3. POGLAVLJE
Osvajanje Kanaana
Ne šuti Jahve,
ne budi nijem i nemoj mirovati, Bože!
Učini njima ko Midjancima,
ko Siseri i Jabinu na potoku Kišonu:
koji padoše blizu En-Dora
i postaše gnojivo njivi.
— Psalmi 83:2,10-11
Dvanaesto i jedanaesto stoljeće pr. Kr. bilo je burno vrijeme
u Siriji-Palestini jer su Izraelićani pokušali osvojiti zemlju
Kanaan i uspostaviti vlastito kraljevstvo. Bitke koje su se
vodile u Jizreelskoj dolini tijekom tih stoljeća su mikrokozam veće
borbe za cijeli Kanaan. Bitke Debore i Baraka protiv Kanaanaca,
Gideona protiv Midjanaca i Amalečana, te Šaula i Jonatana protiv
Filistejaca sastavni su dio ratova koje su Izraelićani vodili kako bi
ustanovili najprije uporište a zatim kraljevstvo u "zemlji mlijeka i
meda." Te su bitke također zanimljive mješavine prvih i posljednjih
događaja, uključujući i jednu od prvih vojni u povijesti koju je uspje
šno vodila žena, prvu zabilježenu noćnu bitku, te posljednju bitku
mnogo voljenoga kralja Šaula.
Najprije se susrećemo s Deborom i njezinom bitkom protiv Sisere
u Jizrelskoj dolini oko 1125. pr. Kr. Pjesma o Debori u Knjizi sudaca
(5:1-31) smatra se jednim od najstarijih odlomaka u Bibliji. Ona u
pjesničkom obliku govori o bitci Debore i Baraka protiv Sisere i
njegovih saveznika u Jizreelskoj dolini. Vojska Izraelićana borila se
protiv vojske Kanaanaca tijekom druge polovice dvanaestoga sto
ljeća pr. Kr. Prozni prikaz priče, neposredno prije pjesničke inačice
u Knjizi sudaca (4:1-24) mnogo je detaljniji, ali je vjerojatno napi-
san nešto kasnije od pjesme. Priča je jedna od najproblematičnijih u
Bibliji, ne samo zbog toga što je teško zemljopisno odredit konkret
na mjesta spomenuta kako u pjesničkom tako i u proznom prikazu. To
pričinjava poteškoće ne samo znanstvenicima da rekonstruiraju to
pografiju i taktiku u bitci već i običnim čitateljima da razumiju što
se stvarno dogodilo. Stanje je još teže zbog raznovrsnih dostupnih
engleskih prijevoda, od kojih nisu svi potpuno vjerni hebrejskom
tekstu.
Stvarni događaji tijekom sukoba nisu baš tako složeni, barem ne
na prvi pogled. Debora je proročica koja je stanovala u brdovitoj
zemlji Efraim, južno od Jizreelske doline. Ona je pozvala Baraka,
generala u izraelićanskoj vojsci da porazi kanaanske snage kralja
Jabina od Hazora. Jabinovu vojsku predvodio je njegov general Si-
sera u savezništvu s drugima neimenovanima kanaanskim kraljevi
ma. Bitka se vodila u Jizreelskoj dolini blizu rijeke Kišon, na jednoj
od dviju mogućih lokacija - bilo kod "Tanaka, pokraj voda Megida"
(Suci 5:19, citirano poslije u ovom poglavlju) ili u dnu doline negdje
između rijeke Kišon i brda Tabora. Lako naoružana pješadija Izrae-
lićana snažno je porazila kanaanske snage usprkos njihovom većem
broju i njihovim devet stotina željeznih bornih kola.
To je možda bila druga faza Izraelićanskoga osvajačkog rata pro
tiv Kanaanaca, koji je Jošua počeo vjerojatno nekoliko desetljeća
prije. Postoji ipak mogućnost da su se Jošuine vojne dogodile nakon
one koju su vodili Debora i Barak. Vjerojatno su neka mjesta u Ji
zreelskoj dolini svjedočila o nekim poznatijim Jošuinim osvajanji
ma, iako se većina njegovih bitaka vodila dalje na sjeveru, kao što
je bitka kod "meromskih voda" u Galileji (Jošua 11:5), ili prema
jugu, kao što su one kod Gibeona, Aia i možda Jerihona. Zbunjuje to
što Biblija kaže da je Jošua porazio kraljeve Megida, Tanaka, Shim-
rona, Joknoama i druge u Jizreelskoj dolini (Jošija 12:20-21) kao i
to da Izraelićani nisu odbacili Kanaance iz Megida, Tanaka i drugih
gradova u Jizreelskoj dolini (Suci 1:27-28). Doseg Jošuinih pohoda
u Jizreelskoj dolini i točan datum i ishod tih vojni još uvijek su stvar
mnogih rasprava. Nasuprot tome, vrijeme i ishod Deborine i Bara-
kove vojne protiv Kanaanaca u Jizreelskoj dolini nisu sporni, iako
neki unutarnji detalji nisu tako jasni kao što bi mogli biti.
Dok je pjesnička inačica Deborine i Barakove bitke protiv Sisere
i Kanaanaca sažeta (Suci 5:1-31), prozni prikaz istoga sukoba mno
go je detaljniji, s imenima i mjestima u cijelom tekstu (Suci 4:1-24).
Međutim, uopće nismo sigurni može li se tim detaljima vjerovati.
Izgleda da je pjesnička inačica izvoran, stariji prikaz bitke, dok je
prozni prikaz vjerojatno kasniji pokušaj da se priča proširi, što je u
tekst nenamjerno unijelo neke pogreške. Priča što ju je napisao Josip,
židovski general, koji je postao autor i apologet u vrijeme Vespazi-
jana u prvom stoljeću po. Kr. od male je pomoći, jer ona vjerno slijedi
prozni prikaz, iako s njegovim uobičajenim dodacima i pretjeriva
njima.
Međutim, usprkos razlikama između pjesničke i prozne inačice o
Deborinoj i Barakovoj bitci protiv Sisere, ta dva prikaza više nadopu
njuju jedan drugoga nego što proturječe jedan drugome. Iako nije
očito je li bolje slijediti sažeti sastavak ili prošireni prozni prikaz,
ako spojimo dva pristupa do određene mjere, mogli bismo slijediti
sljedeći scenarij. Priča počinje s Jabinom, kraljem Hazora i njegovim
generalom Siserom.
Poslije smrti Ehudove, Izraelci su opet stali činiti što Jahvi nije po
volji, i Jahve ih predade u ruke Jabinu, kanaanskom kralju koji je vla
dao u Hasoru. Vojskovođa vojsci njegovoj bijaše Sisera, koji je
živio u Harosheth-ha-goiimu. Tad Izraelci zavapiše Jahvi. Jer Jabin
imaše devet stotina željeznih bojnih kola, i teško je tlačio Izraelce
dvadeset godina. (Suci 4:1-3)
Gdje je točno bio Harosheth-ha-goiim, gdje je stanovao Sisera?
Ne možemo reći sigurno, pa je prema tome mogao biti smješten na
raznim mjestima kako u Jizreelskoj dolini tako i u obližnjim podru
čjima. Jedno osobito omiljeno objašnjenje postavlja Harosheth-ha-goi
im na sjeverozapadni kraj ravnice Esdraelon, blizu brda Karmel, na
ulaz u obalnu ravnicu Haife i Ake. Iako to može biti točno, privlačnije
objašnjenje, iz raznih razloga, je da Harosheth-ha-goiim nije konkre
tno mjesto već prije zemljopisni izraz koji označuje predio Jizreel-
ske doline oko Megida, uključujući Tanak.
U svakom slučaju, proročica Debora, kao odgovor na povike Iz-
raelićana za pomoć protiv Jabina, pozvala je vojnoga zapovjednika
Karta 9. Debora, Barak i Sisera (mogućnost br. 1, koja slijedi pjesničku
inačicu u Sucima 5:1-31)
1. Debora poziva Baraka u Efraim.
2. Debora i Barak idu u Kedeš.
3. Izraelićani se okupljaju kod Kedeša.
4. Barak i Izraelićani marširaju na Sarid.
5. Izraelićani idu prema jugu ususret kanaanskim snagama.
6. Bitka se vodi pokraj Kišonske rijeke blizu Tanaka; Izraelićani pobjeđuju.
7. Sisera bježi prema sjeveru nakon poraza svojih snaga, ali ga lael ubija.
Baraka u Efraim, južno od Jizreelske doline, i predložila plan
da protiv Sisere i Kanaanaca.
U to vrijeme Izraelu je sudila proročica Debora, žena Lapidotova.
Živjela je pod Deborinom palmom između Rame i Betela u Efraji-
movoj gori, i k njoj su dolazili Izraelci da presuđuje u njihovim spo
rovima. Ona dozva Baraka, sina Abinoamova, iz Naftalijeva Kede-
ša, i reče mu: "Evo što ti Jahve, Bog Izraelov, zapovijeda: 'Idi, kre
ni na goru Tabor i uzmi sa sobom deset tisuća ljudi između Nafta-
lijevih i Zebulunovih sinova. Ja ću k tebi na Kišonski potok privući
Siseru, vojskovođu Jabinove vojske, s njegovim bojnim kolima i
svim ratnicima, te ću ga predati u tvoje ruke.' "
Barak joj odgovori: "Ako ti pođeš sa mnom, ići ću; ako li ne
pođeš sa mnom, ne idem." "Idem s tobom - reče mu ona - ali na
putu kojim ćeš poći slava neće tebi pripasti, jer će Jahve ženi predati
u ruke Siseru." Tada Debora ustane i pođe s Barakom u Kedeš. Ona
mo je Barak pozvao Zebuluna i Naftalija. Deset tisuća ljudi pođe za
njim, a išla je s njim i Debora. (Suci: 4:4-10)
Nakon što se Barak složio s Deborinim planom, pod uvjetom da
ga ona prati, njih dvoje vraćaju se natrag u Kedeš, Barakov rodni
grad, koji je trebao poslužit kao okupljalište za izraelićanske snage.
Tu treba riješiti nekoliko problema. Prvo, moguće je da je broj od
10.000 ljudi koje prozni prikaz dodjeljuje Debori i Baraku pretjeran
ili može biti uobičajena folklorna figura. Iako mnogi znanstvenici
prihvaćaju taj broj bez ikakve sumnje, neki su ga čak povisili na
, pod pretpostavkom da tekst možda govori o 10.000
ljudi iz svakoga od 2 plemena, iako tamo jasno stoji, "a 10.000
ratnika išlo je iz njega." Drugi opet kažu da se tu možda samo
govori o 10 bojni, s možda samo 10 ljudi u svakoj bojni. To bi
moglo značiti da je Barak imao samo stotinu ljudi na raspolaganju,
što izgleda prilično mali broj da bi pobijedio Kanaance. Stvaran
broj vjerojatno leži negdje između dvije krajnosti od 100 ljudi i 20
tisuća.
Prozni prikaz kaže da su samo dva plemena (Zebulum i Naftali)
poslala ljude. Nasuprot tome, pjesnička inačica kaže da je sudjelo
valo 6 plemena, od kojih se prvih 5 spominje kako slijedi:
I narod Jahvin siđe na vrata.
Probudi se, Deboro, ustani!
Ustani, pjesmu zapjevaj!
Hrabro! Ustani, Barače,
vodi u roblje porobljivače svoje,
sine Abinoamov!
Tad siđe na vrata Izrael, narod Jahvin pohrli junački.
Iz Efrajima potekoše u dolinu,
za njima, stiže među čete tvoje Benjamin.
Iz Makira stupaju glavari,
iz Zebuluna oni što nose štap zapovjednički.
Knezovi Jisakarovi s Deborom bjehu.
I Jisakar vjeran Baraku;
Pohrle u dolinu da mu se pred noge bace.
(Suci 5:11-15)
Pjesma tada navodi 4 izraelićanska plemena koja nisu odgo
vorila na Deborin poziv na oružje (Ruben, Gilead, Dan i Ašer), na
kon kojih slijede imena dvaju plemena za koje prozni prikaz kaže
da su odgovorila na poziv (Zebulun, koji se po drugi put ponavlja u
toj pjesničkoj inačici, te Naftali). To dovodi do skupine od šest ple
mena navedenih u pjesmi koja su sudjelovala u bitci.
Kod Rubenovih potoka dugo se savjetuju.
Zašto si ostao u torovima,
da slušaš sred stada svirku frule?
Kod Rubenovih potka dugo se savjetuju.
Gilead osta s onu stranu Jordana.
A zašto je Dan na stranim lađama?
Zašto na obali mora Ašer sjedi,
mirno prebiva u svojim zaljevima?
Zebulun je narod što prkosi smrti,
s Naftalijem na visoravnima.
(Suci 5:15-18)
Zašto plemena Ruben, Gilead, Dan i Ašer nisu odgovorili na De
borin poziv na oružje? Nikada to nećemo saznati zasigurno, ali mo
guće je da su ta konkretna plemena bila previše zaposlena gospo
darskim i trgovačkim djelatnostima s Kanaancima da bi išla u rat
protiv njih. To što je samo 10, a ne 12 plemena, navedeno
u Deborinoj pjesmi također predstavlja određeni problem, ali možda je
samo 10 plemena činilo cjelinu poznatu kao "Izrael" u dvanaestom
stoljeću pr. Kr.. Moguće je da se proširenje u bolje znani Amfikti-
onijski savez od dvanaest plemena Izraela nije dogodilo prije kraja
jedanaestoga stoljeća pr. Kr. U svakom slučaju, izgleda da su De-
bora i Barak okupili između stotinu ljudi i dvadeset tisuća ljudi, prven
stveno iz plemena Zebulun i Naftali. Možda je bilo i nekoliko drugih
- iz plemena Efraim, Benjamin, Makir i Jisakar- koji su se ili borili
u toj bitci ili, vjerojatnije, bili u pričuvi u slučaju potrebe.
Drugi teži problem je smještanje Barakovoga rodnoga grada Ke
deša u Naftaliju, gdje su Barak i Debora okupili njihove ljude. Gdje
je bilo to mjesto? Poput Harosheth-ha-goiima (o kojemu smo raspra
vili u ovom poglavlju), znanstvenici su smjestili Kedeš u sva moguća
mjesta. Omiljena prijašnja lokacija Kedeša bila je jedanaest kilome
tara sjeverozapadno od Hazora u Gornjoj Galileji, pored jezera Huleh.
To mjesto izgleda prilično nevjerojatno jer je daleko od događaja u
Jizreelskoj dolini i zbog toga što Debora i Barak ne bi mogli okupiti
svoju vojsku tako blizu kanaanskoga glavnoga grada Hazora. Druga
omiljena lokacija je Kedeš s Tel Kedešom (Tel Abu Kudeis), mala uz
visina smještena samo nekoliko kilometara od Tanaka u samoj Jizreel
skoj dolini. Međutim, ta je lokacija također malo vjerojatna jer je pre
blizu Harosheth-ha-goiimu i Siserinim snagama, bez obzira gdje treba
smjestiti Harosheth-ha-goiim u Jizreelskoj dolini. Opet, Debora i Ba
rak ne bi mogli okupiti svoju vojsku tako blizu Siserinoga tabora. Od
svih predloženih mogućnosti za smještaj Kedeša, najvjeroajatnije je
mjesto Kirbet Kadiš (Horvat Kedeš), blizu Galilejskoga mora na str
mim padinama planina između ravnice Jizreel i rijeke Jordan. To bi
mjesto bilo na južnoj granici Naftalija i moglo je poslužiti kao savr
šeno sastajalište za dragovoljce koji su stizali iz predjela što su ih
nadzirala plemena Naftali i Zebulun, jer oni ne bi morali proći kroz
Jizreelsku dolinu na putu prema mjestu okupljanja.
Pitanje koje se sljedeće postavlja: Kamo su točno otišli Izraeli-
ćani u Jizreelsku dolinu kada su jednom napustili Kedeš u Naftaliju,
prije nego su se sukobili s Kanaancima? Prozni prikaz priče govori
da su Izraelićani marširali prema brdu Taboru, što je položaj koji je
Kanaancima otkrio Heber Kenijac (Jaelin muž), možda s prethodnim
znanjem i odobrenjem izraelićanskih zapovjednika.
Heber Kenijac bijaše se odvojio od Kajina, jednoga od sinova Ha-
baba, tasta Mojsijeva; razapeo je svoj šator kod Hrasta u Saanani-
mu, nedaleko od Kedeša. Javiše Siseri da je Barak, sin Abinoamov,
izašao na goru Tabor. ... (Suci 4:11-12)
Međutim, pjesnička inačica uopće ne spominje brdo Tabor. Ona
jednostavno kaže. "Tada je prema dolje marširao ostatak plemeni
tih; narod Jahvin marširao je prema dolje za njega a protiv moćnih"
(suci 5:13). Neki kažu da se problematična hebrejska riječ u tom stihu,
sayd, treba tumačiti kao grad Sarid, koji je smješten blizu Megida.
Također kažu da su stihovi u pjesmi koji se tiču prvih pet sudjelu-
jućih plemena i četiri plemena koji nisu sudjelovali (Suci 5:14-17)
kasniji umetak koji je odvojio stih koji se tiče Zebuluna i Naftalija
(Suci 5:18) od svoga izvornoga ispravnoga mjesta u pjesmi, nakon
stiha 13. Stoga je izvorna inačica mogla izgledati ovako:
Onda je dolje prema Saridu on marširao prema moćnima.
Narod YHWH /Jahvin/ marširao je dolje za njega s ratnicima.
Zebulun je narod koji prezire smrt.
Naftali također, na visoravnima.
Izgleda vjerojatno, ako prosuđujemo po proznom prikazu kao i
po prethodnoj raspravi, da su plemena Zebulun i Naftali imala za
paženu ulogu u predstojećoj bitci, što je činjenica koja bi ostala na
glašena da su stihovi u pjesmi postavljeni u svom izvornom pravilnom
poretku.
Ako je to novo tumačenje točno, ono bi nam dalo ime izraelićan-
skoga tabora u Jizreelskoj dolini, što inače nedostaje u pjesničkoj
inačici. Nažalost, pretpostavka da su Izraelićani marširali iz Kedeša
u Sarid izravno protuslovi proznom prikazu, koji kaže da su umjesto
toga Izraelićani marširali prema brdu Taboru. Stoga ne možemo doći
do konačnoga zaključka. Možemo samo kazati da je izraelićanska
vojska marširala od Kedeša u Naftaliju u Jizreelsku dolinu, bilo to
prema brdu Taboru (prozni prikaz) ili prema gradu Saridu blizu Me
gida (izmijenjena pjesnička inačica). Nadav Na'aman navijestio je
novo rješenje da je autor ili urednik proznoga prikaza možda promi
jenio lokaciju od grada Sarida u bolje poznato brdo Tabor na korist
kasnijega čitateljstva.
U međuvremenu Sisera je okupio ljude i devet stotina željeznih
bornih kola svoje kanaanske vojske u Harosheth-ha-goiimu, za koji
smo već rekli da je predio koji se vjerojatno nalazio na južnom rubu
Jizreelske doline, i koji je uključivao kako Megido tako i Tanak.
Možda je Megido, ustvari, poslužio kao Siserin stožer, iako je to
samo nagađanje nekih znanstvenika. Izgleda da se kanaanska voj
ska sastojala prvenstveno od ljudi iz Siserinih snaga, koji je, prema
biblijskom prikazu, odgovarao kralju Jabinu od Hazora. Nadopu
njavali su je ljudi iz privatnih vojski drugih neimenovanih kanaan-
skih kraljeva.
Ipak, uopće nije sigurno da Siserine snage treba ustvari povezati s
kraljem Jabinom od Hazora. Jesu li oni doista bili ljudi kralja Jabina,
pod vodstvom njegovoga generala Sisere? Ili su oni jednostavno bili
Siserini ljudi? Kralj Jabin više se povezuje s Jošuinim bitkama u
biblijskim pričama. Štoviše, govori se da je grad Hazor bio potpuno
porušen tijekom Jabinove konačne bitke protiv Jošue koji ga je po
razio. Ako su Jošuine vojne prethodile onima Debore i Baraka ne
koliko desetljeća, kako je Jabin još uvijek mogao vladati u Hazoru
i imati vojsku od devet stotina željeznih bornih kola? Dva moguća
objašnjenja odmah padaju na um. Prvo, Hazor je mogao biti pono
vo izgrađen do Deborina vremena. Drugo, ime Jabin moglo je biti
dinastijsko ime koje je koristio više nego jedan kralj Hazora. Međutim,
već sam spomenuo da su se Jošuine vojne mogle dogoditi nakon
Deborinih i Barakovih a ne prije njih. U tome slučaju, Jošua bi je
dnostavno razorio Hazor i dokrajčio kralja Jabina i njegove snage,
nakon što su već bile značajno oslabljene ranijim gubicima koje su
pretrpjele od Debore i Baraka u Jizreelskoj dolini. Konačna moguć
nost je, da Siserine snage nemaju uopće nikakve veze s Jabinom od
Hazora i da ih je neki neuki autor pogrešno povezao. Iako to objašnje
nje izgleda daleko manje vjerojatno, ne možemo ga isključiti. Ukra
tko, porota još uvijek zasjeda o tom pitanju.
Siserinih devet stotina željeznih bornih kola također predstavlja
ju određenu zanimljivost, jer taj broj donekle podsjeća na 892 ka
naanska borna kola koja je zarobio Tutmozis III kod Megida skoro
četiri stoljeća prije. Sličnost u brojevima može se uzeti kao dokaz
da je Siseri doista bilo moguće skupiti devet stotina bornih kola i da
prema tome to nije pretjeran broj. Alternativno, ta sličnost može se
smatrati mogućim dokazom da je autor ili kasniji urednik proznoga
prikaza koristio elemente drugih, ranijih priča da bi ukrasio svoju
priču. Dodatne usporednice možemo naći između bitke Tutmozisa
Karta 10. Debora, Barak i Sisera (mogućnost br. 2, prema proznom pri
kazu u Sucima 4:1-24)
1. Sisera i kanaanske snage smještene su u Harosheth-ha-goiimu.
2. Izraelićani se okupljaju kod Kedeša.
3. Barak i Izraelićani marširaju prema brdu Taboru.
4. Sisera prodire svojim bojnim kolima i postrojbama prema brdu Taboru.
5. Barak i Izraelićani dolaze dolje s brda Tabora i približavaju se kanaan-
skim snagama.
6. Izraelićani poražavaju Kanaance u bitci.
7a. Sisera bježi prema sjeveru pješice nakon poraza njegovih snaga, ali ga
Jael ubija.
7b. dok se preživjeli Kanaanci povlače prema Harosheth-ha-goiimu, gone
ih Barak i Izraelićani.
8. Barak slijedi Siseru prema sjeveru, ali nalazi da je već mrtav u ruka
ma Jaela.
III kod Megida i proznoga prikaza o Deborinoj i Barakovoj bitci
protiv Sisere u Jizreelskoj dolini. Pjesnička inačica uopće ne spo
minje borna kola pa ni broj ljudi uključenih bilo na kanaanskoj bilo
na izraelićanskoj strani.
Da sada nastavimo s pričom, dvije suprotstavljene vojske napo
kon su se susrele u bitci u Jizreelskoj dolini. Ali gdje su se u dolini
one susrele? Prozni prikaz kaže:
Javiše Siseri da je Barak, sin Abinoamov, izašao na goru Tabor. Nato
Sisera sabra sva svoja kola, devet stotina željeznih kola, i sve ljude
koje je doveo od Harosheth-ha-goiima do Kišonskoga potoka.
Debora reče Baraku: "Ustani, evo dana kada će Jahve predati Siseru
u tvoje ruke! Sam Jahve ide pred tobom!" I Barak siđe s gore Tabora
s deset tisuća ljudi za sobom. (Suci 4:12-14)
Ako se tekst čita tako da je Sisera pokrenuo svoje ljude i borna kola
"iz Harosheth-ha-goiima prema Kišonskom potoku" to bi značilo da
je Sisera uredno i bezuvjetno slijedio Deborin prvi prijedlog da
namami kanaansku vojsku na točno to mjesto, pored rijeke Kišon
(Suci 4:7). Međutim, taj se tekst može čitati na drugi način, naime,
kao da piše da su postrojbe koje je Sisera prikupio bile toliko brojne
da se njihov tabor prostirao "od Harosheth-ha-goiima do Kišonskoga
potoka". Ako je to slučaj onda nije jasno gdje se vodila bitka, vjero
jatno da je to bilo negdje između rijeke Kišon i Sarida ili brda
Tabora, to jest, na tlu Jizreelske doline.
Pjesnička inačica samo zamršuje stvari, jer u možda najpoznatijim
stihovima pjesme o Debori ona kaže:
Došli su kraljevi, boj zametnuli,
boj bili kraljevi kanaanski,
u Tanaku na vodi megidskoj,
al ni mrve srebra ne dobiše,
Sa nebeskih staza vojevahu,
vojevahu zvijezde prot Siseri.
Sve otplavi potok Kišon,
potok Kišon pradavni.
Gazi čvrsto, moja dušo!
(Suci 5:19-21)
Taj odlomak očito podrazumijeva da se bitka vodila kod Tanaka.
"Megidska voda" vjerojatno se odnosi na pritok rijeke Kišon koji je
tekao kako mogidskom uzvisinom tako i mjestom Tanak. Stoga, najbo
lje što sada možemo reći je da su se dvije vojske susrele pokraj Wadi
Kišona, ili "u Tanaku na vodi megidskoj" (pjesnička inačica) ili u
samoj dolini istočno od Megida i predjela poznatom kao Harosheth-
ha-goiim (prozni prikaz). U bilo kojem slučaju, izbor bojnoga polja
svakako je pogodovao Izraelićaima, osobito ako je prije i za vrijeme
bitke počela padati kiša, kao što izgleda da navještava pjesnička
inačica.
Znanstvenici obično tumače da rečenica "vojevahu zvijezde proti
Siseri" iz Sudaca 5:20 znači da je došlo do slučajne ili privremene
kišne oluje. To ne bi samo pogodilo postrojbe tijekom bitke već bi i
kanaanska borna kola učinilo beskorisnima u blatnoj ilovači pokraj
rijeke u dolini. Ustvari, nabujale vode rijeke Kišon i možda popla
va u samome Wadi Kišonu, odnijela je borna kola i ljude kanaanske
vojske. Kineski vojni strateg Sun-Tzu iz petoga stoljeća pr. Kr.
upozoravao je, "Ako je bitka poželjna, nemojte je locirati blizu rijeka
kada susrećete protivnika," ali taj je savjet malo mogao pomoći
Siseri, koji je živio i borio se punih šest stoljeća prije. Bez sumnje
su Debora i Barak znali za mogućnost kišne oluje i računali su na nju,
osobito zbog toga što se bitka trebala voditi u zimsko vrijeme, kao
što mnogi znanstvenici vjeruju.
Međutim, ratovanje tijekom zime bilo je prilično neuobičajeno, jer
se većina bitaka u Jizreelskoj dolini vojevala u kasno proljeće, ljeto ili
u ranu jesen, nakon što su prošle proljetne kiše i prije nego što su
zimske počele. Takvo su vrijeme vladari svakako birali zbog uporabe
konjice i/ili bornih kola, jer to je bilo vrijeme kada je tlo bilo najtvrđe
i kada su ljudi i konji mogli najlakše manevrirati. Poznati su točni
datumi za dvadeset četiri bitke, a dvadeset od njih zbile su se u osam
mjeseci između travnja i studenoga, skoro točno podijeljene između
proljeća (šest bitaka), ljeta (osam bitaka) i jeseni (šest bitaka). Ne
čudi što su samo dvije bitke bile u prosincu i samo dvije u siječnju
i veljači ili ožujku, jer je kišna sezona u Jizreelskoj dolini od prosin
ca do kraja travnja. Međutim, možda nešto više može čuditi da nije
bilo bitaka u kolovozu, iako se to može objasniti činjenicom da je uvi
jek bilo suviše vruće za borbu u Jizreelskoj dolini u to doba godine.
Koalicija kanaanskih kraljeva spomenutih u gornjim stihovima
podsjeća na konfederaciju pobunjenih kanaanskih prinčeva protiv
faraona Tutmozisa III u toj istoj Jizreelskoj dolini nekoliko stoljeća
prije ili pak na konfederaciju kralja Jabina od Hazora i manjih
kanaanskih kraljeva s kojom se sukobio Jošua neposredno prije ili
nakon Deborine i Barakove bitke. Postoji mala mogućnost da to nisu
tri odvojene kanaanske koalicije već jedan te isti savez, koji su razni
biblijski autori opetovano koristili, ali to izgleda udaljena i možda
preosjetljiva mogućnost. U međuvremenu, prema proznom prika
zu (kako pjesnička inačica ne otkriva druge detalje o samoj bitci),
pobjednički Izraelićani gonili su Kanaance natrag prema njihovome
izvornome taboru u Harosheth-ha-goiimu i uništili ih.
Jahve zastraši Siseru, sva njegova kola i čitavu njegovu vojsku, koja
naže u bijeg pred mačem Barakovim. Sisera siđe sa svojih kola i
pobježe pješice. Barak je gonio kola i vojsku sve do Harosheth-ha-
goiima. Sva je Siserina vojska pala od oštrog mača, i nijedan čovjek
nije umakao. (Suci 4:15-16)
Barak se tada dao u potjeru za Siserom koji je pobjegao pješice,
ali ga je Barak našao mrtvoga u rukama Jaele, žene Hebera Kenijca,
istoga čovjeka koji je, izgleda, otkrio Kanaancima smještaj izraeli-
ćanske vojske na brdu Taboru. Tu nailazimo na zanimljiva razilaže
nja između pjesničke inačice i proznoga prikaza priče.
Pjesnička inačica, za koju mnogi smatraju da je starija (kao što
sam spomenuo prije u ovom poglavlju), ne opisuje kako je Sisera
pobjegao s bojnoga polja, napuštajući svoje ljudi i završivši u šatoru
Jaele. To je ostavljeno proznom prikazu, koji popunjava prazninu
izvješćujući: "Sisera je dotle bježao pješice prema šatoru Jaele, žene
Hebera Kenijca, jer između Jabina, kralja hasorskog, i kuće Hebera
Kenijca bijaše mir. Umjesto toga, pjesma se jednostavno nastavlja s
prizorom u kojemu Jaela nudi Siseri osvježenja. Ona tada uzima klin
(ili čavao) i prišuljavši se otraga udara ga s njim po glavi u uspijeva ga
ubiti.
Blagoslovljena među ženama bila Jaela,
žena Hebera Kenijca,
među ženama šatora nek je slavljena!
On vode zaiska, mlijeka mu ona dade,
u zdjelu dragocjenu nali mu povlake.
Rukom lijevom za klinom segnu,
a desnom za čekićem kovačkim.
Udari Siseru, glavu mu razmrska,
probode mu, razbi sljepoočicu.
Do nogu pade joj, sruši se, leže
do nogu pade joj, sruši se;
i gdje pade, mrtav osta."
(Suci 5:24-27)
Kao što je primijetio Baruch Halpern, u tim je stihovima mnogo
pjesničkoga ponavljanja. Vjerojatno trebamo shvatiti da je Jaela
ponudila Siseri samo jednu vrstu pića, naime kozje mlijeko (ghee),
kao odgovor na njegovo traženje vode, ali također je moguće da ne
trebamo tražiti previše detalja u tim dvostihovima već da te stihove
treba jednostavno shvatit kao općenitu izjavu da je Sisera zatražio
i dobio neko piće. Slično tome, "klin" i "kovački čekić" vjerojatno
se odnose samo na jedan alat, klin (ili čavao) s kojim je Jaela udrila
i ubila Siseru.
Autor ili urednik kasnijega proznoga prikaza krivo shvaća te ni
janse te ponešto mijenja priču.
Jaela iziđe Siseru ususret i reče mu: "Zaustavi se gospodaru, svrati
se k meni. Ne boj se ničega!" On svrati k njoj pod šator, a ona ga pokri
pokrivačem. On joj reče: "Daj mi malo vode, jer sam žedan."Ona
otvori mijeh s mlijekom, napoji ga i opet ga pokri. "Stani na ulazu
u šator- reče joj o n - p a ako tko naiđe i zapita te: 'Ima li tu koga?'
ti odgovori: 'Nema!'" A Jaela, žena Heberova, uze šatorski klin i
čekić u ruke, tiho mu se približi i žabi mu klin kroza sljepoočice tako
da se zario u zemlju. On od iscrpljenosti bijaše tvrdo zaspao, i tako
umrije. I gle, dođe Barak progoneći Siseru. Jaela iziđe preda nj i re
če mu: "Dođi da ti pokažem čovjeka kojega tražiš." On uđe k njoj,
i gle - Sisera ležaše mrtav, s klinom u sljepoočici. (Suci 4:18-23)
Razlike izmed pjesničke inačice i proznog prikaza kako je Jaela
ubila Siseru vjerovatno su nastale zbog nesvaćanja figure ponavlja
nja u izvornoj pjesmi. Naprimjer, vjerojatno je bio samo 1 jedini
klin (ili čavao) a ne i čekić i šatorski klin ko što kaže prozni prikaz.
Uporaba dvaju predmeta a ne jednoga zahtijeva svu silu problema
tičnih dodavanja izvornoj priči, uključujući i potrebu da Sisera leži
a ne stoji i da je spavao a ne bio budan. Drugi potencijalni pro
blemi u proznom prikazu uključuju očito dugotrajno hodanje tamo
i natrag najprije Baraka a onda i Debore (od Kedeša do Efrajima i
natrag u Kedeš, prije nego što je konačno koračala u Jizreelsku do
linu), točan smjer u kojemu je Sisera pobjegao s bojnoga polja, te
smještaj Hrasta u Saananimu, gdje se, prema proznom prikazu, nalazio
Heberov i Jaelin šator. Ti su problemi objašnjavani na razne načine.
Najjednostavnija i najuvjerljivija mogućnost je da autor ili kasniji ured
nik nije poznavao zemljopis Jizreelske doline i obližnjih područja.
Nakon Siserine smrti od ruku Jaele, pjesnička inačica završava
se slikom Siserine majke koja uzaludno čeka svoga sina da se vrati
s bojnoga polja (Suci 5:28-30), proklinjanjem neprijatelja i blago
slivljanjem Gospodinovih prijatelja, te konačnom izjavom da je na
zemlji zavladao mir u sljedećih četrdeset godina (Suci 5:31), za koje
vrijeme su se Izraelićani uspjeli konsolidirati i proširiti svoj teritorij.
Prozni prikaz kaže da je ubrzo nakon poraza Kanaanaca u Jizreel-
skoj dolini kanaanski kralj Jabin doživio tragičnu sudbinu. "Tako je
Bog u onaj dan ponizio Jabina, kralja kanaanskog, pred Izraelcima.
Ruka Izraelaca postajaše sve teža Jabinu, kralju kanaanskom, dok
ga nije napokon zatrla." (Suci 4:24). Tako je završila glavna faza ra
tovanja između Kanaanaca i Izraelićana, zaključujući ili predviđajući
Jošuine vojne protiv istoga neprijatelja. Međutim, kao i uvijek, mir
je bio samo privremen.
Što se tiče arheološkoga nalazišta te priče, znanstvenici su mnogo
pisali pokušavajući odgonetnuti koje slojeve u nalazištima Tanaka i
Megida treba povezati s Deborinom i Barakovom bitkom protiv
Sisere. Istraživači Tanaka vjerovali su kako je cijeli grad bio porušen
oko 1125. pr. Kr., s velikom prazninom u naseljavanju nakon kata
strofe, pa su tako odmah povezali razaranje s kanaanskim porazom.
Međutim, ni pjesnička inačica ni prozni prikaz ništa ne govore o
tome da je Tanak bio razoren tijekom ili poslije bitke, pa je zato ne
moguće ustvrditi da su ruševine što su ih pronašli istraživači Tanaka
bile izravan ishod bitke. Drugi arheolozi i povjesničari tvrde da se
cijeli taj događaj morao zbiti u vrijeme kada je Megido bio napušten
i nenaseljen, inače bi pjesma o Debori spomenula sam Megido a ne
"megidske vode." Tako su se dugačke rasprave razvile oko pitanja
može li to razdoblje bolje predstaviti prekid između gradova Megi-
da Strata VIIA i VIB ili prekid između gradova Megida Strata VIA
i VB. Ali, da je Megido doista bio Siserin stožer kao što neki tvrde,
ne samo što bi grad u vrijeme sukoba bio naseljen, već se moglo oče
kivati i razaranje grada po završetku bitke. Nasilni i vatreni kraj ra
zvijenoga grada Stratuma VIIA kod Megida sada se datira između
1140. i 1130. pr. Kr., što ga stavlja u približno isto vrijeme kada se
vodila Deborina i Barakova bitka protiv Sisere, nekoliko godina prije
ili poslije.
Stoga se može navijestiti veza između zamijećenoga razaranja
Megida i bitke koju su Debora i Barak vodili protiv Sisere u tom po
dručju, ali nije preporučljivo. Jer, ako je Jošua vodio vojne u Jizreelskoj
dolini desetljeće ili dva prije one Deborine i Barakove i ako je on
porazio kraljeve Megida, Tanaka, Shimrona, Jokneama i drugih gra
dova u Jizreelskoj dolini, kao što kaže jedan biblijski prikaz (Jošua
12:20-21), onda bi razaranje grada Stratuma VIIA kod Megida iz
među 1140. i 1130. pr. Kr. odgovaralo i vremenu Jošuinih vojni, ako
ne i bolje nego onoj Deborinoj i Barakovoj protiv Sisere. Uz sve to,
daje Megido doista bio Siserin stožer, vjerojatno bi se ta činjenica spo
minjala u tekstovima. Štoviše, Tanak, brdo Tabor, pa čak i Harosheth-
ha-goiim bili su vjerojatno isto tako poznati kao Megido svakoj mo
gućoj publici. Stoga nije bilo potrebe spominjati Megido, ali to ni
kako ne podrazumijeva da je to mjesto bilo nužno napušteno kada
se u blizini zbila bitke Debore i Baraka.
Nakon poraza što su ga Kanaanci doživjeli od Debore i Izraeli-
ćana njihova vlast u Jizreelskoj dolini donekle je oslabjela. Dok su
Izraelićani mogli zahtijevati zemlju i naseliti se u dolini, lutajuća
nomadska plemena po pustinji također su mogla ući u Jizreelsku do
linu i opustošiti njezina bogatstva i izvore. Među njima su bili
Midjanci i Amalečani, prema Sucima 6:33-35: "Svi Midjanci, Ama-
lečani i sinovi Istoka bijahu se skupili i, prešavši Jordan, utaborili se
u Jizreelskoj ravnici." Izraelićani su se okrenuli za pomoć Gideonu,
tamošnjem čovjeku koji je, navodno, rođen u gradu Ofri (vjerojatno
modernoj Afuli). Pohod koji je uslijedio da se izbace nomadski
napadači iz Jizreelske doline s pravom je poznat u biblijskim i vojno-
povijesnim analima, ne samo zato što je Gideonov početni napad na
Midjance i Amalečane prva noćna bitka u povijesti o kojoj imamo
detaljan prikaz, već i po vrlo neuobičajenom načinu na koji je izabirao
ljude koji su ga trebali pratiti u bitku.
Nevolje su počele još sedam godina prije nego što su se Gideon
i njegova vojska pojavili na pozornici. Prema prikazu u Sucima 6,
nomadski napadači vodili su rat s ciljem da unište izvore opstanka
Izraelićana. Svakoga proljeća, kada je trebalo skupiti ljetinu, napa
dači na devama stigli bi u masi i uništili usjeve, ostavljajući Izraeli-
ćanima vrlo malo ili ništa hrane.
I kada bi Izraelci posijali, dolazili bi na njih Midjanci i Amalečani
i sinovi Istoka. Utaborivši se na njihovoj zemlji, uništavali bi rod
zemlje sve do Gaze. Ne ostavljahu Izraelu ništa da se prehrani, ni
ovce ni koze, ni vola ni magarca, jer dolažahu sa svojim stadima i
svojim šatorima u takvu mnoštvu kao skakavci; ne bijaše broja njima
ni njihovim devama; preplavili bi zemlju, opustošili je. Tako su Mid
janci bacili Izraela u veliku bijedu, te Izraelci zavapiše Jahvi. (Suci
6:3-6)
Zanimljivo je da su Spartanci upotrijebili sličnu taktiku protiv
Atenjana skoro sedamsto godina poslije u Grčkoj, pustošeći i paleći
sazrele usjeve po poljima izvan Atene svakoga proljeća tijekom pr
vih godina Peloponeskoga rata oko 431. pr. Kr.
Izraelićani u Jizreelskoj dolini odlučili su okončati upade Midja-
naca i Amalečana. Pod vodstvom Gideona, člana klana Abiezer iz
plemena Manaše, počele su pripreme za totalni rat. Midjanci i nji
hovi saveznici utaborili su se ispod brda Moreha, blizu Endora,
upravo južno od brda Tabora (Suci 7:1). Biblijski prikaz kaže da ih
je bilo 135.000 (Suci 8:10). Taj broj izgleda prevelik i vjerojatno je
pretjeran, iako Josipov kasniji prikaz govori o još većem broju od
138.000 ljudi. Gideonovi ljudi brojali su u početku trideset dvije
tisuće, unovačeni iz plemena Ašer, Zebulu, Naftali i Manaseh (Suci
6:35, 7:3). Okupili su se pokraj Izvora Harod na brežuljku koji gle
da na neprijateljski tabor (Suci 7:1,7:8). Izvor, vjerojatno u istom
predjelu gdje i kasniji 'Ayn Jalut, ili "Golijatov izvor", ako ne i isti
izvor, bio je smješten sjeverozapadno od brda Gilboa i odmah južno
od brda Moreh.
Početni se okršaj dogodio na padinama brda Tabora, sjeverno od
tabora Midjanaca (Suci 8:18-19). Izraelićani, predvođeni Gideono-
vom braćom, izveli su taj manevar kako bi zaustavili nomadskoga
napadača da ne prodire dalje u dolinu, kao i da ga zaposle i zadrže na
jednom mjestu dok je Gideon skupljao svoje postrojbe i pripremao
napad. Ta privremena manja bitka omogućila je Izraelićanima da
dobiju na vremenu i da se neotkriveno okupljaju, ali je stajala života
Gideonove braće.
U međuvremenu Gideon je bio zaposlen tražeći kukavice, "one
što se plaše i dršću" u njegovoj vojsci. Od trideset dvije tisuće Izrae-
lićana dvadeset dvije tisuće koji su se okupili na Izvoru Harod od
govaralo je tom opisu i poslani su svojim kućama (Suci 7:3). Ostalo
ih je deset tisuća, koji broj daje i Josip u svom prikazu. Gideon je
zatim počeo tražiti tri stotine ljudi od preostalih deset tisuća. Možda
nas ne bi trebalo previše iznenaditi što je on želio tako malo ljudi s
obzirom da nije planirao napasti Midjance u otvorenoj borbi licem
u lice, u dnevnoj borbi, već je prije imao na umu iznenadni napad
pod okriljem tame, što je iziskivalo manje ljudi ali hrabrih kojima
je mogao instinktivno vjerovati. U otvorenoj borbi koja bi se vodi
la pod jakim suncem Jizreelske doline, nomadi Midjanci i Amaleča-
ni bi uvelike brojčano nadjačali Izraelićane, pa čak i da Gideon nije
otpustio nijednoga od ljudi koji su se na početku prijavili na dužnost
(32.000 Izraelićana nasuprot 135.000 Midjanaca i Ameličana, pre
ma biblijskom prikazu). Štoviše, nomadi su jahali na leđima deva i
napravili bi rasulo među Izraelićanima, koji su bili uglavnom pješaci.
Gideonova taktika trebala je nadmašiti kako nomadsko jahanje na
devama tako i njihov veći broj. Konačno, čak kada bi Gideonov iz
nenadni napad propao, svih trideset dvije tisuće članova izraelićan-
skih postrojbi (manje samo onih tri stotine ljudi koje je Gideon
izabrao) još uvijek bi bilo dostupno da se suprotstave Midjancima i
Amalečanima, ako bi se takva obrana pokazala potrebnom.
Način na koji je Gideon izabrao svojih tri stotine hvalisavaca za
napad bio je u najmanju ruku vrlo originalan. Štoviše, oko toga je
nastao određeni prijepor, jer postoje problemi s uobičajenim prije-
Karta 11. Gideon. Midjanci i Amalečani
1. Midjanci i Amalečani upadaju u Jizreelsku dolinu.
2. Gideon ide na Izvor Harod (moguće 'Ayn Jalut) iz Opraha (Afule).
3. Gideonovi ljudi se okupljaju i prorjeđuju se na konačnih tri stotine.
4. Gideonova braća izvode početni juriš na brdo Tabor.
5. Midjanci prihvaćaju sukob i ubijaju Gideonovu braću.
6. Gideon i Izraelićani napadaju midjanski i amalečanski tabor.
7. Midjanci i Amalečani bježe pred Gideonom i Izraelićanima
vodom biblijskoga teksta. Nova preuređena standardna inačica
Bibilije predstavlja taj odlomak kako slijedi:
Jahve reče Gideonu: "Još je previše naroda. Povedi ih na vodu i
ondje ću ih iskušati. Za koga ti kažem: 'Neka ide s tobom', taj će s
tobom ići. A za koga ti kažem: Neka ne ide s tobom', taj neće ići."
Gideon povede narod na vodu, i Jahve mu reče: "Koji bude laptao
vodu jezikom kao što lapće pas, stavi ga na stranu. Koji klekne da
pije, odvoji ga na drugu stranu." Onih koji su laptali vodu jezikom
- prinoseći vodu rukom k ustima - bijaše tri stotine, a sav je ostali
narod kleknuo da pije. Tad Jahve reče Gideonu: "Sa one tri stotine
ljudi koji su laptali vodu ja ću vas izbaviti, i predat ću Midjance u
vaše ruke. Svi drugi neka se vrate svaki svojoj kući."(Suci 7:4-7)
Međutim, u izvornom hebrejskom tekstu postoji dodatna, ponešto
protuslovna rečenica pridodana pretposljednjoj rečenici u gornjem
citatu: "A broj onih koji su laptali, prinoseći ruku ustima, bio je tri
stotine ljudi: ali sav ostali narod kleknuo je da pije vodu" (Suci 7.6).
Kaže se da je izraz "prinoseći ruku ustima" tu krivo ubačen, možda
uslijed prepisivačeve pogreške, te da bi ustvari on trebao ići na kraj
rečenice, jer samo oni koji su kleknuli trebali su donijeti vodu do
svojih usta preko ruke savijene kao pehar, kao što se opisuje u reče
nici koja neposredno prethodi ovoj protuslovnoj.
Kako bilo da bilo, još uvijek ostaje pitanje zašto je Gideon iza
brao 300 ljudi koji su laptali vodu a ne 9.700 ljudi koji su kleknuli
da piju. Većina vojnih stručnjaka misle da je Gideon iskušavao svoje
ljude na razne načine. Prvo, oni vojnici koji se nisu željeli baciti na
tlo da piju mogli bi isto tako nevoljko suočiti se s neudobnostima
koje će bitka zahtijevati. Drugo, oni koji su legli na tlo da bi pili po
kazali su svoje vojno iskustvo jer će neprijatelju izložiti smanjenu
metu, koju je teže pogoditi strijelom ili kopljem nego što je to čovjek
koji kleči da pije. Konačno, ako prihvatimo hebrejski tekst bez pro
pitkivanja, oni ratnici koji istovremeno legnu licem dolje i onda pri-
nesu vodu ustima jednom šakom moći će držati oružje u svojoj slo
bodnoj ruci i gledati prema neprijatelju dok ispijaju vodu.
Činjenica što je Gideon izabrao samo tri stotine ljudi također ne
iznenađuje kao što bi moglo izgledati na prvi pogled. Brojne su se
bitke vodile u povijesti u kojima je jedna strana namjerno koristila
samo tri stotine ljudi. Najpoznatija od njih je Leonidova bitka s nje
govom skupinom od tri stotine Spartanaca, koji je u Grčkoj snažno
ustao protiv Perzijanaca u Termopilskom klancu 480. pr. Kr. Alek
sandar Veliki izabrao je 327/326. g. pr. Kr. tri stotine ljudi u svojoj
vojsci da napadne trideset tisuća neprijateljskih vojnika skrivenih u
jednom taboru visoko u planinama Indije, a bizantski car Nikifor II.
Fokas izabrao je tri stotine ljudi između svojih 80.000
vojnika da izvrši noćni napad na grad Antiohiju 968. po. Kr. Kao što
su prethodni znanstvenici ukazali, tri stotine do četiri stotine ljudi
maksimalni je broj ljudi koje učinkovito može voditi jedan jedini
vođa, a tri stotine ljudi mogu se lako podijeliti u tri satnije od stotinu
ljudi svaka. Tada se te tri satnije mogu spremno rasporediti da obli
kuju središnju jedinicu s dva bočna krila.
Tako je Gideon smanjio svoje postrojbe na maksimalni broj što
mu je dopuštao njegov smjeli plan, uzimajući u obzir teren koji tre
ba prijeći noću, sposobnosti svojih ljudi, broj neprijatelja, potrebu
za tišinom i brzinom. Onda je on sam otišao u izviđanje u pratnji samo
svoga sluge Puraha, kako bi proučio tlocrt neprijateljskoga tabora,
vrijeme smjene straže i moral neprijateljskih vojnika (Suci 7:9-15).
Kada je utvrdio da je moral neprijatelja nizak, te učestalost kojom
se smjenjuju straže, Gideon se vratio u svoj tabor i podijelio ljude u
tri satnije, od kojih je svaka imala sto ljudi. Svakome je vojniku dao
rog i baklju s njezinim upaljenim krajem u vrču, vjerojatno pored uo
bičajenoga oružja mača i koplja. Napali su oko ponoći, odmah nakon
smjene straže, s poražavajućim ishodom po neprijatelja.
Gideon tad podijeli svoje tri stotine ljudi u tri čete. Svakome čovje
ku dade u ruke rog, prazan vrč i luč u vrču: "Gledajte mene - reče
im - i činite što i ja! Kada dođem na rub tabora, činite što budem i
ja činio! Kad zatrubim u rog ja i svi koji su sa mnom, tada i vi zasvi-
rajte u rog oko sveg tabora i vičite: 'Za Jahvu i Gideona!'"
Gideon i stotina ljudi što ga je pratila dođoše na rub tabora, pri
početku ponoćne straže: tek što su postavili straže, oni zatrubiše u
rogove i razbiše vrčeve koje su imali u ruci. Tako tri čete zasviraše
u rogove i razbiše vrčeve; lijevom rukom držahu luč, a desnom
rogove da trube, i udaraše vikati: "Za Jahvu i Gideona!". I svaki sta
jaše nepomično na svome mjestu uokrug tabora. Tada se probudi sav
tabor, i Midjanci vičući nagnaše u bijeg.
Dok su one tri stotine trubile u rogove, učini Jahve te oni u ta
boru okrenuše mač jedan na drugoga. I sva se vojska razbježa do
Bet-Hašita, prema Sartanu, do Abel-Meholske obale kod Tabata.
A Izraelci iz plemena Naftalijeva, Ašerova i iz svega pleme
na Manašeova sabraše se i prognaše Midjance. (Suci 7:16-23)
Dok je zora zarudjela, midjanska i amalečanska vojska se razbila.
Gideonovi trubeži iz rogova i iznenadna zasljepljujuća svjetla brzo
su stvorila paniku, uzbunu i zbrku. Buka je bez sumnje učinila da su
deve i druge životinje Midjanaca i Amalečana počele bezglavo juri
ti, što je stvorilo još veći metež i kaos. Tako su Gideonove male snage
od tri stotine ljudi, raspodijeljenih u tri satnije od kojih je svaka, kako
je neprijatelj pretpostavljao, napadala iz drugoga pravca, uspjele
lako zastrašiti mnogo brojnije neprijateljske snage. Čak 120.000
Midjanaca i Amalečana bilo je navodno pobijeno u metežu (Suci 8:10),
iako taj broj, bez sumnje, treba uzeti s rezervom i razmotriti. Mnoge
su očito ubili vlastiti drugovi u zbrci i tami.
Preostalih petnaest tisuća neprijateljskih vojnika pobjeglo je na
vrat nanos prema istoku, u jedinom smjeru koji im je bio otvoren, a
gonile su ih dodatne izraelićanske snage iz plemena Ašera, Naftalija
i Manašea (Suci 7:23-24). Goneći Midjance i Amalečane preko
rijeke Jordan, Gideon je pozvao pojačanja od ljudi iz Efrajima, koji
su uhvatili i ubili Oreba i Zeeba, dva generala midjanske vojske i
donijeli njihove glave Gideonu (Suci 7:25). Sam Gideon, sa svojim
je ljudima nastavio napadati preostale neprijateljske postrojbe te
uhitio i pogubio dva midjanska kralja, Zebaha i Salmunu (Suci 8:10-
21), čime je donekle osvetio svoju braću koji su ubijeni na brdu Ta
boru u ranoj fazi vojne.
Gideonov iznenadni napad na Midjance i Amalečane bio je
nesumnjiv uspjeh, djelomice zbog toga što je njegova strategija bila
tako neuobičajena. Njegova majstorska taktika - suprotstavljajući
malu, vrlo pokretnu snagu mnogo brojnijem neprijatelju, koristeći
teren, tamu, iznenađenje, iznenadnu buku, svjetlo i strku -još uvijek
je predmet proučavanja a citiraju je i današnji vojni stručnjaci, više
od tri tisuće godina nakon što je njegov sjajan plan tako uspješno
ostvaren. Ustvari, pruski vojni strateg iz devetnaestoga stoljeća, Carl
von Clausewitz, čija djela još uvijek proučavaju vojni taktičari, s
velikim je odobravanjem pisao o takvoj taktici "dobro isplaniran (no
ćni) napad najbolji je način kako dobro iskoristiti malobrojnu vojsku."
Gideon je poslije odbio da ga proglase kraljem i doživio je visoku
starost (Suci 8:22-23,32), nakon što je uspješno uništio midjansku/
amalečansku prijetnju i donio mir u Jizreelsku dolinu: "Tako su
Midjanci bili poniženi pred Izraelcima. Više ne dizahu glave, i zemlja
bi mirna četrdeset godina, koliko još potraja vijek Gideonov". (Suci
8:28). Međutim, opet je mir bio samo privremen.
Kako je vrijeme odmicalo, Izraeličani su dovršili preuzimanje
Kanaana i počeli su osnivati vlastito kraljevstvo na toj zemlji. Prije
kraja jedanaestoga stoljeća pr. Kr., obratili su se Šaulu i postavili ga
za kralja izraelićanskoga kraljevstva. To će postati Ujedinjeno kraljev
stvo, koje je proslavio Šaulov nasljednik David a zatim Salomon.
Međutim, nije sve bilo mirno u toj zemlji, jer su još uvijek ogorčeni
neprijatelji osporavali Izraelićanima njihovo pravo na to područje.
Neprijatelji su bili Filistejci, protiv kojih se Šaul borio većim dijelom
svoje vladavine. Ustvari, nakon godina ratovanja, Šaul i tri njegova
sina vodili su posljednju veliku bitku i poginuli oko 1016, pr. Kr. na
brdu Gilboa u Jizreelskoj dolini, doživjevši tako poraz od svojih
osvetoljubivih neprijatelja.
Bitka između Šaula i Filistejaca u Jizreelskoj dolini bila je klju
čna za Filistejce koji su postigli svoj cilj: okruženje i zauzimanje srca
Šaulovoga kraljevstva. Već su držali Bet-Šean (Beisan) na istoku od
Jizreelske doline, kao i obalnu ravnicu na zapadu doline. Kad bi za
dobili brdo Gilboa, oni bi rascijepili Šaulovo kraljevstvo na dva dijela
i odvojili Izraelićane u Galileji i Jizreelskoj dolini od ostalih plemena.
Šaul stoga nije imao nikakvoga izbora već se morao boriti protiv Fi
listejaca za nadzor nad Jizreelskom dolinom. Dobro je znao što će se
dogoditi ako izgubi, dok, ako pobijedi, on bi ne samo otklonio prijet
nju svome kraljevstvu, već bi njegova vojska vjerojatno mogla napre
dovati prema Ben-Šeanu što su ga nadzirali Filistejci.
O tome se pripovijeda samo u I Samuelu 28-3, II Samuelu 1, i I
Ljetopisima 10 hebrejske Biblije. Još uvijek ne postoje suvremeni
izvanbiblijski izvori koji bi potvrdili te prikaze, kao što i ne postoje
za Deborinu i Gideonovu bitku. Međutim, Šaulovu priču ponovio je,
s određenim uljepšavanjem, približno tisuću godina poslije, Josip u
svojoj knjizi naslovljenoj Židovske starine Iskaz u I Samuelu sa
žeto bilježi pokrete postrojbi i spletkarenja koja su se zbivala prije
stvarnoga sukoba.
U ono vrijeme Filistejci skupiše svoje čete za rat protiv Izraela ...
Dok su se Filistejci skupljali te došli i utaborili se kod Šumena, Šaul
skupi sve Izraelce te se utabori na Gilboi. Kad Šaul ugleda filistej-
ski tabor, uplaši se i srce mu snažno zadrhta. Šaul upita za savjet
Jahvu, ali mu Jahve ne dade odgovora, ni u snima, ni po Urimu, ni
preko proroka. Zato Šaul reče svojim slugama: "Potražite mi ženu
koja zaziva duhove, da odem k njoj i upitam je." A sluge mu odgo-
voriše: "Evo u En Doru ima žena koja zaziva duhove." Tada se Šaul
preruši, obuče druge haljine i otputi se sa dva čovjeka. ...Filistejci
skupiše sve svoje čete u Afeku, a Izraelci se utaboriše kod izvora u
Jizreelu. Filistejski su knezovi prolazili sa svojim stotinama i tisu
ćama, a David i njegovi ljudi išli su sasvim na kraju s Akišem.
Filistejski knezovi zapitaše: "Što hoće ti Hebreji ovdje?" A Akiš
odgovori filistejskim knezovima: "Pa ovo je David, sluga izrael
skoga kralja Šaula! Već je godinu-dvije kod mene, ali nisam našao
na njemu ništa sumnjivo od onoga dana kad je prebjegao k meni pa
do današnjega dana." Ali filistejski knezovi planuše na njega i
rekoše mu: "Pošalji toga čovjeka natrag, neka se vrati na mjesto
koje si mu označio. Neka ne ide s nama u boj, da se ne okrene protiv
nas u boju!. ...Tako David sa svojim ljudima ustade rano, i krenu
odmah ujutro, i vrati se u filistejsku zemlju, a Filistejci odoše u Jizreel.
(I Samuel 28-29)
Prikaz koji je dan u biblijskom tekstu nema potpunoga smisla, jer
je izvan kronološkoga slijeda. Nije logično da se Filistejci utabore
kod Šunema u Jizreelskoj dolini (I Samuel 28:4), zatim da skupe
svoje snage kod Afeka, dosta daleko na jugu doline (I Samuel 29:1);
zatim da otpuste Davida i njegove ljude (I Samuel 29:2-11); a da se
tek tada vrate u Jizreel (I Samuel 29:11) i konačno bore na brdu
Gilboa (I Samuel 31:1). Slično tome, nema nikakvoga smisla da se
Izraelićani utabore kod Gilboe (I Samuel 28:4) i da Šaul riskira
proći pokraj Filistejaca kod Šunema da bi vidio vješticu u Endoru
blizu brda Tabora (I Samuel 28:6-25); a onda da pomaknu tabor do
„izvora koji je i Jizreelu" (I Samuel 29:1); a tek potom da se vrate
istim putem da bi se borili kod brda Gilboa (I Samuel 31:1).
Bilo bi logičnije da su Filistejci najprije okupili svoje snage kod
Afeka, a David i njegovi ljudi bi tada bili otpušteni; a onda stupali
do Šunema u Jizreelskoj dolini; i konačno se pripremali za bitku
dok su utaboreni u Jizreelu (vjerovatno kod izvora a ne u gradu, iako
je i ovo drugo moguće). Izraelićani bi se opet najprije utaborili kod
izvora Ein Jizreel, a Šaul bi u međuvremenu posjetio vješticu kod
En Dora dosta prije dolaska Filistejaca, potom bi se vratio prema
brdu Gilboa kada filistejske snage budu napredovale prema Šunemu
i odatle u Jizreel. Takav promijenjeni scenarij logički spaja odlomke
iz biblijske priče i smisleniji je logički i zemljopisno: to jest, najprije
se Filistejci okupljaju kod Afeka i otpuštaju Davida dok se Izraeli-
ćani okupljaju kod Ein Jizreela a Šaul posjećuje vješticu kod En Dora;
zatim Filistejci stupaju prema Šunemu dok se Izraelićani povlače
prema brdu Gilboa; poslije Filistejci napreduju prema Jizreelu dok
Izraelićani vjerojatno drže svoj položaj kod brda Gilboa.
Bibilijski prikaz same bitke je kratak, samo nekoliko rečenica.
Filistejci su zavojštili na Izraelce a Izraelci su pobjegli pred njima i
padali pobijeni po gori Gilboi. Filistejci stisnuše Saula i njegove
sinove i pogubiše Šaulove sinove Jonatana, Abinadaba i Malki-Šuu.
Boj je postao žešći oko Saula. Iznenadiše ga strijelci s lukovima, i
on pade teško ranjen od strijelaca. ... Tako onoga dana pogiboše
zajedno Šaul, njegova tri sina, njegov štitonoša i svi njegovi ljudi.
Kad Izraelci koji bijahu na drugoj strani Jordana vidješe da su sino
vi Izraelovi pobjegli i da je poginuo Šaul sa sinovima, ostaviše svoje
gradove te se razbježaše. Filistejci dođoše i nastaniše se u njima.
(Samuel I, 31:1-3, 6-7; usp, Ljetopisi I, 10:1-3, 6-7)
Biblijski prikaz ne daje ukupni broj poginulih ili ranjenih na ijed-
noj strani, osim usputne opaske da su mnogi u izraelićanskoj vojsci
pali i poginuli (II Samuel 1:4). Mnogo kasnije, Josip (Židovske starine
6.368-7.6) je ustvrdio da je deset tisuća Izraelićana bilo odsječeno
(i vjerojatno pogubljeno), ali njegove brojke nisu utemeljene i vje
rojatno su pretjerane.
Iako se bitka očito vodila u blizini brda Gilboe - to jest gdje je
mnogo Izraelićana navodno ubijeno (Samuel I, 31:1) - točna lokaci
ja i detalji bitke nisu uopće jasni. Mnogi znanstvenici pretpostavljaju
da su Filistejci iskoristili prednost široke doline u podnožju brda
Gilboa kako bi upotrijebili svoja borna kola protiv Izraelićana, koji
su bili brzo desetkovani i prisiljeni se povući uz zapadnu padinu pla
nine, gdje su bili dotučeni. Međutim, biblijski tekst ustvari samo ka
že, "Filistejci su zavojštili na Izraelce, a Izraelci su pobjegli pred
njima i padali pobijeni po gori Gilboi." (Samuel I, 31:1). Nigdje se
ne spominje gdje će započeti boj; jedino se kaže da se okončao na brdu
Gilboi.
Štoviše ne spominju se konkretne taktike nijedne strane, osim što
se spominju filistejski strijelci koji su teško ranili Šaula (Samuel I,
Karta 12. Šaul, Jonatan i Filistejci
1. Izraelićani se okupljaju kod Ein Jizreela.
2a, Filistejci stupaju prema Šunemu.
2b. Šaul posjećuje vješticu En Dora.
3a. Filistejci se kreću prema Jizreelu.
3b. dok Izraelićani idu prema brdu Gilboi.
4. Filistejci napreduju prema brdu Gilboi.
5. Izraelićani su poraženi u boju; Šaul i Jonatan su ubijeni.
6. Filistejci stupaju prema Bet-Šeanu i vješaju Šaula i Jonatana na grad
ske zidine.
31:3). Jedina uputa na uporabu filistejskih bornih kola daje se kada
mladi preživjeli Amalečanin izvješćuje Davida nakon bitke, "Slu
čajno sam došao na goru Gilbou i vidio Šaula kako se upro o svoje
koplje, a bojna kola i konjanici natisnuli se za njim. (Samuel II,
1:6). Nijedan prikaz ne spominje izraelićanska borna kola ili konja
nike. To ipak ne čudi, jer se ni borna kola ni konjanici nikada ne
spominju kao dio izraelićanskih snaga u svim bitkama koje su vodili
Šaul, Jonatan i David protiv Filistejaca prije bitke na brdu Gilbou
Slika 7. Endor (Zev Radovan, Jeruzalem)
(usp. Samuel I, 13-27). Nema razloga pretpostaviti da je izraelićanska
vojska koja se okupila na Gilboi pod Šaulom bila ikako drukčije
opremljena. Uostalom, biblijski tekst ne spominje bilo kakva izrae
lićanska borna kola medu snagama Debore i Baraka koji su se borili
protiv Sisere (Suci 4-5), niti se ona spominju među Gideonovim
snagama koje su se borile protiv Midjanaca i Amalečana (Suci 7).
Izgleda da je Yigael Yadin imao pravo kada je zaključio da izraeli
ćanska vojska nije uvelike koristila borna kola sve do Davidova vre
mena. Međutim, ona su se sigurno koristila u vrijeme Salomona,
Davidova sina, jer on je imao "tisuću i četiri stotine bornih kola i
dvanaest tisuća konja, i rasporedio ih je po gradovima bornih kola i
kod kralja u Jeruzalemu." ( Kraljevi I, 10:26; usp. Kraljevi I, 9:15,
Kraljevi I, 4:26 i Ljetopisi II, 9:25).
Ako su se Izraelićani doista već nalazili na Gilboi kada su Fili-
stejci bili u Šunemu (kao što sam gore pretpostavio) i tada zadržali
svoj položaj dok su Filistejci napredovali prema Jizreelu, onda iz
gleda malo vjerojatno da bi se bitka vodila na otvorenoj ravnici u
podnožju brda Gilboe kao što su mnogi prethodno tvrdili. Ako su
postrojbe filistejske vojske doista brojile stotine i tisuće (Samuel I,
29:2), i ako su doista posjedovali borna kola (Samuel II, 1:6), onda
Slika 8. Ein Jezreel, blizu mjesta Jezreel (Zev Radovan, Jeruzalem)
bi imalo više smisla da su se Izraelićani, koji su bili bez kola, pri
premali za bitku na brdovitom području koje bi brojnost vojske uči
nilo manje važnom a neprijateljska borna kola gotovo beskorisnima.
Zapadne padine brda Gilboe predstavljaju upravo takovu priliku, pa
su Izraelci najvjerojatnije to i iskoristili. Stoga izgleda vjerojat
nim da su se izraelićanske snage rasporedile u obrambenom položa
ju na zapadnim padinama brda Gilboe (a ne da su se povlačili uz
planinu nakon što su bili opkoljeni u dolini kao što je pretpostavila
većina prethodnih znanstvenika) i da se cijela bitka namjerno tamo
vodila. To ne bi bilo prvi put - a ni posljednji - da se neka veća bitka
vodila na planinskim padinama u Jizreelskoj dolini. Međutim, ako
je takav bio plan Izraelićana on se potpuno izjalovio, jer su oni i onako
izgubili bitku, a Šaul i njegova tri sina su poginuli.
Clausewitz je mnogo kasnije naglasio u svojoj magistralnoj knji
zi o vojnoj strategiji nazvanoj O ratu:
Planinski teren nije od nikakve pomoći branitelju; naprotiv ... on
više odgovara napadaču ... U slučaju veće bitke, prednost će biti na
strani napadača ... Vojna povijest jasno pokazuje koliko su planine
nepodobne za odlučne obrambene okršaje.
Slika 9. Brdo Gilboa (Zev Radovan, Jeruzalem)
Šaulov poraz pokazuje da je Clausewitzova procjena bila točna,
jer Šaulov položaj na padinama brda Gilboe, ako je to doista bio nje
gov plan, nije spriječio Filistejce da poraze Izraelićane.
Prije kraja bitke, nakon što su Filistejci ubili tri Šaulova sina -
Jonatana, Abinadaba i Malki-Šuu - Šaul je sam sebi oduzeo život
jer nije želio da ga Filistejci zarobe. Prema jednoj inačici priče, Šaul
je zatražio od svojega štitonoše da ga ubije, ali štitonoša to nije mo
gao, pa je Šaul uzeo vlastiti mač i pao na njega, počinivši tako ju
načko samoubojstvo.
Boj je postao žešći oko Šaula. Iznenadiše ga strijelci s lukovima, i
on pade teško ranjen od strijelaca. Šaul tada reče svome štitonoši:
"Izvuci svoj mač i probodi me da ne dođu ti neobrezanici i ne naru-
gaju mi se." Ali se njegov štitonoša prestravi i ne htjede toga učiniti.
Zato Šaul uze mač i baci se na nj. Kad je štitonoša vidio da je Šaul
umro, baci se i on na svoj mač i umrije s njim. (Samuel I, 31:3-5 i
I Ljetopisi 10:3-5)
Ponešto drukčija inačica Šaulove smrti dana je u II Samuel 1. Tu
se govori da Šaul nije sebe ubio svojom rukom već je nagovorio mla
doga amalečanskoga vojnika da ga usmrti.
Poslije Šaulove smrti David se vratio kući pobijedivši Amalečane.
Dva je dana proveo u Siklagu. Trećega dana dođe neki čovjek iz
Saulova tabora, razdrtih haljina i prahom posute glave. Došavši k
Davidu baci se na zemlju i pokloni mu se. David ga upita: "Odakle
dolaziš?" A on mu odgovori: "Umakao sam iz izraelskoga tabora."
A David ga upita: "Što se dogodilo? Pripovijedaj mi!" On odvrati:
"Narod je pobjegao iz boja, a mnogo je ljudi i poginulo. Mrtvi su i
Šaul i njegov sin Jonatan." Nato David upita mladoga glasonošu:
"Kako znaš da je poginuo Šaul i njegov sin Jonatan?" A mladi gla
sonoša odgovori: "Slučajno sam došao na goru Gilbou i vidio Šaula
kako se upro i svoje koplje, a bojna kola i konjanici natisnuli se za
njim. Šaul, obazrevši se, ugleda mene pa me zovnu, a ja mu se odaz
vali: 'Evo me!' I upita me on: 'Tko si ti? A ja mu odgovorih: 'Ama-
lečanin sam.' Tada mi on reče: 'Dođi ovamo k meni pa me ubij, jer
me obuzeo smrtni grč, a duša je još sva u meni!' Pristupih k njemu
i zadadoh mu smrtni udarac, jer sam znao da neće preživjeti nakon
pada. Zatim uzeh kraljevski znak koji mu bijaše na glavi i narukvi
cu koju imaše na ruci i, evo, donesoh to svome gospodaru." (Sa
muel II, 1:1-10; vidi također Josip, Židovske starine 6.368-73)
Nema objašnjenja za protuslovne prikaze koji su izazvali burnu
raspravu u znanstvenoj literaturi. Vrlo je vjerojatno da Amalečanin
iz II. Samuela predstavlja retoričku figuru koju koristi autor II Sa-
muela kako bi se posljednji trenuci Saulova života i njegova junačka
smrt u boju mogli prenijeti publici - u tom slučaju Davidu u njegovu
taboru u Ziklagu - i tako donekle potvrditi prikaz dan u I, Samuelu
31. Čak i tada, malo začuđuje da biblijski tekst nije usuglašen u vezi
točnih detalja Šaulove smrti.
Nakon bitke, Filistejci odsijecaju Šaulovu glavu i glave njegova
tri sina, uključujući Jonatana. Filistejci su svukli oklop i odjeću sa
Šaula i njegova tri sina i odnijeli ih u Bet-Šean (Beisan). Tamo su
oklop stavili u Hram Astarte, dok su tijela objesili na gradske zidine,
kako bi ih izložili vremenskim nepogodama i kako bi ih svi mogli
vidjeti.
Kad su sutradan došli Filistejci da oplijene pobijeđene, nađoše
Šaula i njegova tri sina gdje leže na gori Gilboi. Oni mu odsjekoše
glavu i skidoše s njega oružje, koje poslaše po svojoj filistejskoj
zemlji naokolo, javljajući veselu vijest svojim idolima i narodu. Po-
tom oružje metnuše u Astartin hram, a Šaulovo mrtvo tijelo pribiše
na zid grada Bet Šeana. Ali kad oni u Jabešu Gileadskom čuše što
su Filistejci učinili od Saula, ustadoše svi hrabri ljudi i, pošto su
hodili svu noć, uzeše Šaulovo mrtvo tijelo i tjelesa njegovih sinova
sa zida Grada Bet Šana, pa ih donesoše u Jabeš i ondje spališe. Potom
uzeše njihove kosti i ukopaše ih pod tamarisom u Jabešu, i postiše
sedam dana. (Samuel I, 31:8-13; usp. Ljetopisi I, 10:7-12: Josip,
Židovske starine 6.374-77)
Nema sumnje da bi tijela ostala visjeti na zidinama Bet-Šeana, i
trunuti na suncu neko vrijeme, da ih ljudi iz Jabeša Gileadskoga ni
su spasili u smjelom noćnom napadu i dostojno ih pokopali u nji
hovu gradu. Nije jasno što su učinili s odsječenim glavama Šaula
i njegovih sinova, iako je vrlo vjerojatno da su ih pokazivali po
zemlji Filistejaca zajedno s porukom o pobjedi ( Samuel I, 31:9). Ne
spominje se jesu li ljudi iz Jabeša Gileadskoga spasili odsječene
glave u vrijeme kada su našli osakaćena tijela Saula i njegovih sino
va, pa izgleda prilično nevjerojatno da su njihovi dijelovi tijela usp
ješno spojeni prije pogreba.
Tako se okončala Šaulova vladavina, u bezuspješnom pokušaju
da se još jednom riješi filistejske zle kobi protiv koje se borio veći
dio svoje vladavine. Pobjednici Filistejci zadobili su nadzor nad
cijelom Jizreelskom dolinom i presjekli Šaulovo kraljevstvo na dva
dijela, upravo onako kako su planirali. Šaulovo se kraljevstvo nije
nikada potpuno oporavilo. Nakon Šaulove smrti, sjeverna polovica
njegova kraljevstva predana je Išbalu, jednom od preostalih Šaulo-
vih sinova, dok se sam David dao proglasiti kraljem Judeje, južnoga
dijela kraljevstva (Samuel II, 2:1-4, 8).
Možda se kralj David poslije i dalje borio u Jizreelskoj dolini,
uključujući je u svoje novo kraljevstvo oko 1000. pr. Kr. Ali nikakvi
ostavljeni pisani zapisi, pa čak ni u Bibliji, ne dokumentiraju konkret
ne bitke ili pobjede na bilo kojem ratištu unutar Jizreelske doline.
Čak nije potpuno jasno koja se od mnogih razaranja Megida mogu
pripisati Davidovim snagama, iako bi razaranje Stratuma VIA moglo
biti posljedica Davidova djelovanja. Mjesna tradicija doista kaže da
je neki mladi David, mnogo prije nego što je postao kralj, porazio
filistejskoga ratnika Golijata na mjestu nazvanom 'Ayn Jalut ("Go-
lijatov izvor"), nekoliko kilometara od Megida, ali to je vjerojatno
folkorna priča, jer se taj poznati događaj vjerojatnije zbio blizu
Jeruzalema, daleko na jugu od Jizreelske doline. Stoga su, zasad,
čak ako je David i ratovao u Jizreelskoj dolini, detalji izgubljeni u
tami povijesti.
4. POGLAVLJE
Kraljevstva pod opsadom
U polju jizreelskom psi će proždrijeti Jezebelino tijelo. Jezebelino
truplo bit će kao gnoj u polju, da se neće moći kazati: Ovo je Je-
zebela.
— Kraljevi II 9:36-37
Radnik koji je pomagao graditi kuću za smještaj istraživača sa
Sveučilišta u Chicagu donio je 31. 10. 1925., u prvim
danima njihove prve sezone istraživanja, veliki komad vap-
nenačkoga kamena s vrha brda Megida. Kuća s teniskim terenom
izgrađena od Rockefellerove donacije, bila je smještena u podnožju
brda. Ona je još uvijek tamo ali je već odavno pretvorena u muzej,
suvenirnicu i restoran. Kameni blok nađen je na gomili odbačene
zemlje i ruševina blizu istočnoga ruba brda, gdje su ga bacili Schu-
makerovi radnici tijekom niza iskopavanja dvadeset godina prije.
Jedan egipatski poslovođa koji je radio za tim iz Chicaga sretnim
je stjecajem okolnosti primijetio da vapnenački blok ima na sebi
upisane blijede tragove hijeroglifa i upozorio je na tu činjenicu.
James Henry Breasted, tadašnji direktor Orijentalnoga instituta na
Sveučilištu u Chicagu, došao je posjetiti nalazište nakon nekoliko
tjedana i utvrdio je da je kraljevski crtež na bloku pripadao faraonu
Šešonku I, libijskom plaćeniku koji je utemeljio Dvadeset drugu
egipatsku dinastiju i vladao otprilike od 945. do 923. pr. Kr. Taj je
komad potjecao iz jednoga pobjedničkoga spomenika koji je izvor
no bio visok više od tri metra, ali je bio razbijen i ponovo iskorišten
nakon Šešonkove smrti. Ako su usporedbe s drugim egipatskim
pobjedničkim stelama točne, to je trebao biti prizor u kojemu Šešonk I
štuje boga Amona na vrhu megidske stele, s natpisom o kraljevim
pobjedama koji je pokrivao cijeli donji dio spomenika.
Dio koji je pronađen toga listopadskoga dana 1925. pripadao je
gornjem desnom dijelu isklesanoga prizora na spomeniku. Natpisi
na kamenom komadu govorili su, "Hedj-kheper-Re, Svijetao je oblik
(boga-sunca) Ra, voljenoga Amunovoga Šešonka (I)." Tu su vrstu
pobjedničkoga spomenika egipatski faraoni podizali u stranim ze
mljama, osobito u gradovima koje su osvojili i poslije nastanili.
Slične su pobjedničke stele podigli faraoni Seti I. i Ramzes II. sto
ljećima prije, blizu Bet-Šeana nakon uspješnih pohoda u Siriji-Pa-
lestini.
Je li Šešonk doista vodio bitku i osvojio Megido 925. pr. Kr. kao
što označuje ispisani komad pronađen na tom arheološkom nalazištu?
Svakako jest, kao što je i sam faraon potvrdio na drugom mnogo
većem natpisu isklesanom na zidu takozvanoga Portala Bubasite u
Amonovu hramu u Karnaku u Egiptu. James Breasted bio je, ustvari,
već objavio raspravu o tom natpisu u 4. svesku svoje monumentalne
knjige Ancient Records of Egypt (Drevni zapisi u Egiptu), što može
objasniti lakoću s kojom je on utvrdio Šešonkov kraljevski znak na
megidskom fragmentu.
Slika 10. Dio stele Šešonka I
u Megidu (Fisher 1929, Lju-
baznošću Orijentalnog insti
tuta Čikaškog sveučilišta
Slika 11. Rekonstrukcija
Šešonkove stele u Megidu
(Fisher 1929, Ljubaznošću
Orijentalnog instituta Ci-
kaškog sveučilišta
Prema Šešonkovom urezanom prikazu u Karnaku, nije samo Me-
gido pao kao žrtva pobjedničke egipatske vojske, već i Tanak, Šunem
i drugi gradovi u Jizreelskoj dolini uz ostale gradove u Izraelu i
Negev. Njegov pohod u Siriji-Palestini treba vjerojatno promatrati
kao pokušaj da vrati prijašnju slavu egipatske prevlasti kada se Kanaan
smatrao rubnim teritorijem koji pripada Egipatskom carstvu. Štovi
še, ako je Šešonk I ista osoba kao i egipatski faraon Šišak spomenut
u Kraljevima I i Ljetopisima II u Bibliji, što je vjerojatno slučaj, on
se također borio u Judeji s tisuću i dvjesto bornih kola i šezdeset ti
suća konjanika u istoj toj vojni, kada je opsjedao Jeruzalem i odnio
veliku otkupninu.
Pete godine Roboamova kraljevanja egipatski kralj Šišak navali na
Jeruzalem. Opljačka sve blago iz Doma Jahvina i riznicu kraljev
skog dvora; sve je uzeo; uze i zlatne štitove što ih bijaše napravio
Salomon. (Kraljevi I, 14:25-26; usp. Ljetopisi II 12:2-9)
Gradovi spomenuti u egipatskim i biblijskim prikazima skoro su
potpuno različiti (samo je grad Aijalon isti u oba popisa). To je bez
sumnje zbog toga što se biblijski zapis prvenstveno bavi događaji
ma u Judeji, dok egipatski prikaz naglašava veće vojne događaje
koji su se dogodili u Izraelu i Negevu, s obzirom da je Judeja pru
žila samo manji otpor. Vrlo je malo vjerojatno da su to zapisi o dvije
različite vojne. Tako je bitka što ju je vojevao Šešonk I (Šišak) kod
Megida bila dio veće egipatske vojne u Izraelu, Judeji i Negevu nakon
kraja Ujedinjenoga kraljevstva koje su ustanovili David i Salomon
tijekom prethodnoga stoljeća.
Jizreelska dolina očito se nalazila unutar kraljevstva kojim je
vladao Salomon, Davidov sin i nasljednik. Gradovi u dolini bili su
podijeljeni između tri upravna okruga kraljevstva. Megido je bio
sjedište Petoga okruga, dok je čovjek po imenu Baana, Ahiludov sin,
služio kao upravitelj okruga i živio u samome gradu (Kraljevi I 4:7-
12). Izgleda da se Salomon nije borio u nekoj bitci unutar Jizreel-
ske doline tijekom svoje vladavine, ali Biblija bilježi da je on utvr
dio Megido i možda ga pretvorio u jedan od svojih "gradova za
borna kola".
Ovako je bilo s rabotom koju je kralj Salomon digao da sagradi
Dom Jahvin, svoj dvor, Milo i zidove Jeruzalema, Hasor, Megido i
Gezer. Faraon, kralj Egipta, krenu u vojni pohod, osvoji Gezer, po
pali i poubija Kanaance koji su ondje živjeli, zatim dade grad u
miraz svojoj kćeri, ženi Salomonovoj, a Salomon obnovi Gezer,
Bet Horon Donji, Baalat, Tamar u pustinji u zemlji, sve gradove-
skladišta koje je Salomon imao, gradove za borna kola, i gradove
za konjicu, i sve što je Salomon želio sagraditi u Jeruzaelmu, na
Libanonu i u svim zemljama koje su mu bile podložne. (Kraljevi I
9:15-19)
Nije točno jasno zašto je Salomon utvrdio Megido, Gezer i Hazor,
ali to je vjerojatno imalo veze s uzdizanjem Šešeonka I u Egiptu.
Salomon je pametno predvidio veliku faraonovu moć, kao što poka
zuje Šešonkova vojna u Siriji-Palestini nakon Salomonove smrti.
Današnja analiza Šešonkovog dugačkog uklesanog natpisa u
Karnaku pokazala se iznenađujuće teškom u dugom vremenskom
razdoblju. Tekst ispisan na zidu u Amonu, sastoji se prvenstveno
od imena osvojenih gradova i gradića u Siriji-Palestini, napisanima
u desert redova. Egiptolozi koji su prvi pretiskali natpis vjerovali su
da sva imena treba čitati zdesna ulijevo, pa su ih tako i numerirali
(brojevi 1-39), a prva tri reda glasila su ovako:
Red I, počinjući s desne strane): (1-9) Devet lukova, (10) Uvod,
(11) Gaza, (12) Makedah, (13) Rubuti;
Red II, počinjući s desne strane): (14) Tanak, (15) Šunem, (16) Bet-
Šean, (17) Rehob, (18) Hafaraim, (19) Adoraim, (20) /izgu
bljeno/, (21) Šaud/i/, (22) Mahanaim, (23) Gibeon, (24) Beto-
ron, (25) Kiriathai?; (26) Aijalon;
Red III, počinjući s desne strane): (27) Megido, (28) Adar, (29) Jad-
hamelek, (30) /Heb/el?, (31) Honim, (32) Aruna, (33) Borim,
(34) Gathpadala, (35) Jehem, (36) Betaruma, (37) Kekri, (38)
Sokoh, (39) Bettapuah.
Ako imena čitamo prema tom redoslijedu, onda ona nemaju
zemljopisnoga smisla i ne izgledaju kao pravi smjer nekoga vojnog
pohoda. Naprimjer, Šunem i Tanak, oba mjesta u Jizreelskoj dolini,
trebala bi biti napisana pored Megida, ali su umjesto toga oni odvojeni
od Megida za jedanaest imena, od kojih nijedan grad nije smješten
u Jizreelskoj dolini. Rješenje je možda dao Benjamin Mazar, koji je
predložio da se redovi na tom popisu ne trebaju čitati zdesna ulijevo,
već zdesna ulijevo uredu I, onda se treba spustiti ravno dolje na red
II i čitati slijeva udesno, onda se izravno spustiti na red III i čitati
zdesna ulijevo, i tako dalje, kao što se vol kreće kada ore polje, a iz
te slike potječe izraz boustrophedon. Tako bi se imena u redovima
I-III trebala ustvari čitati po sljedećem redu, počinjući s desne stra
ne prvoga reda:
13,12, 11,10,9,8,7,6,5,4,3,2, 1
26, 25, 24, 23, 22, 21, 20, 19, 18, 17, 16, 15, 14
39, 38, 37, 36, 35, 34, 33, 32, 31, 30, 29, 28, 27
Šišakov redoslijed osvajanja tako bi išao od (16) Bet-Šean do
(15) Šunem do (14) Tanak do (27) Megido do (28) Adar i tako sve
kroz Jizreelsku dolinu dok ne prođe kroz (32) Arunu, što je puno
logičnije sa zemljopisnoga, topografskoga i vojnoga stajališta.
Sličan prijedlog, možda prihvatljiviji egiptolozima koji su uka
zali da Egipćani nisu obično pisali na način boustrophedon* je da
ie drugi red imena možda jednostavno krivo prepisan i postavljen u
obrnuti redoslijed, bilo da su to učinili modeli egiptolozi odgovor
ni za prepisivanje natpisa ili drevni egipatski pisari/umjetnici koji
su uklesavali imena na zidu hrama. Ako je to točno, onda trebamo
premjestiti imena u redu II tako da Aijalon dobije broj 14 a Tanak
broj 26. Tada se imena u redovima I-III mogu jednostavno čitati od
1-39 zaredom, čitajući svaki redak zdesna ulijevo. To dovodi do is
toga čitanja kao i boustrophedon, tako da Šunem i Tanak neposredno
prethode Megidu na popisu.
Prema tome, bez obzira treba li se tekst čitati na način boustro
phedon kao što je Mazar predložio ili je drugi red imena bio jednos
tavno krivo prepisan i mora se čitati po obrnutom redoslijedu, Še-
šonk I vodio je svoj pohod iz Gaze za Judeju i Sjephelah; onda je
krenuo prema Transjordaniji i uz Jordansku dolinu do Bet-Šeana (Bei-
sana); zatim je krenuo prema zapadu i stupao kroz Jizreelsku dolinu,
osvajajući Šunem, Tanak i Megido, prema takvom redoslijedu, na
kon čega je zauzimao manja mjesta u dolini; zatim se opet okrenuo
prema jugu kroz klance Wadi 'Ara i Musmus, presjekao preko ravnice
Sharon, i vratio se u Egipat. Druga snaga u tom pohodu napustila je,
* bustrofedon - način pisanja u drevnoj davnini po kojem ste nakon završetka jednog reda
prelazilo u sljedeći odmah ispod posljednjeg slova prethodnog retka i tako pisalo natraške
Karta 13. Šešonk I (Šišak) u Jizreelskoj dolini
1. Egipatske snage kreću prema dolini Jordan,
2. zatim marširaju prema Šunemu,
3. nastavljaju do Tanaka,
4. pa do Megida,
5. i konačno kreću zapadno prema Jizreelskoj dolini i na jug prema Egiptu.
izgleda, glavne snage koje su se utaborile kod Megida i borile se na
području Negeva prije nego što se pridružila ostaloj vojsci.
Moguće je također da Šešonk I nije samo poslao jednu jedinu ve
liku vojsku koja je slijedila unaprijed postavljen smjer osvajanja,
već je možda poslala nekoliko različitih manjih snaga vojnika, od
kojih je svaka imala različiti cilj, kao što je Jizreelska dolina ili Negev.
Ako je tome tako, onda je glavna snaga predvođena Šešonkom I
vjerojatno napala i pokorila Judeju a zatim nastavila prema sjeveru
i smjestila svoj stožer u Megidu, ostavši tamo dulje vremena odaši-
ljući manje kontingente u razne pravce da se bore u obližnjim po
dručjima.
Bez obzira na različite scenarije, vidljivo je iz natpisa na zidu
hrama u Karnaku u Egiptu da je Sešonk I tvrdio kako je zauzeo Me-
gido. Iako se ne daju detalji bitke, fragment iz Šešonkova pobjed
ničkoga spomenika što su ga u Megidu pronašli čikaški istražitelji
označuje da Šešonkova tvrdnja u Karnaku nije bila puko hvalisanje.
Zašto se taj pohod uopće vodio nije potpuno jasno, izgleda vjerojat
nim da je Sešonk I još odavno želio ući u Judeju i Izrael, da bi se
vratio u Egipat i vratio prethodne dane slave, kao što sam već pretpo
stavio, i daje jednostavno odgađao sa slanjem vojske u otvorenu bitku
čekajući Salomonou smrt. Jedan odlomak stele iz Karnaka navije-
šta da je možda došlo do pobune u Siriji-Palestini koja je Šešonku I
pružila izgovor da napadne.
Dakle, Moje Veličanstvo saznalo je da su /oni/ ubili ... vojskovođe.
Njegovo Veličanstvo bilo je uznemireno zbog njih. ... /Njegovo
Veličanstvo išlo je naprijed/, uz pratnju bojnih kola za koja (nepri
jatelj) nije znao. Njegovo Veličanstvo izvršilo je među njima veliko
klanje, ... na rubu Gorkih jezera.
Prema tome, sudeći po ispisanom fragmentu što su ga slučajno
pronašli čikaški istraživači kod Megida 1925., po Šešonkovom vla
stitom natpisu u Karnaku, te po biblijskim prikazima danima u
Kraljevi I i Ljetopisi II, grad što ga je Salomon utvrdio kod Megida,
osvojio je faraon Sešonk I (Šišak) u petoj godini vladavine Salomo-
nova nasljednika Roboama, kao dio uspješnoga egipatskoga pohoda u
Siriju-Palestinu oko 925. pr. Kr. Činjenica što je on podigao pobjed
nički spomenik pokazuje da Šešonk I nije potpuno razorio Megido
kada je zauzeo taj grad. Egipćani su tako postupali samo s onim
gradovima koje su poslije imali namjeru nastaniti. Općenito se
misli da je grad kod Megida, što su ga čikaški istraživači imenovali
Stratum VA-IVB, onaj grad koji je utvrdio Salomon i zauzeo Še
šonk I. Samo je nekoliko zgrada na toj razini uništila vatra, uključu
jući zgradu 10 i dijelove palače 6000; većina je ostala nedirnuta.
Prema tome, Sešonkovo zauzimanje Megida bilo je vjerojatno brzo
i možda je postignuto bez opsade ili složenih taktičkih manevara.
Kada se jednom vojna Šešonka I završila u Siriji-Palestini, nijed
na egipatska vojna jedinica ili političko osoblje nisu tamo ostali dugo,
čak ni u ključnim gradovima, kao što je Megido. Izgleda da je Še-
šonk I umro ubrzo nakon uspješne vojne, možda nakon godinu dana
ili nešto više, pa je završila dugačka egipatska prisutnost u Siriji-Pa
lestini.
Djelomice zbog pohoda Šešonka I na Siriju-Palestinu, bilo kakva
nada da će se kraljevstva Izraela i Judeje ponovo ujediniti u Ujedi
njeno kraljevstvo bila je zauvijek izgubljena. Iako su njihove povi
jesti i dalje bile isprepletene, dva kraljevstva ostala su odvojene cje
line dok Asirci nisu osvojili Izrael 721. pr. Kr., a Babilonci Judeju
586. pr. Kr. Jizreelska dolina, osobito gradovi Megido i Jizreel, snažno
su se razvijali tijekom tih stoljeća. Megido je bio ponovo sagrađen
i preuređen, što su najvjerojatnije učinili izraelićanski kraljevi Omri
i Ahab (Omrijev sin), koji su vjerojatno zaslužni za kopanje pozna
toga vodenoga tunela i izgradnje takozvanih staja Stratuma IVA.
Jizreel je postao pomoćna rezidencija za te kraljeve i njegova je
važnost rasla, postavši drugi grad iza glavnoga grada u Samariji.
U gradu Jizreelu (modernom Zarinu), Jehu je izvršio svoj neslav
ni udar oko 841. pr. Kr., u kojemu su Joram, kralj Izraela, i njegova
majka Jezebel, udovica kralja Ahaba doživjeli svoj prijevremeni
kraj. Time se ispunilo proročanstvo koje je prorečeno mnogo godi
na prije, koje je bacilo prokletstvo na Kuću Ahaba zbog toga što je
on prouzročio smrt nevina čovjeka. Nekih sedamdeset Ahabovih
potomaka također je poubijano tijekom Jehuina udara, kao i Ahazja,
novoproglašeni kralj Judeje, koji je imao nesreću naći se u Jizreelu
(Zarinu) kada je tamo stigao osvetnički Jehu, kao i nekih četrdeset
dva rođaka Ahazje, koji su ga išli posjetiti u Jizreelu. Smrtno ranjen,
Ahazja je uspio pobjeći sve do Megida, da bi tamo umro.
Prokletstvo koje je bačeno na Ahaba i njegove potomke poteklo
je od smrti Nabota, istaknutoga člana bogate jizreelske obitelji.
Prema dobro poznatoj priči ispričanoj u Kraljevima I, kralj Izraela
želio je vinograd koji je Nabot posjedovao izvan grada Jizreela, ali
ga je Nabot odbio dati. Kraljica Jezebel, Ahabova žena, lažno je op
tužila Nabota zbog svetogrđa, dala ga pred sud, a zatim su ga kame
novali do smrti izvan grada. Ona i Ahab tada su jednostavno ugra-
bili vinograd koji je Ahab tako žarko želio (Kraljevi I 21). Josip
bilježi naredne događaje.
Bog se vrlo razgnjevio zbog toga i poslao je proroka Iliju u Nabo-
tovo polje, da razgovara s Ahabom, i da mu kaže da je on nepravedno
ubio pravoga vlasnika vinograda. Čim je došao do njega, i kad je
kralj rekao da s njim može činiti što želi, ...Ilija je rekao da će se
na tom istom mjestu na kojemu su psi pojeli mrtvo tijelo Nabotovo,
proliti kako njegova krv tako i krv njegove žene, i da će sva njego
va obitelj umrijeti, zbog toga što je bio tako drzak i zao, i nepravedno
ubio građanina, suprotno zakonima zemlje. Na to je Ahabu počelo
biti žao zbog onoga što je učinio i pokajao se. On je također priznao
svoje grijehe i tako pokušao udobrovoljiti Boga. Ali Bog je rekao
proroku da će, dok Ahab živi, on odgoditi kažnjavanje njegove obi
telji, jer se pokajao za drske zločine za koje je kriv, ali da će on ipak
izvršiti svoju prijetnju nad Ahabovim sinom; tu je poruku prorok
izručio kralju. (Josip, Židovske starine 8.355-62)
Nekoliko g. poslije, tijekom ljeta 841. pr. Kr., nakon što je
Ahab umro a Joram došo na prijestolj Izraela, Joram je poveo vojsku
Izraela protiv kralja Hazaela od Arama (kraljevstvo smješteno u
današnjoj Siriji). U bitci kod Ramota Gileadskoga, na prelazu rijeke
Jordan iz Jizreelske doline, Joram je bio ranjen, možda od aramejske
strele, i to prilično teško tako da su ga odveli s bojnog polja i od
veli u Jizreel da se oporavi u relativnom miru. Ahazja, kralj Judeje
i sam rođak Joramov, d o š o je u Jizreel da posjeti Jorama za vrijeme
njegovoga oporavka (Kraljevi II, 9:14-16; Ljetopisi II, 22:5-7);
Josip, Židovske starine 9.105-13).
Jehu, zapovjednik u vojsci kralja Jorama, iskoristio je prednost
kraljeva odsustva kako bi izvršio udar i proglasio se kraljem. Možda
je Jehu bio više od vojnoga zapovjednika jer njega asirski zapisi
opisuju kao člana Kuće Omri koju je uspostavio Joramov djed. On
je tako možda bio Joramov rođak i rođak kraljevske obitelji. Jehu
je brzo odjahao u Jizreel prije no što su vijesti o udaru postale opće
poznate, ali su ga stražari prepoznali na gradskim vratima mnogo
prije nego što je stigo u grad. Stoga su Joram i Ahazja imali vreme
na da opreme borna kola i izađu izvan grada, gdje su se susreli s Je-
huom i svojom sudbinom u Nabotovu vinogradu.
Kad Joram ugleda Jehua, upita ga: "Je li sve u miru, Jehu?" Ovaj
odgovori: "Kakvu miru dok traje bludništvo tvoje majke Izebele i
njena mnoga čaranja!" Joram okrenu i udari u bijeg govoreći Aha-
zji: "Izdaja, Ahazja!" Jehu se lati luka, ustrijeli Jorama među pleća:
strijela mu prođe posred srca, te se on sruši u kola. Jehu reče svome
dvorjaniku Bidkaru: "Digni ga i baci na njivu Nabota Jizreelca. Sjeti
se: kad smo ja i ti jahali za njegovim ocem Ahabom kako Jahve iz
reče protiv njega: Kunem se kako sinoć vidjeh krv Nabotovu i krv
njegovih sinova - riječ je Jahvina - tako ću ti vratiti isto na ovome
polju - riječ je Jahvina. Digni ga, dakle, i baci ga na to polje, prema
riječi Jahvinoj." (Kraljevi II 9:22-26; usp. Josip, Židovske starine
9.114-21).
Prema prikazu u Kraljevima II, Ahazja je, nakon što je vidio Jo
rama hladnokrvno rasječenoga, pokušao pobjeći u prema Bet haga-
nu, prema današnjem Jeninu. Prema tom prikazu, sam je Jehu, ili
njegovi ljudi, progonio Ahazju i pogodio ga, pokraj grada Ibleama,
ali nije ga uspio uhititi. Ahazja je promijenio smjer i došao sve do
Megida, ali je tamo umro, najvjerovatnije jer je iskrvario do smrti
tijekom divlje vožnje kolima. Njegovo su tijelo poslije odnijeli u Je
ruzalem i pokopali u grobu pokraj njegovih predaka (Kraljevi II,
9:27-28; usp. Josip, Židovske starine 9.114-21).
Prikaz u Ljetopisima II priča ponešto drukčiju priču o Ahazjevoj
smrti, započinjući s činjenicom da je on, ustvari bio saveznik Joramov
protiv kralja Hazaela od Arama i da je bio prisutan u bitci kod Ramot
Gilaeda kada je Joram bio ranjen. Taj prikaz kaže da je nakon uboj
stva Jorama u Nabotovom vinogradu, Ahazja uspješno utekao iz
Jizreela, neozlijeđen od Jehuove ruke, ali su ga poslije uhitili dok se
skrivao u Samariji. Prema tom prikazu, tada su ga odveli Jehuu i
usmrtili. Tu se ne spominje da je Ahazja bio ranjen dok se nalazio u
kolima, da je umro u Megidu, ili da su njegovo tijelo poslije odni
jeli u Jeruzalem radi pokopa (Ljetopisi II, 22:5-9). Međutim, kro
ničar, bilo pogrešno ili namjerno, prenosi sve te različite ili pogre
šne detalje u sljedeću priču koja se tiče smrti Jošue, kralja Judeje,
kod Megida 609. pr. Kr. (o tome se raspravlja poslije u ovom po
glavlju).
Nakon ubojstva Jorama i Ahazje, Jehu usredotočuje svoju pozor
nost prema Jezebeli, Ahabovoj udovici, Joramovoj majci, kćeri fe-
Karta 14. Jehu, Joram i Ahazja
1. Joram ide u Jizreel iz Ramot Gileada da se oporavi: Ahazja ga slijedi.
2. Jehu jaše u Jizreel iz Ramot Gileada.
3. Joram je ubijen u Jizreelu; Ahazja bježi ali je smrtno ranjen blizu Ib-
leama.
4. Ahazja dolazi do Megida, gdje umire.
5. Jehu se vraća u Jizreel i ubija Jezebel.
ničkoga kralja Etbaala od Sidona, i tada kraljici majci u Izraelu. Nju
su optužili ne samo za poticanje na nepravedno ubojstvo Nabota
zbog vinograda već i za štovanje stranih bogova, kao što je Baal. Ula
zeći u grad Jizreel, Jehu je vidio da ga Jezebela čeka. Ona je gledala
iz prozora na drugom katu, nakon što je obojala oči i ukrasila glavu.
Prikaz u Kraljevima II kaže:
Jehu okrene lice prema prozoru i reče: "Tko je sa mnom, tko?" I
dva-tri dvoranina pogledaše prema njemu. On reče: "Bacite je dolje."
I oni je baciše. Njena je krv poprskala zidove i konje, koji je pogazi-
še. Ušao je on, jeo i pio, a zatim naredio: "Pogledajte onu proklet-
nicu i pokopajte je, jer je bila kraljevska kći." I odoše daje pokopa
ju, ali ne nađoše ništa od nje osim lubanje, nogu i ruku. Vratiše se i
javiše, a Jehu reče: "To je riječ koju je Jahve objavio preko svoje
ga sluge Ilije Tišbijca: U polju jizreelskom psi će proždrijeti Izebe-
lino tijelo. Izebelino truplo bit će kao gnoj u polju, da se neće moći
kazati: Ovo je Izebela. (Kraljevi II, 9:32-37; usp, Josip Židovske
starine 9.122-24)
Tako se ostvarilo prokletstvo na Kuću Ahab u vidu ubojstava
Jorama i Jezebele, kasnijih umorstava Ahabovih rođaka u Jizreelu i
odrubljivanjem glave sedamdesetorici sinova Ahabovih u Samariji,
čije je glave Jehu naredio da mu donesu i onda ih je postavio na dva
stupa izvan gradskih vrata Jizreela. Izgleda da je Ahazja bio nesretni,
iako ne možda tako nevini, promatrač koji je uhićen i ubijen u tom
udaru. Kao što sam već spomenuo, nekih četrdeset i dva Ahazjeva
rođaka, na putu prema Jizreelu, imali su nesreću da naiđu na Jehua
i da također izgube svoje živote (Kraljevi II, 10:1-14); Ljetopisi II,
22:8; usp. Josip, Židovske strarine 9.125-31). Jehu je, izgleda,
proslijedio prema Samariji, gdje je progonio "sve one koji su Ahabu
preostali" ... dok nije poubijao sve preživjele iz obitelji Ahabove u
Samariji. (Kraljevi II 10:17).
Nedavna arheološka istraživanja možda će rasvijetliti priču o
Jehuovoj pobuni i smrti Jorama i Ahazje. Tri fragmenta iz staroga
aramejskoga natpisa otkrivena u Tel Danu 1993. i 1994. pripisuju se
steli kralja Hazaela od Arama. Hazael je uzurpirao prijestolje Arama
malo prije Jehuove pobune, između 845. i 842. pr. Kr. i bio je isti
onaj kralj protiv kojega se Joram (a možda i Ahazja) borio kada je
zadobio ranu što ga je navelo da se povuče u Jizreel. Ako su obnova
i prijevod natpisa na toj steli ispravni, Hazael tvrdi da je on, a ne Jehu,
ubio Jorama i Ahazju.
A Hadad je išao ispred mene, /i/ i otišao iz sedam /.../ mojih kra
lj evstava/kraljeva, a ja sam ubio /moćne/... kraljeve, koji su upreg
nuli tisuće ... kola i tisuće konja. /Ja sam ubio Jo/rama ... sina
A/habova/, kralja Izraela, i /ja/ sam ubio /Ahaz/jina sina /Jorama,
kralja/ Kuće Davidove. I ja sam /srušio njihove gradove i pretvorio/
njihovu zemlju u /pustoš.../
Kao što su sami istraživači stele ukazali, postoji ozbiljno protu
slovlje između natpisa pronađenoga u Tel Danu, u kojemu Hazael
tvrdi da je ubio Jorama i Ahazju, i biblijskoga prikaza iz Kraljeva
II, 9, koji baca krivnju na Jehua. Međutim, jedan stih u Kraljevima
I mogao bi pomoći razriješiti tu protuslovnost, jer on naviješta da su
ta dva čovjeka vjerojatno djelovala zajedno.
Jahve mu reče: "Idi, vrati se istim putom u damaščansku pustinju.
Kad dođeš, pomaži ondje Hazaela za kralja aramskog. Pomaži Je-
huu, sina Mimsijeva, za kralja izraelskoga;. . . a tko utekne od
Jehuina mača, njega će pogubiti Jehu. (Kraljevi I 19:15-17)
Iako nije jasan točan odnos Jehua i njegove pobune protiv napa
da Hazaela i njegovih aramskih snaga (najvećim dijelom zbog toga
što su detalji aramske invazije izgubljeni za znanstvenike i povje
sničare), odnedavno postoji teorija da Jehu nije mogao organizirati
pobunu bez prešutnoga pristanka njegova aramskog suparnika u
bitci kod Ramot Gilaeda, to jest, samoga Hazaela. Inače, Jehu ne bi
mogao sigurno napustiti bitku i odvesti svoja kola do Jizreela da ubije
Jorama i Ahazju. Ukratko, Hazael je uvelike podupro Jehuov udar.
Stoga izgleda da postoji mogućnost da je Jehuova kasnija vladavina
nad Izraelom, bila u statusu vazala ili barem saveznika aramskoga
kralja Hazaela. Možda treba pripisati jednaku odgovornost Jehuu i
Hazaelu za ubojstva Jorama i Ahazje. Možda je Jehu sam izvršio
ubojstva, ali ako je to točno, Hazael je svakako doživljavao Jehua
kao svoga predstavnika ili vazala koji djeluje u njegovo ime pa je
zato pripisao tu zaslugu sebi na vlastitoj steli.
S tim u vezi, vatreno razaranje što su ga moderni istraživači
nalazišta pokraj Jizreela pripisali Jehuovu udaru, možda je nastalo
uslijed kasnijega Hazaelova osvajanja. Nedavno se pojavila teorija
da se razaranja zabilježena na nizu nalazišta u Jizreelskoj dolini,
uključujući Megido, Tanak i Jokneam, pokraj Jizreela, mogu pripi
sati Hazaelovim pobjedničkim pohodima protiv Izraelićana. Barem
se jedan od današnjih istraživača Megida slaže da je to jedna od mo
gućnosti, ali tu hipotezu treba potpuno istražiti.
Nakon što je preuzeo prijestolje Izraela, Jehu vjerojatno nije
morao imati posla samo sa Hazaelom Aramskim već je odmah bio
suočen s napadom strašnih Neoasiraca, predvođenih kraljem Sal-
manasarom III. To je već bila peta Salmanasarova vojna na Zapad iz
njegove domovine Mezopotamije, koja se datira 841. pr. Kr., što
znači da je Jehuova vladavina naišla na trnovit put vjerojatno iste
one godine u kojoj je uzurpirao prijestolje Izraela. Taj je pohod
zabilježen na takozvanom Crnom obelisku, ispisanoj vapnenastoj steli
višoj od tri metra, koju je otkrio Austen Henry Layard u Nimrudu
(na rijeci Tigris u modernom Iranu) 1846. Na jednoj ploči Crnoga
obeliska vidi se Jehu kako leži na zemlji licem prema tlu ispred Sal-
manasara. Popratni natpis glasi: "Štovanje Iaue /Jehua/, sina Omrija.
Srebro, zlato, zlatna zdjela, zlatna kupa, zlatne čaše s drškom, vrče
vi od zlata, limenka, potpore za kraljevu ruku, /i/ sulice, ja /Salma-
nasar/ primio od njega." Biblija ne spominje da je Jehu odavao što
vanje Salmanasaru, ali tri dodatna asirska natpisa također upućuju
na "Jehua, sina Omrijevoga", i navode da su Jehu i njegovi nasljed
nici postali lojalni vazali nakon asirske vojne 841. pr. Kr.
Neoasirska vojska prošla je kroz Izrael ponovno 733-732. g. pr.
Kr., pod zapovjedništvom Tiglata-Pilesera III poznatoga kao "Pulu"
u Bibliji (Kraljevi II, 15:19 -20, 29-30). Njegova je vojska prodrla
s jugoistoka iz doline Beke u Libanonu osvojivši Gornju Galileju,
Hazoe, Kedeš, Jiron i Merom u kratkom vremenu. Ramot Gilead i
"zemlja s onu stranu Jordana" pala je sljedeća u ruke Tiglata-Pile
sera III, nakon čega je slijedila "Galileja naroda" kao što je opisuje
Izaija (Izaija 9:1), a koju su neki znanstvenici prepoznali kao Jiz-
reelsku dolinu.
Tijekom pohoda Tiglata-Pilesera III barem se jedna bitka (a
vjerojatno i više) vodila u Jizreelskoj dolini. Grad Dabara (biblijski
Daberat/kasnije Daburiya) zapadno od brda Tabora i grada Samhu-
ne (biblijski Šimon/Shimron) blizu sjeverozapadnoga kraja Jizreel-
ske doline spominje se, izgleda, u prikazu Tiglata-Pilesera III koji
povezuje pohod i listu iseljenih iz toga područja 733. do 732. pr.
Kr.: "/Sravnio sam sa zemljom xx gradova/ u 16 okruga zemlje Bita
/Humri (to jest, Zemlja Omrija, t.j. Izrael)... xx zasužnjenih iz gra
da Dabare ... 650 zasužnjenih iz grada Sa/mhune/." Malo je vjero
jatno da bi ti gradovi kapitulirali a njihovi stanovnici bili iseljeni bez
ikakve borbe, ali nažalost u tom prikazu nisu nam dostupni daljnji
detalji a nisu se pojavili dodatni zapisi koji bi dokumentirali te
događaje.
Neoasirske vojske prošle su pokraj Megida barem još dvaput za
vrijeme pohoda prema jugu, protiv Samarije i zatim Ašdoda. Nije
jasno je li se ijedna od tih bitaka vodila u Jizreelskoj dolini. Pola
stoljeća poslije, za vrijeme Asarhadonova drugog i uspješnog poku
šaja da osvoji Egipat 671. pr. Kr., neoasirska vojska je vjerojatno još
jedanput prošla pokraj Megida u vrijeme kada je Jizreelska dolina
bila "osporavani obod" (vidi 5. poglavlje), ali opet nije jasno jesu li
se neke bitke vodile u Jizreelskoj dolini tijekom tih pohoda.
S padom Samarije u ruke Sargona II 722-721. pr. Kr., kraljevst
vo Izraela prestalo je postojati, a Asirija je potpuno pripojila tu ze
mlju. Grad Megido, vjerojatno preplavljen valom novih doseljenika
shodno asirskoj praksi da raseljavaju zarobljeno stanovništvo po ci
jelom carstvu, poslije je postao glavni grad asirske pokrajine Magi-
ddu i zadržao taj položaj više od stoljeća. Pokrajina Magiddu obu
hvaćala je ne samo Jizreelsku dolinu već i dolinu Bet-Šean i vjero
jatno i Donju Galileju. Grad Megido spominje se nekoliko puta kao
glavni grad te pokrajine u neoasirskim zapisima, a ime jednoga
guvernera Megida, nekoga Iti-Adad-aninua, konkretno se spominje
za godinu 679 pr. Kr.
Kraj razdoblja omridske okupacije Megida, koje istraživači pre
dviđaju za Stratum IVA, označen je nekim dokazima o razaranju u
takozvanim guvernerovim prostorijama (zgrada 338) i na drugim
mjestima toga nalazišta, a ono se vjerojatno dogodilo tijekom napa
da Tiglat Pilesera III 733-732. pr. Kr. Sljedeći grad Stratum III ima
potpuno novi tlocrt, a zgrade snažno podsjećaju na asirsku arhitekturu.
Skoro je sigurno da na toj razini u Megidu vidimo asirski pokrajin
ski glavni grad.
Megido i Jizreelska dolina ostali su pod snažnom asirskom vlašću,
kao dio prostranoga Neoasirskoga carstva, sve do dolaska Babilo-
naca početkom šestoga stoljeća pr. Kr. Ali mir se nije dugo zadržao
pod Asircima. Smrt Jošije, kralja Judeje i zadnjega kraljevskoga
potomka kuće Davidove, od ruku egipatskoga faraona Neka II kod
Megida 609. pr. Kr. bila je poput kamena bačenoga u vodu, jer je
imala učinak koncentričnih krugova s ogromnim posljedicama. Je-
huino ubojstvo Jorama i Ahazja moglo je imati katastrofalan udarac
kako za Izrael tako i za Judeju, ali Nekovo kraljeubojstvo Jošije bilo
je doslovce katastrofa biblijskih razmjera za cijeli zapadni svijet.
Štoviše, način Jošijine smrti i dalje ostaje neriješena višestoljetna tajna.
Jošija je došao na prijestolje Judeje 639. pr. Kr. kao golobradi os
mogodišnji dječak. Na polovici razdoblja svoje vladavine, on je po
duzeo niz dalekosežnih reformi kada je pergamentski svitak zakona
(vjerojatno prijepis Ponovljenoga zakona) "pronađen" u hramu u
Jeruzalemu. Shvaćajući da je narod Judeje zastranio, Jošija je os
tvario korjenite religijske i političke reforme, koje su uključivale
širenje teritorija Judeje prema sjeveru i pripajanje Samarije i Jizreel-
ske doline. Kasniji pisci slavili su ga kao "drugoga" Davida, između
ostalog jer je bio zakoniti nasljednik kuće Davidove, a najviše zbog
toga što je planirao da svome narodu vrati veličinu vremena Ujedi
njenoga kraljevstva od prije tri stoljeća.
Nažalost, kad je Jošija poginuo od ruke faraona Neka II., njegovi
snovi o preporodu Judeje pokopani su zajedno s njim. Za mnoge
znanstvenike i proučavatelje religije i povijesti susret Jošije i Neka
II. kod Megida 609. pr. Kr. najznačajniji je događaj koji se dogodio
u Jizreelskoj dolini tijekom prošlih četiri tisuće godina, zbog
važnosti Jošijinih reformi i njihovoga prestanka s Jošijinom smrću.
Na prvi pogled, rekonstruiranje događaja kod Megida koji su
doveli do Jošijine smrti 609. pr. Kr. izgleda relativno jednostavno jer
prikazi o tome uključuju ne samo Kraljeve II, 23:29-30 i Ljetopise
II 35:20-25 unutar same Biblije, već i Ezra I, 25-32 Apokrifa i pri
povijedanje Josipa {Židovske starine 10.74). Međutim, upravo ti
različiti prikazi prouzročili su probleme, jer, poput svjedoka u pri
zoru zločina, svaki od njih pripovijeda različitu inačicu onoga što se
dogodilo. Štoviše, razni moderni prijevodi Biblije pridonijeli su zbrci,
jer svaki predstavlja ponešto posebnu sliku događaja.
Ako rekonstruiramo događaje spajajući sve dostupne izvore, pri
ča se odvija kako slijedi: U kasno proljeće ili rano ljeto godine 609.
pr. Kr., egipatski faraon Neko II i njegova vojska žurili su u pomoć
svome savezniku Asiriji, pripremajući se za borbu protiv zajedni
čkoga neprijatelja, Babilonije. Bitka se trebala voditi u Karkemišu
u sjevernoj Siriji, aNekova vojska trebala je prijeći cijelu Siriju-Pa-
lestinu da bi tamo stigla. Neko II je zatražio dopuštenje Jošije, kralja
Judeje, da prođe kroz njegove zemlje na putu prema sjevernoj Siriji
i predstojećoj bitci s Babiloncima. Ne želeći dati dozvolu egipatskom
kralju, Jošija i njegova vojska krenuli su u Jizreelsku dolinu i čekali
da se egipatska vojska pojavi iz klanca Musmus (Wadi 'Ara). Potpuno
je nejasno zašto su to učinili, iako je moguće da je Jošija bio ili pod
pritiskom Babilonaca da to učini ili je želio braniti svoj novopripo-
jeni teritorij.
Kada su se Egipćani okupili u Jizreelskoj dolini blizu Megida
nakon što su prešli uski i opasni planinski klanac (upravo kao što su
Tutmozis III i njegovi vojnici učinili skoro tisuću godina prije), vid
jeli su da ih judejska vojska očekuje. Jošija se popeo u svoja kola i
jurio gore dolje uz svoje prve redove hrabreći ljude prerušen. On je
zatrubio za napad i pripremao se promatrati kako će njegove snage
uništiti egipatske napadače. Međutim, kako se bitka razvijala, jedan
egipatski strijelac pogodio je Jošiju smrtno ga ranivši. Jošiju su pre
nijeli u druga kola i otpremili prema jugu u Jeruzalem, gdje je po
kopan, zajedno sa svojim snovima o obnovi Judeje.
Judejci su u žalosti postavili Joahaza, Jošijina sina, na prijestolje,
dok su Neko II i njegova egipatska vojska proslijedili prema sjeveru
da se spoje s Asircima i bore u velikoj bitci kod Karkemiša protiv
Babilonaca, da bi doživjeli veliki poraz. Dok se vraćao u Egipat, Neko
je pozvao Joahaza da ga sretne kod Riblaha u Siriji, zatim ga smi
jenio s judejskoga prijestolja i postavio drugoga Jošijina sina, Joja-
kima da umjesto njega vlada Judejom. Joahaz je odveden u Egipat,
gdje je poslije i umro, dok su Jojakim i Judejci ostavljeni da se suoče
Nabukodonozorom i pljačkaškim Babiloncima samo nekoliko godina
poslije.
Postoje veliki problemi s prethodnom hipotetskom rekonstrukci
jom. Najvažnija prepreka je jednostavno ovo: iako je sasvim mogu
će da je došlo do bitke kod Megida - možda i iznenadnog napada
Jošije na Nekovu vojsku, postoji i mogućnost da uopće nije bilo
bitke kod Mogida 609. pr. Kr.. Međutim, s obzirom da je, prema svim
prikazima, Jošija očito poginuo kod Megida u to vrijeme, ogromno
je pitanje: Je li Jošija poginuo dok se borio protiv Egipćana kod
Megida, ili ga je tamo umorio Neko II.? Je li on ubijen u bitci ili su
The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.
Eric Cline Armagedonske bitke
Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search