Edith Nesbit - Začarani zamak

vrste, od mramora kao i mi, ali te jedne noći svi nas ljudi mogu vidjeti. – A kad je to? – upita Gerald, opet uljudno, u stanci. – U noći žetvene svečanosti – reče Feb. – U toj se noći mjesec pomalja i baca jednu blistavu zraku na oltar u pojedinim hramovima. Jedan je od tih hramova u Heladi, zakopan pod nanosom planine što ju je Zeus u svom gnjevu srušio. Jedan je u ovoj zemlji, baš u ovom vrtu. – To znači – reče Gerald sa zanimanjem – kad bismo došli u taj hram baš te noći, mogli bismo vas vidjeti, čak i da nemamo prsten i da nismo kipovi? – Tako je, čak i onda – reče Feb. – Štoviše, te noći moramo odgovoriti na svako pitanje koje nam postavi neki smrtnik. – A kad je ta noć? – Ha! – reče Feb i nasmije se. – To vas, vidim, zanima! No, tada je golemi, mramorni kralj bogova zijevnuo, počešao dugu bradu i rekao: – Dosta pripovijedanja. Ugodi svoju liru, Febe. – Ali prsten – šapne Mabel, dok je bog Sunca ugađao bijele strune na nekoj vrsti mramorne harfe što je bila kraj njegovih nogu. – Kako to da znate sve o prstenu? – Strpi se malo – uzvrati bog Sunca šapatom. – Moramo se povinovati Zeusu. Ali, pitaj me još jedanput prije svitanja i reći ću ti sve što znam. – Mabel se povuče i osloni na udobna Demetrova koljena. Kathleen i Psiha sjedile su držeći se za ruke. Gerald i Jimmy ležali su opruženi i, podbočivši bradu o lakat, gledali u boga Sunca. Tek što je uzeo liru u ruke, prije nego što su mu prsti i dodirnuli strune, duh glazbe prožeo je zrak i zarobio svako uho, prigušio svaku misao. A onda Feb udari po strunama i stane prebirati tihi napjev, i najljepši snovi cijeloga svijeta dolepršaju na krilima poput grlica; a sve umilne misli koje su katkad blizu, ali nikad tako blizu da ih čovjek može uhvatiti, sad su se ugnijezdile u srcima onih što su slušali. Dok su slušali, zaboravili su na vrijeme i prostor, zaboravili su kako je to kad si tužan i kad si ne valjao, i činilo se kao da cijeli cjelcati svijet leži poput čarobne jabuke u ruci svakog slušatelja, i da je cijeli taj svijet lijep i dobar. A onda se čarolija razbila. Feb udari neskladni akord i zavlada

trenutak tišine. Onda skoči na noge i poviče: – Sviće! Sviće! Vratite se na postolja, o, bogovi! U tren oka skupina lijepih mramornih ljudi skoči na noge, jurne kroz šumarak tako da ini je pod nogama pucketalo i šuškalo, i djeca začuju zapljuskivanje vode. Začuju i šumno disanje goleme nemani, i znali su da se i dinosaur vraća na svoje mjesto. Jedino je Hermes imao vremena da još načas ostane s njima, jer brže se stiže leteći nego plivajući, i šapne im uz nestašni smijeh: – Za četrnaest dana od danas u hramu čudnovatog kamenja. – U čemu je tajna prstena? – dahne Mabel. – Prsten je srce čarolije – reče Hermes. – Upitajte kod izlaska mjeseca četrnaestog dana, i sve ćete saznati. S tim riječima, zamahne snježnobijelim štapićem i podigne se u zrak na krilatim nogama. Kad je otišao, sedam se mjesečevih odraza ugasi i puhne ledeni vjetar; nebo se prelilo sve svjetlijim sivilom, ptičice su se probudile i stale cvrkutati, a mramor je spao s djece poput opečene kože, i sad više nisu bili kipovi, već djeca od krvi i mesa kao i prije, a stajali su u čičcima i do koljena visokoj travuljini. Nije bilo meke tratine, ni mramornih stuba, ni malenog ribnjaka sa sedam mjesečeva. Rosa je ovlažila travu i čičke, i bilo je vrlo hladno. – Bolje bi bilo da smo otišli s njima – reče Mabel cvokoćući. – Sad kad više nismo od mramora, ne znamo plivati. A ovo je zaista otok. To je doista bio otok, a oni nisu znali plivati. U to su bili sigurni. Takve stvari čovjek ne mora ni probati da bude siguran. Naprimjer, savršeno vam je jasno da ne znate letjeti. Tu nema nikakve dvojbe. Zora je svitala, a budućnost im je svakog trenutka djelovala sve crnja. – Ovdje nema nikakvog čamca, Što misliš? – upita Jimmy. – Ne – reče Mabel. – Ne na ovoj strani jezera. Postoji čamac u spremištu, jasno, ako možeš do tamo otplivati. – Znaš da ne mogu – reče Jimmy. – Zar nitko ne može ništa smisliti? – upita Gerald drhtureći. – Kad ustanove da smo nestali, ispustit će svu vodu iz jezera – reče Jimmy s puno nade – za slučaj da smo pali u vodu i potonuli na dno. Kad dospiju do nas, možemo zvati u pomoć i bit ćemo spašeni.

– Da, dušo, to će zbilja biti fino – glasila je Geraldova gorka primjedba. – Ne budi tako neugodan – reče Mabel tako neobično vedrim glasom da su se ostali u čudu u nju zapiljili. – Prsten! – reče ona. – Dovoljno je da samo poželimo i stvorit ćemo se kod kuće. Feb gaje isplahnuo u mjesečevu odrazu i sad je prsten spreman da opet ispunjava želje. – To nam nisi prije rekla – reče Gerald, vrlo oraspoložen. – Nije važno. A gdje je prsten? – Bio je kod tebe – Mabel podsjeti Kathleen. – Znam da je – reče djevojčica pokunjeno – ali ja sam ga dala Psihi da ga pogleda, i sad je kod nje, na njenom prstu! Svi su se trudili da se ne naljute na Kathleen. Svima je to djelomično pošlo za rukom. – Ako se ikad maknemo s ovoga groznoga otoka – reče Gerald – nadam se da ćeš moći pronaći Psihin kip i uzeti prsten? – Ne, neću -jauknula je Mabel. – Ne znam gdje je taj kip. Nikad ga nisam vidjela. Možda je u Heladi, gdje god to bilo. Ja zbilja pojma nemam gdje je. Na ovo nitko od njih nije imao odgovora i drago mi je što vas mogu obavijestiti da nitko nije ništa ni rekao. Sad se već zabijelila zora, a nebo se na sjeveru prelijevalo blijedoružičasto. Dječaci su stajali pognutih glava, zabivši ruke u džepove. Mabel i Kathleen privile su se jedna uz drugu kao daje to jedino što im preostaje, a trava što ih je škakljala po nogama bila je ledena od rose. Tajac prekine tihi šmrcaj i uzdah. – Hej, pazi ovamo – reče Gerald otresito. – To ne dolazi u obzir. Čujete me? Nema koristi od cendranja. Hajde da obiđemo otok. Možda je neki čamac sakriven ispod granja što se spušta uz vodu. – Zašto bi tamo bio čamac? – upita Mabel. – Možda gaje netko tamo ostavio, naprimjer – reče Gerald. – Ali kako bi onda otišao s otoka? – Drugim čamcem, dakako – reče Gerald. – Pođimo. Potpuno uvjereni da nema i ne može biti nikakvog Čamca, četvoro djece bezvoljno se uputi u istraživanje otoka. Koliko je puta svatko od

njih sanjao o otocima, koliko je puta poželio da bude brodolomnik! Sad se to ostvarilo. Zbilja je katkad posve različita od snova, a nije ni upola tako zabavna. Najgore je bilo Mabel koja je cipele i čarape ostavila na kopnu. Oštra trava i čičci bolno su je grebli po bosim nogama. Probili su se kroz šumu do obale, ali po žalu se nije moglo hodati jer je raslinje bilo pregusto. Uska travnata stazica vijugala je među stablima i njome su išli potišteni i žalosni. Sve se više smanjivala mogućnost da se neprimijeće-ni vrate kući. A ako se primijeti da ih nema i da nisu ni spavali u svojim krevetima – no, onda će biti grdnih neprilika i, kao što je Gerald rekao, zbogom slobodo! – Već ćemo se nekako izvući odavde – reče Gerald. – Čim primijetite vrtlara ili čuvara na kopnu, počnite vikati. S druge strane, tada će se sve otkriti i gotovo je s našom tajnom. – Da – rekli su svi sumorno. – Glave gore! – reče Gerald jer se u njemu opet probudio duh rođenog generala. – Kako smo se dosad izvlačili, izvući ćemo se i sada. Dobro znate da ćemo se izvući. Evo, i sunce je izašlo. Sad vam je odmah bolje i raspoloženje vam je bolje, nije li tako? – Da, oh, da! – rekli su svi glasom punim jada. Sunce je izašlo i kroz duboku usjeklinu među brežuljcima snop svjetla obasja otok. Žute, gotovo vodoravne sunčane zrake probijale su se kroz debla i šipražje i zaslijepile djeci oči. To, kao i činjenica da nije gledao kuda ide, što Jimmy kasnije nije propustio naglasiti, objašnjava ono što se dogodilo Geraldu koji je predvodio malu, snuždenu povorku. Gerald je posrnuo, prihvatio se za stablo, promašio i odjednom nestao uz krik i štropot. Mabel, koja je išla odmah iza njega, umalo se i sama skotrljala niza strme, mahovinom obrasla stube, koje kao da su se otvorile u tlu pod njezinim nogama, – Oh, Gerald! – poviče ona niza stube. – Jesi li se ozlijedio? – Ne – reče Gerald negdje u dubini, vrlo ljutito. – Tu su nekakve stube i prolaz. – Uvijek postoji neki prolaz – reče Jimmy. – Znala sam da je tu prolaz – reče Mabel. – Vodi ispod jezera i izlazi u Florinu hramu, Čak i vrtlari znaju za taj prolaz, ali nerado se

njima služe, jer se boje zmija. – Znači da tuda možemo izaći. To si nam zbilja mogla reći – začuje se odozdo Geraldov glas. – Nisam se sjetila – reče Mabel. – Barem... osim toga mislim da prolaz vodi kraj onog mjesta gdje je Ružli pronašao dobar hotel, – Ja ne idem – reče Kathleen odlučno. – Ne idem u mrak i to je sve. Kad vam kažem! – U redu, bebice – reče Gerald strogo, pomaljajući glavu kroz splet čičaka. – Nitko ne traži da ideš u mrak. Ako hoćeš, ostani ovdje, a mi ćemo se vratiti po tebe čamcem, Jimmy, daj mi svjetiljku za bicikle! – I Gerald pruži ruku. Jimmy izvadi svjetiljku za bicikle iz njedara, što se uvijek drže svjetiljke u bajkama – vidi priču o Aladinu i druge. – Uzeli smo je – objasni Jimmy – da ne polomimo noge na komadima dugačke Mabel između rododendrona. – A sad – reče Gerald vrlo odlučno, kresne šibicu i otvori debela staklena vratašca na svjetiljci – ne znam što vi ostali namjeravate, ali ja ću se spustiti stubama i proći kroz prolaz. Ako nađemo dobar hotel... pa, dobar hotel još nikada nikome nije naškodio. – Ah, ništa to ne vrijedi – reče Jimmy slabašno. – Dobro znaš da ne možeš otvoriti ona vrata u Florinvi hramu, čak i ako do njih dospijes. – Ne znam – reče Gerald koji se i dalje držao zapovjednički – Po svoj prilici i s unutrašnje strane vrata postoji tajna opruga. Sjeti se da prošlog puta nismo imali pri ruci svjetiljku pa je nismo ni mogli potražiti. – Ako nešto mrzim, onda je to podzemlje – reče Mabel. – Ti nisi kukavica – reče Gerald, posluživši se takozvanom diplomacijom. – Ti si hrabra, Mabel. Tko to zna bolje od mene! Ti uhvati Jimmyja za ruku, a ja ću držati Kathleen. Hajdemo. – Ja neću da me se drži za ruku – reče Jimmy. – Nisam dijete. – Ali Kathleen. Jadna mala Keti! Dobri braco će je držati za ručicu. Geraldovo otrovno zadirkivanje promašilo je cilj, jer je Kathleen sa zahvalnošću prihvatila ruku koju joj je on podrugljivo pružio. Inače je ona uvijek unijela osjetiti kad je vuče za nos, ali sad je bila previše ojađena. – Joj, hvala ti, Jerry, – reče ona zahvalno. – Zbilja si zlatan, a ja ću se jako truditi da se ne bojim. – Jednu dugu minutu Geralda je

grizla savjest i stidio se što je bio tako grub. Sunce što se sve više dizalo pozlatilo je krajolik, a naša četvorka spustila se niz kamene stube koje su vodile u podzemlje i prema podvodnom prolazu i sve se oko njih zamračilo, a onda se pojavilo slabašno malo svjetlo; krasotu rujne zore nadomjestio je sitni plamičak njihove svjetiljke. Stube su uistinu vodile do prolaza, a na ulazu u prolaz nagomilalo se suho lišće mnogih jeseni. Ubrzo je prolaz zavijao, opet su se pojavile stube koje su vodile dolje i još dolje, a dalje je sve bilo ravno. Prolaz je bio popločen bijelim mramorom, po podu, po stropu i po zidovima. Gerald je držao Kathleen za ruku i to mu uopće nije smetalo, već mu je naprotiv baš godilo. A Kathleen je opet sa čuđenjem ustanovila da se boji mnogo manje nego što je očekivala. Kroz izbočeno staklo svjetiljke plamičak je bacao meki krug magličastog svjetla i djeca su ga tiho ukorak pratila. A onda se plamičak u svjetiljci prituljio kao što se plamen svijeće smanjuje kad je jznesete na sunce da pripalite kriješ ili ispalite raketu. Jer sada su se, s čuđenjem, zanimanjem i divljenjem, ali bez straha, djeca obrela u golemoj dvorani s visokim svodom poduprtim sa dva reda oblih stubova, a svaki kutak dvorane ispunjalo je blago i čudesno svjetlo, baš kao što voda ispunjava stjenovite zakutke skrivenih morskih spilja. – Kako je krasno! – šapne Kathleen bratu na uho, a Mabel uhvati Jimmyja za ruku i prošapće: – Moram te držati za ruku, moram se za nešto uhvatiti, jer inače ne bih mogla vjerovati da je ovo java. Ta dvorana u kojoj su se djeca zatekla bila je nešto najljepše na svijetu. Neću je opisivati, zato što je svaki čovjek vidi drukčije, i teško da biste što razabrali kad bih vam pokušala opisati kako su je vidjela naša četiri junaka. Ali svakom od njih ta je dvorana djelovala kao nešto najsavršenije moguće. Reći ću samo da su se svuda uokolo uzdizali veliku lukovi; Kathleen je vidjela maurske lukove, Mabel tudorske, Gerald normanske, a Jimmy kasnogotičke. (Ako ne znate kakvi su to lukovi, upitajte ujaka koji sakuplja stare gravure i on će vam sve rastumačiti /a možda će vam Đenana Voljevica nacrtati u ilustracijama

različite vrste lukova/). A kroz lukove vidjelo se mnogo toga, oh, koliko toga! Kroz jedan luk vidio se maslinik, a u njemu dvoje ljubavnika koji se drže za ruke pod talijanskim mjesecom; kroz drugi razbješnjelo more i brod što gospodari uzburkanim valovima. Iza trećeg luka sjedio je kralj na prijestolju, a oko njega se uzletjeli ponizni dvorani; iza četvrtog stajao je dobar hotel, a dostojanstveni Ružli uživao je na suncu pred ulazom. Ondje se majka nadvijala nad drvenom kolijevkom. Ovdje je slikar kao opčinjen gledao platno koje je netom dovršio još vlažnim kistom, sliku generala koji pada na bojnom polju gdje je Pobjeda zabola ljubljenu mu zastavu. A to nisu bile samo slike, već istiniti i živi prizori, i to, kako se lijepo razaznavalo, besmrtni. Još su se mnoge slike vidjele kroz lukove. I sve su prikazivale onaj trenutak kad život bukti i cvate, ono najbolje što duša čovjekova može poželjeti i ljudska sudbina dati. A dobar hotel također se tu našao, jer ima duša koje od života ne traže ništa uzvišenije nego “dobar hotel”. – Oh, kako mi je drago što smo ovamo došli! Tako mi je drago! – govorila je Kathleen i čvrsto stezala bratovu ruku. Polako su pošli dvoranom, a slabašna svjetiljka koju je Jimmy nosio sva se nakrivila i djelovala je gotovo kao sjenka u ovom velikom, divnom svjetlu. Dospjevši gotovo do kraja dvorane, djeca otkriju odakle dopire svjetlo. Zračilo je i širilo se iz jedne točke, a tamo je stajao kip za koji Mabel nije znala gdje je – kip Psihe. Djeca se polako približe, sretna i začuđena. A kad su se primakli sasvim blizu, na podignutoj ruci Psihe vidjeli su tamnu traku prstena. Gerald ispusti Kathleeninu ruku, zakorači na podnožje i upre koljenom o postolje kipa. Njegov se tamni ljudski lik uspravi kraj bijele djevojke s leptirovim krilima. – Nadam se da mi ne zamjerate – reče on i nježno joj skine prsten s ruke. Onda skoči na tlo i reče: – Ovdje ne. Ne znam zašto, ali ne ovdje. Zašli su iza bijelog kipa Psihe, i njihova svjetiljka ponovo je oživjela, te ih Gerald provede kroz mračni prolaz što je vodio iz Dvorane... No, tada još nisu znali kakva je to Dvorana.

Kad ih je vijugavi prolaz odveo u tamu koja se, natiskivala oko sićušnog svjetla, Kathleen reče: – Daj mi prsten. Znam točno što ću reći. Gerald joj dade prsten, ali ne odviše voljko. – Želim – reče Kathleen polako – da nitko kod kuće ne zna da smo ovu noć proveli vani, i želim da smo sad na sigurnom, svatko u svojem krevetu, u spavaćicama, i da spavamo. I sljedećeg trenutka bilo je pravo danje svjetlo, ono kad vas obično bude, i svi su bili u svojim krevetima. Kathleen je vrlo razumno uobličila želju. Jedino je pogriješila što je rekla “svatko u svojem krevetu” jer je, dakako, Mabelin krevet bio u zamku Yalding, i do dana današnjeg Mabelina teta ne shvaća kako to da je Mabel ujutro bila u krevetu, a ostala je prespavati u gradu kod djece s kojom se družila i sigurno nije došla kući do jedanaest sati kad je zaključala vrata. No, teta ipak nije bila toliko glupa a da ne prihvati bilo koje od jedanaest maštovitih objašnjenja što ih joj je Mabel ponudila toga jutra. Prvo od tih objašnjenja (sve zajedno dvanaest) bilo je živa istina, ali teta nije u takvo što povjerovala. Poglavlje XI Zamak Yalding bio je na današnji dan otvoren za razgledavanje, i djeca su zaključila kako bi bilo zgodno posjetiti Mabel i, Geraldovim riječima, umiješati se neprimijećeni u gomile ljudi. Tako mogu krisom likovati zbog svega onoga što znaju, a drugi ljudi o tome pojma nemaju – o zamku i pomičnoj oplati, o čarobnom prstenu i kipovima koji oživljavaju. Kod čarolija i čudesnih događaja općenito možda je najljepše to što vam pružaju osjećaj da znate nešto što ostali ljudi ne znaju, a i da znaju, ne bi, tako reći, vjerovali. Kraj bijele ceste što je vodila do ulaza u park zamka crnile su se ispregnute kočije, laka zaprežna kola i gigovi. Tri ili četiri automobila brundala su u mjestu, a bicikli su nagomilani ležali u travom obraslom

jarku duž ograde od crvene opeke. Ljudi koji su se do zamka dovezli kočijama, zaprežnim kolima, gigovima, biciklima i automobilima, kao i oni koji su dopješačili na vlastitim nogama, razmiljeli su se sad parkom ili razgledavali one prostorije dvorca što su se jednom tjedno otvarale da prime posjetioce. Danas je posjetilaca bilo više nego obično, jer se nekako pročulo da je stigao lord Yalding i da će se s namještaja skinuti zaštitne navlake kako bi bogati Amerikanac, koji je želio unajmiti dvorac da u njemu stanuje mogao vidjeti kuću i pokućstvo u punom sjaju. Sve je doista djelovalo vrlo raskošno. Izvezena svila, pozlaćena koža i gobleni, donedavna skriveni pod neuglednim navlakama, davali su ugodan dojam da se u ovim sobama doista živi. Na stolićima i pod prozorima stajale su vaze s ružama i ukrasne biljke u cvatu. Mabelina se teta dičila svojim smislom za ukusno uređenje doma, i proučila je upute za aranžiranje cvijeća što ih je časopis za žene objavio u nizu članaka pod zajedničkim naslovom “Kako sa skromnim budžetom otmjeno urediti kuću.” Veliki kristalni svijećnjaci, oslobođeni vrećica koje su ih dosad ometale, presijavali su se sivim i grimiznim sjajem. S raskošnih su kreveta uklonjeni smeđi, platneni prekrivači, a crvena užad što je inače priječila prostom puku da svuda gura nos sad je bila smotana i odložena. – Osjećam se baš kao da smo došli u posjetu obitelji koja tu stanuje – rekla je piljarevakći iz Salisburvja svojoj prijateljici kitničarki. – Ako se onaj Amerikanac predomisli, što kažeš na to da se ti i ja ovdje smjestimo kad se vjenčamo? – upita trgovački pomoćnik svoju draganu. A ona reče: – Oh, Reggie, kako možeš! Baš si duhovit! Cijelo su poslijepodne gomile posjetilaca u prazničnoj odjeći – ružičastim bluzicama, svijetlim odijelima, cvijećem zakićenim šeširima i šalovima promicale u povorci kroz polumračno predvorje, veličanstvene salone, budoare i galerije slika. Brbljava rulja malo bi utihnula od strahopoštovanja u tihim, otmjenim ložnicama gdje su se ljudi rađali i umirali, gdje su posjetioci kraljevske krvi počivali u davnim ljetnim noćima, dok ih je zdjela bazgova cvijeta na kaminu štitila od groznice i zlih Čini. Terasa, na kojoj su u starim vremenima dame s uškrobljenim Čipkanim ovratnicima mirisale divlje ruže i

slatki pelin, što su cvali u vrtu, i šetale, napudrane i narumenjene, odjevene u brokat, njišući široke krinoline, sada je odjekivala topotom jeftinih smeđih čizama i kuckanjem visokih potpetica i prodornim smijehom i blebetavim glasovima koji nisu govorili ništa što bi djeca rado čula. To im je pokvarilo tišinu začaranog zamka i uznemirilo spokoj čudesnog vrta. – Ipak nije onako zabavno kao što sam mislio – prizna Gerald, dok su kroz okno sjenice na kraju terase promatrali drečave boje i slušali smijeh. – Gade mi se svi ovi ljudi u našem vrtu. – To sam jutros rekla onom zgodnom upravitelju – reče Mabel i sjedne na kameni pod – a on je rekao kako je to samo jedanput tjedno, a to nije puno. Još je rekao da bi lord Yalding trebao ljudima dopustiti da dođu kad god žele, i da bi im i dopustio da ovdje stanuje. – Ma što on zna! – reče Jimmy. – Je li još nešto rekao? – Još puno toga – reče Mabel. – Zbilja mi se sviđa! Pričala sam mu... – Nisi valjda! – Jesam, pričala sam mu o našim pustolovinama. Upravitelj zna slušati. – Draga moja Mabel, ako budeš previše brbljala, svi ćemo lijepo završiti u ludnici. – Ni govora! – reče Mabel. – Pričala sam onako, znate već kako, svaka riječ je istinita, a ipak nitko živ ne vjeruje. Kad sam mu sve ispričala, rekao je da imam dara za pisanje, i ja sam obećala da ću staviti njegovo ime na početak prve knjige koju ću napisati kad narastem. – Ne znaš ni kako se zove – reče Kathleen. – Hajde da izvedemo nešto s prstenom. – Ne dolazi u obzir! – reče Gerald. – Zaboravio sam vam reći, ali sreo sam Mademoiselle kad sam išao po rupčić, i ona želi da se ovdje nađemo i zajedno odšetamo kući. – Pa što si ti na to rekao? – Rekao sam – reče Gerald polako – da je to veoma lijepo od nje. I jest lijepo. To što mi to ne želimo ne znači da to nije lijepo. – Možda je lijepo, ali je i gnjavaža – reče Mabel. – Sad moramo

ovdje čučati i čekati da se ona pojavi, a ja sam obećala upravitelju da ćemo se naći s njim. On će donijeti hranu u košari i priredit ćemo piknik. – Gdje? – Iza dinosaura. Obećao mi je da će nam pričati o nekakvim antedivnim životinjama – to su životinje koje s živjele prije Noeve arke i bilo ih je još puno osim dinosaura – zauzvrat za moje zanimljive fantazije. Da, tako ih je nazvao. – Kada? – Čim se zatvori ulaz u park. Znači, u pet. – Mogli bismo povesti i Mademoiselle – predloži Gerald. – Njoj će biti ispod časti da ide na piknik s običnim upraviteljem, vjerojatno. Čovjek nikada ne zna kako će odrasli prihvatiti najjednostavnije stvari – rekla je Kathleen. – Dobro, onda ovako – reče Gerald i lijeno se izvrne na kamenoj klupi. – Vi idite i nađite se sa svojim upraviteljem. Piknik je ipak piknik. A ja ću sačekati Mademoiselle. Mabel presretna izjavi daje to zbilja lijepo od Geralda, na što on skromno odvrati: – Ma ništa to nije! Jimmy pridoda kako se Gerald zapravo voli ulizivati odraslima. – Mali se dječaci ne razumiju u diplomaciju – reče Gerald mirno. – Ulizivanje je glupo. Ali dobrota više vrijedi od ljepote i... – Kako znaš? – upita Jimmy. – I osim toga – nastavi njegov brat – nikad ne znaš kad ti netko od odraslih može biti od koristi. Osim toga, njima se to sviđa. Moraš im pružiti nekakvo zadovoljstvo. Pomisli kako mora da je grozno biti star. Sto mu gromova! – Nadam se da neću ostati stara frajla – reče Kathleen. – Ni slučajno! – reče Mabel. – Radije ću se udati za kotlokrpu. – Baš bi bilo fino – razmišljala je Kathleen – udati se za ciganskog kralja i lutati uokolo s Čergom, gatati i putovati kolima po kojima vise metle i košare. – O, kad bih mogla birati – reče Mabel – onda bih se, naravno, udala za razbojnika i živjela u njegovoj planinskoj utvrdi i bila bih

dobra prema njegovim zarobljenicima i pomagala im da pobjegnu i... – Ti bi zbilja bila desna ruka svojem suprugu – reče Gerald. – Da – reče Kathleen – a i mornar bi bio zgodan. Čekala bih da njegov brod doplovi u luku i stavljala upaljenu svjetiljku u prozor da mu za oluje osvijetli put do kuće. A kad bi se utopio, bila bih užasno ucviljena i svakog dana polagala bih cvijeće na njegov grob. – Da – brzo nadoveže Mabel -ili vojnik, i onda bih i ja išla u rat u kratkim podsuknjama i s nakrivljenim šeširom, a oko vrata bih nosila bure kao bernardinac. Na koricama nota jedne pjesme koju ima teta naslikana je vojnikova žena. – Kad se ja udam... – reče Kathleen hitro... – Kad se ja oženim – reče Gerald – oženit ću se nijemom djevojkom, ili ću pomoću prstena udesiti da može govoriti samo ako joj se obratiš. Zatim je provirio jednim okom kroz izrezbarenu kamenu ogradu. – Polako odlaze – reče. – Oni ružičasti i ljubičasti šeširi kimaju tamo u daljini, vidim ih. A jedan smiješni starčić s kozjom bradicom uputio se u suprotnom smjeru od svih ostalih, vrtlari će ga morati upozoriti. Ali ne vidim Mademoiselle. Najbolje će biti da vi krenete. Prilika za piknik ne smije se samo tako propustiti. Napušteni junak naše priče, sam i bez podrške, obodrio je svoje hrabre suborce da pođu za kočijama komesarijata, a on je ostao prkositi opasnostima i teškoćama, jer je rođen da stoji na palubi broda u plamenu kad svi osim njega bježe, i da probudi ugasle nade kad već cijelo čovječanstvo očajava! – Mislim da ću se udati za nijemog muža – reče Mabel – a u mojim knjigama neće biti junaka, već samo junakinje. Idemo, Kathleen. Kad su iz sjenovite, prohladne sjenice izašli na sunce, kao da su ušli u pećnicu, a kamen terase pržio im je tabane. – Sad znam kako se osjeća mačka na vrućem, limenom krovu – reče Jimmy. Pretpotopne životinje smjestile su se u bukovu gaju na obronku gotovo kilometar hoda kroz park od zamka. Djed sadašnjeg lorda Yaldinga tamo ih je dao postaviti sredinom prošlog stoljeća, u zlatno doba Princa Alberta, velike izložbe 1851, Sira Josepha Paxtona i Kristalne Palače. Iz daljine su se kroz stabla nazirala kamena tjelesa,

široka, nezgrapna krila i krokodilski išarana leđa. Većina ljudi misli da je podne najtopliji dio dana. Varaju se. Nebo bez oblaka postaje sve toplije i toplije u toku poslijepodneva i dostiže najveću vrućinu u pet. To ste zacijelo svi uočili kad oko pet idete nekamo u posjete svečano odjeveni, osobito ako vam je odjeća uškrobljena, a morate pješice prijeći razmjerno dugačak put bez hladovine. Kathleeni, Mabeli i Jimmyju bilo je svakim korakom sve vrućije i vukli su se sve polaganije. Već su umalo zapali u ono stanje zamora kad čovjek poželi da nikamo nije ni išao, kad su uz rub bukova gaja spazili upravitelja kako maše bijelom maramicom. Ta zastava koja je najavljivala užinu, hladovinu i mogućnost da se nekamo sjedne, ulila im je novu snagu. Ubrzali su korak i uz krajnji, očajnički napor nadali se u trk, te se našli među sivo-zelenim golim korijenjem bukove šume gdje je tlo bilo prekriveno nanosom bakrenastog lišća. – Ah, užitak! – reče Jimmy i baci se na tlo. – Zdravo, kako ste? Upravitelj je doista bio zgodan, mislile su djevojčice. Sad nije imao baršunasto odijelo, već odijelo od sivog flanela koje ne bi prezreo ni kakav barun; njegov slamnati šešir služio bi na čast vojvodi, a nijedan princ nije imao ljepšu zelenu kravatu. Srdačno je pozdravio djecu. A među bukovim lišćem stajale su dvije košare koje su svojom težinom mnogo obećavale. Upravitelj je bio vrlo obziran čovjek. Poučni obilazak pretpotopnih životinja po ovoj žegi, koji je djecu sve manje privlačio, nije bio spomenut ni riječju. – Mora da umirete od žeđi – reče on – a kad utažite žeđ, bit ćete gladni. Pristavio sam kotlić čim sam u daljini razabrao lik svoje drage pripovjedačice. Kotlić se javi šištanjem i ključanjem iz udubljenja između dva siva korijena gdje je kipio na špiritijeri. – Skinite cipele i čarape – reče upravitelj posve običnim glasom, kao kad stare gospođe govore jedna drugoj da skinu kapicu. – Odmah iza one uzvisine naći ćete jedan potočić. Još nitko nije valjano opisao kakvo je to uživanje umočiti noge u prohladnu, tekuću vodu poslije šetnje po vrućini. Mogla bih o tome

ispisati stranice i stranice. Kad sam ja bila mala, bio je jedan potok koji je tjerao mlin, u njemu su plivale sitne ribice, suho lišće vrtjelo se u virovima, a nad njega su se nadvijale vrbe i johe i bacale hladovinu na vodu, i... ali ovo nije priča o mom životu. Kad su se vratili s odmorenim, vlažnim i ružičastim nogama, čaj je već bio skuhan i rastočen u šalice, ukusan čaj, a mogao si dodati mlijeka koliko god ti srce želi jer gaje bila puna boca; a bilo je tu i kolača, peciva, šljiva i velika dinja s komadom leda u sredini – užina za bogove! To isto mora da je palo i Jimmyju na pamet, jer je odjedanput izronio iz polumjesečaste kriške dinje u koju je bio zagrizao i rekao: – Ovo je gotovo kao gozba kod besmrtnika. – Budi dobar i protumači svoju zakučastu aluziju – reče domaćin u sivom flanelskom odijelu, a Jimmy, koji je shvatio da ga ovaj pita “Kako to misliš?”, zauzvrat ispriča cijelu priču o onoj Čudesnoj noći kad su kipovi oživjeli i njihove su mramorne ruke ubrale nadnaravno ukusne i divne slastice s grana drveća na otoku usred jezera. Kad je sve ispričao, upravitelj reče: – Jesi li sve ovo negdje pročitao? – Ne – reče Jimmy. – To smo doživjeli. – Vi ste mi neka maštovita grupica mladih sanjara, nije li tako? – upita upravitelj i ponudi šljivama Kathleen, koja se osmjehne ljupko, ali obuzeta nelagodom. Zašto Jimmy ne može držati jezik za zubima? – Ne, nismo – reče taj brbljavac tvrdoglavo. – Sve što sam vam pričao zbilja se dogodilo, isto kao i ono što vam je Mabel pričala. Upravitelj se držao kao da mu je malo neugodno. – U redu, staro momče – reče on. I nastupi kratak, nelagodan tajac. – Slušajte – reče Jimmy, koji se uskopistio poput mazge – vjerujete li vi meni ili ne? – Jimmy, ne budi glup! – šapne mu Kathleen. – Jer ako mi ne vjerujete, natjerat ću vas da vjerujete! – Nemoj! – rekle su Mabel i Kathleen uglas. – Vjerujete ili ne? – bio je uporan Jimmy, koji se ispružio potrbuške i bradu podbočio rukama, nalaktivši se na jastučiću mahovine, a bosim nogama razbacivao je suho lišće. – Mislim da vrlo živopisno pričaš pustolovine – reče upravitelj

oprezno. – U redu – reče Jimmy i naglo sjedne. – Ne vjerujete mi. Ma glupost, Keti, vidi se da je on pravi gospodin iako je samo upravitelj. – Hvala! – reče upravitelj, a u oku mu zaigra iskrica. – Nećete nikome pričati, je li? – reče Jimmy. – Što pričati? – Bilo što. – Jasno da neću. Kaošto si sam rekao, ja sam utjelovljeno poštenje. – Dobro onda. Kathleen, daj mi prsten. – O, ne! – uz viknu djevojčica uglas. Niti mu je Kathleen htjela dati prsten, niti je Mabel mislila da mu ga Kathleen treba dati, niti je Jimmy upotrijebio silu, ali već za nekoliko časaka držao je u ruci prsten. Bio je to njegov trenutak. Svatko od nas povremeno doživi taj trenutak kad mu sve, baš sve polazi za rukom. – Evo – reče Jirnmv – ovo je prsten o kojem vam je Mabel pripovijedala. Ja kažem daje to prsten koji ispunjava želje. Stavite ga na prst i poželite što god hoćete i sve će vam se ispuniti. – Moram li naglas poželjeti? – Da, mislim da morate. – Nemojte poželjeti ništa bezvezno – reče Kathleen, da spasi što se spasiti da – kao naprimjer, da u utorak bude lijepo vrijeme ili da sutra za večeru dobijete omiljeni desert. Poželite nešto do čega vam je zbilja stalo. – I hoću – reče upravitelj. – Poželjet ću ono jedino što doista želim. Želim da je... želim da je meni najdraža osoba ovdje. Troje djece, upućeno u moć prstena, ogledalo se da vidi kako će se pojaviti ta osoba; čovjek će biti iznenađen, mislili su, a možda i uplašen. Svi su ustali, pripravni da smire došljaka i sve mu objasne. Ali nikakav zaprepašteni gospodin nije izašao iz šume, samo su se u pjegama sunca i sjene među bukovim stablima pojavili Mademoiselle i Gerald, Mademoiselle u bijeloj haljini, ljupka kao na slici, Gerald zajapuren od vrućine i uljudan. – Dobar dan – reče neustrašivi vođa ugaslih nada – Nagovorio sam Mademoiselle...

Rečenicu nije izgovorio do kraja, jer su se upravitelj i nastavnica francuskog zagledali jedno u drugo pogledom izmučenih putnika koji su se nenadano našli na priželjkivanom kraju dugog, dugog putovanja. I djeca su shvatila daje bolje da šute. – Vi! – reče upravitelj. – Mais ... c”est done vous – reče Mademoiselle, čudnovatim, prigušenim glasom. I stajali su nepomično i gledali se, “kao tele u šarena vrata”, kako je to Jimmy kasnije opisao, vrlo, vrlo dugo. – To je vama najdraža osoba? – upita Jimmy. – Da, oh, da – reče upravitelj. – Vi ste mi najdraža osoba, nije li tako? – Pa da -reče Mademoiselle tiho. -Jasno da jesam. – Eto vidite! – reče Jimmy. – Prsten djeluje kao što sam vam rekao. – Nećemo sada o tome raspravljati – reče upravitelj, – Ti kažeš da je to prsten učinio. Za mene, to je slučajnost, najdivnija, najsretnija... – Znači, vi...? – reče nastavnica francuskog. – Jasno – reče upravitelj. – Jimmy, daj bratu da nešto pojede. Mademoiselle, dođite da prošetamo šumom. Imam mnogo toga da vam kažem. – Jedi, moj Geralde -reče Mademoiselle. podmlađe-na i neobično nalik princezi iz bajke. – Vraćam se za sat, i onda odlazimo zajedno. Jer sad moramo razgovarati. Prošlo je dugo vremena kako se lord Yalding i ja nismo vidjeli. – Znači, to je cijelo vrijeme bio lord Yalding – reče Jimmy i prekine šutnju zaprepaštenja koja je zavladala dok su bijela haljina i sivo flanelsko odijelo zamicali među drveće. – Kako nas je samo prevario! Svašta! I zamislite, Mademoiselle mu je prijateljica i poželio je da ona bude ovdje! Drukčiji je od nas, ha? Dobri naš prsten! – Prijateljica! – reče Mabel posprdno. – Zar ne shvaćaš da je to njegova dragana? Ne shvaćaš da je to ona dama koju su zazidali u samostan zato što je on bio siromašan, a poslije je nije mogao pronaći. A sad im je prsten pomogao da se nađu i da sretno žive zajedno do kraja života. Baš mi je drago! A tebi, Kathleen? – I meni! -reče Kathleen. -Ispalo je još bolje nego da se udala za

nekog mornara ili bandita. – To je prsten izveo – reče Jimmy. – Ako Amerikanac unajmi zamak, plaćat će im veliku stanarinu i od toga mogu živjeti. – Možda se već sutra vjenčaju – reče Mabel. – Zar ne bi bilo fino da mi budemo djeveruše? – reče Kathleen. – Mogu li zamoliti još dinje? – reče Gerald. – Hvala! Zašto nismo pogodili daje on lord Yalding? Kao da smo slijepi kraj zdravih očiju! – Ja to znam još od sinoć – reče Mabel mirno – samo sam obećala da neću nikome odati. Vidite kako znam čuvati tajnu! – I predobro – reče Kathleen, malo ožalošćena. – Prerušio s u upravitelja – reče Jimmy. – Zato nismo mogli pogoditi tko je on. – Prerušio se, malo sutra! – reče Gerald. – Ha, ha! Sad znam nešto što Sherlock Holmes nikada nije uvidio, a ni onaj glupan Watson. Ako želiš da te doista nitko ne prepozna, moraš se izdavati za ono što uistinu jesi. To moram zapamtiti. – To je kao i kad Mabel priča istinite događaje tako da nitko u njih ne može povjerovati – reče Kathleen. – Mislim da Mademoiselle ima sreće! – reče Mabel. – Nije ona za odbaciti. Mogao je mnogo gore proći – reče Gerald. – Šljive, molim! Čarolija je sasvim očito bila na djelu. Idućeg jutra Mademoiselle je djelovala kao preporođena. Obrazi su joj se ozarili, usne rumenjele, oči su joj bile veće i sjajnije, a kosu je počešljala drukčije nego inače, nekako mladenački neozbiljno i vrlo pristalo. – Mamselle je procvala – primijetila je Eliza. Odmah poslije doručka lord Yalding došao je u kočiji presvučenoj elegantnim plavim suknom, što su je vukla dva konja smeđe, lijepo istimarene dlake koja im je pristajala bolje nego što je plava presvlaka pristajala kočiji, i cijelo se društvo u raskoši i sjaju odvezlo do zamka Yalding. Čim su stigli, djeca su zatražila dopuštenje da potanko istraže zamak, za što im se dotad nikad nije pružila prilika. Lord Yalding, koji se držao ponešto odsutno, ali ipak srdačno, to im dopusti, i Mabel pokaže ostalima sva tajna vrata i skrivene prolaze i stube koje je otkrila. Jutro je bilo divno. I lord Yalding i Mademoiselle krenuli su u

razgledavanje zamka, ali prilično bezvoljno. Ubrzo su se umorili i izašli kroz vrata salona u ružičnjak, a odatle pošli sjesti na kamenu klupu u središtu labirinta gdje su na samom početku, Gerald, Kathleen i Jimmy pronašli uspavanu princezu u ružičastoj svili, zakićenu draguljima. Djeca su ipak lakše disala bez nadzora odraslih, te su se nesputano bacila u istraživanje, sa žarom kakve polarne ekspedicije. Upravo kad su silazili s malog, trošnog, tajnog stubišta što je iz toaletne prostorije velike ložnice vodilo na galeriju predvorja, našli su se licem u lice s onim smiješnim čovječuljkom kozje bradice koji se jučer zaputio u pogrešnom smjeru. – Ovaj dio zamka nije otvoren za posjete – reče Mabel vrlo pribrano i zatvori vrata iza sebe. – Znam – reče neznanac s kozjom bradicom. – Ali ja imam dopuštenje lorda Yaldinga da razgledam cijelu kuću, koliko me volja. – Oh, oprostite! – reče Mabel. – Nismo znali. I mi također imamo dopuštenje. – Vi ste, pretpostavljam, rođaci lorda Yaldinga? – upita kozja bradica. – Ne baš – reče Gerald. – Prijatelji. Gospodin je bio mršav i vrlo uredno odjeven. Imao je sitne, vesele očice, a lice mu je bilo smeđe i suhonjavo. – Vi se valjda nečega igrate? – Ne, gospodine – reče Gerald. – Samo istražujemo. – Da li bi se jedan neznanac smio pridružiti vašoj istraživačkoj ekspediciji? – upita neznanac sa škrtim, ali dobrodušnim smiješkom. Djeca se pogledaju. – Vidite – reče Gerald – malo mi je to teško objasniti... ali... jasno vam je u čemu je problem? – Hoće reći – reče Jimmy – da vas ne možemo uključiti u istraživačku ekspediciju ako ne znamo što vi točno tražite. – Jeste li vi fotograf? – upita Mabel – ili su vas neke novine poslale da napišete članak o zamku Yalding? – Potpuno mi je jasno što vas brine – reče gospodin. – Nisam fotograf, niti me šalju novine. Imam svoje prihode, a putujem po ovoj

zemlji s namjerom da unajmim kuću u kojoj ću stanovati. Zovem se Jefferson D. Conway. – A, tako! – reče Mabel. – Vi ste, znači, američki milijunaš. – Taj mi se opis ne sviđa, mlada damo – reče gospodin Jefferson D. Conway. – Ja sam američki građanin i posjedujem stanoviti imutak. Ovo je vrlo lijepa kuća, vrijedna nekretnina. Da je na prodaju... – Nije i ne može biti – požuri Mabel da objasni. – Pravnici su je stavili pod apoteku tako daje lord YaJding ne može prodati. Ali vi je možete unajmiti i u njoj stanovati i plaćati lordu Yaldingu masnu milijunašku stanarinu i onda bi se on mogao oženiti nastavnicom francuskog... – Pssst! – rekli su Kathleen i gospodin Jefferson D. Conway uglas, a on doda: – Molim vas, povedite me. I volio bih da razgledavanje bude temeljito i iscrpno. Obodrena tim riječima, Mabel provede milijunaša kroz zamak. činilo se da je zadovoljan, ali i dalje znatiželjan. – Lijepa kuća – reče on, kad su se vratili na mjesto s kojeg su i krenuli u istraživanje. -Ali pretpostavljam da u kući ove veličine mora negdje postojati tajno stubište, ili skrovište, ili duh? – I postoje – reče Mabel kratko. – Ali mislila sam da Amerikanci vjeruju samo u strojeve i novine. – Dotakne oprugu što je pomicala oplatu iza nje i pokaže se malo, trošno stubište. Kad je Amerikanac to vidio, postao je uzbuđen, nestrpljiv, živahan. – Ma vidi ti ovo! – neprestano je uzvikivao stojeći na vratima što su iz toaletne prostorije vodila u kraljevsku ložnicu. – Pa ovo je sjajno, sjajno! U svima su se probudile nove nade. Činilo se gotovo sigurnim da će zamak biti iznajmljen za milijunašku stanarinu, te će se lord Yalding obogatiti dovoljno da se može oženiti. – Da se u ovom nasljednom dobru nađe i kakav duh, još danas bih sklopio posao s lordom Yaldingom, bez oklijevanja – nastavi gospodin Jefferson D. Conway. – Da ostanete do sutra i da spavate u ovoj sobi, vjerujem da biste vidjeli duha – reče Mabel. – Znači, ovdje postoji duh? – reče on radosno. – Kažu – odvrati Mabel – da stari Sir Rupert, kojem su odrubili

glavu u vrijeme Henrika VIII, šeće ovuda noću i nosi glavu pod rukom. Ali mi ga nismo vidjeli. Mi smo vidjeli damu u ružičastoj haljini s dijamantima u kosi. U ruci nosi upaljenu svijeću – doda Mabel žurno. Ostali, koje su shvatili što Mabel namjerava, stali su također brzo uvjeravati Amerikanca da su svi vidjeli damu u ružičastoj haljini, kao da govore svetu istinu. On ih pogleda napola sklopljenim očima u kojima se nešto iskrilo. – U redu – reče on – mislim da ću zamoliti lorda Yaldinga da mi dopusti da prespavam u najljepšoj spavaćoj sobi njegovih predaka. I ako čujem barem jedan fantomski korak ili barem uzdah duha, uzimam kuću. – Baš mi je drago! – reče Kathleen. – Vi kao da ste sasvim sigurni da će se duh pojaviti – reče Amerikanac i dalje ih gledajući sjajnim očicama. – Da vam nešto kažem, mlada g, uvijek sa sobom nosim pištolj i kad vidim duha, pucam. Iz džepa na hlačama izvukao je pištolj i s ljubavlju ga pogledao. – A sasvim sam pristojan strijelac – nastavi on, i prešavši ulašteni pod velike ložnice, priđe otvorenom prozoru. – Vidite onu crvenu ružu, veliku kao tanjurić? Vidjeli su je. U sljedećem trenutku gromki pucanj propara tišinu i crvene latice pogođene ruže razletjele su se po terasi i ogradi. Amerikanac pogleda djecu, jedno po jedno. Sva su lica bila bijela poput krede. – Jefferson D. Conway obogatio se tako što je brižljivo vodio poslove i što je uvijek držao oči otvorene – doda on. – Hvala vam što ste bili tako ljubazni. – Zamisli da si to izvela i da je pucao na tebe! – reče Jimmy vedro. – To bi zbilja bila prava pustolovina, ha? – Ja ću to ipak izvesti – reče Mabel, blijeda i prkosna. – Idemo pronaći lorda Yaldinga i uzeti prsten. Lord Yalding sve je uglavio s Mabelinom tetom i ručak za šest osoba poslužen je u velikoj, prohladnoj blagovaonici, među oklopima i namještajem od hrastovine – prekrasan ručak na srebrnom posudu. Gerald je do suza ganuo Mademoiselle, koja je postajala sve mlađa i

sve više nalik na princezu, kad je ustao s čašom limunade u ruci i nazdravio “lordu i lady Yalding”. Pošto mu je lord Yalding uzvratio govorom punim prijaznih šala, Geraldu se trenutak učini pogodnim i on reče: – Onaj prsten, znate... vi ne vjerujete u njega, ali mi vjerujemo. Možemo li ga dobiti? I dobili su ga. Poslije kratkog, užurbanog vijećanja što su ga održali u riznici s drvenom oplatom, Mabel reče: – Ovo je prsten koji ispunjava želje i želim da se sve Amrikančevo oružje svih vrsta stvori ovdje. U hipu se prostorija ispuni gotovo dva metra visokom hrpom ispremiješanog i isprepletenog oružja, mačeva, kopalja, strelica, tomahavka, lovačkih pušaka, sačmarica, pištolja, revolvera, turskih sablji i kriseva, svim vrstama oružja što ih možete zamisliti, i četvoro djece, stiješnjeno među ovim smrtonosnim spravama, jedva se usudilo disati. – Valjda sakuplja oružje – reče Gerald. – Ne bih se čudio da su strelice otrovne. Poželi da se sve ovo vrati odakle je i došlo, Mabel, i pokušaj ponovno. Mabel poželi da oružje nestane, i smjesta se prostorija s oplatom isprazni i djeca odahnu. Ali... – Ne – reče Mabel – ne mogu ovo podnijeti. Izvest ćemo pojavljivanje duha na neki drugi način. Želim da se Amerikancu pričini da je vidio duha kad ode na spavanje. Sir Rupert s glavom pod rukom bit će dovoljan. – On noćas spava ovdje? – Ne znam. Želim da mu se Sir Rupert pričini svake noći, tako da budemo spokojni. – Baš glupo – reče Gerald. – Nećemo znati je li vidio Sira Ruperta ili nije. – Znat ćemo ujutro, kad unajmi kuću. Nakon što su to obavili, ustanovljeno je da se teta zaželjela Mabelina društva i ostala djeca otišla su kući. Baš kad su bili za večerom, pojavio se lord Yalding i reče: – Gospodin Jefferson Conway želi da vi, dječaci, provedete noć s njim u kraljevskoj ložnici.

Ja sam već naredio da stave krevete za vas. Nemate ništa protiv, je li? On očito misli da mu vi namjeravate prirediti nekakvu šalu s duhovima. Bilo je teško odbiti poziv, tako teško da se pokazalo čak i nemogućim. U deset sati oba su dječaka ležala u uskim, bijelim krevetićima koji su djelovali upravo smiješno maleni u toj visokoj, mračnoj prostoriji i prema golemoj postelji s baldahinom, urešenoj goblenima i perjem što je podsjećalo na sprovod. – Od srca se nadam da se duh neće zbilja pojaviti – šapne Jimmy. – Malo je vjerojatno – odvrati Gerald šapatom. – Ali ja ne želim vidjeti đuh Sira Ruperta s glavom pod rukom – bio je uporan Jimniv. – I nećeš. U najboljem slučaju, vidjet ćeš milijunaša kojem se prikazuje duh. Mabel je rekla da će ga on vidjeti, a ne mi. Po svoj prilici ćeš noć prespavati i nećeš vidjeti ništa. Zatvori oči, broji do milijun i ne budi magarac! Ali, Gerald nije računao s Mabel i s prstenom. Čim je Mabel od tete saznala da će gospodin Jefferson D. Conway baš ove noći spavati u zamku, požurila je da doda želju, “da se Sir Rupert sa svojom glavom noćas pojavi u kraljevskoj spavaćoj sobi”. Jimmy sklopi oči i počne brojati do milijun. Prije nego što je do kraja izbrojio, zaspao je. Zaspao je i njegov brat. Probudio ih je glasni prasak pucnja iz pištolja. Oba su se dječaka sjetila pucnja ispaljenog tog jutra i otvorila su oči očekujući da vide suncem obasjanu terasu i crvene latice ruže razasute po ugrijanom, bijelom kamenu. Umjesto toga, vidjeli su sumračnu ložnicu, tek slabašno osvijetljenu svjetlošću šest visokih svijeća. Tu je stajao Amerikanac u hlačama i košulji držeći u ruci pištolj koji se dimio, a tamo, blizu vrata što su vodila u toaletu, kretala se prikaza u kratkom haljetku i čarapama, s nabranim ovratnikom i – bez glave! Glava je, doduše, bila tu, ali smjestila se pod desnom rukom, priljubljena uz baršunasti rukav haljetka. Lice što je virilo ispod ruke prijazno se smiješilo. Žao mi je što to moram reći, ali oba su dječaka vrisnula. Amerikanac ponovo opali iz pištolja. Metak prođe kroz Sira Ruperta,

koji je i dalje hodao kao da to ne primijećuje. Onda se svjetlo ugasilo. Sljedeće čega su dječaci postali svjesni bilo je jutro. Sivkasto svjetlo prodiralo je kroz visoke prozore, jak je pljusak udarao po staklima, a Amerikanac je nestao. – Gdje smo? – upita Jimmy, uspravi se u krevetu zamršene, raskuštrane kose i ogleda se oko sebe. – Joj, s&đ se sjećam! Fuj, baš je bilo gadno. Već mi je prisjeo taj prsten, moram priznati. – Koješta! – reče Gerald. – Ja sam baš “Mm©. Uopće se nisam bojao, ni mrvicu. A ti? – Ne – reče Jimmy. – Naravno da nisam. – Postigli smo što smo htjeli – reče Gerald kasnije kad su saznali daje Amerikanac do ručko vao rano s lordom Yaldingom i otputovao prvim vlakom u London. – Otišao je otkazati druge kuće i unajmit će zamak. Dragi prsten napokon je postao zbilja koristan. – Možda ćete sad povjerovati u moći prstena – reče Jimmy lordu Yaldingu kad ga je susreo nešto kasnije u galeriji. – Naša je zasluga što je gospodin Jefferson vidio duha. Rekao nam je da će uzeti kuću ako vidi duha, pa smo se dakako pobrinuli da ga zaista vidi. – Vi ste se pobrinuli da ga vidi, je li? – reče lord Yalding neobičnim glasom. – Vrlo sam vam zahvalan, vrlo. – Nema na qemu – reče Jimmy ljubazno. – Mislio sam da će vam biti drago, kao i njemu, uostalom. – Možda će te zanimati da čuješ -reče lord Yalding, zabivši ruke u džepove, i zagleda se u Jimmyja – da je gospodinu Jeffersonu D. Conwayu bilo tako drago što je vidio vašeg duha da me digao iz kreveta u šest ujutro kako bi o tome sa mnom porazgovarao. – Izvrsno! – reče Jimmy. – I što vam je rekao? – Rekao je, koliko se sjećam – reče lord Yalding, još onim neobičnim glasom – rekao je ovako: “Moj lorde, kuća vaših predaka je A 1. Bolje rečeno, super je. Kraljevski je raskošna, park oko zamka upravo je rajski. Rekao bih da se ni na čemu nije štedjelo. Vaši su preci bili temeljiti. Sve su napravili baš onako kako treba i pazili na svaku pojedinost. Sviđaju mi se vaši gobleni, i sviđa mi se namještaj od hrastovine, i sviđaju mi se tajna stubišta. Ali mislim da je vašim vrlim precima to moralo biti dovoljno i mogli su na tome i stati”. Pa sam ja rekao da, koliko ja znam, i jesu, a on je zatresao glavom i kaže;

“Ne, gospodine. Vaši se preci šeću po noći s glavama pod rukom. Duh koji uzdiše ili lebdi ili šuška, to da, to bih mogao podnijeti, još bih vam zahvalio i uzeo to u obzir kod najamnine. Ali duh kroz kojega prolaze meci, a on stoji i kesi se, s golim vratom i vlastitom glavom pod pazuhom, i mali dječaci koji vr|šte i padaju u nesvijest u krevetima – to ne! Kažem vam, ako je to nasljdni obiteljski duh britanskog plemstva, to nije za mene! Ispričajte me!” I otputovao je prvim jutarnjim vlakom. – Čujte – reče osupnuti Jimmy -zbilja mi je žao, a mislim da se nismo onesvijestili, zbilja nismo... Ali mislili smo da je to ono što želite. A možda netko drugi unajmi zamak. – Ne znam nikog tko bi bio dovoljno bogat – reče lord Yalding. Gospodin Conway došao je dan prije nego što je najavio, inače ga se nikad ne biste domogli. Ne znam kako ste to izveli niti hoću da znam. Bila je to dosta neslana šala. Nastupio je turobni tajac. Kiša je bubnjala po visokim prozorima. – Čujte – Jimmy digne pogled prema lordu Valdingu, a okruglo mu se lišce ozarilo novom idejom. – Čujte, ako vam zbilja treba novaca, zašto ne prodate svoje dragulje? – Zato što nemam nikakvih dragulja, ti glupi mali gnjavatoru – reče lord Yalding već sasvim ljutito, i izvadivši ruke iz džepova, okrene se i ode. – Mislim na one dragulje u komori s oplatom i zvjezdicama na stropu – uporno je govorio Jimmy slijedeći ga. – Nema tamo dragulja – reče lord Yalding odsječno. – A ako je to još jedna od onih gluposti s prstenom, savjetujem ti da malo pripaziš, mladiću. Polako mi je toga closta. – Ali to nisu gluposti s prstenom – reče Jimmy. – Tamo su police i police krasnih obiteljskih dragulja. Možete ih prodati i... – O, ne! – poviče Mademoiselle, pojavivši se na vratima galerije portreta poput kakve vojvotkinje sa slike. – Nemojte prodavati obiteljski nakit... – Nema obiteljskog nakita, moja damo – reče lord Valding i uputi se prema njoj. – Mislio sam da nikad nećete doći, – Kako to mislite, nema ga? – reče Mabel koja se pojavila iza

Mademoiselle. – Dođite i pogledajte! – Hajde da vidimo što će nam pokazati – poviče Mademoiselle, jer se lord Yalding nije micao s mjesta, – Moglo bi biti zabavno. – I jest zabavno – reče Jimmy. Pošli su, Mabel i Jimmy prvi, a iza njih Mademoiselle i lord Yalding, držeći se za ruke. – Mnogo je sigurnije držati se za ruke – reče lord Yalding. – S ovom djecom čovjek nikada ne zna što ga čeka. Poglavlje XII Bilo bi zanimljivo opisati osjećaje lorda Yaidinga dok je slijedio Mabel i Jimmsvja kroz dvorane svojih predaka, ali nemaim nikakva, načina da saznam što je osjećao. Ipak, moramo pretpostaviti da je nešto osjećao: možda zbunje-nost, pomiješanu s blagim čuđenjem, i željom da se uštipne. da provjeri nije li sve ovo san. Možda je razbijao glavu pitanjima, “Jesam lija lud?” “Jesu li oni ludi?”, a da nije bio kadar odgovoriti ni na jedno pitanje. Djeca su, naime, očito vjerovala u neobične priče što su ih pripovijedala, i želja mu se uistinu ispunila, i duh se zaista pojavio. Bit će da je mislio... ali sve je ovo uzaludno: o tome što je on zbilja osjećao znam baš koliko i vi. Ne mogu vam ništa reći ni o mislima i osjećajima Mademoiselle. Znam samo da je bila vrlo sretna, ali to bi znao svatko tko joj vidi lice. Možda je ovo prigodan trenutak za objašnjenje: njezin skrbnik, koji ju je stavio u samostan kako ne bi protratila miraz udajom za siromašnog lorda, pobjegao je u Južnu Ameriku i sa sobom ponio sav njezin imetak. Budući daje ostala bez novaca, Mademoisel-le je morala raditi da bi preživjela. Stoga se zaposlila kao nastavnica, a ovo je mjesto uzela zato što je bilo u blizini doma lorda Yaldinga. Željela gaje vidjeti premda je mislila da ju je napustio i da je više ne ljubi. 1 sad ga je napokon našla. Nešto od ovoga po svoj prilici joj je prolazilo glavom dok je koračala njegovim zamkom, držeći ga za ruku. Ali, dakako ne mogu to sa sigurnošću tvrditi. Jimmyjeve misli naravno, čitam poput otvorene knjige. Mislio je: – Sad mi možeš vjerovati, – Jimmyju je -, posve neobjašnjivo,, postalo

najvažnije na svijetu da mu lord Yalding povjeruje. Volio bi da su i Gerald i Kathleen ovdje, da s njim podijele ovaj trenutak pobjede, ali oni su pomagali Mabelinoj teti da prekrije veličanstveno pokućstvo zaštitnim prevlakama i zato nisu sudjelovali u događajima koji su slijedili. Ne da su baš mnogo propustili, jer kad je Mabel ponosno rekla: – Sad ćete vidjeti! – a ostali se okupili oko nje u komori s opletom, nastupila je stanka, a onda... nije se dogodilo ništa! – Ovdje negdje je tajna opruga – reče Mabel, pipajući prstima koji su postali vrući i vlažni. – Gdje? – upita lord Yalding. – Ovdje – reče Mabel nestrpljivo – samo što je ne mogu pronaći. I nije ju mogla pronaći. Bez ikakvih poteškoća pronašla je oprugu kojom se otvarala oplata pod prozorom, ali to je djelovalo jadno prema draguljima što su ih svi u mašti predočili, a dvoje među njima uistinu već i vidjeli. Ali opruga pomoću koje se hrastova oplata pomicala ustranu i otkrivala dragulje što su očito vrijedili cijelo bogatstvo – ta se opruga nije dala pronaći. Štoviše, jednostavno je nestala. O tome više nije bilo dvojbe. Prstima su pomno prešli svaki centimetar oplate. Usrdni prosvjedi Mabel i Jimmyja ubrzo su presahli i nastupila je tišina u kojoj su osjećali kako im uši bride. Nisu se usudili nikome pogledati u oči i ogorčeno su mislili kako se tajna poluga ne ponaša pošteno prema njima i, ukratko, kako ovo nije fer. – Eto vidite! – reče lord Yalding strogo. – Sad ste se malo našalili, ako to zovete šalom, a meni je dosta ovog cirkusa. Dajte mi prsten, bit će da mi on i pripada ako ste ga našli ovdje u zamku, i da više nisam čuo ni jednu jedinu riječ o svim tim glupostima sa čarolijama i činima. – Prsten je kod Geralda – reče Mabel potišteno. – Onda idite po njega – reče lord Yalding. – Oboje. Turobna se dvojka povuče, a vrijeme što ih nije bilo lord Yalding provede tumačeći Mademoiselle koliko su dragulji nevažni u usporedbi s nekim drugim stvarima. Četvoro djece vrati se zajedno. – Dosta nam je ove priče s prstenom – reče lord Yalding. – Vratite mi ga i svršeno je s tim. – Ali... ne mogu ga skinuti s prsta – reče Gerald. – Uvijek je bio prilično svojeglav. – Već ću ja njega skinuti -reče lord Yalding. Ali nije uspio. –

Pokušat ćemo sa sapunom – reče on odlučno. Četvoro djece dobro je znalo da je slaba vajda od sapuna. – Ne vjeruju mi da postoje dragulji – stane jadikovati Mabel i brizne u plač. – A ja ne mogu pronaći oprugu. Svuda sam pipala ... svi smo tražili... bila je tu i sad... Dok je govorila, prstima je prelazila preko oplate. Čim je prestala govoriti, izrezbarena oplata klizne ustranu i pred nepovjerljivim očima lorda Yaldinga i njegove buduće supruge ukazu se plave baršunaste police krcate draguljima. – Sunce žarko! – reče lord Yalding. – Misericordia!. – reče njegova buduća. – Ali zašto sada! – upita u čudu Mabel. – Zašto ne prije? – Bit će da je posrijedi čarolija – reče Gerald. – Opruga nije prava opruga i nije mogla djelovati jer nije bilo prstena. Znaš da nam je Feb rekao kako je prsten srce cijele čarolije. – Zatvori oplatu i ukloni prsten, da vidimo. To su i učinili, i pokazalo se da je Gerald (kao i obično, kako je sam naglasio) u pravu. Kad nije bilo prstena, nije bilo ni opruge; kad je prsten bio u prostoriji, tu je bila i opruga (tako je objašnjavala Mabel). – Eto vidite – rekla je Mabel lordu Yaldingu. – Vidim da je opruga vrlo vješto skrivena – reče taj tvrdoglavi plemić. Moram reći, svaka vam čast što ste je uspjeli pronaći. A ako ovi dragulji nisu pravi... – Jasno da su pravi – reče Mabel indignirano. – No, svakako – reče lord Yalding – svima vam hvala. Mislim da se razvedrava. Naredit ću da vas kočija odvede kući poslije ručka. I ako nemate ništa protiv, dajte mi prsten. Pola sata trljanja vodom i sapunom nije dalo nikakvih rezultata, osim što je Geraldov prst pocrvenio i počeo ga pomalo boljeti. Onda je lord Yalding rekao nešto vrlo otresito, te se Gerald razljutio i povikao: -Zbilja bih volio da ga mogu skinuti – i, dakako, istog časa prsten mu je skliznuo s prsta, “glatko kao namazan maslacem”, kako je to kasnije opisao. – Hvala – reče lord Yalding.

– Siguran sam da sad misli kako ga namjerno nisam htio skinuti s prsta – rekao je Gerald kasnije, kod kuće, kad su se udobno smjestili na krovu i pretresali cijeli događaj uz kompot od ananasa i bocu limunade. – Nekim ljudima ne možeš ugoditi. Više mu se nije tako užasno žurilo da naruči kočiju kad je ustanovio da Mademoiselle namjerava otići s nama. Ali više mi se sviđao dok je bio obični upravitelj. Kad se sve zbroji, mislim da nam se ubuduće neće tako sviđati. – Ne zna što ga je snašlo – reče Kathleen i osloni se o popločeni, ravni krov. – To je čarolija. Kao da imaš ospice. Ne sjećate se kako je na početku Mabel bila ljuta zbog nevidljivosti? – 1 te kako! – reče Jimmy. – To je dijelom zbog čarolije – reče Gerald, trudeći se da bude nepristran – a dijelom zbog toga jer je zaljubljen. Ljudi se u tom stanju obično ponašaju kao idioti, tako mi je pričao prijatelj u školi. Tako je bilo i s njegovom sestrom, znate, baš gadno. A prije nego što se zaručila, bila je sasvim podnošljiva. Za užinom i za večerom Mademoiselle je blistala – ljupka poput kakve dame na božićnoj čestitki, vesela poput vidre i mila kao što biste i vi htjeli uvijek biti kad bi vam se dalo. Za doručkom, opet isto blistavilo, milina, ljupkost i veselje. A onda je lord Yalding došao u posjet. Susret se održao u dnevnoj sobi; djeca su se vrlo diskretno povukla u učionicu i nisu izlazila, dok Gerald, koji je pošao po olovku u svoju sobu, nije zatekao Elizu kako čuči kraj vrata dnevne sobe uha priljubljena uz ključanicu. Nakon toga Gerald se smjestio na vrh stepenica s knjigom u rukama. Nije mogao čuti razgovor što se vodio u dnevnoj sobi, ali držao je vrata sobe na oku i tako budno pazio da ga nitko drugi ne čuje. Tako je i vidio kako se vrata dnevne sobe otvaraju i lord Yalding izlazi. – Naš mlađahni junak – kasnije je pričao – nakašljao se neizmjerno taktično ne bi li pokazao da je tu – ali lord Yalding to očito nije primijetio. Kao obnevidio odjurio je do vješalice, nestrpljivo stao prekapati po kišobranima i kišnim ogrtačima, napokon pronašao svoj slamnati šešir i sumorno ga zagledao, nabio ga na glavu i izašao zalupivši vratima.

Vrata dnevne sobe ostavio je otvorena i sad je Gerald,. koji je namjerno zauzeo položaj odakle se iz dnevne sobe ništa ne čuje dok su vrata zatvorena, sasvim jasno razabrao neki zvuk. To što je čuo rastužilo gaje i razljutilo, jer je čuo jecanje i šmrcanje. Nije bilo sumnje da Mademoiselhe plače. – Bome – primijeti on u sebi – nisu gubili vrijeme. Zamisli, već su se počeli svađati! Nadam se da nikad neću morati biti nečiji zaručnik. Ali sad nije bio trenutak da razbija glavu strahotama koje ga možda očekuju u budućnosti. Eliza se tu može stvoriti svaki tren. Ona ne bi ni najmanje oklijevala da uđe kroz otvorena vrata i zadre u najsvetije tajne Mademoiselli-na ojađenoga srca. Geraldu se činilo kako je bolje da to bude on. Stoga je nečujno sišao niz stepenice, prekrivene starim pohabanim zelenim sagom, ušao u dnevnu sobu i tiho za sobom zatvorio vrata. – Sve je gotovo – govorila je Mademoiselle, zagnjurivši lice u uzorak ljiljana na crvenoj podlozi što gaje na jastučiću izvezla bivša učenica. – Neće me uzeti za ženu! Ne pitajte me kako je Gerald osvojio njezino povjerenje. Mislim da sam već na samom početku rekla kako on vrlo lijepo umije s odraslima, kad hoće. Svakako, držao ju je za ruku, tako nježno kao da je to njegova mama koju muči glavobolja, i govorio: – Nemojte! – i – Nemojte plakati! – i – Sve će biti dobro, vidjet ćete – najutješnijim glasom koji možete zamisliti, a pri tom ju je još lagano lupkao po leđima i molio je da mu kaže što se točno dogodilo. To nije bila samo znatiželja, kako ste možda pomislili. Gerald je htio saznati pojedinosti, zato što je bio duboko uvjeren da je sve što se dogodilo skrivio prsten. I Gerald je (još jedanput, kako je rekao samom sebi) bio u pravu. Priča koju mu je ispripovjedila Mademoiselle svakako je zvučala neobično. Sinoć poslije večere, lord Yalding pošao je u šetnju vrtom, “da razmisli”. – Znam – reče Gerald. – I imao je prsten na ruci. I vidio je... – Vidio je kako spomenici oživljavaju – jecala je Mademoiselle. – Um mu je bio uzburkan zbog smiješnih priča o vilama što ste mu ih vi pričali. Vidi, Apolon i Afrodita žive u mramoru. Sjeća se da ste o

tome pričali. Poželi daje on kip. I onda poludi, zamišlja daje vaša priča o otoku istinita, skače u jezero, pliva među zvijerima s Nojeve arke, jede s bogovima na otoku. U zoru ludilo se smanji. Misli daje Pantheon nestao. Ali on, ne, još misli da je kip i skriva se od vrtlara u vrtu do devet manje četvrt. Onda mu padne na pamet da poželi da više nije kip i vidi da je sad od krvi i mesa. Ružan san, ali njemu se razum pomutio od onih vaših priča. On kaže, to nije san nego je on fou, kako se kaže? lud! A luđak se ne smije ženiti. Nema nade. Ja sam u očaju! Život nema smisla! – Ima nade – reče Gerald usrdno. – Uvjeravam vas da ima nade. A život je sasvim u redu. 1 nema razloga da očajavate. On nije poludio, i to nije bio san. To je čarolija. Prava, pravcata čarolija. – Čarolije ne postoje – zavapi Mademoiselle. – On je poludio. To je od sreće što me poslije toliko vremena ponovno vidio. O, la, la! – Je li razgovarao s bogovima? – upita Gerald blago. – To je ono najluđe od svega. Kaže da mu je Merkur zakazao rendezvous u nekakvom hramu, sutra kad mjesec izađe. – Odlično! – poviče Gerald. -Sjajno! Draga, lijepa, slatka Mademoiselle Rapunzel, ne budite glupa guskica – na trenutak se malko upetljao u riječi od milja kojima je obično tješio Kathleen kad je bila žalosna ili uzbuđena, ali žurno se ispravio: – Hoću reći, nemojte plakati bez razloga. Sutra idemo u taj hram. Ja idem, ti ideš i on ide. Mi idemo, vi idete, neka idu! I vidjet ćete, sve će biti u najboljem redu. On će shvatiti da nije lud, a vi ćete uvidjeti o čemu se radi. Uzmite moj rupčić, slučajno je sasvim čist, još ga nisam ni razmotao. O, prestanite plakati, dobra, mila, izgubljena dragano. Ovaj nalet rječitosti nije ostao bez rezultata. Uzela je njegov rupčić, zajecala, napola se nasmiješila, otrla oči i rekla: – O, zloće! – Je li to neka vaša šala, kao onaj duh? – Ne mogu sad objasniti – reče Gerald – ali dajem vam svoju časnu riječ, a vi znate što je časna riječ jednog engleskog gospodina, čak i ako ste Francuskinja, dajem vam svoju časnu riječ da će sve biti onako kako vi poželite.

Još vam nikad nisam lagao. Vjerujte mi! – Čudno – reče ona, brišući oči – ali vjerujem ti. – I još jednom ga je poljubila tako naglo da se nije stigao snaći i oprijeti. Mislim, doduše, da se ne bi ni opirao, jer bi to bilo okrutno prema Mademoiselle u njenoj boli. – Njoj to godi, a meni ne smeta, ne previše – tako bi on mislio. Još malo i mjesec će izaći. Nastavnica francuskog napola dvojeći, a napola se nadajući, ali sva obuzeta čežnjom da bude uz lorda Yaldinga, bio on lud da luđi ne može biti, i četvoro djece – Mabel su dozvali hitnim pismom što su ga poslali dan prije – koračaju preko rosne tratine. Mjesec još nije izašao, ali njegovo se svjetlo već na nebu stapa s ružičastim i grimiznim zalaskom sunca. Na zapadu su se navukli tmasti oblaci i sve je prošarano jarkim bojama, ali na istoku gdje ima izaći mjesec bistro je kao u stjenovitom jezercu. Prelaze preko tratine, idu kroz jasenovu šumu i najzad kroz gustu isprepletenu šikaru i trnovito grmlje izbijaju na malu uzvisinu što se izdiže na zaravnjenom vrhu brežuljka – jedna uzvisina na drugoj. Ovdje se ustobočilo u krug postavljeno golemo, hrapavo kamenje, a na jednom je kamenu neobična, okrugla rupa izlizana tako da su joj rubovi glatki. U sredini kruga stoji veliki, plosnati kamen, samotan, napušten, prepun značenja – kamen prekriven uspomenama na davno zaboravljene vjere starih vremena. Nešto tamno miče” se u krugu među kamenjem. Francuskinja se odvaja od djece, prilazi tamnom liku i privija se uza nj. To je lord Yalding, i govori joj da ga ostavi. – Nikad u životu! – klikne ona. – Ako si ti lud, i ja sam luda, jer vjerujem u priče što ih ova djeca pričaju. A tu sam zato da budem s tobom i da s tobom vidim što god nam mjesec na nebu pokaže. Djeca stoje kraj plosnatog kamena i drže se za ruke, ganuta čarolijom u djevojčinu glasu više nego bilo kakvom čarolijom čudotvornog prstena; čuju, a trude se da ne slušaju. – Ne bojiš se? – kaže lord Yalding. – Da se bojim? Uz tebe? – smije se ona. On je obgrli. Djeca čuju kako ona uzdiše. – Ne bojiš se – kaže on – milo moje? Gerald prelazi preko prostrane ledine da im kaže: – Dok imate

prsten na ruci, ne možete se bojati. Osim toga, žao mi je, ali čujemo svaku vašu riječ. Ona se opet smije. – Nije važno – kaže. – Već znate da se volimo. Zatim joj on stavlja prsten na ruku i stoje jedno uz drugo. Njegov bijeli rukav stapa se s bjelinom njezine haljine i stoje zajedno kao isklesani iz istog komada mramora. Onda blago sivilo dodiruje stijenku okruglog otvora i polako se penje. Odjednom se otvor pretvara u svijetleću plohu – mjesečev zrak pada ravno kroza nj na sivozeleni krug što ga zatvara kamenje, i kako se mjesec diže, zraka se kosi. Djeca su se povukla i sad stoje pokraj ljubavnika. Mjesečeva zraka sve se više spušta: sad dodiruje rub kamena, sad dopire sve bliže sredini, i sad napokon pada u samo srce i središte onog kamena. I onda kao da je netko dotakao oprugu i oslobodio vodoskok svjetla. Sve se mijenja. Ili točnije, sve se ukazuje. Nema više tajni. Poredak svijeta postaje jasan poput jednostavne cifre ispisane krupnim znamenkama na dječjoj tablici. Sad je čudno kako je ikada išta moglo biti čudno. Prostor ne postoji: svako mjesto što je ikad viđeno na javi ili u snu, sad je ovdje. Vrijeme ne postoji: u ovom trenutku sabrano je sve što je ikad učinjeno ili htjelo biti učinjeno. Sad je tek časak i sad je vječnost. Ovdje je središte svemira i ovdje je svemir sam. Vječno je svjetlo dodirnulo i rasvijetlilo vječno srce svih stvari. Od šest ljudskih bića što su vidjela izlazak mjeseca, nijedno nikad nije o tome mislilo kao o nečem povezanom s vremenom. Mjesečeva zraka mogla se tek trenutak zadržati u samom središtu onog kamena. A ipak, bilo je vremena da se štošta dogodi. Iz te visine pucao je pogled na tihi park i uspavani vrt, a kroz sivkasto zelenilo kretale su se i približavale različite spodobe. Prvo su stigle goleme zvijeri, čudnovata stvorenja što su postojala kad je svijet bio još sasvim nov: divovski gušteri s krilima, koji u sjećanju čovječanstva žive kao zmajevi, mamuti, čudnovate velike ptice – svi su uspuzali uz brežuljak i stali izvan kruga kamenja. A zatim, ne iz vrta već negdje izdaleka, došli su kameni bogovi Egipta i Asirije – s tijelima bika i krilima ptice, s glavama sokola i mačke, svi od kamena, i svi živi i – budni; zatim čudne, izobličene figure iz

tornjeva katedrala – anđeli sklopljenih krila i zvijeri raskriljenih krila; onda sfinga; nezgrapni idoli s otoka palmi u Južnim morima; i na kraju, posljednji od svih, lijepi mramorni bogovi i božice što su priredili gozbu na otoku posred jezera i pozvali lorda Yaldinga i djecu na ovaj skup. Nitko nije prozborio ni riječi. Svaka je kamena prilika rado i tiho ulazila u krug svjetla i razumijevanja, kao što se djeca izmorena dugom skitnjom tiho šuljaju kroz otvorena vrata u toplinu doma. Djeca su namjeravala mnogo toga pitati. I bilo im je obećano da će na svako pitanje dobiti odgovor. A ipak, sad nitko nije ništa govorio, jer su se našli u krugu nepatvorene čarolije gdje se sve razumije bez riječi. Kasnije se nitko od njih više nije uopće mogao sjetiti što se događalo. Ali nikad nisu zaboravili da su bili negdje gdje je sve lako i lijepo. A ljudi koji to pamte, više nikada nisu isti. I kad su sljedećeg dana o tome razgovarali, ustanovili su da je u svakom od njih ostao barem djelić te noći velikog prosvjetljenja. Sva su se kamena bića okupila oko kamena, a od tamo gdje je padala mjesečeva zraka, svjetlo je prštalo na sve strane poput pjene vodopada što se ruši s visine. Svi su bili okupani bijelim sjajem. U golemu skupu vladao je tajac. A onda se moćna gomila zatalasala, svi su se pokrenuli s istom nakanom. Sva lica, bilo ptica, zvijer, grčki kip ili babilonsko čudovište, čovječje dijete ili ljubavnik, okrenula su se prema gore, blještavo ih je svjetlo obasjalo i jedna se riječ otela sa svih usana. – Svjetlo! – povikali su, a glasovi su im zahučali poput velikog vala. – Svjetlo! Svjetlo! I svjetla više nije bilo, a san se, polako i mekano poput paperja spustio na kapke svih očiju, osim očiju besmrtnika. Trava je bila hladna od rose, a oblaci su zastrli mjesec. Ljubavnici i djeca stajali su priljubljeni jedni uz druge, ne od straha, već od ljubavi. – Ja želim – reče Francuskinja tiho – poći u pećinu na otoku. Kroz blagu, spokojnu noć nečujno su sišli do spremišta za čamce, otkačili zveketavi lanac i uronili vesla među potopljene zvijezde i

lopoče. Pristali su na otoku i pronašli stepenice. – Donio sam svijeće – reče Gerald -za svaki slučaj. Dok su im put osvjetljavale Geraldove svijeće, spustili su se do Dvorane Psihe, a tamo je sjajno svjetlo isijavalo iz njezina kipa i sve je bilo baš onako kao što su djeca pamtila. Bila je to Dvorana ispunjenih želja. – Prsten – reče lord Yalding. – Prsten -reče njegova dragana -Čarobni je prsten što ga je nekoć davno dobio jedan smrtnik, i prsten je ono što kažeš da jest. Tvom ga je pretku dala dama moga roda kako bi joj mogao podići vrt i kuću ravnu palači i vrtu što ih je imala u svojoj domovini. Tako je ovaj zamak sazidan dijelom na njegovoj ljubavi, a dijelom na čaroliji. Ona nije doživjela da vidi zamak. To je bila cijena čarolije. Jamačno je govorila engleski, jer kako bi je djeca inače razumjela? A opet, riječi nisu zvučale kao da ih govori Mademoiselle. – Prsten zahtijeva naplatu – nastavi njen glas – osim od djece. Ti si za mene platio, kad sam se po tvojoj želji pojavila, ovim strahom od ludila koji te od tada proganja. Samo je jedna želja besplatna. – A to je? – Posljednja želja – reče ona. – Da zaželim? – Da, zaželi – rekli su oni, svi do jednoga. – Želim dakle – reče dragana lorda Yaldinga – da sve čarolije što ju je ovaj prsten sačinio nestane, a prsten da ne bude ništa više i ništa manje od amajlije koja će mene i tebe vezati zauvijek. Prestala je govoriti. I kad je prestala, začarano svjetlo zamre, prozori s ispunjenim željama ugasnu poput slika laterne magice. Geraldova je svijec”a bacala slabo svjetlo na grubo nadsvođenu pećinu, a tamo gdje je stajao kip Psihe, sad je bio kamen s uklesanim riječima. Gerald prinese svijeću kamenu. – To je njen grob – reče djevojka. Sutradan se nitko nije ničega mogao točno sjetiti. Ali mnogo se toga promijenilo. Više nije bilo prstena, samo jednostavna zlatna burma što ju je Mademoiselle našla stisnutu u šaci kad se ujutro

probudila u svojoj postelji. Više od polovice dragulja iz riznice s oplatom je iščezlo, a oni koji su ostali više nisu bili skriveni iza oplate, već su ležali vidljivi na baršunom presvučenim policama. U stražnjem dijelu Florina hrama nije bilo tajnog prolaza. Mnogo tajnih hodnika i skrivenih prostorija je nestalo. A u vrtu nije bilo ni približno toliko kipova kako im se prije činilo. Cijeli su dijelovi zamka nestali i morali su biti nadograđeni uz veliki trošak. Iz toga se može zaključiti da se predak lorda Yaldinga uvelike služio prstenom prilikom gradnje. Srećom, preostali dragulji dostajali su da pokriju sve troškove. Brzina kojom su se raščinile sve čini prstena toliko je osupnula sve koji su bili upleteni da su gotovo posumnjali je li čarolija ikada postojala. Sigurno je da se lord Yalding vjenčao s nastavnicom francuskog i da joj je na vjenčanju na prst stavio jednostavni zlatni prsten, a to, ako malo bolje razmislite, ne može biti ništa drugo doli čarobni prsten pretvoren posljednjom željom u amajliju koja će vezati njega i njegovu suprugu zauvijek. Također, ako je cijela ova priča besmislica i izmišljotina i ako su Gerald, Jimmy, Kathleen i Mabel jednostavno mojoj lakovjernoj duši poturili hrpu nevjerojatnih laži, kako onda objasniti članak koji je izašao u večernjim novinama dan poslije čarolije izlaska mjeseca? TAJANSTVENI NESTANAK POZNATOG BIZNISMENA glasio je naslov, a u članku je pisalo kako je gospodin, poznat i cijenjen u financijskim krugovima, nestao bez traga. “Gospodin R. Užlić”, stajalo je u novinama, “ostao je nešto poslije radnog vremena u uredu, kao što je povremeno običavao. Vrata ureda bila su zaključana, a kad je policija provalila, na podu su našli hrpu odjeće koja je pripadala nesretniku, zatim kišobran, štap za hodanje, palicu za golf i, neobjašnjivo, perušku kakvom se sobarice služe kod brisanja prašine. Tijelo je, međutim, nestalo bez traga. Policija je na tragu rješenja”. Ako su uspjeli riješiti slučaj, onda su rješenje zadržali za sebe. Ali mislim da nisu bili na tragu rješenja i nisu ni mogli biti, jer je, dakako, taj dostojanstveni gospodin bio Ružli koji se pretvorio u pravog čovjeka kad je u potrazi za dobrim hotelom zabasao u Dvoranu ispunjenih želja. A ako se ništa od svega ovoga nije dogodilo, kako to

da su četvoro djece takvi prijatelji s lordom i lady Yalding i gotovo svake praznike provode u zamku? Mogu se oni pretvarati koliko im drago da sam ja izmislila cijelu ovu priču: činjenice su činjenice i to se nipošto ne da zanijekati.

Edith NESBIT: Začarani zamak (The Enchanted Castle) Premda u nas začudo posve nepoznata, Edith Nesbit (1858-1924) ubraja se među najveće engleske pisce dječje književnosti. Dok se s jedne strane nadovezuje na tradiciju avanturističkog romana R. L. Stevensona i A. C. Doylea, drži se da je utjecala na mnoge pisce, posebno na R. Kiplinga i C. S. Lewisa. Najljepše su joj i najuspjelije priče u kojima isprepleće čudnovate i fantastične događaje s prizorima iz zbiljskoga života, tako da postaju neobično uvjerljivi. Vještina da nas iz prozaičnog svijeta svakidašnjice odjednom prenese u carstvo čarolije očituje se i u njezinu po općem mišljenju najboljem romanu Začarani zamak, bajci smještenoj u prirodan ambijent suvremenog života. Začarani zamak (1907) opisuje pustolovine troje djece, Jimmya, Geralda i Kathleen, koji slučajno nabasaju na ulaz u podzemni tunel što vodi do dvorca u prekrasnom perivoju. Tu započinje niz čudesnih događaja: prsten koji pronalaze ispunjava im sve želje, pa im, među ostalim, omogućuje da postanu nevidljivi, i da u tom obliku dozive

razne pustolovine. Gerald naprimjer nevidljiv otkriva pljačku u zamku, te obavještava policiju gdje se nalazi plijen – ali kradljivcima dopušta da umaknu, jer nije lako otpremiti nekoga u zatvor pomoću nadnaravnih sposobnosti. (Uopće, kroz cijelu knjigu provlači se vrlo čvrst, ali nenametljivo i duhovito formuliran moralni kodeks.) Jedno se od čudesa događa za vrijeme predstave, koju djeca priređuju za svoju nastavnicu francuskog jezika: budući da nema mnogo publike, naprave gledaoce od palica za golf, vješalica za odjeću i starih kaputa. Sve obuzme strava kad ta stvorenja oživi neoprezna želja jednoga djeteta. Srećom, učinak je čarolije kratkotrajan – premda se jedno od strašila ipak nekako održi na životu, te još dugo boravi u Cityu kao ugledan poslovni čovjek, a da nitko ne primjećuje kako se sastoji samo od vješalice za odjeću i kaputa. S mnogo je mašte i pravih elemenata vilinske bajke opisana fantastična noć koju djeca provode u perivoju dvorca, u društvu oživjelih antičkih bogova, uz nektar i ambroziju. Uz njihove pustolovine i čudesne dogodovštine, pratimo i mali ljubavni roman između Mademoiselle i lorda Yaldinga, vlasnika zamka, koji je osiromašio i ne može izdržavati svoju kuću. Naravno da će mu čarolija, kao u pravoj bajci, pomoći u nevolji – prije nego što se konačno razbije, a čarobni prsten postane običan vjenčani prsten za mladence. Zbog svih osobina proze E. Nesbit što dolaze do izražaja u ovom romanu – dobre i napete fabule, živahnog i posve modernog dijaloga, mudrih zapažanja o društvenim običajima i normama, i neke posebne ljupkosti i vedrine tipične za djela E. Nesbit, ovo je djelo već desetljećima omiljeno na engleskom govornom području. Nada Šoljan