popio. Navodio je datume i imena, sjećao se reagiranja Londona i, ako je bilo potvrda tih navoda, sjećao se kakve su one bile. Sjećao se svota novaca koje su bile zatražene, sjećao se datuma kad su bili uključeni u mrežu ostali agenti. - Oprostite - reče napokon Peters - ali ja ne vjerujem da se jedan čovjek, na ma koliko dobrom mjestu bio, i ma koliko bio pažljiv i marljiv, mogao domoći toliko raznovrsnih i iscrpnih podataka. Uostalom, ako je baš i mogao, nikako nije mogao sve fotografirati. - Mogao je - ostao je Leamas pri svome i iznenada se naljutio - bogami je mogao, i gotovo. - A iz Circusa vam nisu nikad naložili da potanje porazgovarate s njim o tome, da saznate kako i kad je to sve vidio? - Nisu - odsiječe Leamas. - Riemeck je bio osjetljiv na to, a u Londonu su bili zadovoljni svime kako je bilo.

- Hm, hm - zamišljeno će Peters. Čas kasnije Peters ga pripita: - Da, zbilja, jeste li čuli što je bilo s onom ženom? - Kojom ženom? - oštro će Leamas. - Ljubavnicom Karla Riemecka, onom koja je prešla u Zapadni Berlin one večeri kad je poginuo Riemeck. - Što je bilo? - Našli su je mrtvu prije tjedan dana. Ubijenu. Netko ju je ustrijelio iz kola kad je izlazila iz svog stana. - To je nekad bio moj stan - mehanički će Leamas. - Možda je ona znala više o Riemeckovoj mreži nego vi - nabaci Peters. - Kako to, do vraga, mislite? - zapita Leamas. Peters slegne ramenima. - Sve je to vrlo čudno - napomene. - Da mi je samo znati tko ju je ubio! Kad su iscrpli slučaj Karla Riemecka, Leamas je nastavio pripovijedati o drugim agentima koji nisu bili toliko značajni, zatim o načinu rada njegove organizacije u Berlinu, komunikacijama, osoblju, tajnim ograncima - stanovima, prijevoznim sredstvima, fotografskoj i drugoj opremi. Razgovarali su do kasno u noć i cijeli idući dan, a kad se sutradan navečer svalio u postelju, znao je da je izdao sve što je znao o savezničkoj špijunaži u Berlinu, i da je u dva dana popio dvije boce viskija. Nešto ga je zbunjivalo - Petersovo uporno tvrđenje da je Karlu Riemecku morao netko pomagati - da je imao suradnika na visoku položaju. Kontrola ga je to isto pitao - prisjetio se sada - Kontrola ga je pitao otkud Riemecku pristup do dokumenata. Kako su mogla obojica bili tako sigurni da Karl nije radio sam? On je, naravno, imao pomagača, primjerice one čuvare pored kanala kad se Leamas upoznao s njim. Ali oni su bili sitna riba - Karl mu je pričao o njima. Ali Peters - a Peters je, uostalom, morao točno znati do čega je Karl mogao imati pristup - Peters nije nikako vjerovao da je Karl radio sam. U tome su se Peters i Kontrola, očito, slagali. A možda je to bila istina. Možda je tu bio umiješan još netko drugi. Možda je to bila ona osoba povjerenja koju ju Kontrola htio pošto-poto zaštiti od Mundta. To bi značilo da je Karl Riemeck surađivao s tom osobom i prenosio ono čega su se zajedno bili domogli. Možda je o tome Kontrola razgovarao s Karlom nasamu one večeri u Leamasovu stanu u Berlinu?

Bilo kako mu drago, sutra će sve izići na vidjelo. Sutra će on zaigrati otvorenim kartama. Pitao se tko li je ubio Elviru. I pitao se zašto su je ubili. Naravno - u tome je bilo nešto, u tome se možda krilo objašnjenje - ako je Elvira znala tko je taj Riemeckov specijalni suradnik onda ju je taj suradnik i ubio… Pa ipak, to je bilo suviše nategnuto, tu se nije vodilo računa o tome koliko je teško prijeći s Istoka na Zapad, a Elvira je, na kraju krajeva, ubijena u Zapadnom Berlinu. Pitao se zašto mu Kontrola nije uopće rekao da je Elvira ubijena. Je li zato da bi on reagirao kako treba kad mu to saopći Peters? Nije vrijedilo razmišljati o tome. Kontrola je imao svoje razloge, a oni su obično bili toliko zakučasti da je čovjeku trebalo tjedan dana da in odgonetne. Dok je tonuo u san, promrmljao je: - Karl je bio budala božja. Ona ga je žena upropastila. Elvira je sad mrtva i pravo joj budi! Zatim se sjeti Liz.

9. Drugi dan Sutradan ujutro Peters je došao u osam sati, pa su bez ikakvih ceremonija sjeli za stol i počeli: - I tako ste se vratili u London. I što ste radili u Londonu? - Stavili su me na raspolaganje. Znao sam da sam gotov čim me ona budala iz Personalnog dočekala na aerodromu. Morao sam odmah otići Kontroli i podnijeti mu izvještaj o Karlu. A on je poginuo, što sam mu drugo mogao reći? - I što su onda s vama? - Najprije su mi rekli da mogu ostati u Londonu i čekati dok ne steknem pravo na punu penziju. Bili su tako vraški ljubezni da sam se raspalio i rekao im, ako im je već toliko stalo da bacaju pare na mene, zašto ne učine ono što je jasno samo po sebi i ne uračunaju mi sve vrijeme provedeno u službi, mjesto da naklapaju o prekidu službovanja. Nije im bilo pravo kad sam im to rekao. Premjestili su me u Bankovni odsjek gdje su bile same žene. Ne sjećam se mnogo toga iz tog razdoblja, jer sam počeo pomalo cugati. Bilo mi je prilično šugavo. Pripali cigaretu. Peters klimne glavom. - Zato su mi dali nogu, zapravo. Nije im bilo po volji što pijem. - Ispričajte mi čega se ipak sjećate iz Bankovnog odsjeka - predloži Peters. - Bio je to dosadan i lagan posao. Ja nisam uopće stvoren za kancelarijski posao, znao sam to. Zato sam se i držao Berlina. Znao sam, kad me opozovu, da će me staviti na raspolaganje, ali boga mu… - Što ste radili? Leamas slegne ramenima. - Sjedio sam skrštenih ruku u jednoj sobi sa dvije žene, Thursby-jevom i Larrettovom. Ja sam ih zvao Četvrtka i Petka.{8} Naceri se prilično budalasto. Peters ga pogleda odajući nerazumijevanje. - Samo smo premještali papire. Iz Financijskog odsjeka dobili bismo pismo: »Odobrava se isplata sedam stotina dolara tome i tome od dana toga i toga. Molimo vas da proslijedite dalje« - to je bio smisao svega. Četvrtka i

Petka bi to malo promućkale, uvele u kartoteku i udarile žig, a ja bih potpisao ček ili naložio banci da doznači novac. - Kojoj banci? - Blatt and Rodney, maloj finoj banci u Cityju. U Circusu imaju nekakvu teoriju da su bivši učenici Etona diskretni. - Onda ste zapravo znali imena agenta iz cijelog svijeta? - Pa ne baš. To je bilo lukavo smišljeno. Ja bih, znate, potpisao ček ili nalog banci, ali bismo ostavili prazno mjesto za ime i prezime korisnika. Popratno pismo, ili šta ja znam što, bilo bi potpisano i onda sve skupa vraćeno Specijalnoj otpremi. - Što je to? - To je odsjek koji raspolaže podacima o agentima. Oni su ispisivali imena i otpremali poštu. Vraški lukavo, mora se priznati. Činilo se da je Peters razočaran. - Hoćete da kažete da uopće niste mogli saznati imena korisnika? - Obično nismo. - A povremeno? - Od vremena do vremena nanjušili bismo nešto. Sve to petljanje između Bankovnih i Financijskih odsjeka i Specijalne otpreme stvaralo je, naravno, pometnju. To je bilo suviše komplicirano. I tako bismo povremeno nadošli na nešto specijalno što bi nas malo razgalilo. Leamas ustane i reče: - Ja sam sastavio popis svih isplata kojih se sjećam. Tu mi je u sobi. Idem po njega. Iziđe iz sobe vukući pomalo noge za sobom, kao što je navlaš činio otkako je došao u Nizozemsku. Vratio se sa dva lista papira s crtama istrgana iz neke jeftine bilježnice. - Ovo sam sinoć zapisao - reče. - Mislio sam da ćemo time uštedjeti malo vremena. Peters uze popis i pročita ga polako i pažljivo. Činilo se da ga se snažno dojmio. - Dobro - reče - vrlo dobro. - Zatim se najbolje sjećam operacije »Vjetrogonja«. Iz nje sam izvukao dva putovanja. Jedno u Kopenhangen, a drugo u Helsinki. Samo sam uložio pare u banku. - Koliko?

- U Kopenhagenu deset tisuća dolara, a u Helsinkiju četrdeset tisuća maraka. Peters odloži olovku. - A za koga? - zapita. - Tko zna. Operaciju »Vjetrogonja« izvodili samo po sistemu štednih uloga. Dali su mi lažni britanski pasoš, pa sam otišao u Kraljevsku skandinavsku banku u Kopenhagenu i u Narodnu banku u Helsinkiju, uložio sam novac i dobio štednu knjižicu koja je glasila na dva imena - na moje izmišljeno ime i na izmišljeno ime nekoga drugoga - valjda agenata. Banci sam dao primjerak potpisa mog opunomoćenika, koji sam dobio od glavnog ureda. Poslije su agentu poslali štednu knjižicu i jedan lažni pasoš koji je predočio u banci kad je podizao novac. Ja sam znao samo za njegovo izmišljeno ime. Slušao je sama sebe kako govori, pa mu se sve to učinilo izmišljeno i nevjerojatno. - Je li to bio uobičajen postupak? - Nije, to je bila specijalna isplata. Imala je listu potpisnika. - Što je to? - Imala je šifru za koju je malo tko znao. - Kako je glasila ta šifra? - Pa rekao sam vam - »Vjetrogonja«. Ta je operacija obuhvaćala neredovite isplate po deset tisuća dolara u različitoj valuti i u različitim prijestolnicama. - Samo u prijestolnicama? - Da, koliko ja znam. Sjećam se da je pisalo u dosjeu da je bilo i drugih isplata na način »Vjetrogonja«, prije nego što sam došao u Bankovni odsjek ali je u tim slučajevima Bankovni odsjek angažirao nekog građanina dotične zemlje da to obavi. - A gdje su izvršene te druge isplate prije nego što ste vi došli? - Jedna u Oslu, a druge se ne sjećam gdje. - Je li izmišljeno ime agenta bilo uvijek isto? - Nije. To je bila još jedna mjera opreza. Poslije sam čuo da smo cijelu tu tehniku ukrali od Rusa. To je bio najzamršeniji način isplate koji sam ikad vidio. Ja sam isto tako na svakom putovanju imao drugo ime i, naravno, drugi pasoš. Ovo će mu biti po volji i pomoći mu da popuni praznine.

- A znate li išta o tim lažnim pasošima koje je agent dobivao? Kakvi su bili, i kako su ih dostavljali? - Ne znam. Znam samo da je u njima morala biti viza za onu zemlju u kojoj je novac bio uložen. I ulazni žig. - Ulazni žig? - Da. Ja sam zaključio da se ti pasoši nikad nisu pokazivali na granici, nego su se samo predočivali u banci radi identifikacije. Bit će da se agent služio vlastitim pasošem i potpuno legalno ušao u zemlju u kojoj je bila banka, a onda je u banci pokazao lažni pasoš. Tako sam bar ja zaključio. - A znate li zašto je prije novac ulagao građanin dotične zemlje, a poslije netko iz Londona? - Znam. Pitao sam žene u Bankovnom odsjeku, Četvrtku i Petku. Kontroli je bilo stalo… - Kontroli? Hoćete da kažete da je sam Kontrola vodio tu operaciju? - Jest, on ju je vodio, a bojao se da tog građanina ne prepoznaju u banci. I za to je slao poštara - mene. - A kad ste to putovali? - U Kopenhagen petnaesti lipnja, a vratio sam se avionom iste večeri. U Helsinki sam putovao potkraj rujna, ostao sam tamo dva dana i vratio se avionom oko dvadeset i osmog. Malo sam se zabavio u Helsinkiju. Naceri se, ali Peters kao da to i ne primijeti. - A kad su izvršene one druge uplate? - Ne sjećam se. Zao mi je. - Jedna je svakako izvršena u Oslu? - Jest, u Oslu. - Koliko je vremena proteklo između prvih dviju uplata, onih koje su izvršili građani dotičnih zemalja? - Ne znam. Nije mnogo, mislim. Možda mjesec dana. Možda nešto više. - Niste li imali dojam da je taj agent djelovao neko vrijeme prije prve isplate? Nije li se to vidjelo u dosjeu? - Nemam pojma. U dosjeu su bile upisane samo stvarne isplate. Prva je isplata bila izvršena na početku pedeset i devete. Nije bilo nikakvih drugih podataka. Takav je princip kod lista potpisnika. U različitim dosjeima zabilježeni su različiti dijelovi jednog te istog slučaja. Samo bi netko s općim dosjeom mogao sve to povezati.

Peters je neprestano pisao. Leamas je držao da je u sobi sakriven negdje magnetofon, ali da će za naknadno bilježenje trebati mnogo vremena. Ono što je Peters sad zapisivao poslužit će mu kao osnova za večerašnju brzojavku Moskvi, a djevojke u sovjetskoj ambasadi u Haagu sjedit će cijelu noć i brzojavljati na smjenu tekst od riječi do riječi. - Recite mi - reče Peters - to su bile krupne svote novaca, način isplate bio je složen i vrlo skup - što ste vi sami mislili o tome? - A što sam mogao misliti? Smatrao sam da Kontrola sigurno ima neki vraški dobar izvor, ali nikad nisam vidio materijal, pa ne znam. Nije mi se sviđalo kako se to radilo - suviše napregnuto, suviše komplicirano, suviše pametno. Zašto se naprosto nije netko sastao s njim i uručio mu novac u gotovu? I zar je on zbilja pokazivao na granici vlastiti pasoš, a krivotvoreni nosio u džepu? Ja sumnjam u to - reče Leamas. Bilo je vrijeme da zamagli cijeli slučaj, neka ovaj malo tjera lisicu! - Kako to mislite? - Mislim da taj novac, koliko ja znam, nije nikad nitko podigao. Ako se, recimo, radilo o nekom agentu na visokom položaju iza željezne zavjese, novac će biti pohranjen u banci sve dok ne bude mogao doći po njega. Tako sam bar ja računao. Ali uopće nisam o tome mnogo razmišljao. A i zašto bih? Naš je posao takav da znamo samo za neke dijelove cijele organizacije. Pa i vi to znate. Ako je čovjek radoznao, neka mu Bog bude u pomoći! - Ali ako novac nije nitko podizao, kako što vi mislite, Čemu onda sva ta briga oko pasoša. - Kad sam bio u Berlinu, mi smo se pobrinuli za Karla Riemecka u slučaju da mora bježati i da ne može doći do nas. Spremili smo mu jedan lažni zapadnonjemački pasoš na jednu adresu u Diisseldorfu. On ga je mogao podići u bilo koje vrijeme na unaprijed dogovoren način. Valjanost pasoša nije nikad istekla - Odsjek za specijalna putovanja produživao je pasoše i vize kad god bi istekli. Možda se Kontrola poslužio tom istom tehnikom i u ovom slučaju. Ne znam - samo nagađam. - Kako možete biti sigurni da su ti pasoši uopće izdani? - To je bilo zabilježeno u dosjeu koji je služio Bankovnom odsjeku i Odsjeku za specijalna putovanja koji je izdavao lažne isprave i vize. - A, tako. Peters porazmisli časak, pa zapita: - Kojim ste se imenima poslužili u Kopenhagenu i Helsinkiju?

- Robert Lang, inženjer elektrotehnike. U Kopenhagenu. - Kad ste točno bili u Kopenhagenu? - Pa rekao sam vam, petnaesti lipnja. Stigao sam tamo oko jedanaest i po prije podne. - U kojoj ste banci bili? - Ama, zaboga, Peterse - reče Leamas koji se iznenada rasrdio - u Kraljevskoj skadinavskoj banci. To ste već zapisali. - Htio sam samo provjeriti - odgovori Peters mirno i nastavi pisati. - A kako ste se predstavili u Helsinkiju? - Kao Stephen Bennett, brodarski inženjer iz Plymoutha. U Helsinkiju sam bio potkraj rujna - nadoda sarkastično. - I otišli ste u banku istog dana kad ste doputovali? - Da. To je bilo dvadeset četvrtog ili dvadeset petog, nisam siguran, kako rekoh. - Jeste li nosili novac sa sobom iz Engleske? - Ni govora. Jednostavno smo ga doznačili na račun jednog građanina te zemlje. Građanin ga je podigao, dočekao me na aerodromu s novcem u kovčegu i ja sam odnio novac u banku. - Tko je bio taj građanin u Kopenhagenu? - Peter Jensen, prodavač u sveučilišnoj knjižari. - A pod kojim se imenima predstavljao agent? - U Kopenhagenu kao Horst Karlsdorf. Mislim da je tako bilo, jest tako je bilo, sjećam se. Karlsdorf. Neprestano sam htio reći Karls-horst. - Zanimanje i mjesto stanovanja? - Direktor iz Klagenfurta u Austriji. - A drugo ime? U Helsinkiju? - Fechtmann, Adolf Fechtmann iz St. Gallena u Švicarskoj. Taj je imao i neku titulu, jest, tako je - doktor Fechtmann, arhivar. - Tako, dakle, obadvojica su govorila njemački. - Jest, to sam i ja primijetio. Ali to nije mogao biti Nijemac. - Zašto ne? - Pa ja sam upravljao centrom u Berlinu, nije li tako? Ja bih bio upućen u to. Agent na visokom položaju u Istočnoj Njemačkoj morao bi biti u vezi s Berlinom. Ja bih to znao. Leamas ustane, ode do ormara i natoči sebi viskija. Petersa nije ponudio.

- Pa sami ste rekli da su u tom slučaju bile poduzete posebne mjere opreza, da su bile upotrijebljene posebne metode. Možda su oni mislili da vi ne treba da to znate? - Ma, boga mu, nemojte biti ludi - odbrusi mu Leamas kratko. - Ja bih to sigurno znao. Pri tome će ostati pod svaku cijenu; zbog toga će oni misliti da su pametniji od njega, i zbog toga će ostali njegovi podaci djelovati vjerodostojnije. »Oni će htjeti izvoditi zaključke usprkos vašem mišljenju«, rekao mu je Kontrola. »Mi im moramo dati materijal i ostati skeptični prema njihovim zaključcima. Moramo se uzdati u njihovu inteligenciju i uobraženost, u njihovo međusobno sumnjičenje, eto što moramo.« Peters klimne glavom kao da potvrđuje neku žalosnu istinu. - Vi ste vrlo ponosan čovjek, Leamase - napomene ponovo. Uskoro nakon toga Peters je otišao. Pozdravio se s Leamasom i pošao cestom prema obali. Bilo je vrijeme za ručak.

10 Treći dan Peters nije došao ni poslije podne ni sutradan ujutro. Leamas je ostao u kući i čekao, sve zlovoljniji, nekakvu poruku, ali poruke nije bilo. Raspitivao se kod gazdarice, ali se ona samo osmjehnula i slegla svojim teškim ramenima. Oko jedanaest sati prije podne odlučio je da se prošeta uz obalu, kupio je cigarete i buljio tupo u more. Na žalu je stajala djevojka i bacala mrvice kruha galebovima. Bila mu je okrenuta leđima. Morski vjetar poigravao se njezinom dugom crnom kosom i potezao je za kaput savijajući joj tijelo u luk, tako da je bila nalik na luk napet prema moru. Tada je pojmio, šta mu je Liz bila dala, što će morati potražiti ako se ikad vrati u Englesku - marenje za sitnice, vjeru u običan život, onu jednostavnost koja te nagoni da izmrviš komad kruha u papirnatoj vrećici, odeš na žal i bacaš mrvice galebovima. Ovo poštovanje prema svakidašnjici koje nikad nije smio osjećati; bio to kruh za galebove, bila to ljubav ili ma šta drugo, on će se vratiti da to potraži; nagovorit će Liz da mu to potraži. Još tjedan dana, možda dva, pa će se vratiti kući. Kontrola mu je rekao da može zadržati sve što će mu oni platiti, a to će biti dovoljno. S petnaest tisuća funta, nagradom i mirovinom koju će dobiti od Ćircusa, čovjek - kao što bi rekao Kontrola - može priuštiti sebi da se skloni u zavjetrinu. Obišao je žal i vratio se u bangalo u četvrt do dvanaest. Ona ga je žena pustila u kuću bez riječi, ali kad je otišao u stražnju sobu, čuo je kako je digla slušalicu i nazvala neki broj. Govorila je svega nekoliko sekunda. U dvanaest i pol donijela mu je ručak i, na njegovo veliko zadovoljstvo, nekoliko engleskih novina koje je čitao s užitkom sve do tri sata. Leamas inače nije nikad ništa čitao, pa je novine čitao polako i pažljivo. Pamtio je pojedinosti kao što su imena i adrese ljudi u kratkim vijestima. Činio je to tako reći nesvjesno, kao da vježba pamćenje, i to ga je posve zaokupilo. U tri sata došao je Peters. Čim ga je ugledao, Leamas je znao da se nešto dogodilo. Nisu sjeli za stol niti je Peters svukao kabanicu. - Imam loše vijesti za vas - reče on. - Traže vas u Engleskoj. Jutros sam to doznao. Vrebaju na vas u lukama. Leamas ga mirno upita: - Pod kojom optužbom?

- Formalno zato što se niste prijavili policiji u zakonskom roku nakon otpuštanja iz zatvora. - A stvarno? - Priča se da vas traže zato što ste se ogriješili o zakon o službenim tajnama. Objavljena vam je fotografija u svim londonskim večernjim novinama. Popratni tekst vrlo je neodređen. Leamas je stajao kao ukopan. To je Kontrolino maslo. Kontrola je digao hajku. To se ne može drukčije protumačiti. Baš ako su Kiever i Ashe uhapšeni i ako su propjevali - čak i onda je Kontrola odgovoran za ovu hajku. »Dva tjedna«, rekao mu je. »Ja mislim da će vas odvesti nekamo na sasluša-vanje - možda čak i u inozemstvo. Ali za dva tjedna bit će sve gotovo. Nakon toga će sve ići samo od sebe. Morat ćete se pritajiti ovdje dok se ne završi kemijski proces; ali siguran sam da vam neće biti krivo. Ja sam vam odobrio operativnu plaću sve dok se ne likvidira Mundt - tako mi se činilo najpoštenije.« A sad ovo. Ovako se nisu dogovorili; ovo je nešto drugo. I kog vraga da sad radi? Ako se sad povuče, ako odbije da pođe sa Petersom, propast će cijela operacija. Moguće je i da Peters naprosto laže, da ga iskušava - što je još jedan razlog više da pođe s njima. Ali ako pođe, ako pristane da ode na Istok, u Poljsku, Čehoslovačku ili bog zna kamo, neće biti pravog razloga, da ga ikad puste - neće biti pravog razloga (jer ga navodno traže na Zapadu) da uopće poželi da ga puste. To je Kontrolino maslo - u to je bio siguran. Uvjeti su bili suviše povoljni, to je znao od sama početka. Oni se ne razbacuju ovako novcem ni za šta - osim ako ne misle da bi te mogli izgubiti. Ovakve su pare honorar za tegobe i opasnosti koje Kontrola nije htio otvoreno priznati. Ovakve su pare bile opomena, a Leamas se nije obazirao na tu opomenu. - Ali kako su, do vraga, mogli nadoći na to? - zapita tiho. A tada, kako da mu neka misao pade na um, reče: - Mogao im je, naravno, reći vaš prijatelj Ashe, ili Kiever… - To je moguće - odvrati Peters - Vi znate isto tako dobro kao i ja da je tako nešto uvijek moguće. U našem poslu nije ništa pouzdano. Ali je činjenica - nadoda nekako nestrpljivo - da vas sad već traže po svim zemljama Zapadne Evrope. Leamas kao da nije čuo što je on rekao.

- Sad me držite u šahu, je li, Peterse? - reče. - Bit će da vaši ljudi umiru od smijeha. Ili da me nisu oni sami otkucali? - Vi precjenjujete svoju važnost - kiselo će Peters. - Recite mi onda, zašto ste me dali slijediti? Danas sam se prije podne malo prošetao i dva su me čovjeka u smeđim odijelima pratila uz obalu, jedan dvadeset koraka iza drugog. A kada sam se vratio, gazdarica vas je odmah nazvala. - Držimo se onoga što znamo - predloži Peters - Trenutno nas toliko ne zanima kako su vaše vlasti doznale za vas. Činjenica je da su doznale. - Jeste li donijeli sa sobom londonske večernje novine? - Naravno da nisam. One se ne mogu ovdje dobiti. Brzojavi-li su nam iz Londona. - To je laž. Vi i te kako dobro znate da vaša služba smije održavati vezu samo sa Centrom. - U ovom slučaju bila je odobrena direktna veza između dvije vanjske stanice - odsiječe Peters ljutito. - Oho, oho - reče Leamas smješkajući se kiselo - mora da ste vi neka krupna zvjerka. Ili - kao da mu iznenada nešto pade na um - da nije Centar umiješan u ovo? Peters se ogluši na njegovo pitanje. - Vi znate koje su dvije alternative. Ili ćete prepustiti nama da se pobrinemo za vas, da vam pomognemo da se sigurno izvu- čete, ili ćete se sami snalaziti kako znate i umijete, a na kraju će vas sigurno uhvatiti. Nemate lažnih isprava ni novaca, ničega. Vaš britanski pasoš istječe za deset dana. - Ima i treća mogućnost. Dajte mi švicarski pasoš i nešto novaca i pustite me da pobjegnem. Ja se znam brinuti sam za sebe. - Bojim se da to ne bi bilo poželjno. - Hoćete da kažete da niste završili saslušavanje? I dok ne završite, da me ne možete isplatiti? - Tako je, otprilike. - A što ćete sa mnom kad završite saslušavanje? Peters slegne ramenima. - Što vi predlažete? - Promjenu identiteta. Možda skandinavski pasoš. Pare.

- To je vrlo nepraktično, ali ću ipak predložiti mojim pretpostavljenima - odvrati Peters. - Hoćete li poći sa mnom? Leamas oklijevaše, pa se osmjehne pomalo nesigurno i zapita: - A što ćete ako ne pođem? Ja bih, na kraju krajeva, imao sad što ispričati, nije li tako? - Takve je priče teško potkrijepiti. Ja ću večeras otputovati. A Ashe i Kiever… - on slegne ramenima - što oni uopće znače? Leamas priđe prozoru. Iznad sivog Sjevernog mora dizala se oluja. Gledao je galebove kako kruže na pozadini tmastih oblaka. Djevojke više nije bilo. - Dobro - reče napokon - dajte to uredite! - Do sutra nema aviona za istočne zemlje. Ali ima jedan koji leti u Berlin za jedan sat. Odletjet ćemo njime. Valjda ćemo još nekako stići na njega. Leamasova pasivna uloga te večeri omogućila mu je da se ponovo divi djelotvornosti mjera što ih je poduzeo Peters. Pasoš je bio već odavno pripremljen - bit će da je Centar bio to predvidio. Pasoš je glasio na ime Alexandera Thvvaitea, turističkog agenta, i bio ispunjen vizama i pograničnim žigovima - stari otrcani pasoš profesionalnog putnika. Nizozemski je policajac na aerodromu samo klimnuo glavom i udario žig tek reda radi, a Peters je bio treći ili četvrti iza Leamasa u redu i nije pokazivao zanimanje za te formalnosti. Kad su ušli u prostor »samo za putnike«, Leamas opazi knjižarski kiosk. Tu je bio izložen izbor stranih novina: Figaro, Monde, Neue Zürcher Zeitung, Welt i pet-šest britanskih dnevnika i tjednika. Baš dok je to gledao, iz kioska iziđe djevojka i stavi na stalak Evening Standard. Leamas pohita do kioska i uze novine sa stalka. - Koliko stoji? - upita je. Turivši ruku u džep na hlačama, iznenada shvati da nema nizozemskog novca. - Trideset centa - odgovori djevojka, koja je bila prilično zgodna, tamnoputa i vesela. - Imam samo dva engleska šilinga. To je jedan gulden. Hoćete li ih primiti? - Dobro, hoću - odgovori ona i Leamas joj dade novčić od dva šilinga. On se osvrne - Peters je još bio na kontroli pasoša, okrenut leđima. Ne

časeći ni časa, Leamas pođe pravo u muški nužnik. Tu brzo i pažljivo prelista novine, a onda ih baci u košaru za smeće i iziđe. Bila je istina - u novinama je bila njegova fotografija, a ispod nje kratak neodređen tekst. Upitao se da li je to vidjela Liz. Zamišljeno se uputi u putnički salon. Nakon deset minuta ukrcali su se u avion što je letio u Hamburg i Berlin. Prvi put otkako je sve to počelo, Leamasa obuze strah.

11. Alecovi prijatelji Iste te večeri Liz su posjetila dva čovjeka. Liz je imala sobu u sjevernom dijelu Bayswatera. U sobi su bile dvije fotelje i plinska peć, prilično zgodna, boje drvenog ugljena, koja nije staromodno pucketala nego moderno šištala. Katkad je zurila u nju dok je Leamas bio kod nje, a sobu osvetljavao samo plinski plamen. On je ležao na postelji, njezinoj postelji koja je bila dalje od vrata, a ona je sjedila uz njega i ljubila ga ili promatrala plinski plamen, lica priljubljena uz njegovo lice. Sad se bojala misliti suviše na njega, jer bi tada zaboravila kakav je bio, pa je pustila um da misli na njega za kratkotrajnih časova, i tada kao da je prelijetala pogledom po mutnom obzorju, te bi se sjetila nečega beznačajnog što je rekao ili učinio, kako ju je ponekad gledao ili, još češće, kako je nije primjećivao. To je bilo ono strašno, kad je razmišljala o njemu - nije imala ničega što bi je podsjećalo na njega - nikakve fotografije, nikakve uspomene, ničega. Nisu imali čak ni zajedničkog znanca - samo gospođicu Crail u knjižnici, čiju je mržnju prema njemu opravdavao njegov napadni odlazak. Liz je jednom otišla u kuću gdje je on stanovao, i posjetila njegova stano-davca. Nije pravo znala zašto je to učinila, ali je skupila svu svoju hrabrost i otišla tamo. Stanodavac je govorio vrlo lijepo o Alecu. Gospodin Leamas plaćao je stanarinu kao pravi gospodin, sve do kraja, a onda je ostao dužan za tjedan-dva, ali je došao neki pajdaš gospodina Leamasa i lijepo sve platio, nije uopće pravio pitanje, ništa. Uvijek je on govorio i uvijek će govoriti da je gospodin Leamas bio pravi džentlmen. Nije bio uobražen, pazite, nije visoko dizao nos, nego je bio pravi džentlmen. Pokatkad je volio malo opsovati i, naravno pio je malko više nego što je trebalo, ali nikad se nije ponašao kao pijanac kad bi došao kući. A onaj mali što je poslije došao, čudan mali bojažljivi čovo s očalima, on je rekao da ga je gospodin Leamas izrijekom zamolio, baš izrijekom, da podmiri zaostalu stanarinu. A ako to nije bilo džentlmenski, onda gazda bio proklet ako zna što znači biti džentlmen. Sam bog zna otkud mu pare, ali da je gospodin Leamas bio pametan čovjek, o tom nema dvojbe. Samo je učinio onom trgovcu Fordu ono što su mnogi željeli učiniti. Još od svršetka rata. Soba? Jest, sobu je iznajmio nekom gospodinu iz Koreje, dva dana pošto su odveli gospodina Leamasa.

Zato je vjerojatno i ostala raditi u knižnici - jer se ondje osjećala njegova prisutnost; ljestve, police, knjige, katalog bijahu sve stvari koje je on poznavao i dirao, i možda će se jednog dana opet vratiti njima. Rekao je da se nikad više neće vratiti, ali ona nije u to vjerovala. To je isto kao kad bi čovjek rekao da neće više nikad ozdraviti, kad bi vjerovao u tako šta. Gospođica Crail je mislila da će on još doći, jer je ustanovila da mu je ostala dužna - da ga je zakinula u plaći - i ljutila se što je to čudovište toliko nečudovišno da nije podiglo taj novac. Otkako je Leamas otišao, Liz se neprestano pitala jedno te isto - zašto je udario gospodina Forda? Znala je da ima strašnu narav, ali je to bilo nešto drugo. To je od sama početka namjeravao učiniti, čim se oporavi od groznice. Zašto bi se inače oprostio s njom prethodne večeri? Znao je da će sutradan udariti gospodina Forda. Nikako nije htjela prihvatiti jedino drugo moguće objašnjenje - da mu je dodijala te da se zato oprostio s njom, i da je sutradan, još pod mučnim dojmom rastanka, izgubio strpljenje s gospodinom Fordom i udario ga. Znala je, oduvijek je znala da Alec mora nešto učiniti. Pa i sam joj je to rekao. Ali je mogla samo nagađati što je to. Najprije je pomislila da je bio zavađen s gospodinom Fordom, da je posrijedi neka duboko ukorijenjena mržnja koja traje godine i godine. Nešto u vezi s nekom djevojkom ili, možda, Alecovom obitelji. Ali dovoljno je bilo samo pogledati gospodina Forda pa da se to čovjeku učini smiješnim. Bijaše to tipičan malograđanin, oprezan, blag, jadan. A, uostalom, ako se Alec baš htio osvetiti gospodinu Fordu, zašto je otišao k njemu u subotu, usred one gužve za vikenda, kad su ga svi mogli vidjeti? O tome je bilo govora i na sastanku njezine partijske ćelije. George Hanby, blagajnik ćelije, baš je prolazio pored Fordove trgovine kad se to dogodilo, nije vidio bogzna što zbog gužve koja je nastala, ali je razgovarao s nekim čovjekom koji je sve vidio. Na Hanbyja je to ostavilo tako snažan dojam daje telefonirao uredništvu Daily Workera, i oni su poslali svog čovjeka na suđenje - zato je zapravo Daily Worker i objavio članak o tome nasred stranice. To je bio puki čin protesta - slučaj iznenada probuđene socijalne svijesti i mržnje na vladajuću klasu, kao što je pisalo u Daily Workeru. Onaj čovjek s kojim je Hanby razgovarao (bio je običan mali čovjek s naočarima i bijelim ovratnikom) rekao je da se to dogodilo posve nenadano - htio je reći spontano - što je Hanbyju samo još jednom pokazalo kako se tkivo kapitalističkog sistema može lako zapaliti. Dok je Hanby

govorio, Liz je šutjela kao zalivena. Nitko od njih nije, naravno, ništa znao o njoj i Leamasu. Pojmila je da mrzi Georgea Hanbyja. Bio je to uobražen prostak koji ju je uvijek gledao ispod oka i nastojao je dotaknuti. Zatim su došla ona dvojica. Pomislila je da su malko suviše otmjeni za policajce - dovezli su se malim crnim automobilom na kojem je stršila antena. Jedan je od njih bio onizak i prilično punašan. Nosio je naočale i neobičnu, skupu odjeću. Bio je prijazan i zabrinut i Liz mu je nekako vjerovala a da ni sama nije znala zašto. Drugi je bio privlačniji, premda nije bio naočit - prilično mladenačka figura, iako je zaključila da mu je najmanje četrdeset godina. Rekli su da su iz specijalne službe i pokazali joj svoje iskaznice s fotografijama u celofanskim omotačima. Onaj je debeljuškasti vodio glavnu riječ. - Čini mi se da ste vi prijateljevali s Alecom Leamasom – poče on. Ona se već htjela naljutiti, ali je onaj debeljuškasti bio toliko ozbiljan da joj se učinilo da bi bilo glupo da se ljuti. - Jesam - odgovori Liz. - Otkud znate? - To smo sasvim slučajno otkrili neki dan. Kad čovjek dospije u zatvor, mora navesti najbliži rod. Leamas je rekao da nema nikakva roda. To zapravo nije istina. Pitali su ga koga treba da obavijeste ako mu se što dogodi u zatvoru. On je rekao vas. - A, tako. - Zna li još itko drugi da ste prijateljevali s njim? - Ne zna. - Jeste li bili na suđenju? - Nisam. - Nisu vas posjetili novinari, vjerovnici, baš nitko? - Nisu, kad vam kažem. Nitko nije znao za to. Čak ni moji roditelji, nitko. Mi smo, naravno, radili zajedno u knjižnici. - Knjižnici za psihička istraživanja - ali bit će da je to znala jedino gospođica Crail, knjižničarka, a mislim da njoj nije nikad palo na pamet da bi moglo biti što među nama. Ona je čudakinja - nadoda Liz jednostavno. Mališa se načas vrlo ozbiljno zagleda u nju, pa je upita: - Jeste li se iznenadili kad ste čuli da je Leamas istukao gospodina Forda? - Jesam, naravno. - Što mislite zašto je to učinio?

- Ne znam. Valjda zato što mu Ford nije htio dati robu na vjeresiju. Ali ja mislim da je on to odavno namjeravao učiniti. Pomisli da možda suviše priča, ali je žudjela da porazgovara s nekim o tome, bila je vrlo osamljena i činilo joj se da u tome nema nikakva zla. - Ali te večeri, uoči onog dana kad se to dogodilo, dugo smo razgovarali. Večerali smo, večera je bila nekako posebna, Alec je rekao da treba da bude tako, a ja sam znala da je to naša posljednja večer. Odnekud je izvukao bocu crnog vina; meni se nije baš svidjelo i Alec ga je uglavnom sam popio. A onda sam ga upitala: : »Je li ovo rastanak? Je li svemu došao kraj?« - I što vam je odgovorio? - Rekao je da ima neki posao koji mora obaviti. Ja nisam zapravo razumjela sve što mi je rekao. Nastane duga šutnja, a mališa postade još nekako zabrinutiji. Napokon je upita: - Vjerujete li vi u to? - Ne znam. Odjednom se uplašila za Aleca a da nije znala zašto. Onaj je čovjek upita: - Je li vam rekao da ima dvoje zakonite djece? Liz ne reče ni riječi. - Pa ipak je naveo vas kao svoj najbliži rod. Što mislite zašto je to učinio? Činilo se da je mališu zbunilo vlastito pitanje. Gledao je u svoje zatubaste ruke koje je bio sklopio u krilu. Liz porumenje. - Ja sam ga voljela - odgovori. - Je li on vas volio? - Možda. Ne znam. - A volite li ga još? - Volim. - Je li vam ikad rekao da će se vratiti? - upita je onaj mlađi. - Nije. - Ali se oprostio s vama? - pripita je onaj drugi. - Je li se oprostio s vama? - ponovi mališa pitanje polako i lju-bezno. - Ništa mu se ne može dogoditi, jamčim vam. Ali mi mu želimo pomoći pa, ako znate bar nešto o tome zašto je udario Forda, ako ste bilo što zaključili iz nečega što je rekao, možda onako usput, ili iz nečega što je učinio, recite nam to, Aleca radi!

Liz odmahne glavom. - Molim vas da odete - reče - molim vas da me više ništa ne pitate. Molim vas da sad odete! Kad je onaj stariji došao do vrata, zastao je, izvadio iz lisnice posjetnicu i stavio na stol, polagano, kao da se boji buke. Liz pomisli da je taj mališa vrlo bojažljiv. - Ako vam ikad zatreba kakva pomoć, ako se ikad što dogodi u vezi s Leamasom ili… javite mi telefonski - reče. - Razumijete li? - A tko ste vi? - Ja sam prijatelj Aleca Leamasa. - On oklijevaše. - Još nešto - dometne - još jedno, posljednje pitanje. Je li Alec znao da ste vi… je li Alec znao za Partiju? - Jest - odgovori ona zdvojno - ja sam mu rekla. - A znaju li u Partiji za vas i Aleca? - Pa rekla sam vam da nitko nije znao. - Zatim, blijeda kao krpa, iznenada vikne: - A gdje je on? Recite mi gdje je. Zašto nećete da mi kažete gdje je? Zar ne vidite da bih mu ja mogla pomoći? Ja bih se brinula za njega… čak ako je i poludio, meni je svejedno, kunem vam se… ja sam mu pisala u zatvor; znam da nisam smjela. Samo sam mu pisala da se može vratiti kad god hoće. Ja ću ga uvijek čekati… Nije mogla nastaviti, samo je jecala i jecala stojeći nasred sobe, žarivši svoje izbezumljeno lice u ruke. Mališa ju je promatrao. - U inozemstvu je - reče blago. - Ne znamo točno gdje je. Nije lud, ali vam nije smio sve to reći. Šteta. Onaj mlađi reče: - Mi ćemo se brinuti za vas. Za novac i takve stvari. - A tko ste vi? - zapita ponovo Liz. - Alecovi prijatelji - ponovi onaj mlađi. - Alecovi dobri prijatelji. Čula je kako silaze tiho niza stube i izlaze na ulicu. Gledala je kroz prozor kako ulaze u mala crna kola i odlaze prema parku. Tada se sjeti posjetnice. Vrati se do stola, uze je i prinese svjetlu. Posjetnica je bila raskošno izrađena, raskošnije nego što bi mogao priuštiti sebi jedan policajac, pomisli. Bila je ukrašena graviram. Ispred imena nije bilo čina ni naziva policijske stanice, ničega. Samo ime - tko je još čuo da neki policajac stanuje u Chelsiji? »George Smiley. Bywater Street 9, Chelsea.« I ispod toga broj telefona.

Bilo je to vrlo čudno.

12. Na istoku Leamas otkopča sigurnosni pojas. Kažu da ljude osuđene na smrt kadikad iznenada obuzme ushit; kao da se, poput noćnih leptira u vatri, njihova pogibija podudari s ostvarenjem cilja. Netom se bio odlučio, Leamas je osjetio nešto slično; olakšanje, kratkotrajno ali utješno, podržavalo ga je neko vrijeme. Nakon toga je osjetio strah i glad. Ostario je. Kontrola je imao pravo. Prvi put je to primijetio u vezi s Riemeckovim slučajem, na početku prošle godine. Karl mu je bio poručio da ima nešto specijalno za njega i da će doći u jedan od svojih rijetkih posjeta Zapadnoj Njemačkoj na nekakvu pravničku konferenciju u Karlsruheu. Leamas je uspio dobiti mjesto u avionu koji je letio u Koln, a na aerodromu u Kolnu unajmio je automobil. Bilo je još rano izjutra, pa se nadao da će izbjeći najgušći promet na autoputu do Karlsruhea, ali su teški teretnjaci bili već u prometu. Prevalio je bio sedamdeset kilometara za pola sata, provlačeći se kroz promet i izvrgavajući se opasnostima ne bi li dobio na vremenu, kad je jedan mali automobil, vjerojatno fiat, upao na tridesetak metara pred njim u traku za najbrža kola. Leamas je pritisnuo kočnicu, upalio farove, zatrubio i tek zamalo, milošću božjom, izbjegao sudar, izbjegao ga za djelić sekunde. Dok je prolazio pokraj onog automobila, vidio je u njemu otraga, krajičkom oka, četvoro djece kako mu mašu i smiju se, i vidio je glupo uplašeno lice njihova oca za upravljačem, najednom su mu se ruke počele tresti kao u groznici, lice mu se zažarilo a srce divlje zalupalo. Skrenuo je nekako s ceste na prvo parkiralište, iskobeljao se iz kola i stao predišući i buljeći u zahuktalu struju golemih teretnjaka. Pričinilo mu se da vidi kako teretnjaci zahvaćaju onaj mali automobil, udaraju ga i razbijaju, dok nije od njega ostalo ništa, ništa osim bjesomučnog zavijanja automobilskih sirena i plavih svjetala; i tijela one djece, raskomadana, poput pobijenih izbjeglica na cesti, usred dina. Dalje je vozio polako pa je zakasnio na sastanak s Karlom. Poslije nije više nikad vozio a da mu se u nekom kutku pamćenja nisu javila ona kuštrava djeca što su mu mahala iz stražnjeg dijela kola i njihov otac koji je držao upravljač kao što seljak drži plug.

Kontrola bi to nazvao groznicom. Tupo je sjedio na svom sjedalu iznad krila. Do njega je sjedila neka Amerikanka u cipelama s visokim petama omotanim polietile-nom. Načas pomisli da joj dade nekakvu cedulju za njegove ljude u Berlinu, ali se odmah predomisli. Još bi pomislila da joj se nastoji udvarati, a i Peters bi to primijetio. Osim toga, što bi time postigao? Kontrola zna što se dogodilo. Kontrola je to i zakuhao. Tu se nema što reći. Pitao se što će biti s njim. Kontrola nije o tome uopće govorio, nego samo o tehnici: »Nemojte im odmah sve reći, neka se malo namuče. Zbunjujte ih detaljima, izostavljajte ponešto, povlačite svoje riječi. Budite razdražljivi, budite hiroviti, durite se! Pijte kao spužva. Nemojte popuštati u ideologiji jer vam neće vjerovati. Oni žele imati posla s čovjekom kojeg su kupili; oni žele sukob mišljenja, Alec, a ne nekog nedopečenog obraćenika. A najviše žele sami izvlačiti zaključke. Teren je već pripremljen, mi smo to već odavao uredili. Kojekakve sitnice, postavili smo zakučaste putokaze. Vi ste posljednja faza u potrazi za blagom.« Morao je pristati da obavi taj zadatak - čovjek se ne može izvlačiti iz krupnog okršaja kad su već sve prethodne okršaje drugi dobili za njega. »Jedino vam mogu jamčiti - da je to vrijedno truda. Vrijedno je, Alec, radi vaših posebnih interesa. Ostanite živi pa ćemo slaviti veliku pobjedu.« Mislio je da ije bi mogao podnijeti mučenje. Sjećao se jedne Koestlerove knjige u kojoj se neki stari revolucionar pripremao za mučenje paleći šibicama sam sebi prste. Nije mnogo čitao, ali je to pročitao i sjećao se toga. Kad su slijetali na Templehof, bilo se već gotovo smrklo. Leamas je gledao kako im svjetla Berlina dolaze u susret, osjetio je udarac kad je avion dotakao zemlju, i vidio je carinike i policajce kako izlaze iz polumraka. Leamas se načas poboja da ga neki znanac ne primijeti na aerodromu. Dok je hodao uz Petersa beskonačnim hodnicima, za površnog carinskog pregleda i provjere putnih isprava, ni jedno se poznato lice nije okrenulo da ga pozdravi, a on shvati da zapravo nije strepio nego se nadao, nadao se da će prilike nekako same opozvati njegovu prešutnu odluku da ustraje. Bilo je zanimljivo da ga se Peters nije više odricao, kao da je smatrao da je Zapadni Berlin siguran teren i da više ne treba biti toliko budan i oprezan, kao da je to tek obična postaja na putu na Istok.

Išli su kroz veliku prijemnu dvoranu prema glavnom izlazu kad se Peters iznenada kanda predomisli, naglo skrene na drugu stranu i odvede Leamasa do manjeg pokrajnjeg izlaza što je vodio do parkirališta i stajališta taksija. Tu Peters časak oklijevaše ispod svjetla na vratima, zatim odloži kovčeg na tlo pored sebe, napadno izvuče novine ispod pazuha, smota ih, turi u lijevi džep na svojoj kišnoj kabanici i ponovo dohvati kovčeg. Začas se na parkiralištu upali par farova, zatim se svjetla oboriše i napokon ugasiše. - Hajdemo - reče Peters i pođe hitro po makadamu, a Leamas polakše za njim. Kad dođoše do prvog reda automobila, otvoriše se stražnja vrata na jednom crnom mercedesu i upali se svjetlo u kolima. Peters, koji je bio desetak koračaja ispred Leamasa, priđe brže kolima, reče nešto potiho vozaču i pozove Leamasa. - Evo kola! Brže! Bio je to stari mercedes 180. Leamas uđe u njega bez riječi, a Peters sjede do njega otraga. Kad su izišli s parkirališta, prestigli su neki mali DKW u kojem su sprijeda sjedila dva čovjeka. Dvadesetak koračaja dalje uz cestu stajala je telefonska govornica. Neki je čovjek u njoj gledao kako oni prolaze i neprestano nešto govorio u telefon. Leamas pogleda kroz stražnji prozor i vidje da ih onaj DKW slijedi. Svečan doček, pomisli. Vozili su se polako. Leamas je držao ruke na koljenima i gledao preda se. Večeras nije želio gledati Berlin. Znao je da mu je ovo posljednja prilika. Kako je sad sjedio, mogao je udariti desnom podlakticom Petersa u vrat i slomiti mu Adamovu jabučicu. Mogao je izići i bježati u cik-cak liniji da izbjegne mecima iz onih drugih kola. Tada bi se dočepao slobode - u Berlinu je bilo ljudi koji bi se pobrinuli za njega - mogao bi pobjeći. Ali nije učinio ništa. Vrlo su lako prešli granicu između sektora. Leamas nije očekivao da će biti toliko lako. Desetak su minuta nešto čekali, pa je Leamas zaključio da moraju prijeći granicu u dogovoreno vrijeme. Kad su se približili graničnom prijelazu, DKW ih je pretekao dižući napadno buku motorom i zaustavio se pred policijskom barakom. Mercedes je stao i čekao tridesetak koraka dalje. Nakon dvije minute digla se crvenobijela brklja da propusti DKW, i tada oba automobila prijeđoše granicu. Motor mercedesa zavijao je

u drugoj brzini, a vozač se bio zavalio u sjedalu i ispružio ruke držeći upravljač. Dok su prolazili onih pedesetak koračaja što su dijelili pogranične barake, Leamas nejasno zapazi nova pojačanja utvrda na istočnoj strani zida - protutenkovske betonske zapreke, osmatračnice i dvostruke redove bodljikave žice. Mjere su bile pooštrene. Mercedes se nije zaustavio na istočnoj strani; prepreke su već bile uklonjene i produžili su dalje, a istočnonjemački policajci samo su ih promatrali kroz dalekozore. DKW je bio nestao i Leamas ga je opet primijetio tek nakon desetak minuta, iza njihovih kola. Sad su se brzo vozili. Leamas je mislio da će se zaustaviti u Istočnom Berlinu, možda promijeniti kola i čestitati jedan drugome na uspješno izvedenoj operaciji, ali su samo nastavili put kroz grad na istok. - Kamo idemo? - upita on Petersa. - Već smo na cilju. U Njemačkoj Demokratskoj Republici. Tu je već osiguran smještaj za vas. - Pa ja sam mislio da ćemo nastaviti dalje na istok? - Pa i hoćemo, ali ćemo najprije ostati ovdje dan-dva. Mi smo smatrali da Nijemci treba da porazgovaraju s vama. - A, tako. - Uostalom, vi ste najviše radili u Njemačkoj. Ja sam im saopćio neke detalje iz vašeg iskaza. - I oni su zatražili da me vide? - Oni nisu nikad imali tako nekog kao što ste vi, nekog tko je bio tako… blizu izvoru. Moji su se složili s tim da im dadu priliku da se sastanu s vama. - A odavde? Kamo ćemo iz Njemačke? - Dalje na istok. -As kim ću se sastati od Nijemaca? - Pa zar je to važno? - Nije osobito. Samo poznajem po imenu većinu ljudi iz Abteilunga, ništa više. Samo me zanimalo da čujem. - A što mislite s’ kim ćete se sastati? - S Fiedlerom - odgovori Leamas kao iz topa - zamjenikom šefa Službe sigurnosti, Mundtovim čovjekom. On vodi sva važnija saslušanja. To je gad.

- Zašto? - To je krvoločni mali gad. Čuo sam svašta o njemu. Ulovio je jednog agenta Petera Guillama i umalo što ga nije zatukao, boga mu njegova. - Špijunaža nije kriket - pripomene Peters kiselo, a zatim obojica umuknuše. Dakle Fiedler, pomisli Leamas. Leamas je štošta znao o Fiedleru. Poznavao ga je po fotografijama u kartoteci i po izvještajima svojih bivših potčinjenih. Vitak, pristao čovjek, prilično mlad, brije bradu i brkove. Tamne kose, sjajnih smeđih očiju; inteligentan i krvoločan, kako Leamas reče. Gipka, hitra tijela, strpljiva uma i dobra pamćenja; čovjek koji naoko nema osobnih ambicija, ali je nemilosrdan u likvidiranju drugih. Fiedler je bio rijetkost u Abteilungu - nije sudjelovao u spektaklima, činilo se da je zadovoljan što živi u Mundtovoj sjeni, bez nade da će biti promaknut. Za njega se ne bi moglo reći da pripada ovoj ili onoj kliki; čak ni njegovi najbliži suradnici u Abteilungu nisu bili načisto koje mjesto zauzima u tom sklopu snaga. Fiedler je bio osamljenik; bojali su ga se, nisu ga voljeli niti mu vjerovali. Ma kakve ga pobude pokretale, one su bile skrivene iza plašta razornog sarkazma. »U Fiedlera se najviše uzdamo«, objasnio mu je Kontrola. Sjedili su za večerom - Leamas, Kontrola, Peter Guillam - u onoj sumornoj kućici sa sedam patuljaka u Surreyu, gdje je Kontrola stanovao sa svojom nakinđurenom ženom, okružen izrezbarenim indijskim stolovima s mjedenim pločama. »Fiedler je akolit koji će jednog dana zabiti glavnom svećeniku nož u leđa. On je jedini dorastao Mundtu - tu je Guillam klimnuo glavom - a mrzi ga iz dna duše. Fiedler je, naravno, Židov, a Mundt je nešto sasvim drugo. Nimalo dobra mješavina. Naša je zadaća bila«, reče on pokazujući, na Guillama i sebe, da »dademo Fiedleru u ruku oružje kojim će uništiti Mundta. A vaša će zadaća, dragi moj Leamase, biti da ga ohrabrite da se posluži tim oružjem. Posredno, naravno, jer se nećete ni sastati s njim. Ja se bar nadam da nećete.« Tada su se svi nasmijali, pa i Guillam. U tom času činilo se da je to dobra šala; svakako, dobra po Kontrolinu mjerilu. Zacijelo je već bila prošla ponoć.

Neko su se vrijeme vozili nekakvom neasfaltiranom cestom, dijelom kroz šumu, dijelom kroz polja. Tada su se zaustavili, a čas kasnije DKW je stao pored njih. Kad on i .Peters iziđoše, Leamas opazi da su sad u drugim kolima tri čovjeka. Dvojica su već izlazila. Treći je sjedio otraga i gledao u neke papire pri svjetlu u automobilu, sitna prilika napola u sjeni. Parkirali su bili pokraj nekakve bivše konjušnice; kuća je bila tridesetak koraka dalje. Leamas je primijetio načas, pri svjetlu automobilskih farova, nisku seljačku kuću od drva i okrečene opeke. Izišli su. Mjesec je tako jarko sjao da su se šumoviti bregovi otraga jasno ocrtavali na pozadini blijedog noćnog neba. Pođoše prema kući, prvo Peters i Leamas a ona dvojica za njima. Onaj treći u drugim kolima nije još pokazivao namjeru da iziđe; ostao je u njima čitati. Kad dođoše do vrata, Peters stane i pričeka onu dvojicu. Jedan je od njih nosio svežanj ključeva u lijevoj ruci i, dok ih je promatrao, onaj je drugi stao na stranu s rukama u džepovima, kao da ga štiti. - Ovi ništa ne prepuštaju slučaju - napomene Leamas Petersu. - Pa što oni misle, tko sam ja? - Oni nisu plaćeni da misle - odgovori Peters, pa se okrene jednom od njih i upita ga na njemačkom: - Hoće li doći? Nijemac slegne ramenima i osvrne se na kola. - Doći će - reče. - On najradije dolazi sam. Uđoše u kuću, najprije onaj prvi Nijemac. Kuća je bila namještena u lovačkom stilu, sa starim i novim pokućstvom. Bila je slabo osvijetljena svjetiljkama na stropu i nekako zapuštena, pljesniva, kao da je otvorena tek za ovu prigodu. Ovdje-ondje bilo je znakova službene ustanove - upozorenja što treba činiti u slučaju požara, propisana zelena boja vrata i teških brava na pero; u salonu, koji je bio sasvim udoban, bilo je tamno, teško pokućstvo izgrebeno, a na zidovima su visile slike sovjetskih rukovodilaca. Leamasu su ta odstupanja od anonimnosti označavala nehotično poistovjećivanje Abteilunga s birokracijom. To mu je bilo poznato iz Cambridge Circusa. Peters sjede a za njim i Leamas. Čekali su deset minuta, možda i dulje, a onda Peters reče jednom od one dvojice što su smeteno stajali u drugom kraju sobe. - Recite mu da ga čekamo. I pribavite nam nešto za jelo, gladni smo. - Kad čovjek pođe prema vsatima, Peters dovikne za njim: -1 viskija, recite

im neka nam donesu viskija i čaše. Čovjek nevoljko slegne svojim teškim ramenima i iziđe a da ne zatvori za sobom vrata. - Jeste li već bili ovdje? - pripita Leamas. - Jesam - odgovori Peters - više puta. - Zašto? - Pa zbog sličnih razloga. Ne baš istih ali u vezi s našim poslom. - S Fiedlerom? - Da. - Kakav je on? Peters slegne ramenima. - Za Židova nije loš - odgovori. Leamas začu nekakav šum iz drugog kraja sobe, okrene se i ugleda Fiedlera kako stoji na vratima. U jednoj je ruci držao bocu viskija, a u drugoj čaše i bocu kisele vode. Nije bio viši od sto šezdeset pet centimetra. Nosio je tamnoplavo odijelo s dvorednim predugačkim kaputom. Bio je odnjegovan i imao je nešto životinjski u sebi; oči su mu bile smeđe i sjajne. Nije gledao u njih, nego u stražara što je stajao kraj vrata. - A ti idi - reče. Govorio je malko kroz nos, kao Saksonac. - Idi i reci onom drugom da nam donese nešto za jelo. - Ja sam mu već rekao - dovikne Peters - znaju već. Ali nisu ništa donijeli. - To su vam veliki snobovi - napomene Fiedler hladno na engleskom. - Misle da bismo trebali imati sluge da se brinu za jelo. Fiedler je proveo ratne godine u Kanadi. Leamas se toga sjetio kad je čuo kako govori. Roditelji su mu bili židovske izbjeglice iz Njemačke, marksisti, i njihova se obitelj tek 1946. godine vratila u domovinu željna da sudjeluje, ne žaleći truda, u izgradnji Staljinove Njemačke. - Zdravo - dobaci Leamasu, gotovo nehajno. - Drago mi je što vas vidim. - Zdravo, Fiedleru! - Došli ste na kraj puta. - Kako to mislite, do vraga? - upita ga brzo Leamas. - Mislim da, suprotno svemu što vam je Peters rekao, nećete dalje na istok. Žao mi je. Činilo se da ga to zabavlja. Leamas se okrene Petersu.

- Je li to istina? - Glas mu je podrhtavao od bijesa. - Je li to istina? Odgovorite mi! Peters klimne glavom. - Jest. Ja sam bio samo posrednik. Morali smo ovako učiniti. Žao mi je - nadoda. - Zašto ste morali? - Force majeure{9} - ubaci Fiedler. - Vi ste najprije bili saslušani na Zapadu, gdje je samo ambasada mogla osigurati vezu kakva je nama bila potrebna. A Njemačka Demokratska Republika nema ambasada na Zapadu. Nema ih još. Zato se naš odsjek za vezu pobrinuo da nam omogući da se koristimo pogodnostima, komunikacijama i imunitetom koji su nam zasad još uskraćeni. - Huljo jedna - prosikta Leamas - prokleta huljo! Znali ste da se ja ne bih dao u ruke vašoj šugavoj službi, zato ste tako i postupili, je li? Zato ste se poslužili Rusom. - Poslužili smo se sovjetskom ambasadom u Haagu. Što smo drugo mogli? Do tada je to bila naša operacija. To je posve razumljivo. Ni mi ni itko drugi nije mogao predvidjeti da će vam vaši ljudi u Engleskoj tako brzo ući u trag. - Ma nemojte? Čak ni kad ste ih sami naveli na moj trag? Nije li upravo tako bilo, Fiedleru? Hajde recite, nije li bilo tako? »Uvijek imajte na umu da ih ne volite«, rekao mu je Kontrola. »Onda će tek cijeniti sve što izvuku od vas.« - To je besmislena pomisao - odvrati kratko Fiedler. On zirne na Petersa i nadoda nešto na ruskom. Peters klimne glavom i ustane. - Zbogom - reče Leamasu. -1 sretno! Umorno se osmijehne, klimne glavom Fiedleru i pođe prema vratima. Stavi ruku na kvaku, pa se okrene i ponovno dovikne Leamasu: - Sretno! Činilo se da želi da Leamasu kaže nešto, ali Leamas kao da ga nije čuo. Bio je problijedio, spustio ruke niz tijelo i okrenuo palce gore, kao da će se tući. Peters ostane stajati na vratima. - Morao sam to predvidjeti - reče Leamas, a u glasu mu bijaše čudan, lažan prizvuk razgnjevljena čovjeka. - Morao sam računati da nemate petlje da sami obavite svoj prljavi posao, Fiedleru. To je tipično za vašu trulu malu poluzemlju i za vašu prljavu malu službu, da nagovorite svog velikog

strica da vam posluži kao svodnik. Vi niste nikakva zemlja, vi niste nikakva vlada, vi ste peterorazredna diktatura političkih neurastenika. - Znam ja vas, sadistička huljo! To je tipično za vas. Za vrijeme rata bili ste u Kanadi, je li? To je bilo za ono vrijeme vraški dobro mjesto, a? Kladio bih se da ste žarili svoju tupu glavu mami u krilo kad god bi proletio avion. A što ste sad? Dodvorljivi mali pomagač Mundta i dvadeset dviju ruskih divizija što sjede na pragu vaše matere. E pa, žalim vas, Fiedleru; jer ćete se jednog dana probuditi a njih više neće biti. Tada će doći do pokolja i nikakva mamica ni veliki stric neće vas spasiti da ne dobijete ono što ste zaslužili. Fiedler slegne ramenima. - Smatrajte ovo kao posjet zubaru, Leamase. Što prije bude sve gotovo, to ćete prije kući. Pojedite nešto i ležite! - Vi znate i te kako dobro da se ja ne mogu vratiti kući - odbrusi mu Leamas. - Već ste se pobrinuli za to. Rastrubili ste o meni po cijeloj Engleskoj, morali ste to učiniti, obojica. Znali ste vraški dobro da nikad ne bih došao ovamo kad ne bih morao. Fiedler gledaše u svoje tanke ali snažne prste. - Nije baš vrijeme za filozofiranje - reče - ali znate, nemate se zapravo na što potužiti. Sav naš rad - i vaš i moj - zasniva se na teoriji da je cjelina važnija od pojedinaca. I baš zato jedan komunist smatra svoju tajnu službu kao prirodan produžetak svoje ruke, i zato je u vašoj zemlji obavještajna služba obavijena nekakvom pudeur anglaise.{10} Iskorištavanje pojedinaca može se opravdati samo potrebama zajednice, nije li tako? Ja mislim da je pomalo smiješno što ste tako ogorčeni. Mi nismo ovdje zato da se pridržavamo etičkih zakona života u engleskoj provinciji. Uostalom - nadoda umiljato - ni vaše vladanje nije bilo, s puritanskog gledišta, baš besprijekorno. Leamas je gledao Fiedlera odajući gađenje. - Poznajem ja vašu organizaciju. Vi ste Mundtovo pseto, je li? Kažu da pucate na njegovo mjesto. Valjda ćete ga sad i dobiti. Vrijeme je da se dokrajči Mundtova vladavina; možda joj je sad došao kraj. - Ne razumijem vas - odvrati Fiedler. - Ja sam vaš veliki uspjeh, nije li tako? - Leamas se pod-smjehne. Fiedler kao da razmišljaše časak, zatim slegne ramenima i reče:

- Operacija je bila uspješna, ali je pitanje jeste li vi baš vrijedni nje. To ćemo tek vidjeti. Ali, to je bila dobra operacija. Zadovoljila je jedini zahtjev koji nalaže naša profesija - uspjela je. - I vi ćete dobiti priznanje? - navaljivaše Leamas i pogleda Petersa. - Nije riječ o priznanju - odrješito će Fiedler - uopće nije riječ 0 tome. On sjede na priručje sofe, pogleda načas zamišljeno Leamasa 1 reče: - Pa ipak, imate pravo što ste ogorčeni zbog nečega. Tko je rekao vašim ljudima da smo vas se domogli? Mi nismo. Vi mi možda ne vjerujete, ali je to slučajno istina. Mi im nismo ništa rekli. Nismo čak ni željeli da oni to doznaju. Mi smo tada još pomišljali da vas nagovorimo da poslije radite za nas - sad mi je jasno da je to bilo glupo od nas. Pa tko im je onda rekao? Vi ste bili izgubljeni, lutali ste, niste imali ni adrese ni veza ni prijatelja. Pa kako su onda, do vraga, saznali da vas nema? Netko im je rekao - ali teško da im je rekao Ashe ili Kiever, jer su obojica uhapšeni. - Uhapšeni? - Bar se tako čini. Ne baš zbog sudioništva u vašem slučaju nego zbog nekih drugih stvari… - Hm, hm. - Kad vam kažem da je istina ovo što sam vam sad rekao. Mi bismo se bili zadovoljili Petersovim izvještajem iz Nizozemske, a vi biste dobili svoje pare i mogli biste otići. Ali vi niste rekli sve, a ja želim doznati sve. Uostalom, i ovdje imamo problema s vama, znate. - E pa, zeznuli ste se. Ja znam sve pod milim bogom - samo me pitajte! Nastane šutnja za koje se Peters naglo i nimalo prijateljski nakloni Fiedleru i tiho iziđe iz sobe. Fiedler uze bocu viskija i natoči obojici. - Nemamo sode, na žalost - reče. - Hoćete li vode? Naručio sam sodu, ali su donijeli nekakvu bijednu limunadu. - Ma idite k vragu - reče Leamas. Iznenada postane vrlo umoran. Fiedler zavrtje glavom. - Vi ste vrlo ponosni - napomene - ah ništa za to. Večerajte i ležite! Uđe stražar i donese na pladnju jelo - crni kruh, kobasicu i hladnu svježu salatu. - Malo je sirova hrana, ali je inače sasvim dobra - reče Fiedler. - Nema krumpira, na žalost. Trenutno kod nas vlada nestašica krumpira.

Prihvatiše se šutke jela. Fiedler je jeo vrlo pažljivo, kao čovjek koji broji kalorije. Stražari odvedoše Leamasa do njegove sobe. Pustili su ga da nosi sam svoju prtljagu - onu istu prtljagu koju mu je dao Kiever prije odlaska iz Engleske - pa je išao između njih širokim glavnim hodnikom koji je vodio kroz kuću od ulaznih vrata. Dođoše do velikih dvokrilnih tamno-zelenih vrata koja jedan stražar otključa; mahnuše Leamasu glavom neka uđe prvi. On odgurne vrata i nađe se u maloj vojničkoj spavaonici sa dva ležaja, jednom stolicom i nekakvim rudimentarnim stolom. Bilo je to kao nešto u logoru. Na zidovima su visile slike djevojaka, a na prozorima su bili spušteni kapci. U drugom kraju sobe bila su još jedna vrata. Dadoše mu znak da pođe dalje. Spusti prtljagu na pod i ode da otvori druga vrata. Susjedna soba bila je jednaka kao i prva, ali je u njoj bila samo jedna postelja, a zidovi su bili goli. - Ponesite vi te kovčege - reče. - Ja sam umoran. Legne, onako obučen, na postelju i za nekoliko minuta zaspi kao top. Probudio ga je stražar koji mu je donio doručak - crni kruh i ersatz{11} kave. On ustane iz postelje i priđe prozoru. Kuća je stajala na visoku brijegu. Zemljište se ispod prozora naglo spuštalo, a iznad grebena vidjele su se vršike jela. Iza njih prostirali su se u daljini, izvanredno simetrično raspoređeni, beskrajni bregovi gusto obrasli drvećem. Ovdje-ondje poneko točilo ili iskrčen red drveća protiv požara tvorili su tanku smeđu granicu između jela, i činilo se da, poput Aronove palice, drže razdvojena masivna mora osvajačke šume. Nigdje nije bilo ni traga čovjeku - ni kuće ni crkve, pa čak ni ruševina nekadašnjih prebivališta - samo cesta, žuta, neasfaltirana cesta, crta povučena krejonom kroz dolinu. Niotkud nikakva zvuka. Činilo se nevjerojatno da nešto tako golemo može biti tako tiho. Bilo je hladno ali vedro. Mora da je obnoć padala kiša; zemlja je bila vlažna, a cijela se krajina tako jasno ocrtavala na bijelom nebu da je Leamas razaznavao pojedina stabla i na najdaljim bregovima. Polako se oblačio pijući usput kiselu kavu. Bio se već gotovo obukao i baš je htio zagristi u kruh kad Fiedler uđe u sobu. - Dobro jutro - pozdravi ga veselo. - Samo nastavite doručkovati!