Edith Nesbit - Začarani zamak

svoje sanjarenje kako bi joj izrazio sućut. – Boli te? – rekao je ljubazno. – To je od jabuka, zbilja nisu bile sasvim zrele. – Ma nije to – reče Mabel zabrinuto. – Joj, kako je to strašno! Kako se samo prije nisam sjetila! – Čega si se to trebala sjetiti? – upita nestpljivo Gerald. – Prozora. – Kakvog prozora? – Prozora u sobi s drvenom oplatom. Kod kuće, u zamku. Gotovo je, moram smjesta kući. Ostavili smo prozor otvoren, i žaluzine su otvorene, a tamo su dragulji i sve one dragocjenosti. Tetka nikad ne ulazi u tu sobu. Gotovo je, moram kući iz ovih stopa. U tom trenutku Jimmy i Kata izašli su iz dućana s rukama punim zemički i ostalo dvoje žurno im je objasnilo o čemu je riječ. – Moram smjesta kući – dovršila je Mabel. Kathleen se složila. Ali Jimmy je izjavio da ne vidi nikakve koristi od toga. – Ključ je ionako s unutrašnje strane vrata. – Tetka će pobjesniti – reče Mabel turobno. – Morat će dovesti vrtlare da donesu ljestve i... – Hura! – reče Gerald. – Tu sam ja! Tko bi mogao biti plemenitiji i tajnovitiji od nevidljivog Jerrvja. Ući ću u sobu kroz prozor, znam da se mogu popeti do prozora po bršljanu, zatvorit ću prozor i žaluzine, sasvim nečujno, vratiti ključ na njegov čavao i iskrasti se neopazice kroz stražnji izlaz, pazeći da pritom ne zagazim na tijela zaspalih stanovnika zamka. Imam dosta vremena. Pretpostavljam da provalnici ne idu u akciju prije gluhog doba noći. – Zar te nije strah? – upita Mabel. – Nije li to opasno? Zamisli da te uhvate. – Ma kakvi opasno, ne mogu me uhvatiti – odvrati Gerald, čudeći se u sebi kako to da je pitanje postavila Mabel a ne Kathleen koja je obično sklona da diže paniku, smatrajući da su pustolovine opasne i prava ludost. Ali Kathleen je samo rekla: – Onda, doviđenja. Doći ćemo ti sutra u posjet, Mabel. Sastanak u cvjetnom hramu u pola jedanaest. Nadam se da nećeš imati previše problema zbog svoje priče o gospođi u

automobilu. – Idemo sada na večeru – reče Jimmy. – Dobro – reče Gerald malo ogorčen. Teško je upustiti se u ovakvu pustolovinu i onda otkriti da to nikoga baš osobito ne zanima. Po Geraldovu mišljenju, on je u ovom trenutku morao biti u samoj žiži zanimanja. Ali nije bio. Oni su mirno razgovarali o večeri. Pa, dobro, neka im bude. Kao daje njemu stalo! Progovorio je oštrim, strogim glasom: – Ostavite prozor smočnice otvoren da mogu ući u kuću kad obavim detektivski posao. Idemo, Mabel. – Uhvatio ju je za ruku. – Ali, zemičke idu s nama – dodao je, dograbio vreću sa zemičkama, utrpao je Mabel u ruke i koraci dva para čizmica odjeknuli su pločnikom glavne ulice dok je Mabelina prilika postajala sve manja i manja. Mademoiselle je bila u dnevnoj sobi. Sjedila je kraj prozora i pri danjem svjetlu koje je gasnulo čitala pisma. – Ah, vous voicil – rekla je nerazgovijetno. – Opet ste zakasnili. A moj mali Gerald, gdje je on? Bio je to strašan trenutak. Jimmyjev plan nije sadržavao odgovor na to neizbježno pitanje. Tišina je trajala sve dok Jimmy nije progovorio. – Rekao je da ide na spavanje jer ga boli glava. – To je, dakako, bila istina. – Jadni Gerald! – reče Mademoiselle. – Da mu odnesem večeru u sobu? – Kad ga boli glava, obično ništa ne jede – reče Kathleen. I to je bila istina. Jimmy i Kathleen pošli su na spavanje, ni najmanje zabrinuti za svog brata, a Mademoiselle je izvadila svežanj pisama i stala ih čitati kraj ostataka skromne večere. – Baš je sjajno biti vani ovako kasno – reče Gerald u blagom ljetnom sumraku. – Da – reče Mabel, koja je naizgled sama samcata koračala cestom. – Nadam se da se tetka neće jako ljutiti. – Uzmi još jednu zemičku -predloži Gerald i uslijedi složno žvakanje. Vrlo blijeda i uzdrhtala, Mabel je pokucala na ulaz za osoblje

zamka Yalding i vrata joj je otvorila tetka glavom. Pogledala je iznad Mabel kao da je očekivala neku mnogo višu osobu. Onda se začuo tanki glasić: – Tetiće! Tetka se trgnula a onda koraknula prema Mabel. – Ti, zločesta djevojčice! – povikala je ljutito. – Kako si me samo mogla uplašiti? Zbog toga bih te trebala tjedan dana držati u kućnom pritvoru. O, Mabel, hvala bogu da si živa i zdrava! – I tetkine ruke obgrle Mabel, a Mabel obgrli tetku i stisnu se u takvu zagrljaju kao nikad dosad. – Ali jutros si se ponašala kao da ti uopće nije stalo do mene – reče Mabel shvativši da je teka bila zabrinuta i da joj je drago što je opet kod kuće na sigurnom. – Kako znaš? – Bila sam ovdje i sve sam čula. Nemoj se ljutiti, tetiće. – Mislim da se više nikada u životu neću na tebe naljutiti, glavno da si opet tu sa mnom – reče tetka na opće iznenađenje. – Pa što je to onda bilo? – upita Mabel. – Draga moja – reče tetka značajno – kao da sam bila u nekakvom transu. Mislim da ću se možda razboljeti. Uvijek sam te voljela, ali nisam te htjela razmaziti. Ali jučer oko tri i pol razgovarala sam s gospodinom Lewsonom o tebi na sajmu i odjedanput mi se učinilo da uopće nije važno što se s tobom dogodilo. Isto sam se tako osjećala kad sam primila tvoje pismo i kad su me posjetila ona djeca. A danas dok sam pila čaj, probudila sam se iz svega toga i shvatila da tebe nema. To je bilo grozno. Mora da ću se razboljeti. Oh, Mabel, zašto si to učinila? – Bila je to samo šala – reče Mabel slabašno. A zatim njih dvoje uđoše u zamak i zatvoriše vrata za sobom. – Ovo je zbilja vrlo neobično – reče Gerald koji je ostao vani. – Čini mi se daje sve to neka čarolija. Mislim da još nisam dokučio o čemu je zapravo riječ. Ima nečega u ovom zamku što je zagonetno. Tako je i bilo. Jer, zamak je zapravo bio... ali ne bi bilo pošteno prema Geraldu da vam o tome govorim više nego što je on znao te noći kad se sam i nevidljiv uputio sjenovitim prostranim parkom prema otvorenom prozoru što je vodio u sobu s drvenom oplatom. Te

noći nije znao ništa više nego što vi sada znate; ali dok je hodao orošenom tratinom i među grmljem i drvećem gdje su se nalazila jezerca nalik na velika zrcala u kojima su se ogledale mirne zvijezde, a kipovi izgledali poput tamnih sjena, počeo se osjećati ne uzbuđeno, niti iznenađeno, niti tjeskobno, već nekako – drukčije. Događaj s nevidljivom princezom došao je kao iznenađenje, mađioničarski trikovi što ih je izvodio na sajmu bili su uzbudljivi, a nagla odluka da postane detektiv donijela je sa sobom neku vrstu tjeskobe; ali svi ti dogođaji, ma koliko čudesni i neobični, ipak su pripadali krugu mogućega – čudesni kao što su čudesni kemijski pokusi gdje dvije tekućine spojene proizvedu vatru, iznenađujući kao stoje kljunaš čudnovati, uzbudljivi kao žonglerova igra, ali ništa više od toga. Tek sada, dok je koračao kroz ovaj vrt obuzelo gaje novo čuvstvo; danju je vrt podsjećao na san, a noću je bio poput priviđenja. Gerald nije vidio svoje noge, ali vidio je kako se ugibaju rosne vlati trave po kojoj je hodao. A osjećaj koji ga je obuzeo vrlo je teško opisati, a opet tako je zbiljski i nezaboravan – osjećaj daje u nekom drugom svijetu koji je prekrio onaj stari kao što sag prekriva pod. Pod je i dalje tu, ispod, ali on je hodao po sagu što ga prekriva, a taj je sag prožet čarolijom baš kao što je cijela tratina ovlažena rosom. To je čudesan osjećaj. Možda ćete ga i vi jednoga dana doživjeti. Na svijetu još postoje mjesta gdje se takvo što može doživjeti, ali svake godine sve ih je manje. Čarolija vrta i njega je osvojila. – Ne idem još u zamak – reče on u sebi. – Još je prerano. A možda više nikad neću imati priliku da ovdje budem noću. Vjerojatno sada sve izgleda drukčije. Nešto bijelo pomaklo se ispod žalosne vrbe i bijele ruke razmaknule su dugačko šuštavo lišće. Izroni bijela prilika, stvorenje s rogovima i kozjim nogama, a glavom i rukama dječaka. A Gerald se nije uplašio. To je bilo najčudesnije od svega premda on to ne bi nikada priznao. Bijeli stvor se protegne, zakotrlja po travi, uspravi se i odskakuće preko tratine. Nešto se i dalje bijelilo ispod vrbe. Približivši se tri koraka, Gerald spazi postolje kipa – prazno. – Kipovi oživljavaju – reče on, a još jedan bijeli lik izađe iz Florina hrama i nestane u grmlju lovora. – Oni oživljavaju.

Začuje se škripa kamičaka na pošljunčanoj stazi. Nešto golemo, dugačko i mrkosivo puzalo je prema njemu. Mjesec izađe upravo na vrijema da to osvijetli. Bio je to jedan od onih golemih guštera kakve možete vidjeti u muzeju, načinjen od kamena, u istoj onoj strahovitoj veličini kakav je bio prije nekoliko milijuna godina kad su svijetom gospodarili gušteri. – Ne vidi me – reče Gerald. – Ne bojim se. I on je oživio. Dok je gušter gmizao kraj njega, Gerald ispruži ruku i dodirne divovski rep. Bio je od kamena. Stvorenje nije oživjelo, kako je on mislio, već je uistinu živjelo. Gušter je, međutim, osjetio dodir i okrenuo se, ali i Gerald se okrene i pojuri koliko ga noge nose prema zamku. Jer s tim kamenim dodirom Strah je došao u vrt i umalo ga uhvatio. Bježao je od Straha, a ne od kamene zvijeri. Zaustavio se usopljen ispod petog prozora. Kad se po čvornatom bršljanu što je puzao uza zidove uzverao na prozorsku dasku, pogledao je niza sivi obronak, jer je čuo pljuskanje vode iz jezerca u kojem su se ogledale zvijezde, i vidio kako se golema kamena zvijer praćaka u plićaku među lopočima. Ušavši u sobu, Gerald još jedanput pogleda kroz prozor. Jezerce je ležalo mirno i tamno, a u njemu se zrcalio mjesec. Kroz granje žalosne vrbe mjesečina je padala na kip koji se nepomočno ustobočio na postolju. U vrtu je sada sve bilo na svome mjestu. Ništa se nije micalo i ništa nije šuškalo. – Kako neobično! – reče Gerald. – Tko bi mislio da čovjek može zaspati šećući kroz vrt i onda usnuti ovakav san. Zatvorio je prozor, kresnuo šibicu i spustio žaluzine. Druga šibica osvijetlila je vrata. Okrenuo je ključ u bravi, izašao, ponovo zaključao vrata, objesio ključ na čavao i odšuljao se do kraja hodnika, tamo je sačekao, pod štitom nevidljivosti, dok mu se oči ne oporave od jarke svjetlosti šibica, a da bi se opet mogao snaći u tome mu je pomagala mjesečina koja je padala kroz nezastrte prozore hodnika i ocrtavala svijetle pačetvorine na podu. – Pitam se gdje je kuhinja -reče Gerald. Potpuno je zaboravio daje na detektivskom zadatku. Mislio je samo na to kako da se što prije vrati kući i ispriča ostalima čudnovati san koji je usnio u vrtu. – Zapravo, uopće nije važno koja ću vrata otvoriti. Još sam nevidljiv.

Tako je, ne vidim svoju ruku. – Prinio je ruku očima da provjeri. - Dobro, pokret. Otvorio je mnoga vrata, zašao u velike dvorane u kojima je namještaj bio prekriven smeđim jutenim navlakama koje su djelovale bijelo u čudnovatu mjesečevu sjaju, u prostorije gdje su svijećnjaci visjeli umotani u vrećice s visokog stropa, u sobe čiji su zidovi bili načičkani slikama, sobe gdje su zidove prekrivali bezbrojni redovi starih knjiga, veličanstvene spavonice gdje je u velikom krevetu s baldahinom zacijelo spavala kraljica Elizabeta. (Usput rečeno, mora da je kraljica Elizabeta vrlo malo vremena provodila kod kuće, jer se čini da je provela noć u svakoj staroj kući u Engleskoj.) Ali nije mogao pronaći kuhinju. Najzad je došao do vrata što su se otvarala na kamene stube, koje su vodile prema gore, zatim uski kameni hodnik, stube koje vode dolje, i na kraju vrata ispod kojih je prodiralo svjetlo. Geralda kao daje nešto priječilo da stavi ruku na kvaku i otvori ta vrata. – Besmislica! – reče Gerald u sebi. – Ne budi glup! Pa zar nisi nevidljiv? Otvorio je vrata i čuo kako je netko u prostoriji nešto rekao grubim promuklim glasom. Gerald se povukao i priljubio uza zid, a čovjek je skočio na vrata i uperio džepnu svjetiljku u hodnik. – Sve je uredu – reče čovjek, gotovo zajecavši od olakšanja. – Vrata su se sama od sebe otvorila, tako su teška. To je sve. – Dođavola i vrata! – reče drugi opori glas. – Bog me ubio ako nisam pomislio da nam je policija za vratom. Ponovno su zatvorili vrata. Geraldu to nije smetalo. Draže mu je bilo da su zatvorena. Nisu mu se ti ljudi sviđali. Bilo je nečega prijetećeg u njima. U njihovoj nazočnosti kao da mu ni nevidljivost nije pružala dovoljnu zaštitu. A Gerald je, uostalom, vidio sve što je htio vidjeti. Ustanovio je kako je imao pravo kad je tvrdio da je riječ o bandi. Pukom srećom – svaki kartaš bi mu rekao da je to početnička sreća -zatekao je provalnike na djelu prve noći svoje detektivske karijere. Provalnici su uzimali srebrninu iz dva velika sanduka, zamatali je u krpe i spremali u jutene vreće. Vrata prostorije bila su od

petnaest centimetara debelog željeza. To je zapravo bila neka vrsta sefa, a provalnici su obili bravu. Oruđe kojim su to učinili ležalo je na podu, na komadiću tkanine u kakvu obično stolari drže svoj alat. – Požuri! – čuo je Gerald. – Nećemo ovdje valjda provesti cijelu noć. Srebrnina je zazveketala. – Zvekećeš tim pladnjevima kao da su kastanjete – reče vrlo grub glas. Gerald se okrene vrlo oprezno i brzo se udalji. Čudno, ali dok prije nikako nije mogao naći put do prostorija za osoblje, dok ni o čemu drugom nije morao razmišljati, sada kad mu je glava bila puna, da tako kažemo, srebrnih viljušaka i srebrnih čaša, i kad ga je mučilo hoće li netko dojuriti za njim niz vijugavi hodnik, došao je ne lutajući ravno do vrata što su iz hodnika vodila u prostoriju koju je tražio. Putem su se događaji uobličavali u riječi. – Zadovoljni detektiv – reče on samom sebi – kojem su se ispunila sva očekivanja, pa i više od toga, napustio je mjesto događaja da potraži pomoć. Ali kakvu pomoć? Zacijelo je u zgradi bilo još ljudi, a tu je i tetka, ali nije ih mogao upozoriti. Bio je beznadno nevidljiv i nikako ne bi mogao ostaviti povoljan dojam na nepoznatu osobu. Od Mabel nema puno koristi. Policija? Prije nego što ih uspije dozvati – a već je i to samo po sebi bilo vrlo zamršeno – provalnici bi se već davno pokupili s vrećama punim srebra. Gerald zastane i duboko se zamisli; pritom se uhvatio rukama za glavu. Znate kako to izgleda – isto onako kako se vi katkad hvatate za glavu nad jednostavnim jednadžbama ili datumima slavnih bitaka. A onda je Gerald, uz pomoć olovke, bilježnice, prozorske daske i sve lukavosti koju je u tom trenutku mogao prikupiti, napisao: “Znate gdje je prostorija sa srebrninom. Provalnici je pljačkaju, obili su vrata. Pošaljite nekoga po policiju. Ja ću slijediti provalnike da ne bi pobjegli prije nego što policija stigne.” Trenutak je oklijevao, a zatim dopisao: “Prijatelju – ovo nije nikakva podvala.”

To je pismo, omotano oko kamena i vezano uzicom za cipele, uletjelo s treskom kroz prozor sobe gdje su Mabel i njezina tetka, u žaru ponovnog susreta, uživale u večeri posebno pripremljenoj za ovu priliku – bilo je tu ukuhanih šljiva, slatkog vrhnja, kolača, biskvita s kremom i pudinga od čokolade. Gerald, gladan i nevidljiv, čeznutljivo je gledao kroz prozor u prostrt stol s hranom prije nego što je bacio kamen. Sačekao je da Mabel i tetka prestanu vriskati, podignu kamen i pročitaju pismo. – Glupost! – reće tetka kad se malo primirila. – Kakav bezobrazluk! Jasno da se to netko neukusno šali. – Pošalji nekoga po policiju, kad on tako kaže – kukala je Mabel. – Kad tko kaže? – odsiječe tetka. – Tko god to bio – cvilila je Mabel. – Smjesta pozovite policiju – reče Gerald izvana najdubljim glasom što je mogao. – Požalit ćete ako to ne učinite. Ja vam više ne mogu pomoći. – Pustit ću pse na vas! – poviče tetka. – Nemoj tetiće! – Mabel je pocupkivala od uzbuđenja. – to je istina, znam da je to istina! Molim te, probudi Batesa! – Ne vjerujem ni jednu jedincatu riječ od svega ovoga – reče tetka. Nije vjerovao ni Bates kad su ga ipak probudili, jer je to Mabel uporno zahtijevala. Ali kad je vidio poruku i morao odabrati ili da pođe do prostorije sa srebrom i provjeri što se uistinu događa ili da pođe po policiju biciklom, ipak je izabrao ovo drugo. Kad je policija stigla, vrata prostorije sa srebrninom bila su odškrinuta, a srebrnina, odnosno onoliko srebrnine koliko su trojica provalnika mogli odnijeti, nestala. Geraldova bilježica i olovka još su jednom odigrale važnu ulogu, kasnije te iste noći. U svoj se krevet uvukao tek u pet ujutro nasmrt umoran i promrzao do kostiju. – Gospodine Gerald! – odjekivao je Elizin glas – već je sedam sati, vani je svanuo lijep dan, a dogodila se još jedna provala... Majko moja! – vrisnula je Eliza kad je otvorila žaluzine i okrenula se prema krevetu. – Pa krevet mu je sav uprljan nečim crnim, a njega nema! Jooj! – Ovaj put to je bio pravi vrisak.

Kathleen dotrči iz svoje sobe, a Jimmy se uspravi i krevetu i protrlja oči. – Pa što se to događa? – poviče Kathleen. – Ne sjećam se kad sam se ovako prepala – Eliza se teško spustila na kutiju za posteljinu. – Prvo kad pogledam vidim da mu je krevet prazan, ali crn kao dimnjak iznutra, a njega nema, onda pogledam opet, a on u krevetu. Mora da sam sišla s uma. To sam već jučer pomislila kad sam čula one anđeoske glasove kako mi govore. Ali tužit ću te ja Mademoiselle, dragoviću moj, u to možeš biti siguran. Kakve su to šale! Sav si se nečim zagaravio i zasvinjio čiste plahte i jastučnice. Što je previše, previše je. – Slušajte – reče Gerald polako. – nešto ću vam reći. Eliza je samo frknula nosom, što je vrlo nepristojno. No s druge strane doživjela je šok i nije se još oporavila. – Možete li čuvati tajnu? – upita Gerald krajnje ozbiljan premda mu je lice bilo još sivo, jer je tek djelomično skinuo crnilo. – Da – reče Eliza. – Onda je čuvajte, a ja cu vam dati dva šilinga. – Ali što ste mi ono htjeli reći? – To što sam rekao. To za dva šilinga i tajnu. A vi sada držite jezik za zubima. – Ne bih smjela uzeti novac – reče Eliza i pruži dlan. – A sad ustanite i dobro se umij te. – Tako sam sretna što si živ i zdrav – reče Kathleen kad je Eliza otišla. – Sinoć kao da ti nije bilo osobito stalo – reče Gerald hladno. – Uopće mi nije jasno kako sam te mogla pustiti. Sinoć mi zbilja nije bilo stalo. Ali danas kad sam se probudila, odjedanput sam shvatila! – Dobro, dosta, sva ćeš se uprljati – reče Gerald braneći se od neobuzdanih zagrljaja svoje sestre. – Kako si postao vidljiv? – upita Jimmy. – Kad me Eliza pozvala, prsten je jednostavno sam od sebe spuznuo s prsta. – Sve nam ispričaj – reče Kathleen.

– Još ne – reče Gerald tajanstveno. – A gdje je prsten? – upita Jimmy poslije doručka. – Sad bih ga ja htio isprobati. – Negdje sam ga zaboravio – reče Gerald. – Bit će da je u krevetu. Ali nije bio u krevetu. Eliza je već namjestila krevet. – Kunem se da ovdje nije bilo nikakva prstena – rekla je ona. – Da je bio tu, sigurno bih ga vidjela. Pogavlje V – Nakon dugotrajne, ali uzaludne potrage – reče Gerald pošto su pregledali svaki kutak spavaće sobe ada prsten nisu našli – naš je junak detektiv primijetio da će vrlo brzo imati pametnijeg posla, a ako vi ostali želite doznati što se sinoć dogodilo... – Čekaj dok ne stignemo do Mabel, da i ona čuje – reče Kathleen herojski. – Sastanak je u deset i pol. Zašto Gerald ne bi putem pričao? Osim toga, sumnjam da se bogzna što dogodilo. – To je, dakako, rekao Jimmy. – Pojma ti nemaš -reče Gerald. – Što se mene tiče, Mabel može čekati. – A onda je počeo pjevuckati: -Imam pametnijeg posla, imam pametnijeg posla – na melodiju neke poznate pjesme sve dok ga Kathleen umalo nije počela-štipati od muke. Jimmy se hladno okrenuo i rekao: – Pričekat ću dok ne prestaneš. Ali Gerald je i dalje pjevao. Imam pametnijeg posla, Imam pametnijeg posla, Imam pametnijeg posla To zbilja znaju svi. – Kako samo možeš biti tako dosadan? – upita. Kathleen. – Ne znam – reče Gerald ponovo u prozi. – Manjka mi sna ili sam opijen uspjehom. Idemo tamo gdje nas nitko ne može čuti. Ovdje i zidovi imaju uši – šapnuo je, naglo otvorio vrata i gle, tamo je bila Eliza, šćućurena uz ključanicu. Slabašno je mahnula krpom za prašinu po dovratku, ali uzalud se pretvarala. – Vi znate što se radi s prisluškivačima – reče Jimmy strogo. – Ništa nisam čula – reče Eliza, ali uši su joj bile žarko crvene.

Izašli su, spustili se glavnom ulicom do groblja i sjeli na zid. A cijelim putem Gerald je šutio, stisnuvši usnice u tanku tvrdoglavu crtu. – Počni – reče Kathleen. – Jerry, ne budi tvrdoglav kao mazga! Umirem od nestrpljenja da čujem što se dogodilo. – To je već bolje – reče Gerald i ispriča im svoju priču. Dok je pripovijedao, nešto od tajnovite bjeline i čarolije mjesečinom okupanog vrta uvuklo mu se u glas i u riječi, i kad je opisivao kipove koji su oživjeli i golemu zvijer koja se micala u svom kamenom oklopu, Kathleen je drhtala od uzbuđenja i tako se zanijela u priču da ga je čvrsto stegla za ruku, čak je i Jimmy prestao mlatarati nogama i slušao otvorenih usta. Onda su čuli napetu priču o provalnicima i o pismu što gaje ubacio u sobu u kojoj su mirno sjedile Mabel i njezina tetka. Gerald je pričao s najvećim užitkom i s toliko pojedinosti da je sat na crkvi odbio jedanaest i pol kad je on rekao: – Učinivši sve što je u ljudskoj moći, a kako se nije mogao nadati pomoći, naš mladi hrabri detektiv... Oho, ide Mabel! I zaista. Iskočila je iz stražnjeg dijela seljačkih kola točno pred njih. – Više nisam mogla čekati – objasni ona – a vi nikako da dođete. Povezao me ovaj čovjek kolima. Je li se još nešto dogodilo? Kad je Bates stigao do sobe sa srebrninom, provalnika više nije bilo. – Nećeš valjda reći da je cijela ova priča istinita? – upita Jimmy. – Jasno da je istinita – reče Kathleen. – Nastavi, Jerry. Upravo je došao do onog mjesta kad ti je bacio kamen kroz prozor ravno u čokoladno puding. Nastavi. Mabel se popela na zid i sjela kraj njih. – Ti si prije postao vidljiv nego ja – reče ona. Gerald kimne glavom i nastavi priču: – Moram vam ukratko ispričati što se dogodilo, jer u dvanaest sati imam drugog pametnijeg posla, a sad je već prošlo jedanaest i pol. Pošto je bacio kamen da upozori ostale, Gerald alias Sherlock Holmes pohitao je, i dalje nevidljiv, na lice mjesta gdje su uza svjetlo provalničkih lampi provalnici i dalje pljačakali, vrlo brzo i vješto. Činilo mi se da nema smisla izlagati se opasnosti, pa sam jednostavno čekao u hodniku pokraj stepenica. Znate gdje je to.

Mabel kimne glavom. – Ubrzo su izašli, dakako vrlo oprezno, i ogledali se oko sebe. Nisu me vidjeli te su zaključili da nema nikoga i pošli hodnikom jedan za drugim. Jedna vreća sa srebrninom me očešala. Ubrzo su se iskrali u noć. – Kojim su putem izašli? – Kroz onu sobicu s ogledalom gdje si ti postala nevidljiva. Naš ih je junak hitro slijedio. Tri zločinca zašla su u šumu i krišom prošli kroz park i – tu mu je glas utihnuo i zagledao se ravno pred sebe u gomilicu šljunka s druge strane bijeloga prašnjavog puta – oni kameni kipovi koji oživljavaju virili su između grmlja i ispod drveća, i ja sam ih vidio, ali oni nisu vidjeli mene. Vidjeli su provalnike, ali ovi nisu vidjeli njih. Užasno. – Kipovi oživljavaju? – Mabel je zahtijevala objašnjenje. – Ja nikada nisam vidjela da oživljavaju -reče ona – a često sam uvečer u vrtu. – Ja sam ih vidio – reče Gerald ukočeno. – Znam, znam – požurila je Mabel da se opravda. – Mislila sam,ne bi bilo nikakvo čudo da ih čovjek može vidjeti samo kad je sam nevidljiv, hoću reći, vidjeti kako su živi, a ne kako su kameni. Gerald je shvatio, a nadam se da ste shvatili i vi. – Ne bih se čudio da si u pravu – reče on. – Vrt zamka sigurno je začaran, samo bih volio znati kako i zašto. Hajde sad, požurimo, moram uhvatiti Johnsona prije dvanaest. Hodat ćemo do tržnice, a onda trkom. – Ali, pričaj nam dalje svoju pustolovinu – reče Mabel. – Možeš pričati putem. Ali, molim te, nastavi, tako je napeto! Geraldu je to veoma godilo. – Slijedio sam ih dalje kao u kakvom snu. Prošli su putem kroz spilju, znate, onim putem kojim smo mi došli, i već sam mislio da sam ih izgubio. Morao sam čekati sve dok se nisu malo udaljili niz cestu tako da me slučajno ne bi čuli kako gazim po šljunku, pa sam onda morao juriti da ih stignem. Skinuo sam cipele, a sad čarape mogu baciti. Slijedio sam ih i slijedio i slijedio, a oni su prošli kroz siromašni

dio grada sve dolje do rijeke. I... joj, moramo požuriti. Priča je prestala i počeli su trčati. Johnsona su uhvatili u njegovu dvorištu. Baš se prao u lavoru na klupi uz vrata kuće. – Čujte, Johnsone – reče Gerald – što ćete mi dati ako vam pomognem da dobijete onih dvadeset funti nagrade? – Pola-pola – reče Johnson smjesta – i jednu po ušima ako je to nekakva tvoja neslana šala. – Nije šala – reče Gerald vrlo dostojanstveno. – Ako nas pozovete u kuću, sve ću vam ispričati. A kad uhvatite provalnike i pronađete plijen, dat ćete mi samo funtu za sreću. Više ne tražim. – Hajde, uđite – reče Johnson – neka mlade dame oproste na ručniku. Ali, siguran sam da ćeš još nešto tražiti od mene. Zašto inače ne bi sam uzeo nagradu? – Mudar je ovaj Johnson. -Svi su sada ušli u kućicu i vrata su bila zatvorena. – Zahtijevam da nikad ne odate tko vam je ovo rekao. Neka svi misle da ste sami riješili slučaj vlastitom dosjetljivošću i iskustvom. – Sjednite – reče Johnson – a ako ti mene vučeš za nos, bolje bi bilo da djevojčice odu kući prije nego što te ja uhvatim u svoje ruke. – Ne vučem vas za nos – odgovori Gerald umilnim glasom. – Ni slučajno. Samo policajac ne može shvatiti zastoja ne želim da itko sazna da sam to bio ja. Otkrio sam zločin usred noći i to na mjestu na kojem nikako nisam smio biti. Kod kuće bi poludjeli da saznaju kako sam cijelu noć bio vani. Je li vam sada jasno, pametnjakoviću? Johnson se sad već previše zainteresirao da bi obraćao pažnju na to kakvim ga sve imenima naziva Gerald; tako je Jimmy kasnije primijetio. Rekao je da mu je jasno i htio doznati još. – Samo mi nemojte postavljati nikava pitanja. Reći ću vam točno onoliko koliko je potrebno da znate. Sinoć oko jedanset sati bio sam u zamku Yalding. Nije važno kako sam tamo došao, ni zašto. Jedan je prozor bio otvoren, ja sam ušao i vidio svjetlo. Svjetlo je dolazilo iz sobe sa srebrom, a tamo su bila trojica i trpala srebro u vreće. – Ti se, dakle, upozorio osoblje zamka da pozovu policiju? - Johnson se znatiželjno nagne naprijed s rukama na koljenima. – Da, to sam bio ja. Ako hoćete, neka ispadne da ste to bili vi. U to

vrijeme niste bili na dužnosti, nije li tako? – Ja sam – reče Johnson – hrkao u svom krevetu. – Uglavnom, policija nije došla dovoljno brzo. Ali tamo sam bio ja, usamljeni detektiv. I ja sam ih slijedio. – Ti si ih slijedio? – I vidio sam kako sakrivaju plijen i znam da su ukradene stvari iz Houghton Courta na istome mjestu. Čuo sam i kako se dogovaraju kada da sve to odnesu. – Pokaži mi gdje je to – reče Johnson i tako naglo skoči daje prevrnuo stolicu koja je s treskom pala na ciglom popločeni pod. – Ni govora – reče Gerald mirno. – Ako odete tamo prije ugovorenog vremena, naći ćete srebro, ali nikada nećete uhvatiti lopove. – To imaš pravo. – Policajac podigne stolicu i ponovno sjedne. – Dakle? – Dakle, na putu iza spremišta za čamac čeka ih automobil noćas u jedan. U ponoć i pol uzet će stvari iz skrovišta i ukrcati ih na čamac. To je vaša prilika da napunite džepove i steknete čast i slavu. – Tako mi svega – Johnson je bio zamišljen i još sumnjičav – tako mi svega, ovo nisi mogao sve izmisliti. – Kako da ne, mogao sam, ali nisam. A sad, pazite. Ovo vam je životna prilika, Johnsone. Meni funta, vi nikome ništa ne govorite, i gotov posao. Prihvaćate? – Prihvaćam, prihvaćam – reče Johnson. – Ali, ako vi mene mislite nasamariti... – Pa zar ne vidite da vas neće nasamariti? – uzvikne Kathleen nestrpljivo. – On ne laže, nitko od nas nikada ne laže. – Ako ne želite da se pogodimo, samo recite – reče Gerald – i lako ću pronaći drugog policajca koji je razumniji od vas. – Mogao bih nekome izbrbljati da si cijele noći bio vani – reče Johnson. Ne biste se valjda tako nečasno ponijeli – reče Mabel vedro. – Mogli biste pokazati malo više povjerenja kad vam već hoćemo učiniti uslugu. – Da sam na vašemu mjestu – posavjetova ga Gerald – uzeo bih još

dvojicu i pošao do skrovišta s plijenom. Mogli biste pripremiti zasjedu u pilani, to je blizu. A još dvojica ili trojica morala bi na cesti čekati automobil. – Ti si trebao biti policajac – reče Johnson s divljenjem. – Ali što ako je sve to samo podvala? – No, onda biste vi ispali magarac, ali to valjda ne bi bilo prvi put – reče Jimmy. – Jesmo li se pogodili? – brzo se umiješa Gerald. – Ti Jimmy začepi, glupane jedan! – Jesmo – reče Johnson. – Onda kad budete na dužnosti, dođite u pilanu i tamo gdje obrišem nos rupčićem, to je mjesto. Vreće su vezane konopom za stupove pod vodom. Vi samo prošećite onako dostojanstveno kao pravi policajac i zapamtite točno mjesto. Čeka vas slava, a kad postanete glasoviti i dobijete čin narednika, sjetite se mene. Johnson je samo ponavljao kako ne može vjerovati, onda je rekao da pristaje i dodao da iz ovih stopa mora krenuti. Johnsonova kućica smjestia se na rubu grada iza kovačnice i djeca su došla putem kroz šumu. Vratili su se istim putem, a zatim prošli kroz grad, uskim prljavim uličicama do pristaništa tegljača uz skladišta drva. Ovdje su stali trčati uz debla golemog drveća, zavirili u pilanu. Budući da su radnici otišli na ručak, a ovo je bilo omiljelo igralište svih dječaka miljama uokolo, napravili su klackalicu od svježe ispiljene jelove daske koja je još mirisala na šumu i jednoga panja topole. – Kakvo sjajno mjesto! – reče Mabel, sjedeći bez daha na jednom kraju klackalice. – Čini mi se da ovo više volim od svih igara, čak više i od čarolije. – I ja – reče Jimmy. – Jerry, prestani tako šmrcati, ostat ćeš bez nosa. – Što mogu – odgovori Gerald. – Ne usuđujem se obrisati nos rupčićem jer se bojim da Johnson viri odnekud iz zasjede. Bolje bi bilo da sam smislio neki drugi znak. Šmrc! Osim toga, da ne znam da ne smijem brisati nos, ne bih ga ni trebao brisati. U tome je problem. Istoga trenutka kad smo stigli ovamo i kad sam se sjetio dogovorenog

znaka, počeo mi je curiti nos... Hvala bogu, evo ga. Pretvarajući se da su zanesena bezbrižnom igrom, djeca su se udaljila od klackalice. – Slijedite vođu! – poviče Gerald i pojuri duž oguljenog debla hrasta, a ostali za njim. Trčali su uokolo, između i preko gomila cjepanica, ispod naslaganih dasaka, i upravo kad su teške policajčeve čizme stupile na stazu što je vodila preme pristaništu, Gerald se zaustavio na kraju malog privezišta od trulih dasaka s trošnom ogradom, povikao “gotovo” i snažno useknuo nos u maramicu. – Dobro jutro – rekao je. – Dobro jutro – reče Johnson. – Prehlađen si, je li? – Ne bih se prehladio da imam čizme poput vaših – odvrati Gerald s divljenjem. – Pogledajte ih samo. Vaš se korak čuje na kilometre. Kako ikada uspijete doći dovoljno blizu da nekoga uhapsite? – Skočio je s privezišta i prošavši kraj Johnsona šapnuo mu: – Samo hrabro, brzo i vješto. Ovo je to mjesto. – I s tim je riječima otrčao, predvodnik živahne povorke. – Doveli smo prijateljicu na ručak – reče Kathleen kad im je Eliza otvorila vrata. – Gdje je Mademoiselle? – Otišla je u zamak Yalding. Danas je dan za posjete. A vi požurite s ručkom. Imam slobodno poslijepodne, a moj prijatelj ne voli kad me mora dugo čekati. – Dobro, sve ćemo smazati u tren oka – obeća Gerald, – Budite anđeo i postavite još jedno mjesto. Održali su riječ. Ručak, goveđi gulaš, krumpiri i nabujak od riže – vjerojatno najneukusnija stvar na svijetu – bio je gotov za petnaest minuta. – A sada – reče Mabel kad je Eliza otišla na kat s vrčem tople vode – gdje je prsten? Moram ga vratiti na mjesto. – Još nisam došao na red – reče Jimmy. – kad ga pronađemo, onda ga Keti i ja moramo malo nositi kao ti i Gerald. – Kad ga nađemo? – Blijedo Mabelino lišće uokvireno tamnim kovrčama još je više problijedilo. – Jako mi je žao ... Svima nam je jako žao – počne Kathleen, i onda su morali ispričati kako je prsten nestao.

– Sigurno niste dobro tražili – prosvjedovala je Mabel. – Nije mogao nestati. – Ne znaš što taj prsten sve može, a ne znamo ni mi. Nema potrebe da se tako rogušiš, draga moja. Možda je njegova tajna upravo u tome da nestaje. Znaš, naprosto mi je spuznuo s prsta dok sam bio u krevetu. Sve smo pretražili. – Da li bih ga smjela i ja potražiti? – Mabel preklinjući pogleda svoju malu domaćicu. – Znaš, ako je prsten izgubljen, ja sam kriva, to je gotovo isto kao da sam ga ukrala. Onaj bi Johnson sigurno rekao da je to krađa. Znam da bi. – Idemo svi zajedno – reče Kathleen i skoči na noge. – Jutros smo se zbilja prilično žurili. Tražili su prsten i tražili. U krevetu, ispod kreveta, ispod saga, pod namještajem. Protresli su zavjese, pregledali zakutke i pronašli prašinu i mrvice, ali prstena nigdje. Tražili su i tražili, posvuda. Jimmy se čak zapiljio u strop kao da je prsten možda skočio uvis i zalijepio se tamo gore. Ali nije. – Znači – reče Mabel napokon – da ga je vaša dvorkinja ukrala. To je sve. Reći ću joj da mislim kako ga je ukrala. Mabel bi joj to doista bila rekla, da se u tom trenutku nije začula lupa izlaznih vrata, što je značilo da je Eliza otišla, udešena u najlješu odjeću za izlazak, na sastanak sa svojim prijateljem. – Nema pomoći – Mabel je bila na rubu suza. – Možete me malo ostaviti nasamo? Možda mi smeta što vi tražite zajedno sa mnom. Sama ću pregledati svaki pedalj sobe. Poštujući osjećaje svoje gošće, svi su se povukli. Tiho su za sobom zatvorili vrata i ostavili Mabel da i dalje traži. Čekali su je, dakako, jer je tako nalagala uljudnosti, a osim toga, morali su biti kod kuće dok ne dođe Mademoiselle, premda je dan bio prekrasan, a povrh svega. Jimmy se sjetio da Gerald ima pune džepove novaca zarađenih na sajmu kojima zapravo još ništa nisu kupili do nekoliko peciva koje on nije ni okusio. Zato su čekali vrlo nestrpljivo. Činilo im se da je prošao cijeli sat, a zapravo je prošlo deset

minuta, kad su čuli kako se otvaraju vrata sobe i Mabelini koraci silaze niza stepenice. – Nije ga pronašla – reče Gerald. – Kako znaš? – upita Jimmy. – Po koracima – reče Gerald. Zbilja, gotovo uvijek možete odrediti je li čovjek našao ono što je tražio po tome kako hoda kad se vraća. Mabelini koraci govorili su “ništa” jasnije nego što bi to rekle riječi. A njezino lice samo je potvrdilo žalosnu vijest. Nisu stigli ni reći kako im je žao niti se pretvarati kako su sigurni da će se prsten ubrzo naći jer ih je spriječilo lupanje koje se odjedanput začulo sa stražnjih vrata. Budući da je sva posluga osim Elize otišla na praznike, djeca su pošla da otvore vrata, a Gerald je rekao da je to možda pekar, te da mogu od njega kupiti kolače za desert. – Uz ovakav ručak desert je neizbježan – rekao je. Ali nije bio pekar. Kad su otvorili vrata, na popločanom dvorištu pokraj crpke, kante za smeće i korita s vodom, stajao je mladić s nakrivljenim šeširom, razjapljenih usta pod čupavim plavim brkovima i razrogačenih očiju. Imao je odijelo boje svijetle gorušice, plavu kravatu i pozlaćeni lanac od sata preko prsluka. Stajao je tijela zabačena unatrag, desnu je ruku ispružio prema vratima, a na licu je imao izraz čovjeka kojega vuku nekamo protiv njegove volje. Tako je neobično izgledao da mu je Kathleen umalo zatvorila vrata pred nosom, mrmljajući – Ovaj je pobjegao iz ludnice. – Ali vrata se nisu mogla zatvoriti. Nešto je smetalo. – Pusti me na miru! – reče mladić. – Naravno da ću te pustiti na miru! – Bio je to Elizin glas, ali Elize nije bilo na vidjelu. – Tko vas to drži? – upita Kathleen. – Ona – odgovori nesretni neznanac. – Tko je to ona? – upita Kathleen da dobije na vremenu, kako je poslije objasnila, jer sad je već dobro znala da se između vrata i dovratka uglavila Elizina nevidljiva noga. – Moja zaručnica. To svakako jest njezin glas, i čini mi se daje mogu dodirnuti, ali nešto me kanda obuzelo i ne vidim je.

– Evo! To on neprestano ponavlja – reče Elizin glas. – To je moj prijatelj. Tko je tu lud, on ili ja? – Po svoj prilici oboje – reče Jimmy. – Dakle – reče Eliza – ti kažeš da si muškarac. Pogledaj mi u oči i reci da me ne vidiš. – Eto, ne vidim te – reče ojađeni prijatelj. – Da sam ja ukrao prsten – reče Gerald zagledan u nebo – sjedio bih kod kuće miran kao bubica a ne bih stajao na stražnjim vratima i pravio od sebe predstavu. – Slaba je to predstava koju ne vidiš -šapne Jimmy. – Dragi prsten! – Ja nisam ništa ukrao – reče mladić. – Daj, ostavi me na miru. Nešto nije u redu s mojim očima. Ostavi me na miru, čuješ li? Odjedanput mu ruka klone i on zatetura i prihvati se za korito s vodom. Eliza ga je pustila na miru. Krenula je u kuću odgurnuvši djecu u stranu nevidljivim laktovima. Ali Gerald je zgrabi za ruku, napipa joj uho i šapne: – Stanite mirno i da niste više ni pisnuli. Ako me ne poslušate, smjesta ću pozvati policiju. Koliko je Eliza znala, to bi on doista mogao učiniti. Zato je poslušala zapovijed i stala, nevidljiva i tiha, osim što je malko dahtala i šmrcala, kao uvijek kad bi se uzrujala. Mladić u odijelu boje gorušice vratio je ravnotežu i sad je stajao i piljio u djecu očima koje su bile još šire nego prije. – Što je to, pobogu? – mucao je on zbunjeno. – O čemu je riječ? – Ako ne znate, bojim se da vam ne možemo kazati – reče Gerald uljudno. – Jesam li lupetao besmislice? – upita on, skine šešir i protare rukom čelo. – Strašne besmislice – reče Mabel. – Nadam se da nisam izlanuo ništa nepristojno – reče on zabrinuto. – Ni govora – reče Kathleen. – Samo ste rekli da vas zaručnica drži za ruku, a vi je ne vidite. – Pa i ne vidim je. – Ni mi je ne vidimo – reče Mabel.

– Pa nisam to valjda sanjao i onda u snu došao ovamo i napravio od sebe majmuna? – Vi najbolje znate što se dogodilo – reče Gerald udvorno. – Ali – žrtva u odijelu boje gorušice gotovo je urlala – pa nećete mi valjda reć... – Ništa vam ja neću reći – reče Gerald – ali dat ću vam jedan savjet. Pođite kući, malko prilegnite i stavite hladan oblog na glavu. Do sutra će sve biti u redu. – Ali ja nisam... – Da sam na vašemu mjestu – reče Mabel – pošla bih kući. Sunce zbilja žeže. – Sad mi je bolje – reče on – ali... mogu samo reći da mi je žao, to je sve što mogu reći. Nikada me ovakvo nešto nije spopalo. Nemojte misliti da sam i prije imao ovakve napade. Ali, mogao bih se zakleti da je Eliza... zar nije izašla na sastanak sa mnom? – Eliza je kod kuće – reče Mabel. – Danas ne može ni na kakav sastanak. – Nećete joj valjda reći što sam izvodio, sigurno nećete? To bi je moglo udaljiti od mene, mogla bi misliti da imam nekakve napadaje. A nikad ih nisam imao, ni dok sam bio sasvim mali. – Nećemo ništa reći Elizi. – I oprostite za ovo. – Pa naravno. Znamo da niste mogli drukčije – reče Kathleen. – Pođite sad lijepo kući i prilegnite. Sigurna sam da vam je odmor potreban. Doviđenja. – Doviđenja, gospojice – reče on kao u snu. – A ipak još osjećam trag njezinih prstiju tamo gdje me uhvatila za ruku. Ali nemojte da za ovo sazna moj gazda, moj poslodavac. Nije dobro za čovjeka u bilo kojem poslu da pati od ovakvih napadaja. – Ne, ne, ništa ne brinite. Doviđenja – rekli su svi uglas. Zavladala je tišina dok je mladić polako zaobišao korito s vodom i zatvorio zelena vrata dvorišta za sobom. Tišinu je prekinula Eliza. – Predajte me! – reče ona. – Predajte me policiji i nek mi srce pukne u zatvorskoj ćeliji!

Nešto je kapnulo i okrugla mokra kapljica stvorila se na pragu. – Kiša iz vedra neba – reče Jirnmv, ali to je bila suza iz Elizina oka. – Predajte me – nastavi ona – predajte me policiji – opet kapljica – ali nemojte da me hapse ovdje u gradu gdje me ljudi znaju i poštuju. A opet kapljica. – Hodat ću, ako treba, i deset kilometara samo nek me hapsi nepoznati policajac, a ne Johnson, koji je najbolji prijatelj moga rođenoga bratića! – Kapljica. – Al” na jednom vam hvala. Niste rekli Elfu da sam ja ukrala prsten. A i nisam. Kapljica. – Samo sam ga malo posudila, kad već imam izlaz, a moj prijatelj se tako lijepo nosi, i sami ste vidjeli. Djeca su kao opčinjena gledala zanimljive suze koje su postajale vidljive kad bi se skotrljale niz nevidljivi nos sirote Elize. Gerald se pribrao i progovorio. – Nema potrebe da toliko pričate – reče on. – Mi vas ne vidimo. – To je i on rekao – reče Elizin glas – ali... – Vi ni samu sebe ne vidite -nastavi Gerald. -Gdje vam je ruka? Eliza je očito pogledala u svoju ruku i, dakako, nije ju vidjela, jer je u tom trenutku, uz vrisak koji bi zacijelo privukao policiju da je bila u blizini, pala u pravu histeriju. Djeca su poduzela što su mogla, sve što se u takvim prilikama čini u knjigama, ali je teško ispravno postupiti s nevidljivom kućnom pomoćnicom koja ima histeričan napad, a odjevena je za izlazak. Zato se kasnije i ustanovilo da joj je najbolji šešir potpuno uništen, a i najbolja plava haljina više nije ono što je bila. Dok su palili komadiće peruške za prašinu ispod Elizina nosa, odnosno ondje gdje su naslućivali da bi Elizin nos mogao biti, buknuo je jak plamen i nešto je strašno zavonjalo. Premda je Gerald odmah rukama ugasio vatru, jasno se vidjelo da je Elizina pernata boa također priskočila u pomoć. I zaista je pomogla. Eliza se pribrala, duboko zajecala i rekla: – Nemojte mi spaliti moj šal od pravog nojeva perja. Sad mi je bolje. Pomogli su joj da se digne s tla i posjeli je na stepenicu pred vratima, te su joj polako i sasvim ljubazno objasnili da je doista nevidljiva i da kad čovjek ukrade – čak i samo posudi – prsten, nikada ne zna što mu se sve može dogoditi. – Pa, dobro, da li ja sad moram zauvijek ovakva ostati? – jadikovala je Eliza kad su joj dodali malo zrcalo na dršci od

mahagonija što je visjelo iznad sudopera i uvjerili je da je doista nevidljiva. – A trebali smo se vjenčati za Uskrs. Nitko neće oženiti djevojku koju ne može vidjeti. Tko bi to htio? – Ne, nećete ovakvi biti zauvijek – reče Mabel sućutno – ali morate pričekati dok prođe, kao ospice. Mislim da ćete već sutradan biti kao prije. – Već večeras, to ja mislim – reče Gerald. – Pomoći ćemo vam koliko” možemo i nikome ništa nećemo reći – reče Kathleen. – Čak ni policiji – reče Jimmy. – Idemo sada pripremiti večeru za Mademoiselle – reče Gerald. – I za nas – reče Jimmy. – Ne – reče Gerald – mi ćemo užinati vani. Priredit ćemo piknik, a povest ćemo i Elizu. Idem kupiti kolače. – Ja neću jesti kolače – reče -Elizin glas – ni slučajno. Vidjeli bi kako mi klize zalogaji. Kako bi to izgledalo, da jedem kolače i pokazujem ih ljudima kao da su u zraku. Je 1" to pristojno? Joj, strašna je to kazna, a samo sam posudila prsten! Uspjeli su je umiriti, prirediti užinu, Kathleen je otvorila vrata Mademoiselle, koja je došla umorna i pomalo tužna, tako im se učinilo, pričekali da se vrati Gerald s kolačima i krenuli u zamak Yalding. – Nije dopušteno unositi hranu u park -reče Mabel. – Mi smijemo – reče Gerald kratko. -A sad, Eliza, uhvatite Kathleen pod ruku, a ja ću hodati iza vas da sakrijem vašu senu. Molim vas, skinite taj šešir. Zbog njega vam sjena izgleda kao neko čudovište. Ljudi će pomisliti da smo svi pobjegli iz mjesne ludnice. Šešir je postao vidljiv u Kathleninoj ruci i onda se lijepo vidjelo kako voda kojom su pljuskali Elizino lice uglavnom nije dospjela onamo kamo su namjeravali. – Moj najbolji šešir – reče Eliza i zavlada šutnja isprekidana šmrcajima. – Dajte, Eliza – reče Mabel – razvedrite se. Mislite kako je ovo samo san. Da vas grize savjest zbog toga jer ste uzeli prsten točno biste

ovakav san usnuli. – Hoću li se ja ikada probuditi? – Jasno da ćete se probuditi. Sad ćemo vam zavezati oči i provesti vas kroz jedna mala vrata. Molim vas, nemojte se opirati, inače će vam se u snu smjesta prikazati policajac. Nemam ovdje vremena da opisujem kako je Eliza ušla u spilju. Pošla je uglavnom nadolje. Djevojčice su se gurale, a dječaci vukli s druge strane. Da se Gerald nije sjetio da joj zaveže ruke, zacijelo bi nekoga gadno ogrebla. Ovako je samo Mabelina ruka stradala, ukliještena između hladne stijene i pete na cipeli što je mlatarala zrakom. A neću ni ponavljati sve što je Eliza rekla dok su je vodili klancem obraslim paprati i kroz slavoluk u čudesni krajolik, poput onih u Italiji. Srećom, Eliza je iscrpila svoj rječnik kad su joj skinuli zavoj s očiju ispod žalosne vrbe gdje je kip Dijane s lukom u rukama stajao na prstima jedne noge, što mi se uvijek činilo vrlo neprikladnim stavom za streljaštvo. – A sada – reče Gerald – gotovo je. Sad slijede kolači i ostale fine stvari. – Zbilja je vrijeme za užinu – reče Jimmy. 1 bilo je vrijeme. Kad su Elizu naposljetku uspjeli uvjeriti da nije prozirna, premda je nevidljiva, i da nitko kroz nju ne vidi koliko je kolača pojela, prionula je jelu. Ostali su joj se pridružili. Ako želite zaista uživati u užini, ručajte gulaš s krumpirima i nabujak od riže, zatim doživite nekoliko sati uzbuđenja i užinajte kasno. Nježne zelenkaste i sive boje vrta polako su se počele mijenjati; zeleno se pretvorilo u zlatno, sjenke su pocrnjele, a jezero u kojem su se vidjele sjene labudova, odmah ispod Febova hrama, zalila je ružičasta svjetlost što se spuštala iz pahuljastih oblačića zarumenjelih od zalaska sunca. – Joj, što je krasno! – reče Eliza. – Baš k”o na razglednici, onoj finoj, za dva penija. – Morala bih kući – reče Mabel. – Ja ne mogu kući ovakva. Ostat ću ovdje i živjeti k”o divljak u onoj bijeloj kućici, samo kad bi imala zidove i vrata – reče Eliza. – Misli na Dionizijev hram – reče Mabel i pokaže ga prstom.

Sunce odjedanput zađe iza borove šume što se crnjela na vrhu obronka i bijeli hram, dotad obliven nježnim rumenilom, postane siv. – Baš bi bilo lijepo tamo živjeti, čak da i ostane ovakav kakav jest – reče Kathleen. – Promaha – reče Eliza -a osim toga, koliko tu ima stuba za čišćenje! Zašto prave kuće bez zidova? Pa tko bi stanovao... – Odjedanput zastane, nekamo se zagleda i upita: – Što je sad ono? – Koje? – Ono bijelo što silazi niza stepenice. Gle, pa to je onaj mladić koji je bio kip. – Ovdje kipovi oživljavaju kad zađe sunce – reče Gerald kao da iznosi najobičniju činjenicu. – Vidim i sama. – Eliza se očito nije čudila, niti se bojala. – Evo još jednoga. Vidi, kakva ima krilca na nogama, ko golublja. – To je vjerojatno Merkur – reče Gerald. – Ispod kipa koji ima krila na nogama piše da je to Hermes – reče Mabel – ali... – Ja ne vidim nikakve kipove – rečeJimmy. -Zašto me udaraš pod rebra? – Kako ne razumiješ? – šapne Gerald, ali nije ni morao utišati glas jer je Elizina pažnja bila potpuno usredotočena na hitro kretanje nevidljivih kipova, tako da se samo okretala amo-tamo. – Kako ne shvaćaš? Kipovi oživljavaju kad sunce zađe, ali ne možeš ih vidjeti ako sam nisi nevidljiv, a kad ih vidiš, ne bojiš se, osim ako ih ne dotakneš. – Hajde da natjeramo Elizu da dotakne kip, pa da vidimo što će se dogoditi – reče Jimmy. – Joj, skočio je u vodu – reče Eliza zanesenim glasom. – Vidi ga kako samo pliva! A onaj s krilcima na nogama leti nad jezerom i igra se s ovim u vodi. Baš je to krasno. Kao oni andelčici koje stavljaju na svadbenu tortu. Evo još jednoga, to je neki mališan s dugim ušima, a uz njega trči lane! A ona se gospođa igra s djetetom, baca ga u zrak i hvata k”o da je lopta. Kako je samo nije strah! Ali lijepo ih je gledati. Veliki se park protezao pred njima, sjene su postajale tamnije a vladala je tišina. U sve mračnijoj šumi vidjeli su kipove kako stoje

bijeli i nepomični. Ali Eliza je vidjela nešto drugo. Sad je gledala bez riječi, i oni su gledali bez riječi, a večer se spuštala kao otežala i sve tamnija koprena. Pala je noć. Mjesec je izronio iznad drveća. – On – poviče Eliza odjedanput -evo onog slatkog dječaka s lanetom. Dolazi po mene, sunce malo! U idućem je trenutku vrisnula, onda je šljunak zaškripao od koraka u trku, a njezina se vika gubila u daljini. – Idemo! – poviče Gerald. – Dodirnula je kip i onda osjetila strah. Tako je bilo i sa mnom. Trkom! Uzbunit će cijeli grad ako dospije tamo u ovakvu stanju. Samo glas i cipele! Trkom, trkom! Potrčali su. Ali Eliza je bila u prednosti. Osim toga, dok je trčala po travi, nisu joj čuli korake i morali”su čekati dok ne stupi cipelama na šljunčanu stazu. A povrh toga, nju je gonio strah, a strah goni brže od vjetra. Trčala je očito najkraćim putem, nevidljiva na mjesečini, a samo ona zna što je vidjela na obroncima i u šumarcima. – Ja ostajem ovdje. Vidimo se sutra – propentala je Mabel kad su slijedeći topot Elizinih koraka dospjeli na terasu. – Otišla je prema konjušnicama. – Na stražnji ulaz – dahne Gerald, svi se okrenuše u mjestu i pojuriše natrag. Nešto nevidljivo ali izvan sebe od straha kao da je pokušavalo otvoriti zaključana stražnja vrata. Sat na crkvi odbije pola. – Devet i pol – uspije protisnuti Gerald. – Povucite prsten. Možda ga sad možete skinuti. Te je riječi uputio praznom pragu. Odjedanput se pojavi ruka koju su vidjeli i pred njim je stajala Eliza, izgužvane odjeće, usoptana od trčanja, raščupane kose, nakrivljena ovratnika, a u ruci je držala, jasno vidljiv na mjesečini, tamni obruč čarobnog prstena. – Evo me, došao sam! -reče Elizin prijatelj sljedećeg jutra. Čekao ju je pred vratima kad se ona pojavila s kantom punom vode i četkom. – Žao mi je što jučer nisi mogla izaći. – I meni je žao. – Eliza prebriše mokrom krpom prvu stepenicu. – Što si jučer radio?

– Malo me boljela glava – reče njezin prijatelj. – Cijelo sam poslijepodne ležao u krevetu. Što si ti radila? – O, ništa osobito – reče Eliza. – Znači, sve je to bio san – reče ona kad je on otišao. – Ali to mi je pouka da nikada više ne diram tuđe prstenje. – Znači, nisu joj rekli što sam jučer radio – reče on samom sebi odlazeći. – Valjda me sunce uhvatilo. Nadam se da mi se to više neće dogoditi. Poglavlje VI Johnson je bio junak dana. On je slijedio i pronašao provalnike, skovao plan kako da ih uhvati i povratio ukradenu srebrninu. Međutim, nije bacio kamen kroz prozor – javno je mišljenje odlučilo kako se Mabel i njezinoj tetki vjerojatno samo učinilo da je u sobu doletio kamen. Ali Johnson nije nijekao postojanje pisma upozorenja. Gerald je poslije doručka izašao da kupi novine i naglas je ostalima pročitao dva stupca čiste izmišljotine koje su u “Glasniku Liddlesbvja” objavili kao činjenični izvještaj o tome što se zbilo. Dok je čitao, sva su se usta širom rastvorila u nevjerici, a kad je završio riječima “ovaj nadareni sugrađanin čije detektivske sposobnosti nadmašu-ju sposobnosti gospodina Lecoqa i Holmesa sad će bez daljega napredovati u službi”, zavladala je potpuna tišina puna nedoumice. – Dakle – reče Jimmy i prekine tišinu – ovdje su zbilja svašta nadrobili. – Osjećam se krivom – reče Kathleen. – Kao da smo mi sami smislili sve te užasne laži. Krivi smo, jer da nije bilo tebe, Gerald, to ne bi ovako ispalo. Kako je samo mogao sve ovo napisati? – Pa, znaš – reče Gerald trudeći se da bude pošten – novinar mora nešto napisati. Drago mi je da sam ... i zatim je zašutio. – Što ti je to drago?

– Nije važno – reče on držeći se kao da prešućuje važne državničke poslove. – Onda, što ćemo danas? Dolazi odana Mabel. Sigurno hoće svoj prsten. A hoćeš ga i ti, i Jimmy. Aha, znam. Mademoiselle već dugo nitko nije ukazao nikakvu pažnju, dulje nego što je naš junak voljan priznati. – Volio bih da prestaneš za sebe govoriti da si naš junak – reče Jimmy. – Moj svakako nisi. – Obojica ste moji junaci – umetne Kathleen žurno. – Dobra djevojčica – Gerald se bezobrazno nasmiješi. – Samo da mali braco ne počne cmizdriti prije nego što se vrati njegova dadilja. – Ali ne ideš nikamo bez nas? – upita Kathleen brzo. Danas je sajam, evo me žurim, pjevao je Gerald. Za svoju dragu cvijeće da kupim. – Ako idete sa mnom, obucite cipele, ali munjevitom brzinom. – Ja ne idem – reče Jimmy i šmrcne. Kathleen uputi Geraldu preklinjući pogled. – Kako mi je teško zaboraviti da si ti moj mlađi brat! – reče Gerald tužno. – Čim se prema tebi počnem ponašati kao prema bilo kojem od svojih prijatelja, i zafrkavam te kao što bih zafrkavao Turnera ili nekog drugog dečka iz škole, evo što se događa. – Ali nikome nikada ne kažeš da je cmizdravi braco osim meni – reče Jimmy. To je zapravo i bila istina. – Ne, ne kažem, a ubuduće ću pripaziti da ni tebi to ne govorim. Pođimo, junače moj i junakinjo moja. Odani Harun vaš je vjerni sluga. Naša trojka našla se s Mabel na zgodnome mjestu, na uglu trga gdje su svakog petka postavljali tezge, velike suncobrane i platnene nadstrešnice; perad, svinjetina, grnčarija, povrće, tkanine, slatkiši, igračke, alat, ogledalca i još svakojaki zanimljivi predmeti ležali su izoženi na drvenim tezgama, nagomilani na kolima iz kojih su ispregnuli konje, i pod rudo podmetnuli drvene sanduke, a posuđe i metalnu robu rasprostrli su na kamenim kockama kojima je bila popločena tržnica. Sunce je blagonaklono sjalo i Mabel je primijetila da se sva priroda nekako vedro smiješi. Među povrćem bilo je i nešto kitica cvijeća i djeca nisu mogla odlučiti što da kupe. – Maćuhice su baš slatke – reče Mabel.

– Ruže su ipak ruže – reče Kathleen. – Karanfili su po dva penija – reče Jimmy i Gerald, koji je njuškao među kiticama ruža, zaključi da to rješava stvar. Tako su kupili karanfile, kiticu žutih poput sumpora, kiticu bijelih poput tučenog vrhnja i kiticu crvenih poput obraza lutke kojom se Kathleen nije nikada igrala. Ponijeli su karanfile kući i pred samim vratima napravili od njih buket, te ga zavezali Kathleeninom zelenom vrpcom za kosu. Zatim je Gerald diskretno pokucao na vrata dnevne sobe gdje je Mademoiselle sjedila po cijele dane. – Entrez! – začuje se njezin glas i Gerald uđe. Mademoiselle nije kao obično čitala već se sagnula nad blokom za crtanje; na stolu je stajala otvorena kutija s bojama koja je djelovala vrlo neengleski i čaša puna mrke tekućine jednako dobro poznata najvećem umjetniku akvarela kao i najobičnijem djetetu koje packa jeftinim vodenim bojicama. – Ovo je poklon od svih nas – reče Gerald i položi kitu cvijeća pred nju. – Ma ti si doista drago dijete. Zato te moram poljubiti. I prije nego što je Gerald uspio objasniti da je za to ipak prevelik, ona ga izljubi u oba obraza, lakim i dražesnim poljupcima. – Nešto slikate? – upita on žurno ne bi li prikrio kako ga je zasmetalo što se ona prema njemu ponaša kao prema bebi. – Da, pravim sliku od jučerašnje šetnje – odgovori ona. Još se nije stigao zapitati kako bi to jučerašnja šetnja mogla izgledati na slici kad mu ona pokaže vrlo lijepu i vjernu sliku dvorca Yalding. – Pa to je perfektno! – glasio je njegov komentar. – Smiju li i ostali vidjeti? – Došli su i ostali, pa i Mabel koja je sramežljivo stala malo po strani i virila preko Jimmyjeva ramena. – Vi ste zbilja umjetnik – reče Gerald s puno poštovanja. – Kakva korist od talenta kad čovjek mora protratiti cijeli život u podučavanju djece? – reče Mademoiselle. – Mora da vam je zbilja gadno – prizna Gerald. – Jesi li vidjela sliku? – upita Mademoiselle Mabel dodavši: – To vam je prijateljica iz grada, da? – Dobar dan, kako ste? – reče Mabel uljudno. – Ne, nisam iz grada.

Stanujem u dvorcu Yalding. To očito kao da se vrlo dojmilo Mademoiselle. Gerald se u sebi sa strepnjom nadao da Mademoiselle nije snob. – U dvorcu Yalding – ponovi ona. – Vrlo neobično. Je li moguće da si ti rođakinja lorda Yaldinga? – On nema obitelji – reče Mabel. – Nije oženjen. – Mislila sam, jesi li ti, kako se ono kaže, sestrična ili nećakinja? – Ne – reče Mabel i sva se zajapuri. – Ja uopće nisam visokog roda. Ja sam nećakinja domarke lorda Yaldinga. – Ali lorda Yaldinga poznaš, zar ne? – Ne – reče Mabel – nikad ga nisam vidjela. – On nikada ne dolazi u svoj chateau? – Otkako sam ja tamo, još nikada. Ali, dolazi sljedeći tjedan. – Zašto tamo ne stanuje? – upita Mademoiselle. – Teta kaže daje presiromašan -reče Mabel i ispriča im potanko sve što je čula da se o tome govori kod domarke: kako je ujak lorda Yaldinga ostavio sav svoj novac, ali ne lordu Yaldingu, već njegovu bratiću iz drugog koljena i kako jadni lord Yalding ima taman toliko novaca da održava stari zamak i da vrlo povučeno i skromno živi negdje drugdje, ali nipošto dovoljno da drži zamak otvorenimli da u njemu stanuje, i kako ne može prodati kuću zato što je “pod apotekom”. – Što to znači“pod apotekom”? – upita Mademoiselle. – To je jedna posebna apoteka koja je zavedena u pravnim spisima – reče Mabel, ponosna na svoje znanje i polaskana velikim zanimanjem Francuskinje. – Kad pravnici zavedu kuću pod jednu takvu hipoteku, onda je ne smijete ni prodati ni pokloniti, nego je morate ostaviti svom sinu, pa čak ako to i ne želite. – Kako je samo njegov ujak mogao biti tako surov da mu ostavi chateau, a ne i novac? – upita Mademoiselle, a Kathleen i Jimmy čudom su se čudili zašto nju najedanput tako silno zanima ta, po njihovu mišljenju, krajnje dosadna priča. – O, i to znam -reče Mabel. – Lord Yalding htio se oženiti jednom damom koja nije bila po volji njegovu ujaku, jer je bila konobarica, ili

balerina, ili tako nešto, ali on je se nije htio odreći, pa je njegov ujak rekao “dobro onda,” i ostavio sve bratiću. – I, kažeš, da se nije oženio? – Ne, ta je dama otišla u samostan. Sad je valjda već živa zazidana. – Zazidana? – Zatvorena u zid – reče Mabel i pokaže na ružičaste i zlatne cvjetiće zidne tapete kao da objašnjava. – Tamo ih zazidaju da umru. Tako to rade u samostanima. – Ni govora – reče Mademoiselle. – U samostanima su vrlo ljubazne i dobre žene. Samo je jedno odbojno u samostanu, a to su zaključana vrata. Katkad osoba ne može izaći, osobito ako je vrlo mlada, a u samostan ju je smjestila rodbina radi njene vlastite dobrobiti i sreće. Ali, zazidati, zatvoriti nekoga u zid da ga ubiju? To se nikada ne radi. A taj lord, je li on tražio svoju voljenu? – Pa da, dugo ju je tražio – uvjeravala ju je Mabel. – Ali samostana ima silno mnoštvo i nije znao odakle da počne, a pisma su mu se neprestano vraćala, i... – Ciel! – poviče Mademoiselle – Pa, zar se sve zna u domarkinu salonu? – Gotovo sve – reče Mabel jednostavno. – I misliš da će je pronaći? – Kako da ne, sigurno će je pronaći – reče Mabel – kad bude star i oronuo i na samrti. Onda će mu milosrdna sestra poravnati jastuke i u trenutku kad bude umirao, ona će mu priznati tko je i reći mu “ljubavi moja izgubljena”, a njegovo će lice ozariti sreća i izdahnut će s njezinim ljubljenim imenom na suhim usnama. Mademoiselle je bila tako zapanjena da je ostala bez riječi. Najzad je rekla: – Ti se baviš proročanstvima? – Ma kakvi – reče Mabel – to sam pročitala u jednoj knjizi. Ako želite, mogu vam ispričati još gomilu takih tragičnih ljubavnih priča. Francuskinja se malko trgne kao da se odjedanput nečega sjetila. – Uskoro će i ručak – reče ona. – Vaša prijateljica, Mabelle, pravit će vam društvo i u njenu čast priredit ćemo malu gozbu. Moje krasno cvijeće... molim te, stavi ga u vodu Kathleen. Trčim po kolače. Operite ruke,

svi, i budite pripremljeni kad se vratim. Sa smiješkom na licu Mademoiselle kimne djeci i otrči uza stepenice. – Kao da se pomladila – reče Kathleen. – Pa ona i jest mlada – reče Mabel. – Kad djevojke dobivaju ženidbene ponude, uglavnom nisu ništa mlađe od nje. A vidjela sam mnogo vjenčanja gdje je mladenka bila puno starija. Osim toga, niste mi rekli da je ona prava ljepotica. – Ona, ljepotica? – začudi se Kathleen. – Pa, jasno. I baš je zlatna što u moju čast kupuje kolače i priređuje gozbu. – Zbilja – reče Gerald – to je veoma lijepo od nje. Znate, nastavnice imaju bijedne plaće, dovoljne tek da se održe na životu, a ona sad svoju skromnu ušteđevinu troši na nas. Hajde da danas ne izlazimo, nego da se igramo s njom. Vjerojatno se ona užasno dosađuje. – Hoće li to njoj zbilja biti drago? – pitala se Kathleen. – Teta Emilija kaže da se odrasli zapravo ne vole igrati. Igraju se samo zato da bi nama ugodili. – A i ne znaju – odgovori Gerald – koliko puta se mi igramo samo zato da bismo ugodili njima. – Mogli bismo izvesti igrokaz u kojem ćemo se kostimirati u odjeću princeze. To smo ionako već obećali – reče Kathleen. – Tako ćemo joj prirediti zabavu. – Neka to bude malo prije užine – predloži Jimmy. – To će biti zgodna izlika za stanku, pa igrokaz ne mora dugo trajati. – Nadam se da su sve stvari na sigurnom – reče Mabel. – Jesu. Rekla sam ti gdje smo ih pohranili. Dođi, Jimmy, pomogni mi postaviti stol. Nagovorit ćemo Elizu da iznese najbolje posuđe. I otišli su. – Zapravo – reče Gerald – jer mu je to sinulo – sreća što provalnici iz riznice nisu odnijeli dijamante. – Nisu mogli – odvrati Mabel gotovo šapatom -jer nisu znali da postoje. Sumnjam da itko zna za te dijamante osim mene, i vas, a vi ste se

zakleli da ćete čuvati tajnu. To su, zacijelo se sjećate, obavili negdje na samom početku knjige. – Sigurna sam da tetka ne zna. Ja sam sasvim slučajno pronašla tajnu oprugu. Lord Yalding dobro je čuvao tajnu. – I ja bih rado čuvao takvu tajnu – reče Gerald. – Ako provalnici znaju za dijamante -reče Mabel – to će se otkriti na suđenju. Odvjetnici na sudu izvuku iz čovjeka sve što zna i još gomilu laži. – Neće biti suđenja – reče Gerald zamišljeno lupkajući vrškom cipele po nozi klavira. – Neće biti suđenja? – Tako je pisalo u novinama – nastavi polako Gerald. – “Krivce su po svoj prilici upozorili njihovi saveznici, jer su temeljite pripreme za hapšenje, kad se vrate po svoj nepošteno stečeni plijen, ostale bez rezultata. Ali, policija im je na tragu.” – Šteta! – reče Mabel. – Ne brini, nisu im na tragu – reče Gerald, i dalje usredotočen na nogu klavira. – Nisam mislila na trag. Mislila sam na saveznike. – Šteta što misliš daje to šteta, jer saveznik sam ja – reče Gerald, ustane i najzad ostavi nogu klavira na miru. Zagleda se ravno pred sebe, kao dječak na palubi gorućeg broda. – Nisam mogao drukčije – reče on. – Znam da misliš kako sam ja kriminalac, ali jednostavno nisam imao srca. I nije mi jasno kako detektivi to mogu. Jednom sam s ocem bio u inspekciji zatvora. Kad sam rekao Johnsonu kako da dođe do provalnika, sjetio sam se tog zatvora i jednostavno nisam mogao podnijeti pomisao na to. Znam da sam svinja i da nisam vrijedan da budem britanski državljanin. – Zapravo, mislim daje to bilo vrlo lijepo od tebe – reče Mabel toplo. – Kako si ih upozorio? – Gurnuo sam papirić pod vrata jednome od trojice za kojeg sam znao gdje stanuje i savjetovao mu da bude na oprezu. – Oh, reci mi što si točno napisao? – Mabel se zagrijala za novi razvog događaja. – Napisao sam: “Policija zna sve osim vaših imena. Popravite se i

neće vam se ništa dogoditi. Ali, bude li još provala, sve ću otkriti. Potpis: prijatelj.” Znam da to nije u redu, ali zaista nisam mogao drukčije. Nemoj ostalima ništa reći. Ne bi razumjeli zašto sam tako postupio. Ni ja sam ne razumijem. – Ja razumijem – reče Mabel. Zato što imaš dobro i plemenito srce. – Ma gluposti! -reče Gerald, odjedanput se prestane držati kao dječak na palubi broda u plamenu i postane onaj stari Gerald. – Sad trkom da opereš ruke. Crna si kao tinta. – Tvoje su ruke prljave – reče Mabel – a ne moje. To mi je od boje za tkaninu. Teta je jutros bojila bluzu. U ženskom časopisu izašla je uputa kako se to radi, i sad je teta sva crna od boje, a bluza je izašla prugasta. Šteta što prsten ne može učiniti nevidljivim samo neke dijelove, naprimjer prljavštinu. – Možda – reče iznenada Gerald – više nitko ne bi postao nevidljiv s tim prstenom. – Zašto ne? Nisi ga valjda oštetio? – upita Mabel oštro. – Ne, nisam. Ali, zar nisi primijetila da si ti bila nevidljiva dvadeset i jedan sat, ja četrnaest, a Eliza samo sedam sati. Znači, svaki put sedam sati manje. A sad smo stigli do... – Kako samo dobro znaš računati – reče Mabel sa strahopoštovanjem. – Vidiš, svaki put sedam sati manje, a kad se oduzme sedam od sedam, to je nula. Znači, sad bi se moralo dogoditi nešto drugo. A onda, poslije toga, dobili bismo minus sedam, a ne vidim kako bi to bilo moguće osim ako čovjek ne bi postao još vidljiviji, deblji, razumiješ. – Dosta! – reče Mabel. – Vrti mi se u glavi. – A još je nešto čudno – nastavi Gerald. – Kad si nevidljiv, tvoji te bližnji više ne vole. Sjeti se svoje tete, i kako Keti nije okom trepnula kad s,am išao provaliti u zamak. Nismo još ni izdaleka riješili zagonetku toga prstena. Uf! Evo Mademoiselle s kolačima. Juriš, razbojnici, na pranje ruku! I oni su odjurili. Nije tu bilo samo kolača; bilo je tu šljiva, grožđa, kolačića s

pekmezom, narančade, soka od borovnice, čokolade u lijepim kutijama i gustog slatkog vrhnja u smeđim vrčićima, čak i buket ruža. Mademoiselle je bila neobično vesela za jednu nastavnicu. Nutkala ih je da jedu kolača i svega drugoga koliko mogu, isplela vjenčiće od cvijeća i stavila ih svakome na glavu. Nije mnogo jela, ali je ispila čašu u zdravlje Mabel, kao počasnog gosta, nazdravivši joj prekrasnim ružičastim pićem, koje se dobiva kad pomiješate narančadu i sok od borovnice a čak je i uspjela nagovoriti Jimmyja da stavi cvjetni vjenčić na glavu uvjeravajući ga da su grčki bogovi isto kao i božice na gozbama uvijek bili ovjenčani. Otkad postoje nastavnice francuskog, nikad još ni jedna nastavnica nije priredila ovakvu gozbu. Šalili su se, pričali i smijali. Jimmy je izveo sve one vještine s viljuškama, čepovima, šibicama i jabukama. Mademoiselle im je pričala o svojim školskim danima dok je bila “mala djevojčica sa dvije debele kikice”. No, kako oni nisu znali što su to kikice, zatražila je olovku i papir i nacrtala dražesnu sličicu sebe kao djevojčice sa dvije kratke, guste pletenice koje su joj stršale na glavi poput pletaćih igala što vire iz klupka tamne vune. Zatim im je crtala sve što god im je padalo na pamet, a onda je Mabel povukla Geralda za kaput i šapnula mu: – Predstava! – Nacrtajte nam pročelje kazališta – reče Gerald lukavo. – Francuskog kazališta. – Francuska su kazališta ista kao i engleska – reče Mademoiselle. – Volite li predstave, mislim kazalište? – Obožavam kazalište. – Dobro – reče Gerald odsječno. – Izvest ćemo danas poslijepodne za vas predstavu. – Poslijepodne Eliza pere suđe – šapne mu Kathleen – a obećali smo joj da će vidjeti predstavu. – Onda večeras – reče Gerald. – I molim vas, Mademoiselle, smije li i Eliza gledati? – Pa, naravno – reče Mademoiselle. – Lijepo se zabavljajte, djeco. – Ali – reče odjedanput Mabel – mi želimo vas zabaviti. Zato što vas tako jako volimo. Nije li tako? – Da – bez oklijenja su odgovorili uglas, premda sami ne bi takvo što rekli. A opet, čim je to Mabel izgovorila, s iznenađenjem su

ustanovili kako uistinu tako misle. – Tiens! – reče Mademoiselle. – Volite vašu staru nastavnicu francuskog? Nemoguće – ali govorila je prilično nerazgovijetno. – Niste vi stari – reče Mabel. – Barem ne jako stari – doda veselo – a lijepi ste kao princeza. – Hajde, hajde, laskavice! – reče Mademoiselle smijući se i Mabel pode. Ostali su već bili na pola puta uza stepenice. Mademoiselle je sjedila u dnevnoj sobi kao i obično i dobro da se nije bavila ozbiljnim poslom, jer su se vrata bez prestanka otvarala i zatvarala cijelo poslijepodne. Smiju li uzeti izvezene prekrivače i jastučiće s divana? Smiju li uzeti konopac za sušenje rublja iz praonice? Eliza je rekla da ne smiju, ali možda ipak smiju? Smiju li uzeti prostirke od ovčje kože? Smiju li užinati u vrtu, jer su u blagovaonici već gotovo priredili pozornicu, a Eliza hoće poslužiti užinu? Može li im Mademoiselle posuditi neku šarenu odjeću – šalove, ili kućnu haljinu, ili bilo što u žarkim bojama? Da, Mademoiselle im može nešto posuditi, i donijela je mnoštvo svilenih stvari, sasvim neočekivano lijepih za jednu nastavnicu. Ima li Mademoiselle rumenilo za obraze? Čuli su da dame u Francuskoj... Ne, Mademoiselle nije imala rumenilo, a sudeći po boji njezinih obraza, Mademoiselle rumenilo i nije bilo potrebno. Misli li Mademoiselle da se u ljekarnici može kupiti rumenilo, i da li možda ima kakvu periku? Na ovaj izazov, Mademoiselle je bijelim prstima iz kose izvukla desetak ukosnica i niz leda, sve do koljena, spustila se najljepša modrocrna teška kosa. – Ne, grozna djeco – poviče ona. – Nemam periku ni rumenilo. Možda hoćete i lažne zube? Nasmijala se i pokazala red blistavih bijelih zubi. – Rekla sam da ste vi princeza – reče Mabel – a sad znam. Vi ste Rapunzel. Morate uvijek nositi raspuštenu kosu! Smijemo li, molim vas, dobiti one lepeze od paunova perja nad kaminom, i ono što pridržava zavjese, i sve rupčiće koje imate? Mademoiselle im je dala sve što su tražili. Dobili su lepeze, rupčiće, velike komade skupog papira za crtanje iz ormara sa školskim

potrepštinama, Mademoisellinu najbolju kičicu i kutiju s bojicama. – Tko bi pomislio – mrmljao je Gerald, zamišljeno grickajući kičicu i razgledavajući papirnatu masku koju je upravo oslikao – da je ona zapravo tako dobra? Ne znam zašto ova crvena boja ima tako ogavan okus. Toga je dana sve bilo nekako ugodno. Ima takvih dana, znate i sami, kad sve ide dobro od početka; sve stvari koje tražite na svom su mjestu, ako nešto kažete nitko to ne shvati pogrešno, i sve što radite ispadne izvrsno. Sasvim su druga priča oni dani koje svi predobro poznajemo, dani kad vam pukne uzica na cipeli, češalj nestane, četka za odijelo padne vam na pod, zavrti se i pobjegne ispod kreveta gdje je ne možete dohvatiti, ispustite sapun, padne vam dugme, trepavica vam uđe u oko, potrošili ste posljednji čisti rupčić, ovratnik vam je izlizan i zarezuje vam se u vrat, i na kraju vam još pukne naramenica, a nigdje nema ničega što bi poslužilo umjesto nje. U takve dane, jasno, zakasnite na doručak i svi misle da ste namjerno zakasnili. Kako dan ide dalje, postaje sve gori – negdje ste zametnuli bilježnicu, udžbenik matematike padne vam u blato, pukne vrh na olovci, a kad otvorite nožić da naoštrite olovku, zarežete nokat. U takvim danima pričepite prst vratima i u glavi vam se pobrka sve što su vam odrasli rekli da morate napraviti. Prevrnete šalicu čaja, a sendvič vam se neprestano raspada. A kad, najzad, legnete u krevet – obično već očajni i ukoreni – ni najmanje vas ne može utješiti to što znate kako se ništa od svega toga nije dogodilo vašom krivicom. Ovaj dan, kao što ste već primijetili, nikako nije bio jedan od tih. Čak i užina u vrtu, koju su poslužili na popločanom dijelu uz cvijetnjak gdje se mogao postaviti stol, bila je pravi užitak, premda je od petoro nazočnih, četvoro bilo zaokupljeno mislima na predstavu što su je pripremali, a peta se osoba bavila svojim mislima koje nisu imale nikakve veze ni s užinom ni s predstavom. Poslije užine opet je počelo: vrata su lupala, povremeno bi zavladalo zatišje, onda topot koraka gore – dolje po stepenicama. Još se nije ni smračilo kad se oglasilo zvono za večeru – znak je bio dogovoren za užinom i pažljivo su ga rastumačili Eli. Mademoiselle je odložila knjigu, prošla kroz predvorje zlatno od zalaska sunca i ušla u dnevnu sobu osvijetljenu žućkastom plinskom rasvjetom. Eliza, koja

je hihotala, pridržala joj je vrata, a zatim ušla za njom. Žaluzine su bile spuštene, a ispod i iznad njih prodirale su tanke crte danjeg svjetla. Zelenocrni stolnjaci sa stolova iz školske blagovaonice visjeli su na konopcu za sušenje rublja. Konopac se izvjesio, ali služio je svrsi, to jest, pridržavao je zavjesu što je sakrivala dio sobe koji je predstavljao pozornicu. Na drugom kraju sobe stajali su redovi stolica – tu kao da su bile sve stolice iz kuće – i Mademoiselle poskoči od straha zapazivši da je šest-sedam stolica zauzeto. Tu su sjedili neki vrlo neobični ljudi – starica s kapicom zavezanom pod bradom crvenim rupčićem, gospoda s velikim slamnatim šeširom iskićenim cvijećem i čudnovatim rukama što su stršale preko naslona stolice ispred nje, nekoliko muškaraca nezgrapnih tjelesa, svi sa šeširima na glavi. – Kako to – prošaptala je Mademoiselle kroz otvor među stolnjacima – pozvali ste neke prijatelje? Morali ste me pitati za dopuštenje, djeco. Umjesto odgovora, iza zavjes od stolnjaka začuo se smijeh i nešto nalik na “hura”. – U redu, Mademoiselle Rapunzel – poviče Mabel – pojačajte svjetlo. To sve spada u program. Eliza, koja se još hihotala, progura se među stolicama, pritom zbacivši jednom od posjetilaca šešir s glave i pojača plin u tri svjetiljke. Mademoiselle pogleda spodobu što je sjedila uz nju, sagne se da bolje vidi, nasmije se i vrisne u isti mah, te naglo sjedne. – Oh! – poviče ona – pa oni nisu živi! Eliza je upravo to isto ustanovila, samo je mnogo glasnije vrisnula i drukčije to izrazila. – Ovi nemaju utrobe – rekla je. Sedam gledatelja što su sjedili među šumom praznih stolica zaista nisu imali utrobe. Tijela su im bila načinjena od oblih jastučića i smotanih pokrivača, umjesto kičme imali su drške od metle, a umjesto ruku i nogu kišobrane i štapove za hokej. Ramena su im bila od drvenih vješalica na kojima je Mademoiselle držala svoje haljine i kapute; ruke su im bile rukavice ispunjene rupčićima; a lica papirnate maske što ih je Gerald nevjestom rukom oslikao toga poslijepodneva i privezao za okrugle glave načinjene od ukrasnih jastučića. Lica su

djelovala prilično zastrašujuće. Gerald je dao sve od sebe, ali uza sav trud teško da bi itko mogao na njima razabrati crte lica da nisu bila na mjestu što ga lice obično zauzima. Iznad očiju crnile su se namrštene obrve, a oči su im bile velike poput novčića od pet šilinga i gotovo isto tako okrugle; za usne i obraze Gerald je utrošio mnogo crvene boje i gotovo cijelu tubicu cinobera. – Napravili ste sebi publiku? Bravo! – povikala je Mademoiselle, koja se malo pribrala i zapljeskala. Čim se začuo pljesak, zavjesa se podigla ili, bolje reći, razdvojila. Jedan od uzbuđenja prigušen glas rekao je – Ljepotica i Zvijer i pokazala se pozornica. Bila je to uistinu prava pozornica, napravljena od stolova koje su složili jedan kraj drugoga i prekrili ih ružičastobijelim krevetskim prekrivačima. Pozornica je bila malo klimava i škripala je kad se po njoj hodalo, ali djelovala je sasvim vjerodostojno. Ukazala se jednostavna, ali uvjerljiva scena. Veliki komad kartona, presavijen, u kojem su prorezali otvore i iza njega zapalili svijeće, nedvojbeno je predstavljao domaće ognjište. Elizina okrugla limena kutija za šešire stajala je na tronošcu ispod kojega je gorjela noćna svjetiljka i samo bi se najveći zlobnik usudio tvrditi da to nije korito za iskuhavanje rublja. Košara za otpatke sa dvije-tri krpe za prašinu i jednim kaputom, te plava pidžama prebačena preko stolice upotpunjavali su prizor. Najava koja se čula iza pozornice – Praonica u kući Ljepotice – nije uopće bila potrebna. Bilo je posve jasno da je upravo riječ o praonici. Iza kulisa Mabel je šapnula: – Djeluju baš kao prava publika. Kreni, Jimmy, i ne zaboravi da se Trgovac mora praviti važan i upotrebljavati dugačke riječi. Jimmy, ojačan jastucima ispod Geraldova najboljeg kaputa, koji je i njemu namjerno kupljen prevelik, jer će narasti u dvije godine koliko je kaput trebao trajati, s turbanom od ručnika na glavi i otvorenim kišobranom, započeo je prvi čin jednostavnim i tečnim monologom: – Ja sam najnesretniji od svih trgovaca koji su ikada postojali. Nekoć sam bio najbogatiji trgovac u Bagdadu, ali svi su mi brodovi potonuli i sad živim u trošnoj potleušici. Vidite da krov propušta kišu, a moje kćeri moraju prati tuđe rublje. I...

Nastupila je stanka koja se ponešto otegla, ali u to je utrčao Gerald, vrlo elegantan u Mademoisellinu ružičastom kućnom ogrtaču, glumeći najstariju kćerku. – Krasan dan za sušenje rublja – zacvrkutao je Gerald. – Dragi oče, okreni kišobran naopako. Time ćemo sebi prištedjeti trud da idemo po vodu dok vani pada kiša. Dođite sestre, naš dragi otac nabavio nam je novo korito za pranje. Kakva raskoš! Oko kišobrana koji je sada bio izvrnut naopako tri su sestre kleknule i počele prati zamišljeno rublje. Kathleen je imala ljubičastu Elizinu suknju, svoju plavu bluzu, a na glavi pokrivalo od rubaca. Bijela spavaćica, opasana bijelom pregačom i dva crvena karanfila u Mabelinoj crnoj kosi jasno su ukazivali koja je od njih Ljepotica. Prizor je vrlo dobro protekao. Završni ples u kojem su mahali ručnicima bio je vrlo šarmantan, rekla je Mademoi-selle; Eliza se tako dobro zabavljala da ju je zabolio trbuh od smijeha. Lijepo možete zamisliti kako izgleda predstava “Ljepotica i Zvijer” kad je igra četvoro djece koja su cijelo poslijepodne provela u pripremanju kostima, te im nije preostalo vremena da isprobaju ono što će govoriti. Ali, ipak, oni su uživali, a publika je bila očarana. A što čovjek može više tražiti od kazališne predstave, pa bio to i Shakespeare? Mabel u odjeći princeze blistala je u ulozi Ljepotice, a Gerald, umotan u krznene prostirke iz dnevne sobe, bio je neobično upečatljiv kao Zvijer. Premda Jimmy kao Trgovac nije previše govorio, nadoknadio je to svojom gotovo bezgraničnom debljinom, a Kathleen je iznenadila i zadivila čak i samu sebe brzinom kojom se pretvarala čas u ovaj, čas u onaj sporedni lik – u vilu, sluškinju ili glasnika. Negdje pod kraj drugog čina Mabel, čiji je kostim dostigao vrhunac elegancije te se više nije morala presvlačiti, rekla je Geraldu koji se preznojavao pod veličanstvenom težinom zvjerinje kože: – Čuj, mogao bi mi vratiti prsten. – Hoću – reče Gerald koji je pose zaboravio na prsten. – Vratit ću ti ga u sljedećoj sceni. Samo ga nemoj izgubiti i nemoj ga staviti na prst. Mogla bi posve nestati tako da te nitko više nikada ne bi vidio ili bi mogla postati sedam puta vidljivija od svih, pa bi mi ostali pokraj tebe djelovali kao sjene, tako bi bla debela ili... – Spremni! – reče Kathleen dotrčavši, sad opet kao zla sestra.

Gerald je uspio zavući ruku u džep ispod svojih krzna i kad je zakolutao očima u ljubavnom jadu i rekao: – Zbogom, draga Ljepotice! Brzo se vrati, jer će bez tebe tvoja vjerna Zvijer zacijelo skapati – stavio joj je prsten u ruku i dodao: – Ovo je čarobni prsten koji će ti ispuniti svaku želju. Kad se poželiš vratiti svojoj nesebičnoj Zvijeri, natakni prsten na prst i izreci svoju želju. Smjesta ćeš se naći kraj mene. Ljepotica, odnosno Mabel, uzela je prsten, a to je bio onaj prsten. Zavjesa se zatvorila uza srdačan pljesak dva para ruku. Sljedeći prizor izvrsno je tekao. Sestre su bile gotovo previše prirodne u svojoj zloći, a ljutnja Ljepotice kad su joj poprskali haljinu pravom vodom i sapunicom doživljena je kao vrhunsko glumačko umijeće. Čak je i Trgovac pokazao da nije samo puka mješina od jastuka, i zavjesa se spustila dok je on žalostivo tumačio kako će, bez svoje drage Ljepotice, jednostavno okopniti i umrijeti. Dva para ruku ponovo su zapljeskala. – Mabel, drži ovo – molio je Gerald pod teretom sušila za rublj, čajnika, pladnja i zelene pregače pomoćnog vrtlara, što je zajedno sa četiri crvene geranije iz hodnika, puzavicama s kamina u dnevnoj sobi i fikusima s prozora dnevne sobe imalo predstavljati vodoskok i vrt u posljednjem činu. Pljesak je već bio zamro. – Kad bi barem – reče Mabel i preuzme teret čajnika – kad bi barem ona stvorenja oživjela. Onda bismo dobili pravi pljesak. – Meni je baš drago što nisu živa – reče Gerald dok je namještao zelenu pregaču preko sušila za rublje. -Gadni su. Nekako se čudno osjećam kad god pogledam u njihove papirnate oči. Zavjesa se otvorila. U krzna umotana Zvijer ležala je ničice u očaju okružena ljepotom tropskog vrta, cvjetnjakom puzavica, grmovima fikusa, drvećem geranija i vodoskokom Čajnika. Ljepotica je stajala pripravna za veliki izlazak na scenu u svoj uzbudljivoj divoti tuge. I onda se odjednom dogodilo. Mademoiselle je započela – zapljeskala je prizoru u vrtu, lagano udarajući hitrim dlanovima. Pridružili su joj se ogrubjeli crveni Elizini dlanovi, a onda -još je netko stao pljeskati, šest ili sedam ljudi, samo što je njihov pljesak zvučao prigušeno, kao da udaraju nečim

pojastučenim. Prema pozornici okrenulo se devet lica umjesto dva, a sedam od tih devet bila su obojena, šiljata, papirnata lica. A svaka ruka i svako lice bili su živi. Pljesak je postao jači kad je Mabel izašla na pozornicu, a kad je zastala i pogledala u publiku, njen posve neizvještačeni izraz strave i zaprepaštenja izazvao je još burniji pljesak, ali ne dovoljno glasan da prekrije vrisak Mademoiselle i Elize koje su navrat – nanos izjurile iz prostorije, rušeći pred sobom stolice i sudarivši se na izlazu. Čulo se kako se dvoja vrata s treskom zatvaraju, vrata Mademoiselline sobe i Elizine sobe. – Zavjesa! Zavjesa! Brzo! – krikne Ljepotica Mabel, glasom koji nije bio ni Mabelin, ni Ljepotičin. -Jerry, ona su stvorenja zbilja oživjela. Oh, što ćemo sad? Krznom omotan Gerald skoči na noge. Dok su Jimmy i Kathleen navlačili zavjesu, ponovo zašumori mekan, prigušen pljesak. – Što se događa? – pitali su oni zatvarajući zavjesu. – Sad si zbilja uprskala stvar! -reče Gerald rumenoj, oznojenoj Mabel. – K vragu i ovi konopci! – Ne možeš ih rastrgati? Ja sam uprskala? – odvrati Mabel. – To mi se sviđa! – Svakako više nego meni – reče Gerald. – Dobro, dobro – reče Mabel. – Hajde, idemo rastaviti ta stvorenja na dijelove, pa onda više neće moći biti živa. – Svakako, ti si kriva – reče Gerald potpuno nekavalirski. – Nije ti jasno? Prsten se pretvorio u prsten koji ispunjava želje. Znao sam da će se pretvoriti u nešto drukčije. Dajte mi moj džepni nožić, ovaj konopac je pun čvorova. Jimmy, Keti, ova naša publika je oživjela zato što je Mabel to poželjela. Požurite i raskomadajte ih u dijelove. Jimmy i Kathleen provire kroza zavjesu i smjesta užasnuto odskoče, blijedi kao kreda i razrogačenih očiju. – Ja ne! – kratko izjavi Jimmy. Kathleen reče – Ni slučajno! – Svakome je bilo jasno da to zaista i misli. Upravo kad se Gerald gotovo ispetljao iz svojih krzna i pritom slomio nokat na najčvršćoj oštrici noža, iza zastora začulo se muklo šuškanje i teški, oštri topot. – Izlaze! – vrisne Kathleen – Izlaze na nogama od kišobrana i drški

metli! Ne možemo ih zaustaviti, Jerry, sablasni su! – Svi će u gradu do sutra navečer poludjeti ako ih ne zaustavimo – poviče Gerald. – Daj mi prsten, poništit ću želju. Zgrabi prsten iz ruke Mabel koja se nije opirala, te poviče: – Želim da one spodobe ne budu žive – izleti kroz vrata. U mašti je već vidio Mabelinu želju poništenu i učinilo mu se da su po predsoblju razbacani jastuci, šeširi, kišobrani, kaputi i rukavice, beživotni rekviziti koje je zauvijek napustio kratkotrajni dah života. Ali predsoblje je bilo puno živih bića, čudnovatih bića, jezivo patuljastih na jezivim kratkim nogama od kišobrana i drški metli. Jedna je mlohava ruka mahnula. Zašiljeno bijelo lice crvenih obraza okrenulo se prema njemu i široka crvena usta nešto su mu rekla, ali nije razabirao što. Glas ga je podsjećao na glas starog prosjaka kraj mosta koji nije imao nepce u ustima. Ova stvorenja nisu imala nepce, naravno. Nisu imala ni... – Moe a peouii obaoel? – ponovi glas. I ponovio je još četiri puta dok se Gerald nije dovoljno sabrao da shvati kako mu ova užasna spodoba – živa i po svoj prilici potpuno nesavladiva – govori stravično mirno i uljudno, ali vrlo uporno: – Možete li nam preporučiti dobar hotel? Poglavlje VII – Možete li nam preporučiti dobar hotel? – U glavi bića koje je govorilo nije bilo ničega. Gerald je to najbolje znao. Ispod kaputa nije bilo ramena, samo vješalica na koju gospođe odlažu svoje ogrtače. Ruka što se upitno podigla uopće nije bila ruka, već rukavica ispunjena zgužvanim džepnim rupčićima i pričvršćena na Kathleenin kišobran. A opet, biće je bilo živo i postavljalo je sasvim određeno i svakom čovjeku, svakom tko je zaista čovjek, razumljivo pitanje. Osjetivši kako se u njemu nešto prelama, Gerald shvati da se sad ili nikad mora pokazati doraslim prilici. Na tu pomisao još se više snuždio. Ni uz najbolju volju nije se osjećao ovome dorastao.

– Oprostite, nisam razumio – bilo je najbolje što je tog trenutka mogao smisliti. Zašiljeno lice od obojenog papira još se jednom okrenulo prema njemu i još jednom reklo: – Moee a peouii obaoel? – Tražite hotel? – ponovi Gerald tupo. – Dobar hotel? – Obaoel – ponavljale su obojene usne. – Užasno mi je žao – reče Gerald (ma što se događa, čovjek uvijek može biti uljudan, a Gerald je takav bio po prirodi) – ali naši se hoteli rano zatvaraju. Čini mi se, već u osam sati . – Uaemo – reče spodoba, nazovimo je Ružli. Gerald još ni dandanas ne može shvatiti kako se jedna neslana šala, na brzinu sklepana od šešira, kaputa, papirnatog lica i mlitavih ruku, mogla samim time što je oživjela pretvoriti u vrlo dostojanstvenog gospodina od pedesetak godina, očito imućnog, poznatog i poštovanog u susjedstvu, u gospodina koji uvijek putuje prvim razredom i puši supe cigare. Ovaj put Geraldu nije trebalo ponoviti, jer je razabrao što Ružli govori: – Kucat ćemo. – Ne vrijedi – objasni Gerald. – Svi su gluhi kao top, svi su hotelijeri u ovome gradu do zadnjega gluhi. Takav je – mahnito je nastavljao izmišljati – mjesni zakon. Samo gluhi smiju držati hotele. To je zbog hmelja u pivu – dodao je. – Znate, hmelj pomaže kod uhobolje. – Ia iuan a azuje – reče dostojanstveni Ružli. Gerald se ni najmanje nije začudio kad je razabrao da ga spodoba “ne razumije najbolje”. – Malko jest neobično – reče on. Ostali Ružliji okupili su se oko njih. Gospođa s kapicom rekla je, a Gerald je ustanovio da već sasvim dobro razumije govor bića bez nepca u ustima: – Ako nema hotela, barem kakvo prenoćište. – Prenoćit ću na hladnom kamenu – riječi pjesme same od sebe navrle su Geraldu u misli. Čekaj malo, možda je to ideja! – Znam jedno prenoćište – reče on polako – ali... Najviši među Ružlijima progura se naprijed. Bio je odjeven u stari smeđi ogrtač i cilindar, što su uvijek visjeli na vješalici kraj ulaza u školu kako bi obeshrabrili potencijalne lopove dajući im na znanje da je u kući muškarac i da je sad kod kuće. Djelovao je nekako opuštenije, nije bio

tako suzdržan kao prvi govornik i jasno se vidjelo da nije baš pravi gospodin. – Aiio zai – počeo je, ali ga je prekinula gospođa Ružli sa šeširom urešenim cvijećem. Govorila je razgovjetnije od ostalih zahvaljujući, kako je Gerald kasnije ustanovio, činjenici da su joj usta nacrtali otvorena, a dio papira presavili prema unutra. Premda je to bio samo papir, poslužio je kao neka vrsta nepca. – Voljela bih znati – rekla je ona Geraldu – gdje su kočije koje smo naručili? – Ne znam – reče Gerald – ali ću saznati. Sad bismo morali krenuti – dodao je. – Znate, predstava je završila i sad se mora zatvoriti zgrada i pogasiti svjetla. Pođimo. – Ae eoao – ponovi dostojanstveni Ružli i uputi se prema vratima. – Uamu – reče dama zakićena cvijećem, a Gerald me uvjerava da su joj se grimizne usne razvukle u osmijeh. – Bit će mi osobito drago – reče Gerald ozbiljno i vrlo ljubazno – da učinim sve što mogu, naravno. Uvijek nešto nezgodno iskrsne baš onda kad se čovjek najmanje nada. Mogao bih poći s vama i pomoći vam da pronađete prenoćište ako biste samo pričekali nekoliko trenutaka u ... dvorištu. To je upravo izvanredno dvorište – nastavi on, primijetivši da je preko bijelih papirnatih lica prešao izraz iznenađenja pomiješanog s prezirom – to nije obično dvorište, znate. Česma – stane bjesomučno izmišljati – je nedavno obojena u zeleno, a kanta za smeće je od emajliranog željeza. Ružliji su se okrenuli jedni prema drugima da se posavjetuju i Gerald je saznao kako, po njihovu mišljenju, zelena boja česme i emajlirana kanta za smeće znače daje to onda sasvim nešto drugo. – Strašno mi je žao – rekao je Gerald gorljivo – što vas moram zamoliti da sačekate, ali imam ujaka koji je potpuno lud i moram mu dati njegovu kašu točno u devet i pol. Prima hranu samo iz moje ruke. – Gerald više uopće nije mario što govori. Jedini ljudi kojima se smije lagati su Ružliji; oni su samo odjeća bez nutrine, jer nisu ljudska bića već samo neka vrsta vrlo stvarnog priviđenja i stoga ih se ne može zapravo prevariti premda se čovjeku može učiniti da ih je prevario. Kroz stražnja vrata s plavim, žutim, crvenim i zelenim staklom i niza željezne stepenice u dvorište – Gerald je išao prvi, a Ružliji su

stupali za njim. Neki od njih imali su čizme, ali oni čije su noge bile napravljene od drški za metle ili od kišobrana gadno su se namučili na rešetkastim željeznim stepenicama. – Ako vam ne bi bilo teško – reče Gerald – da pričekate ispod balkona? Moj je ujak zaista veoma lud. Da on vidi nekakve nepoznate ljude, čak i ovako otmjene, ne bih mogao odgovarati za posljedice. – Možda bi – reče dama s rascvjetanim šeširom nervozno – bilo bolje da sami pronađemo prenoćište? – To vam ne bih savjetovao – reče Gerald tmurno kao što to samo on zna. – Policija ovdje hapsi sve strance. To je novi zakon što su ga liberali nedavno donijeli – doda on uvjerljivo – i našli biste se u prenoćištu koje vam se zacijelo ne bi svidjelo. Ne bih mogao podnijeti pomisao na to da ste zatočeni u tamnici – doda brižno. – Iao ovine – reče dostojanstveni Ružli i pridoda nešto što je zvučalo kao “prava sramota”. Ipak su se svi nagurali ispod balkona sa željeznom ogradom. Gerald baci još jedan pogled na njih i zapita se duboko u sebi kako to da se ne boji premda je u onom najgornjem sloju svijesti čestitao samom sebi na hrabrosti. Spodobe su zaista djelovale stravično. U polumraku bilo je teško povjerovati da su zbilja načinjeni samo od odjeće, jastuka i štapova. Dok se penjao uza stepenice, čuo je kako Ružliji razgovaraju na svom čudnovatom jeziku, sve samo “u” i “a”. Učinilo mu se da je razabrao kako glas dostojanstvenog Ružlije govori: – Neobično pristojan dječak – a dama zakićena cvijećem srdačno se pridružuje: – Da, uistinu je pristojan. Zatvorio je za sobom vrata s obojenim staklima. Iza njega je bilo dvorište napučeno sa sedam nevjerojatnih stvorenja. Ispred njega prostirala se tiha kuća nastanjena, kao što je vrlo dobro znao, sa pet ljudskih bića, uplašenih onoliko koliko ljudska bića mogu biti uplašena. Možda mislite da nema nikakvog razloga da se boje Ružlija. To mislite samo zato što nikada niste vidjeli nijednog. Napravite jednoga – poslužit će vam staro odijelo vašeg tate, šešir koji on nikada ne nosi, jedan ili dva jastučića, obojeno lice od papira, nekoliko štapova i par cipela. Nagovorite tatu da vam posudi prsten koji

ispunjava želje, vratite mu ga tek pošto je učinio svoje i da vidite kako će vam onda biti. Jasno, Gerald se nije bojao zato što je imao prsten, jer, kao što smo vidjeli, posjednik prstena ne boji se ničega osim ako to ne dodirne. Ali Gerald je svejedno mogao zamisliti kako je ostalima. Zato je na trenutak zastao u predvorju da pokuša zamisliti što bi njega najviše umirilo da je on tako prestravljen kao što su sad oni. – Kathleen! Hej! Jimmy! Halo, Mabel! – povikao je zvonko i razdragano, a vlastiti mu je glas djelovao sasvim nestvarno. Vrata blagovaonice oprezno su se otškrinula. – Zbilja, kakva zabava! – nastavi Gerald i lagano gurne vrata ramenom. – Hej, zašto ne otvriš ta vrata? – Jesi li... sam? – upita Kathleen prigušenim glasom i bez daha. – Pa naravno. Ne budi glupa. Vrata se širom otvore i pokažu se tri užasnuta lica i razbacane stolice na kojima je prije sjedila neobična publika. – Gdje su? Jesi li poželio da nestanu? Čuli smo kako govore. Jezivo! – U dvorištu su – reče Gerald, oponašajući najbolje što je mogao vedro uzbuđenje. – Baš je zabavno! Oni su sasvim kao pravi ljudi, zgodni su i ljubazni. Savršeno se zabavljam. Nemojte ništa govoriti Mademoiselle i Elizi. Ja ću se za njih pobrinuti. Onda Kathleen i Jimmy moraju na spavanje, ja ću otpratiti Mabel kući, a čim izađemo, moram pronaći nekakvo prenoćište za Ružlije. Zbilja su zgodni. Baš bih volio da možete svi sa mnom. – Zgodni? – ponovila je nepovjerljivo Kathleen očajnim glasom. – Ne mogu biti zgodniji – izjavi Gerald odlučno. – A sad pažljivo slušajte što ću reći Mademoiselle i Elizi i podržite me koliko god možete. – Ne misliš valjda reći – reče Mabel – da ćeš me ostaviti samu čim izađemo iz kuće i otići s onim groznim stvorenjima. Izgledaju kao zlodusi. – Čekaj dok ih ne vidiš izbliza – posavjetuje je Gerald. – Pa oni su sasvim obični. Prvo što me jedan od njih pitao bilo je da mu

preporučim dobar hotel. U prvi mah nisam razumio što me pita, jer nema nepca u ustima. Gerald je smjesta uvidio da to nije smio reći. Mabel i Kathleen držala su se za ruke tako đa se jasno vidjelo kako su još prije nekoliko trenutaka grčevito stezale jedna drugu izbezumljene od strave. Sad su se opet bacile jedna drugoj u zagrljaj. A Jimmy, koji je sjedio na rubu bivše pozornice i lupkao cipelama po ružičastom prekrivaču za krevet, vidljivo je zadrhtao. – Nije to važno – objasni Gerald. – Hoću reći, nije važno što nemaju nebaca. Brzo počneš razumjeti što govore. Čuo sam ih kako kažu da sam ja vrlo pristojan dječak. Zlodusi ne bi nikada primijetili takvu sitnicu. – Baš me briga što oni misle da si pristojan. Ako me ne otpratiš do kuće, nisi uopće pristojan i to je sve. Hoćeš li me otpratiti? – upita Mabel. – Jasno da hoću. Baš ćemo se lijepo provesti. A sad idem do Mademoiselle. Dok je govorio, navukao je ogrtač te potrčao uza stepenice. Stisnuti u gomilici, ostali su u predvorju čuli kako kuca na vrata Mademoiselline sobe, a to kao da je govorilo “ništa se strašno ne događa, zašto ste se zaključali u sobu”, a potom glas koji smireno kaže: – To sam samo ja, Gerald – zatim stanka, zvuk vrata koja se otvaraju i tihi razgovor koji je uslijedio; zatim Mademoiselle i Gerald na vratima Elizine sobe. Glasovi koji smiruju, i Elizin strah, glasan, i kako se postupno ublažava. – Baš me zanima kakve im je sve laži servirao – gunđao je Jimmy. – Nisu to laži – reče Mabel. – Jednostavno im je rekao onoliko istine koliko je za njih dobro da znaju. – Da si se rodila kao muškarac – reče Jimmy ledeno – bila bi jezuit i skrivala bi se po dimnjacima. – Da sam samo običan dječak – odgovori Mabel – ne bih umirala od straha pred hrpom starih kaputa. – Strašno mi je žao što ste se uplašili – dopro je niza stepenice Geraldov medeni glas. – Nije nam palo na pamet da biste se mogli uplašiti. A trik nam je zbilja uspio, nije li tako?

– Eto vidiš! – šapne Jimmy. – Rekao joj je da je to samo trik koji smo mi izveli. – Pa i jesmo – reče Mabel odrešito. – Trik je doista uspio – reče Mademoiselle. – A kako ste pokrenuli lutke? – O, pa to smo često radili, uz pomoć konopaca – objasni Gerald. – I to je istina – šapne Kathleen. – Da vidim još jedanput kako to izvodite – reče Mademoiselle, stigavši na posljednju stepenicu. – Sad sam ih već sve iznio iz kuće – reče Gerald. (I to je istina – reče Kathleen Jimmyju.) -Bilo nam je žao što ste se preplašili, pa smo mislili da ih ne biste više rado vidjeli. – Pa onda – reče Mademoiselle vedro pošto je zavirila u neurednu dnevnu sobu i vidjela da su figure doista nestale – mogli bismo večerati i raspredati o vašoj krasnoj predstavi. Gerald joj potanko objasni kako bi njegov brat i sestra to doista voljeli. A što se njega tiče, Mademoiselle zacijelo shvaća kako mu je dužnost da otprati Mabel kući i premda je vrlo ljubazno od Mademoiselle što joj je ponudila da prespava kod njih, to je neizvodivo zbog prevelike ljubavi i brige Mabeline tetke prema Mabel. A nema nikakve koristi od toga da Eliza prati Mabel kući, jer se Eliza boji mraka osim ako nije u društvu svoga prijatelja. Tako je Mabel stavila svoj šeširić i navukla ogrtač koji nije bio njezin, te su ona i Gerald izašli iz kuće ispraćeni ljubaznim riječima i dogovorima za sutra. Čim su se vrata zatvorila, Gerald zgrabi Mabel za ruku i žustro je povede do ugla pokrajnje ulice koja je vodila u dvorište. Zašavši iza ugla, stane. – A sad – reče on – hoću znati samo jedno: jesi li ti idiot ili nisi? – Sam si idiot! – odvrati Mabel, ali sasvim makinalno jer je uvidjela da misli ozbiljno. – Naime, ja se ne bojim Ružlija. Bezopasni su poput kunića. Ali idiot bi se mogao uplašiti i sve bi izišlo na vidjelo. Ako misliš da si idiot, samo reci, i smjesta se vraćam kući da im kažem kako te strah hodati po mraku i da ću ja obavijestiti tvoju tetu da ćeš prespavati kod

nas. – Nisam idiot – reče Mabel – a osim toga – doda zvjerajući oko sebe onim izbezumljenim pogledom čovjeka kojeg je obuzela strava – ja se ničega ne bojim. – Dopustit ću ti da podijeliš sa mnom sve tegobe i opasnosti – reče Gerald. – Svakako, sklon sam ti to dopustiti. Mogu ti reći da to ne bih učinio ni rođenom bratu. A ako mi pokvariš posao, nikada više neću s tobom govoriti, niti ću dopustiti drugima da govore s tobom. – Ti si svinja, eto što si ti! Ne moraš mi prijetiti da me ohrabriš. Ja jesam hrabra. – Mabel – reče Gerald dubokim, tronutim glasom, jer je uvidio da je došao trenutak za novu pjesmu – znam da si ti hrabra. Ja vjerujem u tebe. Zato sam udesio da budemo zajedno. Uvjeren sam da ispod tvoje crnobijele vanjštine kuca lavlje srce. Mogu li se pouzdati u tebe? Do smrti? Mabel je znala da će, kaže li bilo što osim “da”, smjesta izgubiti dragocjenu reputaciju odvažne osobe. Zato je i rekla “da”. – Onda me čekaj ovdje. Svjetiljka ti je u blizini. A kad me vidiš kako dolazim s njima, sjeti se da su bezopasni poput zmija... hoću reći poput golubića. Razgovaraj s njima kao što bi razgovarala sa svakim. Jasno? Okrenuo se da ode, ali zaustavilo ga je njeno sasvim prirodno pitanje: – Što si rekao, u koji ćeš ih hotel odvesti? – O, moj bože! – zabrinuti Gerald stane čupati rukama kosu. – Eto, vidiš, Mabel, već mi pomažeš. – Čak ni u tom trenutku nije ga napustio smisao za takt. – Potpuno sam zaboravio! Htio sam te pitati, postoji li kraj zamka nekakva kućica ili spremište ili bilo što gdje bih ih mogao smjestiti preko noći? Čarolija će prestati za neko vrijeme, isto kao što je bilo s nevidljivošću, i oni će se opet pretvoriti u hrpu kaputa i drangulija koje onda možemo lako odnijeti kući. Postoji li takva kućica? – Postoji tajni hodnik – počne Mabel, ali tog trena otvore se vrata dvorišta i jedan Ružli izviri, te zabrinuto pogleda niz ulicu. – Evo me! – Gerald potrči Ružliju ususrt. Mabel se morala svim snagama obuzdavati da ne odjuri u suprotnom smjeru kako se ne bi

susrela s Ružlijem. Morala se truditi svim snagama, ali uspjela je i ponosila se sama sobom. A onda su, vrlo tiho i oprezno, jer je tako nalagala blizina neobično ludog ujaka, Ružliji izmarširali iz dvorišta. – Hodaj na prstima – šapnula je gospođa Ružli s kapicom dami zakićenoj cvijećem; čak i u tom trenutku najvećeg uzbuđenja Gerald se morao zapitati kako to ona hoda na prstima, jer su joj prsti na jednoj nozi zapravo bili drška palice za golf, a na drugoj drška štapa za hokej. Mabel je zaključila da se neće osramotiti povuče li se do svjetiljke na uglu lice, ali kad je ć stigla tamo, primorala je samu sebe da stane. Nitko, osim Mabel nikad neće saznati koliko joj je to bilo teško. Samo zamislite: stajati tamo postojano i šutke i čekati da se te spodobe približe, klopoćući po pločniku batrljcima od nogu ili bešumno klizeći, kao dama sa rascvjetalim šeširom kojoj je s,uknja dopirala do poda, a ispod, Mabel je to savršeno dobro znala, nije bilo baš ničega. Stajala je posve nepomično. Dlanovi su joj se ohladili i ovlažili, ali stajala je nepomično i neprestano ponavljala: – Ovo nije zbilja, oni ne mogu zbilja postojati. To je samo san. Nije java. To je nemoguće. – A onda se Gerald našao kraj nje okružen gomilom Ružlija i rekao: – Ovo je naša prijateljica, Mabel, princeza u predstavi, sigurno se sjećate. Budi muško! – dodao je šapatom tako da ga samo ona čuje. Mabelini su živci bili napeti poput struna na violini i u jednom užasnom trenutku nije znala je li kadra biti muško ili će jednostavno postati mala preplašena djevojčica koja vrišti i bježi. Jer u tom trenutku dostojanstveni Ružli pružio joj je mlohavu ruku (– ovo ne može biti zbilja – rekla je ona u sebi), a dama zakićena cvijećem primila ju je pod ruku mekom rukavicom na kraju drške kišobrana i rekla: – Ti si ta ljupka pametna djevojčica! Pođi sa mnom! – djevojačkim, gugutavim glasom, na jeziku u kojem gotovo uopće nije bilo suglasnika. Onda su se svi uputili glavnom ulicom kao, kako je Gerald rekao, najobičniji ljudi. Bila je to čudnovata povorka. No, ljudi u gradiću Liddlesbvju rano