Edith Nesbit - Začarani zamak

odlaze na spavanje, a gradska policija, kao i u većini gradova, nosi čizme koje se čuju na kilometar. Da su začuli taj zvuk, Gerald bi imao vremena da se okrene i povede ih u drugom smjeru. Silno se ponosio Mabelinom hrabrošću dok je slušao kako ona uljudno odgovara na još uljudnije primjedbe druželjubivih Ružlija. Nije pojma imao koliko je ona biizu toga da vrisne i tako otkrije cijelu stvar i dovede policiju i sve stanovnike, što bi značilo potpunu propast. Putem nisu nikoga sreli, osim jednog čovjeka koji je samo promrmljao: – Mili bože, pomozi mi – i žurno prešao preko ceste. Kad je sljedećeg dana ispričao svojoj ženi stoje vidio, nije mu vjerovala, a povrh toga je rekla da mu je to božja kazna, što uopće nije zaslužio. Mabel se činilo da sudjeluje u kakvoj savršeno iz režiran oj noćnoj mori, ali i Gerald je u njoj sudjelovao, Gerald koji ju je pitao je li ona idiot. Zasad nije, ali mogla bi uskoro biti. A ipak je i dalje odgovarala na samoglasničke upite ovih nemogućih ljudi. Često je čula kako teta spominje nemoguće ljude. Dakle, sad točno zna što se time misli. Ljetni se sumrak pretopio u ljetnu noć obasjanu mjesečinom. Sjenke Ružlija na bijelom putu bile su još jezivije od njihovih tjelesa. Mabel je poželjela da nema mjesečine, a onda zadrhtavši brzo promijenila želju. Dok ga je Ružli s cilindrom radoznalo propitkivao o školi, sportovima kojima se bavi, razonodama i ambicijama, Gerald se pitao koliko će čarolija trajati. Prsten je očito djelovao po sistemu sedmica. Hoće li ova bića živjeti sedam sati, ili četrnaest, ili dvadeset i jedan sat? U duhu se zanio u složene probleme tablice množenja sa sedam (koja nije jednostavna čak i u najboljim trenucima) i pribrao se u čudu kad je povorka stigla do kapije koja je vodila u park oko zamka. Jasno, bilo je zaključano. – Vidite – objasnio je Gerald dok su Ružliji uzaludno drmusali željeznu kapiju – vrlo je kasno. Postoji još jedan put. Ali morate proći kroz rupu. – Ali tu su gospode – stane prigovarati dostojanstveni Ružli; gospode su, međutim, jednoglasno izjavile da obožavaju pustolovine. – To je tako strašno uzbudljivo – doda dama zakićena ružama. Uputili su se cestom, a kad su stigli do rupe – malo ju je teže bilo pronaći na mjesečini koja uvijek nekako mijenja oblik čak i onim

stvarima koje dobro poznajemo – Gerald je krenuo prvi, noseći biciklističku svjetiljku koju je dograbio dok su njegovi pratioci izlazili iz dvorišta; slijedila je unezvjerena Mabel, a za njom su se provukli Ružliji. Uz mukli klopot drvenih udova po kamenu i ispuštajući čudne uzvike pune samoglasnika što su izražavali krajnje čuđenje, muževnu hrabrost i ženstvenu usplahirenost, pošli su prema svjetlu na kraju tunela, kroz jarak obrastao paprati i ispod luka. Kad su izbili u čarobni talijanski vrt zaliven mjesečinom, posve razgovijetni “oh” divljenja i iznenađenja oteo se s obojenih papirnatih usana; a dostojanstveni Ružli ustvrdio je kako to mora da je neko vrlo otmjeno mjesto. Mramorne terase i vijugave pošljunčane staze zacijelo nikada nisu odjekivale tako čudnim koracima. Nikad takve nevjerojatne sjene nisu pale na ove guste, sivkaste, rosom orošene tratine, ma koliko one bile začarane. Gerald je upravo to mislio, ili nešto slično tome (zapravo je mislio da ovdje nikada nije bilo ovakvog spektakla!), kad je spazio kako Hermesov kip skače s postolja i trči prema njemu i njegovim pratiocima sa živahnom znatiželjom uličnog derana, koji jedva čeka da se uključi u uličnu tučnjavu. Vidio je i da jedino on primjećuje bijelu priliku koja im se približavala. Znao je da zbog prstena što ga nosi vidi ono što drugi ne mogu vidjeti. Skinuo je prsten s prsta. Da, Hermes je stajao na postolju, nepomičan poput snjegovića što se pravi za božične praznike. Ponovno je stavio prsten, i Hermes je opet bio tu, kružio je oko skupine i radoznalo zagledao u lice svakog Ružlija, koji nisu ni slutili što se događa. – Ovo mora da je vrlo raskošan hotel – reče Ružli s cilindrom. – Svakako, okoliš je lijepo uređen. – Morat ćemo ući na stražnja vrata – odjedanput reče Mabel. – Prednja vrata zaključavaju u devet i pol. Niski, debeljuškasti Ružli s plavožutom sportskom kapicom, koji dotad ništa nije govorio, promrmljao je nešto o dječačkim pustolovinama i kako se opet osjeća mladim. Zaobišli su mramorom obzidano jezerce u kojem su se presijavale zlatne ribice i kamo je golema prethistorijska zvijer dolazila da se

kupa i na pojilo. Voda je na mjesečini bljeskala poput bijelih dijamanata, a jedini je Gerald od svih njih vidio kako se ljuskavi gušter i sada valja i brčka među lopočima. Požurili su uza stepenice Florina hrama. Na stražnjoj stijeni hrama nije se otvarao otmjeni luk, već se ona prislanjala uza strmu liticu, visoku klisuru kakvih je bilo nekoliko razbacano po vrtu. Mabel zađe iza kipa božice, nešto pročačka, a onda se u svjetlu Geraldove svjetiljke pokažu vrlo visoka i vrlo uska vrata; komad kamena što ih je zatvarao polako se okrene pod pritiskom Mabeline ruke. – Ovuda – reče ona, kao bez daha. Osjetila je hladnoću i žmarce na potiljku. – Dječače, kreni prvi sa svjetiljkom – reče uljudni Ružli, ponešto odrješitim, ali i dalje prijaznim glasom. – Moram... moram ostati zadnji da zatvorim vrata – reče Gerald. – Može ih princeza zatvoriti. Mi ćemo joj pomoći – reče dama okićena cvijećem vrlo srdačno, te Gerald pomisli kako ona sigurno uvijek gura nos gdje treba i gdje ne treba. Morao im je blago objasniti da je on na sebe preuzeo odgovornost za ta vrata. – Vi sigurno ne biste voljeli da imam neprilika zbog ovoga – reče on, a Ružliji su se, onako ljubazni i razumni, složili da im to doista nikako ne bi bilo drago. – Uzmite vi svjetiljku – reče Gerald i doda svjetiljku postarijem Ružliju. – Vi ste rođeni vođa. Idite samo ravno naprijed. Ima li stepenica? – upita on Mabel šapatom. – Nema – odgovori ona također šapatom. – Hodnik ide unedogled, a onda skreće. – Nije pristojno – šaptati u društvu – reče najmanji Ružli. – Kao da on zna što je pristojno – šapne jedna gospođa Ružli. – Ne obraćajte na njega pozornost. On je pravi skorojević – a pritom je stisnula Mabelinu ruku užasnim, mlohavim stiskom. Dostojanstveni Ružli poveo ih je, a ostali su pošli za njim s punim povjerenjem; i svi do jednoga nestali su u uskom prolazu. Gerald i Mabel stajali su vani suzdržavajući dah u strahu da čak i samo disanje

ne bi usporilo povorku i gotovo su zajecali od olakšanja. Preuranjeno, kako se pokazalo. Jer, odjednom je u hodniku nastala nekakva strka i komešanje, a kad su pokušali zatvoriti vrata, Ružliji su svim silama navalili da ih opet otvore. Da li su vidjeli nešto u mračnom hodniku što ih je uplašilo ili je u njihovim praznim glavama sinulo da ovo ne može biti stražnji ulaz zbilja pristojnog hotela, ili su odjednom sasvim nagonski osjetili da su nasamareni, to Mabel i Gerald nikada nisu saznali. Ali znali su da Ružliji više nisu prijateljski raspoloženi i obični, već da im se dogodila neka strahovita promjena. Krikovi “ne”, “ne!”, “ne idemo dalje!”, “neka on vodi!” parali su mir predivne noći. Ženski su glasovi vrištali, bijesni su Ružliji grubim i odlučnim uzvicima pozivali na otpor, a najgore od svega bilo je što su uska kamena vrata koja su zamalo uspjeli zatvoriti iza sablasne povorke Ružliji iznutra neprestano gurali ne bi li ih opet otvorili. Mogli su ih nazrijeti kroz procijep između vrata i dovratka: uskomešana crna gomila pod svjetlom svjetiljke, meko pojastučena ruka seže za vratima, drveni udovi ljutito se pružaju prema svijetu koji će im vrata, ako se zatvore, oduzeti zauvijek. A njihov govor bez suglasnika nije više zvučao dobroćudno, već je prijetio i zloslutno nagoviještao nešto loše. Pojastučena ruka spustila se na Geraldovo rame i u tren oka sav onaj užas, koji je dotad samo zamišljao, postao mu je stvaran i odjedanput je uvidio, u kratkotrajnom bljesku, kako se ljudima koji se utapaju prikaže cijeli dotadašnji život, koliko je mnogo tražio od Mabel i koliko je ona podnijela. – Guraj, guraj svom snagom! – poviče on i, oduprijevši se petama o postolje Florina kipa, gurne iz petnih žila. – Ne mogu više, ne mogu! – zastenje Mabel, te se pokuša također oprijeti petama, ali su joj noge bile prekratke. – Ne smiju izaći, ne smiju! – propenta Gerald. – Dobit ćete vi svoje kad izađemo – začuje se iza vrata, a te bjesomučne prijetnje iz usta bez nebaca ne bi ni jedno uho razumjelo, osim onog izoštrenog strahom toga neopisivoga trenutka. – Što se tamo događa? – poviče neki novi glas; glas u kojem su se čuli svi suglasnici, jasan i zvonak, i najednom se još jedna sjenka ocrta

na mramoru Florina hrama. – Pomognite nam gurati! – Geraldov glas jedva je dopro do neznanca. – Ako izađu, sve će nas pobiti. Snažno, baršunom prekriveno rame uguralo se između ramena Geralda i Mabel; pete krupnog čovjeka oslonile su se na postolje božice; teška, uska vrata polako su popustila, zatvorila se, opruga je skočila na mjesto i podivljala, uskomešana i prijeteća gomila Ružlija bila je zatvorena, a Gerald i Mabel – kakvo olakšanje! – ostali su vani. Mabel se bacila na mramorni pod i zajecala teškim jecajima od iscrpljenosti i uspješno obavljena posla. Da sam ja bila tamo, skrenula bih pogled da ne vidim da li se i Gerald prepustio suzama. Neznanac, koji je djelovao kao lovočuvar, kako je to Gerald poslije zaključio, pogledao je dolje u... no, svakako u Mabel, i rekao: – Hajde, hajde, nemoj tako cmizdriti. – (Možda je rekao “nemojte tako cmizdriti”.) – Tko su oni i što se tu uopće događa? – To vam zbilja ne mogu reći – proštenje Gerald. – To ćemo još vidjeti – reče neznanac srdačno. – Dođite na mjesečinu pa da razmotrimo situaciju. Gerald je, čak i u trenutku kad se cijeli njegov svijet okrenuo naglavačke, našao vremena da pomisli kako lovočuvar koji ovako govori mora da ima romantičnu prošlost. Ali istodobno je shvatio da će ovakvom čovjeku biti mnogo teže zamazati oči negoli Elizi, ili Johnsonu, pa čak i Mademoiselle – ipak, bilo je jasno da jedina priča koju bi mogli ispričati, kod njega nikako neće proći. Gerald ustane ako već nije prije ustao, ili je možda čitavo vrijeme stajao i uhvati drhtavu, vrelu ruku uplakane Mabel. Neznanac opet uzme Geralda za ruku i tako izvede oboje djece iz sjenke Florina hrama na jasno svjetlo mjesečine što se razlila po stepenicama hrama. Tu je sjeo, stavio djecu svako na jednu stranu, provukao im ruke ispod svojih baršunastih pazuha, stisnuo ih uza se kao da ih želi prijateljski osokoliti i rekao: – Eto! A sad da čujem. Mabel je samo jecala. Moramo joj oprostiti. Ponijela se zaista hrabro, a nedvojbeno su sve junakinje, od Ivane Orelanske do Grace Darling, doživjele trenutke slabosti.

A Gerald je rekao: – Ne vrijedi. Da izmislim nekakvu priču, vi biste me smjesta prozreli. – To mi je svakako kompliment zbog moje moći zapažanja – reče neznanac. – Zašto mi ne bi rekao istinu? – Da vam kažemo istinu – reče Gerald – ne biste nam vjerovali. – A da pokušate? – reče čovjek u baršunu. Bio je glatko izbrijan, a velike su mu oči svjetlucale na mjesečini. – Ne mogu – reče Gerald i bilo je posve očito da govori istinu. – Ili biste pomislili da smo ludi i dali nas zatvoriti ili... ma, nema smisla. Hvala što ste nam pomogli i pustite nas da idemo kući. – Pitam se – reče neznanac zamišljeno – imate li vi mašte. – Kad se uzme u obzir da smo mi izmislili one... – započne Gerald žučljivo, i zaustavi se sa zakasnjelim oprezom. – Ako su “oni” ljudi koje sam vam pomogao zatočiti tamo u grobnici – reče neznanac i obgrli Mabel oko ramena – zapamtite da sam ih ja i čuo, i vidio. A uza sve poštovanje prema vašoj mašti, ne vjerujem da vaša izmišljotina može biti baš toliko uvjerljiva. Gerald se osloni laktovima na koljena i podboči rukama bradu. – Saberite se – reče čovjek u baršunastom odijelu – a dok to činite, ja ću vam reći kako ovo izgleda s mojeg stajališta. Čini mi se da ne znate točno kakav je moj položaj. Došao sam iz Londona da se brinem o velikom imanju. – I mislio sam da ste lovočuvar – umetne Gerald. Mabel položi glavu na neznančevo rame. – Znam, vi ste tajanstveni junak – šmrcne ona. – Ni govora – reče on. -Točnije bi bilo reći da sam upravitelj imanja. I već prve večeri izađem na šetnju po mjesečini i u blizini bijele zgrade čujem nekakvu galamu, komešanje i izbezumljene pozive u pomoć. Ponesen uzbuđenjem toga trenutka, zbilja priskočim u pomoć i tako zatvorim bogzna koga iza kamenih vrata. Dakle, ne mislite li kako je sasvim umjesno da pitam koga sam to zatvorio, zapravo, pomogao zatvoriti, i kome sam to pomogao? – Sasvim umjesno – prizna Gerald. – No, onda – reče neznanac. – No, onda – reče Gerald -zapravo... Ne – doda nakon kratke stanke

– zapravo, to vam jednostavno ne mogu reći. – Onda se moram obratiti drugoj strani – reče Baršunasti. – Idem otvoriti vrata i sve ću saznati. – Reci mu – reče Mabel, prozborivši prvi put. – Nije važno vjeruje li ili ne. Ne smijemo dopustiti da izađu. – U redu – reče Gerald – reći ću mu. Slušajte, gospodine upravitelju, hoćete li nam dati riječ pravog engleskog gospodina, jer vidim da ste zbilja gospodin, upravitelj ili ne, hoćete li nam obećati da ni živoj duši nećete ispričati ovo što ćemo vam reći i da nas nećete strpati u ludnicu makar mislili da smo potpuno ludi? – Dobro – reče neznanac – mislim da to mogu obećati. Ali ako ste se igrali rata ili takovo nešto i onda bacili protivnike u onu rupu, možda bi ih ipak sad morali pustiti van. Sigurno se užasno boje. Naposljetku, to"su ipak samo djeca. – Čekajte dok čujete našu priču – odvrati Gerald. – Nisu to djeca, ni slučajno! Da vam ispričam samo o njima ili da počnem ispočetka? – Ispočetka, dakako – reče neznanac. Mabel podigne glavu s baršunastog ramena i reče: – Ja ću početi. Pronašla sam prsten i rekla sam da će me učiniti nevidljivom. Rekla sam to u igri. A prsten je to doista i učinio. Bila sam nevidljiva dvadeset ijedan sat. Nije važno gdje sam našla prsten. A sad, Geralde, ti nastavi. Gerald nastavi; to je trajalo razmjerno dugo, jer je priča doista bila veličanstvena. – I tako smo ih – završi on – tamo utrpali. A kad prođe sedam sati, ili četrnaest, ili dvadeset i jedan, ili nešto sa sedmicom, ponovno će se pretvoriti u stare kapute. Oživjeli su devet i pol. Mislim da će prestati živjeti za sedam sati, dakle u četiri i pol. Možemo li sada kući? – Otpratit ću vas kući – reče neznanac, a u glasu mu se sada začuo posve novi prizvuk gotovo uvredljive blagosti. – Hajde, pođimo. – Ne vjerujete nam – reče Gerald. – Jasno da nam ne vjerujete. Ta i tko bi? Ali mogao bih vas natjerati da vjerujete kad bih htio. Sve troje je ustalo, a neznanac se zagleda u Geraldove oči sve dok Gerald nije odgovorio na neizrečeno pitanje.

– Ne, ne djelujem kao da sam lud, je li tako? – Ne, nisi lud. Ali, slušaj, ti si neobično razuman dječak. Ne misliš možda da imaš groznicu ili tako nešto? – A što je s Kathleen, Jimmyjem, Mademoiselle, Elizom, što sa čovjekom koji je rekao “bogo moj, pomozi mi”, i, napokon s vama? Vidjeli ste kako se kreću. Čuli ste kako viču. Jeste li vi bolesni? – Ne, nisam bolestan, ali zbilja bih htio nešto više o ovome saznati. Pođimo da vas otpratim kući. – Mabel stanuje u zamku – reče Gerald kad je neznanac skrenuo na širok put što je vodio do velike kapije. – Nemam nikakve veze s lordom Yaldingom – reče Mabel žurno. – Ja sam domarkina nećakinja. – Cijelim putem držala je neznanca za ruku. Na ulazu za poslugu podigla je lice na poljubac i ušla. – Jadnica mala! – reče upravitelj, kad su se uputili stazom prema kapiji. Dopratio je Geralda do ulaza u školu. – Slušajte – reče Gerald na rastanku. – Znam što ćete sada napraviti. Pokušat ćete otvoriti ona vrata. – Pogodio si – reče neznanac. – Nemojte. Ili barem pričekajte dok ne svane i dajte da mi budemo kraj vas. Možemo se naći u deset. – U redu, čekam vas u deset – odgovori neznanac. – Bogami, nikad nisam sreo tako neobičnu djecu. – Mi jesmo neobični – prizna Gerald – ali i vi biste bili da... laku noć. Četvoro djece koračalo je glatkom tratinom prema Florinu hramu i razgovaralo, kao, uostalom i cijelo jutro, o pustolovinama prošle noći i o Mabelinoj hrabrosti. Nije bilo deset, nego dvanaest i pol, jer je Eliza, koju je Mademoiselle u tome podržala, zahtijevala da počiste, i to vrlo temeljito, “smeće” koje su sinoć napravili. – Zaslužila si orden za hrabrost – reče Kathleen toplo. – Trebali bi ti podići spomenik. – Da ga podignu ovdje, oživio bi – reče Gerald kiselo.

– Ja se ne bih bojao – reče Jimmy. – Na danjem svjetlu – objasni mu Gerald – sve djeluje drukčije. – Nadam se da će on biti tu – reče Mabel. – Zbilja je bio zlatan. Savršen upravitelj, a u duši pravi gospodin. – Ali nema ga – reče Jimmy. – Mislim da ste ga samo sanjali, baš kao i kipove koji oživljavaju. Popeli su se osunčanim mramornim stubama i bilo je teško povjerovati daje upravo ovdje, još sinoć na mjesečini, strah ledenim prstima dodirnuo Mabelino i Geraldovo srce. – Da otvorimo vrata – predloži Kathleen – i počnemo nositi kapute kući? – Prvo da osluhnemo – reče Gerald. – Možda još nisu postali obični kaputi. Prislonili su uši uz šarke kamenih vrata iza kojih su prošle noći Ružliji vriskali i prijetili. Sve je bilo mirno, baš kao i ovo vedro jutro. A kad su se okrenuli, odjedanput su spazili čovjeka s kojim su se imali naći. Bio.je s druge strane postolja Florina kipa. Ali nije stajao. Ležao je potpuno nepomično na leđima, raširenih ruku. – Joj, gledajte! – poviče Kathleen i pokaže rukom. Lice mu je bilo nezdrave, zelenkaste boje, a na čelu mu se crvenila posjeklina. Na rubovima je poplavila, a malo je krvi bilo poškropilo bjelinu mramora. U isti mah i Mabel je pokazala prstom, ali nije povikala kao Kathleen. Pokazala je na bujni grm rododendrona sjajnog lišća iz kojeg je izvirivalo obojeno, zašiljeno papirnato lice, bijelo i crveno u sunčevu svjetlu, a kad su ga djeca ugledala, brzo se povuklo u zaklon glatkog lišća. Poglavlje VIII Sve je bilo i odviše jasno. Nesretni upravitelj mora daje otvorio vrata prije nego stoje čarolija istekla, dok su Ružliji još bili nešto više od puke hrpe kaputa, šešira i štapova. Navalili su na njega i ozlijedili ga. Ležao je u nesvijesti. Je li mu posjeklinu na čelu zadao štap za golf ili hokejaška palica,

pitao se Gerald. Djevojčice su priskočile ranjeniku i već je njegova glava počivala na Mabelinu krilu. Kathleen ju je pokušala smjestiti sebi na krilo, ali Mabel je bila brža. I Jimmy i Gerald znali su stoje najpotrebnije čovjeku u nesvijesti, čak i prije nego stoje Mabel nestrpljivo povikala: – Vode! Vode! – U čemu? – upita Jimmy, sumnjičavo pogledavši u svoje ruke, a zatim niz zeleni obronak što se spuštao prema mramorom obrubljenom jezercu s lopočima. – U šeširu, snađi se – reče Mabel. Dva dječaka krenu. – A što ako pođu za nama? – reče Jimmy. – Što da pođe za nama? – odbrusi Gerald. – Ružliji – šapne Jimmy. – Tko ih se boji? – zapita Gerald. Ali, ipak je pažljivo pogledao lijevo i desno i krenuo putem koji nije vodio kraj grmlja. Zagrabio je vodu slamnatim šeširom i vratio se do Florina hrama, pomno ga noseći objema rukama. Kad je primijetio kako voda brzo otječe kroza slamu, zubima je izvukao rupčić iz džepa i ubacio ga u šešir. Tim su rupčićima djevojčice otrle krv s upraviteljeva čela. – Morali bismo imati mirišljavu sol – reče Kathleen napola u suzama. – Znam da se to koristi. – To bi pomoglo – prizna Mabel. – Možda tvoja tetka ima mirišrjavu sol? – Da, ali... – Ne budi kukavica – reče Gerald. – Sjeti se prošle noći. Tebi ne bi učinili ništa nažao. On ih je valjda uvrijedio. Potrči, Mi ćemo paziti da ništa ne trči za tobom. Nije bilo druge doli prepustiti glavu zanimljivog ranjenika Kathleen; učinivši to, Mabel baci oprezni pogled po cijelome obronku obrubljenom grmljem rododendrona i poleti prema zamku. Preostalo troje prigne se nad upraviteljem koji je i dalje bio u nesvijesti. – Nije valjda mrtav? – upita Jimmy zabrinuto. – Nije – razuvjeri ga Kathleen. – Srce mu kuca. Mabel i ja opipale smo mu bilo, kao liječnici. Kako je samo zgodan! – – Nije loš – prizna Gerald.

– Nikad ne znam što se misli pod zgodan – reče Jimmy i iznenada se na mramoru ocrta još jedna sjenka i javi četvrti glas, ali ne Mabelin; nju su mogli vidjeti u daljini kako hita prema zamku. – Sasvim naočit mladić – reče glas. Djeca dignu pogled i ugledaju lice najstarijeg Ružlija,. onoga dostojanstvenoga. Jimmy i Kathleen vrisnu. Žao mi je, ali doista su vrisnuh. – Tišina! – reče Gerald bijesno; on je, naime, još imao prsten. – Jezik za zube! Ja ću ga odvući – doda šapatom. – Vrlo žalosna situacija – reče dostojanstveni Ružli. Govorio je s neobičnim naglaskom, bilo je nečega čudnog u tome kako je izgovarao “r”, a “m” i “n” zvučali su kao da pati od strahovite hunjavice. Ali više nije bilo onih jezivih “uuuuu” i “aaaa” kao sinoć. Kathleen i Jimmy zgurili su se kraj upravitelja. Čak i u nesvijesti, on je ipak bio čovjek i činilo im se da im može pružiti zaštitu. Ali Gerald, siguran i bez straha jer je imao prsten, zagledao se ravno u Ružlijevo lice – i trgnuo se. Premda je lice bilo gotovo isto kao ono što ga je svojom rukom naslikao na papiru, ipak nije bilo posve isto. Više nije bilo od papira. Sada je to bilo pravo lice, a ruke, tanke i gotovo providne, bile su prave ruke. Kad se spodoba malo pomakla da bolje vidi upravitelja, jasno se vidjelo da ima noge, žive noge i pravu pravcatu hrptenjaču. Biće je doista oživjelo – i te kako oživjelo. – Kako se to dogodilo? – upita Gerald trudeći se da bude miran, vrlo uspješno. – Krajnje nezgodna stvar – reče Ružli. – Ostali mora da su zalutali sinoć u hodniku. Nisu našli hotel. – A vi? – upita Gerald bezizražajno. – Naravno da jesam – reče Ružli. – Vrlo pristojan hotel, baš kao što ste rekli. A kad sam napustio hotel, nisam se poslužio prednjim izlazom jer sam htio ponovo pogledati ovaj lijepi šumski prizor po danjem svjetlu, a osoblje me nije znalo uputiti ovamo, te sam u hodniku kraj vrata zatekao ostale, vrlo ljutite. Cijelu su noć proveli ovdje pokušavajući izići. Onda su se vrata otvorila, valjda ih je otvorio ovaj gospodin, i prije nego što sam ga stigao spriječiti, onaj prosti čovjek s cilindrom, sjećate ga se... Gerald ga se sjećao.

– ... udario ga je po glavi i on se srušio tu gdje i sada leži. Ostali su se razbježali, a ja sam upravo krenuo po pomoć kad sam primijetio vas. Sad su primijetili da je Jimmy u suzama, a Kathleen bijela poput papira. – Što je, dragi dječače! – reče dostojanstveni Ružli ljubazno. Jimmy smjesta prestane plakati i udari u dreku. – Evo ti prsten! – reče Gerald glasnim šapatom i natakne prsten na Jimmyjev vreli i ovlaženi prst koji se opirao. Jimmy prestane drečati. A Gerald protrne jer je toga trenutka shvatio kako se Mabel osjećala prošle noći. Ali, sad je dan, a Gerald nije kukavica. – Moramo pronaći ostale – reče on. – Rekao bih -izjavi Ružli – da su otišli na kupanje. Odjeća im je tamo u šumi. I pokaže ukočenom rukom. – Pođite vas dvoje – reče Gerald. – Ja ću ostati ovdje da vlažim ranjeniku čelo. U šumi je Jimmy, sada neustrašiv poput lava, otkrio četiri gomilice odjeće zajedno s drškama metli, hokejaškim palicama i papirnatim maskama; bio je tu sav pribor od kojeg su jučer načinili gospodu Ružlije. Na kamenoj klupi na suncu sjedile su dvije gospođe Ružli i Kathleen im se s gađenjem približi. Smionost, kao što svi znamo, mnogo se lakše iskazuje po sunčanu danu nego po noći. Približivši se klupi, Jimmy i Kathleen ustanove da su se i one pretvorile u sasvim obične lutke: U njima nije bilo života. Jimmy ih prodrma tako da su se raspale na dijelove, a Kathleen se otme uzdah olakšanja. – Čarolija je prestala, vidiš – reče ona – a onaj stari gospodin, on je zbilja čovjek, samo što slučajno nalikuje na Ružlija kojeg smo mi izradili. – Svakako, ima na sebi kaput koji je visio kod nas u predsoblju – reče Jimmy. – Ma ne, to je samo sličan kaput. Idemo natrag k neznancu u nesvijesti. Vratili su se, a Gerald je zamolio staroga gospodina Ružlija da se

povuče s Jimmyjem u grmlje. – Mislim – reče on – da će se nesretni upravitelj ubrzo osvijestiti i mogao bi se preplašiti ako vidi nepoznata lica. A Jimmy će vam praviti društvo. Najbolje da on ide s vama – doda žurno. Budući da je Jimmy imao prsten, to je svakako bilo točno. Tako su se njih dvojica povukli iza rododendrona. Mabel se vrati s mirišljavom soli upravo kad je upravitelj otvorio oči. – Eto što je život – reče ona. – Nije bilo nikakve potrebe da idem po tu sol. Ipak... spustila se na koljena i stavila bočicu pod patnikov nos dok nije stao kihati i slabašno joj odgurnuo ruku, te upitao: – Što se događa? – Ozlijedili ste glavu – reče Gerald. – Budite mirni. – Neću više mirišljave soli – reče on tiho i ponovno legne. Ubrzo se, međutim, podigao u sjedeći položaj i ogledao oko sebe. Vladala je tjeskobna tišina. Tu je bio odrasli čovjek upućen u tajnu prošle noći, a nitko od djece nije znao ne predviđa li možda zakon kakvu strogu kaznu za ljude koji izrađuju Ružlije i onda ih oživljuju, tako da oni postaju opasni, nasrtljivi i bijesni. Što će ovaj odrasli reći, što će učiniti? On reče: – Baš čudno. Jesam li već dugo u nesvijesti? – Satima – reče Mabel ozbiljno. – Ne baš dugo – reče Kathleen. – Ne znamo koliko. Zatekli smo vas u nesvijesti – reče Gerald. – Sad mi je dobro – reče upravitelj, a onda mu za oko zapne krvlju umrljan rupčić. – Bome, dobro sam se udario. A vi ste mi pružili prvu pomoć. Najljepša vam hvala. Ali to je ipak grozno. – Što je grozno? – Uljudnost je nalagala Geraldu da to upita. – Možda i nije grozno, vjerojatno sam vas vidio trenutak prije nego što sam se onesvijestio, ili što mi se već dogodilo, ali sanjao sam najneobičniji san, a u snu sam vidio vas. – Ništa osim nas? – upita Mabel bez daha. – O, još koješta, sasvim nevjerojatne stvari, ali vas sam vidio kao na javi. Svi su duboko odahnuli od olakšanja. Kako su se kasnije svi složili, uistinu su se sretno izvukli. – Je li vam sigurno dobro? – svi su zapitali kad se čovjek osovio na

noge. – Sasvim mi je dobro, hvala. – Dok je govorio, zavirivao je iza Florina kipa. – Zamislite, sanjao sam da su ovdje vrata, ali jasno da ih nema. Ne znam kako da vam zahvalim – doda on i pogleda ih. Djevojčice su poslije izjavile kako ima prekrasne i mile oči. – Imao sam sreću što ste naišli. Dođite kad god zaželite – dometne on. – Dopuštam vam da se slobodno krećete parkom. – Vi ste novi upravitelj, nije li tako? – reče Mabel. – Da. Kako znate? – upita on brzo, ali nisu mu rekli otkud znaju. Ustanovili su kojim on putem ide i krenuli drugim putem pošto su se srdačno rukovali i izjavili kako se nadaju da će se ubrzo ponovno sresti. – Da vam kažem – reče Gerald dok su gledali kako se visoka, plećata upraviteljeva prilika polako smanjuje odlazeći niza suncem obasjan zeleni obronak. – Znate li kako ćemo provesti današnji dan? Jer ja znam. Ostali nisu znali. – Riješit ćemo se ovog Ružlija, već ćemo smisliti kako, i čim to obavimo, idemo kući, stavit ćemo prsten u kuvertu i zalijepiti je tako da prsten bude bezopasan. Tako ćemo se osigurati od novih iznenađenja. Onda ćemo se popeti na krov i tamo provesti miran dan uz knjige i jabuke. Da vam pravo kažem, već mi je dosta pustolovina. Ostali su ga podržali. – A sad, mislite – reče on. – Mislite kao nikad u životu, kako da se riješimo Ružlija. Svi stanu misliti, ali um im je bio premoren od straha i briga, te misli što su ih smišljali nisu bile vrijedne ni da se misle kako je Mabel rekla, a kamoli da se kažu. – Valjda je s Jimmyjem sve u redu – reče Kathleen zabrinuto. – S njim je sve u redu, kod njega je prsten – reče Gerald. – Nadam se da mu neće pasti na pamet da poželi nešto blesavo – reče Mabel, ali Gerald joj naredi da šuti i pusti ga da misli. – Mislim da najbolje mislim dok sjedim – reče on i sjedne. – A katkad je najbolje misliti naglas. Ovaj Ružli je zbilja živo biće, nemojmo se zavaravati. A postao je pravo živo biće u onom hodniku.

Ako ga uspijemo opet dovesti u hodnik, možda se ponovno promijeni, a onda možemo odnijeti kapute i sve ostalo kući. – Možda postoji neki drugi način? – upita Kathleen, a Mabel, otvorenija od nje, izjavi: – Ja ne.idem u onaj hodnik i gotovo! – Bojiš se! Usred bijela dana – podsmjehne se Gerald. – Tamo unutra nije bijeli dan – reče Mabel, a Kathleen zadrhti. – Kad bismo mu prišli i naglo mu stegnuli kaput – reče ona – ta on i jest samo kaput, ne bi više mogao biti živ. – Misliš da ne bi? – reče Gerald. -Tko zna kakav je ispod kaputa. Kathleen opet zadrhti. A sve to vrijeme sunce je veselo sjalo, a bijeli kipovi, zeleno drveće, vodoskoci i terase djelovali su vedro i romantično poput prizora u kakvu igrokazu. – Svakako – reče Gerald – moramo pokušati da ga odvučemo u hodnik i onda zatvorimo vrata. To je najviše š.o možemo učiniti. A onda jabuke i Robinson Crusoe ili Obitelj Robinson iz Švicarske ili bilo koja druga knjiga, samo da u njoj nema čarolija. A sad prionimo na posao. Osim toga, on sada i nije tako sablastan, zbilja nije. Naime, sad je pravi. – O, pa onda je to sasvim nešto drugo – reče Mabel i pokuša samu sebe uvjeriti da to doista i jest nešto drugo. – Osim toga sad je bijeli dan, vidi kakvo je sunce – bio je uporan Gerald. – Hajdemo! Uzeo je obje djevojčice za ruku i odlučno su krenuli prema grmlju rododendrona iza kojega je Jimmyju i Ružliju rečeno da čekaju, a dok su hodali Gerald je ponavljao: – On je živ. Sunce šija. Sve će biti gotovo u minuti. – I neprestano je to ponavljao, kako ne bi bilo nikakve zabune. Kad su se približili grmlju, sjajno je lišće zašuštalo, zatreperilo i razdvojilo se i prije nego što su se djevojčice stigle sakriti iza Geralda pojavi se Jimmy trepćući očima na suncu. Granje se sklopi iza njega, umiri se i prestane šuštati. Nitko više nije izašao iz grmlja. Jimmy je bio sam. – Gdje je? – upitaju djevojčice u isti mah. – Šeće gore-dolje po aleji jela – reče Jimmy – i nešto zbraja u knjižici.

Kaže da je strahovito bogat i da se mora hitno vratiti u grad na bulzu ili tako nešto. Ako si pametan, tamo možeš promijeniti papir u zlato, tako on kaže. Baš bih volio ići na tu bulzu da i ja malo mijenjam, što misliš? – Meni su nekako dojadile promjene – reče Gerald. – Bilo ih je i previše. Pokaži nam gdje je, moramo ga se nekako riješiti. – Ima automobil – nastavi Jimmy, odmičući vrele, ulaštene grane rododendrona – i vrt s igralištem za tenis, i jezero, i kočiju sa dva konja, a za praznike ide u Atenu, kao što drugi ljudi idu u toplice. – Najbolje da mu kažemo – reče Gerald, slijedeći Jimmyja kroz žbunje – kako najkraći put iz parka vodi kroz hotel koji misli da je sinoć našao. Dovedemo ga do hodnika, gurnemo unutra, odmaknemo se i zalupimo vrata. – Umrijet će tamo od gladi – reče Kathleen – ako je doista živ. – Po svoj prilici to neće dugo potrajati, čarolija prstena je kratkotrajna. Osim toga, to je jedino što mi sada pada napamet. – Veoma je bogat – nastavio je Jimmy, uopće se ne obazirući na ono što govore. Oko njih pucketale su grančice. -Sad podiže knjižnicu 2a ljude u svom kraju, a dao je i da mu se naslika portret, pa će ga tamo objesiti. Misli da će se to ljudima svidjeti. Prošavši pojas rododendronova žbunja, djeca izađu na glatku, travom obraslu stazicu obrubljenu visokim borovima i crnogoricom svih vrsta. – Evo, tu je, iza ugla – reče Jimmy. – On se valja u novcu. Ima ga toliko da ne zna što će s njim. Sagradio je pojiliste za konje i česmu sa svojim poprsjem. Zašto ne napravi privatni bazen odmah pokraj kreveta tako da se ujutro jednostavno skotrlja u vodu? Da sam barem ja bogat. Već bih mu ja pokazao.. . – To je razumna želja – reče Gerald. – Kako nam to već prije nije palo na pamet? Joj, naopako! – doda on, s dobrim razlogom. Jer tu se, u zelenim sjenkama drvoreda borova i usred šumske tišine koju je narušavao samo šumor lišća i teško disanje troje zabrinute djece Jimmyju ispunila želja. U nekoliko brzih, ali savršeno vidljivih koraka, Jimmy je postao bogat. Užasno je što su vidjeli da se nešto događa, ali nisu točno razumjeli što se događa, a da i jesu, ne bi to

mogli spriječiti. Vidjeli su samo kako Jimmy, njihov Jimmy s kojim su se šalili, prepirali i mirili otkako znaju za sebe, kako taj Jimmy pred njihovim očima brzo i nezaustavljivo postaje star. Sve je bilo gotovo u tren oka. A opet, u tih nekoliko trenutaka vidjeli su kako se pretvara u mladića, mladog čovjeka, sredovječnog čovjeka; a onda se, uz neku vrstu strujnog udara, neizrecivo groznog i konačnog, uobličio u postarijeg gospodina, u skupom, ali neupadlji-vom odijelu, koji ih je gledao kroz naočale i raspitivao se za najkraći put do kolodvora. Da nisu svojim očima vidjeli kako se promjena odvija sa svim strašnim pojedinostima, nikada ne bi pogodili da je ovaj dežmekasti, očito imućni postariji gospodin s cilindrom, frakom i velikim crvenim pečatnjakom što mu visi preko obline istrbušenog prsluka njihov Jimmy. No, vidjeli su promjenu i znali su strašnu istinu. – Oh, Jimmy, nemoj! – poviče Mabel očajnički. Gerald reče: – Pa ovo je jezivo – a Kathleen brizne u gorki plač. – Ne plači, djevojčice – reče Ono što je bilo Jimmy. – A ti, dječače, ne znaš uljudno odgovoriti kad te netko lijepo nešto pita? – Pa on nas ne poznaje! – jaukne Kathleen. – Tko vas ne poznaje? – reče Ono što je bilo, nestrpljivo. – Ti, ti! – jecala je Kathleen. – Ja vas ne poznam – odvrati Ono što je bilo – ali ne vidim zašto bi vas to toliko potreslo. – O, Jimmy, Jimmy, Jimmy! -još je glasnije jecala Kathleen., – On nas zbilja ne pozna – potvrdi Gerald – osim ako... Čuj, Jimmy, valjda se ne šališ s nama? Jer ako se šališ, onda si ti najgori i najodvratniji... – Ja sam gospodin... – reče Ono što je bilo Jimmy i navede tačno ime. Uzgred, možda je zgodnije da ovog postarijeg, debeljuškastog čovjeka koji je bio Jimmy, samo bogat, zovemo nekim jednostavnijim imenom od ovoga kojim sam se dosad služila. Zvat ćemo ga “Ono”, ukratko za “Ono što je bilo Jimmy”. – Što ćemo sad? – šapne Mabel usplahireno, a naglas reče: – Oh, gospodine James, ili kako se već zovete, molim vas, dajte mi prsten. – Jer na prstu Onoga jasno se vidio sudbonosni prsten. – Ne dolazi u obzir – reče Ono odlučno. – Ti si vrlo gramziva

djevojčica. – Ali što vi namjeravate? -upita Gerald bezbojnim glasom, u potpunom beznađu. – Polaskan sam vašim zanimanjem – reče Ono. – Hoćete li mi reći gdje je kolodvor ili nećete? – Ne – reče Gerald – nećemo. – U tom slučaju – reče Ono, još uljudno, premda bijesno – možda mi kažete gdje je najbliža ludnica? – Ne, ne i ne! – poviče Kathleen. – Pa niste valjda tako grozni. – Možda nisam, ali vi jeste – odvrati Ono. – Ako niste ludi, onda ste maloumni. Međutim, vidim tamo jednog gospodina koji je valjda pri zdravoj pameti. Zapravo, čak mi se čini da ga poznajem. – I zaista, približavao im se jedan gospodin. Bio je to stari Ružli. – Pa zar se ne sjećaš Jerrvja? – poviče Kathleen. – A tvoje drage Kathleen? Najdraži Jimmyju, ne budi tako glup! – Slušaj, djevojčice – reče Ono i ljutito je pogleda preko naočala – žao mi je što nisi bolje odgojena. – I ukočenim se korakom uputi prema Ružliju. Dva su se šešira podigla na pozdrav, izgovoreno je nekoliko riječi, i dva starca pošla su jedan uz drugoga niz zeleni drvored, a slijedila su ih ojađena djeca,prestravljena, zaprepaštena, zabrinuta i, što je najgore od svega, sad već zaista na rubu pameti. – Poželio je da bude bogat i sad je bogat – reče Gerald. – Sasvim sigurno ima novaca za kartu i sve ostalo. – A kad čarolija prestane, a mora prestati, naći će se na nekom užasnom mjestu, ili u nekom skupom hotelu i neće pojma imati kako se tamo stvorio. – Baš me zanima koliko su Ružliji potrajali – reče Mabel. – Da – nastavi Gerald – to me podsjeća. Vas dvije morate pokupiti kapute i sve one stvari. Sakrijte ih gdje stignete pa ćemo ih sutra odnijeti kući ako sutra ikad svane – doda on mračno. – Nemoj, molim te! -reče Kathleen ponovo na rubu suza. -Tko bi rekao da sve može biti ovako jezivo, a sunce i dalje šija. – Pazite sad – reče Gerald. – Ja, dakako, moram ostati uz Jimmyja. Vas dvije vratite se kući i recite Mademoiselle da smo Jimmy i ja otputovali vlakom s jednim gospodinom. Recite da je taj gospodin bio

nalik na našeg ujaka. On i jest neka vrsta ujaka. Poslije ćemo dobiti jezikove juhe, ali nemamo drugog izlaza. – Sve sama gola laž – reče Kathleen. – Ne možemo ubaciti ni jednu jedinu istinitu riječ. – Ništa ne brini – reče njezin brat. – Nisu to laži. To je istina koliko je istina i sve drugo u ovoj glupoj čarobnoj zavrzlami u koju smo se upleli. Kao kad lažeš u snu. Ne da se izbjeći. – Ja samo znam da bih htjela da sve napokon prestane. – Velika mi korist od toga što bi ti htjela – reče Gerald na rubu živaca. – Doviđenja. Ja moram ići, a vi morate ostati. Ako vas to tješi, mislim da ništa od svega ovoga nije zbiljsko. Jednostavno ne može biti, previše je zamršeno. Recite Mademoiselle da ćemo se Jimmy i ja vratiti na vrijeme za užinu. Ako se slučajno ne vratimo, znači da tu nije bilo pomoći. Ničemu nema pomoći, osim možda Jimmyju. – I Gerald potrči, jer su djevojčice malo zaostale, a Ružli i Ono (bivši Jimmy) ubrzali su korak. Djevojčice su gledale za njima. – Moramo pronaći onu staru odjeću – reče Mabel. – Jednostavno moramo. Prije sam htjela biti junakinja. Malo je drukčije kad to zbilja moraš biti. – Sasvim drukčije – reče Kathleen. – Gje ćemo sakriti odjeću kad je pronađemo? Ne valjda u onaj hodnik? – Ni slučajno! – reče Mabel odrješito. – Sakrit ćemo je u unutrašnjost kamenog dinosaurusa. On je iznutra šupalj. – Ali oživljava u kamenu – reče Kathleen. – Ne po danu – reče Mabel uvjerljivo – i ne bez prstena. – Ništa od jabuka i knjiga – reče Kathleen. – Ne, ali čim stignemo kući, počet ćemo se igrati neke najobičnije dječje igre. Priredit ćemo čajanku za lutke. Možda zaboravimo da postoje čarolije. – To bi morala biti neka posebna čajanka – reče Kathleen sumnjičavo. A sad vidimo Geralda; sićušna, ali vrlo odlučna prilika tapka po mekanoj, bijeloj prašini osunčane ceste, na tragu dva postarija gospodina. Ruku je zabio u džep na hlačama i sa zadovoljstvom prebire po gomili zveketavog sitniša, svojem dijelu zarade od

mađioničarskih trikova na sajmu. Tenisice ga bešumno nose do kolodvora gdje, neprimijećen, sluša kod blagajne što govori Ono što je bilo Jimmy. – Jednu za London, prvi razred – kaže Ono. Kad su Ono i Ružli odšetali na peron čavrljajući o politici i tržištu u Kafiru, Gerald kupi povratnu kartu trećeg razreda do Londona. Vlak ulazi u stanicu, uza škripu i huktanje. Promatrani se smještaju u vagon s plavom crtom. Promatrač skače u žuti drveni odjeljak. Zviždaljka zapišti, zastavica mahne. Vlak se malo sabere, trgne se, potegne i krene. – Ne razumijem – reče”Gerald, sam u odjeljku trećeg razreda – kako vlakovi i čarolije mogu postojati u isto vrijeme. A ipak, postoje. Mabel i Kathleen usplahireno zaviruju između grmova rododendrona, po šikari i ispod razgranatih jelki i pronalaze nekoliko hrpica kaputa, šešira, suknji, rukavica, štapova za golf, hokejaških palica i drški od metle. Zadihane i oznojene pod nemilosrdnim podnevnim suncem nose ih uz obronak do kamenog dinosaurusa koji se golem ustobočio u šumarku ariša. Dinosaurus u trbuhu ima otvor. Kathleen pokazuje Mabel kako da joj napravi ljestvice i penje se u hladnu kamenu unutrašnjost čudovišta. Mabel joj dodaje odjeću i štapove. – Ima mnogo mjesta – kaže Kathleen. – Rep mu se spušta sve do tla. Poput tajnog hodnika. – Zamisli da nešto odatle izađe i skoči na tebe – reče Mabel, a Kathleen užurbano siđe. Čini se da neće biti lako objasniti Mademoiselle što se točno dogodilo, ali, kako je Kathleen poslije rekla, dovoljna je i najmanja sitnica da odraslom odvuče pozornost na nešto drugo. Netko je prolazio pokraj prozora upravo dok su oni objašnjavali da je onaj čovjek izgledao baš kao njihov ujak, te su dječaci s njim otišli u London. – Tko je to? – upita Madmoiselle i upre prstom iako svi znamo da to nije pristojno. To je upravitelj koji se upravo vraća od liječnika sa sterilnim zavojem na onoj gadnoj posjekotini što su mu je jutros tako dugo viđali. Kažu joj da je to upravitelj zamka Yalding i ona kaže – Nebo!

– (Ciel!) i više nije postavila ni jedno nezgodno pitanje o dječacima. Vrlo kasni ručak prolazi u tišini. Poslije ručka Mademoiselle izlazi u šeširu s mnoštvom ružičastih ruža i s ružama ukrašenim suncobranom. Djevojčice u mrtvačkoj tišini pripremaju čajanku za lutke s pravim čajem. Kod druge šalice Kathleen brzine u plač. Mabel također u suzama pada joj u zagrljaj. – Kad bih barem – jeca Kathleen – kad bih barem znala gdje su dječaci! Bilo bi mi mnogo lakše. Gerald je znao gdje su dječaci i nije mu zbog toga bilo nimalo lakše. Ako malo bolje razmislite, jedino je on mogao znati gdje su, jer Jimmy nije znao da je dječak, a zapravo i nije bio, a od Ružlija se nije moglo očekivati da raspolaže bilo kakvim činjenicama. U trenutku kad je drhtava Kathleenina ruka nalijevala drugu šalicu čaja za lutke, Gerald je vrebao (to se nikako drukčije ne može opisati) na stepeništu jedne uredske zgrade u Citvju. Na katu ispod bila su vrata s pločicom na kojoj je pisalo: “Gosp. R. Užlić, burzovni mešetar”, a kat iznad bila su druga vrata na kojima je bio natpis s imenom Geraldova malog brata koji je, eto, postao bogat na tako čudesan i turoban način. Ispod Jimmyjeva imena nije bilo nikakva objašnjenja. Gerald nije mogao pogoditi kakvoj vrsti poslovnih transakcija Ono (što je bilo Jimmy) ima zahvaliti svoj imutak. Dok je njegov brat ulazio u ured, kroz otvorena vrata uspio je vidjeti gomilu činovnika i pisaćih stolova od mahagonija. Očito je ono upravljalo pozamašnim pogonom. Što će sad Gerald? Što uopće može? Gotovo je nemoguće, a osobito za nekoga tko je tako mlad poput Geralda ući u velike londonske tvrtke i objasniti da poštovani gospodin u godinama, direktor tvrtke, nije ono za što se izdaje, već je zapravo vaš mali brat koji je u jednom trenu postao star i bogat uz pomoć hirovita prstena što ispunjava želje. Ako slučajno mislite da je to moguće, izvolite probati sami. A nije mogao ni pokucati na vrata gosp. R. Užlića, burzovnog mešetara, i obavijestiti njegove Činovnike kako im šef nije ništa drugo doli hrpa stare odjeće, što je pukim slučajem oživjela i nekom čarolijom, koju sada ne može protumačiti, postala zbiljska preko noći provedene u dobrom hotelu koji zapravo i ne postoji. Kao što vidite, situacija je bila gotovo bezizlazna. Kako je već

davno prošlo Geraldovo vrijeme za večeru, sve žešća glad ubrzano je poprimala razmjere najkrupnijeg problema. Na stubištu londonske uredske zgrade možete glatko umrijeti od gladi ako se ljudi koje čekate zadrže predugo u svojim uredima. Geraldu je ta bolna istina postajala sve jasnija i sve bolnija. Dječak s kosom nalik novom otiraču za noge uspinjao se zviždeći uza stepenice. Nosio je tamnoplavu torbu na ramenu. – Imaš od mene stotku ako mi za drugu stotku doneseš zemičke – reče Gerald s onom brzinom odlučivanja karakterističnom za sve velike zapovjednike. – Pokaži mi te stotke – odvrati dječak jednako brzo. Gerald mu ih pokaže. – U redu, davaj. – Isplata kod isporuke – reče Gerald posluživši se izrazom koji je čuo u trgovini i nikad ga nije dosad imao prilike upotrijebiti. Dječak se s divljenjem iskesi. – Nisi ni ti bedast – reče on. – Vidi se, nisi sis’o vesla. – Nikako – složi se Gerald sa skromnim ponosom. – Budi dobar i požuri. Ja moram ovdje čekati. Ako hoćeš, pričuvat ću ti torbu. – Pa nisam ni ja vesla sis’o – reče dječak i naprti torbu na rame. – Znam ja sve te finte, još otkad sam bio tvojih godina. Uputivši mu tu otrovnu strelicu na rastanku, on ode i nakon kratkog vremena vrati se natovaren zemičkama. Gerald mu da novce i uzme zemičke. Kad je dječak nekoliko trenutaka poslije izašao iz ureda gosp. R. Užlića, burzovnog mešetara, Gerald ga zaustavi. – A kakav je ovaj ovdje? – upita ga i naglasi pitanje pokazavši palcem prema vratima ureda. – Krupna zvjerka – reče dječak. – Valja se u parama. Ima automobil i sve što možeš zamisliti. – A znaš li nešto o onom na katu iznad? – A, on ti je još krupnija zvjerka. Stara tvrtka, ima poseban podrum u engleskoj banci gdje sprema lovu, drži je u buradima k”o kiseli kupus. Bogami, ne bi imao ništa protiv da me tamo ostave jedno pola sata kraj otvorenih vrata a da policija malo zažmiri. Ništa protiv! Čuj, puknut ćeš ako pojedeš sve te zemičke.

– Hoćeš jednu? – odvrati Gerald i pruži mu vrećicu. – U nas u uredu se priča – reče dječak i pošteno plati zemičku obavještenjem, a da Gerald nije ni pitao – da bi ta dvojica najradije prerezali jedan drugome grkljan, ne zapravo, nego u poslovnom smislu. Tako je to već godinama. Gerald stane bjesomučno razmišljati. Kakva je to čarolija i koliko je te čarolije bilo potrebno da ova dva stvorenja od jučer, bogati Jimmy i Ružli, dobiju povijest i prošlost? Ako ih uspije ukloniti, hoće li svaka uspomena na njih izblijediti i u sjećanju ovog dječaka, kao i kod svih ljudi koji su s njima poslovali u Citvju? Hoće li uredi opremljeni činovnicima i pisaćim stolovima od mahagonija jednostavno izblijediti i nestati? Jesu li činovnici stvarni? A pisaći stolovi? Je li on sam stvaran? A dječak? – Znaš li čuvati tajnu? – upita on dječaka. – Jesi raspoložen za jedan pothvat? – Morao bih se vratiti u ured – reče dječak. – Pa onda se vrati – reče Gerald. – Nemoj odmah spustiti nos – reče dječak. – Baš sam ti htio reći kako to nije važno. Znam izvesti da mi prokrvari nos dogodi li se da zakasnim. Gerald mu čestita na toJ korisnoj, vještini, te reče: – Pazi sad. Dat ću ti pet šilinga, časna riječ. – Zašto? – upitao je dječak, sasvim prirodno. – Ako mi pomogneš. – Da čujem. – Ja sam privatni istražitelj – reče Gerald. – Detektiv? Ne izgledaš kao detektiv. – Jadan ti je to detektiv kojem se odmah na nosu vidi što je – reče Gerald i zagrize u novu zemičku. – Za onim starkeljom na katu iznad raspisana je tjeralica. – Traži ga policija? – upita dječak krajnje nehajno. – Ne, nego ojađena rodbina. – Aha, vrati nam se – reče dječak – sve ti je oprošteno. Shvaćam. – I ja sam zadužen da ga dovedem. E sad, kad bi ti otišao k njemu i dao mu poruku da se netko želi sastati s njim radi posla... – Samo polako! – reče dječak. – Znam mnogo bolji štos. Dogovori

se sa starim Užlićem. Taj bi dao desnu ruku da mu se onaj starkelja na nekoliko dana makne s puta. Baš su o tome govorili jutros kod mene u uredu. – Čekaj da razmislim – reče Gerald i odloži posljednju zemičku na koljena da bi se mogao uhvatiti rukama za glavu. – Ne zaboravi razmišljati o mojih pet šilinga – reče dječak. Na stepenicama je zavladala tišina koju je narušavalo samo kašljucanje činovnika u uredu Onoga i kuckanje pisaćeg stroja u uredu gosp. R. Užlića. Onda Gerald ustane i dokrajči zemičku. – Imaš pravo – reče on. – Riskirat ću. Evo ti pet šilinga. Gerald otrese mrvice zemičke s krila, pročisti grlo i pokuca na vrata gosp. R. Užlića. Vrata se otvore i on ude. Dječak s kosom nalik na otirač za noge još je malo pričekao zaštićen svojom sposobnošću da opravda dugi izostanak pomoću dobro izvježbanog nosa i čekanje mu se isplatilo. Spustio se niza vijugavo stepenište i do njega je dopro glas gosp. R. Užlića, dobro poznat u tom stubištu kao i na burzi, kako govori tiho i oprezno: – Onda ću ja zatražiti da mi pokaže prsten i zatim ću ga ispustiti. Ti ga uzmi. Ali zapamti, to je sve čisti slučaj i ti me nikada nisi vidio. Ne smijem dopustiti da moje ime bude umiješano u ovakvu igru. Siguran si da je doista poremećen? – Sto posto – reče Gerald. – Lud je za tim prstenom. Išao bi za njim na kraj svijeta. Znam da bi. A pomislite i na njegovu ojadenju rodbinu. – Mislim, mislim – reče gosp. R. Užlić dobroćudno. – Samo na to i mislim, dakako. Zatim se uspne stepenicama do drugog ureda i Gerald začuje glas Onoga kako govori činovnicima da ide na ručak. Jezivi Ružli i Jimmy, u Geraldovim očima ništa manje jeziv, sišli su niza stepenice gdje su se na mračnom odmorištu dva dječaka sakrila što su bolje znala, i izašli na ulicu, razgovarajući o akcijama i dionicama, kruškama i jabukama. Dječaci pođu za njima. – Ma čuj ti – reče dječak s otiračem za noge, pun udivljenja – što si ti to smislio?

– Vidjet ćeš – reče Gerald samouvjereno. – Hajde! – Reci mi sad. Moram se vratiti u ured. – Dobro, reći ću ti, ali nećeš mi vjerovati. Ovaj stari gospodin uopće nije star. On je moj mladi brat koji se odjednom pretvorio u ovo što sad vidiš. Onaj drugi nije zapravo ljudsko biće nego samo hrpa stare odjeće, a iznutra šuplje. – Tako mi baš i djeluje, moram reć – prizna dječak. – Ali slušaj, svašta si ti tu meni nadrobio. – Brat mi je postao ovakav pomoću čarobnog prstena. – Čarolije ne postoje – reče dječak. – To sam naučio u školi. – Onda dobro – reče Gerald. – Hajde, zdravo. – Samo ti nastavi, – reče dječak – premda mislim da si mi svašta nadrobio. – Dakle, ako se uspijem dokopati toga čarobnog prstena jednostavno ću poželjeti da se stvorimo na jednom određenom mjestu. To će se i dogoditi. A onda mogu s njima izaći na kraj. – Izaći na kraj? – Razumiješ, prsten neće poništiti želju koju si već poželio. Čarolija prestaje sama od sebe s vremenom, kao opruga koja se polako opušta. Ali ispunit će ti novu želju, u to sam gotovo siguran. Svakako, moram riskirati. – Vidim ja, ti si pravi majstor – reče dječak s puno poštovanja. – Stani i gledaj – ponovi Gerald. – Ej, pa nećeš valjda ući u ovaj fini lokal! Dječak je zastao osupnut veličanstvenim restoranom. – Da, ući ću. Ne mogu nas izbaciti dok god se pristojno ponašamo. Dođi i ti. Častim te ručkom. Ne znam zašto se Gerald toliko držao ovog dječaka. Dječak baš nije bio osobito dobar. Možda zato stoje Gerald samo njega poznavao u Londonu, osim, naravno, Jimmyja i Ružlija, a nije imao nikakve želje da razgovara ni s jednim od njih. Ono što je dalje bilo dogodilo se tako brzo, baš kao čarolija, kako je Gerald poslije rekao. Restoran je bio krcat. Zaposleni ljudi žurno su gutali hranu koju su im užurbano donosile zaposlene konobarice. Viljuške i tanjuri su zveckali, pivo je grgbljilo pretačući se u čaše, glasovi su žagorili i mirisalo je na različita fina jela.

– Dva odreska, molim -reče Gerald, poigravajući se sa šakom novca tako da ne bi bilo dvojbe o njegovim časnim namjerama. U tom su trenutku sa susjednog stola do njega doprle riječi – Ah, da, vrlo zanimljiva stara obiteljska dragocjenost – zatim je Ono skinulo prsten s prsta, a gosp. R. Užlić mrmljajući nešto o jedinstvenom antikvitetu, posegnuo je svojom nemogućom rukom prema prstenu. Dječak s otiračem za noge promatrao je sve ovo bez daha. – Vidi, zbilja prsten – priznao je. Odjedanput prsten klizne iz ruke gosp. R. Užlića i zakotrlja se po podu. Gerald skoči i zgrabi ga kao što hrt skače na zeca. Natakne željezni kolut na prst i poviče iz svega glasa, usred prepunog restorana: – Želim da se Jimmy i ja stvorimo u tajnom hodniku iza Florina kipa. To je bilo jedino sigurno mjesto kojeg se mogao sjetiti. Svjetla, zvukovi i mirisi restorana nestali su kao što se kapljica voska topi na vatri, ili kap kiše utapa u vodi. Ne znam, a ni Gerald nije nikad saznao, što se dalje dogodilo u restoranu. U novinama nije ništa o tome pisalo, premda je Gerald sa strahom tražio naslov “Neobični nestanak poznatog biznismena”. Ne znam ni što je učinio ili mislio dječak s otiračem za noge umjesto kose. Ne zna ni Gerald. Ali on bi volio znati, dok je mene baš briga. Uostalom, svijet i dalje traje, što god on mislio ili radio. Zamrla su svjetla, zvukovi i mirisi restorana. Umjesto svjetla spustila se tama; umjesto zvukova zavladala je tišina; a umjesto mirisa govedine, svinjetine, janjetine, riba, teletine, kupusa, luka, mrkve, piva i duhana, vonjalo je onim pljesnivim, vlažnim mirisom podruma koji je već dugo zatvoren. Gerald je osjećao laganu mučninu i vrtoglavicu, a osim toga, nešto ga je kopkalo sasvim u dnu svijesti i znao je da će osjećati još veću mučninu i vrtoglavicu čim se dovoljno pribere da shvati što ga to kopka. U međuvremenu, najvažnije je bilo smisliti prikladne riječi kojima će smiriti poslovnog čovjeka koji je nekoć bio Jimmy, smiriti ga dok vrijeme, poput opruge što se polako opušta, ne poništi čin, i sve opet ne bude onako kako je bilo i kako treba biti. Uzalud je tražio riječi. Nisu mu padale na pamet. A nisu bile ni potrebne. Jer iz neprobojne se tame začuo glas, i to nije bio glas poslovnog čovjeka koji je nekoć bio Jimmy, već glas pravog Jimmyja,

Geraldova malog brata koji je poželio nesretnu želju da bude bogat, što se moglo ispuniti samo tako da se mladi i siromašni Jimmy prometne u ono što bi Jimmy bio da je star i bogat. Taj je glas rekao: – Jerry, Jerry? Jesi budan? Sanjao sam grozan san. Nastupio je trenutak u kojem nitko ništa nije govorio, ni činio. Gerald stane pipati kroz gusti mrak, kroz duboku tišinu i težak miris stare, neprovjetrene zemlje, i napipa Jimmyjevu ruku. – Sve je u redu, Jimmy, stan druže -reče on. -Ovo je sad java, a ne san. Opet onaj zlobni prsten. Morao sam poželjeti da se stvorimo ovdje, inače uopće ne bismo mogli izaći iz tvog sna. – Poželjeti da se stvorimo gdje? – Jimmy mu je stezao ruku tako jako da bi u nekom svjetlijem trenutku on sam prvi proglasio takvo ponašanje djetinjastim. – U hodniku iza Florina kipa – reče Gerald i doda – sve je sada u redu. – Jasno da je u redu – odgovori Jimmy iz mraka razdraženim glasom, ali ipak nije bio toliko razdražen da bi pustio bratovu ruku. – Ali, kako ćemo izaći odavde? Gerald sada shvati što ga je to kopkalo i zbog čega će osjetiti jaču vrtoglavicu nego što ju je prouzročio munjeviti let od Londona do zamka Yalding. Ipak, odvažno izjavi: – Poželjet ću da izađemo, dakako. Međutim, cijelo je to vrijeme vrlo dobro znao da prsten ne poništava ispunjene želje. Nije išlo. Gerald je poželio. Onda je pažljivo dodao prsten Jimmyju kroz neprozirnu tamu. 1 Jimmy je poželio. 1 još su bili na istom mjestu, u crnom hodniku iza Florina kipa stoje vodio – barem u slučaju jednog Ružlija – do dobrog hotela. A kamena su vrata bila zatvorena. A oni nisu znali čak ni na koju stranu da krenu. – Da bar imamo šibice! – reče Gerald. – Zašto me nisi ostavio u snu? – cendrao je Jimmy. – Tamo je bilo svjetlo i upravo sam naručio losos i salatu od krastavaca. – A ja sam – pridruži mu se Gerald sumorno upravo naručio

odrezak i pržene krumpire. Tišina, tama i miris zemlje bilo je sve što su sad imali. – Uvijek sam se pitao kako je to – reče Jimmy tihim i jednoličnim glasom – kad te živog zakopaju. I sad znam! Oh! krikne – ovo nije istina, nije i nije! To je samo san, mora biti! Nastupila je stanka koja je trajala dok se odbroji do deset. A onda... – Da – reče Gerald hrabro, kroz miris i tišinu i tamu – to je samo san, dragi moj Jimmy. Jednostavno ćemo tu sjediti i tu i tamo pozvati u pomoć, tek toliko, šale radi. Ali naravno, to je zapravo samo san. – Naravno -reče Jimmy, u tišini i tami i mirisu stare zemlje. Poglavlje IX Ima jedna zavjesa, tanka poput paučine, prozirna poput stakla i čvrsta poput čelika, što zauvijek dijeli svijet čarolije i svijet koji se nama čini zbiljskim. A jednom kad ljudi u toj zavjesi pronađu sitnu slabu točkicu koju obilježava čarobni prsten, amajlija ili takvo što, gotovo sve postaje moguće. Stoga nam i ne mora biti čudno što su Mabel i Kathleen, dok su vrlo savjesno održavale najdosadniju čajanku za lutke u kojoj su ikad sudjelovale, odjedanput obje u isti mah osjetile čudnu, ali neodoljivu potrebu da se smjesta vrate u Florin hram, čak i po cijenu toga da pribor za čaj ostane neopran, a grožđice tek napola pojedene. Pošle su kao što čovjek mora kad ga tjera neki čudan nagon, protiv razuma i gotovo protiv volje. Što su se više bližile Florinom hramu u zlaćanom zatišju poslijepodneva, to su sigurnije postajale da su upravo to morale učiniti. Time možemo objasniti kako to, da kad su Gerald i Jimmy, držeći se za ruke u mraku hodnika, prvi put uglas pozvali u pomoć, “tek toliko, šale radi”, kako to daje netko izvana smjesta čuo njihov poziv. U onome dijelu hodnika gdje su najmanje očekivali da su vrata sine tanki prorez svjetla. Kamena vrata polako se otvore i oni izađu iz hodnika u Florin hram, trepćući na svjetlu dana, i bez opiranja

prepuste se Kathleeninim zagrljajima i Mabelinim pitanjima. – A onog Ružlija si ostavio na slobodi u Londonu? – istakne Mabel. – Mogao si poželjeti da se i on stvori ovdje s vama. – Njemu je sasvim dobro tamo gdje je – reče Gerald. – Nisam mogao na sve misliti. A osim toga, neka njega, hvala! A sad idemo kući i prsten ćemo zalijepiti u omotnicu. – Ja još nisam došla na red za prsten – reče Kathleen. – Čovjek ne bi mislio da ga još želiš kad si vidjela što sve prsten može napraviti – reče Gerald. – Ne bi radio takve stvari da ja poželim želju – prosvjedovala je Kathleen. – Čujte – reče Mabel – nabolje da ga vratimo u riznicu i gotovo. Zapravo, nisam ga ni smjela uzeti. To je kao krađa. To je isto kao i kad je Eliza posudila prsten da zadivi svoga prijatelja. – Nemam ništa protiv da ga vratimo na mjesto ako ti tako hoćeš – reče Gerald. – Ali ako netko od nas smisli razumnu želju, onda ćeš nam dopustiti da ga opet uzmemo, naravno? – Naravno, naravno – pristane Mabel. Odmarširali su do dvorca, Mabel je pritisnula oprugu koja je pomicala drvenu oplatu i otkrivala dragulje, te su prsten vratili na njegovo mjesto među čudnovati, neugledni nakit za koji je Mabel jednom rekla da je čaroban. – Kako samo bezazleno djeluje! – reče Gerald Nitko ne bi povjerovao da u njemu ima išta čarobnog. Djeluje kao najobičniji prstenak. Tko zna je li istina ono što je Mabel rekla za sve druge stvari. Mogli bismo isprobati. – Nemoj! – reče Kathleen. – Ja mislim da čarobni predmeti rade protiv nas. Baš uživaju kad te dovedu u nepriliku. – Ja bih voljela probati – reče Mabel – samo... sve je ovo bilo jako naporno i sad sam zaboravila što sam rekla o svakom predmetu. Ni ostali se nisu sjećali. Možda se zato, kad je Gerald rekao da će brončana kopča na nozi djelovati kao čizme od sedam milja, ništa nije dogodilo; kad je Jimmy u kojem kao da je preostalo nešto od londonskog biznismena, rekao da će željezna ogrlica osigurati da uvijek imaš novaca u džepu, njegov je vlastiti džep ostao prazan; a kad su Mabel i Kathleen izmislile najdivnija svojstva različitog prstenja, lanaca i broševa, nije se baš ništa dogodilo.

– Samo je prsten čaroban -reče Mabel naposljetku. – Ej, čekaj malo! – doda posve izmijenjenim glasom. – Što je sad? – A možda čak ni prsten nije čaroban! – Ali vidjeli smo da jest. – Ne znam – reče Mabel. – Mislim da danas uopće nije danas. Mislim daje danas onaj dan ... sve smo to samo sanjali. Danas je onaj dan kad sam izmislila one gluposti o prstenu. – A ne, nije – reče Gerald. – Toga si dana bila u odjeći princeze. – Kakvoj odjeći princeze? – reče Mabel i širom otvori tamne oči. – Daj, ne budali – reče Gerald umorno. – Ne budalim -reče Mabel. – I mislim daje vrijeme da idete kući. Sigurna sam da Jimmy želi užinati. – Jasno – reče Jimmy. – Ali toga si dana imala na sebi princezinu odjeću. Hajde da sad zatvorimo prozore i ostavimo prsten tamo gdje i spada. – Kakav prsten? – reče Mabel. – Ne obraćajte pažnju na nju – reče Gerald. – Ona se samo pravi duhovita. – Ne pravim se duhovita – reče Mabel – nego sam nadahnuta kao Piton ili gospođa Sibila. Kakav prsten? – Prsten koji ispunjava želje – reče Kathleen. – Prsten koji te čini nevidljivim. – Još vam nije jasno – reče Mabel, a oči su joj se još šire otvorile. – Prsten je ono što kažeš da jest. Zato smo i postajali nevidljivi, jer sam ja tako rekla. Joj, ako je to tako ne možemo ga onda ovdje ostaviti. To onda nije krađa, zbilja nije. Prsten je jednostavno previše dragocjen da ga tu ostavimo. Reci, kakav je to prsten? – To je prsten koji ispunjava želje – reče Jimmy. – To smo već imali i ti si poželio svoju blesavu želju – reče Mabel i sve ju je jače obuzimalo uzbuđenje. – Kažem da to nije prsten koji ispunjava želje. Kažem daje to prsten koji onoga što ga nosi čini četiri metra visokim. Dok je govorila, zgrabila je prsten, i tek što je izustila ove riječi,

kad se prsten našao visoko iznad glava djece na prstu jedne sasvim nevjerojatne Mabel koja je doista bila četiri metra visoka. – Sad si zbilja udesila stvar! – reče Gerald, i bio je u pravu. Uzalud je Mabel tumačila da je to prsten koji ispunjava želje. To taj prsten očito nije bio; prstenje bio ono što je ona rekla da jest. – Uopće nema načina da odredimo koliko će djelovati – reče Gerald. – Pogledajte nevidljivost. – To je vrlo teško izvesti, ali ostali su ga razumjeli. – Moglo bi potrajati danima – reče Kathleen. -Joj, Mabel, baš si napravila glupost. – Samo tako, stavljaj mi to na nos – reče Mabel gorko. – Trebali ste mi vjerovati kad sam rekla daje prsten ono što ja kažem da jest. Onda vam ne bih bila trebala dokazivati i sad ne bih bila ovako glupo velika. Što ću sada, baš me zanima? – Moramo te negdje sakriti dok se ponovo ne vratiš na svoju pravu veličinu, to je sve – reče Gerald praktično. – Da, ali gdje? – reče Mabel i lupi o pod nogom broj 78. – U jednu praznu sobu. Nećeš se bojati? – Naravno da neću – reče Mabel. – Joj, da smo bar stavili prsten na njegovo mjesto i tamo ga ostavili. – No, nismo mi koji nismo – reče Jimmy, više istinoljubivo nego gramatički točno. – Sad ću ga staviti na mjesto – reče Mabel i stane skidati prsten. – Ne bih to radio da sam na tvom mjestu – reče Gerald zamišljeno. – Sigurno ne želiš ostati ovako velika. A ako prsten nije na tvom prstu kad istekne rok čarolije, sumnjam da bi djelovao. Mabel se pokunji i dodirne oprugu. Drvena oplata polako klizne na mjesto i sakrije blistave dragulje. Riznica je ponovo bila obična osmerostrana prostorija s drvenom oplatom, bez namještaja i puna sunca. – Dakle, – reče Mabel – gdje da se sakrijem? Dobro što mi je teta dopustila da prespavam kod vas. Kako je ispalo, jedan od vas morat će prespavati kod mene. Ne želim biti sama dok sam ovako blesavo visoka.

Visoka je bila prava riječ; Mabel je rekla četiri metra visoka – i postala je četiri metra visoka. Ali nije bila ništa deblja nego kad je bila visoka tek metar i četrdeset i opći dojam bio je, Geraldovim riječima, izrazito glistolik. Odjeća je, dakako, narasla s njom i Mabel je djelovala poput djevojčice koja se ogleda u iskrivljenim zrcalima u lunaparku koja debele ljude pretvaraju u ljupke i vitke, a vitke ljude u iznurene kosture. Mabel sjedne na pod. Izgledalo je kao da se dugački metar na rasklapanje sam od sebe sklopio. – Nema ti koristi od sjedenja ovdje – reče Gerald. – Ne mislim sjediti – odvrati Mabel. – Spustila sam se zato da se provučeni kroz vrata. Sad ću više-manje svuda morati prolaziti četveronoške, bojim se. – A nisi gladna? – upita Jimmy. – Ne znam – reče Mabel potišteno. – To mi je sad sve tako daleko! – Idem u izvidnicu – reče Gerald. – Ako je put čist... – Čuj – reče Mabel – mislim da bih radije bila vani sve dok se ne smrači. – Ne možeš biti vani. Netko će te sigurno vidjeti. – Neće ako se budem držala živice – reče Mabel. – Ima ta tisova živica, a kroz nju je prosječen tajni prolaz Jao u živici u “Sreći Vailovih”. – U čemu? – U “Sreći Vailovih”. Izvrsna knjiga. Kad sam je pročitala, prvi put mi je palo na pamet da tražim skrivena vrata u drvenoj oplati i slično. Ako propužem kroz taj prolaz na trbuhu, kao zmija, doći ćemo do rododendro na, blizu dinosaura i možemo se tamo utaboriti. – Morali bismo užinati – reče Gerald koji nije ručao. – Ne znam samo što – reče Jimmy koji također nije ručao. – Pa nećete me valjda napustiti! – reče Mabel. – Sjetila sam se. Napisat ću poruku za tetu. Ako je kod kuće i ne spava, dat će vam sve što treba za piknik. Ako nje nema, dat će djevojka. I napisala je na list iz Geraldove neprocjenjive bilježnice: Draga tetice,

možeš li nam, molim te, dati sve što je potrebno za piknik? Gerald će sve donijeti. Došla bih sama, ali malo sam umorna. Čini mi se da u posljednje vrijeme jako brzo rastem. Tvoja odana nećakinja Mabel P.S. Puno hrane, molim te, jer su neki od nas vrlo gladni. Uz velike napore, Mabel je uspjela propuzati kroz tunel u tisovoj živici. Uspjela je, ali je išlo polako, te je tako naša trojka jedva imala vremena da se smjesti među rododendro-nima i ogorčeno se upita, gdje je Gerald i što radi kad ga tako dugo nema, kad se on pojavi dašćuči povijen pod teretom prekrivene košare. Spustio je košaru na lijepi travnati sag, zastenjao i izjavio: – Ipak, bilo je vrijedno truda. A gdje nam je Mabel? Izduljeno, blijedo Mabelino lice izviri iz rododendronova lišća pedalj iznad zemlje. – Ovako mogu proći kao normalan čovjek, što mislite? – upita ona tjeskobno. – Ostatak mi je kilometrima daleko, pod različitim grmovima. – One komadiće koji vire između grmova pokrili smo suhim lišćem i grančicama – reče Kathleen i tako izbjegne odgovor. – Ne migolji se, Mabel, jer će sve spuznuti s tebe. Jimmy je sa žudnjom vadio stvari iz košare. Bila je to obilata užina: dugačka štruca kruha, maslac umotan u list kupusa, boca mlijeka, boca vode, kolač i krupni, glatki, žuti ogrozd u kutiji, u kojoj je prije bila najveća boca nečeg za kosu i brkove. Mabel oprezno izbaci duge ruke iz svoga grma rododendrona i podboči se na mršavi, zašiljeni lakat, Gerald stane rezati kruh i maslac, a Kathleen je uslužno trčkarala uokolo na Mabelin zahtjev da provjeri nije li zeleni pokrov skliznuo s nekih udaljenijih dijelova Mabeline osobe. Onda je nastupila zadovoljna, gladna tišina isprekidana jedino onim kratkim, značajnim izjavama kakve priliče zgodi: – Molim te, još malo kolača. – Dodaj mi mlijeko. – Dobaci taj ogrozd.

Svi su se primirili i život im se učinio ljepšim. Ugodan osjećaj, napola umor, a napola spokoj, obuzeo je udove društva. Čak i nesretna Mabel osjetila je to u svojim udaljenim nogama koje su se prekrižene smjestile ispod trećeg rododendrona u smjeru sjever-sjeverozapad od mjesta piknika. Gerald je samo izrazio osjećaje svih ostalih kad je, ne bez žaljenja, rekao: – Sad sam kao nov, ali da mi platiš, ne bih više mogao pojesti ni jedan jedini ogrozd. – Ja bih mogla – reče Mabel. – Znam da smo sve pojeli i da sam dobila svoj dio. Ali mogla bih pojesti još. To je valjda zato što sam tako dugačka. Slatki mir koji dolazi poslije hrane prožeo je ljetni zrak. Malo dalje, kroz grmlje sivio se mahovinom obrastao golemi kameni dinosaur. I on kao da je bio miran i sretan. Gerald uhvati njegov kameni pogled kroz otvor medu lišćem. Učinilo mu se da ga gleda s razumijevanjem. – I on je u svoje vrijeme sigurno volio dobro pojesti – reče Gerald i slasno se protegne. – Tko to? – Pa taj dino ili kako se već zove – reče Gerald. – Danas je već nešto pojeo – reče Kathleen i zahihoće. – Da, dobio je jesti – zahihoće i Mabel. – Ne smiješ se smijati niže od prsa – reče Kathleen zabrinuto – jer će zelenilo popadati s tebe. – Kako to mislite, dobio je jesti – upita Jimmy sumnjičavo. – I zašto se tako cerekate? – Dobio je jesti. Napunio je želudac – odgovori Kathleen i dalje hihoćući. – Ma dobro, samo se vi zezajte – reče Jimmy, naljutivši se. – Ionako nas to ne zanima. Je li, Jerry? – Mene zanima – reče Gerald ledeno. – Umirem od znatiželje. Probudite me, djevojke, kad se prestanete pretvarati da nećete ništa reći. Navuče šešir preko očiju i zavali se na travu kao da će drijemati. – Daj, ne budi glup! – reče Kathleen brzo. – Samo smo nahranile dinosaura kroz rupu u želucu odjećom od koje su bili napravljeni Ružliji.

– Aha, dobro, onda možemo ponijeti stvari kući – reče Gerald, grickajući jedan kraj vlati trave. – Slušajte --reče Kathleen. – Imam ideju. Dajte mi malo prsten. Neću vam reći što mi je palo na pamet ako ne uspijem, tako da ne možete reći kako sam glupa. Vratit ću prsten prije nego što odemo kući. – Ali, nemojte još ići! -reče Mabel molećivo. Skine prsten s prsta. – Jasno – doda ona iskreno – nemam ništa protiv da isprobaš što si zamislila. Nema veze ako je glupo. Kathleen je palo na pamet nešto sasvim jednostavno. Možda će prsten promijeniti svoje moći ako ga preimenuje netko drugi, netko tko nije pod djelovanjem čarolije. Istoga trenutka kad je prsten iz Mabeline dugačke, blijede ruke prešao u njenu punašnu, toplu i crvenu šapicu, skočila je na noge i povikala: – Idemo iz ovih stopa isprazniti dinosaura – i zabrzala koliko je noge nose prema prethistorijskom čudovištu. Namjerno je krenula znatno prije ostalih, jer je htjela reći naglas, a opet tako da je nitko drugi ne čuje: – Ovo je prsten koji ispunjava želje. Ispunit će što god poželiš. – To je i rekla. I nitko je nije čuo, osim ptica i pokoje vjeverice i možda kamenog Fauna čije ljupko lice kao da joj se nasmijalo dok je jurila pokraj njegova postolja. Staza je bila strma, sunce je žeglo, a Kathleen je trčala najbrže što je mogla, premda su je braća dostigla prije nego stoje dospjela do velike, tamne dinosaurove sjenke. Zato joj je, kad se napokon domogla hladovine, bilo toliko vruće da nije uopće bila kadra smireno odlučiti što bi bilo najpametnije poželjeti. – Ja ću se popeti u unutrašnjost i dodavati vam stvari, jer točno znam gdje sam ih stavila – reče ona. Gerald napravi ljestvice, Jimmy joj pomogne da se popne i ona nestane kroz otvor u mračnu nutrinu nemani. Ubrzo se iz otvora spusti pljusak praznih prsluka, hlača s nogavicama što su landrale i kaputa koji su mahali rukavima. – Pazi glave! – poviče Kathleen i počnu padati štapovi za hodanje, palice za golf, hokejaški štapovi i drške metli, uza stropot i klopot. – Gotovo – reče Jimmy.

– Čekaj malo – reče Gerald. – Idem ja gore. – Uhvati se za rub otvora rukama i skoči. Upravo kad je provukao ramena kroz otvor i oslonio se koljenima na rub, začuo je Kathleenine korake u unutrašnjosti dinosaura i Kathleen kako kaže: – Baš je ovdje fino svježe. Kipovima sigurno nikada nije vruće. Da sam barem ja kip. Oh! Taj “Oh!” bio je krik strave i očaja. I kao da ga je odjednom prekinula užasna, kamena šutnja. – Što je sad? – upita Gerald. Ali u srcu je znao što je. Uspentrao se u veliku šupljinu. Na slabom svjetlu što je dopiralo kroz otvor vidio je kako se nešto bijeli kraj sivih stijenki dinosaurove utrobe. Još na koljenima, opipao je džepove, upalio šibicu, i kad se plamen pretvorio iz plavog u jasnožuti, digao je pogled da vidi ono stoje i očekivao da će vidjeti -Kathleenino lice, bijelo, kameno i beživotno. Kosa joj je bila bijela, kao i ruke, odjeća, cipele... Kathleen se ispunila želja: postala je kip. U unutrašnjosti dinosaura dugo je trajala potpuna tišina. Gerald nije mogao govoriti. Ovo je bilo odviše naglo i odviše grozno. Gore od svega što se dosad dogodilo. Zatim se okrene i iz svijeta ledene, kamene tišine javi se Jimmyju u zelenom, osunčanom, šuštavom i živom vanjskom svijetu. – Jimmy – reče on savršeno običnim glasom i posve staloženo – Kathleen je rekla daje to prsten koji ispunjava želje. Prsten je, naravno, to i postao. Sad mi je jasno što je namjeravala kad je onako trčala. A onda je mala glupača poželjela da bude kip. – I? – upita Jimmy odozdo. – Dođi i vidi – reče Gerald. I Jimmy se uspne, dijelom tako što ga je Gerald povukao, a dijelom sam skočivši. – Zbilja je kip -reče on, glasom punim strahopoštovanja. – Užas! – Ništa to nije – reče Gerald odlučno. – Hajde, idemo reći Mabel. Dva su se dječaka vratila do Mabel koja je ostala diskretno ležati skrivajući svoju duljinu iza rododendrona, i rekli joj što je novo, otprilike isto tako nježno kao da su razbili bocu metkom iz pištolja. – Joj meni! – reče Mabel i zamigolji cijelom dužinom tako da je s nje popadalo suho lišće i paprat, pa je osjetila kako joj sunce grije noge. – Pa što ćemo sad? O, joj meni! – Proći će joj to – reče Gerald, hineći da je potpuno miran. – Da, ali što će biti sa mnom? -jadikovala je Mabel. – Sad ja

nemam prsten. A meni će vrijeme isteći prije nego njoj. Donesite mi prsten. Možete joj ga skinuti s ruke? Vratit ću joj ga čim ponovo poprimim svoju pravu veličinu. Časna riječ, hoću. – Ne moraš zato cmizdriti – reče Jimmy, a to se odnosilo na šmrcaje koji su joj u ovom govoru poslužili umjesto zareza i točaka. – Ti ne moraš cmizdriti. – Ah, ne znaš ti kako je meni – reče Mabel. – Ne možeš zamisliti kako je grozno biti ovako dugačak. Molim vas, donesite mi prsten. Uostalom, to je moj prsten više nego vaš, jer sam ga ja našla i ja sam rekla da je čaroban. Osjećaj za pravdu što je uvijek tinjao u Geraldovim grudima na ovu se molbu rasplamsao. – Prsten se vjerojatno pretvorio u kamen, jer su joj cipele kamene, kao i sva odjeća. Ali, vidjet ću što se može učiniti. Samo, ako se ništa ne može učiniti, onda je to to i nema smisla da praviš od toga dramu. Prva šibica koju je kresnuo u unutrašnjosti dinosaura osvijetlila je prsten koji se tamno isticao na bijeloj ruci Kathleenina kipa. Prsti na ruci bili su joj ispruženi. Gerald uhvati prsten i na njegovo iznenađenje, prsten s lakoćom klizne s hladnog i glatkog mramornog prsta. – Čuj, Keti, zbilja mi je žao – reče on i stisne mramornu ruku. Onda mu sine da ga ona možda čuje. Stoga ispriča kipu potanko sve što on i ostali namjeravaju. To mu je pomoglo da u glavi raščisti plan. Stoga se, lupnuvši kip po mramornim leđima kao da ga želi obodriti, vratio do rododendrona pripravan da izdaje naređenja onako jasno i precizno kao što to može samo rođeni predvodnik (tako je kasnije rekao). Kako nitko od ostalih nije imao nikakav plan, njegov je plan bio jednoglasno prihvaćen, kako to već biva. – Evo ti tvoj dragi prsten – reče on Mabel. – Sad se više ničega ne bojiš, nije li tako? – Tako je – reče Mabel s iznenađenjem. – Na to sam zaboravila. Slušajte, ostat ću ovdje ili još malo dublje u šumi ako mi ostavite sve kapute tako da mi ne bude hladno po noći. Onda mogu biti ovdje na licu mjesta kad Kathleen prestane biti kamena. – Da – reče Gerald. – Točno je tako rođeni predvodnik i zamislio.

– Vas dvojica idite kući i recite Mademoiselle da Kathleen ostaje u zamku. To je, uostalom, i istina. – Čarolija radi na komade od sedam sati – reče Gerald. – Ti si bila nevidljiva dvadeset i jedan sat, ja četrnaest, Eliza sedam. Dok je prsten ispunjavao želje, počelo je sa sedam. Ali zapravo ne znamo s kojim brojem sati sada možemo računati, zato i ne možemo predvidjeti koja će se od vas dvije prva vratiti u pravo stanje. Svakako, pošto poželimo laku noć Mademoiselle, išuljat ćemo se kroz prozor i spustiti niz bršljan da te obiđemo prije spavanja. Smjesti se tu malo bliže dinosauru, a mi ćemo te zatrpati lišćem prije nego što odemo. Mabel se zavuče u skrovište među visokim drvećem i tamo se ustoboči, vitka kao jablan i nestvarna kao pogrešan rezultat dugotrajne operacije dijeljenja. Kako je bila velika, nije joj bilo teško da se zavuče ispod dinosaura i gurne glavu kroz otvor. Tamo je vidjela bijelu Kathleeninu priliku. – Sve je u redu – reče ona kamenom kipu. – Bit ću sasvim blizu. Pozovi me čim osjetiš da čarolija prestaje. Kip je stajao nepomično kako već kipovi obično stoje, te Mabel povuče glavu iz otvora, legne na tlo, dječaci je prekriju starom odjećom i odu kući. U ovim okolnostima to je bilo jedino razumno. Ne bi bilo zgodno da se Mademoiselle zabrine i pošalje policiju u potjeru za njima. U tome su se svi slagali. Šok otkrića izgubljene Kathleen ne samo u dinosaurovoj utrobi nego, štoviše, i u obliku vlastita kamenog kipa, lako bi pomutio um svakom policijskom inspektoru, a da i ne spominjemo um Mademoiselle koji je, jer je strankinja, svakako nježniji i podložniji uzrujavanju. A što se tiče Mabel... – Daje sad netko vidi u ovom stanju! -reče Gerald. – Mislim da nema tog čovjeka koji ne bi sišao s uma. Osim nas. – Mi smo drukčiji – reče Jimmy. – Naši su se umovi već na sve navikli. Mnogo bi se toga trebalo dogoditi da nas potrese. – Svejedno, jadna Kathleen! – reče Gerald. – Zbilja je jadna – reče Jimmy. Sunce je zašlo za drveće i pojavio se mjesec. Svom svojom

dužinom prekrivena kaputima, prslucima i hlačama, Mabel je mirno spavala u svježini noći. U unutrašnjosti dinosaura Kathleen, živa u svom mramoru, također je spavala. Čula je sve što je Gerald govorio i vidjela svjetlo šibica. Bila je ista ona Kathleen kao i uvijek, samo zarobljena u mramornom tijelu koje joj nije dopuštalo da se kreće. Nije mogla ni zaplakati, čak i daje htjela. Ali nije joj se plakalo. Mramor iznutra nije uopće bio ni hladan ni tvrd. Kao da je bio meko podstavljen nečim toplim, ugodnim i sigurnim. Leđa je nisu boljela od stajanja. Ruke joj nisu utrnule premda su satima bile nepomične. Sve je bilo dobro – čak i više nego dobro. Samo je trebalo mirno čekati i ona će izaći iz ovog kamenog tijela i ponovo postati ona Kathleen na kakvu je već bila navikla. Stoga je čekala, mirno i zadovoljno, i ubrzo se čekanje pretvorilo u ne-čekanje, ni u što; i u sigurnom zagrljaju meke nutrine mramora spavala je mirno i spokojno kao u svojoj postelji. Probudila se, jer je najedanput shvatila da ne leži u svojoj postelji, da zapravo uopće ne leži, nego stoji, a u nogama osjeća trnce. I ruke koje je nekako čudno držala bile su joj ukočene i umorne. Ona protrlja oči, zijevne i sjeti se. Bila je kip, kip u unutrašnjosti kamenog dinosaura. – Dakle, sad sam opet oživjela -zaključila je ona – i sad mogu izaći. Sjela je, spustila noge kroz otvor koji se sivkasto nazirao na donjoj stijenci kamene zvijeri, ali je jedan razmjerno polagan i otegnuti trzaj baci na stranu. Dinosaur se kretao! – Jao! – reče Kathleen unutra – pa to je grozno! Vani je valjda mjesečina i stvor je oživio, baš kao što je Gerald pričao. Stvorenje se doista kretalo. Kroz otvor na trbuhu vidjela je kako promiče trava, nisko šipražje i mahovina, dok se dinosaur nezgrapno gegao. Nije se usudila skočiti kroz otvor dok je neman u pokretu, jer se bojala da bi je mogao smrviti svojom orijaškom nogom. A toj se pomisli pridružila još jedna: gdje je Mabel? Je li negdje u blizini? Što ako golema noga nagazi na neki dio Mabelina izduženog tijela? Kad se uzme u obzir Mabelina trenutačna veličina, vrlo je teško ne nagaziti na neki njen dio, ma koliko se trudio da to izbjegneš. A dinosaur se ne bi ni trudio. Zašto i bi? Kathleen je neodlučno virkala kroz otvor. Golema se zvijer ljuljala sad na ovu, sad na onu stranu. Išla je sve brže. Ništa ne vrijedi, Kathleen se nije usuđivala iskočiti. Uostalom,

sad su se valjda ionako već udaljili od Mabel. Dinosaur je grabio sve brže i brže. Donja se stijenka trbuha nakosila -išli su nizbrdo. Grančice su pucketale i lomile se dok se grdosija probijala kroz hrastov šumarak; šljunak je škripao i mrvio se pod kamenim nogama. Onda je kamen udario o kamen. Nastupila je stanka. A onda pljus! Voda je bila u blizini, jezerce gdje je Hermes lepršao na mjesečini, a Janus i dinosaur zajedno plivali. Kathleen se hitro spusti kroz otvor na glatki mramor što je obrubljivao jezero, pojuri ustranu i sva zadihana zastane u sjenci podnožja kipa. Upravo na vrijeme, jer tek stoje čučnula, čudovišni je gušter svom težinom pljusnuo u vodu, potopivši pritom na stotine nježnih, sjajnih lopoča i otplivao prema otočiću na sredini jezera. – Ne miči se, djevojčice. Sad skačem! – glas je došao s postolja, i u sljedećem trenutku Feb je skočio sa svog postolja u malenom hramu, preletio preko stepenica i našao se nekoliko koraka od nje. – Ti si nova ovdje – reče Feb preko ljupkog ramena. – Ne bih te zaboravio da sam te već vidio. – Da – reče Kathleen – potpuno sam nova ovdje. Nisam znala da možeš govoriti. – Zašto ne? – nasmije se Feb. – I ti možeš govoriti. – Ali ja sam živa. – A ja valjda nisam? – upita on. – Valjda jesi – reče Kathleen, ponešto zbunjena, ali nimalo uplašena. – Samo što sam mislila da moram imati prsten čak i da vidim kako se krećeš. Feb je očito razumio što je htjela reći, što mu doista služi na čast, jer se ona nije odviše jasno izrazila. – Ah, to je za smrtnike – reče on. – Mi čujemo i vidimo jedni druge u onih nekoliko kratkih trenutaka kad nam pripada život. To je dio divne čarolije. – Ali ja sam smrtni! – reče Kathleen. – Skromna si baš koliko i dražesna – reče Feb Apolon odsutno. – Bijele me vode zovu! Idem – i u slijedećem trenutku krugovi rastavljenog srebra stanu se širiti jezerom s mjesta gdje su bijele sklopljene ruke boga Sunca zaronile u vodu. Kathleen se okrene i pođe uz brežuljak prema grmlju

rododendrona. Mora pronaći Mabel i smjesta moraju poći kući. Da barem Mabel nije tako velika; u ovcj veličini zaista nije prikladna za posjete. Ali lako je moguće daje sad, u ovo doba čarolija, postala manja. Kathleen ohrabri ta pomisao i ona požuri naprijed. Dok je prolazila kroz žbunje rododendrona, sjeti se zašiljenog, obojenog, papirnatog lica koje je virilo iz sjajnog lišća, i premda je očekivala da će osjetiti strah, straha nije bilo. Lako je pronašla Mabel, mnogo lakše nego da je Mabel bila onakva za kakvu se nadala da će je zateći. Jer iz vrlo velike daljine na mjesečini je vidjela dugo i crvoliko tijelo, ispruženo u punoj dužini od četiri metra i prekriveno kaputima, hlačama i prslucima. Mabel je nalikovala na cijev koju su prekrili jutenim krpama da se ne smrzne preko zime. Kathleen joj blago dodirne izduženi obraz i Mabel se probudi. – Što je? – reče ona pospano. – To sam samo ja – rastumači Kathleen. – Kako su ti hladne ruke! – reče Mabel. – Probudi se – reče Kathleen. – Moramo razgovarati. – Ne bismo li mogli kući? Strašno sam umorna, a dugo je vremena prošlo od užine. – Ti si predugačka da ideš kući – reče Kathleen turobno i onda se Mabel sjeti. Ležala je zatvorenih očiju, a onda se pomakla i povikala: – Joj, Keti. tako se čudno osjećam, kao onaj dalekozor na sklapanje kad ga ponovno slažeš da stane u svoju kutiju. Ja se... da, znam da se sad... I zaista; Kathleen, koja ju je pomno promatrala, složi se da djeluje baš kao rastvoreni dalekozor koji se polako zatvara i uvlači u sebe u rukama djeteta. Mabeline se udaljene noge privuku, Mabeline duge, mršave ruke skrate, Mabelino lice više nije bilo pola metra dugačko. – Čarolija prestaje, sad si kao i prije! O, tako mi je drago! – poviče Kathleen. – Znam da sam kao i prije – reče Mabel, i dok je to govorila, postala je opet Mabel. – Sad je sve u redu. Hura, hura! Baš mi je drago! – reče Kathleen

razdragano. – A sad idemo ravno kući. – Kući? – reče Mabel, polako sjedne i zagleda se u Kathleen krupnim, tamnim očima. – Kući, ovakva? – Kakva? – nestrpljivo upita Kathleen. – Pa ti – glasio je čudnovati odgovor. – Sa mnom je sve u redu – reče Kathleen. – Hajde, idemo. – To znači da ti ne znaš? – reče Mabel. – Pogledaj se, pogledaj ruke, haljinu, sve. Kathleen pogleda u ruke. Bile su bijele poput mramora. 1 haljina takđer, i cipele, i čarape, čak i kosa. Bila je bijela poput tek napadalog snijega. – Pa što je sad ovo? – upita ona, sva uzdrhtala. – Zašto sam ove grozne boje? – Pa zar ne shvaćaš? Joj, draga Kathleen, zar ne shvaćaš? S tobom još nije sve u redu. Ti si i dalje kip. – Nisam, ja sam živa, pa vidiš da razgovaram s tobom. – Jasno da razgovaraš -reče Mabel, smirujući je kao što se smiruje mušičavo dijete. – Zato što je mjesečina. – Ali, valjda vidiš da sam živa. – Naravno da vidim. Imam prsten. – Ali sa mnom je sve u redu. Čarolija je istekla. – Pokušaj shvatiti – reče Mabel blago i uhvati je za bijelu, mramornu ruku. – Još nije sve u redu. Mjesečina je, i ti si kip, i sad si oživjela sa svim ostalim kipovima. A kad mjesec zađe, ponovno ćeš biti kip. Vidiš, draga moja, zato sad ne možemo kući. Ti si i dalje kip, samo što si sad oživjela kao i drugi mramorni kipovi. Gdje je dinosaur? – Kupa se – reče Kathleen. – I sve ostale kamene nemani se kupaju. – Dakle – reče Mabel, gledajući s vedre strane – eto, bar nešto na čemu možemo biti zahvalni. Poglavlje X – Budući da sam samo kip koji je oživio – reče Kathleen, neutješna u svom mramoru – čudim se kako to da me se ne bojiš.

– Imam prsten – reče Mabel odrješito. – Glavu gore, sve će opet biti dobro. Nemoj o tome razmišljati. Obraćala joj se kao da se obraća djetetu koje je porezalo prstić ili palo trčeći po stazici i diglo se izgrebenih koljena po kojima se zalijepio šljunak. – Znam, znam – odvrati Kathleen odsutno. – Baš sam nešto mislila – reče Mabel vedro – mogli bismo mnogo toga saznati o ovom začaranom mjestu kad kipovi ne bi bili odviše oholi da s nama razgovaraju. – Pa i nisu – uvjeravala ju je Kathleen. – Barem Feb nije. Bio je ljubazan i fin prema meni. – A gdje je on sad? – upita Mabel. – U jezeru, bio je tamo malo prije – reče Kathleen. – Pođimo onda onamo – reče Mabel. – Oh, Kathleen, kako je krasno opet imati svoju pravu debljinu! – Mabel poskoči i suha paprat i grančice što su je pokrivali svom dužinom te se, kad se smanjila na pravu veličinu, nagomilali po njoj, sad su popadali kao što pada lišće u šumi za iznenadne oluje. Ali bijela Kathleen nije se micala. Dvije djevojčice sjedile su na mjesečinom oblivenoj travi, a oko njih je vladala noćna tišina. Veliki je park bio miran poput kakve slike. Tišinu su narušavali samo žubor vodoskoka i udaljeni zvižduk željeznice. – Što si se tako snuždila, sestrice! – reče glas iza njih, glas kao od zlata. One se naglo i uplašeno okrenu, poput ptičica koje je netko iznenadio. Na svjetlu mjesečine stajao je Feb, još makar od jezerske vode, i smiješio im se nježno i prijateljski. – O, to si ti! – reče Kathleen. – Ja, glavom – reče Feb veselo. – A kako se zove tvoja prijateljica, dijete zemlje? – Ovo je Mabel – reče Kathleen. Mabel ustane, nakloni se, i nakon malog oklijevanja ispruži ruku. – Vaš sam rob, mala damo – reče Feb i stisne joj ruku mramornim prstima. – Ali ne razumijem kako to da nas vidiš i da nas se ne bojiš. Mabel podigne ruku na kojoj je bio prsten.

– To sve objašnjava – reče Feb. -Ali kad već imaš prsten, zašto i dalje nosiš ovaj bijedni i otrcani ljudski lik? Prometni se u kip i zaplivaj s nama u jezeru. – Ne znam plivati – reče Mabel, izgovarajući se. – Ni ja – reče Kathleen. – Ti znaš – reče Feb. – Svi kipovi koji oživljavaju vješti su tjelovježbi. A ti, dijete očiju i kose boje noći, poželi da si kip i pridruži se veselju. – Oprostite, ali radije ne bih – reče Mabel oprezno. – Znate, ovaj prsten... kad nešto poželite, nikad ne znate koliko će to trajati. Sada bih voljela biti kip, to je sigurno jako zgodno, ali ujutro bih više voljela da nisam. – To se zemljanima često događa, tako kažu – glasno je razmišljao Feb. – Ali, dijete moje, ti kao da ne poznaješ moći prstena. Poželi točno, i prsten će sve točno ispuniti. Ako ne ograničiš vrijeme, čudnovate čini što ih baca Aritmos, prognani bog brojeva, uplest će se i pokvariti čaroliju. Reci ovako: “Želim da do osvita budem kip od živog mramora, baš kao i moja prijateljica, a poslije tog vremena da budem kao i prije, Mabel tamnih očiju i kose boje noći”. – Joj, hajde, rsci to, bas će biti zabavno! – poviče Kathleen. – Hajde, Mabel! A ako smo obadvije kipovi, hoćemo li se bojati dinosaura? – U svijetu živog mramora strah ne postoji – reče Feb. -Nismo li mi braća, mi i dinosaur, braća od iste vrste, napravljeni od kamena i života? – A hoću li onda znati plivati? – I plivati, i plutati na vodi, i roniti. I moći ćeš u društvu gospođa s Olimpa prostirati noćnu gozbu, jesti hranu bogova, piti iz njihova kaleža, slušati vječne pjesme i smijeh sa usana besmrtnika. – Gozba! – reče Kathleen. – Hajde, Mabel! Ne bi oklijevala da si gladna kao i ja. – Ali to nije prava hrana – protivila se Mabel. – Za tebe će biti prava kao i za nas – reče Feb. – Nema druge stvarnosti, čak ni u vašem raznobojnom svijetu.

Mabel je još oklijevala. Onda pogleda u Kathleenine noge i reče: – Dobro, hoću. Ali prvo ću skinuti cipele i čarape. Mramorne cipele izgledaju zbilja užasno, a osobito uzice. A da ne govorim o mramornim čarapama koje vise, kao što moje vise! Skinula je cipele, čarape i pregaču. – Mabel ima smisla za lijepo – reče Feb s odobravanjem. – Izgovori čarobne riječi, dijete i povest ću vas gospođama s Olimpa. Malo dršćući Mabel izgovori riječi, i na mjesečinom obasjanoj tratini sad su stajala dva mala živa kipa. Visoki Feb uhvati ih za ruke. – Hajde, potrčimo! – poviče on, i stanu trčati. – Oh, kako je krasno! – propenta Mabel. – Gle, kako mi se noge bijele u travi. Mislila sam da ću kao kip biti sva ukočena, ali nisam. – Nema ničega ukočenog u besmrtnika – nasmije se bog Sunca. – A večeras, ti si jedna od nas. Štrcali su niz obronak do jezera. – Skači! – poviče on. Skočili su i voda je prsnula uvis oko tri blistava bijela tijela. – Gle, znam plivati! – dahne Kathleen. – I ja – reče Mabel. – Jasno da znaš – reče Feb. – A sad tri puta oko jezera i onda na otočić. Plivali su jedan pokraj drugoga, a Feb je plivao polako da održi korak s djecom. Mramorna odjećanije ih ni najmanje ometala u plivanju, kao što bi nm naša odjeća smetala da odjednom skočimo u fontanu na Trafalgar Squareu i počnemo se tamo brčkati. A plivali su sa savršenom lakoćom i bez ikakva napora ili umora, kao što i mi katkad znamo plivati u snu. Jezero je bilo kao stvoreno za plivanje; lopoči čije dugačke i vijugave peteljke inače tako smetaju običnim kupačima, nisu uopće ometali kretanje mramornih udova. Mjesec se uzdigao visoko na čistom nebeskom svodu. Žalosne vrbe, čempresi, hramovi, terase, razlistalo drveće, bujno žbunje, i lijepa stara kuća, sve je to dopunjavalo taj romantični i dražesni prizor. – Ovo je najljepše što nam je prsten do sada dao – reče Mabel, polako i bez napora zamahujući rukama kroz vodu. – Znao sam da će vam se svidjeti – reče Feb prijazno. – Sad još

jedan krug oko jezera i onda na otočić. Isplivali su na žalo, obraslo trstikom, hajdučkom travom, kiprejom, vrbicama i ponekom zakasnjelom, mirišljavom medunikom. Otočić je bio veći nego što se činilo s obale i u prvi je mah djelovao kao da je potpuno prekriven šumom i šipražjem. Ali kad su, slijedeći Feba, zašli u sjenku raslinja, primijetili su kako nešto iza drveća svijetli, a to svjetlo nikako nije moglo biti na drugoj strani otočića. Kad su izbili iz šumarka, vidjeli su odakle dopire svjetlo. Pojas drveća što su ga upravo prošli okruživao je prostranu čistinu, mrk i sabijen poput gomile oko nogometnog igrališta, kako je primijetila Kathleen. Pred njima se prostirao široki obruč guste tratine, a malo dalje mramorne su se stube spuštale u okrugli ribnjak u kojem nije bilo lopoča, već samo zlatne i srebrne ribice što su promicale amo-tamo i ljeskale se poput žive i tamnih plamičaka. Vodu, mramor i tratinu osvjetljavalo je jasno, bijelo, blještavo svjetlo, sedam puta jače od najjasnije mjesečine, a na mirnoj površini ribnjaka zrcalilo se sedam mjeseca. Odraz im se razlamao i mijenjao kad god bi zlatne i srebrne ribice gipkim perajama i repovima namreškale površinu vode. Djevojčice pogledaju prema nebu, gotovo kao da su očekivale da gore vide sedam mjeseca. Ali ne, obični stari mjesec sjao je sam, kao i uvijek. – Tu je sedam mjeseca – reče Mabel zbunjeno i upre prstom, što nikako nije pristojno. – Jasno – reče Feb dobrodušno. – U našem svijetu svega ima sedam puta više nego u vašem. – Ali vas nema sedam – reče Mabel. – Ne, ali ja vrijedim sedam puta više – reče bog Sunca. – Razumiješ, postoje brojevi i postoji količina, a da i ne spominjem kakvoću. To zacijelo razumiješ. – Ne baš sasvim – reče Kathleen. – Objašnjavanje me uvijek zamara – prekine je Feb. – Hoćemo li se pridružiti gospođama? Na suprotnoj obali ribnjaka smjestila se velika skupina, tako bijela da je djelovala poput velikog, bijelog otvora među stablima. Okupilo se tamo njih dvadeset ili trideset, a svi do jednog kipovi i svi su bili živi. Neki su kipovi sjedili, uronivši bijele noge u vodu među zlatne i

srebrne ribice, i slali valiće preko sedam mjesečevih odraza. Neki su se nabacivali ružama, ružama tako opojna mirisa da su ga djevojčice osjećale čak na drugoj strani ribnjaka. Neki su se opet držali za ruke i plesali u kolu, a dva su kipa sjedila na stubama i igrala se drevne igre, namatajući između prstiju konopac od bijela mramora i praveći od njega zamršene uzorke. Čim su se novi gosti približili, pozdrave ih uzvici i veseli smijeh. – Opet kasniš, Febe! – poviče netko. A drugi opet reče: – Je li ti kojem konju otpala potkova? – Još jedan glas poviče nešto i samo se razabiralo da spominje lovor. – Dovodim dvije gošće – reče Feb i umah se kipovi okupe oko njih, stanu gladiti kosu djevojčica, štipkati ih za obraze i tepati im ljupkim imenima odmilja. – Jesu li vijenci spremni, Hebo? – poviče najviša i najdivnija od svih dama. – Načini još dva! I ubrzo Heba siđe niza stube noseći u punašnim rukama naramak vijenaca od ruža. Svaka se mramorna glava ovjenčala vijencem. Svi su sada bili sedam puta ljepši nego prije, a to nije mala stvar kad je riječ o bogovima i božicama. Djevojčice su se prisjetile kako im je na gozbi s napitkom od borovnice i narančade Mademoiselle rekla da bogovi i božice uvijek sjedaju za trpezu ovjenčani. Heba svojeručno okiti glave djevojčica ružama, a Afrodita Uranija, najljupkija gospođa na svijetu, s glasom milozvučnim poput majčina glasa onda kad je najviše volite, uzme ih za ruke i reče: – Dođite, moramo pripremiti gozbu. Eros, Psiha, Heba i Ganimed, vi mladi mogli biste lijepo složiti voće. – Ne vidim nikakvo voće – reče Kathleen, kad su se četiri vitka lika odvojila od bijele skupine i prišla im. – Već ćeš ga vidjeti – reče Eros, doista naočit mladić, kako su se djevojčice smjesta složile. – Samo ga moramo ubrati. – Ovako – reče Psiha i segne mramornom rukom do grane vrbe. Zatim pruži ruku prema djeci, a u ruci je držala zreli nar. – Aha, shvaćam – reče Mabel. – Samo ovako ... – Dodirne prstima granu vrbe i u ruci joj se stvori krupna, zrela i sočna breskva. – Da, samo ovako – nasmije se Psiha, koja je bila dobra duša, to se

odmah vidjelo. Heba skine nekoliko srebrnih košarica s obližnje johe i naša četvorka stane marljivo brati voće. U međuvremenu, stariji su kipovi ubirali zlatne kaleže, vrčeve i zdjele sa grana jasena i mladih hrastova, punili ih svakojakim slasticama za jelo i piće, svime što čovjek može poželjeti, i onda to odlagali na stube. Bio je to nebeski piknik. Zatim su svi posjedali ili polijegali i gozba je počela. I oh! Kako je ukusna bila hrana poslužena u tom posudu, kako je čudesno slatko bilo piće koje je iz zlatnih vrčeva kvasilo bijela usta uzvanika! A voće – na zemlji ne uspijeva takvo voće i ne čuje se takav smijeh kao stoje smijeh ovih usana, ni pjesma poput pjesama što su odzvanjale tišinom čarobne noći. – Oh! – poviče Kathleen, a kroz prste joj se cijedio sok već treće breskve i kapao poput suzica na mramorne stube. – Kako bih voljela da su i dječaci ovdje! – Baš me zanima što sada rade – reče Mabel. – U ovom trenutku – reče Hermes koji je upravo obletio široki krug, poput goluba, i vratio se među ostale, – u ovom trenutku očajni lutaju oko mjesta gdje inače stoji dinosaur, jer su se iskrali iz kuće kroz prozor da bi vas pronašli. Strahuju da ste stradale i zacijelo bi zaplakali da ne znaju kako suze ne priliče muškarcima, ma koliko bili mladi. Kathleen ustane i otrese mrvice ambrozije s mramornog krila. – Hvala vam lijepa svima – reče ona. – Vrlo je ljubazno od vas što ste nas pogostili i bilo nam je zbilja krasno, ali mislim da bismo sada trebale poći. – Ako vas more brige zbog braće – reče Feb susretljivo – sasvim je jednostavno udesiti da vam se pridruže. Posudi mi načas prsten. Uzme prsten iz Kathleenine ponešto nevoljke ruke, uroni ga u odraz jednog od sedam mjeseca i vrati joj ga. Kathleen stisne prsten u šaku. – A sad – reče bog Sunca – poželi za njih ono što je Mabel poželjela za sebe. Reci... – Znam već – prekine ga Kathleen. – Želim da dječaci budu kipovi od živog mramora poput Mabel i mene, sve do osvita, a poslije da budu isti kao što su sad.

– Da me nisi prekinula... – reče Feb. – Ali, što se može, mlad je mramor neiskusan. Morala si poželjeti da se stvore ovdje, ali nije važno. Hermes, budi dobar i pohitaj po njih, a putem im možeš sve rastumačiti. Ponovo je uronio prsten u odraz jednog mjeseca, a onda ga tek vratio Kethleen. – Eto – reče on – sad je prsten opran i pripravan za novu čaroliju. Nije naš običaj da ispitujemo goste – reče kraljica Hera i zagleda se krupnim očima u djecu – ali ovaj prsten pobudio je zanimanje sviju. – To je upravo onaj prsten – reče Feb. – To mi je, dakako, jasno – reče Hera. – Ali, kad bi mi gostoljubivost dopuštala da postavljam pitanja, upitala bih kako je dospio u ruke ove zemaljske djece? – To je – reče Feb – duga priča. Poslije gozbe slijedi priča, a iza priče pjesma. Hermes je očito putem sve potanko rastumačio; jer kad su Gerald i Jimmy, obojica od bijelog mramora, stigli držeći se za krilate noge boga, koji ih je pronio zrakom, ponašali su se posve prirodno. Naklonili su se božicama najbolje što su umjeli i sjeli na svoja mjesta tako neusiljeno kao da cijeloga života svake večeri sjedaju za trpezu Olimpa. Heba im je već isplela vijence od rža, i dok je Kathleen gledala kako njezina braća jedu i piju, potpuno lagodni u svom mramoru, bilo joj je drago što i kraj nepresušnog potoka breskvina soka nije na njih zaboravila. – A sada – reče Hera, kad su dječaci dobili sve što su mogli poželjeti i više nego što su mogli pojesti – a sada, priča. – Da, da – reče Mabel gorljivo, a Kathleen se pridruži: – Tako je, a sada priča. Baš krasno! – Priču će nam – reče Feb nenadano – ispričati naši gosti. – Joj, ne! – reče Kathleen i sve se uvuče u sebe. – Možda su dječaci odvažniji – reče vladar Zeus, skinuvši pritom vijenac koji mu je bio pomalo tijesan i protrlja prignječene uši. – Ja zbilja ne bih – reče Gerald. – Osim toga, ne znam ni jednu priču. – Ni ja – reče Jimmy. – Njih zanima priča o tome kako smo došli do prstena – reče Mabel

užurbano. – Ako hoćete, ja ću je ispričati. Jednom davno živjela je jedna mala djevojčica po imenu Mabel – počne ona hitro i nastavi pripovijedati priču o začaranom zamku, koju ste vi već pročitali na ovim stranicama. Mramorni stanovnici Olimpa slušali su kao opčinjeni, začarani baš kao i sam zamak. Vrijeme je prolazilo u trenucima nalik na bisere obasjanim blagom mjesečinom što padaju u duboki, crni bunar i tonu u nepovrat. – I tako – okonča Mabel priču – Kathleen je zaželjela da dođu dječaci, gospodar Hermes ih je doveo i sad smo svi tu. Kad je priča završila, svi počnu u isti glas sa zanimanjem ispitivati i govoriti, ali graju prekine Mabel. – A sad – reče ona kad je najzad zavladao tajac – sad je red na vama da vi pričate. – Što da pričamo? – Kako to da ste živi, kako to da znate za ovaj prsten i uopće sve što znate. – Sve što ja znam? – Feb se nasmije, jer se Mabel njemu obratila, i ne samo njegova, već sva usta razvuku se u smiješak. – Cijeli tvoj vijek, drago dijete zemlje, ne bi dostajao da me saslušaš kad bih htio ispričati sve što ja znam. – Onda nam barem recite sve o prstenu i kako to da oživljavate – reče Gerald. – Nama je sve to potpuno zagonetno. – Reci im, Febe – reče najmilija gospođa na svijetu. – Ne zadirkuj djecu. I Feb se zavali na gomilu leopardovih koža što ih je Dionizije širokom rukom nabrao iz smreke i počne pričati. – Svi kipovi – reče on – mogu oživjeti kad šija mjesec, ako tako žele. Ali kipovi koji stoje u ružnim gradovima to nikada ne požele. Zašto da se zamaraju promatrajući rugobu? – Točno – reče Gerald uljudno, da ispuni stanku. – U svim vašim divnim hramovima – nastavi bog Sunca – kipovi svećenika i ratnika što leže prekriženih nogu na svojim grobnicama postaju živi i šeću onako mramorni po hramovima, po šumama i livadama. Ali samo jedne noći u cijeloj godini može ih ljudsko oko vidjeti. Vi nas vidite zato što imate prsten, i zato što ste sada od naše