John Gray - Sedam tipova ateizma

John Gray SEDAM TIPOVA ATEIZMA S engleskoga preveo i pogovor napisao Krešimir Petković Zagreb, 2020.

Biblioteka JANUS JOHN GRAY Sedam tipova ateizma Naslov izvornika SEVEN TYPES OF ATHEISM Copyright © John Gray, 2018 All rights reserved © za hrvatsko izdanje: TIM press d.o.o., Zagreb Tel.: 01 611 97 13; Faks: 01 611 97 14 E-mail: [email protected] www.tim-press.hr Sva prava pridržana ISBN 978-953-8075-72-8

SADRŽAJ UVOD Kako biti ateist I. Novi ateizam: Ortodoksija devetnaestog stoljeća II. Sekularni humanizam, sveti relikt III. Čudna vjera u znanost IV. Ateizam, gnosticizam i moderna politička religija V. Bogomrsci VI. Ateizam bez napretka VII. Ateizam tišine ZAKLJUČAK Živjeti bez vjerovanja ili nevjerovanja ZAHVALE POGOVOR HRVATSKOM IZDANJU Ateizam Johna Graya: mistični skepticizam razočaranog postliberala BILJEŠKE

UVOD Kako biti ateist Suvremeni je ateizam bijeg iz bezbožnog svijeta. Život bez ikakve moći koja može osigurati red ili neku vrstu vrhovne pravde zastrašujuća je i za mnoge nepodnošljiva mogućnost. U odsutnosti takve moći, ljudski bi događaji u konačnici mogli biti kaotični i ne bi se moglo ispričati priču koja zadovoljava potrebu za smislom. Boreći se da pobjegnu od ovakve vizije, ateisti su tražili zamjenu za boga kojega su odbacili. Vjerovanje u božansku providnost zamijenio je napredak čovječanstva. Ali ta vjera u čovječanstvo ima smisla samo ako nastavlja načine razmišljanja naslijeđene iz monoteizma. Ideja da ljudska vrsta ostvaruje zajedničke ciljeve kroz povijest sekularno je otjelovljenje religijske ideje iskupljenja. Ateizam nije uvijek bio takav. Pored mnogih koji su tražili zamjensko božanstvo da ispuni prazninu koju je ostavio bog koji je otišao, bilo je i onih koji su sasvim odustali od monoteizma. Učinivši to, našli su slobodu i ispunjenje. Ne tražeći smisao svemira, bili su zadovoljni svijetom koji su zatekli. Ni u kom slučaju nisu svi ateisti htjeli druge preobratiti na svoj svjetonazor. Neki su se prema tradicionalnim vjerama postavili prijateljski, dajući prednost obožavanju boga kojega su pred religijom čovječanstva smatrali fiktivnim. Većina ateista danas su liberali koji vjeruju da ljudska vrsta polako napreduje prema boljem svijetu; no moderni liberalizam kasni je izdanak židovske i kršćanske religije, a u prošlosti ateisti većinom nisu bili liberali. Neki su ateisti slavili veličanstvo kozmosa. Drugi su bili ushićeni u malim svjetovima koje ljudi stvaraju za sebe. Iako se ateisti mogu nazivati slobodnim misliocima, za mnoge je ateizam danas zatvoren misaoni sustav. To bi mogao biti glavni razlog njegove privlačnosti. Kada istražite starije ateizme, otkrit ćete da su neka od vaših najčvršćih uvjerenja, sekularnih ili religijskih, veoma upitna. Ako vas ta mogućnost uznemiruje, možda je ono što tražite sloboda od razmišljanja. Ali ako ste za sobom spremni ostaviti potrebe i nadanja koje su mnogi ateisti preuzeli iz monoteizma, možda ćete uvidjeti da ste se

riješili opterećenja. Neki su stariji ateizmi opresivni i klaustrofobični, kao i većina suvremenog ateizma. Neki mogu biti osvježavajući i oslobađajući za sve one koji žele novi pogled na svijet. Paradoksalno, neki od najradikalnijih oblika ateizma u konačnici nisu toliko drukčiji od nekih mističnih tipova religija. Definirati ateizam slično je pokušaju da se u jednoj formuli zahvati raznolikost religija. Slijedeći pjesnika, kritičara i strastvenog ateista Williama Empsona, mislim da je bitno obilježje pojmova poput „religije“ i „ateizma“ to da imaju višestruka značenja. Ni religija ni ateizam nemaju ništa slično biti. Poslužimo li se analogijom austrijsko-britanskog filozofa Ludwiga Wittgensteina, one su više nalik na proširene obitelji, u kojima se očituju prepoznatljive sličnosti a da nemaju jedno zajedničko obilježje. To je gledište nadahnulo američkog pragmatista Williama Jamesa da napiše Raznolikosti religioznog iskustva: studija ljudske prirode1 , najbolju knjigu o religiji koju je napisao filozof, a kojoj se Wittgenstein jako divio. Privremena definicija ateizma ipak bi mogla biti korisna, barem kako bi naznačili bit ove knjige. Tvrdim dakle da je ateist onaj tko nema nikakve koristi od ideje božanskog uma koji je oblikovao svijet. U tom smislu ateizam ne znači previše. On je jednostavno odsutnost ideje boga stvoritelja. Postoji presedan za ovakvo razmišljanje o ateizmu. U antičkom europskom svijetu, ateizam je označavao odbijanje da se sudjeluje u tradicijskim praksama štovanja bogova politeističkog panteona. Kršćane se opisivalo kao „ateiste“ (atheos na grčkom znači „bez bogova“) zato što su obožavali samo jednog boga. Nekoć kao i danas, ateizam i monoteizam bili su dvije strane istog novčića. Razmišljate li o ateizmu na taj način, vidjet ćete da to nije isto što i odbacivanje religije. Za većinu ljudskih bića religija je uvijek obuhvaćala prakse šire od vjerovanja. Kada se od kršćana u Rimskom Carstvu očekivalo da slijede rimsku religiju (religio na latinskom), to je značilo poštovanje rimskih ceremonija. To je podrazumijevalo štovanje poganskih bogova, ali se ništa nije očekivalo u pogledu vjerovanja. Riječ pogan (pagani) kršćanski je naziv za one koji su slijedili te prakse.2 „Poganstvo“ nije vjeroispovijest - ako ništa drugo, ljudi koje se opisuje kao pogane nemaju pojam hereze - nego mješavina obreda. Privremena definicija religije također može biti korisna. Mnoge religijske prakse izražavaju potrebu osmišljavanja ljudskog prolaska kroz

svijet. „Rađanje, parenje, smrt“ možda je sve što na kraju postoji. Kako Sweeney kaže u „Ulomku agona“ T. S. Eliota - „Sve je to čeg ima kada dođeš do čavlića od mesinga.“3 No ljudi su to oduvijek nevoljko prihvaćali i bore se kako bi svojim životima pridali neko više-nego-ljudsko značenje. Plemenski animisti i sljedbenici svjetskih vjera, ljubitelji kultova letećih tanjura i vojske fanatika koje su ubile i umrle za moderne sekularne vjere potvrđuju tu potrebu za značenjem. Sa svojim posvećenim pozivanjem na napredak vrste, gorljivo novovjekovno nevjerovanje slijedi jednaki poriv. Religija nije teorija koja pokušava objasniti svijet nego pokušaj da se u događajima nađe značenje. Ateizam nije svjetonazor koji se ponavlja kroz povijest. Točnije je reći da je bilo više ateizama čiji su svjetonazori bili sukobljeni. U antičkoj Grčkoj i Rimu, Indiji i Kini bilo je škola mišljenja koje su, ne negirajući postojanje bogova, bile uvjerene da se oni ne bave ljudima. Neke od ovih škola razvile su rane inačice filozofije koja smatra da se sve u svijetu sastoji od materije. Drugi su se uzdržavali od nagađanja o prirodi stvari. Rimski pjesnik Lukrecije smatrao je da se svemir sastoji od „atoma i praznine“, dok je kineski mistik Čuang-ce slijedio (moguće mitskog) taoističkog mudraca Lao-cea u mišljenju da svijet djeluje tako kao da je izvan dosega ljudskog razuma. Kako njihov svjetonazor nije sadržavao božanski um koji je stvorio svemir, obojica su bili ateisti. Ali nijedan od njih nije se zamarao „postojanjem boga“ jer nisu imali pojam boga stvoritelja da ga propituju ili odbace. Religija je univerzalna a monoteizam je lokalan kult. Mnoge „primitivne“ kulture sadržavaju razrađene mitove o postanku - priče o tome kako je nastao svijet. Neki kažu da je nastao iz primordijalnog kaosa, drugi da je iskočio iz kozmičkog jajeta, a treći pak da se uzdigao iz raskomadanih dijelova mrtvoga boga. Ali malo tih priča uključuje boga koji je stvorio svemir. Može biti bogova ili duhova, ali nisu nadnaravni. U animizmu, izvornoj religiji čovječanstva, prirodni je svijet prepun duhova. Kao što ni sve religije ne sadržavaju ideju boga stvoritelja, bilo ih je mnogo bez ideje besmrtne duše. U nekim religijama - poput onih na kojima je nastala nordijska mitologija - i sami su bogovi smrtni. Grčki politeisti očekivali su život nakon smrti, no vjerovali su da će biti napučen sjenama ljudi koji su nekoć postojali, a ne tim ljudima u postumnom obliku. Biblijski judaizam zamislio je podzemni svijet (šeol) na poprilično sličan način. Isus je svojim učenicima obećao spasenje od smrti, ali kroz uskrsnuće njihovih božanski usavršenih zemaljskih tijela. Bilo je ateista

koji su vjerovali da ljudska osobnost nastavlja postojati nakon tjelesne smrti. U viktorijansko i edvardijansko doba, neki su istraživači nadnaravnog mislili da život poslije smrti znači prelazak u drugi dio prirodnoga svijeta. Ako postoji više različitih religija, onda postoji i više različitih ateizama. Ateizam u 21. stoljeću gotovo je uvijek neka vrsta materijalizma. Ali to je samo jedan od brojnih svjetonazora koje su ateisti zastupali. Neki su ateisti - poput njemačkog filozofa iz 19. stoljeća Arthura Schopenhauera - smatrali da je materija iluzija, a stvarnost duhovna. Ne postoji nešto poput „ateističkog svjetonazora“. Ateizam jednostavno isključuje ideju boga stvoritelja koju se ne može naći ni u većini religija. Što religija nije Ideja da je religija pitanje vjerovanja jest parohijalna. U što je Homer „vjerovao“? Ili autori Bhagavad Gite? Mreža tradicija koju su zapadnjački učenjaci nazvali „hinduizmom“ ne dolazi s propisanim vjerovanjem ništa više od mješavine pučke religije s misticizmom koju su zapadnjački učenjaci nazvali „taoizmom“. Poimanje da su religije sustavi vjerovanja - popisi propozicija ili doktrina koje svatko mora prihvatiti ili odbaciti - pojavilo se tek s kršćanstvom. U židovskoj religiji, vjerovanje nikada nije bilo toliko važno koliko su bili važni propisi. U svojim najranijim biblijskim oblicima, religija koju je prakticirao židovski narod nije bila oblik monoteizma - tvrdnja da postoji samo jedan bog - nego henoteizma, isključivog obožavanja vlastitog boga. Obožavanje stranih bogova bilo je osuđeno kao nelojalnost, ne kao nevjerovanje. Ideja da postoji samo jedan bog pojavila se u židovskoj religiji tek negdje oko šestog stoljeća pr. n. e., u vrijeme kada su se izraelićani vratili iz progonstva u Jeruzalem. Čak i tada bit judaizma nastavili su biti običaji, a ne vjerovanje. Od vremena kada je nastalo, kršćanstvo je bilo religija vjerovanja. No bilo je kršćanskih tradicija u kojima vjerovanje nije od središnje važnosti. Pravoslavlje smatra da je Bog s onu stranu ljudskog poimanja - shvaćanje koje se konkretizira u onome što je poznato kao negativna ili apofatička teologija. Čak i u zapadnom kršćanstvu „vjerovanje u Boga“ nije uvijek podrazumijevalo postojanje nadnaravnog bića. Katolički teolog

iz 13. stoljeća Toma Akvinski (1225. - 1274.) smatrao je da Bog ne postoji na isti način na koji postoji sve ostalo. U većini religija rasprave o vjerovanju nisu važne. Vjerovanje je bilo nevažno u poganskoj religiji i nastavlja biti nevažno u religijama Indije i Kine. Kada se deklariraju kao nevjernici, ateisti se pozivaju na shvaćanje religije koje je nepromišljeno naslijeđeno iz monoteizma. Mnoge religije koje uključuju boga stvoritelja zamišljale su ga veoma različito od boga kojega se obožavalo u judaizmu, kršćanstvu i islamu. Od uspona kršćanstva, božanski um za kojega se drži da je stvorio svijet često se zamišlja kao savršeno dobar. Međutim, gnostičke tradicije zamislile su vrhovnog boga koji je stvorio svijet i zatim se povukao u sebe, prepustivši svijet vladavini nižeg boga ili demiurga koji bi mogao biti indiferentan ili neprijateljski nastrojen prema čovječanstvu. Takve nam se gnostičke ideje mogu činiti pretjeranima, no one imaju određenu prednost pred tradicionalnijim koncepcijama vrhovnog bića. Ako ništa, one razrješavaju „problem zla“. Ako je bog svemoćan i potpuno dobar, zašto ima zla u svijetu? Uobičajeni odgovor jest da slobodna volja, bez koje ne može biti istinske dobrote, zahtijeva zlo. To je središnja tvrdnja kršćanske teodiceje („opravdanje boga“ na grčkom) - pokušaj da se objasni zlo dio je božanskog nacrta. Cijela se tradicija ateizma razvila nasuprot teodiceji, koju je pamtljivo sročio Ivan Karamazov. On je u romanu Dostojevskoga Braća Karamazovi izjavio da će Bogu vratiti ulaznicu za ovaj svijet, ako je cijena dobrote mučeno dijete. U petom poglavlju razmatram ovaj tip ateizma koji se ponekad naziva mizoteizmom ili bogomržnjom. Mišljenje da je monoteizam obrazac religije odvodi na pogrešan trag. Iz priče se ne izostavljaju samo animizam i politeizam. Zanemaruje se i neteističke religije. Budizam ne spominje božanski um i odbacuje ideju duše. Svijet se sastoji od procesa i događaja. Ljudski osjećaj jastva jest iluzija; sloboda se sastoji u oslobađanju od te iluzije. Pučki budizam zadržao je ideje transmigracije duša koje su bile aktualne u Indiji u Budino vrijeme, zajedno s vjerovanjem da se zasluge stečene u jednom životu može prenijeti u idući. Ali ideja karme, na kojoj se ova vjerovanja temelje, označava neosobni proces uzroka i posljedice prije nego nagradu i kaznu od strane vrhovnog bića. Nigdje budizam ne govori o takvom biću i zapravo je riječ o ateističkoj religiji. Uvrede i negodovanja „novih ateista“ imaju smisla jedino u specifično kršćanskom kontekstu, a čak i tada samo unutar nekoliko podtipova kršćanske religije.

Sedam tipova ateizma U svojoj knjizi iz 1930. Seven Types of Ambiguity (Sedam tipova višeznačnosti), Empson - o čijoj inačici ateizma raspravljam u petom poglavlju - je pokazao kako jezik može biti otvoren a da ne navodi na pogrešan trag. Višeznačnost, tvrdio je, nije nedostatak jezika već dio njegova bogatstva. Umjesto da znače dvosmislenost ili zbrku, višeznačni nam izrazi omogućuju opisivanje fluidnog i paradoksalnog svijeta. Empson je ovo shvaćanje višeznačnosti primijenio uglavnom na poeziju, ali ono je prosvjetljujuće i kada se primijeni na religiju i ateizam. Opisavši višeznačnost kao „bilo koju verbalnu nijansu, ma kako malu, koja omogućuje alternativnu reakciju na isti isječak jezika“, primijetio je da se „bilo koji prozni iskaz može nazvati višeznačnim“. Konačna jasnoća ne može postojati. „Može se učiniti puno kako bi poezija postala razumljivom“, pisao je Empson, „raspravljanjem o raznolikosti značenja koja iz nje proizlaze.“4 Upravo nijanse značenja čine poeziju mogućom. U kasnijoj knjizi iz 1951., Structure of Complex Words (Struktura složenih riječi), Empson je pokazao kako su naizgled najjednostavniji pojmovi „nabijeni doktrinama“ koje ih čine višeznačnima. Nema skrivene jednostavnosti iza složenih riječi. Inherentno pluralnoga značenja, riječi omogućuju različite načine gledanja na svijet. Primjenjujući Empsonovu metodu, razmotrit ću sedam vrsta ateizma. Prva od njih - takozvani „novi ateizam“ - sadržava malo toga novog ili zanimljivog. Nakon prvog poglavlja, na njega se više neću vraćati. Drugi je tip sekularni humanizam, šuplja inačica kršćanskog vjerovanja u spasenje u povijesti. Treće, postoji ateizam koji od znanosti radi religiju, kategorija koja uključuje evolucijski humanizam, mesmerizam, dijalektički materijalizam i suvremeni transhumanizam. Četvrto, postoje moderne političke religije, od jakobinstva preko komunizma i nacizma do suvremenog propovjedničkog liberalizma. Peto, postoji ateizam bogomrzaca kao što su markiz de Sade, fiktivni lik Dostojevskoga Ivan Karamazov i sâm William Empson. Šesto, razmotrit ću ateizme Georgea Santayane i Josepha Conrada, koji odbijaju ideju boga stvoritelja bez imalo poštovanja prema „čovječanstvu“. Sedmo i posljednje, imamo mistični ateizam Arthura Schopenhauera i negativne teologije Benedikta Spinoze i fideista ranog dvadesetog stoljeća Lava Šestova, koje sve na različite načine ukazuju na boga koji nadilazi ljudska shvaćanja.

Nije mi namjera obraćati ikoga na neki od tipova ateizma ili ga odgovarati od njega, no moje će preferencije biti jasne. Odbija me prvih pet tipova, a privlače posljednja dva, ateizmi koji sretno žive s bezbožnim svijetom ili bogom kojega se ne može imenovati.

I. Novi ateizam: Ortodoksija devetnaestog stoljeća Novi ateisti usmjerili su svoje djelovanje protiv uskog segmenta religije, ne uspjevši razumjeti čak ni taj mali dio. Gledajući na religiju kao na sustav vjerovanja, napadali su je kao da ona nije ništa više od zastarjele znanstvene teorije. Odatle dolazi „rasprava o bogu“ - dosadna repriza viktorijanskog koškanja između znanosti i religije. Ali ideja da se religija sastoji od hrpe diskreditiranih teorija i sama je diskreditirana teorija - ostatak filozofije pozitivizma devetnaestog stoljeća. Vrhovni poglavar čovječanstva Ideju da je religija neka vrsta primitivne znanosti popularizirao je antropolog J. G. Frazer u knjizi Zlatna grana: podrijetlo religijskih obreda i običaja5 , koja se prvi put pojavila 1890. Slijedeći francuskog sociologa i filozofa Augustea Comtea, Frazer je vjerovao da se ljudska misao razvija kroz tri faze: teološku ili religijsku, metafizičko-filozofijsku ili apstraktnu, i znanstvenu ili pozitivnu. Magija, metafizika i teologija pripadale su djetinjstvu vrste. Kako se bude približivala zrelosti, ljudska će ih vrsta ostaviti postrani i prihvatiti znanost kao jedini autoritet u području znanja i etike. Ovaj način razmišljanja, koji je Comte nazvao „pozitivnom filozofijom“, razvio je neke od ideja Henrija de Saint-Simona (1760.- 1825.) kojemu je Comte neko vrijeme bio asistent. Saint-Simon imao je turbulentan život. Došavši iz osiromašene aristokratske obitelji, zatvoren je za vrijeme Jakobinske diktature, obogatio se špekulacijom nacionaliziranim zemljištem, spiskao je bogatstvo nesmotrenim rasipništvom i proživio je svoje posljednje godine u siromaštvu. Poput učenika Comtea, bio je sklon depresiji. Jednom se prilikom pokušao ubiti, no uspio je samo oslijepiti se na jedno oko.

Unatoč ekscentričnostima, Saint-Simonu su se naširoko divili. Marx ga je priznao kao jednog od utemeljiteljskih teoretičara socijalizma, a bio je i među prvima koji su razumjeli da će industrijalizacija izazvati radikalne društvene promjene. Također je bio prvi koji je, u svojoj knjizi Novo kršćanstvo ili razgovor između novotara i konzervativca6 (prvi put objavljenoj 1825. pod nazivom Nouveau Christianisme), izložio religiju čovječanstva koju je Comte promicao. Ta nova vjera nije bila Saint-Simonov izum. Kao što će se vidjeti u drugom i trećem poglavlju, ona se pojavila krajem osamnaestog stoljeća u djelima francuskih filozofa i postala otvoreno religiozna u kultu Razuma u razdoblju koje je slijedilo nakon Francuske revolucije. No Saint- Simon je bio prvi koji je predstavio religiju čovječanstva u sustavnom obliku. U budućnosti, znanstvenici će zamijeniti svećenike kao duhovne vođe čovječanstva. Vladavina će biti jednostavno pitanje „upravljanja stvarima“. Religija će postati samoobožavanje ljudskog roda. Iako je Saint-Simon bio prvi koji je formulirao tu filozofiju, Comte je bio najuspješniji u njezinu širenju. Kult koji je uspostavio bio je gotovo zaboravljen, no uspostavio je predložak za sekularni humanizam koji danas promiču propovjednički ateisti. U nekim je pogledima Comte bio inteligentniji od sekularnih mislioca koji su uslijedili. Usto je navodno bio duševno poremećen. Shvaćajući da potreba za religijom neće odumrijeti kada će društvom upravljati znanost, osnovao je crkvu koja će udovoljiti toj potrebi. Nova je vjera imala eklezijastičku hijerarhiju, kalendar organiziran oko osoba kao što su Arhimed i Descartes, sustav dnevnih rituala (poput onoga koji je uključivao kuckanje o dijelove lubanje zasnovano na popularnoj znanosti frenologiji) i lik majke djevice oblikovan po uzoru na udanu ženu u koju se Comte bio zaljubio i od čije se prerane smrti nikada nije sasvim oporavio. U svojoj knjizi iz 1852., Cathéchisme Positiviste (Pozitivistički katekizam), Comte je izložio dogme nove vjeroispovijesti. To su bili pozitivistički sakramenti i mjesta hodočašća. Osmišljena je posebna odjeća s kopčanjem straga, kako se ne bi mogla nositi bez pomoći drugih. Time je trebala promicati altruizam (riječ koju je Comte skovao). Sjedište Vrhovnog poglavara čovječanstva trebalo je biti u Parizu. Nema sumnje da se Comte vidio na tom položaju. Zasigurno se smatrao osobom od velike važnosti. Prilikom obreda u kojemu se vjenčao sa suprugom, potpisao se s „Brut Napoleon Comte“. Za vrijeme svojega života (rođen je 1798., a umro

od raka 1857.) nije postigao ugled o kojemu je sanjao. Ali njegova se crkva proširila iz Francuske u Britaniju i druge europske zemlje, a zatim u Latinsku Ameriku, gdje je nastavila djelovati u Brazilu, dok je njegova filozofija duboko utjecala na vodeće mislioce devetnaestog stoljeća. I danas ima dubok, no nepriznat utjecaj. Novi su ateisti nesvjesni sljedbenici Comteove pozitivističke filozofije. Njima je samorazumljivo da je religija primitivni oblik znanosti. No to je primitivno gledište, a Wittgensteinova primjedba o Frazeru jednako je primjenjiva na Richarda Dawkinsa i njegove sljedbenike: „Frazer je veći divljak od većine njegovih divljaka (...). Njegova objašnjenja primitivnih praksi znatno su sirovija od samih tih praksi.“7 Primitivan karakter novog ateizma najbolje se pokazuje u poimanju da su religije pogrešne hipoteze. Priča o Postanku nije samo rana teorija podrijetla vrsta. U četvrtom stoljeću, utemeljiteljski teolog zapadnog kršćanstva sv. Augustin posvetio je petnaest godina sastavljanju nikad dovršene rasprave De Genesi ad litteram imperfectus liber (Doslovno značenje Postanka) u kojoj je tvrdio da biblijski tekst ne treba shvaćati doslovno ako je u suprotnosti s onime što na temelju drugih izvora znamo kao istinito. Prije Augustina, i znatno radikalnije, Filon Aleksandrijski, židovski filozof iz 1. stoljeća koji je pisao na grčkom, predstavio je Knjigu postanka kao alegoriju ili mit - isprepletanje simboličkih predodžbi sa zamišljenim događajima koje je sadržavalo korpus značenja koja se ne bi moglo lako izraziti na druge načine. Priča o Adamu i Evi koji jedu sa stabla spoznaje mitski je zamišljaj o dvojakom utjecaju znanja na ljudsku slobodu. Umjesto da oslobađa, znanje se može upotrijebiti u svrhu porobljavanja. O tome je riječ kada se, pojevši zabranjenu jabuku nakon što im je guja obećala da će postati poput bogova, Adam i Eva nađu izgnani iz rajskog vrta i osuđeni na život neprestanog rada. Za razliku od znanstvenih teorija, mitovi ne mogu biti istiniti ili lažni, no mogu biti manje ili više vjerni ljudskom iskustvu. Mit o Postanku vjerniji je prikaz trajnih ljudskih sukoba od bilo čega u grčkoj filozofiji, koja je utemeljena na mitu da su znanje i dobrota nerazdvojno povezani. Dio krivnje za miješanje mitova i teorija nose i teisti koji se zalažu za teleološki argument. Od Williama Paleya, engleskog teologa iz osamnaestog stoljeća (koji je poznat po tome što je usporedio Boga s urarom), do zagovaratelja kreacionizma u dvadeset prvom stoljeću,

apologeti teizma pokušali su razviti teorije koje objašnjavaju podrijetlo svemira i ljudske vrste bolje od prevladavajućih znanstvenih objašnjenja. Na taj način oni znanosti priznaju neopravdanu ovlast nad drugim načinima razmišljanja. Religija nije ništa primitivniji oblik znanosti od umjetnosti ili poezije. Znanstveno istraživanje odgovara zahtjevu za objašnjenjem. Prakticiranje religije izražava potrebu za značenjem koja bi ostala nezadovoljenom čak i kada bi se sve moglo objasniti. Zašto znanost ne može diskreditirati religiju Znanost ne može zamijeniti religijski pogled na svijet zato što ne postoji „znanstveni svjetonazor“. Znanost je više metoda istraživanja nego korpus prihvaćenih teorija te nudi različite poglede na svijet kako znanje napreduje. Znanost je predočavala svijet nepromjenjivih vrsta sve dok Darwin nije dokazao da se vrste s vremenom mijenjaju. Jednako tako, nakon klasične fizike uslijedila je kvantna mehanika. Uvriježeno je mišljenje da će znanost jednoga dana dati jedan nepromjenjiv pogled na stvari. Zasigurno se neki pogledi na svijet eliminiraju kako znanost napreduje, no ne treba pretpostavljati da će napredak znanosti dosegnuti točku u kojoj će opstati samo jedan svjetonazor. Neki će reći da je ovo ravno relativizmu - tvrdnji da su pogledi na svijet tek kulturne konstrukcije od kojih nijedna nije istinita ili lažna. Suprotno toj filozofiji, tvrdi se da je znanost postupak otkrivanja općih zakona prirode. Osim ako vjerujete da se u ljudskom umu odražava racionalni kozmos - vjerovanje Platona i stoika, koje je utjecalo na oblikovanje kršćanstva - znanost jedino može biti oruđe koje je ljudska životinja izumila da se nosi sa svijetom koji ne može u potpunosti razumjeti. Nema sumnje da se znanje uvećalo i da će se nastaviti uvećavati. Ali poredak koji, čini se, prevladava u našem zakutku svemira mogao bi biti lokalan i kratkotrajan, pojavivši se slučajno da bi zatim nestao. Ideja da živimo u svemiru kojim upravljaju zakoni možda nije puno više od nestajućeg naslijeđa vjere u božanskog zakonodavca. Povrh svega, znanost ne može diskreditirati religiju pokazujući da je ona iluzija. Racionalistička filozofija prema kojoj je religija intelektualna pogreška u temeljnom je raskoraku sa znanstvenim ispitivanjem religije kao prirodne ljudske aktivnosti. Religija može uključivati stvaranje iluzija, no nema ničega u znanosti što tvrdi da iluzije ne bi mogle biti korisne ili

čak neophodne u životu. Ljudski je um programiran za preživljavanje, ne za istinu. Umjesto da stvara umove koji vide svijet sve jasnije, evolucija za posljedicu može imati da iz uma iskorijeni bilo kakav jasan pogled na stvari. Rezultat znanstvenog istraživanja mogao bi biti da nas potreba za iluzijom čini ljudima. Opetovano pojavljivanje religija znanosti daje naslutiti da je tomu tako. Ateisti koji religije smatraju pogrešnim teorijama brkaju vjeru - uzdanje u nepoznatu silu - i vjerovanje. Ali ako postoji kakav problem s vjerovanjem, on nije ograničen na religiju. Većina onoga što se smatra znanstvenim znanjem jednako je dvojbeno kao i čudesni događaji koji se ističu u tradicionalnim vjerama. Prošećite redovima odjela društvenih znanosti sveučilišnih knjižnica i naći ćete se u mauzoleju mrtvih teorija. Te teorije nisu otišle u intelektualni podzemni svijet tako što ih se opovrgnulo. Većina njih nije ni pogrešna; previše su nejasne za empirijsko testiranje. Sustavi ideja poput pozitivizma i marksizma koji predviđaju propast religije opetovano su se pokazivali pogrešnima. Ipak, te pseudoznanstvene pretpostavke i dalje žive sumračan zagrobni život u umovima mnogih koji nikad nisu čuli za ideje iz kojih su nastale. Ako je Comteov kult znanosti devetnaestog stoljeća stvorio zamjensku religiju združenu s pseudoznanošću frenologijom, Dawkins i njegovi sljedbenici uljepšali su darvinizam s pseudoznanošću mimova - jedinica informacije koje se natječu za preživljavanje u procesu prirodnog odabira poput onoga koji djeluje na gene. Ali mimovi nisu fizički entiteti poput gena. Nije otkriven mehanizam kojim bi se mimovi mogli razmnožavati i prenositi unutar ili između kultura. S obzirom na to da joj nedostaje jedinica ili mehanizam odabira, teorija mimova jedva da je teorija. Ideja mimova pripada zastarjeloj filozofiji jezika. Wittgenstein je ranije smatrao da se jezik može rastaviti na „logičke atome“, elementarne stavove koji upućuju na nesvodljivo jednostavne činjenice o svijetu, no nikada nije uspio pružiti primjer takvog atoma - neuspjeh koji ga je odveo njegovoj kasnijoj filozofiji u kojoj se jezik shvaća kao skup međusobno povezanih praksi. Mimovi su poput Wittgensteinovih logičkih atoma, teorijskih konstrukcija za koje se ne mogu naći uvjerljivi primjeri. Je li romantizam mim? Ili srednji vijek? Gene se može odrediti prokušanim znanstvenim postupcima, mimove ne. Jednako nejasni kao flogistoni, mimovi su uvedeni samo kako bi se poduprlo vjerovanje da evolucija može sve objasniti.

Kad god se u modernim vremenima pojavio kao organizirani pokret, ateizam se uvijek povezivao s pseudoznanošću. Dawkinsovi mimovi pripadaju istoj kategoriji kao one kvrge na glavi o koje su Comteovi sljedbenici morali kuckati u sklopu dnevnih obreda religije čovječanstva. Prava prijetnja monoteizmu Najbolje je zaboraviti viktorijansku raspravu između znanosti i religije. Ozbiljniji izazov kršćanstvu dolazi iz povijesti. Ako Isus nije raspet i nije se vratio iz mrtvih, kršćanstvo je ozbiljno ugroženo. Isto vrijedi i ako je Isus propovijedao nešto drugo od onoga u što su kršćani kasnije počeli vjerovati. Pravi sukob nije onaj između religije i znanosti već onaj između kršćanstva i povijesti. Kršćanska religija počiva na vjerovanju da je ljudsko spasenje povezano s određenim povijesnim događajima - Isusovim životom, smrću i uskrsnućem. Religije poput hinduizma, budizma, taoizma i bezbrojnih inačica politeizma sadržavaju priče o nečemu što bi se danas smatralo čudesnim. Ali te religije ne ovise o prihvaćanju takvih priča kao doslovno istinitih, dok je kršćanstvo podložno opovrgavanju povijesnom činjenicom. Poteškoća je to koju se ne može izbjeći smještajući priču o Isusu u istu kategoriju kao i mit o Postanku. Koliko god napredovalo znanstveno razumijevanje ljudskih početaka, izbacivanje Adama i Eve iz raja ostat će jedan od najpoučnijih ljudskih mitova. Nasuprot tomu, kršćanstvo će biti gadno uzdrmano ako se može dokazati da je predaja o Isusu lažna. Židovski i kršćanski učenjaci već tisućljećima priznaju da priča o Postanku nije činjenični prikaz. Novozavjetno izvješće o Isusovu životu prenosi se kao činjenica od začetaka kršćanske religije. Istraživanja povijesnog Isusa prošla su kroz nekoliko faza. Hermann Samuel Reimarus, njemački prosvjetiteljski mislilac iz osamnaestog stoljeća, počeo je istraživanje sa studijom, koja nije objavljena za njegova života, u kojoj je prikazao Isusa kao revolucionarnog židovskog proroka koji nije uspio ostvariti svoje ciljeve i u očaju umro na križu, ostavivši svoje učenike s dilemom koju su riješili pričajući priču o njegovu uskrsnuću za koju su znali da je neutemeljena. Potragu za povijesnim Isusom u devetnaestom je stoljeću nastavio Nijemac David Strauss čiji je rad potaknuo polemiku jednako intenzivnu i dugotrajnu kao ona koju su

izazvali Darwinovi napisi. Obrazlažući da se Isusov život treba razumjeti bez ikakva pribjegavanja čudima, Strauss je ustvrdio da je slika Isusa koju su prihvatili kršćani mit koji su osmislili Isusovi učenici. Reimarusova i Straussova istraživanja potaknula su brojne kasnije studije, uključujući Geschichte der Leben-Jesu-Forschung (U potrazi za povijesnim Isusom) iz 1906. Alberta Schweitzera u kojoj je Isus prikazan kao židovski prorok u srži čijega je učenja bilo vjerovanje da se svijet bliži kraju. Potraga se nastavila do u novije vrijeme, uključivši utjecajne studije poput one Geze Vermesa iz 2000. godine, The Changing Faces of Jesus (Promjenjiva lica Isusa). Dok je velik dio tih istraživanja podrazumijevao tekstualnu kritiku četiriju evanđelja Novog zavjeta, novija su istraživanja uzela u obzir tekstove poput Svitaka s Mrtvog mora, otkrivenih potkraj 1940-ih u spiljama nedaleko od antičkog naselja Kumran na sjeverozapadnoj obali Mrtvog mora. Implikacije tih tekstova su sporne pri čemu kršćanski učenjaci nastoje ublažiti prijetnju koju oni predstavljaju prihvaćenoj slici Isusa i njegovih učenja. Ipak, iz tih tekstova jasno proizlazi da je priča koju su kršćani pričali o Isusu samo jedna od mnogih koje se o njemu mogu smisleno ispričati. U jednoj od uvjerljivih verzija, Isus nije bio utemeljitelj kršćanstva. Karizmatični židovski učitelj (Ješua na hebrejskom) koji se pridružio pokretu što ga je vodio Ivan Krstitelj, bio je jedan od mnogih putujućih proroka koji su u to vrijeme propovijedali. Nije imao poruku za nežidove, niti ideju utemeljenja univerzalne religije. Nije tvrdio da je mesija o kojemu je propovijedao Stari zavjet, a još manje da je spasitelj cijeloga čovječanstva. Njegova je religija bila ona Mojsijeva primijenjena na ono što su prema njegovu vjerovanju bili posljednji dani svijeta. Očekivao je dolazak Dana Gospodnjeg (eschaton na grčkome8 ) koji će se zbiti za njegova života. Moral kojemu je poučavao svoje učenike bio je ono što je Schweitzer nazvao Interimsethik (Etika međurazdoblja) - način života namijenjen kratkom razdoblju prije dolaska kraljevstva Božjeg. Nije se spominjala slobodna volja; svijet je trebao doći kraju ma što tko napravio. Ideju besmrtne duše nije se moglo naći nigdje. U Isusovoj religiji nedostaju gotovo sva kršćanska vjerovanja. Povrh svega, kraljevstvo nebesko koje je Isus najavio bilo je predviđeno za Židove poput njega. Možda je prihvatio poruku Izaijine knjige, koja navodi da nežidovi mogu slijediti Židove u kraljevstvo Božje, no i tako se Isusovo poslanje odnosilo samo na druge Židove. Pa kako se

onda tog karizmatičnog židovskog proroka počelo shvaćati kao spasitelja ljudskog roda? Nakon Isusova raspeća, dolazak novog svijeta za vrijeme njegova života nije se više mogao očekivati. Kada se nije vratio iz groba, udarac za njegove učenike morao je biti nepodnošljiv. Njihov odgovor bio je da će ubrzo uslijediti drugi dolazak. To je bila poruka apostola Pavla, Židova koji je govorio grčki i rimskog građanina također poznatog kao Savao iz Tarza, u pismima koja je napisao samo dvadeset godina nakon Isusove smrti. Do vremena novozavjetnog Ivanova evanđelja, vjerojatno napisanog krajem prvog stoljeća, Isus je postao Sin Božji - ne ljudsko biće nego dio božanstva. Kasnije je kraljevstvo Božje koje je Isus očekivao protumačeno kao duhovna sfera koja postoji izvan vremena. Tu je ideju razvio sv. Augustin, obraćenik s maniheizma koji je u četvrtom stoljeću stopio Isusovo učenje s grčkom filozofijom platonizma. Pavao i Augustin osnovali su religiju koju poznajemo kao kršćanstvo. Od njih dolazi opsjednutost seksualnošću koje nema u dostupnim Isusovim učenjima. U svojim Ispovijestima, Augustin se prisjeća da se u svojoj mladosti molio: „Daj mi čistoću i uzdržljivost, ali ne odmah!“9 Shvaćanje seksualne žudnje kao dozvoljene u braku, ali izvan njega grešne, bilo je sastavnim dijelom kršćanske religije od Pavla nadalje. Otada je ideja istočnog grijeha formirala većinu oblika kršćanstva iako u pravoslavlju nije bila presudna. Augustin je zahtijevao da kršćanstvo iz temelja raskine s Isusovim židovskim naslijeđem. „Prava je slika Hebreja“, pisao je u djelu Tractatus adversus Judaeos (Rasprava protiv Židova), „Juda Iškariotski koji prodaje Gospodina za srebro. Židovi nikada ne mogu razumjeti svete spise i zauvijek će nositi krivnju Kristove smrti.“ Optužbu da su Židovi ubili Isusa ranije je iznio sv. Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima (2:14-15). Pavao je bio presudan za pretvaranje isključivo židovskog pokreta u pokret koji ne samo da prihvaća nežidove nego ih aktivno pokušava preobratiti. Spasenje više nije bilo dostupno samo određenom narodu kao u judaizmu ili nekolicini iniciranih kao u grčko-rimskim misterijskim kultovima, pa se na kršćanstvo uglavnom gleda kao na napredak u odnosu na religije antičkog svijeta. Ali cijena univerzalne nade bila je pravovjernost. Vjera koju je Isus tražio od svojih učenika nije značila prihvaćanje vjerovanja; značila je ufanje. On nije poučavao skup načela nego je svojim sljedbenicima pokazao kako živjeti. Sadržavajući malo ili

ništa teologije, njegovo propovijedanje sastojalo se od djela, a ne riječi. Od Pavla nadalje, on je postao središnja ikona u kultu vjerovanja. Od proroka je postao Bog na zemlji. Način života pretvoren je u misionarsku ideologiju prema kojoj cijelo čovječanstvo treba obraćenje. Stekli su se uvjeti za tisućljeća sukoba. Kršćani su osmislili ideju religije kako je se danas obično shvaća. Odbacujući tradicije antičkog svijeta poput obožavanja lažnih bogova, prvi su put izjednačili vjeru i vjerovanje. To je izjednačavanje glavni izvor doktrinarnog nasilja koje još otada pustoši zapadnu civilizaciju. U isto vrijeme, preustrojivši religiju kao oblik vjerovanja - pitanje savjesti, ne samo poštivanja obreda - kršćanstvo je stvorilo zahtjev za slobodom koji nije postojao u antičkom svijetu. Vrednujući unutarnje obožavanje više od javnog prakticiranja, rani su kršćani započeli pokret koji će kulminirati stvaranjem sekularne sfere. U isto vrijeme kada je u srž religije usadilo nasilje, kršćanstvo je posijalo sjeme razdvajanja crkve i države. Tako su kršćani slijedili naučavanja Isusa koji ih je poučio da dadu Caru Carevo, a Bogu Božje (Matej, 22:21). Na temelju dostupnih dokaza, Isus je najvjerojatnije bio židovski prorok u tradiciji Ivana Krstitelja, no ne mogu se isključiti ni druga objašnjenja njegova života i učenja. Možda je bio zelot koji je vodio židovsku pobunu protiv Rimljana nakon koje je raspet i nije se digao iz groba. Možda je pripadao židovskoj školi kinizma, filozofije povezane s grčkim mudracem iz četvrtog stoljeća pr. n. e. Diogenom koji je poučavao ravnodušnosti prema konvencionalnim vrijednostima. Možda je potjecao iz esenskog pokreta, disidentske židovske sekte koja je prakticirala asketski oblik zajedničkog života koji je bio nalik na kasniji kršćanski monastizam. Isus se možda oženio, razveo i ponovno oženio, proveo neko vrijeme propovijedajući svoje evanđelje i umro prirodnom smrću. Možda je bio rabin iz bogate obitelji koji se odrekao udobnog života kako bi postao lutajući učitelj unutarnjeg smisla zakona židovske vjere. Među njegovim prvim apostolima možda su bili ribari, no možda su bili i dobrostojeći sve dok nisu prihvatili Isusovo učenje i odrekli se svojih svjetovnih dobara. Možda mnogi od Isusovih ranih sljedbenika nisu bili izopćenici nego razmjerno povlašteni ljudi. Postojeći dokazi podržavaju brojna tumačenja Isusa i njegova života. Među najmanje uvjerljivima su ona koja su kršćanske crkve predstavile kao činjenicu.

Kršćanski su mislioci tumačili uspon svoje religije kao znak Isusove božanske prirode. Zašto bi baš on, od svih proroka koji su poučavali u to vrijeme, nadahnuo religiju koja se proširila po cijelom svijetu? Istina je da su Isusova osobnost i učenja iznimni. Kao žestok neprijatelj nepravde koji je propovijedao oprost grijeha, izdvaja se od drugih židovskih proroka toga vremena. Osim ako smatrate da se ljudima stvari događaju uz pomoć božanskog vodstva, metamorfoza Isusova učenja u univerzalnu vjeru jedino je mogla biti rezultat niza slučajnosti. Da Pavao nije obraćen, pokret koji je Isus osnovao najvjerojatnije nikada ne bi postao svjetskom religijom. Da car Konstantin nije prihvatio kršćanstvo i da ga Teodozije u četvrtom stoljeću nije proglasio službenom državnom religijom, rimski bi svijet možda nastavio biti politeistički. Uspon kršćanstva bio je daleko od neizbježnog. Brojni su se kultovi natjecali između Pavlova obraćenja i onoga Konstantinovog, nijedan od njih predodređen da prevlada nad drugima. Europska je kultura mogla biti oblikovana misterijskim religijama poput kultova Mitre, Hermesa i Orfeja, dok bi kršćanska religija oslabjela i najzad izumrla. Ili je mogla trijumfirati neka inačica kršćanstva koja bi bila neprepoznatljiva u odnosu na one koje su nam bliske. Bilo je mnogo antičkih kršćanstava koja su se s judaizmom, maniheizmom, gnosticizmom, platonizmom i drugim tradicijama stapala i oblikovala iz njih. Kršćanska je religija, onakva kakvu danas poznajemo, rezultat slučaja. Novi ateizam i stari iliberalizam Religije se doimaju stvarnima i trajnima samo zato što se uvijek nevidljivo mijenjaju. Ateisti su tu činjenicu koristili kao oružje protiv religije. U An Atheist’s Values (Vrijednosti jednog ateista) iz 1964., gotovo zaboravljenoj knjizi koja bi mogla biti najbolja obrana ateističkih vrijednosti ikad objavljena, oksfordski je filozof Richard Robinson napisao: Često čujemo da se govori o „kršćanskim vrijednostima“. Oni koji koriste taj izraz uvjereni su da svatko zna koje su to kršćanske vrijednosti. No ja ne znam što su one. Primjerice, zbunjuje me je li štedljivost kršćanska vrijednost, uzimajući u obzir činjenicu da je, iako ljudi koji se nazivaju kršćanima često hvale štedljivost, Isus odbacuje u evanđeljima.10

Robinson je imao pravo ukazujući na to da je ono što nazivamo kršćanskim vrijednostima često u suprotnosti s Isusovim učenjem. Također je imao pravo rekavši da se vrijednosti koje je branio u svojoj knjizi ne mogu izvesti iz ateizma. To su bile njegove vrijednosti - ne samo osobne preferencije, jer se moglo navesti razloge njima u prilog, ali ni nužno obilježja ateizma. On nikada nije tvrdio da u njima ima išta „objektivnog“ ili „znanstvenog“. Ateisti napadaju kršćanske vrijednosti zato što su promjenjive i često kontradiktorne. U beskrajnim sladunjavim raspravama ustraju u tome da nevjernici mogu biti ljudi visokog morala. Ne pada im na pamet pitati koji moral bi ateist trebao slijediti. Poput Robinsonovih kršćana, oni su sigurni da svatko zna što trebaju biti ateističke vrijednosti. U tome se varaju, kao i u mnogočemu drugome. Karl Marx i ruski anarhist Mihail Bakunjin odbacili su teizam jer je prepreka ljudskoj solidarnosti, njemački egoist Max Stirner zato što ograničava samoostvarivanje pojedinca, a Friedrich Nietzsche zato što promiče „ropske vrijednosti“ poput poniznosti. Neki francuski ateisti iz osamnaestog stoljeća poput liječnika La Mettriea, o čijoj se materijalističkoj filozofiji raspravlja u petom poglavlju gdje razmatram misao markiza de Sadea, preporučili su prepuštanje užicima. Većina engleskih ateista toga i kasnijeg vremena grozila se bilo kakve obrane čulnosti. Filozof iz sredine viktorijanskog doba John Stuart Mill predviđao je vrijeme kada će nešto poput Comteove religije čovječanstva zamijeniti kršćanstvo. Ali Mill je s kršćanima svog vremena dijelio uvjerenje da život treba posvetiti mentalnom i moralnom samopoboljšanju, a ne tjelesnim užicima. Bilo je mnogo ateističkih moralâ. Uz nekoliko izuzetaka, ateisti dvadeset prvog stoljeća nepromišljeni su liberali. No ateizam nema specifičan politički sadržaj, a brojni su ateisti bili zagriženi protuliberali. Francuski philosophes iz osamnaestog stoljeća - uključujući Voltairea, kako ćemo vidjeti - zastupali su poglede koji se mogu opisati jedino kao rasistički. Charles Maurras, francuski ateist ranog dvadesetog stoljeća i glavni teoretičar fašističkog pokreta Action Française, duboko je cijenio Katoličku crkvu kao bastion poretka. Ernst Haeckel, biolog iz devetnaestog stoljeća poznat kao „njemački Darwin“, izumio je evolucijsku religiju nazvanu monizam u kojoj je ideja rasne hijerarhije imala važnu ulogu. Julian Huxley, jedan od utemeljitelja „evolucijskog humanizma“ u Britaniji dvadesetog stoljeća, zastupao je slične rasne teorije prije Drugoga svjetskog rata. Predstavnici „znanstvene

etike“ uglavnom su samo zastupali konvencionalne vrijednosti svoga vremena. Naše vrijeme nije drukčije. Predstavnik novog ateizma, Amerikanac Sam Harris, želi „znanost dobra i zla“. Pretpostavlja da će ta znanost podržati liberalne vrijednosti ljudske jednakosti i osobne autonomije. Nije objašnjeno zašto bi to trebala. Mnogi su vrijednosni sustavi polagali pravo na autoritet znanosti. Za mnoge zagovornike „znanstvene etike“ u međuratnim godinama prošloga stoljeća, liberalne su vrijednosti bile suvišne u komunističkoj (ili nacističkoj) budućnosti u čiju su neumitnost vjerovali. Projekt znanstvene etike Comteovo je naslijeđe. On je vjerovao da će liberalne vrijednosti biti suvišne jednom kada etika postane znanost. U racionalnom društvu, vrijednosni će sudovi biti prepušteni stručnjacima. Ateistički iliberalizam te vrste jedna je od najsnažnijih struja u modernoj misli. Što je sekularno mišljenje više neprijateljsko prema židovskoj i kršćanskoj religiji, manja je vjerojatnost da bude liberalno. Iako se možda smatra liberalom, Harris pripada toj neliberalnoj tradiciji. Nije slučajno da ni on ni bilo tko drugi među novim ateistima ne promiče toleranciju kao središnju vrijednost. Ako etika može biti znanost, nema potrebe za tolerancijom. Međutim, sve te inačice „znanstvene etike“ su prevarantske i to ne samo zato što su znanosti na koje se pozivaju lažne. Znanost ne može premostiti jaz između činjenica i vrijednosti. Ma koliko ona napredovala, znanstvena vam potraga ne može reći koje ciljeve slijediti ili kako razriješiti sukobe među njima. Vjerujući da se „poveznica između moralnosti i sreće čini očitom“, Harris oživljava prepoznatljivu inačicu militarističke etike u kojoj su užici i boli svjesnih bića jedina stvar koja ima intrinsičnu vrijednost. Kako se mjeri ili uspoređuje vrijednost užitaka i boli? Utemeljitelj utilitarizma, filozof ranog devetnaestog stoljeća i pravni reformator Jeremy Bentham predložio je određeni broj kriterija, uključujući trajanje i intenzitet. No bi li se užici koje bi većina ljudi osudila kao nešto loše - užici okrutnosti, primjerice - smatrali jednakima onima istog trajanja i intenziteta? Bentham je tako razmišljao, no malo njih se s njime slagalo. Harris pretpostavlja da utilitarizam podržava prednost koju liberali daju slobodi nad drugim dobrima. No je li tomu tako? John Stuart Mill, do danas najveći predstavnik liberalnog utilitarizma, posvetio je svoj poznati esej O slobodi11 (1859.) argumentiranju da je tako. Krajnji ishod mnogobrojne

filozofijske literature jest da je Millov argument promašen. Utilitarizam i liberalizam različiti su pristupi, sa sukobljenim implikacijama koje se ne mogu uvijek pomiriti. Harrisov etički stav odaje znakove tog sukoba. Zastupao je liberalne vrijednosti slobode i ljudskog dostojanstva. U isto je vrijeme branio korištenje mučenja ne samo kao dopustivo nego nužno u onome što opisuje kao „naš rat protiv terora“. Čak i ako krši temeljne slobode, tvrdi on, mučenje, ukupno gledajući, može zaštititi slobodu. Razumni ljudi mogu različito reagirati na tu tvrdnju. Neki će držati da izdaje temeljne liberalne vrijednosti, a drugi da otkriva sukobe s kojima se te vrijednosti suočavaju u praksi. Kako god bilo, znanost ne može odlučiti treba li i kada opravdati mučenje. Razlog zašto Harris preskače ta pitanja nije samo njegov nedostatak znanja. Njegujući namjerno neznanje povijesti ideja, može izbjeći primijetiti da su ateizam i iliberalizam često bili bliski suputnici. Tako može prijeći i preko činjenice da su liberalne vrijednosti, za koje tvrdi da ih poštuje, nastale u monoteizmu. Iako je po sebi negirajući, ateizam je nadahnuo mnoge sekularne sljedbe. Kada je promican kroz organizirane pokrete, poprimao je obilježja tradicionalnih religija. Od kulta Razuma koji se razvio tijekom Francuske revolucije, preko Comteove religije čovječanstva i Haeckelovog monizma, do Lenjinova dijalektičkog materijalizma i ponovnog otkrivanja Nietzscheova nadčovjeka u djelima Ayn Rand, ateistički su pokreti bili prenositelji surogatnih religija. U isto vrijeme kada se iz njega izrodila zamjenska religija, propovjednički ateizam poticao je politiku zasnovanu na vjeri. Za vrijeme Francuske revolucije, opljačkana su i razrušena mjesta bogoslužja da bi se uspostavio kult Razuma i čovječanstva. U bivšem Sovjetskom Savezu, svećenstvo svih religija pripadalo je kategoriji „bivših osoba“ kojima su zanijekana građanska prava u deklaraciji proglašenoj u siječnju 1918. U desetljećima koja su uslijedila, stotine tisuća njih i članova njihovih obitelji pogubljeno je ili je umrlo u logorima u pokretu za „znanstveni ateizam“. U Maovoj su Kini opustošeni bezbrojni hramovi. U Tibetu je uništena gotovo cijela jedna civilizacija. U četvrtom poglavlju detaljnije raspravljam o tom učinku modernih političkih religija. Tijekom većeg dijela dvadesetog stoljeća, u ime sekularnih vjera počinjeno je grozno nasilje. Nasuprot tome, organizirani ateizam ovog

stoljeća većinom je medijska pojava i na njega se može gledati kao na oblik zabave.

II. Sekularni humanizam, sveti relikt Religija čovječanstva za njezine se sljedbenike čini različitom od religija iz prošlosti. Odreknuvši se monoteizma, umislili su da se nalaze izvan pogleda na svijet koji je monoteizam izražavao. Iako su možda odbacili monoteistička vjerovanja, nisu se oslobodili monoteističkog načina razmišljanja. Vjerovanje da se ljudska vrsta postupno poboljšava središnje je uvjerenje modernog humanizma. Međutim, kada ga se promatra izvan monoteističke religije, ono nije toliko pogrešno koliko besmisleno. Za antičke Grke i Rimljane, povijest nije pratila drugi obrazac od pravilnog uspona i pada civilizacija - ritam koji nije bitno drukčiji od ritma prirodnog svijeta. Nije bilo izgleda za neograničeno poboljšanje. Prosuđuje li je se prema standardima njezina vremena, civilizacija može neko vrijeme napredovati. No u jednom se trenutku proces zaustavlja i kreće u suprotnom smjeru. Takve se cikluse nije moglo izbjeći jer su dio urođenih mana ljudske životinje. Kad bi se bogovi umiješali, ljudski bi svijet učinili samo još nepredvidljivijim i varljivijim. Neki su antički povjesničari uklonili božansku intervenciju iz svojih zapisa. Kod grčkog povjesničara Herodota, koji je pisao u petom stoljeću pr. n. e., bogovi kažnjavaju prijestupe (poput oskvrnuća hramova), ali nema naznaka da ih zanima oblikovanje tijeka povijesti. Herodotov nasljednik Tukidid pisao je povijest bez ikakvog pribjegavanja božanskoj intervenciji. Njegova Povijest Peloponeskog rata bilježi niz nesreća u kojima su ljudska volja i razum osujećeni arhetipskim ljudskim manama. Tukidida su nazivali ocem „znanstvene povijesti“, no za njega nisu postojali zakoni povijesti, samo opetovana ljudska ludost. Niccolo Machiavelli oživio je ciklički pogled na povijest u Europi za vrijeme renesanse. Umjesto da osporava kršćanska vjerovanja, firentinski je povjesničar i savjetnik prinčeva odstupio od kršćanskog načina razmišljanja. Povijest nije bila moralna priča u kojoj se zlo kažnjava ili iskupljuje. Vladar je morao biti spreman počiniti zločine kako bi zaštitio državu. Da bi vrlina preživjela, vladar treba upražnjavati opačine. Ljudska

dobrota nije pokazala tendenciju povećavanja kroz vrijeme. To se gledište pokazalo previše uznemirujućim za Machiavellijeve suvremenike te ga je i većina sekularnih mislioca smatrala neprihvatljivim. Sve do uspona kršćanstva, ciklički su pogled na povijest gotovo svi uzimali zdravo za gotovo. Kada su u Europi osamnaestog stoljeća religiju počele zamjenjivati sekularna vjerovanja, kršćanski mit o povijesti kao o drami iskupljenja nije napušten već je obnovljen u drugom ruhu. Priča o iskupljenju kroz božansku providnost zamijenjena je pričom o napretku kroz kolektivne ljudske napore. Ništa slično nije se moglo razviti iz politeističkih religija koje činjenicu da će ljudi uvijek imati razrožne ciljeve i vrijednosti uzimaju zdravo za gotovo. Napredak, kršćanski mit Moderna je vjera u napredak počela s mijenama u kršćanskom razmišljanju. Smatrajući se superiornim svemu iz poganskog ili židovskog svijeta, kršćanstvo je tvrdilo da je novi poredak stvari pristupačan svakome. Kroz većinu se kršćanske povijesti vjerovalo da će se ta promjena dogoditi kada se Isus vrati i stvori kraljevstvo Božje. Nakon odlučujuće borbe s mračnim silama koje vladaju svijetom, zlo će biti uništeno i nastat će novi svijet. Taj je apokaliptični mit poticao milenarističke pokrete srednjovjekovlja - masovne pobune protiv Crkve i države nadahnute vjerovanjem da će povijesti doći kraj činom božanskog upliva.12 S reformacijom i usponom „post-milenarizma“ u protestantizmu sedamnaestog stoljeća, taj je mit zamijenjen onim koji je više usmjeren na čovjeka. Vjerovanje da će zlo biti uništeno u apokaliptičnom kraju vremena zamijenjeno je uvjerenjem da će se zlo kroz povijest postupno smanjivati. Isus će se ipak vratiti i zavladati svijetom, ali tek kada on bude promijenjen ljudskim nastojanjima. Ispražnjen od svog transcendentalnog sadržaja, taj je kršćanski mit izvor modernog meliorizma - ideje da se ljudski život može postupno poboljšati. Za razliku od pogleda na povijest karakterističnog za antički svijet, koji je priznavao mogućnost napretka ali i prihvatio da će se ono ostvareno s vremenom izgubiti, moderno neokršćansko vjerovanje u napredak tvrdi da se ljudski život može kumulativno i trajno poboljšati.

Još je jedan element bio važan u oblikovanju te sekularne vjere. Gnosticizam je ušao u religiju čovječanstva kroz vjerovanje da se spasenje ostvaruje pomoću posebne vrste znanja. U klasičnim filozofijama antičkog svijeta, to je znanje bilo vrsta mističnog uvida stečenog kontemplacijom. U modernim vremenima, to je bilo znanje stečeno kroz znanost. U oba se slučaja vjerovalo da znanje može donijeti oslobođenje od zla. Moderni je mit napretka nastao stapanjem kršćanske vjere s gnostičkim razmišljanjem. U četvrtom ću poglavlju razmotriti kako je gnosticizam oblikovao moderne političke religije - uključujući liberalizam. Iako moderni meliorizam tvrdi da je utemeljen u znanosti, ovdje valja primijetiti kako ideja da se civilizacija poboljšava kroz povijest nikad nije bila opovrgljiva hipoteza. Da je bila takva, odavno bi bila napuštena. Za one koji vjeruju u napredak, bilo koje potencijalno nazadovanje tek je privremeni zastoj u maršu u bolji svijet. No pogledate li povijesni ishod bez modernih predrasuda, bit će vam teško prepoznati ikakav stalni pravac poboljšanja. Trijumf kršćanstva sa sobom je donio gotovo potpuno uništenje klasične civilizacije. Knjižnice i muzeji, hramovi i kipovi bili su uništeni ili oskvrnuti, što je opisano kao „najveće uništenje umjetničkih djela koje je svijet ikad vidio“.13 Svakodnevni je život bio sputan represijom bez presedana. Iako u poganskom svijetu nije bilo ničega sličnog liberalnoj brizi za individualnu slobodu, podrazumijevalo se prihvaćanje pluralizma u svakodnevnom životu. Kako religija nije bila pitanje vjerovanja, nitko nije bio progonjen zbog hereze. Seksualnost nije bila demonizirana kao što će biti u kršćanskom svijetu, niti su homoseksualci bili stigmatizirani. Iako su bile podređene muškarcima, žene su bile slobodnije nego što su bile jednom kada je kršćanstvo prevladalo. Danas je svatko siguran da je dolaskom modernih vremena civilizacija napredovala. Kako nas se neprestano podsjeća, svijet u srednjem vijeku i rano moderno doba bio je poharan vjerskim ratovima. No nasilje temeljeno na vjeri nije nestalo dolaskom modernog doba. Od Francuske revolucije nadalje, Europa i veći dio svijeta bili su zaokupljeni revolucijama i ratovima potaknutima sekularnim vjerovanjima poput jakobinstva i komunizma, nacizma i fašizma, i ratobornog propovjedničkog tipa liberalizma. U dvadeset prvom stoljeću, snažan se izvor nasilja temeljenog na vjeri pojavio u islamističkim pokretima, koji spajaju ideje posuđene iz lenjinizma i fašizma i fundamentalistička strujanja unutar islama.

Istina je da su ropstvo i mučenje bili manjkavosti predmodernih društava. Ali te prakse nisu nestale. Ropstvo je ponovno na velika vrata uvedeno u dvadesetom stoljeću u nacističkoj Njemačkoj i sovjetskim i maoističkim gulazima. Aukcije robova u takozvanom kalifatu koji je uspostavila Islamska država u dijelovima Iraka i Sirije oglašavane su na Facebooku. Trgovina ljudima cvjeta u mnogim dijelovima svijeta. Mučenje je ponovno postalo uobičajeno. Praksu koju je Engleska zabranila sredinom sedamnaestog stoljeća, a carica Marija Terezija u Europi krajem osamnaestog stoljeća, vodeća je svjetska demokracija oživila kada ju je George W. Bush odobrio u pripremi invazije na Irak. Umjesto da ih se ostavi iza nas, stara se zla vraćaju pod novim imenima. Nema ni civilizacijskog napretka koji bi bio utkan u povijest. Kumulativni porast znanja u znanosti nema pandana u etici ili politici, filozofiji ili umjetnosti. Znanje se ubrzano povećava, no ljudska bića nisu nimalo razumnija. S vremena na vrijeme događaju se usponi civilizacije, no oni nestaju u nekoliko generacija. Iako je ona u antici uobičajena, tu činjenicu sekularni humanisti ne mogu prihvatiti, a često ni razumjeti. Oni razumiju da napredak civilizacije nije neizbježan i da se savršenstvo ne može dosegnuti. Čovječanstvo napreduje korak po korak, kažu; marš u bolji svijet bit će dug i težak. Ono što ti sekularni vjernici ne mogu probaviti jest činjenica da napreci u etici i politici stalno dolaze i odlaze - činjenica koja dovodi u pitanje bilo koju tvrdnju o neprekidnom ljudskom napretku. Kada sekularni mislioci predstavljaju povijest ljudskog roda kao priču o napretku, laskaju si da su utjelovljenje napretka o kojem govore. U isto vrijeme potvrđuju da je njihovo gledište naslijeđe monoteizma. Tek se s pojavom kršćanstva počela ispredati priča o povijesti ljudskog roda. Prije toga, nije bilo opće povijesti. Pričane su brojne priče - priča o židovskom narodu, o Grcima, Rimljanima i mnogim drugima. Moderni mislioci tvrde da predstavljanje povijesti kao priče o cijelom ljudskom rodu znači napredak. Ali zajedno s kršćanskim univerzalizmom došla je militantna netolerancija - obilježje koje je kršćanstvo prenijelo na svoje sekularne nasljednike. Za novokršćanske vjernike, bilo koji način života koji se ne uspijeva uklopiti u priču o napretku ili to odbija može se gledati kao podljudski, izgnan na margine povijesti i zatim prepušten izumiranju.

Kao kršćanski monoteizam iz kojega je nastao, sekularni je humanizam zbrčkana mješavina židovske religije i grčke filozofije. Za Platona - utemeljitelja gnosticizma u zapadnoj filozofiji - svijet prolaznog vremena je veo koji zakriva nepromjenjivu duhovnu stvarnost. Biblija nudi drukčiji pogled na stvari. U Starom zavjetu, kontingencija - arbitrarna činjenica da se stvari događaju onako kako se događaju - jest konačna stvarnost. Bog je stvorio svijet i u njega intervenira kako mu drago. Ti svjetonazori podupiru različite predodžbe ljudskog spasenja. Za Platonove sljedbenike, ljudi su izgnanici iz vječnosti; sloboda se sastoji u izdizanju iz sfere sjena i napuštanju privida odvojenog, vremenom ograničenog pojedinca. U biblijskim prikazima spasenje nije bijeg od kontingencije nego čudesni događaj u kontingentnom svijetu. Isus je očekivao takav događaj kada je najavio kraljevstvo Božje. Oni koji su spašeni neće biti asimilirani u vječni duh nego će ih se dići iz groba kao tjelesna ljudska bića. Ti židovski i grčki svjetonazori nisu samo oprečni nego nepomirljivo suprotstavljeni. Ipak, kršćanstvo je od svojih početaka predstavljalo pokušaj spajanja Atene i Jeruzalema. Augustinov kršćanski platonizam bio je samo prvi od mnogih takvih pokušaja. Ne znajući što čine, sekularni su mislioci nastavili taj uzaludan pothvat. Platon za mase Formativni utjecaj Platonove filozofije na kršćansku religiju može se vidjeti u Augustinovu dugu Plotinu. Čitajući latinske tekstove mistika iz 3. stoljeća, Augustin je prihvatio razumijevanje ljudskog odnosa s Bogom koji će oblikovati kršćanstvo, a poslije i suvremenu zapadnu ideju ljudskosti. Za Plotina, bog je bitak sam, nediferenciran i bezvremen, dok su ovosvjetovne stvari efemerne i beznačajne. Ljudi su se otuđili od apsolutne jednosti, koja je jedina istinska stvarnost. Spasenje je u reidentificiranju s apsolutom koji je Plotin - posudivši termin iz stoičke filozofije - nazvao logosom, kozmičkim načelom razuma. U vremenu koje prolazi ništa nije istinski svoje. Ljudi postaju ono što doista jesu samo stapanjem s vječnim logosom. Dok ne dosegnu tu točku, otuđeni su od vlastite naravi.

U toj predodžbi spasenje nije događaj u vremenu nego čin napuštanja vremena. Sve što ljude čini onakvima kakvi jesu - njihova sjećanja, emocije i odnosi - mora se ostaviti jer ne vrijedi ništa. Nema nikakvog nagovještaja da ljudski rod može naći iskupljenje u povijesti. Ljudski sukobi nisu koraci k maršu prema nekom višem stanju već opetovani okršaji neznalačkih vojski u noći. U takvom razmišljanju nema mjesta za napredak. No platonistička se filozofija izmiješala, prvo kod Augustina a zatim i kod drugih kršćanskih mislioca, s vjerovanjem da se ljudsko spasenje postiže kroz povijesni proces božanskoga samoostvarivanja. Veza između to dvoje bila je teogonija - priča o postanku boga - u kojoj bog može postići punu samosvijest samo kroz stvaranje mnoštva duša i pridruživanje njihovim borbama. Umjesto kontempliranja o vlastitoj savršenosti u bezvremenskoj sferi, logos se otkrivao u povijesti. Tu je zamisao prvi izričito formulirao neoplatonistički mistik i kršćanski teolog Ivan Skot Eriugena (oko 815. - 877.). Plotinova je filozofija sadržavala neodgovorivo pitanje. Ako je apsolut samodostatan, zašto je nastao svijet sjena u kojemu ljudi provode svoje živote? Eriugenin odgovor bio je da se apsolut morao otkriti u vremenu kako bi postao potpuno samosvjestan. Jezikom kršćanske teologije, Bog je stvorio ljudske duše kako bi se mogao spoznati u njima. Umjesto mrlje na licu vječnosti, čovječanstvo je bilo ogledalo u kojemu se Duh može odraziti. Razbijajući se u beskrajno malene komade, Bog je stvorio svijet ljudi. Povijest je proces u kojemu se ti komadići ponovno sastavljaju. Taj je prikaz Božjega povratka samom sebi postao jedan od izvora modernog vjerovanja da je povijest priča o napretku čovječanstva. Strujeći kroz njemačku religiju, Eriugenina je predodžba oblikovala njemačku filozofiju. Preneseno kroz kršćanske mistike poput Angelusa Silesiusa i Jakoba Böhmea, poimanje da je Bog stvorio ljudski rod kako bi postao svjesniji vlastite naravi preraslo je u filozofiju svjetskog duha G. W. E Hegela i humanizam Karla Marxa. Hegel je zamislio da je sintetizirao svu ljudsku misao, dok je Marx vjerovao da će ljudska vrsta postati potpuno samosvjesna tek u komunističkoj budućnosti. No za obojicu je povijest bila proces kojim čovječanstvo postaje potpuno svjestan subjekt. Samoostvarujući Bog zamijenjen je samoobogotvorenim čovječanstvom. Trenutak prelaska dogodio se kada je, u knjizi Bit kršćanstva14 iz 1841., radikalni filozof Ludwig Feuerbach obrnuo tradicionalni odnos

između Boga i čovječanstva. Hegel je povijest prikazao kao otkrivanje svjetskog duha. Okrenuvši taj teocentrični pogled naglavačke, Feuerbach je smatrao da je svjetski duh slika ljudskih mogućnosti projicirana u nebesa. Povijest nije stvarao Bog nego čovječanstvo - tvrdnja koju je Marx ponovio i podupirao u svojim Tezama o Feuerbachu15 iz 1845. Stoga su moderne filozofije u kojima je povijest proces ljudskoga samoostvarivanja nusproizvod mističnih spekulacija srednjovjekovnih teologa. Hegel je mogao predočiti povijest kao racionalni proces zato što je, poput Platona i Plotina, vjerovao da je svijet manifestacija logosa. Vjerovanje da čovječanstvo stvara povijest kako bi u potpunosti ostvarilo svoje mogućnosti relikt je misticizma. Osim ako ne vjerujete da je ljudska vrsta oruđe neke više moći, „čovječanstvo“ ne može učiniti ništa. Ono što ustvari postoji jest mnoštvo ljudskih bića sa zajedničkim potrebama i sposobnostima ali suprotstavljenim ciljevima i vrijednostima. Ostavite li metafiziku postrani, ostaje vam ljudska životinja sa svim svojim sukobljenim načinima života. Marxov pogled na povijest više duguje platonističkoj filozofiji nego židovskoj mesijanskoj religiji. U svojoj nekoć slavljenoj knjizi Povijest zapadne filozofije Bertrand Russell je zapisao: Da bi se psihološki razumjelo Marxa, trebalo bi upotrijebiti sljedeći rječnik: Jahve = dijalektički materijalizam Mesija = Marx Izabrani = proletarijat Crkva = komunistička partija Drugi dolazak = revolucija Pakao = kazna za kapitaliste Milenij = komunistička zajednica Pojmovi slijeva daju emocionalni sadržaj pojmovima zdesna, a taj emocionalni sadržaj, poznat onima koji su odgajani u kršćanskoj ili židovskoj vjeri, čini Marxovu eshatologiju vjerodostojnom.16 Russellova analiza ipak nije dostatna. On je pretpostavio da je Marx bio autor sustava ideja poznatog kao marksizam, koji je uključivao teorije

poput dijalektičkog materijalizma. Marx zapravo nije stvorio ništa slično intelektualnom sustavu. Kao mislilac 19. stoljeća koji je reagirao na događaje svojega vremena, izrazio je niz stajališta koja nisu uspjela biti koherentna, bilo međusobno, bilo s onim što je kasnije postalo poznato kao marksizam. Okolnosti njegova života, kao emigranta koji se selio iz zemlje u zemlju, kojemu je uvijek nedostajalo novca, onemogućavale su duga razdoblja kontinuiranog intelektualnog rada što ih zahtijeva izgradnja sustava. Čak i njegova najveća djela - poput monumentalnog Kapitala - ostala su nedovršena. Marxovi su se politički pogledi tijekom njegova života umnogome mijenjali. Tijekom 1840-ih imali su nešto zajedničkoga s onima antikomunista iz dvadesetog stoljeća - ne samo da je komunizam po njegovu mišljenju bio nepraktičan, Marx je također vjerovao i da je nepoželjan. Godine 1842. napisao je da kao posljedica širenja komunističkih ideja „naši nekoć bujajući trgovački gradovi više ne prosperiraju“, dok je 1848. odbacio ideju revolucionarne diktature kao „besmislicu“. Zbog Engelsova se utjecaja na Marxa gledalo kao na štovatelja Darwina. Marxu se zapravo nije sviđala Darwinova teorija prirodnog odabira zato što je ljudski napredak učinila „čistom slučajnošću“. Prednost je davao radu zaboravljenog francuskog etnografa Pierrea Tremauxa, koji je tvrdio da „razlike među rasama“ imaju „prirodnu osnovu“ u biologiji - u to vrijeme uobičajeno mišljenje. Marx je prihvaćao mnoge tada prevladavajuće rasne stereotipe. U eseju „Prilog jevrejskom pitanju“ (1843. - 1844.), izjednačio je židovstvo i lihvarstvo i (slijedeći Voltairea) osudio židovsku religiju kao „politeizam mnogih potreba“.17 Opisujući njemačko-židovskog socijalističkog vođu Ferdinanda Lassallea, Marx je napisao: Sada mi je potpuno jasno da, kao što dokazuju oblik njegove glave i njegova kosa, on [Lassalle] potječe od crnaca koji su se pridružili Mojsijevu izlasku iz Egipta (ako se njegova majka ili baka nisu križale s crnjom). Ta kombinacija židovstva i njemstva s crnačkim korijenima mora iznijeti neobičan proizvod. Njegova nasrtljivost također je crnačka.18 Marxovi nestalni pogledi odražavali su predrasude njegova vremena dok su istovremeno bili blisko povezani s političkim borbama u koje je bio umiješan. Bio je osnivač marksizma koliko i Isus kršćanstva. Ako je itko

stvorio marksizam, to je bio Engels - ne samo Marxov najbliži suradnik nego i dugogodišnji izvor velikog dijela njegovih prihoda. Marxova financijska ovisnost o dobročinitelju sprečavala je raspravu o mnogim pitanjima oko kojih se dvojac nije slagao. Nesigurni životni uvjeti i nemirni um nisu dopustili Marxu da oblikuje sustav ideja poput onoga koji nosi njegovo ime. Međutim, Marx je imao određeno shvaćanje povijesti kojega se držao u svom radu i Russell je imao pravo kada je ustvrdio da je eshatološki mit temelj tog shvaćanja. No to je bio mit naslijeđen više iz kršćanskog platonizma nego iz židovske religije. Kada Marx priča o ljudskom samoostvarenju, to ne vodi Isusu već Pavlu i Augustinu. Marxova filozofija povijesti kršćanska je teodiceja predstavljena kao humanistički mit. U Marxovoj mitologiji izvorni je apsolut primitivni komunizam - zamišljeno stanje u pretpovijesti kada su ljudi živjeli bez sukoba i podjela. Povijest je kretanje prema samosvijesti vrste koja se otuđila od same sebe. Kada se na kraju povijesti ostvari komunizam, vrsta se vraća svojemu izvornom jedinstvu s punom samosviješću. U S onu stranu dobra i zla19, Nietzsche je opisao kršćanstvo kao „platonizam za mase“. To je optužba koja jednako ili još više vrijedi za sekularni humanizam. Vjerovanje da povijest ima ugrađenu logiku koja tjera čovječanstvo na višu razinu jest povijesno uokvireni platonizam. Marksisti su ljudski razvoj shvaćali kao potaknut novim tehnologijama i klasnim sukobom dok su liberali kao glavni pokretač vidjeli porast znanja. Nema sumnje da te snage pomažu oblikovati tijek događaja. No ukoliko ne vjerujete u neki božanski predodređen kraj, nema razloga misliti kako povijest ima bilo kakvu sveobuhvatnu logiku ili cilj. Za Platona i Plotina, povijest je bila noćna mora iz koje se pojedinačni um nastojao probuditi. Slijedeći Pavla i Augustina, kršćanin Eriugena od povijesti je napravio utjelovljenje logosa u nastajanju. Svojim neprekidnim naklapanjima o napretku, sekularni su humanisti prenosili taj mistični san u kaos ljudskoga svijeta. John Stuart Mill, svetac racionalizma John Stuart Mill (1806. - 1873.) bio je taj koji je zasnovao liberalni humanizam kakav danas znamo. Iako ga je kršćanski premijer W. E.

Gladstone pobožno opisao kao „sveca racionalizma“, Mill je proveo noć u tamnici zbog dijeljenja pamfleta ženama iz radničke klase koji detaljno opisuju tehnike kontracepcije, a bio je i u dugom, nekonvencionalnom i u svakom pogledu uzajamno ispunjavajućem odnosu s feminističkom spisateljicom Harriet Taylor s kojom se oženio nakon smrti njezina muža. Nekoliko je godina bio zastupnik u parlamentu i napisao studije iz logike i ekonomije koje su generacijama bile udžbenici. Također je bio strastveni botaničar, ljubitelj romantične poezije i krsni kum Bertranda Russella. Budući da ga je odgojio otac Škot (James Mill), koji je bio učenik Jeremyja Benthama, John Stuart Mill nikada nije očajavao oko kršćanskog vjerovanja. Međutim, u ranoj odrasloj dobi prošao je kroz krizu vjere. Vjera koja mu je zadavala glavobolju bio je utilitarizam, inačica sekularnog humanizma prema kojoj je svrha ljudskog djelovanja maksimalno zadovoljavanje potreba - ponekad sažeto kao „najveća moguća sreća najvećega broja ljudi“ - koje će se postići primjenom postupka izračuna koji je Bentham opisao kao „hedonistički račun“ ili „moralna aritmetika“. U doba odrastanja, Milla je pogodila paralizirajuća sumnja u vezi s tim militarističkim vjerovanjem. U svojoj je Autobiografiji napisao: „Od samoga početka odgajan sam bez ikakve religioznosti u uvriježenom smislu te riječi. (...) Ja sam dakle jedan od rijetkih ljudi u ovoj zemlji koji nisu odbacili religioznost, nego je nikad nisu imali: odrastao sam u negativnu stanju spram toga.“20 Mill se smatrao agnostikom, no ne imajući nikakve koristi od ideje Boga on je zapravo bio ateist. U isto je vrijeme Mill ipak imao vjeru - uvjerenje, koje su dijelili bezbrojni kasniji vjernici, u religiju čovječanstva, da će se vrsta korištenjem razuma uzdići na viši stupanj civilizacije. Ono po čemu se Mill razlikovao od ostalih sekularnih vjernika, u njegovo i naše vrijeme, bilo je to što tu vjeru nije uzimao zdravo za gotovo. Danas postoje milijuni liberalnih humanista koji nikada nisu imali vjeroispovijest u uobičajenom smislu. Malo se njih - za razliku od Milla - ikada pitalo može li razum podržati njihovu vjeru u poboljšanje čovjeka. Millov prikaz onoga što opisuje kao svoju „psihičku krizu“ bolno je iskren: (...) imao sam nešto što bi se uistinu moglo nazvati ciljem u životu: da budem reformator svijeta. (...) To je vrlo dobro funkcioniralo nekoliko godina, tijekom kojih se činilo da su opći napredak u svijetu

i ideja o vlastitu angažmanu s drugima u borbi da se on promiče dovoljni da ispune zanimljiv i bodar život. No došlo je vrijeme kada sam se probudio iz toga kao iz sna. (...) U takvu stanju duha palo mi je na pamet da izravno sam sebi postavim pitanje: „Zamisli da si ostvario sve ciljeve u životu; da se ovog trenutka mogu potpuno provesti sve promjene institucija i nazora kojima se nadaš: bi li ti to donijelo veliku radost i sreću?“ A nezatomljiva samosvijest jasno je odgovorila: „Ne!“ Uto mi je srce klonulo u grudima; srušio se cijeli temelj na kojemu je bio izgrađen moj život. Svu moju sreću trebao sam nalaziti u stalnu stremljenju za ostvarenjem toga cilja. No cilj je izgubio čar, pa kako da onda ikad više bude ikakva interesa za sredstva? Činilo se da više nisam imao za što živjeti.21 Millova je kriza imala smiješnu stranu. Piše kako je jedan od izvora ugode koji je zadržao u tom razdoblju bio uživanje u glazbi. No to je zadovoljstvo bilo „poprilično umanjeno“ činjenicom da postoji ograničen broj mogućih melodija: (...) ozbiljno [me] morila pomisao na ograničenost glazbenih kombinacija. Oktava se sastoji samo od pet tonova i dva polutona, koji se mogu povezati samo na ograničen broj načina, a tek je mali dio njih lijep: bio sam uvjeren da je većina potonjih već otkrivena i da ne može biti mjesta za dugi niz Mozarta i Webera koji će, poput njih dvojice, iscrpiti potpuno nove i izvanredno bogate žile glazbene ljepote.22 Lako je to pripisati depresiji. Mill piše kako se počeo oporavljati čitajući memoare Jean-Francoisa Marmontela, francuskog povjesničara iz 18. stoljeća. Pasus u kojemu autor opisuje očevu smrt Millu je došla kao „mala zraka svjetla“: „(...) bio sam ganut do suza. Od toga trenutka moj je teret postajao sve lakši. Tištanja mišlju da su u meni svi osjećaji zamrli više nije bilo. Nisam više bio bez nade. (...) Oslobođen od uvijek prisutna osjećaja neizlječive nesreće, postupno sam utvrdio da mi obični životni događaji opet mogu pružiti stanovit užitak (...).“23 Millova je kriza očito bila povezana s njegovim odnosom s ocem. Njegov je rani odgoj bio racionalistički eksperiment. Primjenjujući teoriju da ljudski um na ovaj svijet dolazi kao prazna ploča, njegov ga je otac naučio grčki kada je imao tri, a latinski kada je imao osam godina. To se zbivalo u istoj sobi u kojoj je njegov otac radio.

Mill je proveo djetinjstvo u društvu nadzornika koji je „zahtijevao ne samo najviše što sam mogao nego i mnogo toga što nikako nisam mogao“. Za vrijeme vježbi iz grčkog i latinskog, bio je „(...) prisiljen da se za značenje svake riječi koju nisam znao obratim njemu“.24 Mill je ostatak života proveo prekrajajući očevu filozofiju u svjetlu eksperimenta kojemu je kao dijete bio izložen. To nije urodilo novim sustavom ideja, pisao je, već „nikakvim sustavom: samo uvjerenjem da je pravi sustav nešto mnogo složenije i mnogostranije nego što sam prije mogao i zamisliti (...)“.25 Mill nikada nije tvrdio da je oblikovao ujedinjeni pogled na ljudski svijet. Ipak, utemeljio je ortodoksiju - vjerovanje u napredak koji je neosviješteno uvjerenje onih koji misle da nemaju religije. Kako je sam primijetio, Mill je bio neobičan po tome što nije bio odgojen ni u jednoj tradicionalnoj vjeri. Ali, kao svima drugima u Engleskoj sredinom viktorijanskog doba, njegovo je mišljenje i osjećaje oblikovalo kršćanstvo. Kada je ustrajao u tome da moral ne ovisi o religiji, pozivao se na ideju morala koja je posuđena iz kršćanske religije. Kada je tvrdio da se čovječanstvo poboljšava, oslanjao se na vjerovanje da je ljudska životinja kolektivna moralna snaga - ideja koja je također izvedena iz kršćanstva. Nijednu od tih tvrdnji ne može se potkrijepiti empirijskim promatranjem, navodnim temeljem Millove filozofije. Mill je bio svjestan toga da bi religija čovječanstva mogla postati preprekom slobodnom mišljenju. Od Comtea - s kojim se godinama dopisivao na francuskom - preuzeo je ideju, o kojoj je raspravljano u prethodnom poglavlju, da povijest napreduje kroz niz stadija, pri čemu je svaki racionalniji od prethodnog. No što je bilo s individualnošću koju je otkrivao dok je izlazio iz psihičke krize? Mill je počeo vjerovati da Comteova filozofija vodi k uništenju slobode. Njegov esej O slobodi (1859.) bio je pokušaj da se odagna ta mogućnost. Taj je esej bio predmet bezbrojnih filozofskih prijepora,26 a najoštrije ga je kritizirao ruski radikalni pisac i novinar Aleksandar Hercen, koji ga je pročitao nedugo nakon objavljivanja, dok je živio u Londonu nakon bijega od carizma. Prema Hercenovu shvaćanju, većina ljudi ne cijeni svoju individualnost, ako je uopće ima. Preferira uljuljkanost i ono što je Mill nazvao „dubokim snom mišljenja koje ne sumnja“27. Zašto bi se oni koji mjesečare kroz takav način života probudili? Kako je Hercen uočio, Mill nije imao odgovor:

S kojim bi opravdanjem trebali probuditi onoga koji spava? U ime čega će mlitava osobnost, privučena tričarijama, biti potaknuta, učinjena nezadovoljnom sa svojim sadašnjim načinom života koji uključuje željeznicu, telegraf, novine i jeftinu robu? Pojedinci ne istupaju iz redova zato što za to nema prilike. Za koga, za što, ili protiv koga da istupe? Odsutnost odlučnih ljudi nije uzrok nego posljedica.28 Mill nije objasnio zašto bi se ljudi trebali odreći sigurnog života u konformizmu kako bi postali slobodnomisleći pojedinci. U svom eseju Utilitarizam ustvrdio je: „Bolje je biti nezadovoljno ljudsko biće nego zadovoljno prase.“29 Ako prase misli drukčije, to je zato što ne poznaje zadovoljstva duhovnog života. Za razliku od Benthama, Mill je htio napraviti kvalitativnu razliku između viših i nižih zadovoljstava. Moralna i intelektualna zadovoljstva bila su viša, ona tjelesna niža. Nije sumnjao u to da su ona prva više zadovoljavajuća od onih drugih. Millova je sigurnost po tom pitanju zabavna. Kao uzvišeni viktorijanac odviše je slabo poznavao niža zadovoljstva da bi mogao s razlogom prosuditi. Smatrao se iskustvenjakom za kojega svako vjerovanje mora biti mjereno aršinom ljudskog iskustva. To je pravilo zaboravio primijeniti na vlastite vrijednosne prosudbe. U O slobodi napisao je: „Pozdravljam korisnost kao konačni priziv u svim etičkim pitanjima“, i zatim nastavio: „[ali korisnost] u najvišem smislu, utemeljenu na stalnim interesima čovjeka kao bića napretka.“30 Millu se činilo bjelodanim da čovječanstvo napreduje. Ali to je daleko od očite istine. Sigurno je da su ljudi promijenili način života i svijet koji ih okružuje. Manje je jasno da su poboljšali sebe i planet koji nastanjuju. U kojem su smislu nacist, komunist ili islamist bolji od antičkog epikurejca, stoika ili taoista? Kako su ubilačka politička vjerovanja modernih vremena bolja od tradicionalnih vjera prošlosti? To su pitanja koja suvremeni Millovi sljedbenici ne postavljaju, a još manje na njih odgovaraju. Prema Millovoj službenoj filozofiji, sve što u svijetu raspoznajemo - fizičke predmete, ljudska bića - stvoreno je iz osjetilnih dojmova. Osjećaji su građevne jedinice svijeta. Ovdje se Mill razlikuje od francuskih materijalista, poput La Mettriea o kojemu sam ranije raspravljao, koji je smatrao da su građevne jedinice svijeta fizičke stvari. No ako je materija apstraktan pojam koji može biti koristan jer nam pomaže nositi se sa

svijetom oko nas, što je „čovječanstvo“? Millovo poimanje vrste nije bilo zasnovano na promatranju, već je odražavalo njegova moralna uvjerenja, koja su izvedena iz kršćanstva. Dokazi da ljudska životinja uči iz pogrešaka i ludosti u najboljem su slučaju upitni. U tome su empirizam i liberalizam suprotstavljeni. Unatoč svom sekularnom odgoju, Mill se nikada nije oslobodio utjecaja viktorijanskih kršćanskih vrijednosti. „Izvorne Isusove izreke“, napisao je u svojemu eseju Korisnost religije, „zasigurno su u skladu s intelektom i osjećajima svakog dobrog muškarca i žene.“31 Bez pristupa kasnijim pisanim otkrićima, Mill zapravo nije znao koje su, ako uopće i postoje, zabilježene izreke izvorno Isusove. Bilo kako bilo, njegovoj tvrdnji da je kršćanski moral u skladu s „intelektom i osjećajima svakog dobrog muškarca i žene“ proturječilo je njegovo vlastito iskustvo. On nikada nije sumnjao u to da je Auguste Comte dobar čovjek. Ali Comteu je nedostajao bilo kakav osjećaj za vrijednost slobode koja je Millu bila presudna za dobar život. Čak i među onima koje je Mill smatrao kreposnima bilo je dubljih razilaženja u vrijednostima nego što je on bio spreman priznati. Povrh svega, Mill nikada nije propitivao kršćansku ideju da je „moral“ obavezan. Posljedično nije uspio objasniti zašto bi itko htio biti moralan. Vjerovao je da svaka racionalna osoba želi promicati kolektivnu dobrobit umjesto vlastita interesa. No ako su vlastiti interes i opća dobrobit u sukobu, zašto odabrati osobnu žrtvu? Zašto izvršavati svoju utilitarističku dužnost umjesto onoga što želiš? Ova je pitanja postavio filozof Henry Sidgwick (1838. - 1900.), jedan od najvećih umova devetnaestog stoljeća. Poput Milla, Sidgwick je bio pošten viktorijanac. Za razliku od Milla, odgajan je kao kršćanin. Bio je kršćanin dok nije shvatio da više ne može prihvatiti neke od 39 članaka vjere Anglikanske crkve. Godine 1869. napustio je profesuru na Cambridgeu, koja je zahtijevala prihvaćanje svih tih članaka. Sidgwick je otkrio temeljne poteškoće u utilitarističkoj etici. Mill je vjerovao da postoji samo jedno vrhovno načelo koje vlada svakodnevnim životom - načelo korisnosti koje kaže da je važno maksimirati ugodu ili zadovoljavanje žudnje (puno je značenja „korisnosti“). Sidgwick je prepoznao dva takva načela i otkrio da se razumom ne može odlučiti za jedno od njih.

U svojoj knjizi Methods of Ethics (Metode etike), prvi put objavljenoj 1874., Sidgwick je iznio ono što je nazvao „dualizmom praktičnog uma“. Umjesto jedinstvenog načela korisnosti, zaključio je da svakodnevnim životom vladaju dva načela - vlastiti interes i briga za opće dobro. Nasuprot Millu, koji se mučio da pokaže kako bi opće dobro trebalo imati prednost, Sidgwick je jasno rekao da nema racionalne osnove za takvu hijerarhiju. Sidgwick je istaknuo da vlastiti interes nije sam po sebi racionalan. Ako se ne pozovemo na religijsku ideju duše, ljudska osobnost nije ništa više od neprekidnog niza sjećanja i ponašanja. U tom slučaju, zašto bi itko davao prednost budućem „ja“ naspram sadašnjem? Temeljni sukob u etici nije sukob vlastitog interesa i općeg dobra nego sukob općeg dobra i trenutnih žudnji. Razum je nemoćan pred tim konkurentskim zahtjevima. Kako je to Sidgwick sročio na kraju Methods of Ethics, postoji „konačna i temeljna kontradikcija u našim očitim intuicijama o tome što je razborito ponašanje“.32 Bilo je to nešto što on nije mogao podnijeti. Već je izgubio svoju kršćansku vjeru. Mogućnost da postoji svemir bez ikakve „moralne vladavine“ za njega je bila previše. Ostatak života proveo je tražeći u znanosti put iz svijeta koji je znanost, posebice darvinistička biologija, otkrila. Znanost kojoj se okrenuo bila su spiritistička istraživanja - ispitivanje paranormalnih pojava koje je zaokupilo mnoge vodeće umove viktorijanskog i edvardijanskog doba, uključujući suotkrivača prirodnog odabira, Alfreda Russela Wallacea. Sidgwick je živio u nadi da će znanost podastrijeti dokaze da ljudska svijest nadživljava tjelesnu smrt. Nejasno je zašto je vjerovao da će to popuniti prazninu koju je pronašao u etici. Svijest bi mogla preživjeti smrt i naći se u drugom, jednako kaotičnom svijetu. Strogo profesionalan u svojim istraživanjima, Sidgwick je umro ne pro našavši ijedan dokaz za život nakon smrti. U starosti je bliskom prijatelju rekao: „Osvrćući se na svoj život, vidim malo toga izuzev potraćenih sati.“ Čak i da je našao potvrdu zagrobnog života koju je tražio, Sidgwick možda ne bi bio zadovoljan. Nekoliko godina nakon njegove smrti, njegovu navodnu izjavu prenio je spiritistički medij. „Sidgwick“ je navodno rekao da je preživio tjelesnu smrt i našao se u drugome svijetu; no „veliki problem“ ostao je neriješen. Svemir je ostao jednako tajnovit. Zdvojan u smrti kao što je bio za života, „Sidgwick“ je nastavio: „Kao što

umiranjem ne možemo riješiti zagonetku smrti, tako ni rođenjem ne možemo riješiti zagonetku života.“33 Bertrand Russell, nevoljki skeptik Mill je bio empiričar koji je smatrao da se sva naša vjerovanja moraju zasnivati na iskustvu. No ni on ni sekularni mislioci nakon njega nisu empirijski propitivali vjerovanje u napredak. Millovi liberalni sljedbenici propustili su provjeriti slaže li se njihov empirizam s njihovom vjerom u stalni napredak. Poučan je slučaj Millova kumčeta Bertranda Russella, čiji su pogledi na Marxovu filozofiju povijesti spomenuti u prethodnom poglavlju. Rođen 1872. u liberalnoj aristokratskoj obitelji - njegov je pradjed lord John Russell u parlamentu predstavio Zakon o reformi iz 1832., koji je proširio pravo glasa - kao i Mill, školovan je kod kuće. Njegov otac lord Amberley bio je ateist koji je u svojoj oporuci ostavio upute, zahtijevajući da se njegov sin odgaja kao agnostik, ali Russellova je baka, grofica Russell, na sudu osporila taj zahtjev pa je odgajan kao kršćanin. Provevši samotno djetinjstvo za vrijeme kojega je svoje sumnje u pogledu kršćanstva bilježio u tajni šifrirani dnevnik, po čitanju Millove Autobiografije s osamnaest je godina odbacio kršćansko vjerovanje. Nastavio je biti zaokupljen religijom. Tijekom života imao je niz mističnih iskustava. Jedno se dogodilo 1901., kada je posjetio bolesničku postelju žene kolege s Cambridgea, A. N. Whiteheada: Odjednom se učinilo kao da se zemlja urušava poda mnom i našao sam se u sasvim drugom kraju. U pet sam minuta prošao kroz refleksije slične ovima: samoća ljudske duše je neizdrživa; ništa ne može prodrijeti kroz nju izuzev najviše siline one vrste ljubavi o kojoj su propovijedali vjerski učitelji; što god iz toga ne proizlazi, štetno je ili u najboljem slučaju beskorisno; iz toga slijedi da je rat pogrešan, da je javno obrazovanje loše, da upotrebu sile treba osuditi, a da u međuljudskim odnosima treba prodrijeti u srž usamljenosti svake osobe i tome se posvetiti. (...) Na kraju tih pet minuta postao sam potpuno drukčija osoba. Na neko me vrijeme opsjela nekakva mistična iluminacija (...).34

Russellov rad na području logike, gdje je bio jedan od predvodnika, služio je mističnom porivu. Čini se da je neko vrijeme vjerovao da bi matematičke istine mogle postojati u vječitoj platonističkoj sferi s onu stranu vremena i vidljivog svijeta. Dok ga u suprotno nije uvjerio George Santayana, vjerovao je da vrijednosti poput dobrote i istine opstoje u istome eteričnom carstvu. Većinu svog života proveo je u potrazi za tom nebeskom oblašću i nikada je nije pronašao. Kao i Benedikt Spinoza, nizozemsko-židovski filozof sedamnaestog stoljeća, o čijoj će inačici ateizma biti govora u sedmom poglavlju, Russell je u matematici tražio savršenu spoznaju istine. Bio je potpuno svjestan vjerskog karaktera tog pothvata. Godine 1912. napisao je novelu The Perplexities of John Forstice (Nedoumice Johna Forsticea), u kojoj protagonist postigne unutarnji mir kada prihvati da pobožna opatica otkriva duhovnu stvarnost s onu stranu ljudskoga svijeta. Kasnije se Russellu ta priča učinila „odviše naklonjenom religiji.“ U autobiografiji je pisao o ustrajnoj potrebi za nečim što nadilazi ljudski svijet: Zamišljao sam se malo liberalom, malo socijalistom ili pacifistom, ali nikada nisam bio ništa od toga u bilo kakvom dubljem smislu. (...) Ono što Spinoza zove „intelektualnom ljubavlju prema Bogu“ činilo mi se najboljim načelom po kojem valja živjeti, no nisam imao čak ni donekle apstraktnog Boga kojemu se Spinoza prepustio, za kojega bih mogao vezati svoju intelektualnu ljubav. Volio sam duha pa je u toj ljubavi moje najskrivenije jastvo i samo postalo poput duha. (...) More, zvijezde, noćni vjetar u pustopoljinama, znače mi više čak i od ljudskih bića koje najviše volim. Svjestan sam da je ljudska privrženost zapravo pokušaj bijega od uzaludne potrage za Bogom.35 U bilješci datiranoj 1967., Russell piše da ovo „više nije istinito“. Oženivši se četiri puta i nakon bezbrojnih ljubavnih afera, Russell je konačno našao mir s američkom spisateljicom Edith Finch, s kojom se vjenčao 1952. Umro je 1970. Russell je većinu svog dugog života bio skeptik i tvrdio da je sretan što živi u sumnji. Ipak, gajio je velike nade u preobrazbu društva koju su skeptični nazori teško mogli opravdati. Ispitavši religiju skeptičkom sumnjom, zaključio je da je manjkava. Čini se da mu nije palo na pamet primijeniti isti taj skepticizam na svoje uzvišene nade u poboljšanje svijeta. Ovdje je vidljiv kontrast s antičkim grčkim skepticima, koji su umjesto toga njegovali otuđenost od svijeta.

„Znanstvena filozofija“, pisao je Russell 1928., mogla bi oblikovati „novi moral“ koji će „pretvoriti zemlju u raj“.36 Nije objasnio kako bi se ta izvanredna metamorfoza trebala ostvariti. Vjerovao je da razum ne potiče ljudska bića na djelovanje. To mogu samo strasti, a razum je njihov sluga. Ali ako razum ne može utjecati na ljudske ciljeve, sigurno ne može promijeniti ljudski svijet. Sve što on može jest omogućiti ljudima učinkovitije postizanje ciljeva - ma kakvi oni bili. Iako skeptičan u filozofiji, Russell je bio lakovjeran u politici. Ponekad bi se suočio s realnošću koju je liberalno mnijenje radije ignoriralo. Njegova knjiga The Practice and Theory of Bolshevism (Praksa i teorija boljševizma) iz 1920., napisana nakon što je posjetio sovjetsku Rusiju i upoznao Lenjina, bila je jedna od prvih koja je ustanovila da su sustavna masovna ubojstva bila iznimno važna za boljševički projekt. „Velik dio despotizma koji obilježava boljševike“, piše on, „pripada srži njihove društvene filozofije i ponavljao bi se, čak i u blažem obliku, gdje god bi ta filozofija postala dominantna.“ Russell je jasno poručio da je boljševizam sredstvo religijskih potreba: „Na boljševizam kao društvenu pojavu treba gledati kao na religiju, ne kao na običan politički pokret.“37 Russellovo shvaćanje boljševičkog režima priskrbilo mu je dugogodišnje nepovjerenje progresivne inteligencije. Vratio se konvencionalnim političkim nadama svojega doba kada je posjetio Kinu, gdje je obolio od upale pluća pa se proširio glas o njegovoj smrti, što mu je omogućilo da čita vlastite osmrtnice. U knjizi The Problem of China (Problem Kine) iz 1922., „međunarodni socijalizam“ vidi kao rješenje kineskih problema. S obzirom na to da je bio pacifist za vrijeme Prvoga svjetskog rata, kada je na temelju Zakona o obrani kraljevstva nakratko bio zatvoren i kada su ga kolege s Trinity Collegea lišili profesure na Cambridgeu, protivio se ponovnom britanskom naoružavanju protiv rastuće nacističke prijetnje. Do 1940. prihvatio je nužnost rata. Kada je Sovjetski Savez razvio nuklearno oružje, Russell se zalagao za preventivni nuklearni napad koji bi zapadnim silama omogućio da uspostave svjetsku vladu. Kasnije će postati istaknuti pobornik unilateralnoga nuklearnog razoružavanja. Iako su se stavovi koje je Russell zauzimao tijekom njegova dugog života mijenjali, nikada nije odustao od vjerovanja da se ljudski život može promijeniti razumom. Nije mogao razriješiti sukob između skeptične sumnje i vjere u napredak. Osim pri kraju života, duševni mir mu je izmicao.

Podsvjesno shvaćanje da je njegovo viđenje društvenih transformacija možda varljivo može objasniti Russellovo prijateljstvo s Josephom Conradom. Svoj prvi susret s romanopiscem Russell je ovako opisao: Razgovarali smo sa sve većom prisnošću. Činilo se da poniremo u slojeve onoga što je površno, dok obojica nismo postupno dosegnuli središnju vatru. To je bilo iskustvo nalik na nijedno drugo koje sam imao. Pogledali smo jedan drugoga u oči, napola zgroženi, napola opijeni što smo se našli u takvoj situaciji. Emocija je bila intenzivna poput strastvene ljubavi, a istovremeno sveprožimajuća. Izišao sam izbezumljen i jedva sam mogao normalno funkcionirati.38 Russella je Conrad privlačio te je s piščevim blagoslovom svojega sina, povjesničara Conrada Russella, nazvao po njemu. Ipak, Russell nikada nije mogao prihvatiti Conradovu skepsu spram napretka. Za razliku od Russella, Conrad - o čijoj će inačici ateizma biti govora u šestom poglavlju - je vjerovanje u ljudski napredak smatrao jednako nevjerojatnim kao i bilo koju religiju. Od Nietzschea do Ayn Rand Malo je mislioca toliko različito kao što su Henry Sidgwick i Friedrich Nietzsche. Sidgwick je bio nepokolebljivo savjestan u svojoj potrazi za istinom, Nietzsche intelektualni avanturist koji je počeo sumnjati u njezinu vrijednost. Ipak, njih su se dvojica suglasila o jednom presudnom pitanju. Kada teizam ostavimo po strani, ne samo većina religijskog morala, nego i „moral“ sam po sebi mora doći u pitanje. Tu je Sidgwick bio radikalniji od Milla i skeptičniji od Russella. Slijedeći kršćanski presedan, Sidgwick je vjerovao da se moral sastoji od općih zakona ili načela.39 Politeistički Grci, koji nisu poimali „moral“ kao mi danas, nisu tako shvaćali etiku. Shvaćali su je kao cjelovito umijeće življenja, koje je ljepotu i uživanje smatralo vrijednostima ne manje važnima od onih koje kršćanske i postkršćanske kulture drže naročito „moralnima“. Tvrdnja da „moralne“ vrijednosti moraju biti nadređene svim drugima nije jedino naslijeđeno iz kršćanstva. To vrijedi i za vjerovanje da sva ljudska bića moraju živjeti prema istom moralu. To nije isto kao

izjaviti „Ako je Bog mrtav, sve je dopušteno“, kako je Nietzsche navodno napravio. (Izreka zapravo dolazi od lika iz Dostojevskijevog romana Braća Karamazovi o kojemu ću raspravljati u petom poglavlju.) Ljudska bića razvijaju moral kao sastavni dio suživota s drugima, ali nema jednog morala koji bi bio samo ljudski. Shvaćen kao skup kategoričkih načela koja obvezuju sva ljudska bića, „moral“ je još jedan, možda i najvažniji relikt monoteizma. Ako su filozofi, sekularni mislioci će vam reći da je Nietzsche bio kriv za „genetsku zabludu“ - pogrešku u razmišljanju, koja kaže da su uvjerenja zasnovana na neistinama i sama pogrešna. Ti filozofi smatraju da samo zato što ideja univerzalnog moralnog zakona ima korijene u religiji, ne znači da se ona mora napustiti jednom kada smo odbacili religiju. Međutim, uvođenje zastarjelih metoda genetske zablude rijetko rješava problem. Bez zakonodavca, što znači univerzalni moralni zakon? Ako moral smatrate dijelom prirodnog ponašanja ljudske životinje, otkrit ćete da ljudi ne žive po jedinstvenom moralnom kodeksu. Ako ne mislite da je jedan od njih dan od Boga, morate prihvatiti raznolikost morala kao dio onoga što znači biti čovjek. U tom trenutku na sceni će se sigurno pojaviti sablast relativizma - kao što se pojavila u prethodnom poglavlju, kada je predloženo da znanost ne mora voditi jednom istinitom pogledu na svijet. Ako ima mnogo morala, kako može postojati istina u etici? Ostavite li teizam po strani, morate prihvatiti da ljudske vrijednosti ne mogu biti neovisne o ljudskim potrebama i odlukama. Neke vrijednosti mogu biti univerzalno ljudske - biti mučen ili progonjen, primjerice, loše je za sva ljudska bića. No iz univerzalnih vrijednosti ne proizlazi univerzalni moral jer su vrijednosti često u sukobu jedna s drugom. Želite li više slobode po cijenu manje sigurnosti? Mir ako on znači daljnje nepravde? Kada pojedinci i skupine biraju između sukobljenih univerzalnih vrijednosti, stvaraju različite morale. Svima onima koji žele da njihov moral bude osiguran nečim s onu stranu nestalna ljudskog svijeta bolje je da se pridruže nekoj zastarjeloj religiji. U Francuskoj, gdje su ateisti obrazovaniji od onih u anglofonskim zemljama, Nietzsche ostaje središnja figura u raspravi o religiji. Mislioci poput Georgesa Bataillea istraživali su mogućnost „zahtjevnog ateizma“ koji nijedan skup vrijednosti ne uzima zdravo za gotovo.

Popularni francuski filozof Michel Onfray danas priznaje Nietzscheovu presudnu ulogu u modernom ateizmu, pišući kako je „Nietzsche uveo prevrednovanje: ateizam nije cilj sam po sebi. Riješite se Boga, no što onda? Drugi moral, nova etika, vrijednosti o kojima se nikad prije nije razmišljalo jer su bile nezamislive, to je inovacija koja omogućuje da se dođe do ateizma i nadmaši ga se. Težak zadatak, koji tek treba ostvariti.“40 Iz tih novih ateizama nije proizišlo puno toga. Batailleova „ateologija“ nije stvorila ništa koherentno, dok se za Onfrayevu novu etiku ispostavlja da je podgrijana verzija Benthamova utilitarizma. No ti francuski mislioci barem shvaćaju da oko ateističkih vrijednosti postoji problem i ne recikliraju jednostavno neku sekularnu inačicu kršćanskog morala. Uzimajući u obzir činjenicu da je jedan od najčitanijih ateističkih autora svih vremena, Nietzscheova odsutnost iz anglofonskog ateističkog diskursa zanimljiv je propust. Nije zanemaren zbog toga što je bio prethodnik fašizma. Nietzsche je napadao nacionalizam, rugao se pruskoj državi i ismijavao lažni darvinizam koji se profilirao kao dominantna njemačka ideologija. Preferirao je religiju Starog zavjeta u odnosu na onu Novoga i prezirao antisemite koji su u to vrijeme bili sveprisutni - uključujući svoju odbojnu sestru Elisabeth Förster Nietzsche, koja se udala za antisemitskog srednjoškolskog nastavnika s kojim je otputovala u Paragvaj kako bi osnovala „arijsku koloniju“, što je jedna od mnogih usluga rasizmu koje je Hitler naveo na njezinu pogrebu. No iako Nietzsche nije bio fašist ili protonacist, nije bio ni liberal. Možda je zato toliko isključen iz suvremene ateističke misli. Kao ateist koji je odbio liberalne vrijednosti, Nietzsche je duh na liberalno-humanističkoj gozbi. U Antikristu je na najoštriji način osudio kršćansku religiju: „U kršćanstvu, instinkti podjarmljenih i potlačenih dolaze u prvi plan: najniži su to staleži koji u njemu traže svoj spas.“41 Predlažući da je kršćanstvo počelo kao „robovska religija“, Nietzsche je bio na skliskom terenu. Njegov prikaz početaka kršćanstva nije bitno različit od standardne kršćanske priče, u kojoj Isus nalazi svoje sljedbenike među siromašnima i izopćenima. Podcijenio je jaz između Isusovih učenja i religije koju je zasnovao Pavao. Opisujući Pavla kao „kvintesencijalno židovskog“42, zanemaruje činjenicu da je upravo on zatro židovsko korijenje Isusova učenja pretvarajući ga u univerzalnu vjeroispovijest. Iako je Nietzsche možda uvjerljiv kritičar kršćanskih vrijednosti, on se nikada sam nije uspio riješiti tih vrijednosti. Kao sin luteranskoga

pastora, vodio je asketski život. Oko njega je uvijek bila aura onosvjetovnoga. Odrekao se blistave akademske karijere u korist života lutajućeg učenjaka. Dok je početkom 1880-ih živio u skromnom pansionu u Genovi, drugi su ga gosti zvali il piccolo santo - malim svecem. Tijekom posjeta Torinu 1889., slomio se vidjevši kako tuku konja na ulici pa je poslao pisma prijateljima i različitim europskim dostojanstvenicima, potpisujući se kao „Dioniz“ ili „Raspeti“. Uzroci njegova ludila su sporni, pri čemu ih neki objašnjavaju kao posljedicu sifilisa, kojim se možda zarazio kao student. Sve do Nietzscheove smrti 1900. o njemu se brinula sestra, koja je krivotvorila43 njegovu misao u knjigama (posebno u postumno objavljenoj Volji za moći44, koju su ona i drugi sastavili iz ulomaka skrpanih od njegovih bilješki. Iako neumoljiv neprijatelj kršćanstva, Nietzsche je bio i neizlječivo kršćanski mislilac. Kao kršćani koje je prezirao, na ljudsku je životinju gledao kao na vrstu koja treba iskupljenje. Bez Boga, čovječanstvo se suočava s „nihilizmom“ - životom bez smisla. No nihilizam se može izbjeći ako ljudi voljom stvore smisao koji je nekoć osiguravao Bog. Samo nekolicina bi uopće bila sposobna za takav podvig. Ti će iznimni pojedinci - nadljudi hvaljeni u Tako je govorio Zaratustra - otkupiti čovječanstvo iz besmislene egzistencije. Nietzscheov Übermensch ili nadčovjek igrao je ulogu sličnu Kristovoj. Nietzscheova misao nastavlja vršiti formativan utjecaj. Bila je posebno važna kada se njezin utjecaj poricao. Primjer se može naći u djelu jedne od najutjecajnijih ateističkih spisateljica prošloga stoljeća, Ayn Rand. Izbirljiviji će filozofi frknuti nosom na uključivanje Rand na popis ateističkih mislilaca. No ona je jedna od najpopularnijih ateističkih autorica i jedina koja je utjecala na suvremenu politiku. Osuđujući Nietzscheovu filozofiju kao izdaju razuma, Rand ga se u potpunosti odrekla. No bez sumnje je inačica Nietzscheovih ideja utjecala na njezin način razmišljanja. Rođena u Rusiji 1905., Rand je s dvadeset godina napustila Sovjetski Savez. Njezin prvi objavljeni roman, We the Living (Mi, živi) iz 1936., fikcionalizirani prikaz njezinih iskustava iz ranog sovjetskog razdoblja, sadržava niz tragova o izvorima njezine kasnije filozofije. Heroina romana, Kira Argunova, također pokušava napustiti Sovjetski Savez, ali ne uspijeva te umire u pokušaju. Kira ima ljubavnika boljševika kojemu se divi, ne zbog njegovih vrijednosti i ciljeva nego zbog nemilosrdnosti kojom ih

slijedi. Nekoliko ulomaka iz prvog izdanja knjige, koji su svjedočili tom divljenju, Rand je iz kasnijih izdanja izbacila. U predgovoru američkom izdanju koje je objavljeno 1959., Rand poručuje čitateljima da je na nekim mjestima „preformulirala rečenice i pojasnila njihovo značenje, bez mijenjanja sadržaja (...). Roman ostaje što jest i što je bio.“45 Ustrajanje na tome da nije promijenila ništa važno bilo je neiskreno. Napravila je neke ključne preinake. Prvo izdanje je zbog toga postalo rijetka knjiga koja košta desetke tisuća dolara. Čitajući prvo izdanje, naišao sam na ovaj razgovor Kire i njezina komunističkog ljubavnika Viktora. Kira kaže Viktoru - koji je „izgledao poput tenora u talijanskoj velikoj operi (...) širokih ramena, vatrenih crnih očiju, valovite, neukrotive crne kose, blistavog osmjeha, zdrave arogantne sigurnosti u svakome pokretu“ - zašto se divi njegovoj nemilosrdnosti: Prezirem tvoje ideale. Divim se tvojim metodama. Ako netko vjeruje da ima pravo, ne bi trebao čekati da uvjeri milijun budala, mogao bi ih isto tako prisiliti (...). Što su tvoje mase nego blato koje ćeš zgaziti, gorivo koje ćeš spaliti za one koji to zaslužuju? Što je narod nego milijun slabašnih, zgurenih, bespomoćnih duša, koje nemaju vlastite misli, nemaju vlastite snove, nemaju vlastitu volju, koje jedu, spavaju i bespomoćno prežvakavaju riječi koje se stave u njihove pljesnive mozgove.46 Ovdje - i, u manje otvorenom obliku, u ostalim spisima Ayn Rand - nasilno odbijanje žrtvene etike kršćanstva spaja se sa spremnošću da se žrtvuje bezbrojne ljudske živote zbog nekoliko samoprozvanih superiornih pojedinaca. Mnogo toga čudnoga u životu i spisima Ayn Rand postaje jasnije jednom kada se uzmu u obzir Nietzscheove ideje - ili barem njihova pojednostavljena inačica. Divljenje koje je 1928. u svojemu dnevniku izrazila za Williama Hickmana je u tom pogledu znakovito. S obzirom na to da je razbojnik i otmičar koji je, otevši je radi otkupnine, ubio i raskomadao dvanaestogodišnju djevojčicu, Hickman se ne čini kao kandidat za naslov Ubermenscha. Rand je ipak s odobravanjem navela izreku koja mu se pripisuje - „Što je dobro za mene, ispravno je“ - pišući u svoj dnevnik: „Najbolji i najjači izraz psihologije pravog muškarca koji sam čula.“47 Hickmanova je izreka daleko od bilo čega što se može izvesti iz Nietzschea. Secirajući ljudske vrijednosti u Genealogiji morala, Nietzsche

je zaključio da su inherentno sukobljene. Dobro može proizići iz zla, istina iz neistine. Neka od najvrednijih civilizacijskih postignuća nastala su iz pogreški i iluzija. Asketski kršćanski moral koji je Nietzsche prezirao izrodio je strast za istinom koja je kulminirala u ateizmu. Takve istančanosti kod Rand nema. Mišljenja Ayn Rand nisu uvijek bila tako ekscentrična kakvima se danas čine. Gotovo svaka obrazovana osoba u Rusiji od 1890. do revolucija 1917. bila je izložena nekoj inačici Nietzscheovih ideja.48 Bilo je ničeanskih kršćana i ničeanskih pogana, ničeanskih boljševika i ničeanskih carista. Mladi su ljudi bili posebno prijemčivi za Nietzscheove ideje, koje su se pojavljivale u glazbi Aleksandra Skrjabina i književnim djelima Maksima Gorkog. Dok je Rand odrastala u Rusiji, kulturni utjecaj Nietzschea bio je sveprisutan. Stoga ne iznenađuje što su njezini stavovi odražavali one koje se obično povezivalo s njim. Zanimljiviji je način na koji je Rand svoju inačicu Nietzscheovih ideja prilagodila američkoj pučkoj mitologiji. Pomiješavši ih s Aristotelom i Johnom Lockeom, papazjaniju koju je dobila nazvala je „objektivizmom“. Napisala je bibliju za vjerne na 1200 stranica, Atlas Shrugged (Atlas je slegnuo ramenima), knjigu prvi put objavljenu 1957., koja je prodana u milijunima primjeraka. U toj je knjizi Nietzscheov Übermensch, u We the Living predstavljen kao boljševički komesar, postao herojski američki kapitalist, John Galt. Predviđajući skorašnje uništenje iskvarenog kapitalizma svojega vremena, Galt drugim kapitalistima nudi spasenje u skrivenoj zajednici, Galt’s Gulch (Galtovo ždrijelo), enklavi u klancu planine u Coloradu, koja će opstati u nadolazećem smaku svijeta. Previđena činjenica o Atlas Shrugged jest da je riječ o ponovnom otkrivanju kršćanskoga apokaliptičnog mita. I ovdje je Rand posuđivala od Nietzschea. U etici je Rand promicala ekstremnu inačicu racionalizma prema kojoj se moral može izvesti iz načela logike. Razmatrati njezine argumente za tu tvrdnju bilo bi zamorno jer su krajnje besmisleni. Korisnije je razmotriti etičko gledište koje je promicala. U djelu Ayn Rand Nietzscheova je obrana aristokratskog individualizma postala apologijom laissez-faire kapitalizma. Übermensch se ponovno pojavio kao ozlojeđen poslovni čovjek koji gunđa o porezima. U etici Ayn Rand altruizam je najgori porok. U The Virtue of Selfishness: a new concept of egoism (Vrlina sebičnosti: novi pojam

egoizma) iz 1964. odbacila je svako poimanje morala koji se u osnovi tiče dobrobiti drugih. Jedini cilj bilo kojeg racionalnog pojedinca treba biti njegovo vlastito blagostanje. Ali poimanje blagostanja kod Ayn Rand bilo je snažno moralizirano. Nije važna dobrobit svakog postojećeg ljudskog bića, već ona apstrakcije kojoj nedostaju brojna ljudska obilježja. Stvarna su ljudska bića samo povremeno motivirana nečim što se može nazvati racionalnim vlastitim interesom. Imaju se potrebu žrtvovati, ponekad za druge do kojih im je stalo, a ponekad za jedva smislene ili besmislene ideje. Kult Ayn Rand težio je vladanju svim aspektima života. Bila je strastvena pušačica pa je njezinim sljedbenicima naloženo da i oni moraju pušiti. Ne samo da je pušila, Rand je upotrebljavala cigaretnik - tako da bi se, kada se obraćala velikoj, vjernoj publici, tisuću cigaretnika kretalo u skladu s njezinim.49 Nisu bez razloga ultraindividualiste koji su postali učenici Ayn Rand unutar pokreta zvali „Kolektivom“. Nadgledao se i izbor bračnih partnera. Njezino je mišljenje bilo da se racionalna ljudska bića ne bi trebalo dovoditi u vezu s onima koja su iracionalna. Nije bilo gorega nego kada se dvoje ljudi vjenčalo na temelju pukih emocija pa su službenici kulta bili ovlašteni sparivati sljedbenike Ayn Rand samo s drugima koji su također prihvatili to vjerovanje. Ceremonija vjenčanja uključivala je iskazivanje odanosti Ayn Rand, otvaranje knjige Atlas Shrugged nasumce i čitanje ulomka tog svetog teksta naglas.50 Rand se očitovala o različitim temama, uključujući i koji je najbolji ples. Samo je jedna vrsta plesa doista racionalna. Neki - poput tanga - fizička su izvedba niske razine, poluinstinktivni, bez ikakva intelektualnog sadržaja. Druge je - fokstrot, možda - odbacila jer su previše cerebralni. Koji se to onda ples, koji združuje um i tijelo, može odobriti kao istinski racionalan? Step. Fred Astaire možda toga nije bio svjestan, ali on je utjelovio suprotstavljene sile razuma i instinkta u idealnoj sintezi. Step je bio kulturna forma za kojom je Nietzsche tragao u svojemu prvom važnom djelu, Rođenju tragedije: fuzija dionizijske vitalnosti i apolonske harmonije. Čini se nevjerojatnim da bi takav kult imao ikakav utjecaj na javnost. Ali najluđe su ideje često najutjecajnije, pa je pseudofilozofija Ayn Rand imala zamjetan utjecaj na američku politiku. Izmiješana s kršćanskim fundamentalizmom, nadahnula je Pokret čajanke u dvadeset prvom stoljeću. Jedan od lučonoša pokreta, senator Rand Paul - nije nazvan po

Any Rand; ime mu je „Randall“ - hvalio se da je „njezin veliki obožavatelj“, iako je također katolički vjernik. Randovske su ideje imale utjecaj na američke javne politike. Nekadašnji predsjednik američkih Federalnih rezervi Alan Greenspan bio je bivši sljedbenik Ayn Rand, koji se - unatoč tomu što su ga ortodoksniji sljedbenici anatemizirali zbog odustajanja od vrlina zlatnog standarda - nikada nije sasvim odrekao objektivističkog vjerovanja. Valja ipak napomenuti da je Greenspan imao povremene dvojbe. U svjedočenju pred senatskim povjerenstvom u listopadu 2008., nakon financijskog kraha, priznao je da je njegova „ideologija“ slobodnog tržišta možda „manjkava“ ali da „tako svijet funkcionira“. Unatoč svim svojim apsurdima ili baš zbog njih, verzija ateizma Ayn Rand bila je jedna od najraširenijih u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. No glavna značajka njezinih ideja nije njihova popularnost, već pokazivanje protejskog karaktera ateizma koji je nadahnuo mnoge inačice etike i politike. Moderni ateisti mogu biti individualisti poput Ayn Rand, socijalisti poput Karla Marxa, liberali poput Johna Stuarta Milla ili fašisti poput Charlesa Maurrasa. Mogu s Augusteom Comteom cijeniti altruizam kao utjelovljenje svega istinski ljudskog ili s Ayn Rand grditi altruiste kao posvema protučovječne. Bez izuzetka, ti su ateisti bili uvjereni da promiču ideale čovječanstva. U svakom od tih slučajeva, vrsta za čiji su napredak vjerovali da se zalažu bila je samo plod njihove mašte. Antički ateisti nisu bili toliko zaneseni. Filozofija epikurejaca - koju je lijepo predstavio Lukrecije u svojemu djelu O prirodi - promicala je etiku u kojoj su mala zadovoljstva i duševni mir. glavni ciljevi ljudskog života. Epikurejci su se htjeli zaštititi od tugovanja drugih ljudi. Početni stihovi Knjige druge Lukrecijeva spjeva izražavaju stav spokojne ravnodušnosti koji su gajili prema ljudskom rodu: Ugodno gledat je s kopna, kad more se uzburka silno Uslijed vjetra, oluje, gdje drugi se napreže mučno, Nipošto, ko da je slast u ikoga stradanje gledat, Već, jer ugodno jest, što sam si bez ovijeh zala. Ugodno jeste također bez svoje opasnosti motrit Velike bitke u ratu, kad bjesne po poljima bojnim.51