Eric Cline Armagedonske bitke

Eric H.Cline

ARMAGEDONSKE
BITKE

Megido i Jizreelska dolina od Brončanog do Nuklearnog doba

Copyright © by the University of Michigan 2000
Naslov originala:THE BATTLES OF ARMAGEDDON -
Megiddo and the Jezreel Valley from the Bronze Age to the Nuclear Age

Četiri tisuće godina Jizreelska dolina je patila u skoro neprestanom
ratovanju. Burna povijest cijeloga Izraela, Judeje, Kanaana i Palestine
odražava se u mikrokozmosu u toj, krvlju natopljenoj dolini. Barem su se
34 krvava sukoba vodila uz drevno mjesto Megido i susjednim područjima
Jizreelske doline, a vjerojatno, u budućnosti, slijedi i kobna majka svih
bitaka - Armagedonska bitka.

Egipćani, Kanaanaci, Izraelićani, Midjanci, Amalečani. Filistejci, Hasmonejci,
Grci, Rimljani, Bizantinci, muslimani, križari, Mameluci, Mongoli, Palestinci,
Francuzi, Australci, Nijemci Arapi i Izraelci - svi su se oni tu borili i umirali.
Tu je Tutmozis III vojevao prvu bitku koja je zabilježena u svijetu; tu je
Gideon vodio prvi poznati noćni pohod; tu su Mongoli izgubili svoju prvu
bitku. No, to je također i mjesto završetaka, jer se očekuje da će se upravo
ovdje dogoditi biblijski Armagedon.

Kada govorimo o svim tim bitkama, mogli bismo parafrazirati riječi sir
Winstona Churchila: "Nikada se na polju ljudskoga sukoba nije toliko mnogo
njih borilo, tako često, oko tako maloga prostora."

Ova je knjiga potvrda kako se povijest ponavlja, unatoč ljudskoj tvrdo­
glavosti i iracionalnom nagonu za osvajanjem, što, nažalost, uvijek za sobom
povlači uništavanje i smrt. Ona je čak i danas jasna potvrda da još uvijek
nismo spremni izvlačiti pouke iz krikova umirućih u prohujalim tisućljećima.

Sadržaj

Kratice 05
06
Uvod: Armagedonske bitke 11
35
1. POGLAVLJE: Povijest se ponavlja
Tutmozis III i Kanaanci, 1479. pr. Kr. 51
Allenbv i Turci. 1918 po Kr.
83
2. POGLAVLJE: Na rubu Egipta
Pepi I i "Nos gazeline glave", 2350. pr. Kr. 111
Amenhotep II i Jizreelska dolina, 1430. pr. Kr.
Biridija i Labavu, 1360-1350 pr. Kr. 127

3. POGLAVLJE: Osvajanje Kanaana
Debora, Barak i Sisera, 1125. pr. Kr.
Gideon, Midjanci i Amalečani, 1090 pr. Kr.
Saul, Jonatan i Filistejci, 1016. pr. Kr.

4. POGLAVLJE: Kraljevstva pod opsadom
Šešonk I (Šišak) u Jizreelskoj dolini, 925 pr. Kr.
Jehu, Joram i Ahazja, 841. pr. Kr.
Neko II i Jošija. 609. pr. Kr.

5. POGLAVLJE: Na rubu carstava
Antioh III i Ptolemej IV, 218 pr. Kr.
Gabinije i Aleksandar, sin Aristobula II, 55. pr. Kr.
Vespazijan i židovski pobunjenici, 67. po Kr.

6. POGLAVLJE: Islamski napadači
Ikšididi i Hamdanidi, 946. po Kr.
Fatimidi i Bizant, 975. po Kr.

7. POGLAVLJE: Dolazak križara 136
Maudud i križari, 1113. po Kr. 153
Saladin i križari, 1182-83., 1187. po Kr. 176
Peta križarska vojna, 1217. po Kr. 189
Ajubidi i križari, 1247. po Kr.

8. POGLAVLJE: Snovi o slavi
Mameluci i Mongoli, 1260. po Kr.
Mameluci i križari, 1263-64. po Kr.
Zahir al-'Umar i Nablus-Saqrov savez, 1735-73. po Kr.
Napoleon na brdu Taboru, 1799. g.

9. POGLAVLJE: Borba za opstanak
Rat za nezavisnost, 1948. g.
Šestodnevni rat, 1967. g.
Jom Kipurski rat, 1973. g.

10. POGLAVLJE: Bitka između Dobra i Zla
Megido i Jizreelska dolina za vrijeme Armagedona

Kratice

AUSS Andrews University Seminary Studies
BA Biblical Archaeologist
BAR Biblical Archaeology Review
BASOR Bulletin of the American Schools of Oriental Research
BibOr Bibliotheca Orientalis
EHR English Historical Review
HJAS Harvard Journal of Asiatic Studies
HSCP Harvard Studies in Classical Philology
HTR Harvard Theological Review
HUCA Hebrew Union College Annual
IEJ Israel Exploration Journal
JANES Journal of the Ancient Near Eastern
Society of Columbia University
JAOS Journal of the American Oriental Society
JARCE Journal of the American Research Center in Egypt
JBL Journal of Biblical Literature
JEA Journal of Egyptian Archaeology
JETS Journal of the Evangelist Theological Society
JNES Journal of Near Eastern Studies
JPOS Journal of the Palestine Oriental Society
JSS Journal of Strategic Studies
JSSEA Journal of the Society for the
Study of Egyptian Antiquities
JTS Journal of Theological Studies
MIO Mitteilungen des Instituts fur Orientforschung
PEFQS Palestine Exploration Fund, Quarterly Statement
VT Vetus Testamentum
WTJ Westminster Theological Journal
ZAW Zeitschrift fur Alttestamentliche Wissenschaft
ZDPV Zeitschrift des Deutschen Palastina-Vereins

Uvod:

Armagedonske bitke

Kada pogledaš niz široku ravnicu Esdraelona koja se širi takoreći
od naših nogu, nemoguće je ne sjetiti se da je to najveće bojno
polje na svijetu, od Jošuinih dana i poraza moćne Siserine vojske
pa sve skoro do naših dana. Napoleon je vodio veliku bitku na
brdu Taboru; a tu je i drevni Megido, gdje će se voditi posljednja
velika Armagedonska bitka.

— Poručnik H.H. Kitchener, 1878

Rijetko je mir u Izraelu. Nigdje to nije očitije nego u Jizreelskoj
dolini. Četiri tisuće godina taj je kraj patio u skoro nepre­
stanom ratovanju. Ustvari, čovjek bi se mogao ozbiljno zapi­
tati je li ikada postojalo vrijeme kada vladari toga područja, bilo
mjesni ili strani, nisu bili u ratu. Burna povijest cijeloga Izraela, Judeje,
Kanaana i Palestine, odražava se u mikrokozmosu u toj krvlju nato­
pljenoj dolini, jer je praktički svaki veći napadač na Izrael morao
vojevati bitku u Jizreelskoj dolini. Barem su se trideset četiri krvava
sukoba već vodila na drevnom mjestu Megidu i u susjednim podru­
čjima Jizreelske doline, a vjerojatno slijedi i kobna Armagedonska
bitka. Egipćani, Kanaanci, Izraelićani, Midjanci, Amalečani, Filistejci,
Hasmonejci, Grci. Rimljani, Bizantinci, muslimani, križari, Mame-
luci, Mongoli, Palestinci, Francuzi, Turci, Britanci, Australci. Nijemci.
Arapi i Izraelci - svi su se oni tu borili i umirali.

Jizreelska dolina je mjesto prvih putova: Tu je Tutmozis III vojevao
prvu bitku koja je ikada zabilježena na svijetu; tu je Gideon vodio
prvi poznati noćni pohod; tu su Mongoli izgubili svoju prvu bitku
uopće tijekom pobjedničkoga pohoda kroz Aziju i Srednji Istok, To
je također mjesto završetaka: tu je Šaul izvojevao svoju zadnju ju­
načku bitku; tu je Jošija dočekao svoj usud; tu se očekuje da će se

zbiti Armagedon. Imena ratnih generala i vođa koji su se borili u toj
maloj dolini odjekuju kroz cijelu povijest. Med njima: Tutmozis III,
Debora i Barak, Sisera, Gideon, Saul i Jonatan, Šišak, Jehu, Joram,
Jezebel, Jošija, Antioh, Ptolemej, Vespazijan, Saladin, Napoleon i
Allenby, da spomenemo samo neke najpoznatije.

Vrlo su poznata i imena onih koji su poginuli u bitci u Jizreelskoj
dolini. Ona uključuju mnoge spomenute vođe a i druge, ko što je
Labayu, vladar Šekema u Bronč. dobu; kanaanski general Sisera;
Šaul, prvi kralj Izraela; Jonatan, sin Šaula i nasljednik prijestolja;
Joram, kralj Izraela; Jezebel, žena Ahaba i kraljica majka Izraela;
Ahazja, kralj Judeje; Jošua, kralj Judeje; mongolski general Kitbuqa,
i mnogo drugih.

Ratovi u Jizreelskoj dolini uvijek su bili spoj borbe na otvore­
nom i gerilske taktike, udri i pobjegni. Konji i bojna kola Kanaanaca
i Izraelićana ustupila su mjesto tenkovima i zrakoplovima izraelskih
obrambenih snaga, a mačeve i lukove zamijenile su strojnice i ručne
granate, ali taktike su ostale slične. Stoga su dokazi o tome kako se
povijest ponavlja mnogobrojni, kao što je general Allenby u dvade­
setom st. uspješno oponašao taktike koje je koristio Tutmozis III
kod Megida, prije više tri tisuće i četiristo godina.

Tijekom povijesti, Megido i Jizreelska dolina bili su glavno boj­
no polje za bitke koje su odlučile o tijeku civilizacije. Ne čudi
što je pisac Otkrivenja vjerovao kako će se Armagedon, pretposlje­
dnja bitka između Dobra i Zla, također voditi u tom kraju. Područje
Jizreelske doline možemo usporedit sa sastajalištem dviju tektonskih
ploča, gdje pritisak i napetost često imaju za ishod kataklizmičke
događaje ogromnih razmjera što potresaju zemlju, a kojih se odjeci
osjećaju nadaleko, kako u geografskom tako i u vremenskom smislu
te riječi. Što se događa s tim područjem da ono pobuđuje stalno sta­
nje ratovanja? Jedino će ustrajno proučavanje vojne povijesti toga
područja pružiti odgovore na to pitanje. Kada govorimo o bitkama
što su se vodile u granicama Jizreelske doline tijekom prošlih četiri
tisuće godina, mogli bismo svakako parafrazirati besmrtne riječi sir
Winstona Churchilla: "Nikada se na polju ljudskoga sukoba nije
tolko mnogo njih borilo, tako često, oko tako maloga prostora."

Tabela 1

Trideset i pet bitaka koje su se vodile i
koje će se još voditi u Jizreelskoj dolini

Godina Protivnici Mjesto

2350. pr. Kr. Pepi I protiv pobunjenika kod "Gazeline glave" Jizreelska dolina
1479. pr. Kr. Tutmozis III protiv Kanaanaca Megido
1430. pr. Kr. Amenhotep II protiv naselja u dolini Jizreelska dolina
1360-1350. pr. Kr. Biridija protiv Labayua Megido
1125. pr. Kr. Debora i Barak protiv Sisere Tanak / brdo Tabor
1090. pr. Kr. Gideon orotiv Midjanaca/Amalečana Brežuljak Moreh / Endor
1016. pr. Kr. Šaul i Jonatan protiv Filistejaca brdo Gilboa
925. pr. Kr. Šešonk I (Šišak) protiv Megida Megido
841. pr. Kr. Jehu protiv Jorama i Ahazje Jizreel
609. pr. Kr. Neko II protiv Jošije Megido
218. pr. Kr. Antioh III protiv Ptolemeja IV brdo Tabor
55. pr. Kr. Gabinije protiv Aleksandra brdo Tabor
67. po Kr. Vespazijan protiv židovskih pobunjenika brdo Tabor
940. po. Kr. Ikšididi protiv Abasida (bez pobjednika) Lejjun
946. po Kr. Ikšididi protiv Hamdanida Lejjun/Aksal
975. po Kr. Bizantinci protiv Fatimida brdo Tabor
1113. po Kr. Maudud protiv križara brdo Tabor
1182. po Kr. Saladin protiv. Daburiyana Daburiya
1182. po Kr. Saladin protiv križara Forbeiet
1183. po Kr. Saladin protiv križara (bez pobjednika) 'Ayn Jalut
1187. po Kr. Saladin protiv križara brdo Tabor, Daburiya,

1217. po Kr. Križari protiv muslimana Zarin i al-Fula
1247. po Kr. Ajubidi protiv križara brdo Tabor
1260. po Kr. Mameluci protiv Mongola brdo Tabor
1263. po Kr. Mameluci protiv hospitalaca Ain Jalut
1264 po Kr. hospitalci / templari protiv Mamluka brdo Tabor
1735. po Kr. Zahir al-'Umar protiv Nablus-Saqrovog saveza Lejjun
1771-1773. po Kr. Zahir al-'Umar protiv Lejjuna Al-Rawdah
1799. po Kr. Napoleon protiv Otomana Lejjun
1918. po Kr. Allenby protiv Otomana brdo Tabor
1948. po Kr. Izraelci protiv Arapa Megido
1948. po Kr. Izraelci protiv Arapa Mishmar Haemek
Zarin, Megido i Lejjun
1967. po Kr. Izraelci protiv Arapa
1973. po Kr. Izraelci protiv Sirijaca Ramat David, zračna luka
? Dobro protiv Zla Ramat David, zračna luka
Armagedon

Karta 1. Sirija-Palestina u Brončanom i Starijem željeznom dobu (drugo i
početak prvog tisućljeća pr. Kr.)

Karta 2. Detaljna karta Jizreelske doline. (Pretiskano uz ljubazno dopu-
štenje Andromede Oxford Limited, www.andromeda.co.uk © copyright
Andromeda

1 . P O G LAVLJE

Povijest se ponavlja

... Zauzeće Megida znači zauzeće tisuću gradova! Zauzmite ga
čvrsto, čvrsto!

— Tutmozis III okupljajući svoje postrojbe
u bitci kod Megida 1478. pr. Kr.

K onji potiho njište, toptajući nervozno, dok se njihovi jahači
penju po hladnom zraku prije zore. Pred njima je dnevna
zapovijed: opasan pohod uz Wadi 'Aru i kroz uski klanac
Musmus. nakon čega slijedi jurnjava preko Jizreelske doline i borba
s neprijateljem koji nadzire drevni Megido, grad smješten visoko na
brijegu iznad glavne ceste od Egipta prema Eufratu.

Godina je 1479. pr. Kr. a vojska koja se ustremljuje na kanaanski
Megido je egipatska, predvođena faraonom Tutmozisom III ili je to
godina 1918 po Kr.. pred kraj Prvoga svjetskoga rata? Jesu li postroj­
be u naletu ustvari savezničke snage pod zapovjedništvom generala
Edmunda H.H.Allenbyja. pripremajući se da napadnu Megido pod
nadzorom Osmanlija?

Odgovor je, naravno, i jedne i druge. I Tutmozis III i Allenby ko­
ckali su se poslavši svoje ljude kroz uski klanac Musmus. Od tri
prolaza koja vode u Jizreelsku dolinu blizu Megida, klanac Musmus
je središnji - najizravniji put no i najuži i najopasniji. Oba su čovjeka
dobila odlučnu bitku, uhvativši neprijatelja nespremna i zauzevši
­­­­teško mjesto Megido.

Povijest se ponovila nakon tri tisuće četiristo godina. Je li to bila
puka slučajnost? Ili je Allenby, kao gorljivi proučavatelj vojne povije­
sti, znao za manevre Tutmozisa III iz daleke prošlosti? Većina Allen-
byjevih biografa ustrajava na tvrdnji da je Allenby to morao znati,
jer je njegova taktika tako očito oponašala faraonovu.

Bitka koja se vodila kod Megida 20. rujna 1918. opravdala je
pobjednički naslov "Allenby od Armagedona" koji je general (po­
slije feldmaršal vikont) Allenby dobio u danima koji su prethodili
konačnoj savezničkoj ofenzivi protiv turske vojske u Palestini. Allenby
je znao da ime Armagedon potječe od hebrejskoga Har Megiddo i da
doslovno znači "brdo Megido". Ono je označeno u Novome zavjetu
kao mjesto gdje će se održati pretposljednja bitka između snaga do­
bra i zla.

"To su, uistinu, proročki duhovi koji proizvode znakove i koji od­
laze kraljevima cijeloga svijeta da ih skupe za rat velikoga Dana Boga,
Svemogućega ... Okupiše ih na mjesto koje se hebrejski zove Har-
magedon. ... ( Otkrivenje )"

Megido se nalazi u Jizreelskoj dolini, također poznatoj kao ravnica
Esdraelon (Esdraelon je grčka modifikacija Jizreela). Mjesto se smje­
stilo skoro točno između Haife i sredozemne obale na zapadu i Ti-
beriasa na Galilejskom moru na istoku. To je svakako najbogatije
arheološko nalazište u Izraelu i općenito se smatra jednim od najva­
žnijih arheoloških mjesta na cijelom Bliskom Istoku. Kao što sadašnji
istraživači toga mjesto opisuju, "Megido je bio kraljica gradova u Ka­
naanu/Izraelu, "pun masivnih utvrđenih zidina, dojmljive arhitekture
i vodenih instalacija, raskošnih palača i važnih hramova. Ne čudi
što je to bilo jedno od mjesta na kojima je James Michener temeljio
svoju knjigu The Source (Izvor).

Svojim povoljnim položajem, Megido je nadzirao jednu od naj­
važnijih cesta u drevnom svijetu, Via Maris. To je bio međunarodni
vojni i trgovački put koji je prolazio između Egipta na jugu i Sirije,
Fenicije, Anatolije i Mezopotamije na sjeveru i istoku. Nalazeći se po­
strance od toga glavnoga trgovačkog puta u smjeru sjever-jug kako on
prolazi kroz klanac Musmus (Wadi 'Ara) i vijuga kroz Jizreelsku dolinu,
Megido je imao veliki strateški značaj, jer tkogod je nadzirao taj grad
i tamo držao svoju vojsku vladao je vitalnim međunarodnim putom.

Stoga ne čudi, da je područje koje okružuje drevno mjesto Megi­
do u Jizreelskoj dolini, vidjelo više borbi i prolijevanja krvi tijekom
dugog vremenskoga razdoblja nego bilo koje drugo mjesto na zemlji
- tijekom proteklih četiri tisuće godina, barem su se trideset četiri



Slika 1. Jizreelska dolina (Zev Radovan, Jeruzalem)
Slika 2. Megido i Jizreelska dolina (Zev Radovan, Jeruzalem)

bitke vodile u toj maloj dolini. Pisac Otkrivenja u Novom zavjetu
logički je zaključio da će se pretposljednja bitka između dobra i zla
također voditi kod Megida. Stoga je ta bitka dobila naziv Armagedon,
što je postalo predmetom mnogih znanstvenih i pučkih rasprava, oso­
bito zadnjih godina.

Jizreelska dolina ima približan oblik trokuta koji leži na svojoj
strani, s vrhom koji dodiruje ravnicu Ake (Ako) na zapadu a svojom
osnovicom gleda na rijeku Jordan na istoku. Njezin južni rub okružen
tisuću metara visokim planinama brda Karmel i planinskim lancem
Gilboa, proteže se tridesetak kilometara od brda Karmel da bi skoro
dosegao rijeku Jordan. Brežuljci Nazareta i planine Donje Galileje
čine sjeverni rub Jizreelske doline, uzdižući se ponovo skoro tri stotine
metara iznad ravne donje doline. Ta sjeverna strana proteže se skoro
dvadeset pet kilometara od brda Karmel na zapadu do brda Tabora
na istoku. Istočna strana Jizreelske doline široka je samo jedanaest
kilometara od brda Tabora na sjeveru do brda Gilboa na jugu. Među­
tim, istočni kraj nikako nije najuži dio doline. Barem na jednom dijelu
ona je široka samo tri kilometra.

Jizreelska dolina ispresijecana je nepresušnom rijekom Kišon i
njezinim brojnim pritocima. Te vode i slabo prirodno isušivanje stvo­
rile su mulj u ravnom tlu te doline tijekom većega dijela godine, osim
u najsušnijim ljetnim mjesecima. Ustvari, barem od bizantskoga
razdoblja do nedavno, a možda još u rimskom razdoblju pa čak i u
biblijskim vremenima, veći dio tla Jizreelske doline pretvarao se u
prljavu močvaru za kišnih mjeseci, što je dovodilo do širenja malarije
sve do 1920-ih godina. Boljim uređenjem rijeke Kišon i isušivanjem
močvara u nedavnom vremenu, uvjeti su se dramatično promijenili
na bolje, ali to nije bio slučaj tijekom većega dijela pisane povijesti
u toj dolini.

Ulazak u Jizreelsku dolinu sa sjevera i juga moguć je samo kroz
nekoliko uskih planinskih prolaza. Većina njih je mala. Najpoznatiji
među njima uzduž južnoga ruba uključuju, od najistočnijega do naj­
zapadnijega, klanac koji vodi od Dothanske doline i pojavljuje se
kod drevnoga mjesta Tanaka; Wadi 'Ara (klanac Musmus), koji izba­
cuje svoje putnike u ravnicu pokraj mjesta Megido; manji klanac
Abu Shusheh, koji izlazi blizu suvremenoga mjesta Mishmar Haemek,

kao i klanac koji se pojavljuje pokraj drevnoga mjesta Jogneam.
Klanci prema dolini koje putnici najčešće koriste dolazeći sa sjevera
preko brežuljaka Donje Galileje uključuju onaj što ide iz Nazareta i
jedan drugi smješten točno istočno od brda Tabora, vodeći prema
području Galilejskoga mora. U dolinu se može ući i sa istoka, gdje
je dolina podijeljena u tri dijela brdom Taborom na sjeyeru, brdom
Gilboom na jugu i brežuljkom Moreh između. U dijelu stvorenom
između brežuljka Moreh i brda Gilboa, Harodska dolina se nastavlja
tamo gdje Jizreelska dolina prestaje, nastavljajući prema istoku dok
ne dosegne Bet-Šean (Beisan) i rijeku Jordan. Zapadni vrh doline
također je jedan od ulaza, gdje se rijeka Kišon spaja preko uskoga
klanca s ravnicom Ake (Ako), otvarajući pristup iz Sredozemnoga
mora i prema njemu pa dalje.

Jizreelska dolina proteže se skoro preko širine Izraela, povezuju­
ći obalno područje s Jordanskom dolinom i leži na stjecištu glavnih
trgovačkih i vojnih putova. Stoga su tijekom povijesti, putnici koji
su putovali po Izraelu u svim smjerovima - bilo to trgovci, hodočasni­
ci ili napadači ratnici - bili prisiljeni gotovo u svakom slučaju prijeći
dolinu i susresti s njezinim stanovnicima. Stoga ne čudi što je sko­
ro svaki osvajač od otprilike 2350. pr. Kr. do 2000. po Kr morao vodi­
ti bitku u Jizreelskoj dolini.

Allenbyjeva bitka kod Armagedona bila je dio mnogo većega sa­
vezničkog pohoda od 18. do 21. 09. Međutim, njegova pobjeda kod
Megida 2 0 . 0 9 . , zajedno s njegovim kasnijim pobjedama kod Na­
zareta, Afule, Jenina i Beisana (drevni Bet-Šean) toga istoga dana,
predstavljali su glavnu savezničku pobjedu. Izgleda da je odlučujući
trenutak cijele ofenzive, bitka kod Megida, ubrzo imala za ishod "uni­
štenje neprijateljske vojske, oslobođenje Palestine i Sirije i zauzeće
Damaska i Alepoa, " kao što je sam Allenby pisao 31. 10. 1918.
Možda je to bila i prijelomna točka cijeloga rata na Srednjem Istoku.

Britanski imperijalni ratni kabinet predložio je, čini se, izvorni
vojni plan da se zauzme Palestina, koristeći obavijesti koje je dobio
od južnoafričkoga generala Jana Smutsa, koji je posjetio Allenbyja
u Egiptu i Palestini u 2.mj. 1918. Taj plan mnogo je dugovao Allen-
byju, koji je želio da britanske postrojbe prve prijeđu Jordansku
dolinu i poruše željezničku prugu Hejaz blizu Amana, a onda da na-

preduju u Jizreelsku dolinu, zauzmu Haifu i Tiberias i nastave mar­
širati prema sredozemnoj obali do Beiruta.

Ratni kabinet odobrio je plan vojne krajem proljeća, dajući Allen-
byju zeleno svjetlo. Do kraja ljeta on je bio spreman prijeći u ofen­
zivu. Međutim, manje od mjesec dana prije no što je planirano da
ofenziva počne, Allenby je znatno promijenio izvorni plan. On je
potajno skupio snage blizu Jaffe, oko osamdeset kilometara jugoza­
padno od Megida i pripremao se za napad.

Ofenziva je počela artiljerijskim bombardiranjem u 4,30 sati uju­
tro 19. rujna 1918. Oko petnaest minuta poslije, invazija je zapo­
čela. Napad na Megido predvodila je Četvrta konjička divizija, koja
se sastojala od Desete, Jedanaeste i Dvanaeste brigade, uz potporu
artiljerije i oklopnih jedinica. Uz pratnju Australske brigade lake ko­
njice, Četvrta konjička divizija napustila je svoj tabor u voćnjacima
naranči oko Sarone i uputila se uz Wadi 'Aru prema klancu Musmus.
Kada se spustila tama, vodeća jedinica, Deseta brigada, umorna od
cjelodnevnoga putovanja, promašila je ulaz u klanac i nastavila osam
kilometara predaleko prema sjeveru, prije no što je otkrila pogrešku.
Zapovjednik divizije, general bojnik Barrow, koji se već vozio kroz
klanac sa svojim stožernim časnikom i prethodnicom brigade, Drugim
kopljanicima, vraćao se uzduž klanca oko ponoći - ali njegovih po­
strojbi nije bilo na vidiku. Nakon što se zbrka riješila, Barrow je degra­
dirao zapovjednika Desete brigade, brigadnoga generala Howard-
Vysea, na licu mjesta i dao je Dvanaestoj brigadi povlasticu da prva
prođe kroz klanac Musmus. Ona je prošla bez incidenta, ko što je
učinila i Jedanaesta brigada, a ubrzo nakon toga, i izgubljena Deseta
brigada.

Do početka sljedećega jutra, 20. rujna, sve snage Četvrte konjičke
divizije prodrle su kroz klanac Musmus i bile spremne ući na južni
dio Jizreelske doline kod Megida. Međutim, savezničke postrojbe za­
pazile su u zoru kontingent turskih postrojbi - Trinaestu pričuvnu
pukovniju smještenu u Nazaretu - koje su ih čekale ravno ispred.
Prethodnoga jutra, cijeli je turski bataljun dobio naredbu da maršira
do klanca Musmus i brani ga od savezničkih postrojbi koje se pribli­
žavaju, ali samo je mala prethodnica doprla do ravnice 20 rujna -
iako je Turcima trebalo gotovo osamnaest sati da prijeđu kratak raz­
mak od dvadeset šest kilometara od Nazareta.

Karta 4. Allenby kod Armagedona

l a. Četvrta konjička divizija maršira uz Wadi 'Aru (klanac Musmus).
l b. dok turska Trinaesta pričuvna pukovnija napreduje iz Nazareta prema

Megidu,
1 c. a Peta konjička divizija maršira uz klanac Abu Shusheh.
2 a. Drugi kopljanici svladavaju turske postrojbe kod Megida,
2 b. dok Trinaesta brigada napreduje prema Nazaretu,
2 c a Četrnaesta brigada maršira prema el-Fulehu (Afuli) i poslije joj se

pridružuje Petnaesta brigada.
3 a. Četvrta konjička divizija nastavlja prema el-Fulehu (Afuli) i zatim

prema Beisanu (Bet Šeanu).
3 b. Treća australska brigada lake konjice prolazi kroz klanac Musmus,

dolazi do Lejjuna i onda nastavlja dalje da bi zauzela Jenin.

Saveznički Drugi kopljanici, obično pridodani Desetoj brigadi ali
sada prerazmješteni uz Dvanaestu brigadu nakon zbrke iz prethodne
večeri, bili su na čelu marša tijekom cijele noći. Rano ujutro oni su

napali turske jedinice i lako ih svladali. Samo je jedan saveznički
vojnik bio ranjen u okršaju. Međutim, Turci nisu tako dobro prošli.
Kopljanici su ubili 46 turskih vojnika i zarobili 470. To se na kraju
pokazalo kao jedina značajnija borba u bitci kod Megida 1918.

U međuvremenu, dodatne savezničke postrojbe napredovale su
prema zapadnom dijelu Jizreelske doline, nekoliko kilometara sjever­
no i zapadno od Megida. Peta konjička divizija - koja se sastojala
od Trinaeste, Četrnaeste i Petnaeste brigade, te artiljerije i oklopnih
jedinica - spremila se za pohod rano ujutro 19. 09. i uputila prema
klancu Abu Shusheh, koji ide usporedno s klancom Musmus. Divizija
se kratko zaustavila kod sela Liktera (moderne Hadere), gdje su osta­
vljene Petnaesta brigada i njezina artiljerija kako bi mogli prijeći na­
poran teren po dnevnom svjetlu sljedećega dana. Ostatak divizije
ušao je u klanac Abu Shusheh u predvečerje i došao do Jizreelske do­
line, blizu današnjega naselja Mishmar Haemek, nekoliko sati nakon
ponoći 20. 09.

Odatle su se i Trinaesta i Četrnaesta brigada Pete konjičke divizije
okrenule prema istoku, a onda usmjerile prema odvojenim ciljevima.
Trinaesta brigada otišla je okušati sreću prema sjeveru u pravcu Na-
zareta, gdje je bio smješten neprijateljski stožer. Doprla je do Naza-
reta rano ujutro na potpuno iznenađenje njemačkoga zapovjednika,
Limana von Sandersa, koji je navodno pobjegao u pidžami, jedva
izbjegavši uhićenje. Četrnaesta brigada marširala je prema jugu u
pravcu el-Fuleha (moderne Afule) i uz malo napora zauzela grad. Tamo
im se poslije istoga dana pridružila Petnaesta brigada.

Nakon kratke ali odlučujuće bitke kod Megida, cijela Četvrta ko­
njička divizija nastavila je uz drevne humke prema el-Fulehu (Afuli),
dospjevši do grada oko osam sati ujutro pola sata nakon što je grad
zauzela Peta konjička - i zatim nastavila prema Beisanu (Bet Šeanu),
kojega su dosegnuli i zauzeli u kasno poslijepodne istoga dana, 20.
rujna. Slijedeći u stopu Četvrtu diviziju kroz klanac Musmus, austral­
ska konjička divizija došla je do Lejjuna, arapskoga sela smješteno­
ga pokraj Megida, do podne 20. rujna; Treća australska brigada lake
konjice zauzela je Jenin toga poslijepodneva.

Tako su, do večeri 20. 09., nepunih trideset i šest sati nakon po­
četka vojne, Allenbyjeve postrojbe postigle svoj cilj. One su opkolile

cijelu Sedmu i Osmu tursku vojsku i osigurale nadzor Palestine.
Sama Četvrta konjička začudo je pokrila oko 128 km za manje
od jednoga i po dana, izgubivši pri tome samo dvadeset i šest konja.
Taka je pobjeda nadmašila najbolje Allenbyeve snove, jer je postala
stvarnost brže nego se on mogao nadati. Ujutro pred napad pisao je
svojoj ženi, "Počinjem mislit da možemo postić vrlo veliki uspjeh";
samo 5 dana poslije pisao joj je, "Ja sam sam gotovo zaprepašten
veličinom te pobjede."

Strategija za pohod na Megido, kao što ju je na kraju odobrio
Britanski imperijalni ratni kabinet, obično se pripisuje samo Allen-
byju, iako je sam Allenby poslije često govorio da je, ustvari, plan
za odlučnu bitku kod Megida predložio Louis Bols, tada njegov šef
stožera a poslije glavni zapovjednik britanskih snaga u Palestini.
Prema nekoliko njegovih biografa, Allenby je osjećao da je izvorni
plan, koji je podnio general Smuts a odobrio Britanski imperijalni
ratni kabinet u veljači 1918. bio suviše ograničen i neambiciozan.
Kapetan Cyril Falls, koji je sastavio službenu povijest Prvoga svjet­
skoga rata na temelju dokumenata u britanskim arhivima, poslije je
napisao knjigu o Allenbyjevoj konačnoj ofenzivi, zapisavši da je
izvorni plan "bio dovoljno dobra shema, ali ne smiona," i da "on ne
bi doveo do uništenja turskih vojski." Falls nastavlja:

On /Allenby/ razmišljao je o njemu još 3 tjedna prije nego što je.

na povratku s jutarnjega jahanja, iznenadio svoje korpusne zapov­

jednike najdrastičnijim ispravkom ... Bila je /to/ uloga konjice koja

je najtemeljitije promijenjena. Značilo je to marširati na El Afulu.

40 km sjeveroistočno od Tul Karma, a zatim ući u ravnicu

Esdraelon kod Lajuna (Megida). Ostavljajući snage da zatvore tursko

povlačenje prema sjeveru i sjeverozapadu, značilo je to sići u Jordan­

sku dolinu kod Beisana ... Bio je to sasvim drugi plan. smion, veli­

čanstven. Ako netko zapita je li to bila shema glavnoga zapovjed­

nika, neka mu se odgovori s još jednim pitanjem. Koji bi stožerni

časnik predložio takav plan koji uključuje veliku mogućnost da će

konji pobjeći iz svoga prijevoza i morati živjeti na zemlji, za koju

se očekivalo daje pustija nego što je ustvari bio slučaj?... On je doi­

sta imao malo veze s prvim planom, a još manje s onim, pravim

pješadijskim, što gaje predložio general Smuts nakon posjeta Allen-

byju i kojega je ustvari odobrio Ratni kabinet u proljeće.

Kako je Allenby došao na tu zamisao? Njegovi biografi bilježe
činjenicu da je on izučavao vojnu povijest i mnogo čitao o drevnome
Egiptu, Siriji-Palestini prije i tijekom svoje vojne iz 1918. Jedan
biograf, pukovnik (poslije sir general) Archibald Percival Wavell, koji
je napisao nekoliko knjiga o bitkama na Bliskom Istoku, uključujući
i Allenbyjevu vojnu, primjećuje da je Allenby koristio knjige o
drevnom Bliskom Istoku, prikaze križara i Herodotove povijesti -
pa da je čak nešto od toga materijala nosio na bojišnicu. Wavell
dalje kaže:

Sigurno nijedan zapovjednik nikada nije tako pomno proučavao
povijest i topografiju ratišta na kojemu je ratovao kao general Allenby.
Dvije je knjige čitao gotovo svakoga dana, Bibliju i George Adam
Smithovu Historical Geography of the Holy Land. (Povijesna geo­
grafija Svete Zemlje).

Otprilike, 3.400 godina prije Allenbyja, Tutmozis III

također je vodio rat kod Megida, u vojni koja se jezgrovito opisuje

u knjizi Georgea Adama Smitha.

Najranija povijesna bitka kod Megida vodila se 1479. pr. Kr. između
egipatske vojske Tutmozisa III, koja je došla iz Sharona srednjim
od tri klanca u Esdraelon, i snaga nekih sirijskih država ujedinjenih
protiv Egipta. Zemljopisni detalji egipatskih priprema za tu vojnu i
napredovanje sjeverno od Gaze od velikoga su zanimanja zbog nji­
hove bliske podudarnosti sa svim kasnijim napredovanjima vojski
od Sharona do bitke u Esdraelonu.. .

Tutmozis III bio je možda najveći egipatski faraon, barem u smislu
vojnih pobjeda. On je naslijedio svoga oca na egipatskom prijestolju
1490. pr. Kr. kada mu je bilo samo deset godina. S obzirom da je bio
tako mlad, umjesto njega vladala je njegova maćeha, Hatšeput, naj­
prije kao koregent, a zatim kao "faraon" sa svim nasljednim pravima.
Tutmozisu III trebalo je mnogo godina da preuzme isključivo pravo
na prijestolje od Hatšepsut. Kada je jednom to doživio, nadoknadio
je izgubljeno vrijeme. Godine njegova isključiva vladanja označuje
ogromna građevinska aktivnost i brojni vojni pohodi u Siriji-Pale­
stini u rasponu od samo dvadeset godina.

Prva vojna koja je dosegnula vrhunac zauzećem Megida, bila je
najvažnija i najpotpunije je zabilježena. Priča o napadu Tutmozisa
III na Megido 1479. pr. Kr. tako je dosad vrlo dobro poznata i prepri­
čavala se mnogo puta u zadnjim godinama. Ta je bitka prva u povijesti
svijeta za koju imamo tako detaljan prikaz. Međutim, tek kada je
Champollion dešifrirao egipatske hijeroglife 1823. moderni je svijet
otkrio strategiju koja je bila uključena u tu bitku.

Pohod na Megido Tutmozisa III, detaljno je zabilježen u pretisku
njegovih Anala koji su ispisani na zidovima hrama Amon u Karnaku
u Egiptu. To je prepisano iz dnevnika što gaje vodio tijekom stvarno­
ga pohoda kraljev pisar, Tjaneni. Dnevnik, izvorno napisan na svitku
pergamenta i pohranjen u hramu, ispisan je kao niz sažetih, činjenič­
nih natuknica, koje su poslije prenesene u književnu, slikovitu prozu i
na kraju upisane na zidu hrama. Izgleda da je to bio model za većinu
godišnjih natuknica na tim zidovima, iako su one za kasnije pohode
manje razumljive od onih ranijih. Obavijesti sadržane u tim Analima
nadopunjene su trima dodatnima natpisima koji spominju razne vido­
ve pohoda na Megido, zabilježenima na stelama pronađenima u Ar-
mantu, Gebel Barkaeu i Karnaku, u Egiptu.

Tutmozis III konačno je zadobio egipatsko prijestolje nakon ne­
stanka (a vjerojatno smrti) njegove maćehe, Hatšepsut. U to su vrijeme
kanaanski vladari Sirije i Palestine bili vazali moćnoga egipatskoga
carstva na jugozapadu i plaćali su danak egipatskim gospodarima.
Kralj Kadeša, grada na rijeci Oront u Siriji, možda predviđajući sla­
bost u Egiptu zbog faraonova nasljedstva, poveo je pobunu kanaanskih
kraljeva protiv mladoga egipatskoga faraona. Pobunjenička kanaan-
ska vojska skupila se u Jizreelskoj dolini, u gradu Megidu. Među nji­
ma su bili brojni vladari i ljudi iz zemalja tako udaljenih kao što je
Mezopotamija (moderni Irak i Iran), sjeverna Sirija i južna Anatolija
(moderna Turska). Ne zna se točno koliko je velika bila ta pobunje­
nička vojska, iako se procjenjuje na oko 10 do 15 tisuća ljudi,
uključujući kako borna kola tako i pješadiju.

Kao odgovor, Tutmozis III sakupio je svoju vojsku kod Silea, tvr­
đave u istočnoj Delti na granici Egipta, a onda je brzo marširao sve
do Gaze, tako da je razdaljinu od 240 km prešao samo za de­
set dana. Tutmozisov forsirani marš prešao je ogromnu razdaljinu u

vrlo kratko vrijeme, osobito ako se uzme u obzir broj ljudi, konja i
opreme. Procjenjuje se da je egipatska vojska brojila između deset
i dvadeset tisuća ljudi. Vojska Tutmozisa III zatim je nastavila marši­
rati još deset dana stigavši u Jehem (Yemma), grad na južnim padinama
planinskoga lanca Karmel, vjerojatno 6. svibnja 1479. pr. Kr. Razda­
ljina od Gaze do Jehema samo je oko 128 k m . , otprilike polo­
vica razdaljine od Silee do Gaze, a ipak je vojsci, izgleda, trebalo isto
toliko vremena da prijeđe tu manju razdaljinu. To može značiti da
je faraon posvetio neko vrijeme podvrgavanju pobunjeničkih grado­
va kao što je Joppa (moderna Jaffa) i Gezer dok je marširao.

Pretpostavlja se da se vojska Tutmozisa III odmarala nekoliko dana
u Jehemu dok su se izviđanja nastavila. Ratno Vijeće sastalo se 11.
05. kako bi odlučilo o najboljem putu za napredovanje prema
Megidu. Anali bilježe uvodni govor Tutmozisa III

Godina 23, 1. mjesec treće sezone, dan 16 - sve do grada Jemena
... /Njegovo veličanstvo/ naredilo je konferenciju ... govoreći kako
slijedi: "Ta /bijedna/ vojska Kadeshova došla je i ušla u Megido. On
je /tamo/ sada. Pozvao je k sebi prinčeve /svih/ stranih zemalja /
koje su bile lojalne/ Egiptu, kao i (one) sve do Naharina i M/itannija/,
one iz Hurua, one iz Kodea, njihove konje, njihove vojske /i njihove
ljude/, jer kaže on - tako smo obaviješteni - 'Ja ću čekati /ovdje/ u
Megidu /da se borim protiv njegova veličanstva/.' Hoćete li mi reći
/što vam leži na srcu/?"

Pretpostavlja se da su postojale tri mogućnosti kako nastaviti od
Jehema do Jizreelske doline: krivudavi sjeverni put koji se gubio u
ravnici pokraj današnjega Mishmar Haemeka, nekoliko kilometara
sjeverno i zapadno od Megida; krivudavi južni put kroz Dothansku
dolinu koji se gubio u ravnici pokraj grada Tanaka, nekoliko kilometara
južno i istočno od Megida; i ravni središnji put uz klanac 'Aruna ili
Wadi 'Ara (sjeveroistočni i moderni Nahal Iron, također poznat kao
klanac Musmus) koji je vodio u ravnicu pokraj samog grada Megida.

Pitanje je bilo hoće li se uputiti središnjim klancem koji je izravno
vodio u Megido ili jednim od alternativnih klanaca prema sjeveru i
prema jugu. Kao što smo vidjeli, središnji klanac bio je najizravniji
put, ali on je bio također i najuži pa je tako bio pogodan za zasjedu
Kanaanaca. Vijeće je predlagalo Tutmozisu III da pođu bilo sjevernim
bilo južnim putom; njihove riječi zapisane su na zidovima u Karnaku.

Kako to izgleda poći tim /putom) koji postaje (tako) uzak? /Govore
da/je neprijatelj tamo, čekajući /izvana, dok oni/postaju (sve) brojniji.
Neće li konj (morati) ići za /konjem, i vojskom/ i ljudi isto tako? Hoće
li se naša prethodnica boriti dok /pozadina/ čeka ovdje u 'Aruni, i ne
može se boriti? Dakle, tu su dvije (druge) ceste. Jedna od cesta - pa­
zite, ona je /istočno od/ nas, tako da izlazi kod Tanaka. Druga - pazite,
onaje na sjevernoj strani Djeftija, i mi ćemo izići sjeverno od Megida.
Neka naš pobjednički gospodar pođe onom koja /zadovoljava/ njego­
vo srce, (ali) ali nemojte nam narediti da idemo teškom cestom!

Međutim, Tutmozis III nepokolebljivo je odbacio njihov savjet.
Pretpostavljajući da će vođe Kanaanaca razmišljati kao i njegovo ratno
vijeće i prema tome očekivati da egipatska vojska prođe bilo kroz
sjeverni bilo kroz južni klanac (ili kroz oba), on je odlučio poći neo­
čekivanim putem i povesti svoju vojsku kroz opasan središnji klanac
(Musmus). Kao što natpis u Karnaku bilježi, Tutmozis III odgovorio
je svom vijeću: "Ja ... ću poći po toj 'Aruna cesti!"

Sljedeći dan Egipćani su posvetili pripremama. Vojska je 13. 05.
marširala prema 'Aruni, gdje je provela noć. Rano ujutro 14.

05., marš na Megido počeo je najozbiljnije. Sam faraon bio je na
čelu vojske, koja se, prema procjenama, protezala skoro dvadeset
dva k m . Klanac Musmus tako je uzak (samo 10 metara u jed­
nom dijelu) da je egipatskoj vojsci trebalo vjerojatno barem 12
sati da dođe do Jizreelske doline na drugom kraju. Ipak, izgleda da
je prolaz prošao bez borbi osim manjega okršaja na ulazu u klanac.
Utaborivši se pokraj potoka Qina gdje se klanac Musmus otvara u
Jizreelsku dolinu iza Megida, Tutmozis III omogućio je svojim sna­
gama da zbiju redove i da se odmore tijekom noći.

Kako se pokazalo, Tutmozis III imao je pravo. Pobunjenička ka-
naanska vojska nije očekivala da će Egipćani doći kroz središnji
klanac pa je usredotočila svoje snage na sjevernom i južnom klancu,
a samo mala pričuva čuvala je klanac Musmus. U ranim satima 15.
05., Egipćani su napali, iznenadivši pobunjenike i opkolivši ih.
Točni detalji same bitke ponešto su nejasni, ali izgleda da je Tutmo­
zis III najprije prešao potok Qinu i raširio svoje ljude prema istoku
i zapadu. On je onda poslao jedno krilo svoje vojske, uključujući
borna kola, da napadne uokolo sjeverozapadno od Megida, dok je
drugo krilo poslao da napadne jugoistočno od grada. Izgleda da se

Karta 5. Tutmozis III i Kanaanci

1. Kanaanske snage okupljaju se kod Megida.
2. Tutmozis III maršira s egipatskom vojskom kroz Wadi 'Aru (klanac

Musmus).
3. Egipatski napad iznenađuju male kanaanske snage ostavljene da brane

Megido.
4. Kanaanske snage raspoređene sjeverno i južno od Megida žure se pri­

družiti borbi, ali Egipćani pobjeđuju.
5. Preživjeli Kanaanci nalaze se unutar grada Megida pod opsadom prije

nego što se konačno predaju Tutmozisu III

sam Tutmozis III smjestio u središtu s ostatkom svojih snaga, zapo­
vijedajući iz svojih zlatnih bornih kola. Kanaanske snage, vidjevši
da su napadnute s obje strane i da im prijeti okruženje, probile su se
i pobjegle u panici. Opis Tutmozisa III u Tebi sažeto bilježi napad i
njegov ishod.

Onda se /njegovo/ veličanstvo postavilo /na čelo/ svoje /vojske/...
/Ono nije srelo/ nijednoga jedinoga /neprijatelja. Njihovo/ južno
krilo bilo je u Tanaku, /dok je njihovo/ sjeverno krilo bilo na južnoj
strani /Doline Qina/. ...Njegovo veličanstvo krenulo je u bornim
kolima od suhoga zlata, ukrašenima njegovim borbenim znakovi­
ma... Južno krilo vojske njegova veličanstva bilo je na brijegu južno
od /potoka/ Qine, a sjeverno krilo bilo je sjeverozapadno od Megida,

dok je njegovo veličanstvo bilo u njihovom središtu Onda su
oni vidjeli kako njegovo veličanstvo savladava /neprijatelje/ koji su
pobjegli /prema/ Megidu s izrazima straha na licima. Oni su napu­
stili svoje konje i svoja kola od zlata i srebra ...

Međutim, na žalost samog Tutmozisa III njegova se vojska zau­

stavila da pljačka tabore kanaanske vojske, uključujući i šator

kralja Kadeša. To je stanovnicima Megida ostavilo dosta vreme­

na da zatvore gradska vrata, podignu vojnike u bijegu preko zidina

uz pomoć konopa načinjenih od isprepletene odjeće, i uskrate Egip-

ćanima potpunu pobjedu toga dana. Egipćani su odmah opsjeli grad,

iskopavši oko njega širok jarak i izgradivši zid od balvana. Ali pre­

ma steli Jebel Barkal, prošlo je punih 7 mjeseci prije nego što je

grad pao, a za to vrijeme kralj Kadesha je pobjego. Plijen koji su

Egipćani zarobili uvelike im je nadoknadio dugo čekanje - kao što

je Tutmozis III zabilježio u Karnaku.

/Popis plijena koji je vojska njegova veličanstva odnijela iz grada/
Megida: 340 živih zarobljenika i 83 radnika; 2.041 konj, 191 ždrijebe,
6 pastuha, i .. .magaraca; jedna borna kola izrađena od zlata, sa zlatnim
likom, koji je pripadao tom neprijatelju, /1/ lijepa borna kola izrađe­
na od zlata koja su pripadala princu /Megida/. ... i 892 borna kola
njegove jadne vojske - ukupno 924; 1 lijepi oklop od brončanih plo­
čica koji je pripadao tom neprijatelju, /1/ lijepi oklop od brončanih
pločica koji je pripadao princu Megida, i/ 200 oklopa od /kožnatih/
pločica koji su pripadali njegovoj jadnoj vojsci; 502 luka, i 7 motki
od drva meru, optočenih srebrom, iz šatora toga neprijatelja.

Nije potpuno jasno koji su grad kod Megida (tj. koji od 20
naselja smještenih jedan poviše drugoga na tom mjestu) opsjedali i
konačno osvojili Tutmozis III i njegove snage 1479. pr. Kr. Najvje­
rojatnije je osvojio grad Stratum IX, kako su ga nazvali arheolozi

Slika 3. Detaljan pogled na Wadi 'Ara / klanac Musmus (Erich Lessing, Beč)

iz Chicaga. Izgleda da je Stratum VIII izgrađen u fazi ponovne gradnje
neposredno nakon opsade.

Nakon što su osvojili još nekoliko gradova u Jizreelskoj dolini,
kao što su Shimon/Shimron, Tanak, Geba-Shumen, Ophel, Šunem i
Yoqneam, Tutmozis III i njegovi ljudi vratili su se u svoju domo­
vinu u Egipat sredinom listopada, završivši tako prvu od svojih
sedamnaest vojni u Siriji-Palestini, koje su se vojevale skoro svake
godine u sljedeća 2 desetljeća njegove vladavine. Pohod na Me-
gido bio je, izgleda, najznačajniji, jer je odmah ponovo uspostavio
egipatsku vlast na tom području i pokazao je Kanaancima da njihovi
gospodari namjeravaju tamo i ostati. Ustvari, možda se egipatski
guverner Kanaana namjerno smjestio u Megidu. Egipatska prisut­
nost na južnom Levantu ostat će stabilna u sljedećih dvjesto godina.

Međutim, ostalo je još nekoliko tajni oko osvajanja Megida što
ga je izvršio Tutmozis III. Kao što su znanstvenici ukazali, nikakva

Slika 4. Suvremeni pogled na Wadi 'Ara / klanac Musmus (Zev Radovan,
Jeruzalem)

iskopavanja nisu otkrila ostatke porušenoga Megida. Jesu li stanov­
nici konačno otvorili gradska vrata i predali se, izbjegavajući tako
razaranje svoga grada? Također nema dokaza za postojanje gradskih
zidina u Megidu u Kasnijem brončanom dobu. Kako je Tutmozis III
mogao opsjedati neutvrđeni grad sedam mjeseci? Pojavljuju se 3
moguća rješenja.
1. Možda su ranije, masivne utvrde iz Srednjega brončanoga doba

izgrađene oko Megida nastavljale funkcionirati u Kasnijem bron­
čanom dobu, tako da nije bilo potrebe za novim sustavom zidina.
2. Možda je Megido bio neutvrđen. Ako je tome bilo tako, egipatska
vojska ne bi morala porušiti zidine ali još uvijek bi morala napasti
grad i njegove branitelje.
3. Možda je opsada trajala samo jedan mjesec a ne sedam. Možda
zapisi Tutmozisa III znače da su on i njegova vojska, u vremenu
između početka opsade i kasnijega povratka vojske u Egipat, na­
predovali u Libanon, osvojili tri druga grada i marširali cijelim pu­
tom natrag u Egipat. To može govoriti da je razdoblje od sedam

mjeseci pokrilo jednomjesečnu opsadu Megida kao i sve druge
aktivnosti, a ne samo opsadu samoga Megida.

Daljnja istraživanja, uključujući i ona koja trenutno vrše Sveuči­
lište u Tel Avivu i Pennsylvania State University, možda će napokon
razriješiti te dvojbe i baciti novo svjetlo na vojnu Tutmozisa III pro­
tiv Megida 1479. pr. Kr.

Sličnosti između Allenbyjeva i Tutmozisova III osvajanja Megi­
da, osobito njihove odlučne odluke da udare kroz klanac Musmus,
mnoge su navele na zaključak da se povijest nije samo ponovila, već
daje svjesno sebe oponašala. Još je početkom 1920-ih godina egip-
tolog Harold Nelson to doveo u vezu, zapažajući da su i Allenby i
Tutmozis III porazili "neprijatelja koji je napredovao iz sjevera pre­
ma Egiptu." Nelson je naglasio "uočljivu usporedbu" između "stra­
tegije najranijih i najkasnijih pobjedničkih zapovjednika vojni u
središnjoj Palestini." Te dvije bitke od tada su se povezivale u raz­
nim tekstovima.

Ali je li Allenby doista znao za vojnu Tutmozisa III kada je ostva­
rivao svoj plan bitke? Pojedini autori postavljaju objavljivanje Nel-
sonove knjige o bitki kod Megida, koja je nekoliko desetljeća važila
kao konačan opis te vojne, u godinu 1913., a to je datum koji se poja­
vljuje na koricama knjige. U tome slučaju ona bi bila dostupna Allen-
byju 1918. godine. Međutim, sam Nelson navodi u predgovoru da se
knjiga nije pojavila prije 1920., jer se on "zatekao iza turskih redova
tijekom cijeloga rata." Stoga ona nije mogla biti dostupna Allen-
byju, pa čak ni u obliku rukopisa, čak dugo vremena iza kraja rata.

Allenby je, kao što znamo, redovito konzultirao Adam Smithovu
Povijesnu geografiju Svete Zemlje. Ali postoje problemi u citiranju
te knjige kao izvora Allenbyjeve strategije. Iako je Smithova knjiga
bila izvorno objavljena 1894., njezina prva dva izdanja nisu sadrža­
vala raspravu o vojnama Tutmozisa III. Četvrto izdanje pojavilo se
1896, sadržavajući više bilježaka i novi predgovor ali još uvijek nije
spominjalo vojnu Tutmozisa III u Kanaanu. Sljedeća izdanja obja­
vljivala su se skoro svake godine, ali nije došlo do bitnih promjena u
tekstu više od tri desetljeća. Izdanje objavljeno 1919. - nakon Allen­
byjeve uspješne vojne kod Megida - spominje bitke koje su kod Me-

Slika 5. Megido (Zev Radovan, Jeruzalem)

gida vojevali Debora, Barak i Sisera; Gideon i Midjanci; Šaul i Fili-
stejci; Jehu, Joram i Ahazja; te Jošija i faraon Neko, kao i sukobe iz­
među Saladina i križara i između Napoleona i Turaka. Ali nema upute
na Tutmozisa III i njegovu bitku kod Megida.

Smith je značajno nadopunio svoj tekst 1931. za dvadeset peto
izdanje. To izdanje uključuje po prvi put opis pohoda Tutmozisa III
na Megido koji su biografi često citirali kao izvor za Allenbyjev
vojni plan. Ono što je zavelo biografe bilo je nekoliko rečenica u uvo­
du dvadeset petoga izdanja.

U ovom sam izdanju slijedio pojedine faze vojne iz 1917-18. gene­
rala Allenbyja ... Mnogo su mi pomogli velikodušni prilozi feld-
maršala vikonta Allenbyja i mnogih njegovih časnika u Palestini
kako bi moja knjiga bila doista korisna u prikazu strategije i taktike
njihove vojne.
Koliko je god Allenby mogao profitirati čitajući ranije inačice
Povijesne geografije Svete Zemlje, on nije mogao čitati Smithov opis
vojne Tutmozisa III kod Megida-jer je on napisan tek 1931., punih
trinaest godina nakon što je Allenby skovao svoj plan da napreduje
kroz klanac Musmus.

Ali priča se tu ne završava. Prije Allenbyjeve vojne kod Megida
iz 1918., britanski arheolog sir William Flinders Petrie objavio je svoju
Povijest Egipta u nekoliko svezaka; prvo izdanje toga djela pojavilo
se 1896., a kasnija promijenjena izdanja objavljena su 1898. i 1904.
Drugi svezak toga ogromnoga djela sadržavao je potpuni prijevod
Anala Tutmozisa III, uključujući i zapis o njegovoj vojni kod Megida.
Slično magnus opus, nazvano Ancient Record of Egypt (Drevni zapis
o Egiptu), pojavilo se 1906. iz pera arheologa sa Sveučilišta u Chica-
gu, Jamesa Henryja Breasteda (poslije direktora Orijentalnoga insti­
tuta na Sveučilištu i poticatelja čikaških iskopavanja kod Megida od
1925-39.). Drugo izdanje uključuje Breastedov vlastiti prijevod i nje­
gov komentar Anala Tutmozisa III u Karnaku, uključujući i bilješke o
faraonovoj vojni protiv kanaanskoga saveza kod Megida.

Prema tome prikazi egipatskoga zaposjedanja Kanaana bili su
dostupni 1918. Ali je li ih Allenby čitao prije vlastitoga osvajanja
Palestine? Allenby, koji se nalazio u Kairu 1917., barem je morao
znati za Petriea i Breasteda, koji su bili među svjetski poznatim egi-
ptolozima. Također je moguće da je Allenbyjeva mašta dobila poti­
caj u općim prikazima bliskoistočnih vojni, kao što je rana recenzija
Povijesne geografije Svete Zemlje od Georgea Adama Smitha, koju
je napisao Coutts Trotter 1894. za Geographical Journal - a to je
časopis za koji znamo da ga je Allenby čitao, jer Gardner izvješćuje:

Sam je Allenby proučavao Palestinu marljivošću studenta koji radi
na doktoratu, kao i generala koji se pripremao osvojiti tu zemlju.
Njegova žena u Londonu zatražila je članke koji su se pojavili u
Geographical Journalu.

Iako Trotter ne spominje Tutmozisa III ni njegovu vojnu kod
Megida u svojoj recenziji Smithove knjige, on piše:

Pristup Pomorskoj ravnici, i preko lakih cesta u veliku ravnicu Es-
draelon, predstavljao je utabanu stazu za egipatske vojske koje su
išle sjeverno prema Tiru, Sidonu i Maloj Aziji, ili istočno Jizreelskom
dolinom do Jordana i Damaska; to je bio i put sirijskih, babilonskih
i perzijskih napadača. Poslije su preko Esdraelona došli grčki nase-
ljenici iz konfederacije Dekapolis, Rimljani, te, tisuću godina poslije,
križari.

Zar ne bi Allenby, kao pronicavi proučavatelj vojne povijesti,
razmotrio oponašajuće ratne taktike koje su se tako često pokazale
uspješnima tijekom tisuća godina?

Allenby je isto tako znao mnogo o vojnoj povijesti Jizreelske
doline. H. L. Eason, očni kirurg koji je sreo Allenbyja u Egiptu 1917.,
sjeća se da je i prije palestinske vojne, general bio "uvjeren da će se
na nepromjenljivom Istoku povijest ponoviti, " i Eason se prisjeća
da je "na samom početku /Allenby/ rekao da će se odlučna bitka te
vojne voditi u klancu Megida." Međutim, da je Allenby znao za voj­
nu Tutmozisa III kod Megida, zar on i njegovi biografi ne bi spome­
nuli tu činjenicu? Jedan znanstvenik otišao je tako daleko da se pitao
nije li "to bio pukovnik /Lawrence od Arabije /, sa svojim poznavanjem
drevne povijesti, koji je prvi dao navještaj što je potaknuo Allen-
byev potez." Ali opet, iako je to zanimljiv navještaj, sigurno bi
Lawrence, ili jedan od Lawrenceovih biografa spomenuo tu činjenicu.

Također je važno napomenuti da Allenby nije točno slijedio stra­
tegiju Tutmozisa III Iako je faraon koristio samo središnji klanac Mus-
mus, Allenby je ustvari poslao postrojbe kroz dva moguća klanca.
Četvrta konjička divizija prošla je kroz klanac Musmus do Megida,
ali Allenbyjeva Peta konjička divizija ušla je kroz manji klanac Abu
Shusheh upravo prema sjeveru, na putu za Nazaret i Afulu. Nasreću
po Allenbyja, Turci nisu pokrili klanac Abu Šušeh, pa je tako izbje­
gnuta smrtonosna zasjeda.

Tijekom iskopavanja 1996. godine kod Megida, sadašnji lord
Allenby posjetio je nalazište i rekao da je njegov prastric znao za
bitku Tutmozisa III kod Megida te da je prema tome promijenio
pohod što gaje predložio Britanski ratni kabinet. On je to navodno
rekao u pismima svojoj ženi. Nijedan biograf koji je imao pristup
Alelnbyjevoj arhivi nikada nije spomenuo takvu raspravu u Allen-
byjevim pismima. Međutim, sretnim stjecajem okolnosti, postoji
konačan odgovor, ali on se ne nalazi u Allenbyjevoj arhivi. Umjesto
toga, on dolazi iz neočekivanoga izvora - bilješke datirane 10.
­­­ 1919. u osobnom dnevniku arheologa Jamesa Breasteda sa
Sveučilišta u Chicagu. Bilješka u Breastedovom dnevniku iznosi
razgovor koji se vodio između njega i generala Allenbyja kada su oba
bila u Kairu nakon rata. Allenbyjevi su pozvali Breasteda, između

ostalih, na večeru. Za vrijeme večere Breasted je dulje razgovarao
s Alelnbyjem. Razgovor je objavljen u Charles Breastedovom
­­­­topisu njegovoga oca.

Kada su Allenbyjevi stigli iz Engleske, pozvali su me na večeru u
rezidenciji /u Kairu/. Bilo je vrlo ugodno, uopće ne ukočeno ili
formalno, usprkos brojnim važnim osobama koje su bile nazo­
čne, ... Nakon večere, Allenby me, na moje veliko iznenađenje,
poveo do naslonjača podalje od ostaloga društva, i nakon što je
sjeo počeo govoriti o mojoj primjedbi. ... Nastavio mi je govo­
riti tijekom ostatka večeri, bez prekida i ne upućujući nijednu
riječ ostalim gostima. ... Tek je prije nekoliko mjeseci Allenby
zadao odlučujući udarac vodećem orijentalnom carstvu /Turskoj/,
koja je vladala Bliskim Istokom oko šest stoljeća. ... Miran,
prirodan način na koji je govorio o značajnim događajima u ko­
jima je on igrao tako veliku ulogu, njegova nepatvorena i neupit­
na iskrenost, duboko su me se dojmile, tim više što je jednostav­
nost njegova ponašanja u početku posve prekrila veličinu toga
čovjeka. ... Ne mogu se sada sjetiti što je u tome trenutku us­
mjerilo naš razgovor prema bitci kod Megida, ali Allenby je oči­
to razgovarao o tome s velikim zadovoljstvom.

/Allenby:/ "Kada su mi dali plemićki naslov željeli su mu pridodati
'Armagedon', ali ja sam to odbio. Bilo bi to suviše senzacionalno
i pružilo bi beskrajne mogućnosti svim čudacima u kršćanskome
svijetu. Tako sam ja jednostavno uzeo Megido."

J.H.B.: "Vjerojatno samo orijentalisti znaju da je to istovjetno s Ar-
magedonom, a javnost nikada neće to otkriti."

"Posve točno, " on /Allenby/je odgovorio, "i ako bi se takve stvari
uopće koristile, Megido bi imao svojih prednosti. ... Znate, ja
sam prošao ravno kroz klanac Megida, i na vrhu klanca poslao
sam pješadiju da napravi prolaz za konjicu. Oni su našli neko­
liko bojni Turaka koji su zaposjeli visove, ubili njih tridesetoricu
ili četrdesetoricu, a ostale zarobili. Konjica je prošla kroz prolaz
i proslijedila dalje s naredbama da izbjegavaju borbe, te da jašu
preko ravnice Megido i zaposjednu svaku cestu koja vodi prema
sjeveru, uzduž koje bi se neprijatelj mogao povlačiti. ... Čudno,
zar ne, da smo doživjeli točno Tutmozisovo iskustvo i naišli na

neprijateljsku predstražu te ih neutralizirali na vrhu klanca koji
vodi prema Megidu!. Vidite, čitao sam vašu knjigu /Drevni zapis
o Egiptu/ i /George/ Adam Smithovu Povijesnu geografiju Svete
Zemlje i znao sam što se tamo opisivalo."

J.H.B.: "Nažalost, mi u Americi imamo vrlo malo onih koji pozna­
ju Bliski Istok ili koji shvaćaju obvezu civiliziranoga svijeta da
tamo održe red."

S obzirom da znamo kako je izdanje George Adam Smithove knji­
ge bilo dostupno Allenbyju 1918., i nije sadržavalo raspravu o bitci
Tutmozisa III. kod Megida, vjerojatno je Allenby saznao o detaljima
Tutmozisove taktike kod Megida iz Breastedove knjige. Naravno,
možda je Allenby čitao i Petriejevu knjigu. Ako je to tako, onda se on
pristojno suzdržao od komentara o tom izvoru za vrijeme razgovora s
Bersteadom.

Tako je to pitanje riješeno jednom zauvijek. Mi znamo da popisu
što ga navode njegovi biografi, treba pridodati još jednu knjigu što
ju je Allenby pročitao a koja je svakako utjecala na njegovu izvede­
nu taktiku tijekom Velikoga rata. Prije marša na Megido 1918. Allenby
je proučavao drugi svezak James Henry Breastedovih Drevnih zapisa
o Egiptu. On je znao da se Tutmozis III kockao, kada je slijedio opa­
san put da uhvati neprijatelja nespremna. Allenby je svjesno slijedio
strategiju Tutmozisa III i u nevjerojatnoj ponovnoj dramatizaciji po­
vijesnih okolnosti, iznenadio Turke.

George Santayana jednom je, navodno, rekao da su oni koji se ne
mogu prisjetiti svoje prošlosti osuđeni je ponavljati, ali je također
točno da su oni koji se doista sjećaju prošlosti sposobni je ponoviti,
ako to žele. U Allenbyjevom slučaju, njegovo proučavanje prošlih
bitaka kod Megida i u Jizreelskoj dolini dovelo je do "jednoga od
najbržih odlučnih pohoda i najpotpunijih odlučnih bitaka u cijeloj
povijesti."

2. POGLAVLJE

Na rubu Egipta

Recite kralju, mojemu gospodaru i mojemu Suncu: Poruka od
Biridije, vladara Megida, lojalnoga sluge kralja. Bacam se pred
noge kralja, mojega gospodara i mojega Sunca, 7 puta i 7 puta.
Ovime predajem ono što je kralj, moj gospodar, zahtijevao: 30
volova... I /doista/, /oni/ ... na zemlji su u miru, ali ja sam u ratu.

— Pismo iz Amarne EA 242 poslano faraonu
Amenhotepu III otpr. 1360-13.50 pr. Kr.

D a nije bilo autobiografije egipatskoga vojnoga časnika po
imenu Weni, prva bitka koja se vjerojatno vodila u Jizreel-
skoj dolini izgubila bi se u povijesnoj magli. Weni je živio
za vrijeme Šeste dinastije Staroga kraljevstva otprilike 2350. pr. Kr.
i služio pod prvima trima faraonima Šeste dinastije - Tetijem, Pepi-
jem I i Merenreom. On je vodio prvu od nekoliko bitaka u kojima
su Egipćani sudjelovali u Jizreelskoj dolini koju su Egipćani sma­
trali svojim teritorijem ili na njegovom rubu. Među tim bitkama
spada i bitka koju je kod Megida vodio Tutmozis III otprilike 1479.
pr, Kr. (o čemu smo raspravljali u 1. poglavlju), pohod faraona Amen-
hotepa II otpr. 1430. pr. Kr. i egipatsko uključivanje u lokalnu svađu
između dva kanaanska vazala, Labayua, vladara Šekema i Biridije,
vladara Megida, otpr. 1360. pr. Kr.

Wenijeva autobiografija ispisana je na velikoj vapnenastoj ploči
na njegovom grobu (ili možda pogrebnom spomeniku) u Abidosu.
On se pojavio iz anonimnosti da bi vodio pet vojnih pohoda u vri­
jeme vladavine Pepija I u dvadeset četvrtom stoljeću pr. Kr. Zadnji
od tih pohoda koji se vjerojatno zbio otpr. 2350. pr. Kr. predstavlja
prvo poznato egipatsko osvajanje Palestine. Odgovarajući dio nat­
pisa glasi:

Ova vojska vratila se sigurno,
Nakon što je raskomadala zemlju Stanovnika pijeska.

Ova vojska vratila se sigurno,
Nakon što je zdrobila zemlju Stanovnika pijeska.

Ova vojska vratila se sigurno,
Nakon što je porušila njezine ograde.

Ova vojska vratila se sigurno,
Nakon što je oborila njezina stabla
smokava i njezine vinograde.

Ova vojska vratila se sigurno,
Nakon što je bacila plamene jezike u sve njezine zgrade.

Ova vojska vratila se sigurno,
Nakon što je pobila desetke tisuća vojnika.

Ova vojska vratila se sigurno
/Nakon što je zarobila postrojbe/ u njoj, veliko
mnoštvo kao žive zarobljenike...

Kada smo dobili obavijest da su i pobunjenici zbog određenoga ra­
zloga bili među tim strancima na Nosu gazeline glave, ja sam pre­
šao prijeko i iskrcao se u pozadini visova planinskoga lanca na
sjeveru zemlje Stanovnika pijeska. Dok je polovica vojske bila (još
uvijek) na cesti, ja sam stigao, zaskočio ih i svaki je pobunjenik među
njima bio pogubljen.

Tko su točno bili ti "Stanovnici pijeska" što ih je Weni napao?
Gdje se nalazila njihova zemlja? A što je i gdje bio Nos gazeline
glave? Većina povjesničara slaže se da je zemlja Stanovnika pije­
ska drevno egipatsko ime za zemlje istočno od Egipta i da je "Nos
gazeline glave" najvjerovatnije uputa na planinski lanac Karmel u
Izraelu, kojega "nos" prodire točno u Sredozemno more. Međutim,
ta temeljna pitanja predstavljaju samo vrh sante leda kada se radi o
Wenijevoj problematičnoj autobiografiji.

S obzirom da tih nekoliko crta pruža jedini dostupan dokaz za tu
vojnu, detalji su očito nejasni i mogu se protumačiti na nekoliko
načina. Očito, Weni i barem polovica njegovih ljudi otplovili su u
kraj koji se pobunio, iskrcavajući se iza "Nosa gazeline glave", t j . ,
planine Karmel. On je onda marširao u unutarnjost, vjerojatno kroz
ravnicu Ake i u Jizreelsku dolinu, napao pobunjenike i sve poubi­
jao. Njegov natpis samo kaže: "Dok je polovica te vojske bila (još

Karta 6. Pepi I i "Nos gazeline glave"
1. Pepi I napada Jizreelsku dolinu (vjerojatan put).

uvijek) na cesti, ja sam stigao, zaskočio ih i svaki je pobunjenik među
njima bio pogubljen." To se može protumačiti na dva različita načina.
Weni je mogao kazati da su cijele snage poslane putem brodskoga
prijevoza i da je bitka tako brzo dobivena da je 50 posto njegove
vojske još uvijek marširalo s obale kada su pobunjenici zarobljeni i
pogubljeni. Alternativno, mogao je reći da je samo polovica njegove
vojske došla morem, dok je druga polovica poslana kopnom iz Egipta,
u kojemu su slučaju oni što su putovali morem stigli prije i porazili
pobunjenike dok su u to područje došli oni koji su putovali kopnom.

Vrativši se u Egipat kao pobjednik, Weni je poslije unaprijeđen i
uzorno služio kao guverner Gornjega Egipta pod Merenreom, na­
sljednikom Pepija I. Možda je njegova uspješna vojna ekspedicija
na "Nos gazeline glave" bila prva zabilježena bitka u Jizreelskoj do-

lini, ali to je bila tek početna natuknica u dugom popisu bitaka koje
će uslijediti.

Grad Stratum XVI kod Megida, iz Starijega brončanoga doba,
nestao je oko 2350. pr. Kr. Stratum XV koji ga je naslijedio doživio
je radikalne promjene u arhitekturi što može značiti da su ga tada zau­
zeli drugi ljudi ili barem da je bio pod nadzorom novoga vladara.
Stoga dolazimo u iskušenje da pripišemo razaranje grada Stratuma
XVI i inovacije u gradu Stratumu XV kod Megida vojni Pepija I u
Jizrelskoj dolini oko 2350. pr. Kr. i mogućem kasnijem egipatskom
nadzoru toga područja, ali takva hipoteza ne može se za sada doka­
zati i može ostati samo kao naviještaj.

Sljedeći poznati egipatski pohod na Jizreelsku dolinu bio je onaj
Tutmozisa III 1479. pr. Kr., o kojemu smo već detaljno raspravljali
u 1. poglavlju. Kao što sam tamo napisao, Tutmozis III sedamnaest je
puta vojevao u Siriji-Palestini tijekom vladavine i doveo to područje
pod čvrsti nadzor Egipta. Kanaan je ostao egipatski vazal tijekom slje­
dećih dvjesto godina i barem su ga Egipćani smatrali dijelom egipat­
skoga teritorija. Stoga su bitke koje su egipatski faraoni vodili u Ka­
naanu i Jizreelskoj dolini tijekom ostatka Kasnijega brončanoga doba
(oko 1400-1200. pr. Kr.) Egipćani smatrali ne toliko osvajanjem ne­
prijateljskoga teritorija koliko pohodima u vlastite rubne zemlje.

Tako je stoljeće nakon slavne bitke kod Megida Tutmozisa III fa­
raon Amenhotep izveo barem dva, a vjerojatnije tri, upada u Siriju-
Palestinu. Posljednji se dogodio oko 1430. pr. Kr., a cilj mu je bio
Jizreelska dolina i susjedni predjeli. Ta je vojna izgledala ponešto
neobično, barem zbog toga što se vodila tijekom mjeseca studenoga,
što je za Egipćane bilo vrlo neuobičajeno za ratovanje jer je bio kraj
godine.

Poticaj za pohod bila je pobuna Kanaanaca koji su živjeli na po­
dručju Jizreelske doline kao i Donje Galileje. Pobuna je bila na lo­
kalnoj razini iako je iza nemira najvjerojatnije stajalo kraljevstvo
Mitani u sjevernoj Siriji i Mezopotamiji. Iako je to bila prilično
mala pobuna, ipak je bila dovoljno velika za egipatsku posadu u Megi-
du koja je sama nije mogla ugušiti.

Neprilike u Jizreelskoj dolini u vrijeme Amenhotepa II odraža­
vaju se u dva pisma ispisana na glinenim pločicama pronađenim u
nalazištu Tanak, smještenom otprilike osam kilometara jugoistočno

od Megida u Jizreelskoj dolini. Ukupno je 13 takvih pisama
pronađeno u tom nalazištu, što je bio dio arhiva princa od Tanaka, po
imenu Talwishar (prije poznat kao "Rewassa" ili "Riashar"), iz pet­
naestoga stoljeća pr. Kr. Pisma su napisana na akadijskom, koji je
bio službeni jezik toga vremena za diplomatsko dopisivanje u Egiptu
i na Bliskom Istoku.

U pismu 6, koje je izgleda bilo ranije, princ od Tanaka optužuje
se za nelojalnost Egipćanima, za neiskazivanje odanosti i za neispo-
ručivanje vojnika lokalnoj egipatskoj posadi, te zbog toga što nije oso­
bno došao niti je poslao predstavnika kada je Amenhotep privremeno
posjetio grad Gazu. U pismu 5 Amenhotep zahtijeva da princ od
Tanaka pošalje vojnike, namirnice i konje u Megido.

Talwisharu, ovako (govori) Amenhotep: Neka Olujni bog čuva tvoj
život! Pošalji svoju braću (kolege) s njihovim bornim kolima; i
pošalji svoju kvotu konja i danak kao i sve ashiru postrojbe koje su
s tobom, pošalji ih sutra u Megido.

Postoje problemi u tumačenju tih pisama, naravno. To je uobiča­
jeno u takvim slučajevima, jer ništa nije jednostavno kao što izgleda
u proučavanju drevnih tekstova. U spomenutom slučaju postavlja se
prvo pitanje: tko je točno Amenhotep koji piše ta pisma? Je li autor
ustvari faraon Amenhotep II, ili je to lokalni egipatski upravitelj
istoga imena koji je bio postavljen u Kanaanu otprilike u isto vrije­
me - možda čovjek po imenu Amenhotep koji je poslije postao gu­
vernerom Nubije, tijekom vladavine Tutmozisa IV? Pa čak da ih je
napisao faraon Amenhotep II, kao što većina znanstvenika vjeruje,
jesu li ona bila napisana prije ili nakon što je on postao faraon?

Izgleda najvjerojatnije, da slijedimo Occanovu logiku (načelo da
je najjednostavnije rješenje vjerojatno točno), kako je pisma doista
napisao Amenhotep II i da su ona poslana nakon što je on naslijedio
prijestolje Egipta i postao faraon. Iako se ime Amenhotep pojavljuje
u pismima bez kraljevskoga naslova, ton u pismima je sasvim kra­
ljevski. Točnije, može se pretpostaviti da su pisma napisana u vrijeme
vojnoga pohoda Amenhotepa II u Jizreelsku dolinu oko 1430. pr. Kr.

Naše obavijesti o toj vojni dolaze prvenstveno iz dva izvora, koji
se djelomice poklapaju. Jedan je vrlo oštećen - natpis pronađen južno
od Osmoga stupa u Karnaku u Egiptu. Drugi, detaljniji i stoga važniji,

Slika 6. Područje Tanak (Zev Radovan. Jeruzalem)

je ispisana stela koja sadrži Anale Amenhotepa II, koja je nađena u
Memfisu u Egiptu - gdje se ponovno koristila kao strop dvorane za
pokope u grobu izgrađenom za princa Dvadeset druge dinastije oko
875. pr. Kr.

Anali izvješćuju da su Amenhotep II i njegove snage, izgleda,
slijedile Via Maris iz Egipta u Siriju-Palestinu. One su marširale
najprije do Afeka a odatle prema Jehemu, gdje su se zaustavili,
upravo kao i Tutmozis III pola stoljeća prije njega. Nekoliko manjih
postrojbi otišlo je prema malim gradovima u Šaronskoj dolini,
južno od Jizreelske doline.

Godina 9, 3. mjeseca prve sezone, dan 25. Njegovo veličanstvo pro­
slijedilo je prema Retenuu u drugi pobjednički pohod protiv gradu
Afeku. ... Njegovo veličanstvo vozilo se u bornim kolima ukraše­
nima ratnim grbom, protiv grada Yehema. Tada je njegovo veličan­
stvo osvojilo naselja Mepesena, zajedno s naseljima Khettjena, dva
grada zapadno od Sochoa. ... Njegovo veličanstvo otišlo je dalje u
svojim bornim kolima u zoru, protiv grada Iterena, kao i Migdol-
yena. ... Ono je odvelo njihove prinčeve: 34; merui: 57; živih Azi-
jata: 231; radnika: 372; konja: 54; kola: 54; Pored svih oružja, sva-

koga sposobnoga muškarca Retenua, njihovu djecu, njihove žene, i
svu njihovu imovinu. Nakon što je njegovo veličanstvo vidjelo vrlo
obilan plijen, oni su pretvoreni u žive zarobljenike, a oko njih su
iskopana dva jarka. Počujte, oni su bili ispunjeni vatrom, a njegovo
veličanstvo čuvalo ih je do svitanja dana, dok je njegova bojna
sjekira bila u njegovoj desnoj ruci, sam, bez ijednog s njim, dok je
vojska bila daleko od njega, daleko od faraonovoga krika.

Međutim, glavni napad u tom pohodu izveden je protiv grada Ana­
haratha nekoliko dana poslije. Smještaj Anaharatha je upitan, ali grad
se smatra onim istim što je spomenut u Jošija 19:19 (Anaharat od
Isakara). Vjerojatno ga možemo poistovjetiti ili s Tell el-Mukhar-
khashom u Jizreelskoj dolini, nekih osam kilometara jugoistočno od
brda Tabora, ili s Tell al-Ajjulom u Donjoj Galileji, točno sjeverno
od Jizreelske doline, u području koje vodi od brda Tabora prema
rijeci Jordan. U svakom slučaju, očito je da su Amenhotep i njego­
ve snage marširale kroz Wadi 'Aru, opet upravo kao i Tutmozis III
prije njega, na putu u Jizreelsku dolinu i moguće nešto iza nje.

Tada je nakon svitanja drugoga dana, njegovo veličanstvo otišlo u
bornim kolima, ukrašenima opremom Montua. Na dan Proslave kra­
ljevskoga krunjenja njegova veličanstva: Anaharath je bio opljačkan.
Popis plijena njegova veličanstva samo unutar toga dana: živi mar-
yanu: 17; djece prinčeva: 6; živih Azijata: 68; radnika: 123; zapre­
ga: 7; bornih kola iz srebra i zlata: 7; pored svih njihovih oružja;
bikova: 444; krava: 370; i svih (vrsta) životinja, bezgranično. Onda
je vojska donijela vrlo obilan plijen, bezgranični.

Anaharath je bio osvojen samo 6 dana nakon što su snage Amen-
hotepa II bile u Afeku. Stoga je vrlo vjerojatno da mjesni Kanaanci
nisu pružili mnogo otpora dok je egipatska vojska marširala kroz
Šaron i Jizreelsku dolinu na svom putu prema Anaharathu, jer je
prošlo tako malo vremena. Izgleda da se ni stanovnici Anaharatha
nisu mnogo borili, ali u tome ne možemo biti sigurni, jer Anali ne
pružaju nikakve detalje o bitci osim što kažu da su Egipćani pobije­
dili i daje Anaharath opljačkan.

Bitka kod Anaharatha vojevala se na najsjevernijoj točki pohoda
Amenhotepa II, jer Anali kažu da se vojska tada okrenula i odmarši-
rala natrag u blizinu Megida. Tu se vojska utaborila, ali nije bilo

Karta 7. Amenhotep II i Jizreelska dolina
1. Egipatske snage marširaju na Anaharath.
2. Egipatske snage marširaju prema Megidu.
3. Princ Qaqa je doveden u Megido.
4. Amenhotep i njegovi ljudi vraćaju se u Egipat.

potrebe za borbom. Izgleda da je egipatska posada koja je bila smje­
štena u Megidu od dana Tutmozisa III, imala do toga vremena stanje
pod nadzorom.

Umjesto toga, izvjesni princ Qaqa, vladar grada po imenu Geba-
Shumen, zajedno sa ženom, djecom i slugama, doveden je u Megido.
Tu ga je faraon opomenuo i uklonio s položaja. "Njegovo veličanstvo
došlo je u blizinu Megida. Princ od Geba-Shumena, čije je ime bilo
Qaqa, doveden je, s njegovom ženom, njegovom djecom, kao i sa svim
njegovim slugama. Drugi je princ postavljen na njegovo mjesto."
Geba-Shumen vjerojatno se nalazio na mjestu današnjega Tell 'Amra,

nekih šest i po kilometara sjeverozapadno od Megida, na cesti koja
je vodila iz Jizreelske doline prema Aki (Ako) i sredozemnoj obali.
Smatra se istovjetnim s gradom koji je tijekom rimskoga razdoblja
bio poznat kao "Gaba od konjice." Nije posve jasno zbog čega je
princ Qaqa uklonjen s položaja, ali vjerojatno se to dogodilo jer nije
bio lojalan ili je nešto slično skrivio. Zanimljivo je zabilježiti kako
se u pismima pronađenima u Tanaku, što se spominju prije u ovome
poglavlju, kaže kako je Amenhotep II opomenuo princa od Tanaka,
vjerojatno iz istih razloga iz kojih je zamijenjen Qaqa, vladar Geba-
Shumena.

Iz Megida Amenhotep II i njegova vojska vratili su se natrag u
Egipat bez incidenta. Oni su vjerojatno ponovo prošli kroz Wadi 'Aru
natrag u Afek a odatle u Memphis, a nisu proslijedili zapadno prema
jugu kroz Jizreelsku dolinu do obale i onda prema jugu kao što su
neki znanstvenici ustvrdili. Da su marširali zapadno prema obali,
oni bi prošli kroz Geba-Shumen, i ne bi bilo potrebe da prije pozovu
princa Qaqu u Megido.

Iz pouzdanih izvora očito je da su Egipćani nadzirali Jizreelsku
dolinu tijekom vladavine Amenhotepa II, a izgleda da je Megido bio
središte egipatske uprave u tome području. Taj zaključak potvrđuje
i dokument datiran u dvadesetoj godini vladavine Amenhotepa II.
Poznat kao Papyrus Hermitage 1116A i napisan oko desetljeće nakon
pohoda Amenhotepa II na Jizreelsku dolinu, to je popis izaslanika u
Egipat koji su dolazili iz raznih gradova i mjesta u Siriji-Palestini,
kojima su Egipćani davali žito i pivo. Među tim imenima nalaze se
predstavnici kako iz Megida tako i iz Tanaka. Tako se, izgleda, egi­
patski nadzor nad Jizreelskom dolinom nastavio tijekom vladavine
Amenhotepa II, djelomice i zbog bitke koju je on vodio u Anaharathu
oko 1430. pr. Kr.

Zbog egipatskoga nadzora Sirije-Palestine u vrijeme između če­
trnaestoga do dvanaestoga stoljeća pr. Kr., egipatski faraon služio je
kao nadgospodar brojnim vladarima raznih kanaanskih gradova-
naselja koji su se međusobno svađali. Tako da se nasljednik Amen­
hotepa II, koji je vladao kao faraon Amenhotep III gotovo stoljeće
poslije, donekle zabrinuo kada je jedan od kanaanskih vladara, Labayu,
vladar Šekema, grada oko Četrdesetak kilometara južno od Megida,
blizu današnjega Nablusa, uključio u vrlo ozbiljan napad na carsku

zgradu sredinom četrnaestoga stoljeća pr. Kr. Labayu i njegova dva
sina željeli su pridodati svojim posjedima bogate gradove i gradiće
Jizreelske doline, osobito Megido.

Detalji Labayuovoa napada na carsku zgradu poznati su iz deset
pisama poslanih faraonu Amenhotepu III i njegovu sinu i nasljedniku,
Ekhnatonu (Akhenatenu), najvjerojatnije tijekom godina 1360-1350.
pr. Kr. Njih je pronašla jedna egipatska seljanka 1887. kao dio po­
hranjene korespondencije poznate pod zajedničkim nazivom Pisma
iz Amarne, u Ekhnatonovu kratkotrajnom glavnom gradu Akheta-
ten, smještenom na pola puta između modernoga Kaira i Luksora u
Egiptu. Od deset takvih pisama (EA 234, 242-48, 250, 365) sedam
ih je poslao Biridija, vladar opsjednutoga Megida (EA 242-47, 365).
U arhivu Amarne nalaze se i tri pisma koje je Labayu poslao iz Šeke-
ma, ali ona se tiču njegovih uvjeravanja o nevinosti u raznim drugim
aktivnostima izvan njegovih osvajanja Jizreelske doline. Sva su ta
pisma napisana na akadskom, diplomatskom linga franca* u Kasni­
jemu brončanome dobu na drevnom Bliskom Istoku. Tako se Megido
u tim dokumentima spominje kao "Magidda".

Mi još uvijek nemamo odgovore na nijedno od tih pisama, pa
nam je stoga sada poznata priča samo iz kuta gledišta kanaanskih
sudionika - ali moguće je da će se egipatski odgovori pronaći tijekom
iskopavanja koja sada vrše Sveučilište u Tel Avivu i Pennsylvania
State University na lokaciji Megida.

Prema postojećim pismima, Biridija je napisao prvo pismo fa­
raonu Amenhotepu III kako bi mu dao do znanja da postoji problem,
govoreći u zaključku: "/... I doista, /oni.../... na zemlji su u miru, ali
ja sam u ratu" (pismo iz Amarne EA 242). Biridija je ubrzo napi­
sao i drugo pismo faraonu Amenhotepu III koje sadrži više detalja.

Ja sam poslušao naredbe kralja, mojega gospodara i mojega Sunca, i
ja doista branim Megido, grad kralja, mojega gospodara, danju i
noću. Po danu branim ga od polja iz kojih stižu borna kola, a po
noći na zidinama kralja, mojega gospodara. A kako je ratovanje
Apirua (Habirua) na zemlji ozbiljno, neka kralj, moj gospodar, uzme

* mješavina romanskih jezika- talijanskog, francuskog, španjolskog i grčkog - kao sredst­
vo sporazumijevanja na Bliskome Istoku

na znanje što se događa na njegovoj zemlji, (pismo iz Amarne EA
243)

Iako se još ne spominju konkretna imena, Biridija izdvaja Habiru,
skupinu izopćenika od zakona i drugih ljudi na rubu društva, koji su
u isto vrijeme pravili neprilike ne samo u Jizreelskoj dolini već i u
drugim područjima Sirije-Palestine i Bliskoga Istoka.

U svom sljedećem pismu Biridija konačno imenuje Labayua,
vladara Šekema, kao čovjeka koji mu pravi najviše problema.

Neka kralj, moj gospodar, zna da Labayu vodi rat protiv mene od
povratka strijelaca (u Egipat). Ne možemo vršiti trganje (berbu) i ne
možemo izaći izvan gradskih vrata zbog Labayua. Kada je saznao
da se strijelci neće vratiti, on je odmah odlučio zauzeti Megido. Neka
kralj spasi svoj grad da ga Labayu ne zauzme. Gledajte, gradom hara
kuga. ... Zato ako bi kralj mogao dati posadu od 100 ljudi da brani
njegov grad da ga Labayu ne zauzme. Labayu nema nikakav drugi
cilj. On jednostavno hoće osvojiti Magiddu (pismo iz Amarne EA244)

Na temelju opisa događaja u tom pismu, možemo zaključiti da je
Labayu zgrabio priliku za napad kada je postrojba egipatskih stri­
jelaca pozvana natrag u Egipat iz Megida. Nije poznato je li faraon
tada poslao zatraženu posadu od stotinu vojnika da pomogne Biri-
diji kako bi suzbio Labayuove napade, ali Biridija je uspio obraniti
Megido tako da grad nije pao.

Labayu je mogao imati špijune aktivne u obližnjim gradovima, kao
što je Bet-Šean (Beisan). ako je nedavno pronađeno pismo na tom
mjestu ikakva naznaka. To pismo, poslano Labayuu, opisuje djelatnost
Tagija, vladara Gath Carmela, čiji su ljudi bili smješteni u Bet-Šeanu.
Obično se misli da je to službeno dopisivanje između ta dva vladara,
ali mogao bi biti i potajan izvještaj nekoga špijuna u službi Laba­
yua, koji ga želi držati u tijeku. U određenom trenutku, bilo prije
pokušaja zauzeća Megida ili nakon što je njegov pokušaj propao, i
možda se koristeći podacima što su ih sakupili obavještajci, kao što
je bio njegov čovjek u Bet-Šeanu, Labayu je napao i druge obližnje
gradove i gradiće u Jizreelskoj dolini.

Jedno pismo iz Amarne (EA 250) bilježi da je Labayu razorio Šu-
nem (akadski Shunama) u Jizreelskoj dolini i također zauzeo Gath

Karta 8. Biridija i Labayu
la. Labayu bezuspješno napada Megido, ali zauzima Gat-rimon.
lb. Približno u isto vrijeme Labayu napada i razara Šunem (Shunem).
2. Labayu je uhićen i odveden iz Megida u Aku (Ako), ali plaća otkup­

ninu i bježi.
3. Biridija maršira u borbu protiv Labayua, ali je Labavu ubijen u bitci

blizu Gine (vjerojatno moderni Jenin) prije nego Biridija stiže.
4. Biridija šalje radnike za kulučenje da obrađuju opustošena polja Šu­

nema.

Carmel (akadski Gittirimmunima) blizu Tanaka. Vjerojatno je da se
napad na Gat-rimon dogodio kada su Labayu i njegovi ljudi bili na
putu da napadnu Megido, jer je njihov put iz Šekema prolazio po­
kraj toga grada. Međutim, razaranje Šunema vjerojatno se dogodilo
u odvojenom napadu, jer on leži u drugom smjeru unutar Jizreelske
doline. Mogli bismo smatrati da se napad koji je razorio Šunem
dogodio prije napada na Megido, tako da je Biridija dobio upozore-

nje i imao je vremena pripremiti obranu Megida. Ali mogao se isto
tako dogoditi i poslije. Pisma iz Amarne ne daju nam, nažalost, kro­
nološki slijed tih događaja.

Nakon tih napada, faraon je naredio da Labayua dovedu u Egipat
na ispitivanje. Odmah su ga uhitili i odveli iz Megida u Aku (Ako)
kako bi ga prebacili u Egipat. Međutim, kada je bio u Aki, Labayu
je podmitio vladara grada, čovjeka po imenu Surata i ponovo zado­
bio slobodu. Jadni Biridiju bio je tada prisiljen to objasniti faraonu.

Surata je odveo Labayua iz Megida i rekao mi, "Poslat ću ga kralju
brodom." Surata ga je uzeo, ali ga je poslao iz Hinnatunua njegovoj
kući, jer je Surata primio od njega otkupninu. ... Surata ga je pustio
da ode, i Surata je pustio Ba'1-mehira da ode, (oboje) njihovim ku­
ćama. I neka to kralj, moj gospodar zna. (pismo iz Amame EA 245)

U istom pismu, Biridija je prisiljen priznati da je Labayu poslije
ubijen u bitci, možda u zasjedi, prije nego što je on, Biridija, došao
na lice mjesta.

Štoviše, rekao sam svojoj braći, "Ako bog kralj, naš gospodar, kaže
da savladamo Labayua, onda ga moramo dovesti živa do kralja, na­
šega gospodara. "Međutim, kako je moja kobila bila izvan stroja,
(jer su je ubili), ja sam stao iza njega i odjahao s Yashdatom. Ali
prije moga dolaska oni su ga /Labayua/ oborili. ... (pismo iz Amame
EA 245)

Labayuova smrt najvjerojatnije se dogodila blizu Gine (vjerojat­
no moderni Jenin), točno južno od Jizreelske doline. To konkretno
mjesto podrazumijeva se u prijetećem pismu što se pripisuje nje­
govim sinovima: "Zaratite protiv ljudi iz Gine jer su ubili našega oca.
A ako ne zaratite, onda ćemo mi biti vaši neprijatelji" (pismo iz Amar-
ne EA 250).

U određenom trenutku, vjerojatno nakon Labayuove smrti, Biri-
dija je poslao radnike za kulučenje da obrađuju polja koja su pri­
padala gradu Šunemu u Jizreelskoj dolini, koji je Labayu prije razo­
rio. U međuvremenu, nakon smrti Labayua, njegova dva sina, od
kojih je jedan bio vladar Pellae preko puta rijeke Jordan, odlučili su
nastaviti s politikom ekspanzije koju je provodio njihov otac. Povezu-

jući se s plemenom Habiru kao što je Labayu prije učinio, ta dva sina
počela su opet napadati Biridija iz Megida i druge mjesne kanaanske
vladare. Ti egipatski vazali nisu gubili vrijeme i odmah su obavijestili
faraona o novom slijedu događaja.

Neka Kralj, moj gospodar zna da su dva sina pobunjenika protiv
kralja, moga gospodara, dva Labayuova sina, postavili sebi za cilj
osvajanje zemlje kralja, moga gospodara, pored gubitka što ga je
prouzročio njihov otac. ... (pismo iz Amarne EA 250)

Nasreću, Jizreelska dolina uspješno je odoljela ekspanzionističkim
ciljevima Labayuovih sinova i drugih grabežljivih ljudi sa sličnim že­
ljama, možda i zbog toga što je egipatski faraon konačno poslao
­­strojbe u Megido.

Međutim, došlo je i do drugih manjih nemira u Jizreelskoj doli­
ni tijekom istoga razdoblja. Yashdata, vladar grada blizu Megida,
izvijestio je faraona u pismu da su ljudi iz Tanaka (akadski Tahnak)
preoteli njegove posjede i da je bio prisiljen potražiti utočište kod
Biridije u Megidu. U drugim pismima iz Amarne postoje izvještaji da
su Sum-Ada, vladar Shimona (akadski Shamhuna; biblijski Shimron)
na sjeverozapadnom dijelu Jizreelske doline, i Satatna, novi vladar
obližnjega grada Ake, udružili snage i napali babilonsku karavanu
koja je putovala kroz susjedno područje Hannathana. Babilonski kralj
Burna-Buriaš II bio je vrlo nezadovoljan kada su ga izvijestili o tom
incidentu i on se požalio na to egipatskom faraonu.

Svi ti događaji koji uključuju Biridiju i Labayua mogu se datirati
otprilike između 1360. i 1350. pr. Kr. Prema najnovijem računanju,
vladavina Amenhotepa III nad Egiptom trajala je otprilike od 1391.
do 1353. pr. Kr. Jedno od Labayuovih pisama pronađeno u arhivu
Amarne, koje prikazuje njegovu stranu priče u događajima što nisu
povezani s njegovim smicalicama u Jizreelskoj dolini, ima kalen­
darsku zabilješku koja govori da je ono vjerojatno bilo poslano Amen-
hotepu III u Egipat trideset druge godine. Pismo bi stoga moglo biti
otprilike iz 1360. pr. Kr. i označavati da je Labayu već počeo stva­
rati probleme tijekom posljednjega desetljeća vladavine Amenhote­
pa III. Druga pisma u arhivu Amarne naznačuju da su Labayu i nje­
govi sinovi poslije njega, nastavili stvarati neprilike tijekom nared­
nih sedam godina ili više, početkom vladavine Ekhnatona. Ne može

se točno utvrditi koji je grad kod Megida Labayu nastojao osvojiti,
ali to je vjerojatno grad Stratum VIII, kako su ga označili istraživači
sa Sveučilišta u Chicagu. Točni datumi za Stratuma VIII bili su de­
setljećima predmet rasprave. Neki su znanstvenici tvrdili da je taj
grad doživio kraj još 1380. pr. Kr. dok drugi tvrde da je trajao do 1250.
pr. Kr. Nedavna hipoteza da je grad doživio svoj kraj oko 1320/1310.
pr. Kr. dobro se uklapa s predloženim datumima Labayuova pokušaja
osvajanja Megida, negdje između 1360. i 1350. pr. Kr. Jedina druga
mogućnost je da je Labayu možda pokušao osvojiti grad Stratum
VIIB, ako je taj grad nastao još oko 1380. pr. Kr. kao što neki navode.
Oba grada kod Megida, onaj Stratum VIII i onaj Stratum VIIB bila su
vrlo razvijena i prema tome bili su zamamni ciljevi za Labayua.

Ne čudi što su Megido i Jizreelska dolina bili tako poželjni za
osvajanje. Već je u to vrijeme Megido uživao međunarodni glas i
bio je poznat suvremenim vladarima. Skoro stoljeće nakon što su
napisana pisma iz Amarne, spominje se Megido (kao "Makkitta") u
nepotpunom i pocijepanom pismu hetitskom vladaru Hatušiliju III
oko 1250. pr. Kr. Kontekst i sadržaj pisma nisu nam danas jasni, ali
izgleda da je Megido služio kao odmorište na cesti između egipat­
skoga i hetitskoga kraljevskoga dvora, mjesto gdje su se glasnici
zadržavali na dugom putu između Egipta i središnje Anatolije (mo­
derne Turske).

Egipat je nastavio svoju aktivnu ulogu u Siriji-Palestini i Jizreel-
skoj dolini tijekom dvanaestoga stoljeća pr. Kr., toliko dugo koliko
je postojao egipatski nadzor nad južnom Palestinom. Egipatski
faraon Seti I možda je marširao kroz Jizreelsku dolinu zbog suzbi­
janja pobune u Bet-Šeanu (Beisanu) oko 1291. pr. Kr. Tijekom
vladavine faraona Ramzesa II koji je vladao u isto vrijeme kao i
prije spomenuti hetitski kralj Hatušili III u trinaestom stoljeću pr. Kr.,
doznajemo za nemire u Wadi 'Ari u obliku putujućih razbojnika koji
su vrebali na putnike što su putovali prema Jizreelskoj dolini i iz nje,
kroz taj važan klanac.

Uska dolina je opasna jer se Beduini skrivaju ispod grmlja. Neki od
njih imaju četiri do pet lakata od nosa do pete i divljega su lica.
Njihova srca nisu milostiva i ne slušaju nikakvo laskanje. Ti si sam;
nema nikakvoga pisara s tobom, nikakve vojske iza tebe. Ne možeš
naći nikakvoga izviđača s kojim bi mogao prijeći put. Odlučuješ ići

naprijed iako ne poznaš cestu. Počneš se tresti, kosa ti se diže na
glavi i duša ti je u petama. Staza ti je ispunjena kamenjem i šljun­
kom, bez maloga odmorišta, obrasla korovom, trnjem, grmovima
kupine i "vučjom šapom". S jedne strane ti je provalija, a planina
se uzdiže na drugoj. Stalno se drndaš, kočija ti ide na jednu stranu,
bojiš se potjerati snažno konja. Ako je staza baci prema provaliji,
oglavnik će ostati nepokriven i kolan će ti pasti. Ti skidaš jaram ka­
ko bi popravio oglavnik usred uske doline. Nisi sposoban to pove­
zati; ne znaš kako ošinuti bičem. ... Počneš kaskati. Nebo se otvo­
rilo. Ti onda misliš da je neprijatelj iza tebe...

Istraživači sa sveučilišta u Chicagu vjeruju da je Megido doživio
svoj kraj u vatrenom razaranju tako teškom da su gomile ostataka
na nekim mjestima dosizale jedan metar uvis. Ako se to doista do­
godilo, i ovisno o tome kada se datira (obično negdje između 1250.
i 1200. pr. Kr.) to bi moglo biti uslijed naleta na Megido putujućih
razbojnika u vrijeme Ramzesa II., ili je, pak, to bio ishod inače ne­
zabilježenoga napada samoga Ramzesa II. na Megido. To bi mogao
biti i ishod razaranja što ga je izvršio faraon Merenptah, jer je, iako
to nije potvrđeno, Merenptah možda marširao kroz Jizreelsku dolinu
i osvojio grad Megido tijekom svoje poznate vojne na Kanaan oko
1207.pr.Kr. Ta je vojna zabilježena na jednom zidu koji stoji oko­
mito na južnu stranu hrama Karnak u Egiptu, ali je bolje poznata iz
pobjedničke pjesme koju je Merenptah napisao na onome što se da­
nas naziva "Izraelska stela."

Poharan je Kanaan svakim zlom;
Odnesen je Aškelon;
Ugrabljen Gezer;
Yanoam kao da više ne postoji;
Izrael je opustošen, ali ne i njegovo sjeme.

Međutim, Izrael nije ostao opustošen dugo vremena jer su se De-
bora, Barak, Gideon i drugi izraelićanski junaci i junakinje pojavili
u dvanaestom i početkom jedanaestoga stoljeća pr. Kr. tijekom osva­
janja Kanaana, Svjetlo je onda opet zasjalo snažno u smjeru Megida
i Jizreelske doline.