Karta 15. Neko II i Jošija
1. Jošija i njegovi ljudi napreduju prema Jeruzalemu.
2. Neko II i njegovi ljudi marširaju iz Egipta preko Wadi 'Are (Musmus
prolaza).
3. Neko ubija Jošuu i nastavlja marširati prema Karkemišu.
ga izdajnički umorili po naredbi egipatskoga faraona? Pitanje poči
va na dva različita prikaza dana u Bibliji, Apokrifima i Josipu, kao
i na raznim prijevodima različitih modernih izdanja Biblije. To je
tajna vrijedna Herculea Poirota i njegovih "malih sivih ćelija", kao
što bi to Agatha Christie rekla.
Praktički svi važni komentatori prihvaćaju bez pogovora mini
malistički prikaz u Kraljevima II, iako neki kažu da bi to mogao biti
dodatak nekoga kasnijega pisca. Većina modernih izdanja Biblije
prevodi taj stih kako slijedi:
U njegovo je vrijeme faraon Neko, egipatski kralj, krenuo protiv
asirskoga kralja, na rijeci Eufratu. Kralj Jošija pošao je preda nj, ali
ga on ubi u Megidu, pri prvom susretu. Sluge njegove prenesoše
mu tijelo kolima iz Megida, odvezoše ga u Jeruzalem i sahraniše u
njegovoj grobnici. (Kraljevi II, 23:29-30)
Izvorni hebrejski tekst navodi da je Neko "krenuo protiv kralja
Asirije", a ne da je "otišao kralju Asirije". To bi značilo da je Neko
otišao boriti se protiv Asiraca a ne da se udruži s njima protiv Babi-
lonaca. To je očita povijesna pogreška, jer je iz drugih izvora pozna
to da su Egipćani i Asirci bili saveznici u borbi protiv Babilonaca u
bitci kod Karkemiša 609. pr. Kr. Moderni znanstvenici dugo su po
kušavali objasniti tu pogrešku u hebrejskom tekstu, koju je možda
namjerno počinio urednik toga odlomka. U međuvremenu, skoro
većina modernih prijevoda odavno je "ispravila" taj tekst u smislu da
je Neko "otišao kralju Asirije" a ne kao što kaže izvornik "krenuo pro
tiv kralja Asirije".
Neke inačice Biblije prevode rečenicu koja govori o susretu Neka
i Jošije prilično različito, što još više doprinosi zbrci. The New Stu
dent Bible (Nova studentska Biblija) (Nova međunarodna inačica)
prevodi taj stih kako slijedi:
Dok je Jošija bio kralj, faraon Neko, kralj Egipta, otišao je do rijeke
Eufrat kako bi pomogao kralju Asirije. Kralj Jošija krenuo je da ga
sretne u bitci, ali Neko mu se suprotstavio i ubio ga u Megidu. Joši-
jine sluge donijele su njegovo tijelo u kolima iz Megida do Jeruza
lema u pokopale ga u njegovom grobu.
Izvorni hebrejski tekst Kraljeva II, 23:29-30 ne spominje nikakvu
bitku, govoreći jedino da je Neko ubio Jošiju "kada ga je vidio".
Prevoditelji Nove međunarodne inačice netočno su dodali riječi koje
nisu postojale u izvornom hebrejskom tekstu pa su time značajno pro
mijenili značenje onoga što Kraljevi II kažu da se dogodilo u Megidu
1609. pr. Kr. Isti netočan prijevod događa se i u drugim izdanjima
Biblije. Ne trebamo daleko ići da bismo vidjeli kako se dogodio
taj netočni prijevod, jer su prevoditelji Nove međunarodne inačice
jednostavno i pogrešno prenijeli tekst iz duljega prikaza koji su po
slije našli u II Ljetopisima.
Poslije svega toga, kad je Jošija uredio dom, došao je egipatski kralj
Neko da se bije kod Karkemiša na Eufratu, a Jošija je izašao preda
nj. Kralj Neko poslao je Jošiji glasnike i poručio: "Što ja imam s
tobom, judejski kralju? Ne idem ja danas na tebe, nego na dom s
kojim sam u ratu, i Bog mi je zapovjedio da se požurim. Okani se
Boga koji je sa mnom, da te ne upropastim!" Ali Jošija nije odvra
tio lica od njega, nego se ojunačio da se bije s njim; ne poslušavši
Nekonovih riječi iz Božjih usta, došao je da se bije na Megidskom
polju. Strijelci ustrijeliše kralja Jošiju, a on reče slugama: "Izvedite
me, jer sam teško ranjen." Sluge ga skinuše s bojnih kola i metnuše
u druga koja je imao, pa ga odvezoše u Jeruzalem; ondje je umro i
bio sahranjen u grobnici otaca. Sva Judeja s Jeruzalemom plakala
je za Jošijom. I Jeremija je protužio za Jošijom. I svi pjevači i pje
vačice spominju u tužbalicama Jošiju do danas; uveli su ih u običaj
u Izraelu, i eno su zapisane u Tužbalicama. (Ljetopisi II, 35:20-25)
Kako su Ljetopisi došli do te duže i detaljnije inačice priče o Jo-
šuinoj smrti iz ruku egipatskoga faraona Neka II? Iako je moguće
da je Kroničar iskoristio neke detalje dostupne iz Knjige o Jeremiji
(koja spominje Karkemiš, naprimjer), on je možda imao pristupa još
jednom nizu dokumenata koji su mu pružili dodatne detalje. Među
tim, izgleda nevjerojatno da je Kroničar koristio proširenu inačicu
Petoknjižja koja je danas izgubljena ili čak prijepis Midraša, kao što
neki tvrde. Vjerovatniji mogući izvor su t z v . Babilonske kronike,
niz tekstova klinastim pismom Mezopotamije, koje dokumentiraju,
između ostaloga, događaje koji su se zbivali tijekom vladavine ba
bilonskog kralja Nabopolasara. Iako te Babilonske kronike,
koje se danas nalaze u Britanskom muzeju, spominju da je jedna
egipatska vojska priskočila upomoć Asircima 609. pr. Kr., da bi bila
poražena, one ne spominju ni Jošiju ni Judeju, niti otkrivaju da se
bilo što neugodno zbilo tijekom Nekova marša na Karkemiš. Sve
u svemu, ne može se dokazati da je Kroničar imao pristup drugim
izvorima obavijesti, bilo biblijskim ili izvanbiblijskim, ali se to isto
tako ne može ni osporiti.
Jedna skupina znanstvenika čvrsto vjeruje u valjanost prikaza u
Ljetopisima i tvrde da je Jošija pokušao iznenadni napad na Nekovu
vojsku kada su se egipatski vojnici pojavili iz klanca Musmus. To
bi značilo da se ostvarila vojna strategija koju Kanaanci nisu uspjeli
izvesti kada su se suočili s egipatskom vojskom Tutmozisa III u is
tom predjelu tisuću godina prije i koju su Turci također propustili
upotrijebiti kada su se suočili sa savezničkim snagama generala
Allenbyja kod Megida, otprilike dvije tisuće i petsto godina posije.
Međutim, neki su primijetili da bi Jošiji bilo bolje da je uhvatio Egi-
ćane u zasjedi kada su koračali kroz klanac Musmus a ne da ih čeka
dok ne izađu u Jizreelsku dolinu.
Ne bi bilo ozbiljnih razloga posumnjati u inačicu događaja iz
Ljetopisa, barem na prvi pogled, kad se ne bi moglo odmah primije
titi da je Kroničar uljepšao i/ili na drugi način pretjerano opisao
druge priče u svom tekstu. Ustvari, neki detalji u priči o Jošiji u Lje
topisima čudno podsjećaju na detalje u epizodama koje su se zbile
nekoliko stoljeća prije. Osobito, cijeli niz događaja koji počinju Jo-
šijinim ranjavanjem od neprijateljske strijele, uključujući i njegovo
putovanje kolima da umre na drugom mjestu, i završavajući njegovim
pokopom u Jeruzalemu, napadno podsjećaju na ranije priče kako o
izraelskom kralju Ahabu tako i judejskom kralju Ahazji iz devetoga
stoljeća pr. Kr., kao što se navode u Kraljevima I i II. U slučaju kralja
Ahaba, kažu da je bio pogođen i ranjen od neprijateljskog strijelca dok
je bio prerušen i da je zatražio od svojih ljudi da ga maknu s bojnoga
polja kod Ramot Gilaeda (Kraljevi I, 22:34; II Ljetopisi 18:28-34).
U slučaju kralja Ahazje, govori se kako je smrtno pogođen od stri
jele Jošijinih ljudi ali da je uspio doći na kolima do Megida prije nego
što je umro, zatim su ga odveli u Jeruzalem i pokopali (Kraljevi II
9:21-28). Oba ta događaja zbila su se barem dvije stotine godina
prije bitke između Jošije i Neka II. Te sličnosti su prije nastale zbog
toga što je Kroničar koristio detalje iz ranijih priča kako bi uljepšao
priču o Jošijinoj smrti kod Megida 609. pr. Kr.
Stoga, druga skupina znanstvenika, poput skeptičnih detektiva,
ne vjeruje u Kroničarev prikaz. Doista, moguće je da je on sam jedno
stavno razradio događaje kod Megida, kao što je učinio i s drugim
pričama u svome tekstu. Kroničar je mogao uvećati detalje o tom
okrutnom susretu kod Megida 609. pr. Kr. jednostavnim preuzimanjem
motiva iz ranijih epizoda iz izraelićanske i judejske povijesti. On je
mogao dodati da je Jošija preživio dok nije došao do Jeruzalema,
što je kritična točka ako događaje iz Megida hoćemo povezati s pro-
ročanstvom što ga je prije prorekla proročica Hulda, a koje je pre
dvidjelo da će Jošija umrijeti u miru i da će biti pokopan zajedno sa
svojim precima u Jeruzalemu (Kraljevi II 22:15-20).
Prikaz iz Ezdra iz Apokrifa od male je pomoći u rješavanju te
tajne, jer je to vjerojatno kasnija razrada temeljena na prikazu što se
daje u Ljetopisima II. Taj tekst govori:
Nakon svih tih Jošijinih činova, faraon, kralj egipatski, otišao je u
rat kod Karkemiša na Eufratu, a Jošija je krenuo protiv njega. A kralj
Egipta poslao mu je glasnika i poručio mu, "Što mi imamo jedan s
drugim, kralju judejski? Bog me nije poslao protiv tebe, jer je moj
rat na Eufratu. A sada je Bog sa mnom! Bog je sa mnom i potiče me
naprijed! Makni se s puta i ne suprotstavljaj se Bogu." Ali Jošija se
nije vratio u svoja kola, već se pokušao boriti protiv njega i nije se
osvrtao na riječi Jeremije proroka iz usta Gospodina. On je zapodje
nuo bitku s njim na Megidsom polju, a zapovjednici su se obrušili
na kralja Jošiju. A kralj reče svojim slugama, "Odvedite me iz bitke
jer sam vrlo slab." I odmah su ga njegove sluge odnijele iz crte boji
šnice. A on je ušao u svoja druga kola, a nakon što su ga doveli do
Jeruzalema umro je, i pokopan je u grob svojih predaka. I u cijeloj
Judeji tugovali su za Jošijom. Jeremija prorok tugovao je za Jošijom,
a svi najvažniji ljudi, sa svojim ženama, tugovali su za njim do dana
današnjega; odlučili su da se tako čini u cijelom narodu u Izraelu.
(1 Ezra 25-32)
Ovaj prikaz čak i ne spominje da je Jošija bio smrtno ranjen kod
Megida; on kaže samo da je bio slab. Tek kad je došao u Jeruzalem
umro je i kasnije pokopan, ispunjajući još konkretnije proročanstvo
koje je dala Hulda (II Kraljevi 22:15-20).
Prikaz pronađen u Josipa, napisan tijekom rimskoga razdoblja
skoro 700 godina nakon što su se Jošija i Neko II. susreli kod
Megida, sličan je onome iz Ljetopisa II i 1. Ezra ali dodaje neke
značajne detalje.
Tada je Neko, kralj Egipta, skupio vojsku, i krenuo prema rijeci Eu-
frat da bi se borio protiv Medejaca i Babilonaca koji su zbacili pre
vlast Asiraca, jer mu je želja bila zavladati Azijom. Tada kada je
došao do grada Mendesa /Megida/, koji je pripadao kraljevstvu Jo-
šije, ovaj skupi vojsku kako bi ga spriječio da prođe kroz njegovu
zemlju, na svom pohodu protiv Medejaca. Tada Neko pošalje glas
nika Jošiji i poruči mu da on ne ide u pohod na njega, već da se žuri
prema Eufratu; i želi da ga ne izaziva na borbu jer mu stoji na putu
u pravcu kojim je odlučio krenuti. Ali Jošija nije prihvatio taj Nekov
savjet, već se ispriječio njegovom namjeravanom napredovanju. Ja
pretpostavljam da ga je sudbina gurnula u takvo ponašanje, da mu
se suprotstavi; jer dok je on svrstavao svoju vojsku u bojne redove,
i vozio se u svojim kolima, od jednoga krila svoje vojske do drugoga,
jedan Egipćanin odapeo je strijelu prema njemu i tako okončao nje
govu želju za borbom; jer, kako je bio teško ranjen, zapovjedio je
uzmicanje svoje vojske i vratio se u Jeruzalem i umro od te rane; i bio
veličanstveno pokopan u grobnici svojih otaca, proživjevši trideset
i devet godina, a od tih je vladao trideset i jednu. Ali svi su ljudi
duboko tugovali za njim, žaleći ga mnogo dana; a prorok Jeremija
sastavio je elegiju da ga oplače. (Josip, Židovske starine 10.74-77)
Josip, prijašnji general, kaže da je Jošija jahao uokolo u svo
jim kolima, odlazeći na krila vojske da bi je hrabrio, kada ga
je smrtno pogodila egipatska strijela. Iz tog i drugih sličnih razloga,
neki znanstvenici kažu da je i Josip imao pristupa dodatnim doku
mentima, kao što su, možda, razmijenjena pisma između 2 vladara.
Međutim, Jošijin prikaz vjerojatno se također temeljio na prikazu iz
Ljetopisa II, uz moguć dodatak iz Knjige Jeremijine i Josipove
je o tome što bi on sam bio učinio na Jošijinom mjestu
neposredno prije bitke.
Jedini drugi drevni izvor koji bi mogo dodatno rasvjetlit tu tajnu
kod Megida je grčki povjesničar Herodot, koji jednostavno kaže:
Necos je onda prestao s gradnjom kanala i upustio se u pripreme za
ratovanje; neki njegovi ratni brodovi izgrađeni su na sjevernom moru,
a neki u Arapskom zaljevu, na obali Crvenoga mora: još uvijek se
mogu vidjeti njihova vitla. On je te brodove koristio po potrebi i sa
svojom kopnenom vojskom susreo se sa Sirijcima kod Magdolusa
i pobijedio ih, zauzevši veliki sirijski grad Kadit nakon bitke. On je
poslao Branhideju od Miletusa i tamo posvetio Apolu odjeću u kojoj
je izvojevao te pobjede. Uskoro je umro nakon što je vladao šesnaest
godina, a njegov sin Psamis ga je naslijedio. (Herodot Povijesti
2.159.1-3)
Prijašnji znanstvenici zajednički su tvrdili da je Herodotov grad
"Magdolus", gdje se "Necos" borio protiv "Sirijaca", ustvari grad
Megido, gdje je Neko II ratovao protiv Jošije. Međutim, "Magdolus"
se danas više poistovjećuje s gradom Migdolom, tvrđavom na granici
Egipta, koju je Neko II vjerojatno nekada prije zauzeo, pa vjerojatno
on nema nikakve veze bilo s Megidom bilo s Jošijom. Stoga mo
žemo vjerojatno isključiti Herodotovo svjedočenje iz naših rasprava.
Tri točke oko kojih se svi prikazi slažu su da je Jošija doista "su
sreo svoga stvoritelja" kod Megida, da je počinitelj zločina egipat
ski faraon Neko II i da se taj događaj zbio 609. pr. Kr. Međutim, nije
jasno jesu li ti osnovni detalji stvarno točni, jer uopće ne postoji
izvanbiblijski dokaz koji bi podupro ta temeljna vjerovanja. Čak su
i egipatski zapisi, koji su uvijek brzi u bilježenju neke pobjede protiv
stranih suparnika, nijemi o temi Nekove "bitke" protiv Jošije kod
Megida. Najbliži dokaz je datum događaja koji neizravno prenose Ba
bilonske kronike. One naznačuju da je Jojakim naslijedio prijestolje
Judeje oko 604/605. pr. Kr., kada se najprije platio danak babilon
skom vladaru Nabukodonozoru. Stoga je vjerojatno Jošijina vla
davina završila nešto prije toga datuma, ali činjenicu da je on umro,
ili barem da je bio smrtno ranjen, kod Megida treba shvatiti jedno
stavno kao pitanje vjerovanja.
Možda se bitka između Neka II i Jošije doista dogodila kod Me
gida 609. pr. Kr. i možda je Jošija poginuo u borbi, kao što govore
prikazi iz Ljetopisa II, Ezre I i Josipa. Još uvijek se moramo zapitati
zašto je Jošija uopće odlučio napast egipatsku vojsku, a nije im do
pustio da prođu kroz njegov teritorij, te zašto je izabrao Jizreelsku
dolinu kao mjesto za napad na egipatsku vojsku. S jedne strane, pot
puno je shvatljivo zašto je Jizreelska dolina bila savršeno pogodna
za Jošijin obrambeni položaj, osobito ako je znao da će Nekova vojska
proći kroz klanac Musmus. Napad na egipatsku vojsku dok izlazi
iz planinskoga klanca blizu Megida bila bi dobra strategija za broj
čano manju judejsku vojsku. U tome slučaju, možemo se samo za
pitati za mogući ishod bitke da Jošija nije bio smrtno ranjen na samom
početku. S druge strane, možda Nekova vojska uopće nije prošla kroz
Judeju. Možda je plovila prema sjeveru sve do Ake (Ako) kako bi
uštedjela na vremenu i snazi, da bi se tek onda iskrcala i pješice pro-
marširala ostatak puta do Karkemiša. Onda bi Megido u Jizreelskoj
dolini bio najbliža točka susreta za Jošiju koji je marširao prema
sjeveru iz Jeruzalema i Neka koji je marširao kopnom iz Ake. Još
uvijek nije jasno zbog čega bi Jošija osjetio obvezu da napadne egi
patsku vojsku, umjesto da je propusti da prođe kroz njegov predio
neometana, je li to bio babilonski pritisak da tako učini ili želja da
obrani novoosvojeni teritorij, dvije su mogućnosti (kao što smo prije
spomenuli).
Ako, nasuprot tvrdnjama Ljetopisa II, Ezre I i Josipa, nije bilo
bitke kod Megida 609. pr. Kr. a Jošijina smrt nije uslijedila zbog
strijele što ju je odapeo egipatski strijelac u početnoj fazi sukoba, kako
je onda Jošija umro u Megidu kao što izvješćuju Kraljevi II? Neko
II tek je bio naslijedio egipatsko prijestolje nakon smrti oca, Psame-
tika I, godinu dana prije, 610. pr. Kr. On je mogao odlučiti da isko
risti svoj pohod na sjevernu Siriju te se zaustavio na putu i zahtije
vao od Jošije da mu prisegne na vjernost, kao što bi priličilo novom
faraonu, te tako obnovio vezu između Judeje i Egipta. Nakon što je
sredio da ga Jošija susretne kod Megida, Neko II je onda izdajnički
prevario Jošiju i ubio ga. To bi odgovaralo kratkom opisu u Kralje
vima II, koji jednostavno bilježe da je Neko ubio Jošiju "kad ga je
vidio". Ali zašto bi Neko ubio Jošiju? Po svoj prilici, iako su Jošijine
religijske reforme mogle preplašiti Neka u određenoj mjeri, vjeroja
tno su ga više ozlojedili Jošijini pokušaji da zadobije teritorij i pro
širi sjeverne granice Judeje pripajanjem Samarije i Jizreelske do
line, što ga je onda potaknulo da počini ubojstvo kralja.
Ali ako nije bilo bitke kod Megida između Jošije i Neka, već je
samo dogovoren sastanak kako bi Jošija prisegnuo na vjernost novom
faraonu, mogli bismo se opravdano zapitati zašto bi se takav sastanak
održao kod Megida a ne u Jeruzalemu ili čak u Memfisu (Kairu), uz
raskošne svečanosti. Možda je Neko želio izbjeći Jošijin obred ili
iskazivanje njegove moći, što bi bio slučaj da se sastanak održao u
Jeruzalemu. Ali Neko je bez sumnje mogao zahtijevati da Jošija dođe
u Egipat na svečanost ukazivanja vjernosti, gdje bi Neko svakako
imao veću riječ. Sasvim je moguće da su Megido i Jizreelska dolina
predstavljali neutralni teren koji bi bio vrlo povoljan, osobito zbog
toga što je faraon već bio na tom području, na putu za Karkemiš.
U to je vrijeme asirski grad Megido, ili Stratum III, prema istra
živačima sa sveučilišta u Chicagu, ustupio svoje mjesto Stratumu II.
Međutim, nejasno je je li grad Stratum II bio u egipatskim rukama
609. pr. Kr. ili je već bio u Jošijinim rukama kao ishod novoga pro
širenja i pripajanja toga teritorija. Takozvana tvrđava pronađena unutar
Stratuma II u Megidu, koja pokazuje neke znakove nasilnoga raza
ranja, središte je arheološke rasprave. Nije sigurno idu li zasluge za
njezinu izgradnju Psametiku (Nekovu ocu), to jest, je li ona izgrađena
dok je Megido bio u egipatskim rukama nekoliko desetljeća počet
kom sedmoga stoljeća pr. Kr., ili pak, Jošiji, to jest, je li ona izgrađena
nakon što je on započeo svoje širenje prema sjeveru u zadnjoj četvr
tini sedmoga stoljeća pr. Kr. Moguće je da su "tvrđavu" čak i poslije
izgradili Perzijanci u šestom ili petom stoljeću pr. Kr. To pitanje još
nije riješeno na zadovoljavajući način, usprkos desetljećima iskopa
vanja na tom nalazištu.
Nažalost, naša tajna o ubojstvu također se ne može riješiti na za-
dovoljavajuć način. Ako je Jošija bio ubijen, to je učinio Neko II ili je
barem dao naredbu. Toliko je jasno, ali zasad dostupni dokazi nisu
dovoljni da se osudi egipatski faraon. Čak i najnesposobniji odvjet
nik mogao bi prenijeti "razumnu sumnju" na članove porote koja bi
se okupila da presudi taj slučaj, jer je posve moguće da je Jošijina
smrt uslijedila u žaru borbe. Bez obzira na način na koji je Jošija
umoren kod Megida, reforme koje je započeo ubrzo su se zaustavile,
odričući tako zapadnom svijetu bilo kakvu mogućnost da se Judeja
stalno obnavlja. Uza sve to, Judejci su još jednom bili poniženi pred
egipatskom moći, ali taj put samo na nekoliko godina. Dolazak Ba-
bilonaca pokazao se još gorim po Judejce jer su Nabukodonozor i
njegove vojske razorili grad Jeruzalem 597. pr. Kr., pa opet 586. pr.
Kr., protjeravši vladare i vodeće obitelji te zemlje. Marš na Jeruzalem
oba je puta vodio izravno preko Megida, iako izgleda da se u oba
navrata nisu vodile nikakve bitke u Jizreelskoj dolini.
Kada je počeo babilonski izlazak 586. pr. Kr., smrtno zvono za
zvonilo je Izraelu i Judeji, dvama odvojenim kraljevstvima koja su
bila pod opsadom od svrgavanja kralja Salomona i nestanka Ujedi
njenoga kraljevstva mnogo stoljeća prije. Taj konačni udarac ostavio
je tim zemljama vrlo mali postotak prijašnjega broja stanovnika za
narednih šezdeset godina. Tek kada Kir Veliki od Perzije oslobodi
Babilon i kada se vrate judejske izbjeglice, Jizreelska dolina i Me-
gido još će se jednom napučiti. Sljedeće perzijsko razdoblje u povijesti
toga grada, počevši 539. pr. Kr. (a to je Stratum I prema istraživa
čima sa sveučilišta u Chicagu), bit će posljednji put da je Megido
doživio izgradnju imalo značajnijih građevina na svom drevnom tlu,
a dolazak Aleksandra Velikoga 332. pr. Kr. označit će kraj puta toga
dičnoga grada, jer taj brežuljak nikada više nije bio stalnije nastanjen
nakon toga datuma.
5. POGLAVLJE
Na rubu carstava
Ali tada se Vespazijan dao na drugi posao..., a taj je bio pokoriti
one koji su ugrabili brdo Tabor, mjesto koje se nalazi u sredini
između velike ravnice i Skitopolisa... kako je na toj planini bilo
mnoštvo naroda, Vespazijan je tamo poslao Placida sa šest stoti
na konjanika.
— Josip, Židovski rat 4-54
O čito je da su Ptolemejeve snage koje su branile Atabirium
u Jizreelskoj dolini bile namamljene u pogibelj. Antioh III
i njegova seleukidska vojska zauzeli su grad 218. pr. Kr.
pomoću česte varke, napadajući utvrđenja i tako zapošljavajući brani
telje, zatim se povlačeći i praveći se da odlaze u velikoj zbrci. Lako
vjerni branitelji otvorili su gradska vrata i počeli progoniti seleukid-
ske snage "u povlačenju", očekujući da će napraviti veliki pokolj.
Strahovito je ubijanje doista slijedilo, ali nad braniteljima koji su
bili odsječeni u zasjedi, jer su generali Antioha III postavili dodatne
skrivene postrojbe u blizini. Kada su branitelji Atabiriuma počeli
trčati za seleukidskim vojnicima "u bijegu", oni skriveni ratnici ustali
su iz svojih skrovišta i napali Ptolemejske snage iza leđa. Istodobno
su se seleukidske postrojbe naglo okrenule i napale iznenađene bra
nitelje Atabiriuma, koji su se tada našli između dviju seleukidskih
snaga i ubrzo su doživjeli pokolj. Vraćajući se u Atabirium, ljudi An
tioha III brzo su osvojili grad i preostale branitelje, koji više nisu
pružali veliki otpor, jer su bili zaprepašteni preokretom.
Polibije, grčki povjesničar koji se rodio samo jedno desetljeće
nakon bitke, jezgrovito priča:
Antioh, sa svojom vojskom, ... prešao je planinsku zemlju i došao
do Atabiriuma, koji leži na čunovitom brežuljku, s usponom više od
petnaest stadija. Uz pomoć zasjede i varke pri usponu on je uspio
zauzeti i taj grad: nakon što je namamio posadu da provali iz opkolje
ne utvrde i da se ogleda u okršaju, on je izazvao one u prvim redo
vima da progone njegove postrojbe što su se povlačile dosta daleko
niz brdo, a onda se okrenuo i počeo napredovati, dok su oni skrive
ni provalili iz zasjede, napali neprijatelje i mnoge ubili; zatim ih je
slijedio u stopu i unio paniku među njima pa je tako zauzeo taj grad
najuriš ... Nakon što je postavio posadu u Atabiriumu, on je napre
dovao dalje i zauzeo Pelu, Kamus i Gefrus. (Polibije Histories 5.70.
1-12)
Kada su kraljevstva Izraela i Judeje praktički prestala postojati a
babilonski izlazak počeo nakon razaranja Jeruzalema oko 586. pr.
Kr., Megido i Jizreelska dolina postali su ono što bi mogli nazvati
"osporavani obod". U takvoj zemljopisnoj i političkoj situaciji to se
područje nalazilo između dva carstva, kraljevstva ili društvena ure
đenja uspostavljena na njezine obje strane, ali nijedna strana u su
kobu ne živi na osporavanom području. Povjesničari su dali posebnu
oznaku za područje Megida, Jizreelske doline i Izraela/Palestine
kao cjeline koje je u takvom stanju živjelo više od stoljeća. Fisher,
jedan od istraživača Megida, možda je to najbolje izrazio 1929. g.
Svim je povjesničarima već dugo vremena očito da je Palestina sre
dišnja zemlja, neka vrsta drevne "Ničije zemlje" koja leži između
velikih vojnih sila utaborenih na obje njezine strane - u Africi veli
ka civilizacija egipatskih faraona; u Aziji kraljevi Babilonije, moćne
vojske asirskoga' vojnoga carstva, ili makedonski vladari Istoka.
Vojske tih velikih sila, bilo da marširaju iz Azije u Afriku ili obratno,
prolaze uz i niz doline Palestine ... Tako je slavna ravnica ... do
bivši svoje ime po Megidu (Armagedonu) ili po Esdraelonu (Jizree-
lu), postala bojno polje gdje su se velike sile susjedne Afrike i Azije
sukobljavale u jednoj drugoj, dugačkoj bitci tisućama godina, ospo
ravajući jedna drugoj političku prevlast na Bliskome Istoku. Bilo je
neizbježno da se tamo uspostavi uporište koje će nadzirati klanac i
dolinu.
Tako je bitka između Antioha III i Ptolemeja IV na brdu Taboru
218. pr. Kr. postala sukob oko teritorija koji leži na rubovima kako
Ptolemejeva casrtva u Egiptu tako i Seleukidskoga carstva u Siriji -
Jizreelska dolina bila je doslovce osporavani obod - ali ni Egipćani
ni Sirijsci nisu stvarno živjeli u dolini u vrijeme kada su se zbog nje
borili. Isto je točno za bitke koje će uslijediti u Jizrelskoj dolini
između Ikšidida, Abasida i Hamdanida tijekom godina 940-46. po
Kr., između muslimana i Bizantinaca 975. po Kr. i muslimana i kri
žara u dvanaestom i trinaestom stoljeću po Kr., između Mameluka
i Mongola 1260., i Osmanlija i Napoleona 1799 i Osmanlija i Allen-
byja 1918. Tek kada je država Izrael bila utemeljena 1948. g. i mogla
sebe vojno braniti, bitke u Jizreelskoj dolini opet su postale sukobi u
kojima je barem jedna strana stvarno živjela u osporavanom području.
Status Megida i Jizreelske doline kao osporavanog oboda počeo
je ustvari tijekom neoasirskoga razdoblja i nastavio se u kasnijem
babilonskom i perzijskom razdoblju, kada su vojske koje su išle na
Egipat stalno presijecale to područje. Neoasirski kralj Asarhadon
(Esarhadon) vjerojatno je prošao pokraj Megida tijekom uspješno
ga pohoda na Egipat 671. pr. Kr., kao što sam kratko spomenuo u 4.
poglavlju; zastrašujući neobabilonski kralj Nabukodonozor, koji je
tuda prošao 597. i 586. pr. Kr., također je ponovo prošao kroz to po
dručje tijekom pokušaja osvajanja Egipta 569. pr. Kr.; a perzijski kralj
Kambiz bez sumnje je također promarširao tim područjem kada je
bio na putu da osvoji Egipat 526. pr. Kr. Čak i sukob između Jošije,
kralja Judeje, i egipatskoga faraona Neka II, tamo 609. pr. Kr., ne
posredno prije kraja kraljevstva Judeje i početka babilonskoga izg
nanstva, možemo smatrati ranim primjerom bitke u kojoj je Jizreelska
dolina bila osporavani obod, jer je Jošija bio kralj Judeje, a ne Izraela,
a Jošijin napad na Neka II bio je nuzgredan događaj u stvarnom egipat
skom pohodu u sjevernoj Siriji, gdje su namjeravali pomoći Asircima
protiv Babilonaca.
Dolazak Grka 332. pr. Kr. promijenio je narodnost napadajućih voj
ski ali gotovo ništa drugo. Aleksandar Veliki i njegova vojska, dok
su bili na putu da osvoje Siriju-Palestinu i Egipat, gotovo su sigurno
prošli pokraj Megida, izgleda bez potrebe da vode bitku. Nakon
Aleksandrove smrti 323. pr. Kr., nekoliko njegovih generala među
sobno je podijelilo zemlje koje je osvojio. To je dovelo do rasta Anti-
gonidskoga, Seleukidskoga i Ptolemejskoga carstva tijekom sljedećeg
helenističkoga razdoblja od 323. do 30. pr. Kr. Seleukidi u Siriji i
Ptolemejevići u Egiptu bili su skoro stalno u ratu jedni s drugima,
jer su jedni i drugi željeli osvojiti područje drugoga. Tijekom toga
razdoblja, u vrijeme Antioha III i Ptolemeja IV, Jizreelska dolina
ponovo je postala poprište prolijevanja krvi kao rezultat njezinoga
statusa osporavanoga oboda.
U zanimljivom stjecaju okolnosti, Antioh III popeo se na sele-
ukidsko prijestolje u Siriji 223/222. pr. Kr., upravo u vrijeme kada
je Ptolemej IV došao na prijestolje u Egiptu. Ta su dva mlada čovjeka
ratovala jedan protiv drugoga skoro cijelo vrijeme svojih vladavina
u bitkama koje su pogodile cijelu Siriju-Palestinu. Antioh je, 221.
pr. Kr. započeo ono što se danas naziva Četvrti sirijski rat, u koje
mu je jednom zauvijek pokušao oteti Ptolemeju IV Siriju-Palestinu.
Rat se 218. pr. Kr. prenio na jug sve do brda Tabora u Jizreelskoj do
lini. Nakon što je Antioh III zauzeo Filoteriju, na obalama Galilejskoga
mora, i veliki grad Skitopolis (helenistička inačica Bet-Seana/Bei-
sana), produžio je prema Atabiriumu (također znan kao Itabirium ili
Atabirion). Grad je služio kao upravno središte Jizreelske doline tije
kom helenističkoga razdoblja, jer je Megido već odavno bio pretvoren
u ruševine, na kraju perzijskoga razdoblja oko 332. pr. Kr.
Osim onoga što nam Polibije pripovijeda (ranije u ovom poglavlju),
malo znamo o bitci kod Atabiriuma. Čak je samo mjesto događaja
izazvalo raspravu. Većina znanstvenika smatra da je Atabirium bio ili
na vrhu ili na gornjim obroncima brda Tabora. Možda je grad ležao
sjeverno od brda Tabora, jer ruševine nađene na samom brdu Taboru,
koje uključuju ostatke tvrđava i samostana, datiraju tek iz rimskoga
razdoblja i poslije. Ali postoji velika ruševina iz helenističkoga ra
zdoblja na terasi sjeverno od planine. Iako ta ruševina još nije iskopa
na, ona bi mogla sadržavati ostatke helenističkoga grada Atabiriuma
koji je uništio Antioh i njegova seleukidska vojska.
Sukob između Antioha III i Ptolemeja IV nije se riješio kao ishod
te bitke iz 218. pr. Kr., niti nakon novih bitaka 217. pr. Kr. Ustvari,
Seleukidi će preuzeti većinu Palestine-Sirije od egipatskih Ptoleme-
jevića tek nakon Petoga sirijskoga rata, koje su te dvije sile vodile
od 201. do 198. pr. Kr. Seleukidi nisu dugo držali tu područje jer su
Zidovi, nakon manje od trideset godina poslije, uspješno zbacili he
lenističke gospodare u Makabejskoj pobuni oko 167. pr. Kr. Pobunu
Karta 16. Antioh III i Ptolemej IV
1. Ptolemejske snage smještene u Atabiriumu.
2. Seleukidske snage marširaju iz Skitopolisa (Bet-Šeana/Beisana).
3. Seleukidske snage napadaju Atabirium, onda se prave da bježe, a Pto
lemejske snage ih gone.
4. Seleukidi dočekuju u zasjedu ptolemejske snage, zatim osvajaju Atabi
rium.
su predvodili svećenik Matatija i njegov sin Juda Makabejac, a po
taknula ju je tlačiteljska vjerska politika Antioha IV Epifana koja je
zabranjivala štovanje na sabat, stavila obrezivanje izvan zakona i
uklonila ograničenja na ishranu. Čašu je prelilo Antiohovo postavlja
nje žrtvenika Zeusu s Olimpa u Jeruzalemski hram (vidi Daniel 11:
31; 1 Makabejci 1:20-61; 2 Makabejci 6:2).
Iako se nikakve bitke nisu stvarno vodile u Jizreelskoj dolini ti
jekom makabejske pobune oko 167. pr. Kr. ili u narednom hasmo-
nejskom razdoblju židovske samouprave do Pompejeve opsade 63.
pr. Kr., ta je dolina ipak doživjela prijelaz nekoliko vojski u tom raz
doblju. Među njima je bilo i tri tisuće vojnika Simona, brata Jude
Makabejca, koji se probio 163. pr. Kr. i sigurno izveo Židove iz toga
područja u Jeruzalem. Tri tisuće ljudi Jonatana, nasljednika Jude Ma
kabejca, također je promarširalo kroz Jizreelsku dolinu, od kojih je
dvije tisuće ostalo u Jizreelskoj dolini i zapadnoj Galileji, dok je os
tatak marširao dalje prema Ptolomaisu (Aki) i stradao 143/142. pr. Kr.
Uza sve to, vojske Hasmonejca Ivana Hirkana i njegovih sinova
Aristobula I i Antigona, kao i snage njihova seleukidskoga neprija
telja Antioha IX Cizicena, prelazile su preko istočnoga dijela Jiz-
reelske doline tijekom njihovih raznih sukoba. Ta se borba konačno
odlučila u bitci južno od doline, između Skitopolisa (helenistički
Bet-Šean/Beisan) i Samarije, te hasmonejskim zauzećem samoga
Skitopolisa 108/107. pr. Kr. Josip također bilježi da su dva hasmo-
nejska brata, Aristobul I i Antigon, "opustošili svu zemlju koja leži oko
brda Karmel" (Josip, Židovski rat, 1.66), što se možda neizravno
odnosi na Jizreelsku dolinu.
Snage Aristobula I vjerojatno su tada prošle kroz Jizreelsku do
linu 104/103. pr. Kr., dok su išle ususret bitkama protiv Iturejaca u
Gornjoj Galileji i dalje na sjever. Josip također daje popis gradova
koji su se nalazili unutar kraljevstva Aleksandra Janeja (103-76. pr.
Kr.), nasljednika Aristobula I, među kojima su se nalazili Tabor brdo,
Skitopolis i Gadara. To vjerojatno podrazumijeva stalan hasmonejski
nadzor nad Jizreelskom dolinom i mogući prijelaz vojski kroz to
područje, iako se to ne može sa sigurnošću utvrditi.
Prema tome, iako su mnoge vojske promarširale kroz Jizreelsku
dolinu, razne suprotne snage uglavnom se nisu zaustavljale da se tu
bore više od stotinu godina, otprilike od 167. pr. Kr. do oko 63. pr. Kr.
Umjesto toga, većina bitaka koje su se vodile u tom i širem području
tijekom hasmonejskoga razdoblja dogodila se u blizini Skitopolisa
(Bet-Šeana/Beisana). Čak je i Pompejev pohod na Palestinu 63. pr.
Kr. prošao pokraj Skitopolisa, istočno od Jizreelske doline. Bitka za
koju se može potvrditi da se vojevala u Jizreelskoj dolini je pohod
Gabinija, rimskoga guvernera (prokonzula) Sirije, protiv hasmonej
skoga pobunjenika Aleksandra, sina Aristobula II prvog unuka Alek
sandra Janeja. To se zbilo na brdu Taboru ili blizu njega 55. g. pr. Kr.
Karta 17. Gabinije i Aleksandar, sin Aristobula II
1. Pobunjenički Židovi okupljaju se oko brda Tabora.
2. Rimske snage marširaju iz Egipta prema brdu Taboru.
3. Bitka na padinama brda Tabora.
4. Rimljani marširaju na Jeruzalem.
Aleksandrova pobuna 55. pr. Kr. bila je dio silovitih ustanaka pro
tiv Rimljana po cijeloj Palestini koji su počeli poslije Pompejevoga
prodora u Palestinu 63. pr. Kr., i postajali još žešći nakon Gabinijevoga
postavljanja za guvernera (prokonzula) Sirije 57. pr. Kr. Aleksandro
va bitka protiv Gabinija prva je od pet koje će se voditi u Jizreelskoj
dolini u različitim vremenskim razmacima tijekom sljedećih dvije
tisuće godina kao dio većih, povezanih pokušaja da se uspostavi neo
visno židovsko kraljevstvo ili nacija u Siriji-Palestini. Te bitke uklju
čuju ne samo dvije koje su se vodile u Jizreelskoj dolini tijekom rim
skoga razdoblja - onu Aleksandra, sina Aristobala II, protiv rimskoga
guvernera Gabinija 55. pr. Kr. i onu židovskih pobunjenika protiv rim
skoga generala Vespazijana 67. god. po Kr. - već i sukobe tijekom
Izraelskoga rata za nezavisnost 1948. g., Šestodnevnoga rata 1967. i
Jom Kipurskoga rata 1973. g. (vidi 9. poglavlje).
Prema povjesničaru Josipu, Aleksandar je ugrabio priliku kada je
Gabinije bio privremeno zauzet boreći se najprije protiv Parta u Me
zopotamiji a zatim protiv Ptolemejevića iz Egipta. Okupljajući veliku
vojsku, Aleksandar je brzo zauzeo Jeruzalem, Judeju, Samariju i
Galileju i počeo ubijati sve Rimljane u tim područjima. Gabinije je
najprije poslao Antipatera da uguši pobunu. Antipater je prilično uspio
i nagovorio mnoge stanovnike da prihvate rimsku vlast, ali se Aleksan
dar sa svojih otprilike trideset tisuća vojnika povukao da bi pružio
posljednji otpor blizu brda Tabora. Sam Gabinije vratio se na vrijeme
da povede bitku protiv Aleksandrovih snaga. Josip ne opisuje detaljno
samu bitku, ali kaže da je deset tisuća židovskih pobunjenika poubi
jano a da su ostali pobjegli.
Ali, kako je Gabinije bio odsutan, drugi dio Sirije bio je u komešanju,
a Aleksandar, sin Aristobula, poveo je Židove ponovo u pobunu. Oku
pio je veliku vojsku i počeo ubijati sve Rimljane koji su se nalazili
u zemlji; na to se Gabinije uplašio (jer on se već vratio iz Egipta, a
bio je prisiljen brzo se vratiti zbog tih nereda) i poslao Antipatera,
koji je uspio nagovoriti neke pobunjenike da se primire. Međutim,
trideset tisuća još je uvijek nastavilo s Aleksandrom, koji je bio željan
borbe; prema tome Gabinije je otišao u boj, kada su mu se Zidovi
ispriječili; i tako dok se bitka vodila blizu brda Tabora, deset tisuća
ih je poginulo, a ostatak mnoštva se raspršio i pobjegao. Tako je Ga
binije došao u Jeruzalem i učvrstio vlast kao što je Antipater to trebao
učiniti. (Josip, Židovski rat 1.175).
Josip na drugome mjestu daje kraću inačicu istih događaja.
Slika 12. Brdo Tabor i Jizreelska dolina u blizini Ain Jaluta s brdom Gil-
boa u pozadni (Zev Radovan, Jeruzalem)
Iako Josip govori da se bitka vodila blizu brda Tabor, on ne bi
lježi točno mjesto. Možda se vodila na padinama same planine ili u
susjednoj Jizreelskoj dolini. Aleksandru bi svakako bilo teško razmje
stiti trideset tisuća ljudi na samoj planini što bi značilo da se bitka
vodila u susjednoj ravnici, ali onda je teško povjerovati u Josipove
brojke od trideset tisuća pobunjenika i deset tisuća mrtvih. Da je bilo
manje ljudi sukob bi mogao biti na padinama planine; inače, obližnje
ravno tlo Jizreelske doline, pozornica drugih prošlih i budućih bitaka,
uključujući one Debore, Gideona i Napoleona, vjerojatnije je mjesto
na kojemu bi se mogle rasporediti židovske i rimske snage.
U svakom slučaju, pobuna je skršena a rimska prisutnost u Siriji-
Palestini ojačana. Govori se da je Gabinije poštedio Aleksandru život,
da bi ga nekih šest godina poslije ubio Pompej. Tijekom sljedećih
nekoliko desetljeća došlo je do manjih pobuna u Siriji-Palestini, ali
one se nisu ticale Jizreelske doline. Ustvari, izgleda da je ta dolina
ostala prilično mirna cijelo stoljeće, osim jednoga jedinoga okršaja
36. god. po Kr. kada je Vitelije, rimski dužnosnik odgovoran za pro
vinciju Palestinu, proveo svoje legije kroz Jizreelsku dolinu na putu
od Ptolemaisa (Ake) prema Transjordaniji ususret sukobu s Aretom
IV, kraljem Nabatejaca. Još jednom su odnosi Rimljana i Židova
dostigli kritičku točku u vrijeme Nerona i Vespazijana, sredinom prvo
ga stoljeća po. Kr., u onome što danas nazivamo Prvi židovski ustanak.
Trajao je od oko 66 do 73. po Kr. a završio u poznatom (iako da
nas osporavanom) masovnom samoubojstvu kod Masade i izazvao
pozornost rimskoga cara Nerona u samim prvima danima pobune.
Neron je poslao svojega najboljeg generala, Vespazijana, s tri legije, u
Palestinu kako bi stavio pod nadzor stanje koje se sve više pogorša
valo. Od te tri legije, Peta i Deseta legija bile su smještene u Ceza-
reji na obali, dok je Petnaesta legija imala svoj stožer u Skitopolisu
(Bet-Šeanu (Beisanu).
Židovske pobunjenike predvodio je lukavi general Josip, isti onaj
čovjek koji će poslije postati povjesničar i apologet i koji je, između
ostalih djela, napisao dvije knjige koje često citiram u ovim poglav
ljima: Židovske starine i Židovski rat. Josip je pokušao pripremiti
Židove kako je najbolje znao za predstojeće bitke protiv Rimljana.
Njegove pripreme uključivale su vojne vježbe za pobunjenike, kojih
je navodno bilo skoro sto tisuća na početku pobune, te gradnju zidi
na, utvrda i drugih obrambenih građevina u Jizreelskoj dolini, Gali
leji u današnjoj Golanskoj visoravni. Najpoznatije su bile utvrde u Ga-
mli i Jotapati; bio je sagrađen i zid koji je okruživao vrh brda Tabora.
Vespazijan je smjestio svoj stožer u Ptolemaisu (Aki) i brzo izazvao
na bitku Josipa i pobunjenike. Okrenuvši se najprije protiv Seppho-
risa i Jotapate 67. po Kr., Rimljani su doživjeli brzi uspjeh i čak su
uhvatili samoga Josipa. Ubrzo je slijedila predaja Tiberijade, Tari-
heje i većega dijela Galileje, a još uvijek su odolijevale pobunjeničke
posade u Gišali i na brdu Taboru. Prije nego što su odlučili postaviti
opsadu tih manjih utvrda, Vespazijan i njegove postrojbe skrenule
su s puta da osvoje Gamalu na Golanskoj visoravni, koju je Agripa već
opsjedao sedam mjeseci. Tri rimske legije mjesec dana su opsjedale
i konačno osvojile tu tvrđavu-grad. Slijedio je napad na brdo Tabor
koji nije trajao toliko dugo i nije ni izdaleka bio tako težak.
Vespazijan je u listopadu 67. po Kr. skrenuo svoju pozornost na
židovske pobunjenike utvrđene u tvrđavi na brdu Taboru. Josip
tvrdi da je on dao izgraditi obrambeni zid oko vrha planine, ali možda
je i Herod izgradio tvrđavu na istom području, koju su pobunjenici
mogli koristiti. Svakako, ruševine iz rimskoga doba još uvijek su
bile vidljive putnicima na brdu Taboru krajem devetnaestoga s t .
Kitchener ih opisuje kako se sastoje od "čvrstoga zida izgrađenog
od velikog spojenog kamenja, koje su na razmacima ojačavale če
tvrtaste kule zatvarajući velik pravokutni prostor koji je zauzimao
cijeli vrh brežuljka."
Josip daje prilično detaljan opis bitke izmed židovskih pobunje
nika i rimskih snaga na brdu Taboru 67. g. po Kr.
A to su bile teške okolnosti u kojima se našao narod Gamale. Ali
tada je Vespazijan započeo druge poslove, tijekom te opsade, a to je
značilo pokoriti one koji su osvojili brdo Tabor, mjesto koje se na
lazi između velike ravnice i Skitopolisa, a kojega je brdo uzdignu
to trideset "furlonga" tako da se teško popeti s njegove sjeverne
strane; njegov vrh je ravnica od dvadeset i šest furlonga, a cijela je
oivičena zidom. Taj je dugačak zid Josip podigao u četrdeset dana,
i snabdio ga drugim materijalima, te vodom odozdo, jer su stanov
nici koristili samo kišnicu. Kako je na tome brdu bilo mnoštvo
ljudi, Vespazijan je tamo poslao Placida sa šest stotina konjanika.
Kako je njemu bilo nemoguće popeti se uz planinu, pozvao je mnoge
od njih na mir, nudeći svoju desnu ruku za njihovu sigurnost i za
svoje zalaganje za njih. Oni su se stoga spustili dolje ali s izdajnič
kim planom, kao što je i on imao za njih izdajnički plan na drugoj
strani, planirajući ih zaskočiti u dolini. Oni su se također spustili,
kao da se slažu s njegovim prijedlogom, ali s ciljem da se obruše na
njega kada on ne bude oprezan. Međutim, Placidova varka bila je
suviše teška za njih; jer kada su se Židovi počeli boriti, on se pret
varao da bježi, a kada su oni stali progoniti Rimljane, on ih je na
mamio daleko na ravnicu, i onda naredio svojim konjanicima da se
okrenu; nakon toga ih je porazio i pobio ih veliki broj, a ostalima
odsjekao odstupnicu i spriječio povratak. Tako su oni napustili Tabor
i pobjegli u Jeruzalem, dok su se ljudi te zemlje s njim nagodili jer
im je ponestalo vode, pa su prepustili planinu i sami se predali Pla-
cidu. (Josip, Židovski rat 4.54)
Josip ne daje točan br. židovskih pobunjenika koji su branili brdo
Tabor, ali govorise da je Placid, kom je Vespazijan povjerio vodstvo
napada, imao samo 600 konjanika. Nije jasno je li bila uklju
čeno i rimsko pješaštvo. Josip je ne spominje, a činjenica da izvješ
ćuje kako se rimske snage nisu mogle popet uz brdo može ukazivat
da je dobar dio rimskih napadača doista bio na konjima. Međutim,
uzimajući u obzir standardnu rimsku taktiku, trebamo pretpostaviti
da je bio prisutan barem manji broj rimskog pješaštva. U svakom
slučaju izgleda da je mali broj ljudi bio uključen na objema stranama,
barem u odnosu na ono što Josip govori za prethodnu bitku između
Gabinija i Aleksandra u istom području.
Postoje problemi i s drugim brojkama spomenutim u Josipovom
prikazu. Naprimjer, brdo Tabor je samo tri furlonga visoko (600 me
tara), a ne trideset kako kaže Josip, a obodnica na vrhu planine samo
je šest furlonga (1200 metara) dugačka a ne dvadeset šest furlonga,
kako piše Josip. Bilo bi skoro nemoguće izgraditi zid koji bi okru
živao dvadeset i šest furlonga (5200 metara) u samo nekoliko dana
kao što Josip tvrdi, ali zid od samo šest furlonga vjerojatno bi se mo
gao izgraditi u tako kratkom razdoblju. Ti problemi s Josipovim broj
kama nisu neuobičajeni; prije u ovome poglavlju, zabilježio sam
njegovo vjerojatno pretjerivanje s brojem hasmonejskih branitelja za
vrijeme bitke između Gabinija i Aleksandra, sina Aristobula II 55.
g. pr. Kr. I drugi znanstvenici koji su proučavali Josipov prikaz bitke
koja se dogodila kod Megida 73. po Kr., nekih šest godina nakon
poraza pobunjenika na brdu zvanom Tabor, ukazali su na nesuglasja i
probleme s prikazanima visinama, razdaljinama i brojem ljudi koji
su sudjelovali u bitci.
Sve tri bitke koje su se dogodile u Jizreelskoj dolini tijekom he
lenističkoga i rimskoga razdoblja (218. pr. Kr., 55. pr. Kr. i 67. po Kr.)
vodile su se na brdu Taboru ili blizu njega, jer su ta planina i grad
Atabirium funkcionirali kao upravno središte Jizreelske doline u to
vrijeme. Možda nas ne bi trebala previše iznenaditi sličnost taktika
u dvije od tri bitke (218. pr. Kr. i 67. po Kr.). koje su se sastojale u
tome da se branitelji izmame iz svojih utvrda i zaskoče u zasjedi, jer
je prirodni zemljopis brda Tabora možda nalagao takvu taktiku, slično
kao što su, na suprotnoj strani Jizreelske doline. Tutmozis III i gene
ral Allenby slijedili planove bitke koji su podsjećali jedan na dru
goga tako što su jednako marširali kroz klanac Musmus prema Me-
gidu iako razdvojeni tri tisuće četiristo godina.
Međutim, branitelji brda Tabora, kako u bitci protiv Antioha III
218. pr. Kr. tako i u bitci protiv Vespazijana 67. po Kr., bili bi se
Karta 18. Vespazijan i židovski pobunjenici
1. Židovski pobunjenici okupljaju se na vrhu brda Tabora.
2. Rimljani marširaju na brdo Tabor.
3. Pobunjenici marširaju dolje da susretnu Rimljane u miru, a da ih onda
iznenadno napadnu.
4. Rimljani se pretvaraju da bježe pred Židovima, a onda se okreću i za
skoče pobunjenike.
okoristili strateškim savjetima koje je poslije predočio pruski vojni
genij Clausewitz u svojoj knjizi Načela ratovanja.
Svrha utvrda je zadržati značajan dio neprijateljske vojske kao op
sadne postrojbe, a da mi dobijemo priliku da porazimo ostatak voj
ske. Prema tome, najbolje je voditi naše bitke iza naših utvrda a ne
ispred njih.
U objema bitkama, branitelji brda Tabora, umjesto da ostanu iza
utvrda, dopustili su svojim napadačima da ih namame izvan utvrda
te da ih onda zaskoče u zasjedi i poraze.
Istina u dobro poznatoj uzrečici "Zemljopis diktira kako povijest
tako i bitke" nigdje nije očitija nego u Jizreelskoj dolini, s njezinim
planinama i brežuljcima, koritima rijeka i rijekama i plodnom ravni
com. Kao što je Clausewitz pisao u svojoj knjizi jednostavno na
slovljenoj O ratu: ... zemljopis i obilježje tla imaju blizak i uvijek
prisutan odnos prema ratovanju. Oni imaju odlučujući utjecaj na bitku,
kako na njezin tijek tako i na njezino planiranje i izvršavanje."
Međutim, Clausewitz je otišao dalje i ukazao da su još važniji od te
rena "odnosna vrijednost dviju vojski i njihovih zapovjednika." On
je zaključio, "Veliki zapovjednici... obično su više voljeli zauzeti
položaj na otvorenom zemljištu." Prema tome, iako je očito da je
zemljopis Jizreelske doline možda nalagao uporabu sličnih strategi
ja u trideset i četiri bitke koje su se tamo vojevale tijekom proteklih
četiri tisuće godina, u nekoliko slučajeva pobjeda je postignuta kori
štenjem superiorne strategije koja bi se pokazala djelotvornom bez
obzira na vrstu terena na kojima se ostvarivala. Najočitiji primjer je
strategija tobožnjega uzmaka što namamljuje neprijatelja u zasjedu,
kao što smo već raspravljali u ovome poglavlju. Ne samo što su Antioh
III 218. godine pr. Kr. i Vespazijan 67. po kr. koristili tu strategiju,
već ćemo ubrzo vidjeti da ju je koristio i Zahir al-'Umar 1735., a
možda i Mameluci 1260.g.
Međutim, treba imati na umu da su u bitci protiv Vespazijana i
Rimljana, židovski pobunjenici, izgleda, napustili dragovoljno svoje
obrambene položaje i otišli susresti se s Rimljanima kao što su ovi pre
dložili. Pobunjenici nisu bili naivni i vjerojatno su intuitivno osjećali
upozorenje kineskoga vojnoga stratega Sun Tzua iz petoga stoljeća
pr. Kr. "Kada se zatraži prestanak vatre bez prethodnih dogovora, to
govori o planu." Tako su pobunjenici otišli na predloženi sastanak,
ali su i nosili izdajstvo u srcima, jer su namjeravali napasti Rimljane
kada dođu blizu. Tek kada su pobunjenici počeli napad, Rimljani su
izveli varku i pretvarali se da uzmiču, namamivši pobunjenike dalje
u dolinu, gdje se rimska konjica mogla razmahati i sasjeći židovske
branitelje na komade.
Tako su Rimljani porazili židovske pobunjenike na brdu Taboru
67. po Kr. i nastavili neumorno na svome putu da zauzmu Jeruzalem
i unište Drugi hram tri godine poslije. Konačan otpor je uklonjen tek
73. g. po Kr. s mogućim masovnim samoubojstvom kod Masade, ali
su dotad Rimljani naučili lekciju. Shvativši važnost Palestine kao
cjeline i Jizreelske doline posebno, poslali su drugu rimsku legiju u
to područje pedesetak godina poslije, tijekom burnoga desetljeća prije
Drugoga židovskoga ustanka, koji je počeo oko 132. g. po Kr.
Šesta rimska legija stigla je u Palestinu najvjerojatnije između
117. i 120. g. po Kr., kao odgovor na pojačano židovsko neprijatelj
stvo i otpor rimskim okupatorima. Poznata kao Legio VI Ferrata
("Željezna"), legija je postavila svoj stožer samo jednu milju od
drevnoga mjesta Megida, raselivši židovsko selo Kefar 'Otnai. To
selo, koje su Rimljani nazvali "Caparcotnei", osnovano je tijekom
hasmonejskoga razdoblja, a možda i prije, kako bi se čuvao vitalni
put koji je vodio kroz Wadi 'Aru (klanac Musmus) i dalje za Jeruza
lem. Šesta rimska legija bit će prisutna u tome području narednih
stotinu godina, osobito nadzirući Jizreelsku dolinu. Izgleda da je sa
ma njezina prisutnost bila dovoljna kako bi osigurala da se nikakva
bitka ne vodi u toj dolini tijekom njezinoga stoljetnoga boravka.
Poslije je Šesta legija dala svoje ime gradu koji je izrastao oko
vojnoga tabora. Ta metropola postala je poznata kao Legio, dok je
Jizreelska dolina kao cjelina nazvana "Campus Maximus Legionis".
Glavna rimska cesta vodila je od Legija prema Sepforisu, Cezareji,
Skitopolisu (Bet-Šeanu/Beisanu), Ptolemisu (Aki) i Jeruzalemu, koji
su tada nazvali Aelia Capitolina. Nažalost, rimski ostaci u Kefar
'Otnaiju/Capacotneiju/Legiju nisu još potpuno arheološki istraženi,
a kasniji bizantski ostaci još su manje poznat.
Tijekom bizantskoga razdoblje, oko 300 do 634. g. po Kr. Legio
je bio privremeno preimenovan u Maximianopolis, ili prema Diokle
cijanovom suvladaru Maxiamianusu Herculiusu (286-304. po Kr.)
ili Maximianusu Galeriusu (305. po Kr.), koji je bio augustus provin
cija Istočnoga rimskoga carstva. Nasreću, to se ime nije održalo, a
mještani su ga nastavili nazivati Legio. To objašnjava preobrazbu ime
na u arapski Lejjun ili Lajjun nakon kasnijega dolaska muslimanskih
snaga 634. g. po Kr. To ime, Lejjun ili Lajjun, će se onda koristiti za
arapsko selo stalno smješteno na tome području u sljedećih tisuću i
tristo godina, sve do Izraelskoga rata za nezavisnost 1948. kada je
selo konačno napušteno jer su stanovnici pobjegli pred ratom.
6. POGLAVLJE
Islamski napadači
... tkogod se bori u slavu Alaha, bilo da pogine ili bude pobjed
nik, dobit će od nas veliku nagradu.
— Kuran, Sura 4 ("Žene"), 74
D olaskom islama u područje Sirije-Palestine, Jizreelska do
lina, nastavljajući svoju ulogu "osporavanoga oboda" (vidi
5. pog.), još je jednom postala pozornicom nekoliko vojnih
sukoba. Prvi se mogao dogoditi još 634. Bitka kod Adjnadayna (ta
kođer poznatoga kao Ijnadayn) dogodila se 30. srpnja iste godine,
između bizantskih i islamskih snaga. U toj bitci, islamska je vojska
nanijela strahovit poraz bizantskim vojnicima. Teodor, brat cara He-
raklija i drugi bizantski vođe bili su prisiljeni povući se sve do Da
maska, ostavljajući cijelu Palestinu na milost i nemilost musliman
skim napadačima, koji su krenuli zauzeti Jeruzalem četiri godine
poslije, 638. Oni će posjedovati taj Sveti grad sljedećih 450 godina,
dok ga križari ne preotmu iz njihova nadzora 1099. g.
Iako muslimanski izvori kažu da je Adjnadayn smješten daleko
južno od Jizreelske doline, geografi ne mogu potvrditi da tamo posto
ji mjesto takva naziva. Postoji manja mogućnost da je ime Adjnadayn,
koje znači "Dvije vojske", arapska istoznačnica za latinski legionum,
pa tako može značiti da se bitka ustvari dogodila kod Lejjuna u Jiz-
reelskoj dolini. Međutim, nema dovoljno podataka koji bi potvrdili
ili opovrgnuli tu mogućnost, a većina modernih znanstvenika vjeru
je da Adjnadayn nema nikakve veze s Jizreelskom dolinom već da
ga treba poistovjetiti s Yarmuthom blizu Wadi al Samta, nekih dva
deset pet kilometara zapadno-jugozapadno od Jeruzalema, u blizini
dvaju sela al-Djannaba.
Međutim, može se sa sigurnošću potvrditi da se nekoliko bitaka
vodilo u Jizreelskoj dolini tijekom stoljeća islamske vladavine u
Siriji-Palestini, prije dolaska križara. Dvije od njih dogodile su se u
razmaku od samo šest godina, jedna 940. između egipatske ikšididske
dinastije i abasidske dinastije iz Mezopotamije, a jedna 946. između
Ikšidida i Hamdanida iz Mosula i sjeverne Sirije. Treća se vodila oko
trideset godina poslije, kada je bizantski car Ivan Cimisko (Tzimi-
kes) vidio priliku da osvoji Palestinu. Iako je malo detalja dostupno
za bilo koju od tih bitaka, očito je da su se sve vodile zbog toga što je
to područje nastavilo biti osporavani obod.
Abasidski vladari u Bagdadu postavili su Muhameda ibn Tughja
za guvernera Egipta u srpnju 935. Ibn Tughj bio je sin prijašnjega
guvernera Damaska i proveo je veći dio djetinjstva u Siriji i Palestini.
On je brzo uspostavio nadzor u Egiptu, a 939. g. dobio je naslov al-
Ikšid, ili "Sluga", što je naslov koji su prethodno koristili prinčevi iz
Fraghane u Središnjoj Aziji, odakle je potjecala njegova obitelj. On
je poslije odbacio abasidsku vlast i utemeljio ikšididsku dinastiju
Egipta, koja će trajati približno trideset godina.
Skoro u isto vrijeme, krajem prosinca 938., čovjek po imenu Ibn
Ra'ik, koji je služio kao vrhovni zapovjednik abasidske vojske, bio
je postavljen za guvernera regije Gornjega Eufrata i sjeverne Sirije.
On je smjesta išao u pohod kako bi preuzeo ostatak Sirije, Palestine
i Egipta od novoosnovanoga ikšididskoga režima. Napustio je sa svo
jom vojskom Bagdad u siječnju 939. g. i krenuo prema Siriji-Pale
stini. Kao odgovor na to Muhamed ibn Tughj velikodušno je ponudio
mir, nudeći mu mirovni sporazum kojim bi mu prepustio veći dio
Sirije i Palestine južno, sve do Tiberiasa, kao i godišnji danak u novcu.
Iako je Ibn Ra'ik u početku prihvatio tu ponudu, on se nije zadovo
ljio na duži rok, i u studenom iste godine, prekinuo je mir i poslao
svoju vojsku prema jugu do Ramla u Palestini.
Muhamed ibn Tughj i njegove ikšididske snage smjesta su kre
nule prema sjeveru iz Egipta, u namjeri da odbiju napadače. Iako su
bili poraženi u bitci blizu el-Arisha na Sinaju, Ibn Tughj i njegova
vojska uspjeli su se preustrojiti i dočekati u zasjedi Ibn Ra'ika prije
nego što se on uspio uputiti prema Egiptu. Ibn Ra'ik privremeno se
povukao prema Damasku, dok su se Ikšididi vratili u Egipat da priku-
pe još jednu vojsku. Te dvije sile susrest će se ponovno, i to u Jizreel-
skoj dolini, nekoliko mjeseci poslije.
Ikšididska vojska još je jednom krenula sjeverno od Egipta, po
četkom ljeta 940, ali je tada nije vodio Muhamed ibn Tughj već njegov
brat Abu Nasr al-Husain. Abasidsku vojsku koja je krenula južno od
Damaska u isto vrijeme opet je predvodio Ibn Ra'ik. Bitka se vodila
kod Lejjuna u Jizreelskoj dolini 24. lipnja 940, sredinom Ramadana.
Nije zabilježeno koliko su obje strane bile brojčano snažne. Nisu
poznati ni točni detalji bitke, osim jedne jedine činjenice daje Abu
Nasr al- Husain, vođa ikšididskih snaga i brat Ibn Tughjya, poginuo
tijekom sukoba. Iz tog se razloga ta bitka ponekad doživljava kao
abasidska pobjeda, iako je ishod bio više izjednačen a ne prava pobje
da jedne ili druge strane.
Postoji priča da je sam Ibn Ra'ik otkrio Abu Nasrovo tijelo i dos
tojno ga pokopao. U žalosti za smrću Ikšididova brata, Ibn Ra'ik
poslao je sina Muzahima kao taoca u Egipat, poručujući Ibn Tughju
da čini s Muzahimom što god želi. Ibn Tughj spremno je odgovorio
jednostavnim zahtjevom da se stanje vrati na ono koje je vladalo prije
zadnjeg ratovanja. Ibn Ra'ik se složio, pa je zaključen trajniji mir
bračnim savezom između Muzahima, sina Ibn Ra'ika, i Fatime,
kćeri Ibn Tughja. Južni dio Sirije-Palestine, uključujući područje od
Tiberiasa i Galilejskoga mora prema jugu, i dalje je bio u vlasti Ibn
Tughja i njegovih ikšididskih snaga, dok je sjeverni dio, uključujući
većinu Sirije, pripao Ibn Ra'iku i njegovim abasidskim snagama.
Ibn Tughj također se složio da plaća godišnji danak od 140.000 zlat
nika, čime je taj sporazum postao gotovo istovjetan kao onaj što ga
je u početku ponudio Ibn Ra'iku još 939. g.
Međutim, mir nije dugo trajao jer je samo dvije godine poslije,
942., Ibn Ra'ik ubijen. Njegovo ubojstvo naredio je Nasir ad-Dau-
lah, ili "Branitelj dinastije", član suparničke hamdanidske obitelji
podrijetlom iz Mosula. Nasir ad-Daulah poslao je 944, kao dio us
postave vlastitoga kraljevstva, najprije rođaka Husaina a zatim mla
đega brata, Saif ad-Daulaha, ili "Mača dinastije" da zauzmu Alepo
i da preuzmu područje Sirije koje je prije nadzirao Ibn Ra'ik.
Muhamed ibn Tughj al-Ikšid od Egipta, u listopadu 945., nakon
nekoliko čarki i barem jedne izravne bitke, složio se oko mirovnih
Karta 19. Ikšididi i Abasidi
1. Ikšididska vojska kreće sjeverno od Egipta.
2. Abasidska vojska kreće južno od Damaska.
3. Bitka kod Lejjuna.
uvjeta s novo silom u tome području, da bi umro u ljeto 946., prije
nego što je novi sporazum ostvaren. Tako su ujesen 946., Saif ad-
Daulah i njegove hamdanidske snage iskoristile uočeni prazan pros
tor i zauzeli Palestinu u vlasti Ikšidida. Slijedila je oružana borba
između dvije suparničke islamske sile.
Hamdanidska vojska napredovala je južno od Sirije, pod zapovje
dništvom Saif ad-Daulaha. Ikšididska vojska napredovala je sjever
no od Egipta, pod zapovjedništvom vladara Egipta, Hasana ibn Tug-
hjya i Abu'l Kasima Unujura (brata i sina nedavno preminuloga
Muhameda ibn Tughja al-Ikšida), kao i Kafura, poznatog crnačkog
eunuha, egipatskoga regenta. Te dvije vojske susrele su se u Jizreel-
skoj dolini 21. prosinca 946. (24 Jumada I A.H. 335). Neki prikazi,
kao onaj što ga je napisao al-Kindi, kažu da se to zbilo u samom
Lejjunu, blizu Nazareta. Ibn al-Amin, čiji se prikaz smatra najtočnijim
u vezi sa Saif ad-Daulahom, kaže da je hamdanidska vojska marširala
prema jugu s prvotnom namjerom da presretne ikšididsku vojsku
kod Lejjuna, ali prije nego što je uspjela doći do grada, Ikšididi ne
samo da su već bili doprli do njega već su marširali prema sjeveru.
Tako se, kaže on, bitka dogodila kod Iksala, još uvijek u Jizreelskoj
dolini, umjesto kod Lejjuna kao što je bilo planirano.
Detalji o samoj bitci su nepotpuni, ali svi se prikazi slažu da je
ikšididska vojska iz Egipta nanijela težak poraz Saif ad-Daulahu i
hamdanidskim napadačima iz Sirije. Hamdanidska vojska bila je
prisiljena povući se daleko na sjever, dok su Unujur i ikšididske snage
ušli pobjednički u Damask i Alepo. Kao ishod svega, ikšididski i
hamdanidski vladari potpisali su sporazum 947., podijelivši Siriju-
Palestinu između sebe. Hamdanidi su dobili prava na sjevernu Siriju
i dijelove Mezopotamije, dok su Ikšididi nastavili vladati područjem
Palestine sve do Damaska.
Je li puka slučajnost da su se nakon razmaka od tri stotine godine
(od 634.) a možda čak i devet stotina godina (od 67. g.) od pretho
dnoga sukoba u Jizreelskoj dolini, dvije bitke vodile kod Lejjuna
šest godina jedna nakon druge? To svakako može biti slučaj, ali tre
bamo uzeti u obzir da je ikšididska vojska sudjelovala u objema
bitkama. Štoviše, u oba slučaja, ta je bitka bila ili posljednja ili jedi
na u cijelom ratu. Svakako postoji mogućnost kako su ikšididski vojni
stratezi namjerno izabrali Jizreelsku dolinu kao logično mjesto da
se bore protiv svojih abasidskih i hamdanidskih neprijatelja. Iako
ikšididska vojska nije uspjela pobijediti abasidske snage u prvoj
bitci 940, Ibn Tughj još uvijek je uspio postići mir i osigurati sigur
nost samoga Egipta. To je mogao biti više nego dovoljan motiv za
njegova brata i sina da provedu istu strategiju 946. u bitci koju su
Ikšididi doista dobili.
Ustvari, bitka koju su vodili Ikšididi 946. predstavlja određenu
izuzetnost u povijesti Jizreelske doline. Od trinaest bitaka u kojima
je Jizreelska dolina bila bojno polje zbog svojega statusa osporava
noga oboda, a nijedna strana nije stalno živjela u dolini, strana koja
Karta 20. Ikšididi i Hamdanidi
1. Ikšididska vojska kreće iz Egipta prema sjeveru.
2. Hamdanidska vojska kreće iz Sirije prema jugu.
3. Bitka se dogodila a) kod Lejjuna ili b) kod Iksala.
je stigla druga (tj. bila je zadnja na bojnom polju), dobila je bitku u
deset slučaja. Dvije od druge tri bitke bile su izjednačene, pa je tako
jedini slučaj u kojemu je prva strana koja je stigla na bojno polje
premoćno dobila bitku ona iz 946. kada su Ikšididi porazili hamda-
nidske snage. Međutim, s obzirom da je to bila Ikšididima druga
bitka u Jizreelskoj dolini u jednom desetljeću, mogli bismo reći da
su oni očito naučili lekciju kada su se izjednačeno borili s Abasidi-
ma u istom predjelu šest godina prije.
Zapažanje da je strana koja je došla zadnja na bojno polje dobila
bitku u deset od trinaest slučajeva, kada obje strane nisu poznavale
Jizreelsku dolinu, izgleda na prvi pogled nelogično. Mogli bismo
očekivati da će strana koja prva dođe skoro svaki put pobijediti, jer
ima priliku izabrati položaj i teren na kojemu će se bitka voditi i ta
ko se pripremiti na području po vlastitom izboru. Međutim, možda
je ona vojska koja je stigla druga imala prednost jer je vidjela ra
zmještaj prve strane i shodno tome pripremila svoj napad - slično
kao što trener u američkom nogometu ili košarci najprije vidi ob
rambeni razmještaj svoga protivnika a onda zatraži kratak prekid,
kako bi pripremio napad prije nego što se igra nastavi.
Fatimidski kalifat preuzeo je vlast u Egiptu 969. god. a također
je prisvojio Palestinu, uključujući i Jezrieelsku dolinu. Bizantski car
Ivan I Cimisko ubrzo je ugrabio priliku da preotme tu regiju iz mu
slimanskoga nadzora i poveo je vojnu s namjerom da osvoji Jeruza
lem. Predvodeći snagu od dvadeset i pet do sedamdeset tisuća pje
šaka i od šesnaest do četrdeset tisuća konjanika, Ivan I uputio se iz
Antioha u travnju 975. Osvojivši Baalbek i Damask u Siriji, bizantska
vojska krenula je južno na Palestinu i ubrzo osvojila Tiberias, Bei-
san (drevni Bet-Šean) i Nazaret. Osvojila je brdo Tabor bez borbe, a
Ivan I Cimisko smjestio je svoj dvor na toj planini, primajući izasla
nike iz Jeruzalema i Ramle koji su mu obećavali lojalnost i danak.
Prema suvremenoj kronici Mateja iz Ezre, sam je Ivan napisao slje
deći prikaz pohoda.
U mjesecu travnju (975.) mi smo se usmjerili prema Feniciji i
Palestini i napredovali u ta područja; štoviše, progonili smo strašne
Afrikance koji su došli u regiju Sirije... Odlazeći odatle /iz Damas
ka/, otišli smo prema Galilejskom moru, gdje je naš Gospodin Isus
Krist izveo čudo sa stotinu pedeset i tri ribe. Namjeravali smo i
postaviti opsadu ispred grada Tiberiasa, ali su tamošnji ljudi iskazali
pokornost našemu carskome veličanstvu i donijeli nam mnogo da
rova kao što su učinili i stanovnici Damaska kao i danak u iznosu od
trideset tisuća dahekana, ne računajući mnoge druge vrijedne daro
ve. Oni su zatražili da jednoga od naših zapovjednika postavimo
nad njima i iskazali su nam lojalnost kao što su učinili i stanovnici
Damaska, obećavajući da će biti naši stalni podanici i da će nam ne
prestano davati danak. Oslanjajući se na to nismo ih zasužnjili i ni
smo ih opljačkali jer je to područje rodna gruda svetih apostola. Isto
smo to osjećali prema Nazaretu gdje je Theodokos, Sveta Djevica
Marija, čula dobre vijesti od anđela. Također smo otišli na brdo Tabor
i popeli se na to mjesto gdje je Krist naš Bog doživio Preobraženje.
Dok smo boravili na tome mjestu, ljudi su dolazili iz Ramle i Jeruza
lema da se pokore našem carskom veličanstvu, tražeći od nas milost.
Zatražili su da nad njima postavimo zapovjednika, i postali su naši
vazali, zaklinjući se da će nam služiti; sve što su zatražili mi smo
doista i učinili. Također smo imali namjeru osloboditi grob Krista
našega Gospodina iz ruku muslimana. Uspostavili smo vojne zapo
vjednike u svim područjima koja su nam se pokorila i postala vaza
lima našem carskom veličanstvu; to su bili Baisan (zvan Decapolis,
Genesareth i Acre (također zvan Ptolemais, Aka), a oni su se pismeno
obvezali plaćati danak neprestano iz godine u godinu i služiti nam.
Otišli smo prema Cezareji, koja je na obali velikoga Sredozemnoga
mora, i oni su se također pokorili i došli pod našu vlast.
Osvajanje Jizreelske doline, koje je izvršio bizantski car Ivan I
Cimisko i njegova vojska 975. jedan je od 21 sukoba
tijekom proteklih 4000 godina u kojemu je barem jedna strana
stvarno živjela ili je bila smještena u Jizreelskoj dolini. U 15
od 21 slučaja, napadačka snaga, kao što je Ivanova
bizantska vojska, izašla je kao pobjednik. Jedine strane koje su se
uspješno obranile od svojih napadača bile su Biridije iz Megida u
14.-om stoljeću pr. Kr., Gideon iz Ophraha (moderne Afule) u
11.-om stoljeću pr. Kr. i, ko što ćemo vidjeti u 7. i 9. poglavlju,
muslimani na brdu Tabor 1217. po Kr. i Izraelci iz kibuca Mishmara
Haemeka 1948., te u zračnom stožeru Ramat David 1967. i 1973.
Zašto napadačka snaga obično pobijedi? Je li lakše pripremiti
dobar napad nego djelotvorno obranu? Pruski general i voj. strateg
iz 19.-og st. Carl von Claussewitz dao je mogući odgovor
izjavljujući, "Doduše, napadač često odlučuje o ratu prije nego ne
vini branitelj, i ako uspije svoje pripreme zadržati dovoljno tajnim,
on može zateći svoju žrtvu. To je moglo biti točno za nekoliko
bitaka u Jizreelskoj dolini, kao što su pohodi Pepija I, Amenhotepa
II, Šešonka I (Šišaka), Ivana I Cimiska i Saladina. Ali možda je još
važnije ono na što je Claussewitz rekao:
Prednost koju posjeduje napadač je ta, da je on slobodan udariti na
bilo koju točku uzduž crte obrane, i to punom snagom. ... Za napa
dača lakše je opkoliti cijelu protivnu snagu i odsjeći je nego što je
to za branitelja: ovaj posljednji je vezan za svoj položaj i tako pruža
cilj napadaču .
Možemo prosuditi s velikom vjerojatnošću da je nekoliko čimbe
nika bilo uključeno u svaku tu pobjedu osvajačkih snaga u Jizreelskoj
dolini, i da ne možemo izdvojiti nijedan konkretan element za nji
hov 75 postotni uspjeh (pobijedivši u petnaest od dvadeset i jedne
bitke) u prošlih četiri tisuće godina. Bilo bi zanimljivo vidjeti je li
taj postotak uspjeha sličan onome drugih napadačkih snaga drugdje
u svijetu i u raznim vremenima. Očito je da su, iz bilo kojega razlo
ga, napadači na Jizreelsku dolinu imali uvijek više uspjeha nego što
su ga imali branitelji doline tijekom četiri minula tisućljeća, usprkos
stalnim promjenama u tehnologiji, taktici i tehnikama ratovanja.
Nakon uspješnoga zauzimanja Jizreelske doline i pobjedničkoga
povratka u Carigrad, car Ivan I Cimisko iznenada je umro 10. siječnja
976. Najvjerojatnije je bio žrtva tifusa, iako su kolale glasine da ga
je ustvari otrovala njegova žena i čovjek koji je na kraju naslijedio
bizantsko prijestolje, Bazilije II. Ivanova osvajanja u Palestini, uklju
čujući i ona u Jizreelskoj dolini i oko nje, bila su samo prolazna, ali
njegova vojna kao cjelina bila je navještaj onoga što slijedi kada kri
žari dođu ponovo osvojiti Svetu Zemlju nešto više od stoljeća po
slije, 1099. g.
7. POGLAVLJE
Dolazak križara
Takvo je, dakle, bilo stanje u kraljevstvu, dok se u međuvremenu
veći dio vojske okupio u Seforiji. Tijekom toga vremena Saladin
je, nakon mnogo savjetovanja, pozvao svoje snage iz zemalja s
onu stranu Eufrata i sa svom konjicom koju je mogao okupiti iz
svih izvora prešao granice kraljevstva, na čelu velikoga mnoštva
naoružanoga do zuba.
— Vilim od Tira
D a ste bili tamo vaše bi noge bile uprljane krvlju ubijenih do
gležnja. Što više da kažem? Nijednome od njih nisu dopu
stili da živi. Nisu štedjeli ni žene ni djecu" - tako je pisao
Fulcher od Chartresa, opisujući zauzeće Jeruzalema tijekom Prve
križarske vojne 1099. g. Priča o pozivu Pape Urbana II 1096. na
križarsku vojnu da se Sveta Zemlja spasi od muslimana i o kasnijoj
povijesti slijedećih križarskih vojni u toj zemlji od 1099. do 1291.
dobro je poznata, a povjesničari su je vrlo dobro dokumentirali. Me-
gido i Jizreelska dolina prvi su put postali aktualni oko jedno deset
ljeće nakon uspjeha Prve križarske vojne, kada su muslimani zapo
čeli s nizom protunapada s ciljem da preotmu Svetu Zemlju od kri
žara. Prvi vojskovođa bio je Maudud iz Mosula, koji je poveo četiri
odvojena pohoda početkom dvanaestoga stoljeća. Njegov napad go
dine 1113. prvi je put pogodio Jizreelsku dolinu.
Tijekom tog posljednjeg od četiri Maududova pohoda, on se po
vezao s Tughtiginom iz Damaska, koji je imao problema s križarskim
napadima na njegove zemlje. Te udružene muslimanske vojske prvi
su put krenule niz istočnu stranu jezera Tiberias, gdje su susrele i po
razile kralja Baudouina i njegovu križarsku vojsku u bitci blizu al-
Sanabre 28. 06. 1113. Baudouin je izgubio tisuću i dvjesto pješaka
i trideset vitezova od svojih snaga, koje su brojile četiri tisuće pješa
ka i sedam stotina vitezova, ali nakon što je prešao rijeku Jordan,
južno od Tiberiasa, on se uspio spojiti s pojačanjima, vojskama Ro-
gera iz Antiohije i Ponsa iz Tripolija. Križari su se povukli na neime
novano brdo zapadno od Tiberiasa, gdje su ih Maudud i Tughtigin
opsjedali dvadeset i šest dana i izmorili ih žeđu. U to su vrijeme mu
slimanske vojske harale po Jizreelskoj dolini kako su htjele, a Maudud
je sa svojim snagama osvojio i razorio Galileju, Samariju i tri kršćan
ska samostana na vrhu brda Tabora. Nažalost ne postoje detalji o bor
bama na brdu Taboru, iako izgleda da su Nablus i Beisan (Bet-Sean)
doživjeli razaranje u isto vrijeme. Tada su iračke snage u Maududovoj
vojsci zahtijevale da se vrate kući. Maudud im je to dopustio i otpu
stio ostatak svojih ljudi, tako da je muslimanska opsada Jizreelske
doline i susjednih područja prestala krajem ljeta 1113.
To je bio posljednji Maududov pohod u Palestinu, jer se on vratio u
Damask s Tughtiginom 5. 09. 1113., da bi 2. 10. bio tamo
ubijen. Maududovu smrt vjerojatno je naručio njegov prijašnji savez
nik Tughtigin, koji je sam želio nadzirati ta područja Palestine. Me
đutim, ako je on doista bio krivac, plan mu nije uspio, jer iako ga
nikada nisu optužili za Maududovo ubojstvo, on je bio vrlo sumnjiv i
izgubio je naklonost svojih nadređenih u Bagdadu. Tughtigin je bio
na kraju prisiljen potpisati primirje s križarima i okončati svoje na
pade na Palestinu. Jizreelska dolina živjela je zatim u miru skoro se
damdeset godina, do dolaska Saladina.
Najpoznatiji po tome što je gotovo potpuno uništio križarske snage
u bitci kod Hattina blizu Tiberiasa 1187. i po osvajanju Jeruzalema
dvije godine poslije, Saladin je počeo svoj uspon na vlast tijekom
međurazdoblja između Druge i Treće križarske vojne, nakon što se
zakleo da će vratiti Svetu Zemlju od križara. Jizreelska dolina bila
je pozornica nekoliko Saladinovih upada u godinama prije i poslije
bitke kod Hattina, jer je Saladin nastavio koristiti taktiku koju je prije
njega tako uspješno koristio Maudud iz Mosula. Saladinova je vojska
ne jednom već barem četiri puta u jednom desetljeću prešla rijeku
Jordan i ušla u Jizreelsku dolinu, kroz ista "Tiberiaska vrata" koja
je koristio Maudud. Križari su dobro upoznali Saladina tijekom tih
godina. Ustvari, križari su mogli potpuno izbjeći teški poraz kod ro-
gova Hattina 1187., a povijest križara mogla je poprimiti potpuno
drukčiji smjer, da su samo uzeli u obzir lekciju koju su naučili u bitci
kod 'Ayn Jaluta ("Golijatovog izvora"), koja se dogodila u vrijeme
Saladinova osvajanja Jizreelske doline 1183.
Priča o sukobu križara i Saladina u Jizreelskoj dolini počinje,
ustvari, godinu dana prije, 1182., kada su Saladinovi ljudi izvršili
dva odvojena napada u lipnju i srpnju. Prvi je vodio Saladinov pod
ređeni Farruk-Shah, koji je poveo islamske postrojbe iz Damaska u
lipnju 1182. g. Prema povjesničaru Vilimu od Tira, koji je naš glavni
izvor, radnja se zatim zbivala ovako:
Oni su prešli Jordan blizu Galilejskoga mora, to jest, blizu Tiberia-
sa, i potajno ušli u našu zemlju. Nakon što su pregazili dio Galileje,
došli su do mjesta u podnožju brda Tabora zvanog Buria /Daburiya/,
blizu drevnoga grada Naina. Ljudi u tim područjima nisu još bili
svjesni da je prekršen mir. Prema tome, oslanjajući se potpuno na
to, oni nisu poduzeli zaštitne mjere. Tako se neprijatelj obrušio na
njih kradomice po noći i potpuno opkolio to mjesto tako da opko
ljeni nisu mogli pobjeći u planine koje su se uzdizale iznad njih.
Tako je Farruk-Shah prešao rijeku Jordan i napao grad Daburiyu
(biblijski Debir), koji je ležao u podnožju zapadnih obronaka brda
Tabora. On i njegovi ljudi opkolili su grad prije zore, što je bila uo
bičajena strategija islamskih napadača. Kada su se stanovnici grada
probudili našli su se već opkoljenima. Branitelji Daburiye povukli
su se u tvrđavu, ali njihova obrana brzo je popustila i u roku od četiri
sata pet stotina ljudi bilo je zarobljeno. Iako Vilim od Tira kaže, "Onda
su Turci ponovno prešli Jordan i vratili se, sigurni, u svoju zemlju."
Saladin tvrdi da je Farruk-Shah u stvari nastavio dalje prema zapadu
do Ake (Ako) na svom pohodu i ubio i zarobio tisuću muškaraca i
žena i dvadeset tisuća grla stoke prije nego što se vratio preko rijeke
Jordana.
Saladinov drugi napad uslijedio je u srpnju 1182., a predvodio ga
je sam Saladin. Njegova je vojska napustila Damask 11. 07. i tre
balo joj je malo više od jednoga dana da dođe do Galilejskoga mora.
Uvečer 12. 07. već su zaprijetili gradu Tiberiasu. Križari u Tibe-
riasu, pod zapovjedništvom Raymonda iz Tripolija, koji je bio ože-
nio Lady od Tiberiasa, poslao je po pojačanja iz obližnjih dvoraca
Safeda i Kaukaba. Te dodatne snage došle su do grada u noći od 12.
srpnja i uspjele se uvući među branitelje. Ujutro 13. srpnja, Saladina
su obavijestili o dolasku tih pojačanja i on je odlučio izazvati bitku
poslavši u boj svoje lijevo krilo pod zapovjedništvom Farruk-Shah.
Međutim, križari nisu prihvatili bitku. Stoga je te večeri Saladin
krenuo južno da napadne Beisan (Bet-Šean), nadajući se da će iza
zvati križare da izađu iz Tiberiasa. Saladinove snage osvojile su i
opljačkale Beisan, iako se posada snažno opirala. To je konačno na
velo križare u Tiberiasu da se pokrenu, što je Saladin upravo želio.
Prema Vilimu od Tira, križari su krenuli južno, s rijekom Jordan
na svojoj lijevoj strani, i došli do Jizreelske doline između Beisana
i Forbeleta (moderne Taiyibe) uvečer 14. srpnja. Proveli su noć uta-
borivši se na padini jednoga brežuljka radi zaštite. Kada je osvanuo
dan 15. srpnja, križari su se našli licem u lice sa Saladinovim ljudima,
koji su prekinuli svoj napad na Beisan kada su čuli da su križari na
pustili Tiberias. Saladinove snage brojale su dvadeset tisuća boraca
i izgleda da je to bila najveća muslimanska vojska od početka križar
skih vojni, barem prema onome što piše Vilim od Tira. Križare su pak
predvodili franački plemići među kojima su se nalazili braća Ibelin,
Baudouin iz Ramlaha i Balian iz Nablusa, kao i Hugo Mlađi, pastorak
grofa od Tripolija, ali su brojali jedva sedam stotina konjanika i ne
poznat broj pješaka.
Saladinove snage opkolile su križare s tri strane, s Farruk-Shahom
na zapadu, Taqi al-Dinom na istoku i samim Saladinom na jugu u
središtu. Vilim od Tira izvješćuje da su križari "povukli svoje crte
bojišnice prema pravilima vojne znanosti i svojom uobičajenom
hrabrošću napredovali prema neprijatelju." Zatim nastavlja, "Čvrsto
su odolijevali napadima protiv sebe, pa iako su na njihovu trajnu
sramotu mnogi kršćani... kukavički pobjegli iz žara bitke, ipak smo se
mi u tom sukobu pokazali nadmoćnijima nad našim neprijateljima."
Međutim, prema muslimanskim izvorima, događaji oko bitke i
njezin ishod dogodili su se ponešto drukčije. Franačka konjica je
napala ali su je muslimani vrlo brzo odbacili i onda počeli napadati
franačku pješadiju. Nakon žestoke borbe, križari su bili prisiljeni
odstupiti sjeverno prema padini brda, u jedinom smjeru koji im je
Karta 21. Saladin i križari, 1182.
1. Islamske postrojbe prelaze rijeku Jordan i zauzimaju Daburiyju u lip
nju 1182., zatim nastavljaju na Aku.
2. Saladin prijeti Tiberiasu u srpnju 1182., zatim kreće u napad na Beisan.
3. Križari kreću iz Tiberiasa prema Jizreelskoj dolini, južno od Forbeleta.
4. Saladin kreće ususret križarima.
5. Križari napadaju muslimansku vojsku ali ih ova odbacuje.
6. Križari se povlače u dvorac Forbelet, pred Saladinovim snagama, koje
su se utaborile u blizini.
7. Saladin napušta opsadu, ponovo prelazi rijeku Jordan i vraća se na sjever.
8. Križari kreću prema Sepphorisu da se oporave u miru.
bio otvoren i povuć se u obližnji dvorac Forbelet. Iako je Vilim tvr
dio da su križari dobili bitku, izgleda da su toga dana Saladinove
snage izašle kao pobjednici. Saladin i njegovi ljudi tada su proveli
noć 15. 07. pokraj Forbeleta, možda razmišljajuć da izvrše opsadu
dvorca i križara unutar njega, ali su napustili okoliš dvorca dan, dva
poslije. Saladin je 18. srpnja ponovo prešao rijeku Jordan i vratio se
na sjever, ostavljajući križare da se ukopaju kod Sepphorisa (Sepfo-
risa) i viđaju svoje rane u relativnom miru.
Uza sve to, jaka srpanjska vrućina očito je znatno utjecala na bit
ku. Saladin se žalio da mu je podnevno sunce onemogućilo potpunu
pobjedu, dok Vilim od Tira bilježi da je isto toliko ljudi umrlo od srča
noga udara koliko u stvarnoj borbi. Nije poznat točan broj mrtvih.
Vilim kaže za križarske snage, "samo je nekoliko naših vitezova palo
... ali mnogo drugih ljudi je poginulo." Izgleda da su muslimani iz
gubili oko tisuću ljudi, iako je taj broj samo približan, jer su Saladi-
novi ljudi odnijeli tijela i tajno ih pokopali tijekom noći.
Saladin i njegova vojska vratili su se u Jizreelsku dolinu samo
godinu dana poslije, sredinom rujna 1183., nakon što su zauzeli si
rijski grad Alepo i razne gradove u Mezopotamiji. Oni su napustili
Damask 17. rujna, ali su rijeku Jordan prešli južno od jezera Tiberi
as tek 29. rujna. Našli su grad Beisan prazan jer su njegovi stanovnici
pobjegli u Tiberias, te su ga opljačkali i spalili. Nije jasno koliko je
ljudi bilo točno u Saladinovoj vojsci, ali arapski povjesničari izvije
stili su da ih je bio "ogroman broj" i kazali da su se među njima na
lazile postrojbe iz Alepoa i one s onu stranu Eufrata kao i turkmenska
konjica i veliki broj dragovoljaca i pomoćnih postrojbi. U među
vremenu, do križara je dopro glas da je Saladin ponovno u pokretu,
pa su počeli okupljati vlastite snage u gradu Sepforisu.
Križari su brojili otprilike tisuću i tristo vitezova i više od tisuću
i petsto dobro naoružanih pješaka, prema Vilimu od Tira i Tmad al-
Dinu, kroničarima dvaju suprotnih strana. Njihove snage pojačali su
talijanski pomorci, trgovci i hodočasnici iz Pise, Lombardske doline
i Genove, koji su svoje brodove ostavili u Aki da bi se pridružili sve
brojnijoj vojsci. Međutim, muslimanske snage koje su napredovale
pod Saladinom opet su ih nadjačale. Svi križari bili su pod vodstvom
Guya de Lusignana, šurjaka mladoga jeruzalemskoga kralja Bau-
douina IV. Sam kralj nije mogao zapovijedati zbog gube koja mu je
i oduzela prerano život u Nazaretu. Izgleda da su neke križarske vođe
bile protiv Guyjevoga nadzora nad vojskom. Prema Vilimu od Tira,
među njima su bili bogati križari-gosti, kao što su Godfrey III, vojvo
da od Brabanta; Henry, vojvoda od Louvaina, iz kraljevstva Teuto-
Karta 22. Saladin i križari 1183.
1. Križari iz Ake pridružuju se drugima koji su već u Sepphorisu.
2a. (Puna strelica) Saladin kreće iz Beisana prema 'Ayn Jalutu 30. 09.,
(iscrtkana strelica) dok islamski odred dočekuje u zasjedi križare koji
kreću prema Sepphorisu.
2b. Križari iz Sepphorisa kreću prema al-Fuli (Afuli) 30. 09.
3a. Saladin neočekivano kreće prema "Ain Tubaniyji 1. 10.
3b. Križari kreću i utabore se kod 'Ayn Jaluta 1. 10. 1183.
4a. Saladin kreće prema brdu Taboru 6. 10. a onda natrag prema
Damasku.
4b. Križari kreću natrag prema al-Fuli 6. 10. a onda natrag prema
Sepphorisu.
naca; te Ralf de Maleine, slavni ratnik iz Akvitanije. U bitci je sudje
lovala i većina mjesnih križarskih plemića, uključujući i Raymonda
od Tripolija, velikoga majstora hospitalaca; Reynald od Chatillona,
gospodar područja s onu stranu rijeke Jordan, koji je prije bio princ
Slika 13. Ein Harod / 'Ayn Jalut (Zev Radovan, Jeruzalem)
od Antiohije; braća Ibelin, Baudouin od Ramlaha i Balian od Nablusa;
Walter od Cezareje; te Joscelin de Courtenay, kraljevski majordom.
Oni su očito smatrali da je Guy nesposoban vođa; Vilim izvješćuje
da su ga oni smatrali "tajanstvenim čovjekom, potpuno nesposobnim i
nesmotrenim"
Saladinovi ljudi krenuli su 30. 09. 1183. prema zapadu nekih
petnaest kilometara od Jizreelske doline i utaborili se kod 'Ayn Ja-
luta ("Golijatov izvor"). Taj se izvor nalazi zapadno od današnjega
sela Gidone, u podnožju sjeverozapadnoga kuta brda Gilboe i nalazi
se u istom području, ili je čak jedan te isti izvor, kao i Zdenac Harod,
gdje je Gideon okupio snage da se bore protiv Midjanaca i Amale-
čana prije više od dvije tisuće godina. Na putu prema 'Ayn Jalutu,
prethodnica što su je predvodile islamske vođe Chauli i Tz al-Din
Jurdik naišla je na križarsku zasjedu pod zapovjedništvom Humphre-
ya IV Od Torona, koja je išla iz dvoraca Keraka i Shaubaka prema
gradu Sepphorisu da se pridruži ostatku križarske vojske. Islamske
snage uhvatile su iz zasjede manju križarsku skupinu na padinama
brda Gilboe i sve njezine članove ubile ili zarobile, dok je islamska
prethodnica izgubila samo jednoga čovjeka.
Tog istoga dana, 30. 09. križari koji su se okupili kod Seppho-
risa i konačno su krenuli. Vilim od Tira izvješćuje:
Oni su prešli planine tamo gdje leži Nazaret, grad našega Gospoda
ra, i spustili se u veliku ravnicu, kojoj je drevno ime bilo Esdraelon.
Odatle, s postrojbama poredanima u bojni poredak, raspoređenima
prema pravilima vojne znanosti, oni su se usmjerili prema izvorima
Tubaniyje (ustvari, Jalute), gdje se Saladin sa snažnim snagama iza
branih vitezova poznatih po svojoj vještini utvrdio blizu vode.
Križari su se utaborili te noći kod al-Fule (moderne Afule), u kri
žarskom zamku poznatom kao La Feve, ili "Grah", danas zatrpan
ispod modernog kibuca Merhaviyja. Ujutro, 1. 10., križarske
snage krenule su ravno prema Saladinu kod 'Ayn Jaluta. Saladin se
neočekivano povukao pokrećući svoje ljude oko jedan i po kilometar
u dolinu, podalje od 'Ayn Jaluta i u otvoreno polje, pored izvora 'Ayn
Tubaniyje. Tijekom toga marša, pet stotina muslimanskih vojnika
napalo je križarsku prethodnicu koju je predvodio zapovjednik zamka
Amalric. Možda je Saladin iskušavao križare poslavši naprijed tih
pet stotina ljudi i onda pokrenuo svoje snage prema otvorenom po
lju kod 'Ayn Tubaniye kako bi upotrijebio svoju konjicu ako mu se
pruži prilika. Međutim, križarsku prethodnicu u pravo je vrijeme
spasio dolazak pojačanja koje su predvodili braća Ibelin, Baudouin
i Balian. Saladin stoga nije mogao upotrijebiti svoju konjicu protiv
brojnoga križarskoga poretka i bio je prisiljen čekati buduću priliku.
Ostatak marša prošao je bez prepreka i križari su odmah iskoristili
priliku da se sami utabore kod Ayn Jaluta, smjestivši se pokraj izvora
okrenuti leđima prema brdu Gilboi i nadohvat Saladinovih snaga
udaljenih samo kilometar i pol.
Saladinovi ljudi namjeravali su opljačkati sela na svome putu. Vi
lim od Tira bilježi da su napali grčki manastir na vrhu brda Tabora,
ali da su ih redovnici odbili uz pomoć izbjeglica iz obližnjih sela.
Vilim piše; "Činjenica je ... da 7 ili 8 dana uzastopce, ne
prijatelj nije nailazio na otpor na našem području u blizini rijeke Jor
dan i da je svakoga dana nekažnjeno nanosio veliko zlo našoj vojsci."
Tijekom tih napada muslimani su napali selo Zarin, u blizini drevnog
mjesta Jizreela samo 3 km od 'Ayn Jaluta, i razorili Forbelet
(Taiyibu), gdje su se križari sklonili pred Saladinom još u 7.mj. 1182.
tijekom njegovih upada u to područje. Opsjedali su i druge manje
utvrde u tom području, a stanovnici Nazareta tvrdili su da su vidjeli
kako muslimanski vojnici gledaju dolje prema njihovu gradu s obliž
njih brda. Međutim, nije bilo većih sukob u sljedećih pet dana, dok
su dvije vojske stajale jedna prema drugoj oči u oči, svaka izazivajući
onu drugu da prva krene u napad.
Muslimani su uspjeli presjeći crte snabdijevanja križara tako da
je glad ubrzo zavladala u taboru pokraj 'Ayn Jaluta. Vitezovi i pješaci
došli su snabdjeveni namirnicama, ali mornari, trgovci hodočasnici,
koji su ostavili svoje brodove u luci Aki i pridružili se spontano ma
lom križarskom pohodu, došli su doslovno bez ikakve hrane, očeku
jući da će sukob trajati samo nekoliko dana. Vilim od Tira piše kako
se dogodilo manje čudo i da su križari iznenada otkrili ribu u izvorima,
tamo gdje je prije nije bilo.
Jedan je događaj vrijedan da se zabilježi, dogodio se kada je naša
vojska čekala kod izvora Tubaniyje. Do toga se vremena vjerovalo
da taj izvor i potoci što iz njega istječu sadrže malo ili nimalo ribe,
ali za vrijeme križarskoga boravka, kažu da je ribe bilo dovoljno za
cijelu vojsku.
Ta riba koja je hranila cijelu vojsku opet je nestala nakon što su
se kolone s opskrbom probile kroz muslimansku blokadu i tako
okončale prijetnju glađu.
U međuvremenu, Saladinove snage također su se suočile s prijet
njom glađu nakon što skoro tjedan dana nisu uspjele namamiti kri
žare u borbu pod svojim uvjetima. Saladin je stoga počeo marširati
prema brdu Taboru 6. 10., nadajući se da će ga križari početi
progoniti. Križari su doista napustili tabor ali tek da krenu natrag
prema al-Fuli i zatim u svoju stožer u Sepphorisu (Sepforisu) nakon
što su uspješno odvratili napadače. Saladin je 8. 10. ponovno
prešao rijeku Jordan; 13. 10. on i njegova ogromna vojska bili
su natrag u Damasku. Tako je konfrontacija iz 1183 kod 'Ayn Ja
luta bila ustvari ne-događaj, ali ta činjenica pogodovala je križarskim
snagama.
Vilim od Tira izvješćuje da su mnogi u križarskoj vojsci bili bi
jesni na plan bitke što ga je slijedio Guy de Lusignan. Oni su mislili
daje Guy trebao napasti Saladina a ne ostati pasivan; Guy je zapovi
jedao najvećom križarskom vojskom koja se ikada okupila, a ipak
je dopustio Saladinu da nekažnjeno napada franački teritorij. Oni su
optužili Guyja za kukavičluk, to je, ustvari, strpljivo čekanje da se
Saladinove zalihe iscrpe i da se on onda mora povući, bio vjerojatno
najrazumniji plan za križare. Iako je Guy možda slijedio svoju stra
tegiju iz puke neodlučnosti ili zbog toga što nije mogao dobiti nije
dnoga ljubomornoga križarskoga vođu da uskladi napad, Raymond
od Tripolija, te braća Ibelin, Baudouin i Balian, upravo su mu savje
tovali da ostane pasivan. Uspjeh taktike nenapadanja koja je prisilila
Saladina da se povuče a da nije nanio ozbiljnu štetu Jizreelskoj doli
ni, učinila je taj sukob ili bolje ne-sukob istovremeno neriješenim
susretom i pravom križarskom pobjedom. Iako je on završio tišinom
a ne treskom - što svakako nije sukob o kojemu bi se poslije pisali
junački epovi, kao što se ustvari nije ni dogodilo - križari su naučili
vrijednu lekciju u njihovom tadašnjem ratovanju sa Saladinom i
njegovim muslimanskim snagama, nešto u smislu aforizma Alexan-
dera Popea: "Budale jure tamo gdje se anđeli plaše stupiti."
U svakom slučaju, Guy de Lusignan i križari imali su priliku pri
mijeniti tu lekciju i slijediti istu obrambenu strategiju četiri godine
poslije, kod Hattinskih rogova pokraj Galilejskoga mora sjeverno
od Jizreelske doline, 3. i 4. 07. 1187. g. Svi se kasniji povjesničari
slažu da bi Saladin još jednom bio prisiljen na povlačenje da su kri
žari to učinili. Međutim, Guy je taj put odlučio boriti se. Kritike koje
je primio što se nije upustio u borbu sa Saladinom 1183. možda su
bile pogonska snaga u pozadini njegova ludo odvažnoga plana da
napadne Hattin. 1187. Tada su Guy de Lusignon i križari slijedili kata
strofalnu ofenzivnu politiku, koja je dovela do pokolja križarskih
snaga, uhićenja samoga Guyja, odrubljivanje glave Reynaldu od Cha-
tillona, te do najveće pobjede muslimanskih snaga tijekom cijele
povijesti križarskih vojni. Od toga trenutka nadalje odbrojeni su
dani križara u Svetoj Zemlji
Saladin je neposredno nakon bitke kod Hattina zauzeo brdo Tabor,
dotad poznato na arapskom kao "Qalat al-Tur." Malo je detalja zna
no osim činjenice da brdo Tabor nije bilo jedino križarsko uporište
u Jizreelskoj dolini koje je tada osvojeno, jer su pred Saladinom pali
i Daburiya, Zarin (Jizreel) i zamak kod al-Fule (moderne Afule).
Ustvari, križari nisu uopće branili svoje utvrde između Ake i Tibe-
riasa. Saladin je osvojio i druga utvrđenja kao što su ona u Nazaretu,
Cezareji, Haifi i Sepphorisu (Sepforisu). Govorilo se da je Saladin
opljačkao sve unutar križarskih utvrda i da je iznio toliki plijen da
bi mogao ispuniti jednu veliku dolinu.
Peta križarska vojna počela je trideset godina poslije, nakon što
Rikard Lavljeg Srca nije uspio u Trećoj vojni izbaciti Saladina i
muslimane iz Svete Zemlje i nakon što su križari u Trećoj vojni po
gubili stanovnike Carigrada umjesto Jeruzalema. Mađarski kralj
Andrija II, između ostalih, odazvao se na poziv pape da preotmu upo
rište na brdu Taboru. Međutim, Andrija je postao poznat ne po svome
odvažnom ponašanju u borbi tijekom Pete vojne 1217. g. već po
broju moći i dijelova svetačkih tijela koje je skupio dok je bio u
Svetoj Zemlji. Naprimjer, on je pribavio glave sv. Stjepana i sv.
Margarete te desne ruke sv. Tome i sv. Bartolomeja. Također je pri
bavio dio štapa biblijskoga Aarona i jedan od vrčeva za vodu koji
su se koristili prilikom svadbene večere u Kani, što je zabilježeno u
Novom zavjetu, ili je Andrija barem u to vjerovao. On je sve te pre
dmete donio u Europu sljedeće godine napustivši križarsku vojnu
odmah nakon što je počela, ali ne prije nego što su križari pokušali
bezuspješno zauzeti muslimansku utvrdu na brdu Taboru.
Godine 1121., Saladinov brat, sultan al-'Adil, i sultanov sin al-Mu'-
azam, obojica članovi ajubidske dinastije u Egiptu koju je osnovao
Saladin, počeli su graditi čvrstu tvrđavu na vrhu brda Tabora, gdje
se prije nalazio kršćanski samostan koji je označavao mjesto Kristova
Preobraženja To je bio isti onaj samostan, jedan od tri na vrhu brda
Tabora, što su ga prije napali Maudud od Mosula i sam Saladin. Pre
tvaranje toga samostana u muslimansku tvrđavu pokrenulo je Petu
križarsku vojnu. Papa Inocent III Pozvao je u 4.mj. 1213. g. na
Petom Lateranskom saboru u križarsku vojnu kako bi se uništilo to
uporište na vrhu brda Tabora, kao i radi spašavanja tisuća križara
koji su zarobljeni u prijašnjim križarskim vojnama i koji su tada ča
mili u muslimanskim zatvorima.
Kao dodatak prijašnjim velikim i teškim uvredama koje su izdajnič
ki Saraceni nanijeli našemu Iskupitelju, isti himbeni Saraceni ne
davno su izgradili utvrđeno uporište da bi posramili kršćansko ime
na brdu Taboru, gdje je Krist svojim učenicima otkrio viziju svoje
buduće slave; misle da će pomoću te tvrđave lako osvojiti grad Aku,
koji im je vrlo blizu, a onda zauzeti ostatak zemlje bez ikakva otpo
ra, jer je on gotovo potpuno bez ikakvih snaga ili namirnica (Prog
las pape Inocenta III, Za Petu križarsku vojnu)
Dodatni cilj Pete vojne, napad na Damiettu u Egiptu, možda su
izmislile križarske snage koje su već bile u Palestini a ne sam papa,
koji je imao na umu ograničeniju metu.
Ta križarska vojna počela je 1217., usprkos smrti Inocenta III
prethodne godine, jer je njegov nasljednik Honorije III preuzeo od
govornost za ostvarenje Inocentovoga plana. Izgleda da Andrija,
osim što je oduševljeno skupljao moći svetaca, nije mnogo postigao
za vrijeme svoga tadašnjega boravka u Svetoj Zemlji. Nakon što se
iskrcao u Aki, on i njegove mađarske postrojbe spojile su se s austrij
skim vojvodom Leopoldom i Johnom de Brienneom, kraljem Jeru
zalema, i njihovim ljudima. Oni su odmah započeli pohod, 3. 11.
1217., i marširali od Ake (Ako) prema istoku kroz Jizreelsku
dolinu.
Oliver od Paderborna, sudionik i svjedok koji je napisao kroniku
događaja što su se dogodili tijekom Pete križarske vojne, najbolje
govori što se dogodilo, ili bolje reći što se nije dogodilo.
Patrijarh Jeruzalema, s velikom poniznošću dijela svećenstva i na
roda, pun poštovanja podigao je drvo životvornoga Križa, i uputio
se iz Ake šestoga dana nakon blagdana Svih svetih. ... Pod tim bar
jakom napredovali smo u bojnom poretku kroz dolinu Fabe /Al-Fule,
moderne Afule/ sve do izvora Tubanije, uz velike napore toga dana;
a kada smo poslali naprijed izvidnicu, vidjevši prašinu koju su po
dizali naši neprijatelji, nismo bili sigurni je li oni žure da nas napa
dnu ili bježe. Sljedeći dan uputili smo se preko planina Gilboe, koje
su nam bile zdesna, s močvarom nadesno, prema Beisanu gdje su se
neprijatelji utaborili; ali bojeći se dolaska vojske živoga Boga, koja
je bila tako brojna i stupala u tako savršenom poretku, oni su napu
stili tabor i pobjegli, ostavljajući zemlju da je opustoše Kristovi voj
nici. Prelazeći odatle rijeku Jordan ... oprali smo naša tijela u njoj,
i odmarali smo se dva dana na istome mjestu pronašavši obilje hrane
i krme; tada smo se tri dana odmarali na obali Galilejskoga mora,
Slika 14. Brdo Tabor (Zev Radovan, Jeruzalem)
lutajući kroz mjesta u kojima se Naš Spasitelj usudio stvarati čuda
i razgovarali s ljudima u Njegovoj tjelesnoj prisutnosti. Pogledali
smo Bet Saidu, ... i tako se vratili u Aku, noseći našu bolesnu i izne
moglu braću kroz Kafarnaum na teglećoj marvi.
Izgleda da je egipatski sultan al-'Adil odlučio da ne napadne
pljačkaške križare, te je naredio svome sinu al-Mu'azamu da se isto
tako ustegne od napada, vjerojatno iz jednostavnoga razloga što su
križari, koji su mogli imati četiri tisuće vitezova ili više u križarskoj
vojsci, bili brojniji. Neki izvori kažu da je bilo ukupno petnaest tisuća
ljudi, ili čak više, ali to je vjerojatno pretjerani broj. U svakom slu
čaju, sultan al-' Adil i njegove muslimanske snage povukli su se pre
ko rijeke Jordan pred nadolazećim križarima, pripremajući se za na
pad jedino u slučaju da križari pokažu namjeru krenuti prema Na-
blusu ili Jeruzalemu, što se nije dogodilo.
Sudjelovanje u tom prvom pohodu kroz Jizreelsku dolinu i dalje
bio je uglavnom cijeli doseg Andrijinoga uključivanja u Petu križar
sku vojnu. Njegovi su se ljudi uključili u barem još jedan upad sjever
no u Siriju, s nesretnim ishodom. Ali, Andrija je ostao u Aki uživa
jući u raskoši, dok nije otišao, zajedno s ciparskim kraljem Hugom
kako bi nazočio vjenčanju grofa Bohemonda IV i Hugove polusestre
Melisende u Tripoliju, na sirijskoj obali. Nakon Hugove iznenadne
smrti u dobi od samo dvadeset i tri godine u Tripoliju 10. 01.
1218., Andrija je odlučio vratiti se u Europu sa svojom zbirkom moći,
glava i ruku raznih svetaca. On je odmah krenuo kopnom natrag u
Mađarsku preko Tripolija, Antiohije, Armenije i Carigrada, usprkos
najprije prijetnji a zatim i činjenici da ga je jeruzalemski patrijarh
ekskomunicirao, što nije dovršio križarsku vojnu i što je svoje ljude
poveo kući, ostavljajući tako preostale križarske snage ozbiljno os
labljenima u Aki, pa makar i privremeno.
Međutim, u međuvremenu, nakon prvoga neučinkovitoga poho
da nakon kojega se križarska vojska vratila u Aku 14. 11.
1217., John de Brienne, kralj Jeruzalema, odlučio je uzeti stvari u
svoje ruke. Pruživši svojim ljudima samo dva tjedna odmora, John
je opet krenuo iz Ake kroz Jizreelsku dolinu 30. 11. 1217.,
odlučivši zauzeti brdo Tabor i tako postići jedan o prvotnih ciljeva
Pete vojne. Njegove su snage taj put bile mnogo manje, ali je njihov
prvi napad na tvrđavu. 3. 12,, zamalo uspio, usprkos činjenici
štoj e tvrđava, izgrađena sa sedamdeset pet kula i posadom od dvije
tisuće muslimanskih vojnika, bila skoro neosvojiva.
Križari su se primaknuli neprimijećeni, zahvaljujući debelom
oblaku koji je pokrivao vrh planine. Pomogao im je jedan mjesni
muslimanski mladac, kojega su pokrstili i koji im je pokazao put
gore prema tvrđavi. Kao što Oliver od Paderborna izvješćuje, patri
jarh Jeruzalema (Ralph od Merencourta) išao je na čelu križarskih
snaga, predvodeći put prema planini, držeći dijelove Pravoga križa
u pratnji biskupa i svećenika koji su pjevali i molili. Dok su koračali
uzbrdo u gustoj magli, križari su iznenadili malu muslimansku voj
sku izvan tvrđave koja se brzo povukla unutra. Tada je uslijedila teška
borba na zidinama same tvrđave.
John je sam ubio muslimanskoga emira i zapovjednika tvrđave,
a onda je iznenada i neobjašnjivo naredio svojim ljudima da odustanu
i vrate se niz planinu. Zašto je John dao tu naredbu ostaje jedna od
velikih tajni toga sukoba. Jakov Vitrijski (u to vrijeme biskup Ake)
navodi nedostatak strojeva za opsadu, kao što su ovnovi za rušenje
bedema, ljestve za juriš na bedeme i drugi teški strojevi za napad.
Oliver od Paderborna napisao je:
The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.
Eric Cline Armagedonske bitke
Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search