Edith Nesbit - Začarani zamak

EDITH NESBIT ZAČARANI ZAMAK The Enchanted Castle

Začarani zamak (1907) opisuje pustolovine troje djece, Jimmya, Geralda i Kathleen, koji slučajno nabasaju na ulaz u podzemni tunel što vodi do dvorca u prekrasnom perivoju. Tu započinje niz čudesnih događaja: prsten koji pronalaze ispunjava im sve želje, pa im, među ostalim, omogućuje da postanu nevidljivi, i da u tom obliku dozive razne pustolovine. Gerald naprimjer nevidljiv otkriva pljačku u zamku, te obavještava policiju gdje se nalazi plijen – ali kradljivcima dopušta da umaknu, jer nije lako otpremiti nekoga u zatvor pomoću nadnaravnih sposobnosti. (Uopće, kroz cijelu knjigu provlači se vrlo čvrst, ali nenametljivo i duhovito formuliran moralni kodeks.)

Poglavlje I Bilo ih je troje – Jerry, Jimmy i Kathleen. Dakako, Ierry se zapravo zvao Gerald, a ne Jeremija, kako ste možda pomislili; Jimmy se zapravo zvao James; a Kathleen nikada nisu zvali pravim imenom, već Kata ili Keti, kad su braća bila njome zadovoljna, ili Krakata kad nisu bila zadovoljna. Bili su u internatu u malom gradu na zapadu Engleske – dječaci u jednoj školi, dakako, a djevojčica u drugoj, jer običaj da dječaci i djevočice idu u istu školu još nije tako proširen kao što se nadam da će jednog dana biti. Viđali su se subotom i nedjeljom u kući ljubazne neudate gospođice. Ali, to je bila jedna od onih kuća u kojoj se ne možete igrati. Poznata vam je ta vrsta kuća. Kod njih nešto čovjeka priječi čak i da razgovara s ostalima kad vas odrasli ostave nasamo, a igra djeluje nekako neprirodno. Zato su se uvijek veselili praznicima, kad su svi išli kući i zajedno provodili cijeli dan u kući u kojoj je igra bila prirodna, a razgovor moguć, dok su šume i livade Hampshirea nudile obilje zanimljivih stvari. Njihova rođakinja Betty trebala im se pridružiti, i već su skovali različite planove. Betty je škola završavala ranije, pa je ona prva stigla u Hampshire. Čim je došla, dobila je ospice, tako da naša trojka uopće nije smjela kući. Možete zamisliti kako su se osjećali. Već sama pomisao na sedam tjedana kod gospođice Hervey bila je nepodnošljiva i sve troje tako je i napisalo u pismima kući. I o je zaprepastilo njihove roditelje, jer su oni uvijek mislili kako je baš lijepo što djeca mogu boraviti kod drage gospođice Hervey. Međutim, ponijeli su se “vrlo pristojno”, kao što je rekao Jerry, i nakon mnogo pisama i telegrama uređeno je da dječaci dođu u Kathleeninu školu, gdje za praznika nije bilo djevojčica ni nastavnica, osim nastavnice trancuskog. – Bit će nam bolje nego kod gospođice Hervey – rekla je Kathleen dječacima, koji su došli upitati Mademoiselle kad bi bilo zgodno da se usele – a osim toga, naša škola nije tako gadna kao vaša. Mi ipak imamo stolnjake na stolovima i zavjese na prozorima, a kod vas su sve same daske, pisaći stolovi i tinta. Kad su otišli spakirati kovčege, Kathleen je uljepšala sve sobe koliko je mogla, napunivši staklenke od džema cvijećem, uglavnom

nevenima, jer su oni jedini rasli u stražnjem vrtu. U vrtu što je gledao na ulicu cvale su geranije, kalceolarije i lobelije, ali djeci nije bilo dopušteno da ih beru. – Morali bismo smisliti neku igru koja će nam potrajati cijele praznike -rekla je Kathleen kad su užinali i kad je raspakirala odjeću dječaka i složila je u komode, osjećajući se vrlo odraslom i brižnom dok je uredno razvrstavala odjeću po ladicama. – Recimo da napišemo knjigu. – Ti to ne bi znala – rekao je Jimmy. – Nisam mislila ja sama – rekla je Kathleen malo uvrijeđeno. – Mislila sam svi mi. – Prevelika gnjavaža – rekao je Gerald kratko. – Kad bismo napisali knjigu – bila je uporna Kathleen – o tome kako je zapravo u školi, ljudi bije čitali i onda rekli kako smo pametni. – Prije bi nas izbacili iz škole – reče Gerald. – Ne, smislit ćemo igru izvan kuće – lopova i žandara ili takvo nešto. Ne bi bilo loše da pronađemo spilju. U njoj bismo mogli sakriti zalihe hrane i tamo jesti. – Ovdje nema spilja – rekao je Jimmy, koji je svakome volio proturječiti. – A osim toga, ona tvoja Mademoiselle neće nas puštati da sami izlazimo. – No, to ćemo vidjeti – reče Gerald. – Idem na jedan očinski razgovor s njom. – Ovakav? – Kathleen prezirno pokaže na njega te se on pogleda u zrcalo. – Naš će junak u tren oka očešljati kosu, očetkati odijelo i oprati lice i ruke – reče Gerald i pođe da poprati riječi djelom. Ubrzo je vrlo uredan dječak, smeđe kose, mršav i zanimljiva izgleda pokucao na vrata salona u kojem je sjedila Mademoiselle čitajući knjigu u žutim koricama. Cicrald je uvijek mogao postići to da u tren oka djeluje zaunimljivo, što je vrlo korisna vještina u ophođenju s nepoznatim odraslima. To je postizao tako što bi širom otvorio svoje sive oči, malo ovjesio uglove usnica i poprimio blag molećiv izraz ponešto nalik na izraz sirotog malog lorda Fauntlerova – koji je, uzgred budi rečeno, sad po a oj prilici vrlo star i užasan gnjavator. – Entrez! -rekla je Mademoiselle oštrim francuskim naglaskom. I

on je ušao. – Eh bien? – reče ona prilično nestrpljivo. – Oprostite što smetam – reče Gerald koji je Jiolovao kao najkrotkiji dječak na svijetu. – Što bi htio? – reče ona malo odobrovoljena. – Mislio sam kako je red da dođem i pozdravim vas reče Gerald – jer vi ste ipak naša domaćica. Pružio joj je netom opranu ruku, još vlažnu i crvenu. Ona je prihvati. – Ti si doista uljudan dječak – reče ona. – Nipošto – reče Gerald još uljudnije nego prije. – Zaista vas žalim. Mora da vam je grozno što nas morate paziti za vrijeme praznika. – Ali nipošto – reče Mademoiselle. – Sigurna sam đa ćete se ponašati kao dobra djeca. Geraldov pogled uvjeravao ju je da će on i ostali biti onoliko nalik na anđele koliko to djeca mogu, a da pritom no prestanu biti ljudska bića. – Trudit ćemo se – reče on iskreno. – Mogu li nešto za vas učiniti? – upitala je nastavnica francuskog ljubazno. – O, ne, hvala – reče Gerald. – Mi vam ne bismo htjeli biti na teret. A mislio sam da bi vama bilo lakše ako bismo sutra proveli cjeli dan u šumi i ponijeli ručak sa sobom – hladne nareske, tako nešto -da ne opterećujumo kuharicu. – Vrlo ste obzirni – reče Mademoiselle hladno. A onda su se Geraldove oči nasmiješile; umio je to izvesti tako ila mu usta ostanu potputno ozbiljna. Mademoiselle je uhvatila taj smiješak i nasmijala se, a onda se i Gerald nasmijao. – Mali prevarant! – reče ona. – Zašto odmah ne kažeš da želite biti slobodni od surveillance, kako se to kaže...? – Od nadzora – umjesto da se pretvaraš da mi želite ugoditi? – Čovjek mora biti oprezan s odraslima – reče Gerald – ali nije to sve pretvaranje. Mi vam zbilja ne želimo biti na teret, i zbilja ne želimo...

– Da ja budem vama na teret. Eh bien! Dopuštaju li vaši roditelji takve izlete u šumu? – O, da – reče Gerald iskreno. – Onda ja neću biti veći zmaj nego što su vaši roditelji. Obavijestit ću kuharicu. Jesi li zadovoljan? – Naravno! – reče Gerald. – Mademoiselle, vi ste zlato. – Zlato? – ponovila je ona. – Kao zlatnik? – Ne, nego... cherie – reče Gerald – prava pravcata cherie. I nećete požaliti. Možemo li mi nešto učiniti za vas – namotati vam vunu, ili pronaći naočale ili... ? – On misli da sam ja baka – reče Mademoiselle i od srca se nasmije, – Hajde sada i nemojte biti zločestiji nego što morate. – Onda, kakve si bio sreće? – upitali su ostali. – Sve je u redu – reče Gerald hladnokrvno. – Rekao sam da će sve biti u redu. Domišljati mladić osvojio je naklonost guvernante strankinje, koja je u mladosti bila prva ljepotica u svome selu. – Ne vjerujem daje ikad bila. Previše je stroga -reče Kathleen. – Ah – reče Gerald – to je samo zato što ne znaš s njom postupati. Sa mnom nije bila stroga. – Ma ti si zbilja sav vražji – reče Jimmy. – Ne, ja sam dip... kako se to ono kaže? Nešto kao ambasador. Diplomat – to sam ja. Uglavnom, smijemo na izlet, i ako u jednom danu ne nađemo špilju, ne zvao se ja Robin Hood. Mademoiselle, blaža nego što ju je Kathleen ikad vidjela, sjedila je na čelu stola za večerom koja se sastojala od kruha i pekmeza namazanog nekoliko sati prije, a na svijetu nema ničeg tako tvrdog i suhog kao što je stari kruh s pekimezom. Gerald joj je vrlo uljudno dodavao maslac i sir i nutkao je da kuša kruh i pekmez. – Kao da jedem pijesak, tako je suho! Je li moguće da vam se to sviđa? – Ne – reče Gerald – nije moguće, ali nije pristojno da dječaci stavljaju primjedbe na hranu. Nasmijala se, ali poslije toga više nikada nisu dobili suhi kruh i pekmez za večeru. – Kako ti to izvodiš? – zadivljeno je šapnula Kathleen dok su se spremali na spavanje.

– To je sasvim jednostavno čim postigneš da odrasli znaju što ti zapravo hoćeš. Vidjet ćeš, poslije ovoga jest će mi iz ruke. Sljedećeg jutra Gerald je rano ustao i ubrao kiticu ružičastih karanfila iz gredice koju je pronašao skrivenu među nevenima. Kiticu je zavezao crnim pamučnim koncem i položio je na Mademoisellin tanjur. Ona se nasmiješila i djelovala vrlo ljupko kad je zatakla cvijeće za pojas. – Misliš li da je u redu – upitao je Jimmy poslije – ljude podmićivati cvijećem i time što im dodaješ sol za stolom, da bi ti oni dopustili da radiš što hoćeš? – Nije to podmićivanje – reče Kathleen. Znam što Gerald misli, samo što se ja nikada toga ne mogu na vrijeme sjetiti. Vidiš, ako želiš da odrasli budu dobri prema tebi, moraš i ti biti dobar prema njima i sjetiti se malih stvari kojima ćeš im ugoditi. Ja se nikada ničega ne mogu sjetiti. Gerry može. Zato ga sve stare gospođe vole. To nije podmićivanje. To je neka vrsta poštenja, kao da plaćaš za ono što si uzeo. – No, uglavnom – reče Jimmy i time okonča to moralno pitanje – dan je kao stvoren za izlet u šumu. A dan je uistinu bio prekrasan. Široka glavna ulica bila je čak i u ovo rano jutarnje doba tiha poput ulice iz sna i sva okupana u sunčevu sjaju. I .išćc se caklilo oprano sinoćnjom kišom, ali put je bio suh, a na suncu se čak prašina s puta presijavala poput dragulja. Lijepe stare kuće, čvrste i solidne, kao da su se grijale na suncu i uživale u toplini. – Ima li tu kakva šuma? – upitala je Kathleen dok su prolazili preko tržnice. – Šuma nije važna – reče Gerald zaneseno – važno je da nađemo bilo što. Jedan prijatelj iz škole rekao mi je kako mu je tata pričao da je, dok je bio dječak, postojala mala spilja pod nasipom na cesti blizu puta u Salisbury, ali pričao mu je i da je tamo bio začarani zamak. – Kad bismo imali rog – reče Kathleen – i iz sve snage trubili cijelim putem, možda bismo pronašli čarobni zamak. – Ako imaš toliko novaca da ih bacaš za rog... – reče Jimmy posprdno.

– Zapravo imam, eto vidiš! -reče Kathleen. I kupili su rogove u dućančiću s izbočenim izlogom krcatim igračkama, slatkišima i ušećerenim voćem. I tihim trgom na kraju grada, gdje stoji crkva, i među kućama najuglednijih građana zaorio je zvuk roga, otegnut i glasan. Ali ni jedna se kuća nije pretvorila u začarani zamak. Uputili su se cestom prema Salisburyju, koja je bila užarena i prašnjava, te su odlučili da ispiju bocu limunade. – Bolje je da limunadu nosimo u sebi nego u boci – reče Jimmy – a bocu možemo sakriti kraj puta i uzeti je na povratku. Ubrzo su stigli do mjesta gdje se put, kako je to Gerald opisao, razdvajao u dva smjera. – Ovo mi već miriše na pustolovinu – reče Kathleen. Prvo su skrenuli putem koji je vodio udesno, a na sljedećem raskršću skrenuli su ulijevo, tako da sve bude pošteno, rekao je Jimmy, a onda opet udesno i onda ulijevo, i tako dalje, sve dok se nisu potpuno izgubili. – Potpuno smo se izgubili – reče Kathleen. – Baš zgodno! Sada im se drveće sklapalo kao svod nad glavama, a nasip uz cestu bio je visok i obrastao žbunjem. Naši pustolovi već su davno prestali puhati u svoje rogove. Dosadno je trubiti u rog kad nema nikoga kome bi to smetalo. – Grom i pakao! – naglo primijeti Jimmy, – Da sjednemo i nešto pojedemo. Možemo to proglasiti ručkom – dodao je uvjerljivo. Sjeli su kraj živice uz cestu i pojeli zrele crvene ribizle koje su im trebale biti desert. Dok su sjedili i odmarali se i željeli da im cipele nisu tako pune nogu, Gerald se naslonio na grm. Grm je odjedanput popustio tako daje umalo pao na leđa. Nešto se mak nulo pod pritiskom njegovih leđa i čuo se zvuk nečega teškoga kako pada. – Opa! – rekao je Gerald i naglo se pribrao. – Tu je nešto šuplje, kamen ne koji sam se naslonio jednostavno je nestao! – Volio bih da je to spilja – reče Jimmy – ali nije. – Ako puhnemo u rog možda postane – reče Kathleen i žurno zasvira u svoj rog. Gerald gurne ruku u grmlje. – Nema ničega osim /raka-reče on – tu

je samo jedna rupa. Kathleen i Jimmy ra/.grnu grmlje i zbilja, pokaže se rupa u nasipu. – Ja ulazim – izjavi Gerald. – Joj, nemoj! – reče njegova sestra. – Radije bih da ne ideš. Zamisli ako unutra ima zmija! – Valjda nema – reče Gerald, ali se ipak nagne naprijed i upali šibicu. – To je zbilja spilja! – poviče on, podigne se na koljena preko mahovinom obraslog kamena na kojem je sjedio, preskoči ga i nestane. Uslijedi stanka u kojoj nitko nije disao. – Jesi li živ? – upita Jimmy. – Da, dođite za mnom. Bolje da idete nogama naprijed, malo je strmo. – Idem ja – reče Kathleen i krene, nogama naprijed. Noge su joj mlatile po zraku. – Pazi! – reče Gerald iz mraka. – Izbit ćeš mi oko. Pusti noge, nemoj ih dizati. Ovdje se ne može letjeti, nema prostora. Pomogao joj je tako što ju je snažno povukao za noge, a onda prihvatio ispod pazuha. Pod cipelama joj je zašuštalo suho lišće i stajala je pripravna da prihvati Jimmyja koji se spuštao naglavačke kao da skače u nepoznato more. – Pa ovo je doista spilja – reče Kathleen. – Mladi istraživači – protumačio je Gerald zakrilivši ulaz ramenima – zaslijepljeni u početku mrakom spilje, nisu ništa vidjeli. – Mrak ne može zaslijepiti – reče Jimmy. – Kad bismo bar imali svijeću – reče Kathleen. – Može, može – suprotstavi se Gerald. Nisu ništa vidjeli. Ali njihov neustrašivi voda, čije su se oči privikle na tamu dok su nezgrapna tijela ostalih zatvarala ulaz u spilju, nešto je otkrio. – Što to? – Oboje su već bili navikli na to da Gerald pripovijeda priču u isti mah dok se ona odigrava, ali ipak su katkad željeli da ne govori tako dugo i knjiški u uzbudljivim trenucima. – Nije otkrio užasnu tajnu svojim vjernim sljedbenicima sve dok se nisu zakleli čašću da će biti mirni. – Naravno da ćemo biti mirni – reče Jimmy nestrpljivo. – Dobro onda – reče Gerald, odjedanput prestane govoriti knjiški, i pretvori se u običnog dječaka – tamo je svjetlo, pogledajte iza sebe!

Pogledali su. I tamo je zbilja bilo svjetlo. Slabo sivilo na smeđim stijenama spilje, i jasnije sivilo što ga je oštro presijecala tamna crta pokazivali su da zakrivljeni tunel spilje vodi prema danjem svjetlu. – Mirno! – reče Gerald; zapravo to je mislio reći, a rekao je – ... rno! – kao što i priliči vojnikovu sinu. Ostali su automatski poslušali. – Stajat ćete mirno dok ne dam zapovijed “polako naprijed”, a onda ćete pažljivo krenuti naprijed za drugim slijedeći svoga junačkoga predvodnika i pazeći da ne gazite po mrtvima i ranjenima. – Joj, daj malo prestani! – reče Kathleen. – Nema mrtvih i ranjenih – reče Jimmy tražeći njezinu ruku u mraku. – On samo hoće reći da paziš da se ne spotakneŠ o kamen. U tom trenutku dotaknuo joj je ruku i ona vrisne. – To sam samo ja – reče Jimmy. – Mislio sam da bi voljela da te držim za ruku. Ali ti se ponašaš kao prava djevojčica. Oči su im se sada privikle na mrak i vidjeli su da stoje u spilji izdubenoj u hrapavoj stijeni koja se pružala ravno tri ili četiri metra, a onda naglo skretala udesno. – Smrt ili pobjeda – primijeti Gerald. – a sada polako naprijed! Koračao je polako i pažljivo gazio između grumena zemlje i kamenja rasutih po tlu spilje. -Jedro na vidiku! – poviknuo je kad je zašao za krivinu. – Krasno! – Kathleen je duboko uzdahnula kad je i/aSla na sunce. – Ja ne vidim nikakvo jedro – reče Jimmy koji je i/ašao poslije nje. Uski prolaz završavao je zaobljenim lukom koji je bio obrastao paprati i puzavcem. Prošli su kroz luk u duboki, i Mesni jarak oivičen kamenom prekrivenim mahovinom, a u prosijecima izbijala je paprat i dugačka trava. Drveće, stoje i.islo po vrhu nasipa, spajalo se u sredini tako da je sunce prodiralo sad jače, sad slabije i pretvaralo jarak u nadsvođeni hodnik zlatastozelene boje. Stazica od zelenka-Mosivih kamena po kojima je ležalo raštrkano suho lišće lagano se spuštala, a na kraju se uzdizao još jedan zaobljeni luk što je vodio u tamu, okružen stijenama, travom i jirmljem. – Ovo kao da je ulaz u željeznički tunel – reče James.

– To je ulaz u začarani zamak – reče Kathleen. – Hajde da zasviramo u rog. – Tišina! – reče Gerald. – Neustrašivi kapetan prekine čavrljanje svojih podređenih... – No, to mi se sviđa! – reče Jimmy indignirano. – I mislio sam da će ti se sviđati – reče Gerald i naredi im da tiho i pažljivo krenu naprijed jer bi tu mogao netko ili nešto biti, a ovaj drugi luk možda je ulaz u ledaru i li nekakva opasnost. – Kakva opasnost? – upita Kathleen tjeskobno. – Na primjer, medvjedi – odvrati Gerald kratko. – Nema medvjeda izvan kaveza, barem ne u Engleskoj – reče Jimmy. – Naprijed marš! – glasio je Geraldov odgovor. I počeli su marširati. Gazili su po tvrdoj kamenoj stazici ispod nanosa vlažnog lišća. Zastali su kod tamnog luka. Tu su neke stepenice koje vode prema dolje – reče Jimmy. – To je ipak ledara – reče Gerald. Ne idemo unutra – reče Kathleen. Naš junak – reče Gerald – kojeg ništa nije moglo /uustaviti, povratio je poljuljane nade svojih poniznih podanika izjavivši da on ide dalje, a oni neka rade što hoće. Ako nam budeš dijelio uvrede – reče Jimmy – možeš ići sam. – To je dio igre, glupane – objasni mu Gerald ljubazno. – Ti sutra možeš biti kapetan, zato ti je bolje da držiš jezik za zubima i da smišljaš uvrede koje ćeš nama izreći kad dođe na tebe red. Polako i pažljivo spustili su se niza stepenice. Kameni svod dizao im se iznad glava. Kad nisu mogli napipati rub posljednje stepenice, Gerald je upalio šibicu i ustanovili su da to i nije više stepenica, već početak hodnika koji vodi ulijevo. – Ovim putem – reče Jimmy – vratit ćemo se na cestu. – Ili ispod nje – reče Gerald. – Spustili smo se niz jedanaest stepenica. Krenuli su dalje u korak za Geraldom koji je napredovao vrlo polako jer se bojao, po njegovim riječima, stepenica. Hodnik je bio sasvim mračan. – Ovo mi se uopće ne sviđa – šaptao je Jimmy.

A onda se zabijelila traka danjeg svjetla koja je rasla i širila se, dok se na kraju nije pojavio još jedan luk i pred njima se ukazao prizor toliko nalik na sliku iz kakve knjige o Italiji da su svi ostali bez daha a onda krenuli naprijed nijemi od čuda i raširenih očiju. Kratki drvored čempresa vodio je, lagano se šireći, do mramorne terase koja se bijelila na suncu. Djeca su se, trepćući očima, nalaktila na široku kamenu ogradu i bez riječi gledala. Točno ispod njih prostiralo se jezero – baš poput jezera u “Ljepotama Italije” -jezero s labudovima, otočićem i žalosnim vrbama; iza jezera, uzdizali su se zeleni obronci s raštrkanim gajevima, a među drvećem blistali su kipovi od bijelog kamena. Na brežuljku lijevo stajala je okrugla bijela zgrada sa stupovima, a desno se vodoskok rušio preko kamena prekrivenog mahovinom i žuboreći ulijevao u jezero. Sa terase stepenice su se spuštale do vode, a druge stepenice vodile su do zelene tratine kraj jezera. U daljini su po travnatim obroncima pasli jeleni, a još dalje gajevi su postajali gušći i pretvarali se u pravu šumu iz koje su se pomaljali golemi sivi kameni, takvih oblika kakve djeca nisu nikad prije vidjela. – Onaj moj prijatelj iz škole... – započe Gerald. – To je zbilja začarani zamak – reče Kathleen. – Ne vidim nikakav zamak – reče Jimmy. – A što je onda ovo? – Gerald je pokazao na bijele tornjiće i kule koji su se ocrtavali na plavetnilu neba iza pojasa drveća. – Nigdje nikoga ne vidim – reče Kathleen – a opet, sve je tako uredno. Sigurno je to neka čarolija. – Da, čarobne kosilice – dobaci Jimmy. – Da smo sad u knjizi, to bi bio začarani zamak, morao bi biti – reče Kathleen. – To je zbilja začarani zamak – reče Gerald bezizražajno. – Ali, začarani zamkovi na postoje – Jimmy je bio u to sasvim siguran. – Kako ti znaš? Misliš li da na svijetu ništa ne postoji osim onoga što si ti vidio svojim očima? – Njegov je prezir bio porazan. – Mislim da je čarolije nestalo kad su ljudi počeli upotrebljavati parni stroj – uporno je tvrdio Jimmy – i novine, i telefone i bežični

telegraf. – Kad malo bolje o tome razmišljam radio je neka vrsta čarolije – reče Gerald. – O, na takvu ti čaroliju misliš! – kaže prezirno Jimmy. – Možda su čarolije nestale zato što su ljudi prestali u njih vjerovati – reče Kathleen. – Hajde onda da ne pokvarimo ovu lijepu zabavu nekakvom glupom nevjericom – reče Gerald odlučno. – Ja ću sada vjerovati u čarolije najjače što mogu. Ovo je začarani vrt, tamo je začarani zamak, i ja sam čvrsto odlučio da sve to istražim. Smjeli vitez uputio se naprije ostavivši svojim sljedbenicima da sami odluče hoće li ga slijediti ili neće. – Preskočio je balustradu i odlučnim korakom krenuo prema tratini tako da su mu cipele upravo odjekivale od odrešitosti. Ostali su pošli za njim. Takav vrt postojao je samo na slici ili u bajci. Prošli su tik kraj jelena koji su samo podigli svoje lijepe glave da ih pogledaju i kao da se uopće nisu preplašili. Prešavši prostranu tratinu, zašli su u gusti šumarak bujnog drveća i našli se u ružičnjaku, ograđenom gustom potkresanom živicom, koji se prostirao crven, ružičast, zelen i bijel na suncu poput kakve divovske, raznobojne, namirisane maramice. – Točno znam da će se za minutu pojaviti vrtlar i pitati nas što mi ovdje radimo. I što ćemo mu onda reći? – upita Kathleen s nosom priljubljenim uz ružu. – Reći ću da smo zalutali, a to je uostalom i istina – reče Gerald. Ali vrtlar se nije pojavio, niti itko drugi, a osjećaj čarolije sve je više rastao, tako da ih je već pomalo postalo strah od zvuka vlastitih koraka na tome prostranom i tihom mjestu. Iza ružičnjaka uzdizala se živica u koju je bio urezan luk, a to je bio početak labirinta poput onoga u Hampton Courtu. – A sada – reče Gerald – pazite što ću vam reći. U sredini labirinta naći ćemo tajnu čaroliju. Isučite mačeve, dobri moji ljudi, i hajte za mnom u potpunoj tišini. To su i učinili. U labirintu je bilo vrlo vruće između gusto postavljenih živica, a put do središta labirinta bio je dobro sakriven. Svako malo bi se

ponovo našli kod luka u živici što je vodio u ružičnjak, a svima je Bilo draGo šTo uza se Imaju velike i čiste rupčiće. Kad su četvrti put došli do ulaza u ružičnjak, Jimmy je odjednom povikao – Oh, kako bih htio... – a onda odjednom zastao. – Oh! – dodao je potpuno drukčijim glasom – gdje je naš ručak? – I u mučnoj tišini svi se se sjetili da su košaricu s ručkom ostavili na ulazu u spilju. S čežnjom su mislili na hladno janjeće pečenje, šest rajčica, kruh i maslac, smotuljak sa soli, pitu od jabuka i čašicu od debelog stakla iz koje su pili limunadu. – Idemo natrag – reče Jimmy – da nađemo naše stvari i ručamo. – Hajde da još jedanput pokušamo riješiti ovaj labirint. Mrzim odustajanje – reče Gerald. – Ali ja sam tako gladan! – reče Jimmy. – Zašto to nisi prije rekao? -upita Gerald ogorčeno. – Prije nisam bio gladan. – Onda nisi ni sad. Čovjek ne može ogladnjeti u minuti. Što je ovo? “Ovo” je bilo nešto crveno što je ležalo u podnožju živice – crvena crta tako tanka da je nikada nitko ne bi npazio, osim ako se baš ne zapilji u korijenje živice. Bila je to nit konca. Gerald se sagne i podigne je. Jedan kraj konca bio je svezan za naprstak sa sitnim rupicama, a drugi... – Nema drugog kraja – reče Gerald slavodobitno. – to je ključ rješenja, eto što je to. Kome je sada do hladne janjetine? Uvijek sam znao da će se jednoga dana dogoditi nešto čarobno, i evo, sad se dogodilo. – Mora da je to ostavio vrtlar – reče Jimmy. – A princezin srebrni naprstak? Gledaj, na naprstku je kruna. To je bilo točno. – Hajde, hajde – reče Gerald tihim glasom punim nagovaranja -ako ste pustolovi, budite pustolovni. A osim toga, uvjeren sam da je netko već davno prošao cestom i pokupio našu janjetinu. Uputio se naprijed namatajući crveni konac oko prsta. I to je uistinu bio ključ rješenja, jer ih je doveo ravno u sredinu labirinta. A u samoj sredini labirinta naišli su na čudo. Crveni ih je konac poveo uz dvije kamene stepenice do okrugle

tratinice. U sredini se ustobočio sunčani sat, a uokolo uza živicu pružala se niska i oširoka mramorna klupa. Crveni konac išao je preko trave, pokraj sata, a završavao je u smeđim prstićima zakićenim dragocjenim prstenjem. Prsti su, dakako, pripadali ruci na kojoj je bilo mnogo narukvica sa crvenim, plavim i zelenim dragim kamenjem što se presijavalo. Ruka je bila u rukavu od ružičastog i zlatnog brokata, mjestimice izblijedjelog, ali još prekrasnog, a rukav je bio dio haljine u koju je bila odjevena dama što je ležala na kamenoj klupi i spavala na suncu. Ružičastozlatna haljina otvarala se nad izvezenom podsuknjom nježnozelene boje. Rub je bio od stare žućkaste čipke, a tanki bijeli veo osut srebrnim zvjezdicama prekrivao joj je lice. – To je začarana princeza – reče Gerald, uistinu pod dojmom ovog doživljaja. – rekao sam vam. – To je uspavana ljepotica -reče Kathleen. -Zbilja jest, pogledajte kakvu starinsku haljinu ima, kao sa slika dvorskih dama Marie Antoinette. Ona spava već stotinu godina. Oh, Geralde, ti si najstariji, ti moraš biti princ. Tko bi to pomislio! – Ona nije zapravo princeza – reče Jimmy. Ali ostali su se samo nasmijali, dijelom stoga što su ovakve njegove izjave mogle pokvariti svaku igru, a dijelom zato što doista nisu bili sigurnni je li to prava princeza koja ovdje leži mirna poput sama sunčeva sjaja. Svaki korak ove pustolovine – spilja, divni vrt, labirint, ključ rješenja – osnažili su osjećaj čarolije, tako da su sada Kathleen i Gerald bili gotovo posve opčarani. Podigni veo, Jerry – reče Kathleen šaptom. – Ako nije lijepa, znat ćemo da nije princeza. – Podigni ga sama – reče Gerald. – Vjerojatno se figure ne smiju dirati – reče Jimmy. – Budalo, nije to voštana figura – reče njegov brat. – Ne – reče sestra – vosak bi se rastopio na ovom suncu. A osim toga, vidi se da diše. To je prava princeza. – Vrlo pažljivo podigla je krajičak vela. Princezino lice bilo je maljušno i bijelo, uokvireno dugim crnim

pletenicama. Imala je ravan nosić i fine tanke obrve. Nos i jagodice bili su osuti pjegicama. – Nije ni čudo – šapnula je Kathleen – kad sve ove godine spava na suncu. – Usta joj nisu bila nalik na ružin pupoljak. Ali ipak... – Nije li ljupka! – promrmljala je Kathleen. – Nije pretjerano prašnjava – kao da je rekao (icrald. – Dakle, Jerry – reče Kathleen odrešito – ti si najstariji. – Jasno da jesam – reče Gerald nelagodno. – Onda ti moraš probuditi princezu. – Nije to princeza – reče Jimmy s rukama u džepovima hlača. – To je obična djevojčica, samo preodjevena. – Ali ima dugu haljinu – reče Kathleen. Da, ali pogledaj koliko joj je haljina duža od nogu. Kad bi ustala, ne bi bila ništa viša od Jerryja. – No, onda – nagovarala je Kathleen. – Jerry, ne izmotavaj se. Moraš to učiniti. – Što to? – upita Jerry, udarajući lijevom cipelom po desnoj. Probuditi je poljupcem, dakako. – Ja ne! – odvrati Jerry ne oklijevajući. – Pa netko mora. – Sigurno bi me napala istog trenutka kad bi se probudila – reče Gerald zabrinuto. – Ja bih je iz ovih stopa poljubila – reče Kathleen – i li bojim se da to ne bi puno pomoglo. Poljubila ju je i to nije pomoglo. Princeza je i dalje spavala dubokim snom. – Jimmy, sad je na tebe red. Mislim da ćeš ti uspjeti. Makni se prije nego što ti stigne opaliti pljusku. – Neće ga udariti, on je još mali – reče Gerald. – Sam si mali! – reče Jimmy. – Nije mi teško da je poljubim. Nisam kukavica kao neki koje sad neću imenovati. Samo, ako je poljubim, ja ću biti smioni vođa do kraja dana. – Ma, čekaj malo! – poviče Gerald – Možda bi bilo bolje da ja... – ali u međuvremenu Jimmy je glasno i od srca cmoknuo blijedi princezin obraz, i sad je sve troje stajalo bez daha, očekujući ishod. A onda je princeza otvorila krupne tamne oči, protegnula se, malo

zijevnula prekrivši usta smeđom ručicom i rekla, sasvim jasno i razgovijetno, tako da nije bilo mjesta zabuni: – Znači, prošlo je sto godina? Kako je živica narasla! Koji je od vas moj princ koji me probudio iz dubokog stoljetnog sna? – Ja – reče Jimmy neustrašivo, jer ona nije djelovala kao da će nekome opaliti pljusku. – Plemeniti moj spasioče! – reče princeza i pruži ruku. Jimmy je prihvati i žestoko protrese. – Ali, čuj – reče on – ti nisi prava princeza? – Naravno da jesam – odgovori ona. – Što bih drugo mogla biti? Pogledaj moju krunu. – Skinula je posrebreni veo i otkrila dijademu od pravih pravcatih dijamanata, koji su tako očito bili pravi daje čak i Jimmy to morao zapaziti. – Ali... – reče Jimmy. – Pa valjda ste – reče ona i širom otvori oči – znali da sam ovdje, jer kako biste me inače našli? I kako ste uspjeli proći pokraj zmajeva? Gerald je prečuo to pitanje. – Slušaj – reče on – ti zbilja vjeruješ u čarolije i takve stvari? – Ako itko vjeruje -reče ona -onda to moram biti ja. Evo, ovdje sam se ubola na vreteno. – Pokazala je mali ožiljak na zapešću. – Znači, ovo je doista začarani zamak? – Pa, jasno – reče princeza. – Kako ste glupi! – Ustala je i ružičasta haljina od brokata naborala joj se u šarenim naborima oko nogu. – Rekao sam da će joj haljina biti predugačka – reče Jimmy. – Dobro mi je pristajala kad sam zaspala – reče princeza. – Mora da je narasla u ovih stotinu godina. – Ne vjerujem da si ti zbilja princeza – reče Jimmy. – Barem... – Nemoj se ni truditi da vjeruješ ako ti to nije po volji – reče princeza. – Nije toliko važno što ti vjeruješ koliko je važno ono što ja jesam. – Okrenula se prema ostalima. – Hajdemo u dvorac – reče ona – i pokazat ću vam sve svoje prekrasne dragulje i ostalo. Hoćete? – Da – reče Gerald, ali se jasno čulo da oklijeva. – Ali... – Ali što? – princezin je glas odavao nestrpljenje. – Ali mi smo užasno gladni.

– Joj, i ja sam gladna! – poviče princeza. – Nismo ništa jeli od doručka. – A sad je već tri – reče priceza pogledavši na sunčani sat. – Pa vi niste jeli već satima. A tek ja! Ja nisam ništa jela cijelo stoljeće. Dođite, idemo u dvorac. – Miševi su sigurno već sve pojeli – reče Jimmy žalosno. Sad je uvidio da je to zbilja prava princeza. – A, nisu – poviče princeza radosno. – Zaboravio si daje ovdje sve začarano. Vrijeme je naprosto stajalo stotinu godina. Idemo, ali jedan od vas mora mi pridržavati skute jer inače neću moći hodati kad mi je haljina tako strašno narasla. Poglavlje II Dok ste još mali, ima mnogo stvari u koje je vrlo teško povjerovati, a ipak, i najgluplji ljudi reći će vam da su istinite takve stvari, na primjer, kao da se zemlje okreće oko sunca i da nije ravna, već okrugla. Ali ono što djeluje posve uvjerljivo, kao bajke i čarolije, sve to, tako bar kažu odrasli, nije istina. A opet, tako je lako u to povjerovati, osobito kad svojim očima vidiš da se to uistinu događa. Uvijek sam tvrdila da se najčudnije stvari događaju najrazličitijim I ludima, samo što za njih nikad ne saznate jer ljudi misle da im nitko neće vjerovati i o tome ne pričaju nikome živom osim meni. A meni ih pričaju zato što znaju da ću ja u sve povjerovati. Kad je Jimmy probudio uspavanu ljepoticu i ona po/vala našu trojku u palaču da nešto pojedu, svi su bili posve uvjereni da su došli na mjesto gdje se događa nešto čudesno. Polako jedno za drugim pošli su preko tratine prema dvorcu. Princeza je išla prva, za njom Kathleen koja joj je pridžavala sjajne skute, onda Jimmy i na kraju Gerald. Svi su bili duboko uvjereni da su se ušetali usred kakve biljke, a kako su bili umorni i gladni, to su vise vjerovali da )c lome uistinu tako. Zapravo, tako su bili umorni i gladni tlu su jedva zamjećivali kamo idu ili zapažali ljepotu parka kroz koji ih je vodila princeza. Hodali su kao u snu i tek su hc djelomično probudili kad su se zatekli u velikoj

dvorani gtlje su po zidovima visjeli viteški oklopi i stari barjaci, po pođu bile prostrte kože životinja, a uokolo poslagani teški Molovi od hrastovine i drvene klupe. Princeza je ušla polako i veličanstveno, ali kad je zakoračila u dvoranu, istrgla je skute iz Jimmyjeve ruke i okrenula se našoj trojci. – Pričekajte ovdje trenutak – reče ona – i pazite, nemojte razgovarati dok me nema. Ovaj je zamak krcat čarolijama i ne znam što će se dogoditi ako budete govorili. – Rekavši to prikupila je bogate zlatnoružičaste nabore haljine, podigla ih i istrčala, kako je Jimmy poslije rekao, “ne baš kao princeza”, tako da su se ispod haljine vidjele crne čarape i crne cipele s kopčom. Jimmy bi vrlo rado rekao kako on ne vjeruje da bi se išta dogodilo, ali se bojao da se nešto ipak ne dogodi ako progovori, tako da se samo iskreveljio i isplazio jezik. Ostali su se pretvarali da to ne vide, što je mnogo poraznije djelovalo nego da su bilo što o tome rekli. Tako su sjedili bez riječi, samo je Gerald strugao cipelom po mramornom podu. Uto se vratila princeza, vrlo polako, gurajući svakim korakom duge suknje. Nije mogla podići rub haljine zato što je u rukama nosila pladanj. Nije to bio srebrni pladanj kao što ste možda očekivali, već obični ovalni limeni pladanj. S treskom gaje spustila na dugački stol i odahnula s olakšanjem. – Joj, zbilja je težak – rekla je. Ne znam kakvu su divnu gozbu djeca sebi dočarala u mašti. Svakako ovo nije bilo ni nalik tome. Na teškom pladnju stajao je jedan hljeb, komad sira i smeđi vrč vode. Ono što je bilo teško bili su samo tanjuri, šalice i noževi. – Poslužite se – reče princeza gostoljubivo. -Našla sam samo kruh i sir, ali nije važno, jer ovde je ionako sve začarano, i ako nemate u sebi neku užasnu skrivenu manu, kruh i sir pretvorit će se u što god želite. Što bi ti htjela? – upita ona Kathleen. – Pečeno pile – odvrati Kathleen ne oklijevajući. Ružičasta princeza odsiječe krišku kruha i položi je na tanjur. – Izvoli – reče – pečeno pile. Da gaja razrežem, ili ćeš sama? – Ti, molim te – reče Kathleen i dobije komad suhog kruha na tanjuru. – Graška? – upita princeza, odreže komadić sira i položi ga pokraj

kruha. Kathleen počne jesti kruh režući ga nožem i viljuškom kao da jede piletinu. Nije smjela priznati da ne vidi ni piletine, ni graška, nego samo sir i suhi kruh, jer to bi značilo da priznaje kako u njoj postoji neka užasna skrivena mana. – Ako ta mana postoji, zbilja je skrivena, čak ni ja ne znam za nju – rekla je u sebi. Dječaci su zatražili goveđe pečenje i kupus – a to su i dobili, pretpostavljala je Kathleen, premda je to njoj slikovalo kao suhi kruh i sir trapist. – Baš bih voljela znati kakvu to užasnu skrivenu manu imam – mislila je Kathleen, dok je princeza izjavila kako bi, da se nju pita, rado pojela komadić pečanog fazana. – Ovo je – rekla je princeza i prinijela ustima zalogaj suha kruha – vrlo ukusno. – To je samo igra, nije li tako? – upita Jimmy. – Što je igra? – upita princeza i namršti se. – Pa to što se pretvaramo da jedemo goveđe pečenje, a to je kruh i sir. – Igra? Ali to je zbilja goveđa pečenka. Pa vidiš valjda reče princeza i pogleda ga razrogačenih očiju. – Pa naravno – reče Jimmy slabašno. – Samo sam se šalio. Kruh i sir možda nisu tako ukusni kao pečena govedina, piletina ili fazanovo meso (ne znam zapravo kakav je fazan jer ga nikad nisam okusila, jeste li vi?), ali kruh i sir su svakako mnogo bolji nego ništa kad to ništa traje još od doručka (ribizli i limunada teško da se mogu uračunati u hranu) a već je davno prošlo vrijeme ručka. Svi su jeli i pili i osjećali su se mnogo bolje. – A sada – rekla je princeza i otresla mrvice sa svojih zelenih svilenih skuta – ako ste sigurni da ne želite više pečenja, dođite da pogledamo moju riznicu. Sigurno nećete vise ni komadića piletine? Ne? Pođite, onda, za mnom. Ustala je i krenuli su za njom niz dugačko predvorje do onoga kraja gdje su velike kamene stepenice vodile prema gore sa svake strane i spajale se u široko stubište što se uspinjalo na galeriju. Ispod stepenica visjele su tapiserije. – Ispod tapiserije su – reče princeza – vrata koja vode u moje odaje.

Podigla je tapiseriju objema rukama jer je bila teška i pokazala su se skrivena vratašca. – Ključ – rekla je ona – visi iznad vrata. I ključ je zaista bio tamo na velikom zarđalom čavlu. – Stavi ga u ključanicu – reče princeza – i okreni. Gerald je poslušao, i veliki ključ zaškripao je u bravi. – A sad gurnite – reče ona – svi zajedno. Svi su zajedno gurnuli, vrata su popustila i svi su popadali jedan preko drugoga u mračnu prostoriju. Princeza je spustila zavjesu i ušavši zatvorila za sobom vrata. – Pazite! – reče ona – tu su dvije stepenice. – Hvala – reče Gerald trljajući koljeno na dnu stepenica. – I sami smo to ustanovili. – Žao mi je – reče princeza – ali niste se mogli jako ozlijediti. Idite ravno. Više nema stepenica. Pošli su ravno, u potpunom mraku. – Kad dođete do vrata, pritisnite kvaku i uđite. Stojte mirno dok ne nađem šibice. Znam gdje su. – Zar su prije sto godina postojale šibice? – upita Jimmy. – Mislila sam reći kresivo – reče princeza žustro. – Uvijek smo ga zvali šibice. A vi? Idem ja prva. Krenula je prva, i kad su došli do vrata već ih je čekala sa svijećom u ruci. Dodala je svijeću Geraldu. – Čvrsto je drži – reče ona i otvori žaluzine na velikom prozoru, tako da se prvo zažutila traka a zatim ih je zaslijepilo jarko svjetlo i sobu je preplavilo sunce. – Ova je svijeća sada prilično nepotrebna – reče Jimmy. – Zbilja – reče princeza i ugasi svijeću. Zatim uzme ključ, stavi ga u bravu i otključa vrata. Prostorija u kojoj su se našli bila je mala i vrlo visoka. Zasvođeni strop bio je obojen tamnoplavo sa zlatnim zvjezdicama. Zidovi su bili od izrezbarenog drveta, a namještaja uopće nije bilo. – Ovo je – reče princeza – moja riznica s blagom. – Ali – upita Kathleen uljudno – gdje je blago?

– Zar ga ne vidite? – upita princeza. – Ne, ne vidimo ga – reče Jimmy ne oklijevajući. – Nećeš nam valjda opet pokušati podvaliti istu priču kao s onim kruhom i sirom, ne dvaput zaredom. – Ako ga zbilja ne vidite – reče princeza – morat ću izgovoriti čarobne riječi. Zatvorite oči, molim vas. I dajte mi časnu riječ da ih nećete otvoriti dok vam ne kažem, i da nećete nikome pričati o onome što ste vidjeli. Djeca nisu baš bila sretna što moraju dati časnu riječ, ali ipak su je dali i čvrsto stisnuli oči. – Hoćete li mi vjerovati? – izgovori princeza brzo, i samo su čuli kako je njezina svilena haljina zašuštala preko sobe. A onda je nešto zaštroptalo i zaškripalo. – Ona će nas zaključati ovdje! – poviče Jimmy. – Dali smo časnu riječ – dahne Gerald. – Oh, požuri! – zastenje Kathleen. – Možete otvoriti oči – reče princeza. Otvorili su oči. Prostorija više nije bila ista, a opet, da, zvjezdani plavi svod bio je tu i ispod njega oko dva metra tamnog drveta na rubovima, ali ispod toga stijene prostorije sjale su, ljeskale se i prelijevale bijelo, plavo, crveno, zeleno, zlatno i srebrno. Uokolo prostorije protezale su se police, a na njima su stajale zlatne čaše, srebrni pladnjevi, vrčevi osuti draguljima, ukrasi od zlata i srebra, dijademe od dijamanata, ogrlice od rubina, niske smaragda i bisera, čitava ta nezamisliva divota bila je složena na podlozi od izblijedjela plavog baršuna. Bilo je to nalik na krunske dragulje što ih možete vidjeti kad vas ljubazni ujak povede u Londonsku kulu, samo što je ovdje bilo mnogo više dragulja nego što ih je ikada itko vidio, u Londonskoj kuli ili bilo gdje drugdje. Troje djece ostalo je bez daha i razjapljenih usta zurili u u blještave krasote dok je princeza stajala ruke ispružene kao da zapovijeda, a ponosni smiješak titrao joj je na usnama. – Vidi ovo! – reče Gerald prigušenim šapatom. Nitko nije govorio. Čekali su kao začarani da princeza nešto kaže. Ona je progovorila. – Onda, što kažete o ovoj igri? – upita ona slavodobitno. -Znam li čarati?

– Znaš, znaš! – reče Kathleen. – Smijemo li dodirnuti? – upita Gerald. – Sve što je moje sada je i vaše – reče princeza i velikodušno zamahne smeđom ručicom, ali brzo doda – Samo, naravno, ne smijete ništa ponijeti sa sobom. – Nismo mi lopovi! – reče Jimmy. Ostali su već bili i,razgledali prekrasne stvari na plavim baršunastim policama. – Možda niste – reče princeza – ali ti mi nikako ne vjeruješ. Misliš da ne znam što ti u sebi misliš. Zapravo, znam što misliš. Što? – upita Jimmy. – Znaš ti vrlo dobro – reče princeza. – Misliš o kruhu i siru koji sam pretvorila u pečenku i o svojoj skrivenoj mani. Hajdemo se sada svi preodjenuti tako da i vi budete prinčevi i princeze. – Naš se junak – reče Gerald i uzme zlatnu krunu s križem – u tren oka okrunio. – Stavio je krunu na glavu, ogrlicu oko vrata i opasao nisku blještavih smaragda koja, doduše, nije bila dovoljno dugačka da je zakopča. Uradio je to vješto prilagodivši remen od hlača, a zatim se okrenuo i vidio da su se ostali već bili uresili dijademama, ogrlicama i prstenjem. – Sjajno izgledaš! – reče princeza -ali voljela bih da su vam odijela ljepša. Kakvu to ružnu odjeću ljudi danas nose! Prije sto godina... Kathleen je odjedanput zastala držeći dijamantsku narukvicu u ruci. – Čuj – reče ona. – A kralj i kraljica? – Kralj i kraljica? – upita princeza. – Tvoj otac i majka, ožalošćeni roditelji – reče Kathleen. – Mora da su se već probudili. Sigurno bi te željeli vidjeti nakon sto godina. – O ... pa da – reče princeza polako. – Zagrlila sam svoje drage roditelje kad sam otišla po kruh i sir. Sada objeduju. Još me ne očekuju. Gle – doda ona i žurno prisloni narukvicu od rubina uz Kathleeninu ruku – kako je ovo krasno! Kathleen bi vrlo rado cijeli bogovetni dan isprobavala različite dragulje i gledala se u malom zrcalu u srebrnom okviru što ga je princeza uzela s jedne police, ali dječacima je ubrzo dosadila ta zabava. – Slušaj – reče Gerald – ako si sigurna da te otac i majka neće

tražiti, idemo van da se nečega igramo. U onom labirintu možemo se izvrsno igrati opsade zamka, osim ako nam nećeš opet izvesti neku Čaroliju. – Zaboravio si – reče princeza – da sam ja odrasla. Ja se više ne igram. A ne volim izvoditi previše čarolija odjedanput jer me to umara. Osim toga, trebat će nam dosta vremena dok sve ovo vratimo na svoje mjesto. Trebalo im je doista mnogo vremena. Djeca bi bila odložila dragulje bilo kamo, ali princeza im je pokazala kako svaka ogrlica, prsten i narukvica imaju svoje mjesto na baršunu imalo udubljenje u podlozi lako da je svaki dragi kamen ločno pristajao u vlastito malo gnijezdo. Dok je Kathleen odlagala posljednji blistavi ukras na mesto, opazila je da na jednom dijelu police nema sjajnih dragulja, već da su tu prstenovi, broševi, lanci, kao i još mnogo neobičnih predmeta kojima nije znala imena, sve od običnog metala i čudnovatog oblika. – Kakve su ovo tričarije? – upita ona. – Ma nemoj, tričarije! – reče princeza. – To su sve Čarobni predmeti! Svatko tko nosi ovu narukvicu, na primjer, mora govoriti istinu. Ovaj lanac daje ti snagu desetorice. S ovom mamuzom konj će ti juriti milju u minuli, a ako hodaš, koračat ćeš kao da nosiš čizme od Ncd;im milja. A ovaj broš? – upita Kathleen i posegne rukom. Princeza je zgrabi za zapešće. – Ne smiješ ništa dirati! – reče ona. – Ako itko osim mene dodirne ove stvari, sva će Čarolija nestati i više se nikada neće vratiti. Ovaj broš ispunit će ti svaku želju. – A ovaj prsten? – pokaže Jimmy. – Od njega postaješ nevidljiv. – A što je ovo? – upita Gerald i pokaže čudnovatu kopču. – To poništava djelovanje svih drugih čarolija. – Zbilja? – upita Jimmy. – Ne šališ se? – Da se šalim! – odvrati princeza prezirno. – Mislim da sam vam već pokazala dovoljno čarolija da shvatiš kako se ne bi smio obraćati jednoj princezi na ovaj način.

– Čuj – reče Gerald vidno uzbuđen. – Mogla bi nam pokazati kako ti predmeti rade. Možda da svakom od nas ispune po jednu želju? Princeza nije odmah odgovorila. A naša trojka razmišijala je o željama, domišljatim, a opet, razumnim koje očito nikada ne padaju na pamet ljudima u bajkama kad im se pruži prilika da im se ispune tri želje. – Ne – reče princeza. Ne može vama ispuniti želje, samo meni. Ali pokazat ću vam kako mi prsten daje nevidljivost. Samo morate zatvoriti oči. Zatvorili su oči. – Brojite do pedeset – rekla je princeza – a onda možete pogledati. Onda ih opet zatvorite, i brojite do pedeset, i ja ću se ponovo pojaviti. – Gerald je brojio naglas. Kroz brojanje se čulo šuštanje i škripanje. – Četrdeset sedam, četrdeset osam, četrdeset devet, pedeset! – rekao je Gerald, i svi su otvorili oči. Bili su sami u sobi. Dragulji su iščezli, a iščezla je i princeza. – Otišla je kroz vrata, jasno – rekao je Jimmy, ali vrata su bila zaključana. – To je doista čarolija – rekla je Kathleen bez daha. – Takav trik može izvesti svaki mađioničar! – rekao je Jimmy. – A ja sam gladan. – Gladan! – U Geraldovu se glasu osjećao prezir. – Ljupka princeza – nastavio je -ponovo se pojavila čim je naš junak nabrojio do pedeset. Jedan, dva, tri, četiri... I Gerald i Kathleen su zatvorili oči. Ali Jimmy slučajno nije. Nije namjeravao varati, samo je zaboravio. I kad je Gerald nabrojio do dvadeset, vidio je kako se polako pomiče oplata pod prozorom. – Ah! – rekao je u sebi. – Znao sam da je trik! – i smjesta je zatvorio oči, kao pravi pošteni dječak. Na riječ “pedeset” tri para očiju su se otvorila. A oplata je bila zatvorena i princeze nije bilo. – Ovaj put nije uspjela – rekao je Gerald. – Možda bi morao još jedanput brojiti – rekla je Kathleen. – Mislim da je pod prozorom nekakav pretinac – rekao je Jimmy – i ona se u njemu sakrila. – Gledao si! Varaš – rekao mu je princezin glas, tako blizu uha da je poskočio.

– Nisam varao. – Pa gdje je? Ma što je ovo – povikali su sve troje uglas. Jer princeze još nije nigdje bilo. – Budi opet vidljiva, draga pricezo – rekla je Kathleen. – Da zatvorimo oči i iznova brojimo? – Ne budite glupi! – rekao je princezin glas, i zvučao je vrlo ljutito. – Nismo glupi – odgovorio je Jimmy, također ljutito. – Zašto se ne vratiš pa da završimo s time? Ionako si se samo sakrila. – Nemoj! – rekla mu je Kathleen blago. – Ona je doista nevidljiva, znaš. – Bila bi i ti da se zavučeš u ormar – rekao je Jimmy. – O, da – rekao je princezin glas podrugljivo – mislite da ste strašno pametni, je li? Ali mene nije briga. Možemo se igrati da me ne možete vidjeti, ako baš hoćete. – Ali doista ne možemo – rekao je Gerald. – Ne vrijedi se uzrujavati. Ako si se sakrila, kao što Jimmy kaže, bolje da iziđeš. Ako si zaista postala nevidljiva, bit će bolje da se što prije pretvoriš u vidljivu. – Hoćeš reći – upita glas, potpuno izmijenjen, ali još princezin – da me doista ne možete vidjeti? – Pa zar ne vidiš da ne možemo? – upita Jimmy, dosta nelogično. Sunce je žarilo kroz prozore; u osmerokutnoj je sobi bilo vrlo vruće i svi su već bili ljuti. – Ne možete me vidjeti. -U glasu nevidljive princeze osjećao se jecaj. – Ma ne, kad ti kažem – rekao je Jimmy – a ja sam već gladan i... – Kao da mu je riječ zastala u grlu. I tada se, u tom zlatnom poslijepodnevu, dogodilo nešto doista užasno: Jimmy se iznenada trgnuo unazad, zatim naprijed, širom otvorenih očiju i usta. Ljuljao se naprijed i natrag, vrlo brzo, a onda stao. – Oh, dobio je napadaj! Jimmy, dragi Jimmy! – vrisnula je Kathleen i pohitala k njemu. -Stoje, dušo, što se dogodilo? – Nije to nikakav napadaj – dahnuo je Jimmy ljutito. – Ona me drmala. – Točno – rekla je princeza – i drmat ću ga i opet ako bude i dalje tvrdio da me ne vidi.

– Onda drmaj mene – rekao je Gerald bijesno. – Ja bar nisam manji od tebe. Istoga trenutka Gerald je osjetio ruke na ramenima i odmah ih je uhvatio za zapešće. I tako je stajao, držeći ruke koje nije mogao vidjeti. Bio je to jeziv osjećaj. Od jednog se nevidljivog udarca nogom malo trgnuo, ali i dalje je čvrsto držao nevidljive ruke. – Keti – viknuo je – dođi i uhvati je za noge, udara me. – Gdje? -upitala je Kathleen, u želji da pomogne. – ne vidim nikakve noge. – Ja je držim za ruke – vikao je Gerald. – Ona je doista nevidljiva. Uhvati je za ovu ruku, i onda napipaj gdje joj je noga. Kathleen ga je poslušala. Kad bih vam bar nekako mogla protumačiti kako je silno, silno neugodno i sablasno dodirivati, na jarkom danjem svjetlu, ruke i nadlaktice koje ne možete vidjeti. – Neću da me držite za noge – rekla je nevidljiva princeza otimajući se iz sve snage. – Zašto si tako ljuta? -Gerald je bio potpuno miran. – Rekla si da ćeš biti nevidljiva, i jesi. – Nisam. – Jesi, doista. Pogledaj se u zrcalo. – Nisam; ne mogu biti. – Pogledaj se u zrcalo – ponovio je Gerald nepokolebivo. – Onda me pusti – rekla je. Gerald ju je pustio, ne vjerujući ni sam sebi da je maločas zaista držao nevidljive ruke. – Vi se samo pretvarate da me ne vidite – rekla je princeza zabrinuto – je li? Recite da se pretvarate. Dosta ste se šalili. Mogli biste prestati. Meni se to ne sviđa. – Na časnu riječ? – rekao je Gerald – ti si još nevidljiva. Zavladala je šutnja. Tada je princeza rekla: – Hajde, otvorit ću vam vrata i možete otići. Već mi se dosadilo igrati s vama. Išli su za njenim glasom do vrata, i onda malim hodnikom u dvoranu. Nitko ništa nije govorio. Svi su se osjećali vrlo nelagodno. – Hajdemo odavde – šapnuo je Jimmy čim su došli do kraja dvorane.

Ali princezin glas je rekao: – Idite ovim putem; ovuda je brže. Mislim da ste zapravo odvratni. Žao mi je što sam se uopće s vama počela igrati. Mama mi je uvijek govorila da se ne družim s nepoznatom djecom. – Jedna su se vrata otvorila premda se nije vidjela nikakva ruka koja bi ih dodirivala. – Hajde, prođite, jeste li čuli? – rekao je princezin glas. Bilo je to malo predsoblje, s dugačim, uskim zrcalima između dugačkih, uskih prozora. – Zbogom – rekao je Gerald. – I hvala što si nas tako lijepo zabavila. Rastanimo se kao prijatelji – rekao je pružajući ruku. Jedna nevidljiva ruka polako se spustila na njegovu; on ju je smjesta stegnuo. – A sada – rekao je – sada ćeš se morati pogledati u zrcalo i priznati da mi nismo lažljivci. -Odveo je nevidljivu princezu do jednog zrcala i pridržao je pred njim za ramena. – Evo, – rekao je – pogledaj i sama. Zavladala je tišina, a onda je očajan krik odjeknuo u sobi. – Oh-oh-oh! Zaista sam nevidljiva. Pa što da radim? – Skini prsten – rekla je Kathleen. I opet tišina. – Ne mogu! – povikala je princeza. – Ne da se skinuti. Ali to ne može biti od prstena; prsten ne može, mkoga učiniti nevidljivim. – Rekla si da ovaj može – rekla ja Kathleen – i sada si nevidljiva. – Ali to ne može biti -rekla je princeza. -Ja sam se samo igrala čarolije. Samo sam se sakrila u tajnom pretincu to je bila igra. Oh, jadne li mene, što ću sada? – Igra? – upita je Gerald polako. – Ali ti zaista znaš čarati – dragulji su bili nevidljivi, a ti si ih pretvorila u vidljive. – Ah, samo treba povući skriveno pero u zidu, i cijeli se zid pomakne. Oh, što ću sada, recite mi? Kathleen je krenula prema nevidljivom glasu i nespretno obujmila rukama ružičasti svileni struk koji nije vidjela. Nevidljive su je ruke stegle, vrući nevidljivi obraz našao se uz njezin, a tople nevidljive

suze tekle su između ilva lica. – Nemoj plakati, dušo – rekla je Kathleen – ja ću utići da pozovem Kralja i Kraljicu. – Koga? – Njihova veličanstva Kralja i Kraljicu, tvog tatu i tvoju mamu. – Molim te, nemoj mi se rugati! – rekla je jadna princeza. – Pa znaš da je i to bila samo šala, kao... – Kao onaj kruh i sir – rekao je Jimmy pobjedono-Znao sam, znao sam! – Ali ona tvoja haljina, i to što si spavala u perivoju, – Ah, ja sam se samo odjenula tako, za zabavu, zato što su svi bili otišli na sajam, pa mije bilo dosadno. Najprije sam igrala Lijepu Rozamundu, a onda sam vas čula kako govorite u labirintu, i pomislila sam, baš ćemo se lijepo zabaviti; a sada sam nevidljiva i nikada više neću biti kako treba, nikada – znam da neću! I pravo mi budi, kad sam lagala, ali nisam zapravo ni mislila da ćete mi vjerovati – bar ne više od polovice – dodala je žurno trudeći se da govori istinu. – Ali ako nisi princeza, tko si onda? – upitala je Kathleen, i dalje grleći nevidljivu djevojčicu. – Moja tetka stanuje ovdje – rekla je nevidljiva princeza. – Može se svakog trena vratiti kući. Oh, što da radim? – Možda ona zna neke čarobne riječi? – Ah, koješta! – rekao je glas oštro. – Ne vjeruje ona u čarobne riječi. Bit će tako ljuta. Oh, samo da me ne vidi ovdje! -dodala je, zbunjeno. -A ni vas. Bit će užasno ljuta. Čudesan čarobni dvorac u koji su djeca bila povjerovala sada kao da se rušio oko njih. Jedino što je ostalo bila je princezina nevidljivost. Ali, to je, priznat ćete i sami, prilično mnogo. – Ja sam to samo tako rekla – naricao je glas – i obistinilo se. Da se bar nikada nisam igrala čarolijama – da se bar uopće nikada nisam igrala. – Hajde, nemoj tako govoriti – rekao je Gerald blago. – Idemo u vrt, kraj jezera, gdje je svježije, pa ćemo održati savjetovanje. To će ti se svidjeti, je li? – Oh! – po vikala je Kathleen iznenada – kopča na pojasu! Ona

razbija čaroliju! – Ne, zapravo – promrmljao je glas, koji kao da je govorio bez usana. – Ja sam to samo tako rekla. – “Samo si rekla” i za prsten – rekao je Gerald. – Možemo bar pokušati. – Ne vi -ja ću sama – rekao je glas. – Spustite se do Florina hrama, kraj jezera. Ja ću se sama vratiti u sobu s draguljima. Teta bi vas mogla vidjeti. – Tebe neće vidjeti – rekao je Jimmy. – Nemoj joj sada to stavljati pod nos – rekao je Gerald. – Gdje je taj Florin hram? – Idete onuda – rekao je glas – niz one stepenice i po zavojitu puteljku kraj ružičnjaka. Sigurno ćete ga vidjeti. Od bijelog mramora, s kipom božice. Troje djece sišlo je do bijelog mramornog Florina hrama koji je stajao uz mali brežuljak i sjelo u hladovinu. Posvuda oko njih bili su lukovi, osim uz brežuljak iza kipa, i unutra je bilo prohladno i mirno. Nisu sjedili ni pet minuta kad su začuli kako netko trči po šljunčanoj stazi. Sjena, vrlo tamna i izrazite, pala je na bijeli mramorni pod. – Svakako, sjena ti nije nevidljiva – rekao je Jimmy. – Ah, ma pusti sad moju sjenu! – odgovorio je princezin glas. – Ostavili smo ključ u vratima i ona su se zatvorila na vjetru, a sad ih ne mogu otvoriti jer je brava na pero! Nastupila je duga stanka. Tada je Gerald rekao vrlo poslovno: – Sjedni, princezo, pa ćemo dobro pretresti cijelu stvar. – Ne bih se začudio – reče Jimmy – kad bismo se sada probudili i ustanovili da je sve ovo bio samo san! – Nismo mi te sreće – rekao je glas. – Dakle – rekao je Gerald – kao prvo, kako se zoveš, i, ako nisi princeza, tko si onda? – Ja sam -ja sam – rekao je glas rastrgan jecajima ja sam nećakinja – ključarice u dvorcu – i zovem se Mabel Prowse. – To sam i mislio – rekao je Jimmy. Drugi su šutjeli. Bio je to trenutak pun uzbuđenja i zbrkanih pojmova. – Dakle, ako ništa drugo – rekao je Gerald – ti ovamo pripadaš.

– Da – rekao je glas, što je dopirao s poda, kao da se onaj kome je pripadao bacio na tle od očaja. – O, da, pripadam ovamo, nedvojbeno, ali što ti vrijedi nekamo pripadati kad si nevidljiv? Poglavlje III Onim mojim čitateljima koji su već imali prilike da se druže s nevidljivim prijateljem nije potrebno objašnjavati koliko je to nespretno. Kao prvo, ma koliko vjerovali da je vaš prijetelj uistinu nevidljiv, zacijelo od vremena do vremena uzvikujete – Ovo mora da je san! – ili – Znam da ću se začas probuditi! – Upravo tako su se osjećali Gerald, Kethleen i Jimmy dok su sjedili u bijelom, mramornom Florinu hramu, gledali kroz kolonade na park obasjan suncem i slušali glas začarane princeze koja, zapravo, nije uopće bila princeza već domarkina nećakinja, Mabel Provvse; ali je, kao što je Jimmmv rekao, zbilja bila začarana. – Nikakve koristi od razgovora -ponavljala je ona, a glas joj je dopirao iz naizgled praznog prostora između dva stupa. – Nikada nisam vjerovala da se išta može dogoditi a sad se, evo, dogodilo. – Možemo li – reče Gerald ljubazno – nekako pomoći? Jer ako ne možemo, mislim da bismo trebali poći kući. – Da – reče Jimmy – htio bih na užinu. – Užina! -reče nevidljiva Mabel prezirno. -Hoćete reći da odlazite na svoju užinu a mene ostavljate, pošto ste me u ovo upetljali? – Dakle, od svih nepravednih princeza koje sam ikada sreo... – počne Gerald. Ali Kathleen ga prekine. – Nemoj je napadati – reče ona. – Pomisli kako mora da je grozno biti nevidljiv. – Osim svega – reče skrivena Mabel – mislim da me moja tetka baš ne ljubi. Nije mi dopustila da idem na sajam zato što sam zaboravila vratiti na mjesto neku glupu cipelu koju je nosila kraljica Elizabeta. – Izvadila sam je iz staklenog ormarića da je probam. – Je li ti pristajala? – upita Kathleen znatiželjno. – Ne, bila mi je premala – reče Mabel. – Ne vjerujem da je ikada ikome pristajala.

– Ja bih ipak htio svoju užinu – reče Jimmy. – Mislim da bismo zbilja morali poći – reče Gerald. – I sama vidiš da ti ne možemo pomoći. – Morat ćeš sve priznati svojoj tetki – reče Kathleen ljubazno. – Ne, ne i ne – jadikovala je nevidljiva Mabel. – Povedite me sa sobom. Ostavit ću joj poruku da sam pobjegla na more. – Djevojčice ne bježe na more. – Mogle bi – reče kameni pod između stupova – kao slijepi putnici ako netko ne bi htio malog od palube, zapravo malu od palube. – To ne dolazi u obzir – reče Kathleen odrješito. – Pa što onda da radim? – Zbilja – reče Gerald – ne znam što djevojčice mogu raditi. Neka pođe s nama kući na... – Na užinu, tako je – reče Jimmy i poskoči. – Na jedno savjetovanje. – Poslije užine – reče Jimmy. – Ali tetka će opaziti da je nema. – Opazila bi da me nema i da ostanem tu. – Ma daj, molim te – reče Jimmy. – Ali tetka će pomisliti da joj se nešto dogodilo. – Pa, i dogodilo se. – Pozvat će policiju i svuda će me tražiti. – Nikada te neće naći – reče Gerald. – Tako si se dobro maskirala da te nitko neće moći prepoznati! – Uvjerena sam – reče Mabel – da me tetka radije više nikada ne bi vidjela nego da me vidi ovakvu. To ona ne bi preživjela, ionako ima napade, a ovo bi je dokrajčilo. Napisat ću joj pisamce i ubaciti ga u sandučić za poštu kod ulaza. Ima li netko olovku i komadić papira? Gerald je imao bilježnicu s listovima sjajnog papira na kojima se moralo pisati posebnom olovkom, a nipošto kemijskom. A ta specijalna olovka ne piše po drugom papiru, nego samo po ovom u bilježnici, i to je velika gnjavaža kad se čovjeku žuri. Sad su mogli vidjeti čudan prizor kako se olovka namješta u neobičan, gotovo nemoguć položaj i miče se sama od sebe kao što se miču obične

olovke dok njima pišete. – Smijemo li ti gledati preko ramena? – upita Kathleen. Nije bilo odgovora. Olovka je i dalje pisala. – Smijemo li ti gledati preko ramena? – ponovno upita Kathleen. – Jasno da smijete! – reče glas u blizini papira. – Kimnula sam glavom. Joj, zaboravila sam, i kad kimnem, to je isto nevidljivo. Olovka je ispisivala lijepa, obla slova na stranici istrgnutoj iz bilježnice. Napisala je ovo: Draga teta, bojim se da me neko vrijeme nećeš vidjeti. Jedna gospoda u automobilu posvojila me i sad idemo na obalu gdje ćemo se ukrcati na brod. Nema potrebe da me slijediš. Zbogom i budi mi sretna. Nadam se da si se lijepo provela na sajmu. Mabel – Ali to je sve gola laž – reče Jimmy. – Ne, nije. To su izmišljotine – reče Mabel. – Da sam napisala kako sam postala nevidljiva, tek bi onda mislila da lažem. – Ma krenimo – reče Jimmy – možemo se svađati i dok hodamo. Gerald je složio pisamce onako kako ga je prije mnogo godina naučila jedna gospođa u Indiji, a Mabel ih je povela iz parka drugim, mnogo kraćim putem. Put do kuće bio je sada mnogo kraći nego kad su išli ovamo. Nebo se neoblačilo dok su bili u Florinu hramu, a kad su stigli kući, davno poslije vremena za užinu, počele su padati prve kapi kiše. Mademoiselle je stajala kod prozora i, kad ih je spazila, izašla im je ususret. – Mnogo ste zakasnili! – poviče ona. – Nešto vam se dogodilo? Sve je u redu? – Zbilja nam je jako žao – reče Gerald. – Trebalo nam je dulje do kuće nego što smo mislili. Nadam se da se niste brinuli. Mislio sam na vas cijelim putem do kuće. – Hajde – reče Francuskinja sa smiješkom – dobit ćete užinu i večeru istodobno.

Tako je i bilo. – Kako si mogao reći da si mislio na nju cijelim putem kući? – reče glas tik uz Geraldovo uho kad ih je Mademoiselle ostavila nasamo uz kruh, maslac, mlijeko i pečene jabuke. – To je isto tako laž kao i da je mene posvojila gospođa u automobilu. – Ne, nije – reče Gerald s punim ustima kruha i maslaca. – Zbilja sam mislio o tome hoće li se ona pjeniti. Na stolu su bila samo tri tanjura, ali Jimmy je prepustio svoj tanjur Mabel, a on je jeo s Kathleen. Bilo je prilično grozno gledati kako komad kruha namazan maslacem vitla po zraku i nestaje zalogaj po zalogaj, ali bez ikakva vidljiva djelovanja ljudske ruke; i kako se žlica podiže natovarena pečenim jabukama te vraća u tanjur prazna. Čak i vrh žlice nestajao je kad bi se našao u Mabelinim nevidljivim ustima tako da je povremeno izgledalo kao da je netko otkinuo dio žlice sa drške. Svi su bili vrlo gladni i trebalo je još kruha i maslaca. Kuharica je gunđala kad je treći put napunila pladanj. – Moram reći – reče Jimmy – doista sam bio izla dan. – Moram reći – reče Gerald – da će biti strašno komplicirano dati Mabel nešto za doručak. Mademoiselle će biti s nama. Pala bi u nesvijest da vidi viljušku s prženom slaninom kako nestaje pa se onda vraća, a slanina je otišla u nepovrat. – Morat ćemo kupovati hranu i potajno je davati našem jadnom zatočeniku – reče Kathleen. – Naši džeparci neće dugo potrajati – reče Jimmy sumorno. – Imaš li ti novca? Okrenuo se prema šalici mlijeka koja je lebdjela u zraku, kako se činilo, sama od sebe. – Nemam baš novca – došao je odgovor negdje iz blizine šalice – ali imam mnogo dobrih ideja. – O svemu ćemo razgovarati ujutro – reče Kathleen. – Samo da kažemo laku noć Mademoiselle, a onda ti možeš spavati u mom krevetu, Mabel. Posudit ću ti spavaćicu. – Sutra ću donijeti svoju spavaćicu – reče Mabel vedro. – Ići ćeš po svoje stvari? – Zašto ne? Nitko me ne može vidjeti. Već naslućujem zabavne

dogodovštine koje nas čekaju. Uopće nije loše biti nevidljiv. Vrlo je neobično, mislila je Kathleen, promatrati kako se princezina odjeća pomalja niotkud. Prvo je koprenasti veo zalepršao u zraku. Onda je blještava dijadema odjednom skočila na komodu. Zatim se pojavio jedan rukav ružičaste haljine, pa još jedan, a onda je cijela haljina polegla po podu nabrana u krug kad su nevidljive Mabeline noge iskoračile iz nje. Svaki dio odjeće, naime, postajao je vidljiv kad bi ga Mabel skinula. Spavaćica se podigla s kreveta i malo-pomalo nestala. – Uvuci se u krevet – reče Kathleen prilično uzrujano. Krevet je zaškripao i na jastuku se pojavilo udubljenje. Kathleen je ugasila plinska svjetla i legla u krevet, čarolije su je već izmučile i malo se bojala, ali sada u mraku više se nije osjećala tako neugodno. Mabeline ruke obgrlile su je oko vrata čim je legla, i dvije djevojčice poljubile su se pod zaštitničkim okriljem tame gdje se i vidljivo i nevidljivo mogu susresti, potpuno jednaki. – Laku noć – reče Mabel. – Ti si zbilja srce, Ket. Jako si bila dobra prema meni i to ti nikada neću zaboraviti. Nisam to htjela reći pred dječacima, jer znam da oni misle kako je glupo biti zahvalan. Zbilja sam ti zahvalna. Laku noć. Kathleen je još neko vrijeme ležala budna. Baš kad je počela tonuti u san, odjedanput se sjetila da će služavka, koja ih ujutro budi, primijetiti prekrasno princezino ruho. – Moram ustati i sakriti haljine – reče ona. – Kakva gnjavaža! I dok je ležala i razmišljala kakva je to gnjavaža, nekako ju je ophrvao san, a kad se probudila već je svanulo jasno jutro, i Eliza je stajala kraj stolice na kojoj je bila odložena Mabelina odjeća, piljila u ružičastu princezinu haljinu i govorila – Gospode! – Joj, nemojte, molim vas, to dirati! – Kathleen je iskočila iz kreveta u trenutku kad je Eliza posegnula za haljinom. – Gdje ste, zaboga, ovo našli? – To nam treba za predstavu – reče Kathleen kojoj je taj čas nadošlo očajničko nadahnuće. – Posudili smo kostime. – Pa, pokažite mi ih, gospojice – predloži Eliza. – Molim vas, ne! – reče Kathleen i ustoboči se pred stolicom onako u spavaćici. – Vidjet ćete nas u predstavi kad se kostimiramo. Ali

nemojte nikome pričati, važi? – Neću, ako budete dobri – reče Eliza. – Ali nemojte zaboraviti da me pozovete na predstavu. Gdje ste samo... U tom trenutku oglasilo se zvono i Eliza je morala otvoriti vrata, jer je to bio poštar, a ona gaje osobito željela vidjeti. – Eto – reče Kathleen navlačeći čarape – sada ćemo morati prirediti predstavu. Sve je to tako zamršeno. – Predstava nije zamršena – reče Mabel, a čarapa koju ništa nije držalo zaleprša zrakom i brzo nestane. – Ja ću u tome uživati. – Zaboravljaš – reče Kathleen obzirno – da nevidljive glumice ne mogu sudjelovati u predstavama osim ako to nisu čarobne predstave. – O! – poviče glas negdje ispod podsuknje koja je lebdjela u zraku. – Palo mi je napamet nešto sjajno! – Pričat ćeš nam poslije doručka – reče Kathleen dok je voda u lavoru škropila naokolo i slijevala se iz zraka natrag u lavor. – I nije mi baš drago što si svojoj teti napisala one užasne laži. Mislim da ipak ne bismo smjeli lagati. – Kakva korist od toga da kažem istinu ako mi nitko ne vjeruje? – čulo se u pljuskanju vode. – Ne znam – reče Kathleen – ali sigurna sam da moramo govoriti istinu. – Ti izvoli ako hoćeš – reče glas iz ručnika koji je sam samcat mlatarao ispred toaletnog stolića. – U redu. I reći ćemo istinu, odmah poslije doručka, tvog doručka. Moraš ovdje čekati dok se ne domognemo hrane i ne donesemo ti je. Pazi da se makneš Elizi s puta kad dođe namjestiti krevet. Bila je to vrlo zabavna igra za nevidljivu Mabel, a malo je još i sama pridonijela zanimljivosti izvlačeći podvijene uglove plahti i pokrivača dok Eliza nije gledala. – K vragu i posteljina! – reče Eliza; – čovjek bi pomislio da je ukleta. Potražila je po sobi prekrasne princezine haljine koje je ujutro bila vidjela. Ali, Kathleen ih je sakrila na potpuno sigurno mjesto – ispod madraca, jer je znala da ga Eliza nikada ne okreće. Eliza je žurno pomela s poda one sićušne loptice prašine i nečistoće koje se pojavljuju bog zna odakle, čak i u najbolje održavanim

kućanstvima. Mabel, koja je već bila vrlo gladna i nestrpljiva zbog duge odsutnosti ostalih, nije mogla izdržati, te je odjednom šapnula Elizi u uho: – Uvijek pometite i ispod tepiha. Djevojka se trgnula i problijedila. – Mora da sam pobenavila – promrmljala je. – A to mi je baš mama uvijek govorila. Nadam se da neću sići s uma kao teta Emilija. Čudo božje, što se sve čovjeku ne pričini. Ipak je, za svaki slučaj, podigla prostirač ispred kamina, pomela ispod njega i ispod ograde kamina. Tako je temeljito radila, a u licu je tako ublijedila da je Kathleen, ušavši s komadom kruha što ga je Gerald ukrao iz smočnice, povikala: – Još niste gotovi? Eliza, vi kao da ste bolesni! Što vam je? – Pa mislila sam da bi trebalo sobu dobro pospremiti – reče Eliza, još potpuno blijeda. – Da vas nije nešto uzrujalo? – upita Kathleen. U sebi je pomalo strepila. – Ništa, ništa, samo uobrazilja – reče Eliza. – Još sam kao curetak imala bujnu maštu, sanjarila sam o nebeskim vratima i onim anđelčićima koji imaju samo glavice i krila. Kad su je se uspjeli riješiti, Mabel je pojela kruh i napila se vode iz čaše u kojoj su držali četkice za zube. – Bojim se da voda ima okus paste za zube od jagoda – reče Kathleen ispričavajući se. – Nije važno – odvrati glas iz čaše. – Puno je zanimljivije od obične vode. Rujno vino koje spominju u baladama mora da je nalik na ovo. – Danas opet smijemo na izlet – reče Kathleen pošto je nestao i posljednji komadić kruha – a Gerald ima isto mišljenje o lažima kao i ja. Zato idemo tvojoj teti i reći ćemo joj gdje si ti zapravo. – Neće vam vjerovati. – Nije važno, glavno da kažemo istinu – reče Kathleen. – Vjerojatno ćete požaliti – reče Mabel – ali, dobro, idemo. I molim te, pazi da me ne lupaš vratima po nosu dok budemo izlazili. Sad si me umalo pogodila. Na jarkom suncu što je bilo preplavilo glavnu ulicu četiri sjene troje djece ocrtavale su se opasno jasno. Mesarov pomoćnik predugo

je gledao u sjenu viška, a njegov veliki smeđi pas ponjušio je noge vlasnice sjene i nelagodno zaskvičao. – Hodaj iza mene – reče Kathleen – tako da se naše sjene spoje. Ali Mabelina sjena vrlo je vidljivo padala na Kathleenina leđa i krčmar gostionice “Davenand” pogledao je uvis da vidi kakva je to velika ptica bacila krupnu sjenu. Žena što se provezla na kolima u kojima su bili pilići i patke do viknula je: – Hej, curice, sva su ti leđa crna! Na što si se to naslonila? Svima je odlanulo kad su izašli iz grada. Otkrivanje istine Mabelinoj tetki ispalo je potpuno drukčije nego što je itko, čak i Mabel, očekivala. Tetku su zatekli kako čita ljubavni roman u ružičastim koricama sjedeći kraj prozora koji je obrastao zelenim puzavcem i klematicom, gledao na lijepo malo dvorište kamo je Mabel dovela našu grupu. – Oprostite – reče Gerald – ali čini mi se da ste izgubili nećakinju? – Nisam je izgubila, dječače – reče tetka, mršava i visoka žena sa sijedim šiškama i vrlo damskog glasa. – Znam nešto o njoj – reče Gerald. – Molim vas – odvrati tetka glasom punim upozorenja – bez prigovora. Moja je nećakinja otišla i uvjerena sam da nitko ne pridaje manje pažnje njezinim nestašlucima od mene. Ako se s vama i našalila, to je samo bezazlena igra. Idite, djeco, imam posla. – Jeste li primili njezino pisamce? – upita Kathleen. Tetka je sada pokazala da je sve to malo više zanima, ali je još držala prst među stranicama romana. – Aha, – reče ona – znači vidjeli ste kako odlazi? Je li djelovala kao da joj je drago što ide? – Pa, onda mogu biti samo zadovoljna što netko vodi brigu o njoj – reče tetka. – Vama je to, po svoj prilici, čudno. Ali takve romantične pustolovine često nam se događaju u obitelji. Lord Yalding izabrao me među jedanaest kandidata za mjesto domarke dvorca. Duboko sam uvjerena da je djevojčica zamijenjena s nekim kod rođenja i sada su je pronašli njezini bogati rođaci. – Ali, zar nećete nešto učiniti, pozvati policiju ili... – Pst! – reče Mabel.

– Ja neću šutjeti – reče Jimmy. – Vaša je Mabel nevidljiva i to je sve. Sad je tu kraj mene. – Gnušam se. Neiskrenost mi je odvratna – reče tetka strogo – u svim oblicima. Budite ljubazni i odvedite ovog dječaka. Ja sam savršeno zadovoljna Mabelinom sudbinom. – Dakle – reče Gerald – vi ste zbilja prava tetka! Ali što će reći Mabelin otac i majka? – Mabelini su roditelji mrtvi – reče tetka mirno, a kraj Gerald ova uha začuje se tihi jecaj. – U redu – reče on – idemo mi. Ali nemojte poslije tvrditi da vam nismo rekli istinu. – Niste mi rekli ništa – reče tetka – nitko od vas, osim onoga dječaka koji mi je rekao glupu izmišljotinu. – Imali smo dobru namjeru – reče Gerald blago. – Neće vam smetati što smo prošli kroz park dvorca? Pazili smo da ništa ne diramo. – Posjeti nisu dopušteni – reče tetka i nestrpljivo baci pogled na roman u ruci. – Ah, ali mi nismo posjetioci – reče Gerald svojim najuljudnijim glasom. – Mi smo Mabelini prijatelji. Naš je otac pukovnik. – Ma nemojte! – reče tetka. – A naša je tetka lady Sandling, pa možete biti mirni; nećemo napraviti nikakvu štetu na imanju. – Uvjerena sam da ne biste ni muhu zgazili – reče tetka odsutno. – Do viđenja. Budite dobri. Nakon toga brzo su se udaljili. – Dakle – reče Gerald kad su izašli iz malog dvorišta – tvoja je teta posve luda. Zamisli da joj nije stalo što se s tobom dogodilo i da je povjerovala u sve one gluposti o gospođi u automobilu! – Znala sam da će to povjerovati kad sam joj pisala poruku – reče Mabel skromno. -Nije ona luda, samo što neprestano čita ljubavne romane. Ja čitam knjige iz velike knjižnice. To je tako krasna soba što miriše po koži i starim u kožu uvezanim knjigama, koje se već pomalo raspadaju. Jedanput ću vas tamo povesti. A sad, da vam je savjest

mirna što se tiče moje tetke, da vam kažem što sam smislila. Hajdemo do Florina hrama. Drago mi je što ste od tetke izvukli dopuštenje da se šećete parkom. Bilo bi strašno nezgodno da se morate skrivati iza grmlja kad god se pojavi neki od vrtlara. – Da – reče Gerald skromno – na to sam mislio. Dan je bio vedar poput jučerašnjeg, a pogled što je pucao iza bijelog mramornog hrama podsjećao je na rukom obojenu gravuru ili na kakvu imitaciju Turnerovih slika. Kad se troje djece udobno smjestilo na stepenicama što su vodile prema bijelom kipu, glas četvrtog djeteta žalosno je rekao: -Nisam nezahvalna, ali prilično sam gladna. A vi ne možete neprestano za mene krasti hranu iz smočnice. Ako hoćete, vratit ću se da živim u dvorcu. U dvorcu ionako navodno ima duhova. Pa onda mogu i ja biti duh. To sad i jesam, neka vrsta duha. Idem ako želite. – Ma ne, nipošto – reče Kathleen srdačno. – Moraš ostati s nama. – Ali hrana je problem. Nisam nezahvalna, zbilja nisam, ali doručak je doručak, a kruh je samo kruh. – Ako skineš prsten s ruke, onda se možeš vratiti. – Da – reče Mabelin glas – ali, vidite, ne mogu ga skinuti. Opet sam pokušala sinoć u krevetu i jutros. A to je ipak krađa kad uzimate stvari iz smočnice, čak ako je to običan kruh. – Da, to je krađa – reče Gerald koji je izveo taj smioni pothvat. – Znači, sad nam jedino preostaje da zaradimo nešto novca. Jimmy primijeti da je to lako reći. – Hoću reći – nastavi glas – da je, zapravo, veoma dobro što sam nevidljiva. Doživjet ćemo različite pustolovine, vidjet ćete. – “Pustolovine” – reče hrabri gusar, – “nisu uvijek probitačne” – promrmlja Gerald. – Ali ova će biti. Samo ne možemo svi zajedno. Pazite, samo kad bi Jerry mogao izgledati malo prostački... – No, to je barem lako – reče Jimmy. A Kathleen mu naredi da ne bude neugodan. – Nisam neugodan – reče Jimmy – samo... – Samo što on duboko u sebi predosjeća da će nas ova Mabel dovesti u gadnu neprili – dometne Gerald. – Kao La Belle dame sans merci, a on baš ne bi volio da ga buduća pokoljenja zateknu kako sam i blijeda lica ide po pustopoljinama.

– Neću vas dovesti u nepriliku, zbilja neću – reče glas. – Pa mi smo sada braća dovijeka. Čim ste me jučer onako podržali. Smislila sam, naime, da Gerald na sajmu izvodi mađioničarske vještine. – Ali on ne zna nikakve mađioničarske vještine – reče Kathleen. – Zapravo, ja ću ih izvoditi – reče Mabel – a neka se Jerry pretvara kao da ih on izvodi. Kao da miče stvari a da ih pritom ne dodiruje i slično. Ali ne možete sve troje na sajam. Čim je više djece zajedno, ljudi se počnu pitati što ta djeca tu rade sama bez pratnje odraslih. – Vješti je mađioničar zaključio da su to mudre riječi – reče Gerald, a na očajničko pitanje: – Pa dobro, a što je s nama? – što su ga postavili njegov brat i sestra, odgovorio im je da se mogu neprimijećeno umiješati u gomilu. – Ali ne smijete pokazati da me poznajete – rekao je – i morate se praviti kao da pripadate nekim odraslima na sajmu. Ako tako ne postupite, sigurno će se pojaviti ljubazni policajac da uzme izgubljenu dječicu za ruku i povede ih kući očajnoj obitelji, u ovom slučaju francuskoj guvernanti. – Pođimo – reče glas na koji se nikako nisu mogli posve priviknuti, jer je neprestano dolazio s različitih mjesta, ovisno o tome kuda se nevidljiva Mabel kretala. I oni pođoše. Sajam se održavao na utabanoj ledini otprilike pola milje od ulaza u zamak. kad su se približili toliko da su čuli orguljice vrtuljka, Gerald je predložio da on pođe prvi i nabavi nešto za jelo, jer u džepu ima devet penija, a ono što potroši nadomjestit će novcem koji zarade međioničarskim trikovima. Ostali su čekali u sjeni drvoreda kraj puta i on se ubrzo vratio, premda im se činilo da ga čekaju cijelu vječnost. Donio je nešto oraha, šarene jabuke, male i slatke žute kruške, blijedo ljepljivo pecivo, deset dekagrama pepermint bombona i dvije bočice limunade. – To se zove ulaganje u posao – reče on kad je Kathleen primijetila nešto o rastrošnosti. – Svima nam je potrebna posebna ishrana da održimo snagu, osobito veličanstvenom mađioničaru. Jeli su i pili. Bila je to prava gozba, a udaljena glazba orguljica davala je nešto svečano ovoj prigodi. Dječacima nikada ne bi dosadilo gledati kako Mabel jede, zapravo, gledati kako hrana nestaje na čudnovat, gotovo čudesan način. Neprestano su se divili tom prizoru i nutkali je da jede čak i više

nego što joj je uistinu pripadalo, samo da bi mogli uživati u tome kako hrana nestaje. – Ho-ho-ho! – ponavljao je Gerald. – Publika će ostati bez daha. Tako je i bilo. Jimmy i Kathleen išli su prije ostalih i, stigavši na sajam, umiješali se u gomilu tako da ne bi bili nikome ni najmanje sumnjivi. Stali su pokraj debele gospođe koja je gledala šatru gdje se obaraju kokosovi orasi i ubrzo su primijetili kako se čudnovata pojava s rukama u džepovima polako šeće po ugašenoj, žutoj travi prekrivenoj komadićima papira i različitim otpacima kojih je uvijek puno tlo na svakome sajmu u Engleskoj. Bio je to Gerald, ali u prvi mah jedva su ga prepoznali. Skinuo je kravatu, a oko glave je poput turbana omotao žarkocrveni školski šal. Kravata je, vjerojatno, preuzela ulogu džepnog rupčića. A lice i ruke bili su mu sjajnocrni poput lijepo ulaštene peći. Svi su se stali okretati i gledati ga. – Izgleda kao pravi mađioničar – šapne Jimmy. – Svejedno sumnjam da će uspjeti, što ti misliš? Slijedili su ga na maloj udaljenosti, a kad se približio skromnoj šatri gdje je na ulazu besposleno stajala žena tugaljiva, izduženog lica, zastali su trudeći se da djeluju kao da pripadaju farmeru koji je pokušavao osvojiti dobitak mlateći golemim maljem po drvenom postolju. Gerald priđe ženi. – Kako ide? – upita on, a ona mu razmjerno blago reče da ne bude bezobrazan i neka se izgubi. – I sam sam u istom poslu – reče Gerald. – Ja sam mađioničar iz Indije. – Ma nemoj – reče žena. – Nisi ti nikakav mađioničar. Uši su ti odostraga sasvim bijele. – Zbilja? – reče Gerald. – To ste dobro primijetili! – Protrlja uši rukama. – Je li sada bolje? – Sada je u redu. A kakvu ti podvalu imaš na umu? – Ja sam zbilja mađioničar – reče Gerald. – U Indiji to rade i manji dječaci od mene. Slušajte, vaš sam dužnik zato što ste mi rekli da su mi uši bijele. Ako mi pomognete u programu, dijelimo dobitak. Dajte

mi da nastupim u vašoj šatri, a vi pravite reklamu na ulazu. – Joj meni, ne znam ti ja tu reklamu. Ti me hoćeš nasamariti. Pokaži ti meni te svoje trikove kad si već tako pametan. – Imate pravo – reče Gerald čvrsto. – Vidite ovu jabuku? Sada ću izvesti da se ona polako kreće kroz zrak, a kad kažem “nestani”, nestat će. – Da, nestat će, tebi u ustima. To su same gluposti. – Previše ste pametni da bih vas mogao prevariti – reče Gerald. – Gledajte sad! Ispružio je ruku u kojoj je držao jabučicu i žena je odjedanput vidjela kako se jabuka polako, a da je nitko ne drži, kreće kroz zrak. – A sad, nestani! – uzvikne Gerald i jabuka nestane. – Što kažete? – upita on slavodobitno. Ženino lice zasjalo je od uzbuđenja i oči su joj se raširile. – Ovo je najbolje što sam ikada vidjela – prošaptala je. – Pogodili smo posao, dečko, ako znaš još takvih trikova. – Znam ih gomilu – reče Gerald s pouzdanjem. – Ispružite ruku. – Žena pruži ruku i najedanput se niotkud pojavi jabuka i smjesti joj se na dlan. Jabuka je bila malo vlažna. Žena je časak piljila u jabuku a onda šapnula: – Dobro, u poslu smo samo ti i ja i nitko više. Ali ne u šatri. Smjesti se tu pokraj šatre. Dvaput se više zaradi na otvorenom. – Ali nitko neće platiti za nešto što može vidjeti besplatno. – Prvi put ne, ali poslije hoće, vidjet ćeš. A osim toga, ti sam sebi moraš praviti reklamu. – Možete mi posuditi svoj šal? -upita Gerald. Žena skine šal, crvenocrno karirani, i on ga prostre po tlu kao što je vidio da rade čarobnjaci u Indiji i sjedne prekriženih nogu kraj njega. – Nitko ne smije stajati iza mene i to je sve – reče on i žena žurno zatvori mali prostor oko njega objesivši neke vreće na konope koji su držali šator. – Spreman sam – reče Gerald. Žena donese bubanj iz šatre i stane po njemu udarati. Vrlo brzo okupi se gomila ljudi. – Dame i gospodo – reče Gerald – došao sam iz Indije i priredit ću vam takvu zabavu sa svojim madioničarskim vještinama kakvu još nikada u životu niste vidjeli. Kada se na šalu nađu dva šilinga, počinjem.

– No, da nam je to vidjeti! – reče jedan od promatrača i začuje se podsmijeh. – Dakako – reče Gerald – ako svi ne možete prikupiti dva šilinga – u gomili je bilo otprilike tridesetak ljudi – onda nemamo što razgovarati. Dva tri penija pala su na šal, zatim još nekoliko, a onda su prestali padati. – Devet penija – reče Gerald. – Doista ste velikodušni. Za tih devet penija dobit ćete mnogo više nego što oni vrijede. Ne želim vas obmanjivati. Imam pomoćnika, ali on je nevidljiv. Gomila se gušila od smijeha. – Uz njegovu pomoć – nastavi Gerald – pročitat ću bilo koje pismo koje netko od vas slučajno ima uza se. Ako jedan od vas stane ovdje kraj mene, moj će nevidljivi pomoćnik pročitati pismo preko mene. Izađe čovjek crvena lica koji je izgledao kao da ima neke veze s konjima. Iz džepa je izvukao pismo i stao tako da su ga svi vidjeli i bilo je jasno da mu nitko ne može viriti preko ramena. – Sad! – reče Gerald. Nastupila je kratka stanka. A onda se začu slabašni, udaljeni, pjevuckavi glasić. On je govorio: – Poštovani gospodine, primili smo vaše pismo od petnaestog ovog mjeseca. U vezi s hipotekom na vašu zemlju, žao nam je što nismo u mogućnosti... – K vragu, dosta! – poviče čovjek i okrene se prijeteći prema Geraldu. Vratio se među ljude i stao objašnjavati da ništa ni približno takvo ne piše u njegovu pismu, ali nitko mu nije vjerovao i začuje se žamor uzbuđenih glasova, koji je naglo prestao kad je Gerald opet progovorio. – A sada – reče on i porćda devet penija na šalu – pažljivo gledajte ove novčiće i vidjet ćete kako jedan po jedan nestaju. Novčići su, dakako, nestali. A onda su se jedan po jedan opet pojavili, jer ih je tamo spustila Mabelina nevidljiva ruka. Gomila stane burno pljeskati. – Bravo! Ovo je zbilja prava stvar! Pokaži nam još! – vikali su ljudi u prvim redovima. A oni odostraga počeli su se gurati naprijed. – Sad ste – reče Gerald – vidjeli što umijem, ali nema više ničega

dok ne vidim pet šilinga na svojoj prostirci. Za dvije minute skupilo se sedam šilinga i tri penija i Gerald je izveo još nekoliko trikova. Kad su ljudi u prvim redovima prestali bacati novce, Gerald ih zamoli da daju mjesta ostalima. Voljela bih da vam mogu ispričati kakve je sve trikove izvodio; trava oko mjesta gdje je sjedio bila je potpuno ugažena od nogu ljudi koji su hrpimice navaljivali da ga vide. Gotovo da nema kraja čarolijama koje možete izvesti ako imate nevidljiva pomoćnika. Svakojaki predmeti micali su se uokolo očito sami od sebe, pa i nestajali u naborima Mabeline odjeće. Žena je stajala u blizini, a lice joj je postajalo sve ljubaznije dok je gledala kako novac upravo pljušti; čim bi Gerald završio predstavom, ona bi stala udarati u svoj izlizani bubanj. Sajmom se pronio glas. Gomila je pomahnitala od oduševljenja. Čovjek koji je upravljao šatrom s kokosovim orasima preklinjao je Geralda da se uortači s njim; vlasnik streljane nudio mu je besplatan stan i hranu i pola zarade; a poslovna pokrupna dama u krutoj crnoj svili, s ljubičastim šeširićem, željela je ugovoriti nastup na skorašnjem dobrotvornom sajmu za... Sve to vrijeme ostala djeca motala su se među gomilom, potpuno neprimijećena jer nitko uopće ništa nije vidio osim Geralda. Već je bilo razmjerno kasno, davno je prošlo vrijeme užine i Gerald, koji se već umorio i osim toga bio potpuno zadovoljan svojim dijelom zarade, počne smišljati kako da se izvuku odatle. – Kako da umaknemo? – promrmljao je dok je Mabel izvodila da njegova kapa nestane, jednostavnim postupkom koji se sastojao od toga da mu je skine s glave i stavi je sebi u džep. – Nikada nam neće dopustiti da odemo. Na to nisam prije mislio. – Daj da razmislim – šapne Mabel; a u slijedećem trenutku reče mu u uho: – Razdijeli novac i dodaj joj nešto za šal. Položi novac na šal i reci... – I rekla mu je što da kaže. Gerald se smjestio u sjeni šatre jer bi inače svi, dakako, vidjeli sjenu nevidljive Mabel dok se kreće uokolo i čini da stvari nestaju. Gerald reče ženi da podijeli novac i ona to učini sasvim pošteno. – Osim toga – reče on dok se nestrpljiva gomila gurala sve bliže – dat ću vam pet šilinga za šal.

– Sedam šilinga i šest penija – reče žena mehanički. – Može! – reče Gerald i stavi svoj dio zarade u džep. – Ovaj će šal sada nestati – reče on i podigne ga s tla. Doda šal Mabel koja se zamota u njega i, dakako, šal nestane. Buran pljesak prolomi se iz publike. – A sada – reče on – posljednji trik. Zakoračit ću tri koraka unatrag i nestati. – Stupio je tri koraka unatrag, Mabel omota nevidljiv šal oko njega i ne dogodi se ništa. Budući da je bio nevidljiv, šal ga nije uopće sakrio. – Ha, ha! – poviče neki dječak iz gomile. – Gle ga, to ne može izvesti. – Kad bih te bar mogla strpati u džep – reče Mabel. Gomila je nadirala sve bliže. Još samo malo i netko bi mogao dodirnuti Mabel, a onda tko zna što bi se dogodilo. Gerald je zario ruke u kosu kao uvijek kad je bio uplašen ili obeshrabren. Nevidljiva Mabel kršila je ruke kao što obično čine ljudi u knjigama; to jest, sklopila ih je i čvrsto stezala. – Oh! -šapne Mabel – prsten se olabavio. Mogu ga skinuti. – Ne valjda... – Da, prsten. – Hajde, mladiću, pokaži nam nešto ili vraćaj pare – povikao je neki seljak. – I hoću – reče Gerald. – Ovaj put zaista ću nestati. Sakrij se u šatru – došapne on Mabel. – Gurni prsten ispod šatorskog platna. Onda izađi kroz izlaz i pridruži se ostalima. Kad te vidim s njima, ja ću nestati. Idite polako, da vas mogu stići. – To sam ja – reče blijeda i vidljiva Mabel Kathleen na uho. – Prsten je kod njega. Idemo prije nego što se gomila rasprši. Dok su napuštali sajmište, čuli su kako gomila viče od iznenađenja i ljutnje, i znali su da je Gerald zaista nestao. Prešli su već jednu milju kad su začuli korake na putu i okrenuli se. Nikoga nije bilo na vidiku. U idućem trenutku začuje se Geraldov glas iz praznog prostora. – Ehej! – reče glas sumorno. – Grozno! – viknu Mabel. – Baš si me uplašio! Skini prsten. Sva se ježim kad ti čujem glas, a ne vidim te.

– Tako je bilo i nama s tobom – reče Jimmy. – Nemoj ga još skidati – reče Kathleen koja je uistinu bila vrlo razborita za svoju dob – jer si još namazan crnilom i netko bi te mogao prepoznati i odvesti ciganima, pa bi onda zauvijek morao prikazivati mađioničarske trikove. – Bolje da ga ipak skineš – reče Jimmy. – Nema smisla da hodaš okolo nevidljiv, a ljudi nas vide s Mabel. Svi će reći da smo je oteli. – Da – reče Mabel nestrpljivo – to bi zbilja bilo blesavo. Osim toga, hoću svoj prsten. – On je tvoj koliko i naš – reče Jimmy. – Ne, moj je – reče Mabel. – Ma, dosta s tim! – reče umoran Geraldov glas tik kraj nje. – Kakva korist od svađe? – Hoću svoj prsten – reče Mabel tvrdoglavo. – Hoćeš – riječi su dolazile iz blagog večernjeg zraka – kao da je važno što ti hoćeš. Ne možeš dobiti prsten. Ne mogu ga skinuti! Poglavlje IV Poteškoća je bila ne samo u tome što je Gerald imao prsten koji nije mogao skinuti pa je stoga bio nevidljiv, nego i u tome stoje Mabel, prije nevidljiva tako da se lako mogla prokrijumčariti u kuću, sada postala jasno vidljiva. Djeca će prvo morati nekako objasniti zašto jednog od njih očito nema, a k tome još objasniti i kako se tu stvorila jedna potpuno nepoznata osoba. – Ne mogu se vratiti tetki. Ne mogu i neću – izjavila je Mabel odlučno – pa makar bila još dvadeset puta vidljivija. – Da se vratiš,tetki bi postalo sumnjivo – priznao je Gerald -cijela ona priča s gospodom u automobilu koja te posvojila. A što da kažem Mademoiselle o tebi... -Pritom je navlačio prsten. – Recimo da joj kažemo istinu – reče Mabel značajno. – Ne bi nam povjerovala – reče Kathleen. – A da nam povjeruje, sigurno bi sišla s uma.

– Ne – reče Geraldov glas – ne smijemo joj reći. Ali ona je sasvim zgodna osoba. Mogli bismo je zamoliti da ti kod nas prespavaš zato što je prekasno da se sama vraćaš kući. – Sve je to lijepo – reče Jimmy – ali što ćemo s tobom? – Ja ću poći na spavanje – reče Gerald -jer me boli glava. To uopće nije laž! Zbilja me boli glava. Valjda od sunca. Znam da crna boja privlači sunce. – Prije će biti od krušaka i onoga gadnoga peciva – reče Jimmy. – Krenimo. Da sam barem ja nevidljiv. Sigurno ne bih išao rano na spavanje zato što me boii glava. To je sigurno. – A što bi ti radio? – upita Gerldov glas tik iza njega. – Glupane, nemoj se neprestano micati! – reče Jimmy. – Gotovo sam pao od straha. – Uistinu je snažno poskočio. – Hodaj između Keti i mene. – Onda, što bi ti radio? – ponovi Gerald iz naizgled praznog prostora između Jimmyja i Kathleen. – Bio bih provalnik – reče Jimmy. Kathleen i Mabel podsjete ga kako je provalništvo loše, a Jimmy odvrati: – Dobro, onda detektiv. – Da bi bio detektiv, prvo moraš imati neki zločin koji ćeš rješavati – reče Mabel. – Detektivi ne rješavaju uvijek zločine – reče Jimmy vrlo uvjerljivo. – Ako ništa drugo, bio bih zbunjeni detektiv. I detektiv koji ne zna riješiti slučaj svejedno se lijepo zabavlja. Zašto ne bi to radio? – Upravo ću to i napraviti – reče Gerald. – Proći ćemo kraj policijske stanice da vidimo kakve nam zločine nude. Stigavši do policijske stanice, pročitali su obavijest na ploči kraj ulaza. Izgubljena su dva psa, jedna torbica i mapa s dokumentima koji “nemaju vrijednost osim za vlasnika”. Osim toga, netko je provalio u zamak Houghton i ukrao stanovitu količinu srebra. “Dvadeset funti nagrade za svaku informaciju koja bi pomogla da se pronađu izgubljene vrijednosti”. – Ova provala spada u moje područje – reče Gerald. – Riješit ću taj slučaj. Evo, ide Johnson – doda on – gotova mu je smjena. Raspitajte

se o provali kod njega. Vrli detektiv, budući da je nevidljiv, nije mogao sam ispitati policajca, ali mlađi brat našeg je junaka vrlo dostojno zamijenio. Jimmy pozdravi policajca. – Zdravo, Johnsone! – reče on. A Johnson mu odvrati: – Zdravo, razbojnice! – Ma, vi ste razbojnik! – reče Jimmy, ali bez zlobe. – Što radite vani u ovo doba noći? – upita policajac u šali. – Svi su pilići već davno u kokošinjcu. – Bili smo na sajmu – reče Kathleen. – Tamo je nastupao mađioničar. Šteta što ga niste vidjeli. – Čuo sam – reče johnson. – Sve vam je to prevara. Brza ruka prevari svako oko. Takvi su putevi slave. Gerald, koji je stajao u sjenci, zazvecka sitnišem u džepu da se bar malo utješi. – Što je sad to? – upita policajac. – To zvecka naš novac – reče Jimmy iskreno. – Baš je nekim ljudima dobro – primijeti Johnson. – Da barem ja imam čime zveckati u džepu. – Zašto ne? -upita Mabel. -Zašto ne dobijete ovih dvadeset funti nagrade? – Da vam kažem zašto. Zato što u ovoj slobodnoj zemlji, u Britaniji, ne smijete uhapsiti nikoga ako samo sumnjate na njega, pa makar bili sasvim sigurni da je on krivac. – Baš glupo! – reče Jimmy toplo. -A što vi mislite, tko je krivac? – Ništa ja ne mislim, ja znam. – Johnsonov glas bio je veličanstven baš kao i njegove čizme. – To je jedan “čovjek koji je dobro poznat policiji zbog više zločina koje je počinio, ali nikako to neće da prizna, a mi ne možemo prikupiti dovoljno dokaza da ga uhapsimo. – Kad završim školu – reče Jimmy – doći ću k vama kao detektivski šegrt. A sada mislim da moram kući na večeru. Laku noć! Gledali su kako široka policajčeva pleća zamiču za vrata policijske stanice.; kad su se vrata prestala njihati na šarkama i zavladala je tišina, Geraldov glas stao je ljutito prigovarati.

– Ti valjda umjesto mozga imaš zemičku – reče on. – Nisi saznao nikakvih pojedinosti o tome kako je i kada srebro ukradeno. – Ali on je rekao da zna tko je to učinio – branio se Jimmy. – Da, i to je sve što si iz njega izvukao. Glupe ideje glupog policajca. Idi kući na svoju dragu večeru! Za to si jedino i dobar. – A što ćeš ti večerati? – upita Mabel. – Zemičke! – reče Gerald. – Zemičke za peni. One će me podsjećati na moga dragoga maloga brata i sestricu. Mislite da bi netko od vas mogao pokazati dovoljno razuma da kupi zemičke? Ja ne mogu u dućan ovakav. – Molim te, ne gnjavi toliko – reče Mabel žestoko. – Zbilja dajemo sve od sebe. Da sam ja na Ketinom mjestu, mogao bi sebi naslikati te zemičke. – Da si ti na Ketinom mjestu, smjeli mladi detektiv već bi davno pobjegao od kuće. Bolja je kajuta krijumčarskog parobroda nego najljepši obiteljski dom s bijesnom sestrom – reče Gerald. – Draga moja, ti si u ovom trenutku suvišna osoba. Jimmy i Keti vrlo dobro znaju kad se njihov vođa ljuti, a kad ne. – Ne znamo kad ti ne vidimo lice – reče Kathleen s olakšanjem. – Zaista sam mislila da si bijesan, a i Jimmy je to mislio, je li, Jimmy? – Gluposti! – reče Gerald. – Hajde, idemo u pekaru. Pošli su do pekare. Dok su Keti i Jimmy bili u dućanu, a ostalo dvoje kroz staklo izloga napasalo oči na kolačima s džemom, savijačama, sendvičima i pecivima prekrivenim tankim žutim muslinom, Gerald je Mabel na uho ispričao sve o svojim planovima i nadama u vezi s njegovom netom započetom detektivskom karijerom. – Kažem ti, noćas ću držati oči otvorene – počeo je on. – Ništa mi neće promaći. Nevidljivi detektiv ne samo što će možda otkriti što se dogodilo s torbicom i sa srebrom nego će riješiti i neki zločin koji još nije ni počinjen. Čekat ću sve dok ne primijetim kako neki sumnjivci odlaze iz grada, krišom ću ih slijediti, uhvatiti ih na djelu s rukama punim dragulja neprocjenjive vrijednosti i predati ih policiji. – Oh! – poviče Mabel tako glasno i naglo da je Gerald prekinuo