Eric Cline Armagedonske bitke

Ali, Kralj je izgubio je mnogo više na ugledu silazeći, nego je dobio
uspinjući se; jer silazeći te iste nedjelje i naređujući drugima da siđu,
on je ohrabrio nevjernike i ostavio im vremena da se organiziraju;
ali mi ne znamo zbog kakvoga je Božjega suda ili zbog kakvoga
plana svojih vođa Božja vojska tada sišla i neslavno se povukla.

Moguće je da John nije znao koliko je bio blizu pobjede i povukao
se očekujući opremu za opsadu ili očekujući pojačanje. Njegova je
odluka poslije naišla na žestoku kritiku jer se muslimanska posada,
što njemu vjerojatno nije bilo poznato, spremala na predaju kada su
se križari povukli po Johnovom nalogu.

Drugi napad dva dana poslije propao je usprkos dodatnim snaga­
ma hospitalaca i templara koji su pristigli da pojačaju križarske sna­
ge. Tada su križari uspjeli uznijeti ogromne ljestve uz planinu i po­
staviti ih uz zidine tvrđave, ali su muslimanski branitelji stupili u pro-
tunapad. Polijevajući križare "grčkom vatrom" (napalmom tadašnjega
doba), muslimani su zapalili ljestve i ubili skoro cijelu skupinu ljudi
na njima. Štoviše, muslimani su tada krenuli u napad odlučivši da
se taj put bore na život i smrt, jer su svi čuli priče kako je Rikard
Lavljeg Srca izdajnički pogubio skoro tri tisuće njihove braće koji su
se predali križarima u dobroj vjeri nakon što su napustili Aku tijekom
Treće križarske vojne. Obeshrabreni snažnim muslimanskim otpo­
rom, križari su napustili opsadu i vratili se u Aku 7. 12., ostavlja­
jući ajubidske snage kao posadu u tvrđavi na vrhu brda Tabora.

Križari su tada prestali s napadima u Jizreelskoj dolini i usmjerili se
prema svome dodatnome cilju, zauzeću Damiette u Egiptu - koju će
osvojiti osamnaest mjeseci poslije. Skoro odmah nakon što su križari
krenuli u Egipat, sultan al-'Adil naredio je svome sinu al-Mu'azamu
da razori muslimansku tvrđavu na vrhu brda Tabora, djelomice zbog
toga što više nije imao dovoljno ljudi da brani to uporište. On je
ispravno mislio kako je bolje da tvrđavu razore njegovi ljudi nego
da padne u ruke križara, jer bi križarski nadzor tvrđave predstavljao
opasnost za cijelu Galileju. Tako su samo šest mjeseci nakon križar­
skoga neslavnoga uzmaka s brda Tabora, sami muslimani srušili
tvrđavu koju križari nisu uspjeli osvojiti.

Nakon što ju je porušio al-Mu'azam, sultanov sin i Saladinov si­
novac, 1218., muslimanska tvrđava na brdu Taboru ostala je u ruše­
vinama u sljedećem desetljeću, sve do 1229. g., kada su je djelomi-

ce obnovili mađarski redovnici. Ona je još jednom došla u križarske
ruke 1241., kao ishod mirovnoga sporazuma što ga je potpisao
Richard od Cornwalla. Međutim, muslimani su opet osvojili tvrđavu
u kasno proljeće 1247. Taj ih je put predvodio novi sudionik na
svjetskoj pozornici, ajubidski vladar as-Salih Ajub. Ajub se pojavio
na pozornici kao sultan u Egiptu nakon što je zbacio mlađega brata
1240. .g Od tada je bio zauzet borbama, uglavnom protiv ujaka, as-
Saliha Isma'ila od Damaska i rođaka an-Nasiraa Da'uda od Keraka,
ali i borbama protiv križara, uključujući i bitku koja se pokazala ve­
likom pobjedom nad združenim snagama tih triju neprijatelja kod
Harbiyye (La Forbie), nekoliko kilometara sjeveroistočno od Gaze,
daleko južno od Jizreelske doline, 1244. g.

U kasno proljeće 1247., nakon što je pobijedio ujaka i rođaka, Ajub
je poslao vojsku sjeverno prema Jizreelskoj dolini i Gelileji. Egi­
patska je vojska, pod zapovjedništvom generala Fakhra al-Dina ibn
al-Shaykha, napala najprije Tiberias, 16. 06. 1247., a zatim osvo­
jila brdo Tabor, Belvoir i Kaukab nešto poslije. Križari su pružili slabi
otpor kako u obrani brda Tabora tako i drugih tvrđava, jer su imali
suviše malo tjelesno sposobnih ljudi da se obrane. Ajub i njegova
vojska krenuli su zatim da opsjednu i zauzmu Aškelon, a onda su
krenuli na Damask.

Međutim, Jizreelska dolina spasila se od daljnjih Ajubovih upada
jer ga je pogodila smrtonosna bolest pa je ubrzo umro. Tvrđava na
vrhu brda Tabora još je jednom došla u križarske ruke 1255., kada su
hospitalci uputili molbu papi Aleksandru IV i dobili njegovu privo­
lu da poprave tvrđavu i postave posadu od četrdeset vitezova Među­
tim, poslije, manje od desetljeća, muslimani su je opet osvojili. Tada
je mamelučki sultan Baibars iz Egipta preuzeo nadzor nad brdom
Taborom, nakon slavne pobjede nad mongolskom vojskom u bitci
kod 'Ayn Jaluta, upravo preko puta doline, u podnožju brda Gilboe.

8. POGLAVLJE

Snovi o slavi

Sve vojske na svijetu mogle bi vršiti manevre po toj prostranoj
ravnici. ... Ne postoji mjesto na svijetu pogodnije za rat od ovoga.
... /To je/ najprirodnije bojno polje na cijeloj zemlji

— Napoleon Bonaparte (?), pretpostavlja se da je to izrekao
dok je promatrao Jizreelsku dolinu 1799. g.

M ongolske horde nahrupile su iz svoje postojbine u azijskim
stepama, pogubljujući, paleći i pljačkajući sve što im se
našlo na putu. Oni su bili neuništiva snaga, u početku
šireći se poput prolivene tinte po Srednjem Istoku a onda se sručivši
na Siriju-Palestinu, u namjeri da zagospodare sve većim carstvom.
Oni su bili glasnici nove ere, koja je od trinaestoga do osamnaestoga
stoljeća svjedočila o širenju carstava kroz to područje - uključujući
ona Mongola i Mameluka, Osmanlija i Napoleona, da spomenemo
samo neke od njih čiji su snovi o slavi potresli Jizreelsku dolinu u
drugom tisućljeću.

Jizreelska dolina bila je 3. rujna 1260. poprište žestokoga sukoba
dvaju relativnih novopridošlica na svjetskoj pozornici, Mongola i
Mameluka. Oni su se susreli toga dana u ogorčenoj borbi kod 'Ayn
Jaluta ("Golijatovog izvora") u Jizreelskoj dolini, na istom mjestu
gdje su Saladin i križari stajali i zurili jedni u druge u neodlučnom
sukobu prije sedamdeset i pet godina. Mameluci su pobijedili u tom
novom sukobu nanijevši Mongolima prvi veći poraz i spasivši Siriju-
Palestinu i Egipat od mongolske prevlasti. Detalji te bitke prilično
su dobro poznati zahvaljujući nekolikim suvremenim i skoro suvre­
menim prikazima, od kojih se neki temelje na opisima svjedoka. Me­
đutim, s obzirom da imamo zapise iz promongolskih i protumongolskih
izvora, postoji nekoliko inačica o tijeku bitke i sudbini nekih od su­
dionika. Stoga se postavljaju mnoga važna pitanja: je li postojala

zasjeda mongolskih postrojbi, kao što tvrdi perzijski povjesničar
Raši dal-Din? Je li mongolski vođa Kitbuqa ubijen usred bitke, ili
su mu poslije odsjekli glavu? Koliko je ishod bitke bio važan za po­
vijest Srednjega Istoka i za zapadni svijet u cjelini?

Mongoli su se širili prema zapadu iz azijskih stepa još od vreme­
na Džingis-kana početkom trinaestoga stoljeća. Nakon što su prega­
zili Iran, Mezopotamiju, Armeniju, Gruziju, Anatoliju i Irak do 1258.
god., oni su namjeravali osvojiti i Siriju-Palestinu i Egipat. Mongolska
vojska pod zapovjedništvom Hulagua, unuka Džingis-kana i mlađega
brata vladajućega Velikoga kana Mongkea, prešla je Eufrat i napala
Alepo u Siriji. Raspravlja se o veličini njegove vojske a procjene se
kreću od 60.000 do 300.000 ljudi, ali je najvjerojatnije bilo oko 120.000
vojnika. Alepo je brzo pao pred napadačima, ali su događaji u mongol­
skoj postojbini zahtijevali promjenu Hulaguovih planova. Glas da
je Veliki kan umro i da su se Hulaguova dva starija brat svađala oko
nasljedstva naveli su Hulagua da se vrati s većim dijelom vojske,
sjeveroistočno u Azerbejdžan, blizu Tabriza. On se možda i brinuo
što nema dovoljno zemlje za ispašu u Siriji za njegovu ogromnu
vojsku i njezinu konjicu u većem vremenskom razdoblju.

Prije nego što je otišao krajem 4.mj. 1260., ili možda nakon što
je već bio na putu za Azerbejdžan, Hulagu je poslao emisare u Egipat,
zahtijevajući da se mamelučki sultan ili pokori Mongolima i postane
vazal ili da se suoči s gnjevom njihove vojske. Pismo koje je sadr­
žavalo stihove iz Kurana zajedno s uvredama prema egipatskom sul­
tanu, govorilo je da je svaki otpor uzaludan, da je mongolsko pravo
da vladaju svijetom Bogom dano, te da će svi pobunjenici biti unište­
ni ako se mirno ne pokore. Pismo je požurivalo sultana: "Požurite s
vašim odgovorom prije nego što se vatra rata ne rasplamsa. ... Pre-
trpjet ćete najstrašniju katastrofu, vaše zemlje postat će pustinje, ...
a mi ćemo ubiti vašu djecu i vaše starce."

Hulagu je prepustio zauzimanje Sirije, Palestine i Egipta jednome
od svojih najpovjerljivijih generala, Kitbuqi. Međutim, s obzirom
da je Hulagu poveo većinu vojske sa sobom natrag u Azerbejdžan,
Kitbuqi je preostalo ne više od deset do dvanaest tisuća mongolskih
vojnika. Čak ako su novaci na licu mjesta povećali snage na dvade­
set tisuća vojnika, kao što neki drevni izvori govore, to nije bila ve-

lika vojska. Nije potpuno jasno zašto ga je Hulagu ostavio s tako
malo postrojbi, ali izgleda da su Hulagu i Mongoli podcijenili egi­
patske snage kako u brojčanom smislu tako i u smislu njihove od­
lučnosti za borbu. Možda se to temeljilo na krivim obavještajnim
podacima što su im ih namjerno davali sirijski zarobljenici. Kako bilo
da bilo, Kitbuqa je brzo krenuo u napad, osvojivši Damask i Sidon
do kolovoza 1260., i poslavši prethodnicu u Palestinu sve do Gaze,
kako bi promotrio krajolik, usput je pljačkao i palio kadgod mu je to
bilo moguće.

U međuvremenu je u Kairu mamelučki sultan Kutuz primio i pro­
čitao prijeteću poruku koju mu je poslao Hulagu. On je brzo reagi­
rao: pogubio je mongolske izaslanike koji su donijeli pismo tako što
ih je prepolovio a glave im je pribio na vrata Zuvaila u Kairu. Po­
čele su pripreme za obranu Egipta od neizbježnoga mongolskoga
napada, kojega je taj čin prkosa samo pospješio.

Sam Kutuz bio je relativno nova osoba na političkoj pozornici.
On je došao na vlast u Egiptu u studenom 1259., samo nekoliko mje­
seci prije nego što je pristigla Hulaguova poruka. On je bio Mame-
luk, jedan od robova-vojnika koje su egipatski sultani toliko cijenili
u trinaestom stoljeću. Ti su Mameluci skoro svi bili turskoga podrije­
tla. Oni su bili robovi koje su kao djecu kupili i doveli u Egipat. Tamo
su ih preobratili na islam, dali im naziv Ibn Abdulah ("Abdulahov
sin" - zato što je Abdulah bio Muhamedov otac), i odgajali ih pod
strogim nadzorom mamelučkoga narednika. Kada su dosegnuli zre­
lost dali su im slobodu u zamjenu za službu u egipatskoj vojsci. Oni
su ulijevali strahopoštovanje i bili su žestoki i vjerni ratnici.

Kutuz je bio povjerljivi zapovjednik vojske pod prethodnim egipat­
skim sultanom Ajbakom. Kada su Ajbaka ubili 1257. g., njego sin
Ali imao je samo petnaest godina, pa je tako Kutuz postavljen za
regenta kako bi pomogao mladiću da vlada. Međutim, krajem 1259.
Kutuz je zbacio Alija i proglasio se sultanom umjesto njega. Kutuz
je iskoristio prijetnju mongolske vojske i egipatsku potrebu za snaž­
nim vođom kao izgovor za svoja djela. Mameluci su shvatili da su
dovoljno brojni i snažni da mogu vladati Egiptom, isto tako dobro
ako ne i bolje nego njihovi prijašnji gospodari, ajubidski sultani.
Odlučivši preduhitriti prijeteći mongolski napad i preuzeti inicija-

tivu, Kutuz je okupio Egipćane gorljivim govorom i ubrzo podigao
vojsku od mamelučkih vojnika i drugih skupljenih postrojbi. Vjero­
jatno je vjerovao kako je najbolja prilika da se obrani Egipat ako
krene prema sjeveru i izazove sučeljavanje s Mongolima u području
koje je daleko od egipatskih granica. Na taj način, čak i da njegove
snage dožive početni poraz, one će biti sposobne povlačiti se i bori­
ti još nekoliko puta prije nego što Mongoli stvarno prijeđu u Egipat.
Ako egipatske snage ostanu u Kairu i čekaju da dođu Mongoli, neće
biti prilike za uzmak ako izgube prvu bitku. Štoviše, Kutuz se možda
bojao da će njegove snage izgubiti moral kad se mongolska vojska
počne približavati Kairu i da se neće boriti onako dobro kao što bi
se borile ako prijeđu u napad protiv snaga za koje je Kutuz već znao
da su samo mali dio mongolske vojske koja je zauzela Siriju.

Broj vojnika u tim mamelučko egipatskim snagama je prijeporan.
Na početku su moderni znanstvenici smatrali da je moglo biti oko
120.000 ljudi, ali to je, izgleda, bila brojka do koje se došlo kada se
jedan izvorni arapski izvor prevodio na francuski a onda na engleski.
Nijedan od mamelučkih izvora ne daje točne brojke, ali izgleda da
je bilo oko dvanaest tisuća mamelučkih vojnika. Uz Mameluke, vojska
se sastojala i od prebjeglih sirijskih postrojbi i drugih boraca koji su
pobjegli pred mongolskim napredovanjem u sjevernim zemljama.
Oni su povećali broj egipatske vojske na nekih dvadeset tisuća voj­
nika, ali sigurno ne više od toga. Malo je vjerojatno da je brojala preko
100.000 ljudi, kao što neki tvrde. Ukratko, mongolska i mamelučka
vojska koje su se trebale uskoro susresti kod 'Ayn Jaluta imale su pri­
bližno isti broj vojnika, između deset i dvadeset tisuća ljudi u svakoj
od njih.

Mamelučka je vojska napustila Kairo 26. 07. 1260. i napredova­
la prema Salihiji, zoni koncentracije, približno 120 kilometara sje­
veroistočno od Kaira. Tu je Kutuz ponovo morao upotrijebiti svoju
govorničku vještinu kako bi nagovorio kolebljive egipatske vođe da
nastave napredovati prema sjeveru. On ih je uspio posramiti i natjerati
da nastave napredovanje tako što je u jednom trenutku uzviknuo,
"Sam ću se boriti protiv Mongola!" Oni su postali odlučniji, pretho­
dnica pod zapovjedništvom mamelučkoga zapovjednika Baibarsa,
napustila je Gazu i porazila malu skupinu Mongola koji su tamo bili

smješteni. Ono malo preživjelih Mongola pobjeglo je u sigurni Da­
mask i izvijestilo o obratu događaja Kitbuqa i mongolske generale.

Ostatak egipatske vojske, pod zapovjedništvom samoga Kutuza,
slijedilo je Baibarsa i prethodnicu do Gaze, a onda je, nakon što se
odmorio samo jedan dan, marširao uz obalu i utaborio se izvan križar­
skoga grada Ake. Tamo je Kutuz stupio u pregovore s franačkim kri­
žarima, koji su se našli u unakrsnoj vatri između Mameluka i Mon­
gola. Franci su odlučili ostati neutralni ali su dopustili egipatskoj vojsci
da prođe kroz njihov teritorij te su ih snabdjeli i drugim zalihama.

Čim je Kitbuqa čuo da egipatska vojska ide prema sjeveru, on je
odlučio napustiti tabor i povesti mongolsku vojsku prema jugu i poći
ususret Egipćanima. Međutim, pobuna je izbila u Damasku upravo
u to vrijeme i Kitbuqa je bio prisiljen odgoditi pohod dok se pobuna
ne uguši. To je omogućilo Kutuzu i Egipćanima da dođu neometani
do Ake. Mongolske snage konačno su krenule iz Damaska prema jugu,
prešle rijeku Jordan i utaborile se u Jizreelskoj dolini krajem kolo­
voza ili početkom rujna 1260. g. Tu su, kod 'Ayn Jaluta pokraj brda
Gilboe, nekih petnaestak kilometara u Jizrelskoj dolini, Saladin i
križari stajali jedni prema drugima stoljeće prije, a sada su Mongoli
čekali Mameluke.

Zašto su Mongoli izabrali baš to mjesto u Jizreelskoj dolini, za
svoje bojno polje? Nekoliko čimbenika doprinijelo je takvom njiho­
vom izboru. Prvo, to je područje pružalo vodu i dobru ispašu za nji­
hove konje i prilično dobre uvjete za konjičko ratovanje, jer je bio
početak ljeta ili rana jesen. Ustvari neki povjesničari tvrde da je to
bila zadnja južna točka koja je nudila takve prednosti na putu od
Damaska do Egipta. Drugo, tlo Jizreelske doline, koje je na nekim
mjestima široko oko deset kilometara, sužava se samo na nešto manje
od pet kilometara kod 'Ayn Jaluta pa ga velika vojska može lako
nadzirati ili čak potpuno blokirati. Treće, i brdo Gilboa i obližnji bre­
žuljak Moreh može se iskoristiti kao izvidnička točka, a brdo Gilboa
moglo bi se iskoristiti kao uporište za mongolski bok tijekom bitke.
Četvrto, Mongoli su mogli pomisliti da će Mameluci doći s juga i
poslati svoju vojsku kroz klanac Wadi 'Ara, te se pojaviti u Jizreel­
skoj dolini pokraj drevnoga mjesta Megida, isto onako kao što je
učinio Tutmozis III dvije i po tisuće godina prije, i kao što će gene-

Karta 23. Mameluci i Mongoli
1. Mameluci se kreću prema sjeveru iz Egipta preko Salihije i Gaze prema

Aki.
2. Mongoli se pokreću južno od Damaska, prelaze rijeku Jordan i utabore

se kod 'Ayn Jaluta.
3. Mameluci napreduju iz Ake prema 'Ayn Jalutu.
4. Bitka kod 'Ayn Jaluta 3. 09.; Mameluci pobjeđuju.

ral Allenby opet učiniti 700 godina poslije. U tom slučaju, oni
bi mogli napasti mamelučku vojsku dok ona bude još dolazila kroz
klanac raspoređena u tankoj koloni dugačkoj nekoliko kilometara i
ranjiva na zasjedu, na koju su egipatski generali upozoravali Tutmo-
zisa III. Međutim, kao što sam prije spomenuo u ovoj raspravi, Ma­
meluci su umjesto toga već krenuli dalje na sjever, uz obalu Ake i
kretali se južno i istočno preko Jizreelske doline prema mongolskim
položajima kod Ayn Jaluta.

Slika 15. Pokrov Jizreelske doline (Zev Radovan, Jeruzalem)
Kutuz je bodrio svoju mamelučku vojsku utaborenu izvan Ake,

podsjećajući ih na mongolska zvjerstva u prošlosti; pozivajući se na
potrebu da zaštite svoje obitelji, imovinu i način života; te naglaša­
vajući potrebu da brane islam od nevjernika. On je zatim poslao po­
vjerljivoga zapovjednika Baibarsa naprijed s mamelučkom pretho­
dnicom i oprezno poveo ostatak vojske iz Ake prema Mongolima.

Postoje barem dva različita prikaza događaja koji su se događali
u bitci kod 'Ain-Jaluta: prikaz promonogolskoga perzijskoga povje­
sničara Rašid al-Dina napisan u četrnaestom stoljeću i onaj proma-
melučkoga egipatskoga povjesničara iz petnaestoga stoljeća, al-Ma-
krizija, koji sasvim drukčije prikazuje bitku. Donedavno se smatralo
da je promongolski prikaz Rašida al-Dina točniji, ali nedavno istra­
živanje koje se koristilo dodatnim izvorima, uključujući neka svje­
dočanstva s lica mjesta, dramatično je promijenilo sliku događaja.
Danas se promamelučki prikazi bitke, kao što je onaj al-Makrizija,
smatraju općenito pouzdanijima, ali izgleda sve u svemu da se isti­
niti tijek bitke nalazi negdje u sredini između opisa Rašida i al-Ma­
krizija, što možda ne bi trebalo potpuno čuditi.

Kada je mamelučka prethodnica predvođena Baibarsom naišla
na prve mongolske izvidnice, došlo je do niza manjih okršaja. Rašid
al-Din tvrdi da su se Baibars i njegova mala skupina povlačili malo
po malo pred navalom Mongola, dok nisu navele mongolske postrojbe
u zasjedu. Rašid zapisuje da su Kutuz i ostatak mamelučke vojske,
koji su se sakrili na povoljnom položaju, spremno napali i desetkovali
Kitbuqine snage, upravo onako kao što je Antioh III učinio Ptolo-
meju IV stoljećima prije. Međutim, nema potvrde za Rašidov prikaz i
on je možda slobodno protumačio činjenice. Umjesto toga, izgleda
da su se ti mali okršaji dogodili dan prije stvarne bitke kada su Bai­
bars i njegova prethodnica naišli na prve mongolske izvidnice, Baibars
je jednostavno javio Kutuzu i kratko se povukao očekujući pojača­
nja. Nije trebao dugo čekati jer su Kutuz i njegova vojska bili samo
na dan jahanja iza Baibarsa, jašući iz Ake uzduž Jizreelske doline.
Ubrzo nakon što je svanulo sunce sljedećega dana, ujutro 3. 09.
1260., bitka kod 'Ayn Jaluta službeno je počela.

Na početku, dvije vojske stajale su jedna nasuprot drugoj u doli­
ni sjeverno ili sjeveroistočno od izvora kod 'Ayn Jaluta, a svaka od
njih bila je poredana po crti sjever-jug protežući se po cijeloj dolini.
Mongoli, koji su prvi stigli i rasporedili se po bojnom polju, brzo su
napali i razbili lijevo krilo mamelučke vojske, koje su Kutuz i njegovi
generali možda namjerno ostavili slabim. Kutuz je okupio svoje ljude,
uklonivši svoju kacigu kako bi ga mogli prepoznati i jašući ravno na
neprijatelje uzvikujući svim svojim glasom "O islam!". Postavlja­
jući svoje ljude uokolo poput figura na šahovskoj ploči, prešao je u
protunapad i taktički nadigrao Mongolce, tako da je izravnao bitku.
Ako je i postojala zasjeda u bilo kojem trenutku bitke, kao što Rašid
tvrdi, onda se to dogodilo u tomu trenutku, ali samo onda ako je Kutuz
namjerno dopustio da njegovo lijevo krilo popusti kako bi namamio
Mongolske postrojbe i opkolio ih u pogodnom trenutku. Mameluci
su se žestoko borili, a Mongoli su počeli bježati glavom bez obzira da
bi ih Mameluci sasijecali dok su trčali.

Međutim, Kitbuqa je pozvao svoje ljude i izvršio očajnički pro­
tunapad, te skoro preokrenuo situaciju toga dana. Mameluci su se
spasili samo zato što je Kutuz još jednom ohrabrio svoje postrojbe,
zaurlavši, "O Bože daj nam pobjedu!" dok je jurišao po bojnom polju.

Mameluci su slijedili svojega neustrašivoga vođu u konačnom od-
važnom napadu, tijekom kojega su nadjačali mongolske snage i sasje­
kli ih na komade. Al-Makrizijev prikaz kaže da je Kitbuqa galopi-
rao "naprijed nazad ispred svojih ljudi vičući da je njihova dužnost
umrijeti na bojnome polju" kada su ga oborili i ubili. Međutim,
Rašid kaže da Kitbuqa nije bio ubijen u bitci već uhićen nakon što
je izgubio konja i doveden pred Kutuza. Rašid izvješćuje da je došlo
do žestoke razmjene riječi i uvreda između dvojice vođa, te da je, na­
kon što mu je Kutuz zaprijetio odrubljivanjem glave, rekao mame-
lučkom vođi:

Ne budi suviše ushićen svojom trenutnom pobjedom. Ako poginem
bit će to od Božje ruke a ne od tvoje. Čim vijest o mojoj smrti dođe
do ušiju Kulagu-kana, njegov će bijes uskipjeti poput ljutitoga mora.
Od Azerbeidžana do vrata Egipta, cijelu će zemlju pregaziti kopita
mongolskih konja a naši vojnici će nositi u bisagama svojih konja
pijesak Egipta. Kulagu-kan ima među svojim sljedbenicima 300.000
ratnika koji su ravni Kitbuqi. Moja smrt bit će za njih samo jedan
vojnik manje.... Požuri i dokrajči me kako ne bih više morao slušati
tvoja predbacivanja.

Prema Rašidu. Kutuz je onda ostvario svoju prijetnju: Kitbuqu
su odmah smakli, a njegovu odrubljenu glavu poslali u Kairo najbr­
žim putom. U svakom slučaju, bez obzira je li ubijen u borbi ili po­
gubljen odmah poslije nje, očito je iz oba prikaza da su Kitbuqi odru­
bili glavu i poslali je u Kairo kao pravi dokaz mamelučke pobjede.

Nakon poraza ono malo preživjelih Mongola pobjeglo je na razne
strane. Mnogi su se penjali na obližnje brdo da bi ih Baibars i nje­
govi ljudi sustigli i pogubili na licu mjesta. Druge su ubili seljaci,
dok su se neki pokušali skriti u poljima šaša, ali su ih Mameluci iz­
mamili vatrom i ubili. Preostali preživjeli pobjegli su sjeverno u
Siriju, gdje su njihove žene i djeca još uvijek čekali u taboru, a tamo
ih je opet sustigao Baibars i njegova prethodnica i još jednom pora­
zio. Nema točnoga podatka koliko je mongolskih ratnika poginulo
toga dana kod 'Ayn Jaluta. Jedan zapis koji govori da je cijela mon­
golska vojska našla smrt vjerojatno je pretjeran; drugi zapis spomi­
nje brojku od tisuću i petsto mrtvih, što je možda bliže istini. Ne
postoje zabilježeni podaci o broju mamelučkih žrtava.

Egipatski sultan Kutuz, na njegovu žalost, nije dugo vremena uži­
vao u pobjedi. On je nastavio predvoditi ostatak mamelučke vojske
prema sjeveru nakon bitke kod 'Ayn Jaluta i zauzeo Damask i Ale-
po, dovevši Siriju pod mamelučku vlas i stvorivši novu političku i
vojnu snagu u Siriji-Palestini, s kojom će se preostali križari boriti
ubuduće. On se u listopadu vraćao u Egipat, namjeravajući slaviti
mamelučku pobjedu u sigurnosti vlastita doma. Međutim, skupina
urotnika ubila ga je nekoliko kilometara izvan Kaira, u pustinji iz­
među el-Arisha i Salihije. Tu je skupinu predvodio nitko drugi do
njegov povjerljivi zapovjednik Baibars. Bilo je to 22. 10. 1260.
Kutuz je bio sultan manje od godine dana. Baibars, koji je možda
bio bijesan što ga Kutuz nije imenovao guvernerom Sirije, sam se
proglasio sultanom i kao takvoga su ga službeno ustoličili u Kairu
sljedećega dana.

Važnost bitke koja se toga dana u rujnu 1260. vojevala kod 'Ayn
Jaluta ne može se precijeniti. Bio je to prvi put da su Mongoli doži­
vjeli poraz bilo gdje na bojnom polju od nekog neprijatelja. Taj njihov
poraz pokazao je da su oni ipak pobjedivi. Mit o mongolskoj nepobje­
divosti razbio se. Ta je bitka uticala na cijelu povijest zapadne civi­
lizacije. Ona je ne samo zaustavila napredovanje Mongola prema
zapadu i spasila Egipat i Siriju-Palestinu od mongolske prevlasti, već
je označila početak mamelučkoga utjecaja u tome području, počevši
vladavinom Baibarsa, kojega se smatra "pravim utemeljiteljem ma­
melučke moći."

Iz razloga koji još uvijek nisu potpuno jasni, Mongoli nisu nika­
da ozbiljno pokušali osvetiti se za svoj poraz kod 'Ayn Jaluta. Sim­
boličke snage krenule su u studenome 1260., kako bi iskušale odluč­
nost novoga mamelučkog sultana Baibarsa, ali su poražene kod Homsa
u Siriji. Uslijedili su pohodi 1281., 1299, , 1300., 1303. i 1312. g.,
ali samo uz jedan jedini izuzetak - 1300., kada su Mongoli trenutno
ponovo zauzeli Siriju - svi su izgledali malodušni i, na kraju, nisu
bili uspješniji od borbe Kitbuqe i njegovih snaga toga kobnoga dana
kod 'Ayn Jaluta u Jizreelskoj dolini.

Kada su Baibars i njegovi mamelučki sljedbenici preuzeli vlast u
Egiptu 1260., oni su naslijedili i pridružene teritorije u Siriji-Pale­
stini. Baibarsova politika u tom području bila je pod utjecajem

stalne prijetnje koju su Mongoli predstavljali u sljedećih pola stoljeća.
Baibars je osobito nastojao osigurati stalan i slobodan prolaz za svoje
mamelučke vojske od Kaira do Damaska, koji je put prolazio kroz
Jizreelsku dolinu. Stoga je Baibars osjetio izravnu i neposrednu
prijetnju svojoj vojnoj žili kucavici što se protezala od Kaira do Da­
maska kada su se hospitalci dali na obnovu porušene muslimanske
tvrđave na vrhu brda Tabora, koju im je dao papa Aleksandar IV
1255., i napučili je sa četrdeset vitezova (kao što smo spomenuli u
7. poglavlju).

Baibars je stoga napao i uništio djelomice obnovljeno križarsko
uporište na vrhu brda Tabora početkom 1263. Malo je dostupnih
detalja o toj bitci, možda zbog toga što su, izgleda, hospitalci napu­
stili zamak kada su vidjeli da se Baibars približava, a možda su ga
i predali bez borbe. Baibars je zatim nastavio pljačkati Nazaret i Aku
u travnju 1263., koristeći svoj tabor na brdu Taboru kao stožer za te
i druge pohode. Za odmazdu, hospitalci i templari ujedinili su se te
napali i osvojili Baibarsovu malu tvrđavu u al-Lejjunu blizu Megida
u siječnju 1264. g. Opet, malo je dostupnih detalja o bitci, a govorilo
se da su "takvi besplodni izleti samo služili da razljute sultana."

Bez sumnje, i druge su se bitke dogodile u Jizreelskoj dolini tije­
kom sljedećih nekoliko stoljeća, jer je Sirija-Palestina bila sve samo
ne mirna tijekom tih godina, a Jizreelska dolina nije bila izuzetak.
Naprimjer, slično stanju tijekom neoasirskoga i perzijskoga razdo­
blja, Jizreelska dolina doživjela je brojne vojske koje su je prelazile
uzduž i poprijeko tijekom ranoga otomanskog razdoblja. Sultan
Seim I i njegova otomanska vojska marširala je kroz Jizreelsku dolinu
poznatu na arapskom kao "Marj Ibn 'Amir", na svom putu od Cari­
grada do Jeruzalema, Kaira i natrag, tijekom pobjedničkih pohoda
protiv Mameluka 1516/1517.g. Taj je pohod slomio Mamelucima
kralježnicu i uspostavio je Otomansko carstvo, koje je onda preuzelo
vlast na tom području za sljedećih četiristo godina, sve do Prvog
svjetskog rata. Selim I i njegovi ljudi boravili su dvaput u Khan Lejunu
i drevnom Megidu - jednom 24. prosinca 1516. tijekom putovanja
do Kaira, te opet 3. 09. 1517. tijekom putovanja natrag u Carigrad.
Vojnici Selima I također su vodili veću bitku 24. 12. 1516. blizu
Beisana, nanoseći težak poraz mamelučkim snagama, ali to je bilo
najbliže Jizreelskoj dolini dokle su uspjeli ikada doprijeti.

Moguće je da su se i druge bitke vodile u Jizreelskoj dolini tijekom
prvih stoljeća otomanske vladavine, ali tek kada se mjesni palestinski
vođa Zahir al-'Umar pojavio na pozornici tijekom osamnaestoga
stoljeća, pun snova o slavi. Imamo zabilježene podatke o takvim su­
kobima. Započevši svoju karijeru prilično nezapaženo, kao najmlađi
sin jedne beduinske obitelji skupljača poreza po imenu Zayadinah,
Zahir al-'Umar brzo je uspostavio vlast nad većim dijelom Galileje
i vladao nad njom željeznom rukom. Rođen oko 1690., Zahir je za­
počeo uspostavljati svoje mini carstvo iz uporišta u Tiberiasu 1720-ih
godina. Do vremena svoje smrti 1775., on je nadzirao područje koje
se protezalo od Tiberiasa i rijeke Jordana na istoku do Ake i Sredo­
zemlja na zapadu, uključujući Safed i Nazaret, a bio je pouzdanik tako
moćnih vladara kao što su egipatski 'Ali Beg, ruski car i otomanski
sultan. Kao ishod Zahirovih agresivnih akcija da proširi svoje mini
carstvo i pokušaja drugih da ga zaustave, Jizreelska dolina bila je
poprište barem dviju bitaka za života Zahir al-'Umara.

U prvom je redu Zahir bio suočen, 1735, s neprijateljskim savezom
šeika iz Nablusa i beduinskog plemena Bani Sakr. Vladari Nablusa
bojali su se da će se Zahir umiješati u poslove Nazareta koji su oni tada
nadzirali. Pleme Bani Sakr gajilo je duboku i ukorijenjenu mržnju
prema Zahiru zbog toga što je on uspostavio relativan mir u Jizreel­
skoj dolini koji je sprječavao njih kao razbojnike da napadaju i plja­
čkaju putnike što su prolazili kroz taj teritorij. Tako se stvorio savez
Nablus-Sakr protiv Zahira al-'Umara.

Zahir je u početku računao na nekih tri tisuće konjanika iz ple­
mena Bani-Sakr kao pomoć u borbi protiv nabluskih šeika. Kada je
čuo da su se te dvije sile udružile protiv njega, shvatio je da je nužna
promjena plana i potpuno nova taktika. Sazvao je vijeće svoje obi­
telji Zayadinah i dobio pomoć svojega brata Sa'da i drugih članova
obitelj. S obzirom da nije bilo vremena unovačiti nove ratnike, oni su
isplanirali zasjedu na združene snage saveza Nablus-Sakr u mjestu
poznatom kao al-Rawdah, smještenom u Jizreelskoj dolini nešto za­
padno od Lejjuna i Megida.

Zahir je poveo glavne snage od dvije tisuće ljudi ravno na vojni­
ke Nablus-Sakra, kao što je nacrtano na karti. Nakon što se upustio
u žestoku bitku, on i njegovi ljudi su se povukli u velikoj zbrci, jer
su ih neprijatelji opkolili i teško porazili. Vojnici Nablus-Sakra jurili

Karta 24. Zahir al'-Umar i Nablus-Saqrov savez
1. Nablus-Saqrova vosjka maršira do al-Rawdaha.
2. Zahir al'-Umar napreduje do al-Rawdaha i napada snage Nablus-Saqra
3. Zahirovi vojnici pretvaraju se da se povlače, Nablus-Saqrova vojska ih

sijedi, zatim se naglo okreću i zatvaraju kruk oko Nablus-Saqrove vosjke

su za njima u veseloj potjeri. Dvije odvojene i dodatne snage od
Zahirovih pet stotina vojnika svaka pod zapovjedništvom Zahirovoga
brata Sa'da i drugih vođa, spremno su reagirale i uhvatile snage Nab-
lus-Sakra u stupicu, jer su se Zahirovih dvije tisuće ljudi pretvarale
da se povlače, onda se naglo okrenule kao jedan i zatvorile krug oko
neprijateljskih vojnika. Povijest se tako ponovila, jer je Zahir upotri­
jebio istu taktiku koju su u Jizreelsoj dolini koristili Antioh III 218.
pr. Kr., i Vespazijan 67. po Kr., te vjerojatno i Mameluci 1260. (kao
što smo upravo naveli). I doista, ta se taktika još jednom pokazala
uspješnom. Neki prikazi tvrde da je Zahirova pobjeda bila tako nad-

moćna da je skoro osam tisuća neprijatelja poginulo u bitci. Toliko
je kosti ostalo na bojnom polju da ga nije bilo moguće obrađivati
sljedećih dvadeset godina.

Zahirova moć i ugled nastavili su rasti nakon te bitke, pa je on
uspio, usprkos brojnim pokušajima pobune protiv njega, uključujući i
onu vlastitih sinova, ne samo zadržati nadzor već proširiti svoje po­
sjede u Galileji i Jizreelskoj dolini tijekom sljedećih desetljeća sre­
dinom osamnaestoga stoljeća. To je vrijeme Jizreelska dolina bila
najplodnije područje u cijeloj Palestini, poznata po svojem žitu, duha­
nu, dinjama i, iznad svega, pamuku. Uopće ne začuđuje, osobito
uzevši u obzir stalnu stratešku važnost Jizreelske doline uzduž trgo­
vačkih putova što su vodili iz Damaska, da je Zahir al-'Umar proveo
veći dio svoje vladavine u sukobu s drugim silama koje su željele
preoteti njegove zemlje.

Kada se drugi put Zahir al-'Umar borio u Jizreelskoj dolini bilo
je to tijekom njegova pohoda 1771/73., kada je pokušavao osvojiti
Nablus, smješten nešto južnije od doline. Govori se da je upotrijebio
topove protiv grada Lejjuna, razrušivši veći njegov dio, iako nisu
dostupni točni detalji te bitke. Tijekom istoga razdoblja nekoliko je
vojski promarširalo kroz Jizreelsku dolinu. Neke su se doista i zausta­
vile i utaborile se pokraj Megida, Lejjuna i drugih mjesta. Međutim,
sve su one bile ili na putu prema velikim bitkama izvan same doline
ili su se povlačile nakon njih.

Zahirovo mini carstvo ubrzo je palo nakon njegove smrti. On je
bio umoren, vjerojatno po naredbi otomanskoga sultana, a možda i
od vlastitih ljudi - izvan Ake 1775. g. dok s borio protiv otomanskih
snaga u uzaludnom pokušaju da zaštiti svoje posjede. Međutim,
Jizreelska dolina neće dugo biti bez sukoba jer je to područje postalo
poprištem Napoleonovih snova o slavi manje od četvrt stoljeća poslije.

Tijekom Napoleonovih neuspjelih pokušaja da oslobodi Egipat i
Siriju-Palestinu od Otomanskoga carstva oko 1798-1801., on je izveo
pohod na Siriju-Palestinu 1799. Prvenstveni ciljevi bili su, prvo,
presresti i poraziti tursku vojsku koju je u Siriji okupio otomanski
sultan za napad na Egipat i, drugo, zauzeti grad Aku.31 Znanstvenici
i vojni povjesničari tumačili su da je taj pohod bio neuspješan zbog
toga što Napoleon nije uspio zauzeti grad Aku ni nakon dugotrajne
opsade. Međutim, drugi znanstvenici smatraju da je taj pohod bio

uspješan, isključivo zbog takozvane Bitke kod brda Tabora koja se
vodila 16. travnja 1799. Ishod te bitke, koja se vodila u Jizreelskoj
dolini blizu današnjega grada Afule, bio je da je Napoleon raspršio
tursku "Damašćansku vojsku". Ta se vojska okupila u Siriji i bila je
jedna od dvije snage - druga je bila "vojska s Rodosa" - koje je oto­
manski sultan planirao poslati protiv Napoleona u pokušaju da oslo­
bodi Egipat od Francuza. Izvještaji govore da je Napoleon dobio
"bitku kod brda Tabora" jednostavno tako što je ispalio dva topa
preko pozadine turske vojske, nakon čega su otomanske snage pobje-
gle glavom bez obzira. Je li se to baš tako dogodilo? Izgleda malo vje­
rojatnim, ali s Napoleonom čovjek uvijek mora očekivati iznenađenje.

Tijekom jeseni i početka zime 1798. g. do Napeolona su došle vi­
jesti da se otomanski sultan priprema ponovo osvojiti Egipat, koji je
Napoleon zauzeo nešto prije, iste godine. Pod pretpostavkom daje
najbolja obrana dobar napad, i slijedeći rasuđivanje Ikšidida i Ma-
meluka prije njega, Napoleon je okupio trinaest tisuća ljudi i pripre­
mao je susresti s turskom Damaščanskom vojskom prije nego što
ona prijeđe pustinju od Palestine i napadne sam Egipat. On je također
želio osvojiti grad Aku, na palestinskoj obali, kojim je vladao Ahmed-
paša (rođeni Hercegovac - prim, prev.), još bolje poznat kao El Jezzar
(Džezar), ili '"Mesar". Detalji o cijelom pohodu i o bitci koja se vo­
dila kod brda Tabor dostupni su iz brojnih izvora, uključujući Napo-
leonovu korespondenciju s Izvršnim Direktorijem u Francuskoj i
njegove kasnije memoare, izvještaj Napoleonovoga šefa stožera,
generala Berthiera poslan ministru rata u Parizu, te razna svjedočan­
stva s lica mjesta, uključujući i pisani izvještaj generala Klebera,
Napoleonu nakon bitke.

Ostavivši nekih šesnaest tisuća ljudi iza sebe da brane Egipat u
njegovoj odsutnosti, Napolen je poveo malu snagu od trinaest tisuća
prema Suezu u 12.mj. 1798. i vršio posljednje pripreme za pohod
na Palestinu. Njegovi su se ljudi raspodijelili u četiri pješadijske di­
vizije koje su brojale skoro deset tisuća vojnika, pod zapovjedništvom
generala Klebera, Regniera, Bona i Lannesa. Tu je bila i divizija od
osam stotina konjanika pod zapovjedništvom generala Murata. Arti­
ljerijska divizija pod zapovjedništvom generala Dommartina, te
inženjerska divizija pod zapovjedništvom generala Caffarellija.

Karta 25. Napoleon kod brda Tabora, 15-16. 04. 1799.

1. Otomanski odredi okupljaju se kod el-Fuleha (Afule), kod Lejjuna i u
podnožju brda Tabora.

2. Kleber maršira iz Nazareta u noći od 15. na 16. 04.
3. Francuske snage, opkoljene od otomanske vojske, bore se u neravno­

pravnoj borbi 16. 04.
4. Napoleon maršira, preko Sepphorisa (Sepforis), u pomoć Kleberu.
5. Trideset druga brigada generala Rambauda ide ravno u borbu; Osam­

naesta brigada generala Bona i Viala nastavlja marširati prema brdu
Gilboa; divizija izviđača-pješaka nastavlja marširati prema Jeninu; a
konjica se okreće i napada mamelučki tabor kod Lejjuna.
6. Otomanske snage raštrkavaju se i bježe; mnogi se utapaju dok pokuša­
vaju prijeći rijeku Jordan.

Napoleon je do 18. 03. 1799., nakon niza bitaka kod el-Arisha,
Jaffe i drugih mjesta, d o š o do Ake i postavio opsadu toga grada.
Istovremeno je poslao razne odrede da zauzmu luku Safed, osvoje

Nazaret i Tir. Svi su ti ciljevi uspješno izvršeni. Početkom travnja,
proširile su se vijesti da je Damaščanska vojska u pokretu i da ide
prema Galileji i Jizreelskoj dolini. Došlo je do nekoliko manjih bita­
ka i okršaja između francuskih snaga i raznih odreda turske vojske
i njihovih saveznika tijekom tjedna od 8. do 15. 04..

General se Kleber našao 15.04. u Nazaretu s nekih dvije ti­
suće ljudi pod svojim zapovjedništvom. On je čuo da su se turske
snage utaborile na brdu Taboru i u obližnjem gradu el-Fulehu (da­
našnjoj Afuli) u Jizreelskoj dolini. Kleber je odlučio poduzeti noćni
marš do toga brda i izvesti iznenadni napad ujutro 16. 04. Uputili
su se u 10 sati te večeri, očekujući da će stići do cilja za otprilike če­
tiri sata, oko 2 ujutro. Međutim, nažalost, za razliku o Gideona u
sličnoj situaciji dvije tisuće i devetsto godina prije, Kleber nije prije
osobno izvidio cestu te nije znao daljinu, teškoće terena noću i vre­
mena koje će mu trebati da prevali taj put.

On i njegovih dvije tisuće pješaka marširali su istočno od Naza-
reta; okrenuli se na jug kada su prešli brdo Tabor, kako bi obišli oko
planine; a tek onda krenuli opet na zapad uz Jizreelsku dolinu u sje­
ni brda Tabora. Stigli su na određeno mjesto četiri sata kasnije nego
što su očekivali, oko 6 sati ujutro 16. 04. Trebalo im je punih
osam sati da promarširaju 25 kilometara. Trenutno su se
našli okruženi s dvadeset i pet tisuća konjanika i deset tisuća pješaka,
koji su svi pripadali paši od Damaska. Kleber je uspješno locirao
Damaščansku vojsku ali je izgubio kritični element iznenađenja.

Prema Kleberovom vlastitom izvještaju Napoleonu, napisanom
nakon bitke, on je odmah zauzeo obližnju "utvrdu" (vjerojatno ru­
ševine križarskoga zamka poznatoga kao La Feve, blizu el-Fuleha
/Afule/ koji nije bio dostupan konjici). On ga je do 7 sati ujutro na­
pučio sa stotinu ljudi namjeravajući ga koristiti kao uporište i mje­
sto za uzmak u slučaju potrebe. Kleber je ubrzo rasporedio ostatak
svojih ljudi u dva četverokuta, što je bila omiljena Napoleonova tak­
tika i uspješno odbijao val za valom otomanskih konjanika u napadu.
Jedan izvjestitelj izvješćuje kako je bitka tako brzo počela da fran­
cuske postrojbe nisu imale vremena pojesti svoj doručak niti napiti
se iz obližnjega jezera koje ih je mamilo tijekom cijeloga dana. Broj­
čano nadjačani s omjerom sedamnaest prema jedan, Kleber i njegovi
ljudi bili su prisiljeni voditi potpuno obrambenu bitku, što su i činili

cijelo jutro. U podne, Kleber je zapovjedio svojim ljudima da se spoje
u jedan četverokut i počnu štedjeti streljivo. Oni su nastavili boriti
se do ranoga poslijepodneva, a stanje je za njih postajalo beznadno.
Iznenada, oko jedan sat poslije podne, ili možda nešto malo poslije,
čuli su pucnjeve iz dva francuska topa južno od bojnoga polja. To
su bila ona dva legendarna topa, prvi "pucnjevi koji su se čuli u svi­
jetu", ili barem u plodnoj ravnici Jizreelske doline.

Izgleda da je Napoleon posumnjao kako bi se Kleber mogao naći
u teškoj situaciji. Stoga je i on počeo marširati prema brdu Taboru
15. 04., prepuštajući generalu Lannesu i njegovoj diviziji da
nastavi s opsadom Ake. Napoleon je poveo sa sobom pješačku divi­
ziju generala Bona, kao i cijelu konjičku diviziju generala Murata,
te osam topova iz artiljerijske divizije generala Dommartina. Nakon
što su prenoćili pored Sepphorisa, počeli su ponovo marširati u zoru
16. 04.. Između 9 i 10 sati ujutro, gledajući dvogledima s uzvisi­
na oko Nazareta, mogli su u daljini vidjeti Kleberove ljude, barem pet
a možda čak i 15 kilometara daleko. Vidjeli su nejasno kako su
raspoređeni u dva četverokuta okruženi vrtložnim oblacima dima,
braneći se hrabro od napada konjice Damaščanske vojske. Maršira­
jući izravno prema jugu, zapadno od Nazareta i dolje u Jizreelsku
dolinu, a ne istočno i iza brda Tabora kao što su učinili Kleberovi ljudi,
Napoleon i njegove snage brzo su prešle preostalu udaljenost. Na­
kon što se približio pozadini turske vojske, Napoleon je ispalio dva
pucnja iz svojih topova.

Prema Kleberu i samom Napoleonu turska se vojska tada raspala
i razbježala "u svim smjerovima, prema planinama i u doline." Kleber
i Napoleon su izvijestili: "Francuzi koji su to gledali iz daljine uživali
su u prizoru i smijali se." Međutim, kao što je uobičajeno u takvim
pričama koje se prepričavaju u barovima i konobama one su suviše
dobre da bi bile istinite. A ova priča nije izuzetak jer izgleda da posto­
ji istovremeno skraćena i pretjerana inačica onoga što se stvarno do­
godilo. Ne iznenađuje činjenica da je trebalo više od dva topovska
pucnja da se prestraši trideset pet tisuća otomanskih vojnika. Drugi
izvori, uključujući i nekoliko sudionika u bitci, daju detaljniji prikaz
zadnjih sati borbe, koje prepričavam u odlomcima što slijede.

Iako su Napoleonove postrojbe, marširajući brzo prema bojnome
polju, mogle vidjeti borbu s vrhova planina već u 9 ili 10 sati ujutro

16. travnja (samo nekoliko sati nakon što je bitka počela), razdalji­
na do bojnoga polja još je uvijek bila velika. Štoviše, postrojbe su
marširale od rane zore i preko planinskoga područja koje im je upra­
vo omogućilo pogled na bojno polje, pa je Napoleon stoga odlučio
da im treba odmor, kako bi bile odmorne kada stupe u boj. Tako je,
usprkos želji svojih ljudi, Napoleon zapovjedio odmor od nekoliko
sati. Kada se marš nastavio i Napoleon odlučio ispaliti pucnjeve iz
dva topa, bilo je već barem jedan sat poslije podne. Napoleon je ispa­
lio te pucnjeve kako bi zbunio neprijatelja te da najavi opkoljenim
Kleberovim ljudima skori dolazak s pojačanjima. Kleberovi ljudi, na­
kon što su čuli pucnjeve, počeli su se boriti obnovljenom snagom,
uzvikujući, "To je Bonaparte! To je Bonaparte!"

Napoleon i njegovi ljudi tada su brzo napredovali ususret oto-
manskoj Damaščanskoj vojsci. Nakon što su prije marširali prema
zapadu od neprijateljskih postrojbi, Francuzi su tada mogli napasti
pozadinu otomanskih snaga i tako uhvatiti u stupicu neprijatelja iz­
među Kleberovih i Napoleonovih ljudi. Jedan svjedok s licu mjesta,
artiljerijski pukovnik po imenu Jean-Pierre Doguereau, koji se poslije
uzdigao do čina generala u Francuskoj vojsci, izvješćuje da je Na­
poleon razdvojio pješadijsku diviziju generala Bona na dva dijela i
poslao ih u raznim smjerovima, kako bi s Kleberovim ljudima obli­
kovali tri strane trokuta, s neprijateljem uhvaćenim u sredini. Drugi
izvori kažu da je Napoleon, ustvari, podijelio svoje ljude u četiri je­
dinice, s razdaljinom između svake jedinice od osam stotina metara.
Visoke stabljike pšenice koja je rasla u dolini štitile su francuske
snage od pogleda otomanskih vojnika do zadnje minute.

Kada su Napoleonovi ljudi započeli svoj konačan napad na nepri­
jatelja, Trideset četvrta brigada generala Rambauda otišla je ravno
u borbu koja je bila u tijeku, dok je Osamnaesta brigada generala
Bona i Viala nastavila marširati prema brdu Gilboe. Izviđači-pješaci
usmjerili su se prema Jeninu, dok se konjica okrenula udesno i napala
bazni tabor mamelučkoga dijela otomanske vojske, koji je bio smješ­
ten blizu Lejjuna. Tako je Napoleon ne samo ubacio neke svoje snage
izravno u borbu nego je neke poslao da napadnu neprijateljski tabor
a opet druge da odsijeku moguće crte povlačenja, iskoristivši tako
psihološku kao i fizičku taktiku protiv otomanske vojske.

Nakon početnoga otpora, turske su snage popustile i njihovi voj­
nici su u panici počeli bježati prema rijeci Jordan i obližnjim planina-

ma. Francuske su ih snage slijedile, osvojivši selo el-Fulah (današnju
Afulu) i poubijali veći dio Damaščanske vojske. Ostatak se razbježao
na sve četiri strane svijeta. Jedan sudionik u bitci izjavio je;

Nismo više mislili na vodu već samo na ubijanje i na to kako ćemo
jezero učiniti crvenim krvlju barbara, koji su se samo trenutak prije
nadali kako će nam odsjeći glave i utopiti naša tijela u isto ono jeze­
ro, gdje su se sami utopili i koje je bilo ispunjeno njihovim trupli­
ma.

Bitka je okončana oko 4 sata poslije podne, punih 10 sati
nakon što je počela. Ta dugačka priča tu se ne zaustavlja jer, prema
izvještaju generala Klebera, kada je nakon bitke izvršena prozivka,
samo su dvojica njegovih ljudi bila ubijena a šezdeset ih je bilo ra­
njeno. On ne spominje koliko je poginulo vojnika što ih je doveo
Napoleon. Na drugoj strani, barem pet tisuća vojnika Damaščanske
vojske je izgubilo živote, uključujući dvije tisuće onih koji su se
utopili dok su bježali i pokušali prijeći rijeku Jordan nakon same
bitke. Ti brojevi izgledaju nevjerojatni, osobito uzimajući u obzir
činjenicu da se dvije tisuće Kleberovih ljudi borilo protiv trideset i
pet tisuća neprijateljskih konjanika i pješaka dobar dio dana, dok su
Napoleonove dodatne postrojbe također bile uključene u zadnju
fazu bitke. Doista, trebali bismo se prisjetiti pruskoga vojnoga stra­
tega iz devetnaestoga stoljeća, Carla von Clausewitza koji je primi­
jetio da "da izvještaji o broju žrtava na jednoj i drugoj strani nikada
nisu točni, rijetko istiniti, a u većini slučaja namjerno iskrivljeni."

Jedan francuski sudionik po imenu Bernoyer, napisao je pismo
kući izvješćujući konkretno da je "bitka kod brda Tabora stajala
neprijatelja šest tisuća života, dok smo mi izgubili samo dvije sto­
tine." Napoleonovi vlastiti memoari, koje je napisao dok je bio
zatočen na Sv. Heleni mnogo godina poslije, potkrepljuju tu veću
brojku navodeći da je "Kleber imao 250 do 300 ubijenih ili ranjenih
ljudi; Kolona /Napoleonova imala ih je 3 ili 4." To izgleda mnogo
razumniji ukupni broj francuskih gubitaka, iako je još uvijek malo
prenizak, uzimajući u obzir da su se borili punih deset sati i da su
bili brojčano nadjačani s omjerom sedamnaest prema jedan tijekom
većega dijela bitke. Međutim, bez obzira koliko ih je stvarno bilo
ubijenih ili ranjenih, francuska strategija korištenja disciplinirane

Karta 26. Napoleon kod brda Tabora, 17-18. 04. 1799.
la. Francuske snage pale Nuris na brdu Gilboi i Jenin ujutro 17. 04.
lb. dok Kleber i njegovi ljudi čuvaju stražu na rijeci Jordan.
2. Napoleonovi ljudi marširaju natrag u Nazaret, paleći Sunem na putu,

poslije 17. 04.
3. Napoleon se pobjednički vraća u Aku 18. 04.

pješadije poredane u četverokute nasuprot dezorganiziranim ma­
sovnim konjičkim napadima neprijatelja očito se pokazala nadmoć­
nijom taktikom toga dana u Jizreelskoj dolini.

Toga su dana, prema zapisima, Napoleon i njegove postrojbe
prespavali na brdu Taboru, iako i ta priča može biti kasnija krivo­
tvorina, jer je ta planina bila vjerojatno daleko od mjesta stvarne
bitke. Napoleonov tabor mogao je biti smješten nešto bliže drevnom
mjestu Jizreelu i 'Ayn Jalutu ("Golijatovom izvoru"), te bliže brdu
Gilboi nego brdu Taboru. Kleber je bio s Napoleonom u šatoru do

rano ujutro 17. 04., kada je otišao kako bi se ponovno pridružio
svojoj diviziji i poveo ljude da čuvaju stražu na rijeci Jordan protiv
mogućega upada otomanskih snaga i njihovih saveznika. Nakon što
su ustale, Napoleonove su postrojbe osvojile i spalile selo Nuris na
brdu Gilboi i grad Jenin dalje prema jugu, izvan Jizreelske doline,
prije nego što su se vratile u tabor i onda krenule u opušteni marš
prema sjeveru i zapadu do Nazareta. Tijekom marša natrag u Nazaret
oni su, izgleda, spalili i selo Šunem u Jizreelskoj dolini. Napoleon i
njegovi ljudi tada su proveli noć 17. 04. u jednom samostanu u
Nazaretu, vrativši se u Aku sljedećega dana.

Napoleon je ubrzo bio prisiljen napustiti bezuspješnu opsadu
Ake, zahvaljujući djelomice provali kuge koja je harala njegovim
postrojbama. On je izjavio u vatrenom govoru svojoj vojsci, 20. 05.

1799., prije nego što su napustili Aku poslije istoga dana:

Vojnici! Vi ste prešli pustinju koja dijeli Afriku od Azije većom
brzinom nego arapska vojska. Vojska koja je marširala da osvoji Egi­
pat razbijena je. Vi ste zarobili njezina generala, njezinu ratnu opre­
mu, njezinu popudbinu, njezine boce od kozje kože; vi ste osvojili
sve utvrđene gradove i obranili pustinjske bunare; vi ste raspršili na
polju brda Tabora to mnoštvo ljudi koje je došlo iz svih dijelova
Azije u nadi da će opljačkati Egipat.

On je zatim povukao svoje ljude i krenuo natrag u Egipat da bi se
suočio s Rodoskom vojskom, drugom savezničkom polovicom otoman-
skoga sultana, koja je pokušala preoteti Egipat od francuskih snaga.

Iako nije uspio osvojiti Aku, što je bio vjerojatno jedan od prven­
stvenih ciljeva palestinskog pohoda, Napoleon je s velikim uspjehom
porazio i raspršio tursku Damaščansku vojsku u "Bitci kod brda Ta­
bora". Doista, iako nije postigao sve ono što je pred sebe postavio,
njegov glavni cilj da razbije tursku vojsku prije nego što ona prijeđe
pustinju i napadne sam Egipat u potpunosti je postignut. Nakon što
je postigao barem taj cilj, Napoleon, taj poznati propagandist, pro­
glasio je da je njegov pohod na Siriju-Palestinu i Jizreelsku dolinu
bio velik uspjeh i upriličio je trijumfalni marš kroz Kairo 14. 06.
1799. god.

Napoleonova bitka kod brda Tabora bit će posljednja borba u
Jizreelskoj dolini za više od jednoga stoljeća, sve do Prvoga svjet-

skoga rata. Čovjek koji ga je naslijedio kao pobjednik u sljedećemu
sukobu, general Edmund H.H. Allenby, znao je sve o Napoleonu i
bitci kod brda Tabora, jer su 1918. Napoleonove pobjede bile te­
meljno štivo u udžbenicima Kraljevskog vojnoga koledža u Sand-
hurstu i Staff Collegeu gdje je Allenby studirao. Allenby, potomak
Olivera Cromwella, bio je nezasitni čitatelj drevne povijesti i starih
vojnih taktika. Već sam u 1. poglavlju raspravljao kako je on isko­
ristio svoje znanje o vojnoj povijesti Jizreelske doline u vođenju
britanske vojske i njezinih saveznika prema pobjedi nad Otomani­
ma kod Megida 20. 09. 1918. Naime, prelazim na vrijeme točno
trideset godina poslije Allenbyjeve pobjede - u razdoblje kada su
Britanci odstupili od svojih prava na Palestinu i kada se mlada dr­
žava Izrael borila za goli život - kako bih došao do sljedećega suko­
ba koji se zbio na krvlju natopljenom tlu Jizreelske doline.

9. POGLAVLJE

Borba za opstanak

Ispred nas je duga trnovita staza. Na dan kada je Država Izrael
uspostavljena, egipatski zrakoplovi bombardirali su Tel Aviv ...
Također primamo izviješća da su našu zemlju napale sa sjevera,
istoka i juga redovne vojske susjednih arapskih država. Ispred nas
je teško i opasno vrijeme ... Dužnost svakoga od nas i svakoga
mjesnoga tijela je da poduzmemo prikladne obrambene mjere,
kao što je izgradnja skloništa, kopanje rovova itd. Osobito se
moramo usredotočiti na izgradnju vojne udarne sile koja je
sposobna odbiti i uništiti neprijateljske snage gdje god se nalaze.

— Premijer David Ben-Gurion
Radio govor narodu Izraela 15. 05. 1948.

B eba je odmah poginula na razrušenom drugom katu dječje
kuće kada je artiljerijska granata probila betonsku zgradu
kibuca. Majka, koja je pokušala zaštiti svoju bebu, umrla je
nekoliko sati poslije na provizornom operacijskom stolu postavlje­
nom u kupaonici razrušene zgrade. One su bile prve žrtve napada na
Mishmar Haemek, kibuc smješten nekoliko kilometara sjeveroza­
padno od Megida u Jizreelskoj dolini. Napad je počeo udarom od
tisuću granata baražne vatre na židovsko naselje bez upozorenja u
vrijeme čaja poslije podne 4. 04. 1948. Trajao je dva sata i ostavio
većinu zgrada u ruševinama, čak i one koje su izgrađene od betona.
Nasreću, većina branitelja uspjela je potražiti zaklon u dubokim rovo­
vima koji su isprekrižali kibuc.

Bitka kod Mishmar Haemeka trajala je devet dana, od 4. do 12.
04. 1948., pri čemu su židovski doseljenici pretrpjeli teške gu­
bitke i borili se za goli život cijelo vrijeme protiv nadmoćnijega ne­
prijatelja. Prošlo je točno trideset godina otkad se Allenby borio

protiv Otomana kod obližnjeg Megida 1918. g. Sada je napad izvršila
Arapska oslobodilačka vojska (ALA) pod vodstvom Fauzija el-Kau-
kjija, bivšega sirijskog časnika u otomanskoj vojsci. On je odlučio
zauzeti Mishmar Haemek dok su se glavne snage mlade židovske
vojske usredotočile na Operaciju Nachshon, otvaranju ceste Tel Aviv-
Jeruzalem, koja se službeno vodila od 6. do 15. 04. Pobjeda kod
Mishmar Haemeka priskrbila bi žilu kucavicu u snabdijevanju arap­
skih snaga, mogućnost ometanja židovskih komunikacija uzduž
ceste Haifa-Tel Aviv, te priliku Kaukjiju da vrati svoj ugled koji mu je
bio poljuljan porazom kod Tirat Zvija južno od Beisana još u 4.mj.

Tijekom Rata za nezavisnost 1948. g., dva odvojena niza bitaka,
u razmaku od 6 tjedana, vodila su se u Jizreelskoj dolini između
arapskih i izraelskih snaga, kao dio napora Izraelaca da uspostave novu
državu Izrael i Arapa da oslobode Palestinu od neželjenih uljeza. Za
obje strane, bila je to bitka na život i smrt. U prvom nizu bitaka od 4.
do 12. 04., Arapi su bili agresori, napadajući židovsko naselje,
kibuc Mishmar Haemek. U drugom nizu bitaka koje su se dogodile od
28. 05. do 4. 06., strane su se promijenile jer su Izraelci bili
agresori u napadu na arapska sela i obrambene položaje, uključujući
Zarin, Megido, Lejjun i, na kraju, dalje prema jugu i izvan Jizreel-
ske doline, grad Jenin.

Kaukji je bio zadužen za više od tisuću ljudi, uključujući bojnu
Dadisia, bojnu Hittin i jedinice Prve Yarmuk bojne. One su marširale
zapadno od Nazareta 3. 04. 1948. Ujutro sljedećega dana, 4.
04., on je rasporedio svoje ljude oko kibuca u labavom krugu koji
se može u bilo koje doba zategnuti. Kaukji je također imao oko dva­
naest minobacača od 76 mm, sedam artiljerijskih oruđa, topove od
75 i 105 milimetara, koje mu je dala sirijska vojska i koje je prve
upotrijebio u ratu. Postavio ih je na brdima iznad Mishmar Haemeka.

Kibuc su branili naoružani doseljenici Mishmar Haemeka, koji su
se sastojali od približno 300 muškaraca, žena i djece, predvođe­
ni zapovjednikom, Yehudom Yevzorijem. Dobili su pojačanje maloga
odreda Haganaha, ogranka izraelskih obrambenih snaga. Branitelji
su na početku bitke imali na raspolaganju samo jednu strojnicu, mi­
nobacač od 76 milimetra, dva minobacača od 50 mm., dvije lake stroj­
nice i oko 50 pušaka. Međutim, oni su svoju obranu pripremali
skoro 2 mjeseca prije, podigli su bodljikavu žicu i iskopali dubo-

ke povezane rovove preko terena u kibucu. Također su pripremili
zalihe hrane za mjesec dana.

Napad pješadije koji je neposredno slijedio artiljerijsku baražnu
vatru u vrijeme čaja 4. 04. 1948. jedva je odbila vatra iz kratkoga
oružja i granata na vanjskoj ogradi kibuca kada se spustila noć. Te
noći, u ranim satima 5. 04, jedna satnija iz Golanske brigade pri­
stigla je kao pojačanje opkoljenim braniteljima u Mishmar Haeme-
ku. Kaukji i arapske snage znale su za dolazak pojačanja i mogli su
pucati na njih u bilo koje vrijeme dok su se približavali kibucu. Umje­
sto toga, Kaukji je odlučio propustiti Izraelce da se ušuljaju bez
prepreka kako bi mogao ubiti više židovskih branitelja.

Međutim, ujutro 5. 04, očekivan napad arapskih snaga nije
se ostvario. Razlog je bio neočekivano primirje koje je dogovoreno
posredstvom britanskih časnika iz Treće husarske pukovnije, koja je
bila smještena oko tri kilometra dalje od bojišnice. Sljedeći dan, 6.
travnja, ipak se nastavila sporadična borba, a kibuc je bio pod teškom
paljbom granata veći dio dana. Ujutro 7. 04, dogovoreno je drugo
primirje, ovaj put na zahtjev potpukovnika britanske vojske, Peela,
koji je zahtijevao da se evakuiraju ranjene žene i djeca. Te noći, dodat­
no židovsko pojačanje u vidu Prve bojne Palmacha koju je predvo­
dio bojnik Dan Laner, spremalo se u obližnjem selu Ein Hashofet za
iznenadni napad na arapske snage koje su opkolile Mishmar Haemek.
Možda je to bio prst sudbine ili namjerna odluka da Prva bojna Pal-
mach dođe u pomoć, jer je upravo u Mishmar Haemeku novoformi­
rani Palmach (tj. "Odredi za napad" koje je uspostavio Haganah)
vršio intenzivne vježbe još 1942., sa 600 novaka. Oni su učili
sabotažu i izviđanje, između ostalih vještina i uvježbavali su se u
šumama oko Mishmar Haemeka. Stoga je to bio vrlo poznati teren za
mnoge vojnike Prve bojne.

Ujutro 4. 04., bojnik Laner i Prva bojna napali su Kaukjijeve
arapske snage. Bitka je trajala pet dana, tako da su obje strane nasto­
jale zauzeti arapska sela i položaje na brdima oko Mishmar Haeme­
ka. Neka područja prelazila su u arapske ruke tijekom dana da bi ih
židovske snage ponovo zauzele po noći. Tih dana borbi pojavile su
se po prvi put mlade Izraelske zračne snage, naziva "Galilejske es-
kadrile" Zračnih snaga, koje su se u to vrijeme sastojale od dva zra­
koplova tipa Piper Cubs i tri pilota. Piloti, koji su izviđali 5. 04.,

Karta 27. Rat za neovisnost: Mishmar Haemek (4.mj. 1948.)
1. Izraelski naseljenici utvrđuju kibuc Mishmar pripremajući se za arap­

ski napad.
2. Arapske snage kreću zapadno od Nazareta prema Mishmar Haemeku.
3. Napad na Mishmar Haemek počinje 4. 04.
4. Izraelska pojačanja stižu tijekom noći od 4. na 5. 04. i 8. 04.
5. Nakon 5 dana borbi, arapske snage povlače se u Jenin, Jeruzalem i Jaffu.

7.04. su bacali zalihe streljiva zapmotanog u stare krpe, te izravno
napali arapske snage 9. 04. Njihove "bombe" sastojale su se od
cijevi za navodnjavanje s vrhom koji se odvijao najednom kraju i
fitiljem koji se palio šibicom na drugom. Bacali su ih na Kaukjijeve
ljude a osobito na bitnice u brdima iz kojih se mogao gađati kibuc.

Kada je, 11. 04., Kaukjiju postalo očito da Prva bojna Palma-
cha postupno pobjeđuje, on je poslao brzojav Druzijskoj bojni, sa
stožerom u selu Shfar-Amu. Druzi su okupili plaćeničke snage koje

su bile voljne boriti se na strani onoga koji ponudi najvišu cijenu,
ali nisu bili u savezu ni s Arapima ni sa Židovima. Kaukji je pisao:
"Obraćam se vama Sinovima Marufa. U nevolji sam. Ako mi ne po­
mognete, mogu se obratiti samo Bogu." Kao odgovor, Druzi su odmah
napali dva obližnja arapska sela koja su židovske snage prethodno
zauzele. Međutim, suočeni sa žestokim otporom, Druzi su se povu­
kli ne ostvarivši nikakvu prednost u toj operaciji. Poslije su odlučili
da im je korisnije boriti se na strani Židova.

Kaukji je, 12. 04. još jednom pokušao izravno napasti Mish­
mar Haemek, ali njegove su snage pale u zasjedu u šumama oko ki-
buca prije nego što su uspjele izvršiti napad. U isto su vrijeme iz­
raelski vojnici Haganaha osvojili dva arapska sela iza i istočno od
Kaukjija i prijetile da opkole njegove snage i odsjeku mu crte ko­
munikacije. Kaukji je brzo poslao očajnički brzojav Arapskoj ligi,
najavljujući, "10.000 Židova odsjeklo je Mishmar Haemek i zatva­
raju ga sa svih strana." On je onda odustao od napada na Mishmar
Haemek i povukao se u Jenin, poslavši svoju dragocjenu artiljeriju
prema jugu u Jeruzalem a dio svojih postrojbi u Jaffu. Haganahove
snage krenule su u žestoku potjeru i došli su skoro do ždrijela Wadi
'Are (klanca Musmusa) pokraj Megida.

Kaukji je doživio još jedan ponižavajući poraz nakon njegovoga
prijašnjega sloma kod Tirat Zvija u veljači. Doista, nakon toga drugog
neuspjeha, ne samo da nije kod Mishmar Haemeka zadobio prijašnji
ugled i slavu, već su ga kralj Transjordanije i predsjednik Sirije u
svojim brzojavima nazivali "psom", "lopovom" i "izdajnikom". Ba­
rem su jedne arapske novine, u Beirutu, objavile, iako pogrešno, da
je Kaukji izašao kao pobjednik. Mnogi stanovnici u selima što su
okruživala Mishmar Haemek protjerani su na jug, u Jenin i dalje, dok
je nekoliko sela, kao što je 'Ayn al-Mansi, razoreno dinamitom ili
na drugi način u vremenu od 8. do 9. 04.

Uspješna obrana Mishmar Haemeka bio je vrlo važan i ohrabru­
jući događaj za Izraelce, osobito što je došla u isto vrijeme kao i us­
pješno otvaranje ceste Tel Aviv-Jeruzalem pod pokroviteljstvom
Operacije Nachshon. Približno, mjesec dana poslije, 14. 05.
1948. objavljena je Deklaracija o osnivanju države Izrael. Sljede­
ćega dana arapske su države službeno objavile rat Izraelu i postavljen
je plan za naredne bitke koje će se voditi u Jizreelskoj dolini.

Drugi krug borbi započeo je oko šest tjedana nakon bitke kod
Mishmar Haemeka i dva tjedna nakon službenoga početka Rata za
nezavisnost. Te su se bitke, od kojih se većina u početku vodila noću,
dogodile od 28. do 31. 05. 1948. U pitanju je bilo nekoliko gra­
dova i sela u Jizreelskoj dolini, uključujući Zarin, Lejjun i Megido.
Međutim, krajnji cilj pokreta bio je napad na Jenin, smješten dalje na
jugozapad uzduž klanca koji vodi prema dolini Dothan.

Selo Zarin, nekih desetak kilometara sjeverno od Jenina, smješte­
no je blizu brda Gilboe, pokraj drevnoga mjesta Jizreela. To je selo
postalo prva meta napada. Jedna satnija Golanske brigade izraelskih
snaga dobila je naredbu da krene iz el-Fuleha (Afule) uvečer 28.
05. 1948. Do jutra narednoga dana, 29. 05., selo Zarin je os­
vojeno, usprkos nedostatku artiljerijske potpore i raspadu izraelskoga
komunikacijskoga sustava. Poslije će iračka artiljerija granatirati
selo, a arapske neredovite postrojbe pokušati izvršiti protunapad, ali
je Zarin ostao u izraelskim rukama.

Odmorivši se tijekom dana 29. 05., ista satnija iz Golanske bri­
gade krenula je te večeri s ciljem da zauzme još dva sela, al-Mazar
i Nuris, jedno na vrhu a drugo u podnožju brda Gilboe (poznato na
arapskom kao "brdo al-Mazar"). Opet, do završetka noći i izlaska
sunca sljedećega jutra, 30. 05., ta su sela i cijelo brdo Gilboa pali
u Izraelske ruke.

Druge jedinice iz Golanske brigade izvršile su u noći od 30. svib­
nja napad, najprije na drevno mjesto Megido a zatim na obližnje arap­
sko selo Lejjun. Naselje Ein Hashofet, gdje se je Prva bojna Palma-
cha okupila prije nego što je ušla u bitku kod Mishmar Haemeka u
travnju, bilo je polazište za napad. Arapske snage koje su branile
Megido bile su potpuno iznenađene, pa je drevno mjesto osvojeno
nakon manjih okršaja. Iračani su izvršili protunapad sljedeći dan, ali
Megido je ostao u izraelskim rukama.

Međutim, osvajanje Lejjuna nije bilo tako jednostavno. Borbe
pokraj Megida uzbunile su arapske branitelje Lejjuna pa su oni is­
koristili priliku da se pripreme za moguć napad Izraelaca. Utvrdili
su policijsku postaju i radio vezom pozvali pojačanja, prvenstveno,
oklopnih kola. Kada su Golanske pješadijske snage došle do Lejjuna u
ranim jutarnjim satima 31. 05. (nakon što je napad na Megido

Karta 28. Rat za nezavisnost: Zarin, Megido i Lejjun (5.mj.-6.mj. 1948)
1. Snage Golanske brigade kreću prema Zarinu uvečer 28. 05. i osva­

jaju ga sljedećeg jutra.
2. Izraelci nastavljaju napredovati, krećući prema al-Mazaru i Nurisu

uvečer 29. 05. i osvajaju ih do sljedećeg jutra.
3. Dodatne snage Golanske brigade idu prema Megidu uvečer 30. 05.

i osvajaju ga do sljedećeg jutra.
4. Izraelske snage nastavljaju ići prema Lejjunu rano ujutro 31. 05. i

osvajaju taj grad nakon žestokih borbi
5. Napad na Jenin koji provode bojne izraelskih brigada Carmeli i Golani

počinje 1. 06. a završava pobjedom 4. 06..

uspješno okončan), našle su se pod vatrom kako oklopnih kola iz­
vana tako i branitelja iznutra. Međutim, izraelske su postrojbe, us­
prkos svemu, brzo zauzele policijski stožer. Uz pomoć vlastitih ok­
lopnih vozila i jednoga Renaultova tenka, koji je poslije pristigao,

Slika 16. Četiri potrošene čahure i neispaljena patrona, nađeni u rovu u
Megidu (Eric H. Gine)

Izraelci su tada trebali izdržati žestoki irački protunapad u preos­
talom dijelu dana i uspjeli su poslije iste večeri minirati ceste, sprje­
čavajući tako daljnje arapske napade.

Napad na Jenin uslijedio je sljedećeg dana, 1. 06. i vodile su ga
dvije sjeverne bojne iz brigade Carmeli uz pomoć jedne bojne iz
brigade Golani. Snage Carmeli prošle su kroz Jizreelsku dolinu, koja
je tada bila u sigurnim rukama brigade Golani, na njihovom putu
prema Jeninu. Jenin i okolna brda tada su osvojena nakon žestoke
borbe koja je trajala do 4. 06. Uspjeh kratkog pohoda krajem svi­
bnja i početkom lipnja ujutro je put za sljedeću fazu izraelske ofen­
zive izvan Jizreelske doline, u ljeto 1948.

Neki materijalni ostaci iz bitaka 1948. godine još uvijek se mogu
naći u mjestu Megidu. Iskopavanja izvršena 1994. izvan ulaza u taj
drevni grad otkrila su rov dubok skoro jedan metar na obodnici nižega
humka. Na dnu rova nađeni su potrošeni meci, koluti žice (kako
bodljikave tako i one za poljski telefon) i komadi drvenih oplata. Ti
ostaci i drugi, nađeni po okolnim mjestima pripadali su ili arapskim
snagama koje su izraelske snage brigade Golani porazili u noći od
30. na 31. 05. ili izraelskim snagama koje su se pripremale po-

Slika 17. Bodljikava žica nađena u rovu u Megidu (Eric H. Cline)

slije, u lipnju, za srpanjsku ofenzivu protiv Kaukjija i ALA-e pozna­
te pod nazivom Operacija Dekel.

Sljedeće godine, u 1.mj. 1949., uspostavljeno je naselje kibuc,
Yosef Kaplan približno pola kilometra sjeveroistočno od prijašnjega
sela Lejjun. To je naselje poslije nazvano kibuc Megido, u počast
tom drevnom mjestu. Kibuc je imao klimatizirano svratište i bazen
olimpijskih dimenzija, a stanovnici su se bavili obradom zemlje i
mljekarstvom, a i danas se tu nalazi. Proći će manje od dvadeset go­
dina prije nego što Megido i Jizreelska dolina budu opet napadnuti,
a njegovi stanovnici prisiljeni se boriti za goli život.

Ti su se događaji zbili u Jizreelskoj dolini za vrijeme Šestodnev­
noga rata 1967. i bili su potpuno drukčiji od prijašnja 32
vojna sukoba koja su se dogodila u tom području. Do toga rata,
napredak u tehnologiji ratovanja nije mnogo utjecao na tehnike koje
su se koristile u bitkama u Jizreelskoj dolini tijekom prošlih četiri
tisućljeća, osim što su tenk i oklopno vozilo zamijenili kola i konja.
Uspjeh na bojnom polju u Jizreelskoj dolini više je ovisio o nadmoć­
noj strategiji i taktici nego o nadmoćnom broju vojnika i tehnologiji.
Primjeri takve nadmoćne strategije i taktike su: Kleberovo raspore-

Karta 29. Šestodnevni rat

1. Jordanske artiljerijske granate ispaljene iz Yamuna pogađaju zračni sto­
žer Ramat David ujutro 5. 06.

2. Sirijski MIG-ovi napadaju zračnu luku Ramat David prije podne 5. 06.
3. Izraelsko zrakoplovstvo odmah bombardira sirijska uzletišta za odmazdu.
4. Irački zrakoplovi napadaju zračni stožer Ramat David u 2 sata poslije

podne 5. 06.
5. Izraelske kopnene snage napadaju Jenin i Yamun sa sjevera i juga po­

slije podne 5. 06; bitka traje sve do predvečerja; pobjeda je osigura­
la da više ne bude artiljerijske vatre na zračni stožer Ramat David.
6. Irački zrakoplov napada zračni stožer Ramat David ujutro 6. 06.
7. Izraelsko zrakoplovstvo vrši nekoliko uzvratnih napada na Irak 6. 06.

i razara zračni stožer Habbaniyah pokraj naftovoda Kirkuk.

đivanje ljudi u četverokute nasuprot brojnoj ali nediscipliniranoj
otomanskoj konjici; neočekivano slanje trupa kroz klanac Musmus
što su ga izvršili Tutmozis III i Allenby; kada je pješadija Debore i

Baraka nadvladala Siserinih devet stotina željeznih bornih kola u
bitci u dolini; te kada su Antioh III, Vespazijan i Zahir al-'Umar za­
skočili neprijatelja u dobro planiranim i dobro izvedenim iznenadnim
zasjedama.

Međutim, izumi zrakoplova i topova dugoga dometa dramatično
su promijenili način na koji su se bitke vodile u Jizreelskoj dolini.
Zrakoplovi, prvi put korišteni u tome području kao novina u Ratu za
nezavisnost 1948. (kao što smo prije spomenuli u ovom poglavlju),
te artiljerija dugoga dometa, bili su temelj vojne taktike koja se ko­
ristila u Jizreelskoj dolini 1967. g. Ta nova tehnologija značila je da
se po prvi put u povijesti Jizreelske doline, ratovalo isključivo oru­
žjima dugoga dometa, bez sudionika koji su se suočavali licem u
lice u samoj dolini. Glavni, i praktički jedini cilja napada u Jizreelskoj
dolini jordanskih, sirijskih i iračkih snaga tijekom Šestodnevnoga
rata bila je zračna luka Ramat David blizu Megida. To je bio najveći
Izraelski zračni stožer sjeverno od Tel Aviva i smatrao se vitalnim
za nacionalnu obranu.

Neprijateljstva su počela u ponedjeljak, 5. 06. 1967. Posada
jordanske artiljerije smještene u Yamunu, sjeverozapadno od Jenina
u dolini Dothan, počela je u 9 sati ujutro sporadično pucati iz svoje
bitnice dalekometnim američkim topovima od 155 milimetara, poz­
natih kao Long Tom, na zračni stožer Ramat David u Jizreelskoj doli­
ni. Salva granata ispucana između 10 i 10, 15 sati ujutro oštetila je
instalacije u stožeru, i, što je još važnije, napravila duboke rupe na
uzletištima. Te salve granata i kratere koje su pričinile, počele su
postavljati ozbiljne probleme za izraelske zrakoplove, prijeteći da
taj zračni stožer stave izvan uporabe upravo u trenutku kada je on
bio potreban na sirijskoj bojišnici, kako bi pružio zračnu potporu iz­
raelskim pješadijskim postrojbama smještenima u Gornjoj Galileji.

Kao odgovor na to, Izrael je započeo kopnenim operacijama ši­
rokoga dometa protiv jordanskih položaja u Jeninu i dalje prema
jugu. Jordanska Dvadeset i peta pješadijska brigada, pod zapovjed­
ništvom potpukovnika Khalidija branila je Jenin i obližnje područje.
Nekoliko izraelskih jedinica, uključujući oklopnu brigadu pod pu­
kovnikom Urijem Ramom, krenula je preko Jizreelske doline prema
Jordancima. Druge su se jedinice približavale Jeninu s juga. Uz sve

to, izraelsko zrakoplovstvo započelo je sa stalnim napadima na bit­
nicu koja je pucala na zračnu luku Ramat David.

Međutim, u međuvremenu, zračni stožer pretrpio je dodatne zra­
čne udarce od dvije neprijateljske snage. Malo prije podneva, sirij­
sko zrakoplovstvo poslano je u napad na zračni stožer Ramat David,
bombardiralo rafinerije nafte u Haifi i pogodilo druge položaje blizu
Tiberiasa. Kao ironija sudbine, 3 sirijska MIG-a koja su napadala
Ramat David pogrešno su bombardirala obližnje uzletište za zrako-
plove-zaprašivače usjeva na kojemu se nalazila maketa borbenoga
zrakoplova i tako su dragocjena uzletišta u zračnom stožeru Ramat
David bila pošteđena. Tijekom napada barem je jedan MIG bio oboren,
a možda i dva. Izraelci su odmah uzvratili, napadajući većinu sirij­
skih uzletišta i razorivši veći dio sirijskoga ratnoga zrakoplovstva.
Nekih dva sata nakon sirijskoga napada, oko 2 sata poslije podne,
Iračko zrakoplovstvo također je napalo zračni stožer Ramat David.
Osveta je odgođena za sljedeći dan, kada je Izraelsko ratno zrako­
plovstvo bilo sigurno u svoju nadmoć sve do Iraka.

Bitka za Jenin i okolno područje, jugoistočno od Megida i Jizreel-
ske doline počela je poslije 15h 5. 06. Već u 19, 30h , jedna bojna
izraelske oklopne pješadije, približavajući se od jugozapada uz dolinu
Dothan pod zapovjedništvom potpukovnika Moshea Bara Kochve,
ušla je u selo Yamun. Iako su se jordanske postrojbe pod pukovni­
kom Khalidijem žestoko borile na drugim mjestima u području Je-
nina, vojnici koji su bili posada bitnice topova Long Tom povukli
su se nakon samo nekoliko pucnjeva. Izraelske snage zarobile su ne­
taknute topove od 155 milimetara, osiguravši tako da jordanska da­
lekometna artiljerija ne može dosegnuti zračni stožer Ramat David.

Ujutro 6. lipnja, šest izraelskih zrakoplova pripremalo se da poleti
s uzletišta Ramat David u osvetnički napad na Irak, s ciljem da ga­
đaju zračni stožer H-3 u Habbaniyahu, blizu Kirkuškoga naftovoda.
Nekoliko minuta prije nego što su trebali poletjeti jedan irački bom­
barder TU-16 Tupoljev, leteći bez oznaka ili kamuflaže, približio se
zračnom stožeru Ramat David leteći u napad. Nekoliko sekunda nakon
što je artiljerac u velikom bombarderu otvorio vatru na stožer, dva
izraelska Miragea sručila su se na irački zrakoplov. Jedan je Mirage
pucao iz svojih topova a drugi je ispalio raketu i irački bombarder pao

je u plamenu. Na nesreću srušio se na vojni logor smješten blizu
Megida, ubivši dvanaest izraelskih vojnika i ranivši mnogo više. Iz­
raelci su odmah odgovorili, poslavši dva Vautoursa i dva Miragesa
da prelete pet stotina milja do Iraka i bombardiraju zračni stožer
Habbaniyah. Izraelci su iznenadili deset iračkih zrakoplova u stože­
ru i sve ih uništili prije nego što su se mogli dići sa zemlje. Poslije,
u istome danu izvršena su još dva napada na irački zračni stožer.24
Tako su se, do večeri 6. 06. 1967, izraelski zrakoplovi u zračnom
stožeru Ramat David oslobodili prijetnje od daljnjih jordanskih, sirij­
skih i iračkih napada do kraja toga kratkotrajnoga rata. Zračni stožer
Ramat David postat će meta napada tek u ratu Jom Kipur 1973.. Taj
put, ispaljene su sirijske dalekometne rakete zemlja-zemlja tipa
FROG na Jizreelsku dolinu i to 7. i 8. 10. Sirijci su pokuša­
vali pogoditi Ramat David, ali njihovo netočno gađanje ugrozilo je
civilno stanovništvo po cijeloj Jizreelskoj dolini i Središnjoj Galileji.
Još je jednom izraelska reakcija bila trenutačna. Izraelski zrakoplovi,
su za odmazdu, 9. 10. 1973. počeli sustavno bombardirati sirij­
ske luke, skladišne prostore, električne centrale i industrijske pogo­
ne po cijeloj zemlji. Tada su prestali sirijski artiljerijski napadi na
zračni stožer Ramat David i Središnju Galileju, dok Jizreelska doli­
na nije doživjela napade do kraja Jom Kipurškoga rata. Borba za
preživljavanje još je jednom završila kao pobjeda Izraelaca.

Jizreelska dolina bila je prilično mirna od 1973, ako izuzmemo
razne terorističke činove, uglavnom bombaške napade, koji su se do­
gađali od 1994. do 1998. g. u današnjem gradu Afuli kao dio ustan­
ka poznatoga kao Intifada. Ti se bombaški napadi ne mogu nazvati
bitkama kao takovima ali mogli bi biti preteče borbi koje će se još
dogoditi na tom području smještenom tako blizu Jenina i Zapadne
obale. Doista, dobar dio svjetskoga stanovništva danas iščekuje, s
dozom zabrinutosti, straha i strašnih predviđanja, "Majku svih bita­
ka" - konačnu Armagedonsku bitku koju je predvidio Ivan u biblij­
skoj Knjizi Otkrivenja - za koju se pretpostavlja da će se odigrati,
kod Megida i u Jizreelskoj dolini nekada u budućnosti.

10. POGLAVLJE

Borba između dobra i zla

... pobjeda će biti naša, i izvojevat ćemo je kao što smo već izvo-
jevali tako mnogo pobjeda, čistom i poštenom borbom za najuzvi-
šenije ciljeve. Borimo se na častan način za dobro čovječanstva;
bez straha od budućnosti; bez obzira na naše pojedinačne sud­
bine; s nepokolebljivim srcem i bistrim očima; mi stojimo u Ar-
magedonu, i borimo se za Gospodina.

— Theodore Roosevelt, govor na Republikanskoj
konvenciji u Chicagu 17. 06. 1912.

Apokalipsa, Sudnji dan, Kraj vremena, Armagedon, katakliz-
mička bitka između snaga Zla i snaga Dobra - evokativan,
snažan i zastrašujući koncept "Majke svih bitaka" zaokuplja
maštu pripadnika judeokršćanske civilizacije otkad je Ivan napisao
Knjigu Otkrivenja u Novom zavjetu u prvom stoljeću po Kr. Bitka
kod Armagedona koju je Biblija predvidjela prikazana je na bezbroj
srednjovjekovnih slika, o njoj se raspravljalo u mnogobrojnim popu­
larnim i znanstvenim člancima i knjigama, prikazivana je na televiziji
i u brojnim hollywooddskim filmovima, a bila je i predmetom brojnih
prodika. Opći odnos javnosti prema konceptu Armagedona doživio
je vrhunac dolaskom dvadeset i prvoga stoljeća, punoga važnih,
zanimljivih pitanja o prirodi dobra i zla, kraju svijeta i milenijskim
nadama i strahovima, na koje u biti nema odgovora. To su samo
neke od najprisutnijih tema. Ali hoće li se to dogoditi? Hoće li doći
do bitke kod Armagedona? A ako hoće, kada će se i gdje ona dogo­
diti? O tim se pitanjima dugo raspravljalo i o njima će se bez sum­
nje nastaviti žestoko raspravljati u predvidivoj budućnosti, dok taj
događaj sam ne ishlapi, štogod to moglo biti. U samom središtu ra­
sprave nalazi se Megido, kojega mnogi znanstvenici, laici i turistički
vodiči smatraju mjestom koje je u središtu udara Armagedona.

Možda će nas iznenaditi da se Armagedon spominje samo jedan­
put u Bibiliji, kako u Novom i Starom zavjetu tako i u apokrifnim
knjigama. On se pojavljuje samo u Knjizi Otkrivenja, gdje se kaže:

Uto opazih gdje iz usta Zmaja, iz usta Zvijeri i iz usta lažnog Proroka
izlaze tri nečista duha kao "žabe". To su, uistinu, proročki duhovi
koji proizvode znakove i koji odlaze kraljevima cijeloga svijeta da
ih skupe za rat velikoga Dana Boga, Svemogućega... Skupiše ih na
mjesto koje se hebrejski zove Harmagedon. (Otkrivenje 16:13-16)

Koji je odnos između Armagedona i mjesta Megida? Doslovce,

Megido je Armagedon, ili, bolje rečeno, Arrnagedon jest Megido.

Sama riječ Armagedon dolazi od grčkoga koje opet

najvjerojatnije potječe od hebrejskoga Har Megiddon, u značenju

"brdo Megido". Iskrivljavanje izraza Har Megiddon u Harmageddon

i odatle u Armageddon lako se vidi, osobito u ranim inačicama No­

voga zavjeta gdje se grčki često piše s aspriranim " H " na početku

riječi, to jest kao (transliterirano kao "Harmagedon").

Grčka riječ povremeno ima i drugu pridodanu deltu pa dobivamo

(transliterirano "Harmageddon"), koje je pisanje

vrlo blisko izvornom hebrejskom Har Meggidon. Tako bi pravi prije­

vod Otkrivenja 16:16 u stvari trebao glasiti, "Skupiše ih na mjestu

koje se hebrejski zove 'brdo Megiddo'."

Ivan je napisao Knjigu Otkrivenja dok je boravio na otoku Pat-

mosu. To nam se kaže u uvodnom poglavlju knjige (Otkrivenje 1:1-

11). Ivan je svakako mogao biti čovjek kojega znamo kao Ivana

Apostola, ali usprkos gomili učenih knjiga i članaka, znanstvenici

nisu uspjeli utvrditi je li autor bio, ustvari, apostol ili netko drugi po

imenu Ivan. Tkogod je bio autor, unutarnje upute upućuju da je Knjiga

Otkrivenja vjerojatno napisana u prvom stoljeću po Kr., tijekom

vladavine rimskoga cara Domicijana. Usprkos vrtoglavom nizanju

simbola, brojeva, psihodeličkih slika i snova u Knjizi Otkrivenja, do­

gađaji koji vode prema Armagedonu, samoj bitci i kasnijim radnjama

prikazuju se, ustvari, na jasan i izravan način.

Međutim, uopće nije jasno jesu li detalji napisani u Knjizi Otkri­

venja trebali biti samo simbolički, kao što je slučaj s većinom apo-

kaliptičkih vizija opisanih u Starom i Novom zavjetu, ili su oni pro-

ročansko proricanje budućnosti. Ako su oni sasvim simbolički, onda
ne možemo shvatiti opis u Otkrivenju 6-21 kao točno predviđanje
događaja prije, za vrijeme i nakon Armagedonske bitke i ne možemo
početi raspravljati o detaljima bitke. Ako, međutim, postoji i najmanja
mogućnost da su ti detalji doslovni kao proročanstvo onoga što do­
lazi - kao što je Ivan sam mogao misliti, i kao što većina televizijskih
evanđelista i autori nedavnih bestselera o toj temi osjećaju - onda
nam priliči da detaljno razmotrimo opis u Otkrivenju 6-21. S ob­
zirom da se o toj temi i dalje raspravlja s obzirom kako postoji barem
mala mogućnost da je Ivanova vizija doista predviđanje onoga što će
doći, ja krećem pomno kroz znanstveno i religijsko minsko polje kako
bih raspravio taj moguć sukob na isti način kao što sam raspravljao
o prethodne trideset i četiri bitke koje su se vodile u Jizreelskoj dolini.

Ako pretpostavimo, radi same postavke, da će se ta bitka doista
dogoditi kao stvaran povijesni događaj, još uvijek moramo imati na
umu da je Ivan opisivao događaje u bitci tijekom prvoga stoljeća po
Kr. Bilo je to vrijeme prije skoro dvije tisuće godina, kada se samo
13 bitaka zbilo u Jizreelskoj dolini a dvadeset i jedna još se tre­
bala dogoditi. Stoga je Ivanov opis bitke izražen riječima koje su
primjerenije prvom stoljeću po Kr. nego dvadeset i prvom stoljeću,
te odražava političku i tehnološku stvarnost te ranije ere, kada su
Rimljani vladali civiliziranim svijetom.

Detalji o događajima koji će neposredno prethoditi Armagedon-
skoj bitci prikazani su u Otkrivenju 6-16:15. Oni uključuju velike
zemljotrese (6:12-17; 8:5; 11;13, 19); grom i munju (8:5, 11:19);
tuču i velike požare (8:7, 11:19, 16:8-9); komet ili asteroid (8:10-11);
djelomične pomrčine, kako sunca tako i mjeseca (8 :12); pošast ska­
kavaca (9:3-11); trećinu poginuloga čovječanstva, s krvlju koja
teče dvije stotine milja (9:15, 14:20); konjičke postrojbe od dvije
stotine milijuna (9:16); pošast gnojnih i bolnih rana (16:2); smrt svih
živih bića u moru (16:3); pretvaranje sve vode u rijekama i izvori­
ma u krv (16:4); potpunu tamu (16:10); te isušenje velike rijeke
Eufrat kako bi se pripremio put za kraljeve s istoka (16:12). Pred­
met je to velike rasprave. Koje od tih događaja treba shvatiti doslovce
a koje figurativno? Neki kažu da se nekoliko takvih događaja već
dogodilo ili se događaju danas u svijetu, osobito ako uzmemo u

Karta 30. Megido i Jizreelska dolina kod Armagedona
1. "Kraljevi cijeloga svijeta" i njihove vojske okupili su se za bitku kod

Armagedona; potaknuli su ih tri nečista duha koji dolaze iz usta zmaja,
zvijeri i lažnoga proroka (Otk. 16:13-16).
2. Vojske neba predvođene "jahačem na konju" lete iz neba za
Armagedonsku bitku (Otk. 19:11-16).
3. Poraženi od vojski neba, zvijer i lažni prorok bačeni su živi u vatreno
jezero, "jahač na konju" ubija mačem "kraljeve cijeloga svijeta"", dok
je zmaj (sotona) zavezan i bačen u jamu, koju su onda zatvorili i
zapečatili za tisuću godina (Otk. 19:19-20:3)

obzir pomrčine i poplavu zemljotresa te vulkanske aktivnosti koje
su se dogodile tijekom ljeta i jeseni 1999. g.

Prema Ivanu, kada se jednom ti događaji dogode, borci će se taka
okupiti na katastrofalnu bitku. Na tom se mjestu Armagedon spomi­
nje po prvi i jedini put u Bibliji. Ivan kaže da je vidio 3 nečista du­
ha, u obliku žaba, kako izlaze iz usta zmaja, zvijeri i lažnog proroka.

Ti duhovi odlaze "kraljevima cijeloga svijeta" kako bi ih okupili za
bitku "na mjestu koje se na hebrejskom zove Harmagedon" (Otkri­
venje 16:13-16). Tako zli duhovi pozivaju "kraljeve cijeloga svije­
ta" i njihove vojske u rat. Kao što su istaknuli mnogi "dispenzijski"
autori i teolozi (nazvani "dispenzijski" jer tumače povijest kao niz
oprosta od Boga), ljudske vojske borit će se na strani zla a ne na
strani dobra. One će se boriti za Antikrista a ne za novoga Mesiju,
što iznenađuje mnoge ljude koji pogrešno pretpostavljaju da će ljudi
biti na strani dobra a ne zla u toj bitci. Potvrda dolazi od oskudnih
detalja o toj stvarnoj bitci u Otkrivenju 19-20.

Zatim opazih otvoreno nebo, i pojavi se bijeli konj. Jahač na njemu
zove se Vjerni i Istiniti; on sudi i vojuje pravedno. Oči su mu pla­
men ognjeni, na glavi mu mnoge krune. On nosi napisano ime koje
nitko ne zna osim njega. Obučen je u ogrtač umočen u krv, a njego­
vo ime glasi: Riječ Božja. Pratile ga nebeske vojske na bijelim konji­
ma, obučene u bijel, čist lan. Iz njegovih usta izlazi oštar mač da
njime pobije pogane. On će nad njima vladati željeznim žezlom. On
gazi tijesak vina uskipjelog gnjeva Boga Svemogućega. A na svom
ogrtaču - na boku - nosi napisano ime: Kralj kraljeva i Gospodar
gospodara ... Zatim opazih Zvijer s kraljevima zemlje i njihove vojske
skupljene da zametnu rat protiv onog koji jaše na konju i protiv nje­
gove vojske. Ali Zvijer bi uhvaćena zajedno s lažnim prorokom koji
je u službi Zvijeri činio znakove i njima zaveo one koji su primili
žig Zvijeri i klanjali se njezinu kipu. Oboje su živi bačeni u ognjeno
jezero koje gori sumporom. A ostali su ubijeni mačem što izlazi iz usta
jahača na konju; sve se ptice nasitiše njihova mesa. Potom opazih
anđela gdje silazi s neba držeći u ruci ključ od Bezdana i velike verige.
On uhvati Zmaja, staru zmiju - a to je đavao, sotona - i sveza ga za
tisuću godina te ga baci u Bezdan, koji nad njim zaključa i zapečati,
da više ne zavodi naroda dok se ne navrši tisuću godina. Poslije toga
ima biti odvezan kratko vrijeme. (Otkrivenje 19:11-20:3)

Prema Knjizi Otkrivenja (20:4-6), nakon bitke, kada su snage zla
poražene, oni ljudi koji su prije umrli kao mučenici vratit će se u
život i vladati s Kristom u razdoblju od tisuću godina. Vodi se žestoka
rasprava hoće li ta era slijediti nakon povratka Krista, kao što vjeruju
takozvani predmilenijalisti, ili se ona događa u današnje vrijeme,

možda na nebu a ne na zemlji, kao što smatraju takozvani amileni-
jalisti. Kada to razdoblje istekne, sotona će biti pušten iz zatvora i
još će jednom obmanuti narode svijeta. Ti će narodi, uključujući
one Goga i Magoga, koji se također spominju u Ezekielu 38-39 i o
identitetu kojih se mnogo raspravlja, marširati onda protiv Jeruza­
lema i vojske svetaca, ali će opet biti poraženi u konačnom sukobu
između dobra i zla (Otkrivenje 20:7-10). Tada će se dogoditi Sudnji
dan, svi će mrtvi ustati i bit će im suđeno prema onome što su uradili
(20:11-15), te će započeti nova era (21:1-8).

Tako, nasuprot općem vjerovanju, bitka koja se treba voditi kod
Armagedona ustvari ne bi bila posljednja koja je ikada vođena već
pretposljednja, koja se događa tijekom prve faze konačnoga sukoba.
Druga bitka, koja bi se vodila kod Jeruzalema nakon međurazdob-
lja od tisuću godina mira (Otkrivenje 20:7-10) bit će konačna bitka
u sukobu između dobra i zla. Prijeporno je gdje će se točno ta konačna
bitka dogoditi, u Jeruzalemu ili oko njega, ali se smatra da je naj­
vjerojatnija lokacija Dolina Jehoshaphat, što se temelji na moguće
povezanim uputama u Ezekielu 38-39 i Joelu 3:1-16.

Međutim, neki autori, propovjednici i vjernici očito krivo tumače
ili vrlo slobodno objašnjavaju tekst iz Knjige Otkrivenja. Neki ukra­
šavaju jednostavan opis Armagedonske bitke detaljno prikazujući
detalje prijašnjih događaja kao da su dio same bitke. Drugi spajaju
te dvije bitke, odvojene razdobljem od tisuću godina, u jednu jedin­
stvenu bitku i tvrde da će se Armagedon dogoditi u dolini Jehoshaphat
pokraj Jeruzalema, da će Armagedon početi u Megidu ali završiti u Je­
ruzalemu, ili da su Jizrelska dolina i dolina Jehoshaphat jedna te ista.
Drugi opet - mnogi drugi - uvlače u svoju raspravu o Armagedonu
detalje iz proročanstava opisanih u knjigama Ezekiela, Daniela, Zaha-
rija i Joela, a ta se proročanstva mogu ali, i ne moraju povezivati.

Ponekad se čuje primjedba da ne postoji pravo brdo kod Megida,
što je doista problem ako riječ Armageddon potječe iz hebrejskoga
Har Megiddon i odnosi se na "brdo Megido". Neki znanstvenici
smatraju da se to možda odnosi na planinu negdje u blizini Megida,
kao što je brdo Carmel ili možda brdo Gilboa ili brdo Tabor. Drugi
umjesto toga predlažu da Armageddon treba prevesti kao "Brdo
okupljanja" a ne "brdo Megido", te da ta riječ upućuje na brdo Sion
u Jeruzalemu a ne na Megido.

Međutim, Megido je doista brdo, iako napravljeno ljudskom ru­
kom. Humak drevnoga Megida uzdiže se oko dvadeset metara iznad
obližnje ravnice i ono ima dojmljiv izgled iz mnogih kutova. Ono je
dosegnulo svoju današnju visinu još u Željeznom dobu, početkom
prvoga tisućljeća pr. Kr., a u rimskom i helenističkom razdoblju bilo
je još više. U početku se ono doimalo još višim jer je tlo doline oko
Megida u to vrijeme bilo niže nego što je sada. Velike naslage zemlje
i mulja nataložile su se u prošle dvije tisuće godina, možda čak 3
metra visoko, kao rezultat poplava i sličnih pojava. U svakome
slučaju, nema nikakve sumnje da su ljudi vidjeli Megido kao "brdo"
u vrijeme kada je Ivan pisao Knjigu Otkrivenja u prvom stoljeću po.
Kr., pa prema tome ne postoji problem ako riječ Armageddon pro­
tumačimo da dolazi od Har Megiddon i da se stoga odnosi na Me­
gido i, proširenjem značenja, na okolnu Jizreelsku dolinu.

Ali zašto je Ivan izabrao Megido i Jizreelsku dolinu kao mjesto
za kataklizmičku bitku? Zašto ne Jeruzalem, ili Rim, ili čak Atenu?
Najvjerojatnije, objašnjenje nas vraća natrag na smrt Jošije, kralja
Judeje koji je bio posljednji pravi (tj. ne marionetski) vladar što je
potekao od Kuće Davidove. Jošija je bio ubijen u bitci kod Megida
609. pr. Kr., a ubio ga je egipatski faraon Neko II. Zlodjelo koje je
učinjeno nad tim dobrim i pravednim kraljem, kojega su mnogi do­
življavali kao "drugoga kralja Davida", trebalo je osvetiti, a koje je
mjesto bolje za osvetu od lokacije na kojoj je ubijen? Štoviše, upra­
vo kao što je Jošijina smrt kod Megida okončala eru Božjega kraljev­
stva u obliku Kuće Davidove koja je vladala najprije nad Ujedinjenim
kraljevstvom a zatim nad južnim dijelom Davidova kraljevstva, ot­
prilike, od 1000. do 600. g. pr. Kr., tako će i buduća Armagedonska
bitka kod Megida otvoriti novu eru i ponovo uspostaviti Božje kra­
ljevstvo. Ivan, autor Knjige Otkrivenja, sigurno je poznavao priču
o Jošuji i njegovoj smrti kod Megida, koja se spominje na dva mjes­
ta u Bibliji ( Kraljevi II 23:29-30 i Ljetopisi II 35:20-24), a o njoj
govori i Josip, kao što sam obrazlagao u 4. poglavlju.

Ivan je najvjerojatnije poznavao i proročanstva iz Staroga zavje­
ta koja se mogu naći u Knjizi o Zahariji, a koja spominje Megido u
kontekstu obnove Davidova Jeruzalema: "U onaj dan plač veliki će
nastati u Jeruzalemu, poput plača hadad-rimonskog u ravnici megi-

donskoj" (Zaharija 12:11). Zaharijina proročanstva u toj knjizi također
se tiču konačne bitke između Boga i "svih naroda koji su došli pro­
tiv Jeruzalema" (12:9). To svakako ne bi bilo promaknuto Ivanu i
možda je utjecalo na lokaciju konačnih bitaka u njegovim proročan­
stvima zabilježenima u Knjizi Otkrivenja.

Uza sve to, do prvoga stoljeća po. Kr. brojne su se bitke vodile kod
Megida i u Jizreelskoj dolini (četiri kod samoga Megida, četiri na
brdu Tabor i jedna na brdu Gilboi, jedna na brežuljku Moreh/Endor,
jedna u gradu Jizreelu, a dvije u široj Jizreelskoj dolini). Iako Ivan
nije mogao znati za sve te bitke, on je bez svake sumnje znao za one
koje su opisane u pričama u Bibliji, to jest, one u kojima su sudjelovali
Debora, Gideon, Šaul i Jošija. Vjerojatno je znao za one koje su se
vojevale bliže njegovu vremenu, to jest, za one tijekom helenističkoga
i rimskoga razdoblja, kao što su bitke na brdu Taboru 218, pr. Kr.,
55. pr. Kr. i 67. po. Kr., od kojih je posljednje dvije zabilježio i opisao
Josip. Moglo je izgledati logičnim da će regija koja je doživjela tako
mnogo bitaka i tako mnogo prolijevanja krvi u prošlosti biti priklad­
na lokacija za pretposljednju "Majku svih bitaka".

Stoga bismo mogli rekonstruirati Ivanov proces razmišljanja ka­
ko slijedi: Prvo, bilo je očito da se Armagedonska bitka treba voditi u
Palestini, jer je tu Isus živio i umro. Ali gdje će se u Palestini ona
voditi? Više se bitaka vojevalo u Jizreelskoj dolini - a Ivan je znao
za barem sedam njih - nego bilo gdje drugdje u Palestini, pa bi stoga
to bilo logično mjesto. Zatim, izabirući konkretan lokalitet unutar
same doline, te suočen s izborom brda Tabora (gdje se dogodilo Kri­
stovo Preobraženje), brdom Gilboom, brežuljkom Morehom, te drev­
nim mjestima Megidom i Jizreelom, ističe se humak Megido zbog toga
što se smrt Jošije povezuje u narodu s tim jedinstvenim mjestom, a
možda i zbog toga što se Megido spominje u Zaharijinim proročan­
stvima. Bilo bi doista primjereno da se rađanje nove ere dogodi točno
na mjestu na kojemu je umro posljednji potomak Kuće Davidove i
gdje se ugasila zadnja iskra razdrmanog Ujedinjenog kraljevstva
koje su uspostavili David i Salomon. Tako će se, prema Ivanovim
proračunima, pretposljednja bitka između Dobra i Zla najvjerojatnije
dogoditi "na mjestu koje se na hebrejskom zove Armageddon", na
"brdu Megido".

Dakle, kada će se dogoditi Armagedonska bitka, ako se uopće
dogodi? Današnja predviđanja da se ona treba dogoditi ili da se tre­
bala dogoditi na prijelazu tisućljeća su neutemeljena, jer je početak
tisućljeća došao i prošao mirno, iako je većina ljudi vjerovala u su­
protno. Kada je redovnik Dionizije Egzigus u šestome stoljeću poku­
šao izračunati točnu godinu Kristova rođenja i neizravno stvorio
kalendar koji danas koristimo, te sustav računanja godina prije i poslije
Krista, on je pogriješio za nekoliko godina. Kao ishod toga, danas
smatramo da se Kristovo rođenje zbilo 4. godine pr. Kr., a ne izme­
đu 1. godine pr. Kr. i prve godine po Kr., kao što je Dionizije izraču­
nao. Ako bismo htjeli pravilno podesiti naše kalendare morali bismo
dodati četiri godine našem današnjem datumu. Prema tome, novi
milenij je stvarno došao između 1996. i 1997. g. bez ikakvih većih
promjena ili trajnih loših učinaka. Usprkos strašnim predviđanjima
"dispenzijskih" autora, i drugih koji tvrde da su vidjeli znakove što
prethode Armagedonu i koji se događaju ili su se već dogodili oko
nas,14 ne postoje jasne naznake kada će se (ili hoće li se) Armagedon
dogoditi. Međutim, uzimajući u obzir vojnu povijest Megida i Jiz-
reelske doline u proteklih četiri tisuće godina, možda je samo pitanje
vremena kada će se sljedeća bitka dogoditi u tome području.

Što u tome području privlači bitke i što je dovelo do skoro stal­
noga ratovanja u proteklih četiri tisuće godina? Na početku ove knjige
usporedio sam Jizreelsku dolinu sa sastajalištem dviju tektonskih
ploča, kada pritisak i napetost često imaju za ishod kataklizmičke
događaje čije se posljedice osjećaju nadaleko, kako prostorno tako
i vremenski. Rekao sam da će samo stalno proučavanje toga područja
priskrbiti odgovore na takva pitanja. Sada, kada smo detaljno zavi­
rili u vojnu povijest Megida i Jizreelske doline, možemo li doći do
ikakvih zaključaka kao rezultata naših istraživanja? Koje lekcije
možemo naučiti iz trideset i četiri bitke koje su se vojevale u Jizreel-
skoj dolini u prošlih četiri tisuće godina?

Moj iskaz ovdje poslužit će samo kao poticaj za raspravu, a ne
kao njezin kraj. Tako bi trebalo biti u svim raspravama takvoga obi­
ma. Pa ipak, u ovom trenutku možemo dati nekoliko jezgrovitih
primjedbi. Da počnemo s najočitijim zapažanjima. Iako su Megido
i Jizreelska dolina sami po sebi vrijedni pozornosti, ono što ih čini

još vrednijima je činjenica, da su oni doslovce bili na putu svakome
tko je želio proći od sjevera prema jugu ili od juga prema sjeveru,
bez obzira na razdoblje. Jizreelska dolina bila je, ukratko, glavno
raskrižje, jer je ona također nadzirala putove od istoka prema zapadu i
zapada prema istoku. Stoga, tkogod da je nadzirao Jizreelsku dolinu,
bilo to zauzećem Megida, Jizrela, brda Tabora, ili bilo kojega dru­
goga istaknutoga grada ili mjesta koje se uzdizalo i propadalo kroz
tisućljeća, nadzirao je i trgovinu i promet kroz to područje, bili to tr­
govci ili ratnici, nomadi ili kraljevi.

Postoji također nešto u vezi s tom dolinom, neko zemljopisno, ne
znam, koje kako se čini, dovodi velike osvajače kroz vrijeme kao
nigdje drugdje. Kao što je Napoleon prikladno rekao, "Ne postoji
nijedno mjesto na cijelome svijetu pogodnije za rat od ovoga.... /Ono
je/ najprirodnije bojno polje na cijeloj zemlji." Doista, malo drugih
područja svijeta mogu se pohvaliti da su vidjela tako mnogo različitih
vojski i tako mnogo slavnih vođa kako marširaju kroz njihove zemlje.
Možda se u tom pogledu mogu spomenuti samo Trojanska ravnica
i susjedni predjeli koji graniče s Hellespontom, ili pak ravnica i dolina
kojom dominira beotijska Teba u Grčkoj, ali čak i ta područja blijede
u usporedbi s pravom paradom vojnih sukoba koje čine krvavu po­
vijest Jizreelske doline. Djelomice, to je i zbog jedinstvenog smješ­
taja Jizreelske doline na rubovima Egipta, na kraju carstava i na pu­
tu snovima o slavi.

Da završimo vedrijim krajem, želio bih spomenuti dva važna za­
pažanja koja se tiču Armagedonske bitke, onako, kako ju je prore­
kao Ivan u Novome zavjetu (Knjizi Otkrivenja). Prvo i najvažnije,
rekao bih da će tijekom bitke Megido i Jizreelska dolina biti još jed­
nom "osporavani obod" - jer će to bit područje na kojemu će se bori­
ti snage dobra, s jedne strane, i snage zla, s druge strane, od kojih
nijedne ne žive danas u samoj dolini. Uzimajući u obzir prošlost Jiz­
reelske doline, u kojoj se skoro trećina bitaka koje su se tamo vodile
zbog statusa osporavanoga oboda, to nas ne bi trebalo iznenaditi.
Još važnije, već sam istaknuo (u 6. pogl.) kako je u 13 bitaka koje
su se vodile, u kojima nijedna strana nije stalno živjela u Jizreelskoj
dolini, strana koja je stigla druga (tj. bila zadnja na bojnom polju)
dobila bitku u deset od trinaest slučajeva. To je doista dobra vijest,

jer će prema Ivanu snage neba stupiti u Armagedonsku bitku tek
nakon što se "kraljevi cijeloga svijeta" već okupe u Jizreelskoj doli­
ni. Stoga bih mogao riskirati sasvim neznanstveno a ipak dobrodoš­
lo predviđanje (možda sa 75 % sigurnosti, ako su prethodne bitke
koje su se vodile u dolini ikakva naznaka), da snage dobra s neba
imaju izgleda poraziti snage zla, ako i jedino zbog toga što će zadnje
stići na bojno polje Megido u Jizreelskoj dolini.

U svakom slučaju, pretpostavljajući da se ljudska vrsta neće pro­
mijeniti u bliskoj budućnosti, postoji vrlo stvarna mogućnost, da će,
iz bilo kojih razloga, doći do daljnjih bitaka u Jizreelskoj dolini od
današnjega vremena do konačne Armagedonske bitke. Pripremajući
se za mogućnost budućih bitaka, a osobito pokušavajući ih spriječi­
ti, današnji stanovnici Jizreelske doline, pa i svijet kao cjelina, imali
bi korist, kada bi zapamtili krvavu povijest te male doline i da uvijek
imaju na umu poznatu rečenicu koja se pripisuje Georgeu Santaya-
ni, "Oni koji ne mogu zapamtiti prošlost osuđeni su, da je ponavljaju."
U slučaju Megida i Jizreelske doline, popis propalih ponavljača
povijesti već je daleko duži nego za bilo koje mjesto na zemlji. Ostaje
nam da vidimo koliko još sudionika i koliko još bitaka treba pridodati
tom popisu prije nego što nam se Armagedon pojavi pred vratima.