Gledajući mirno kako se drugi dave u jadu, epikurejci su bili zadovoljni u mirnom skloništu svojih samotnih vrtova. „Čovječanstvo“ je moglo raditi što mu drago. To se njih nije ticalo.
III. Čudna vjera u znanost Godine 192.9., Thinker’s Library, biblioteka koju je u Londonu objavljivala Rationalist Press Association kako bi se suprotstavila utjecaju religije u Britaniji, objavila je engleski prijevod knjige iz 1899. njemačkog biologa Ernsta Haeckela Die Weltratsel (Zagonetke svijeta). Nakon što je u Njemačkoj prodana u pola milijuna primjeraka, knjiga je prevedena na brojne jezike. Haeckel je bio snažno neprijateljski nastrojen prema židovskoj i kršćanskoj tradiciji te je osnovao novu religiju nazvanu monizam, koja se proširila među intelektualcima srednje Europe. Među monističkim dogmama bila je „znanstvena antropologija“ prema kojoj se ljudska vrsta sastoji od hijerarhije rasnih skupina, s bijelim Europljanima na vrhu. U to vrijeme „znanstveni rasizam“ nije bio neuobičajen u knjigama koje promiču racionalizam. Thinker’s Library također je sadržavala djela Juliana Huxleya, unuka Thomasa Henryja Huxleya, viktorijanskog biologa koji je zbog svoje žestoke obrane prirodnog odabira postao poznat kao „Darwinov buldog“. Zagovornik „religije znanosti“ poput Haeckela, Julian Huxley pridružio se Haeckelu u promicanju teorija urođene rasne nejednakosti. Godine 1931., napisao je da postoji „određena količina dokaza da su crnje raniji proizvod ljudske evolucije od mongolske ili europske rase i da se za njih kao takve može očekivati da su manje napredni, tijelom i umom“. U ranom dvadesetom stoljeću takvi su stavovi bili uobičajeni među racionalistima. U svojemu bestseleru Anticipations (Predviđanja) iz 1901., H. G. Wells, također jedan od autora iz biblioteke Thinker’s Library, pisao je o novome svijetu kojim će vladati znanstvena elita iz redova naprednih naroda svijeta. U pogledu sudbine „zaostalih“ ili „nesposobnih“ naroda, napisao je: „A što s ostalima, tom gomilom crnih i smeđih, i prljavo-bijelih i žutih naroda, koji nemaju potrebu za učinkovitošću? Pa dobro, svijet je svijet, a ne dobrotvorna ustanova te mi se čini da će oni morati otići... Njihova je uloga da izumru i nestanu.“52
Krajem 1930-ih takvi su stavovi postajali dvojbeni. Godine 1935., samo nekoliko godina nakon što je pisao o „crnji“ kao o manje razvijenom proizvodu ljudske evolucije, Huxley je pisao da se „pojam rase teško može znanstveno definirati“. Nije bilo velikih bioloških ili antropoloških otkrića u razdoblju između te dvije izjave. Ono što je promijenilo Huxleyeve nazore bio je uspon nacizma, koji je pokazao kako se teorije o rasama mogu primijeniti u praksi. Nakon Drugoga svjetskog rata Huxley se više nije izjašnjavao o rasnim pitanjima, iako se nikada nije odrekao vjerovanja u poboljšanje kvalitete ljudske populacije kroz eugeniku, stav koji je također dijelio s Haeckelom. Huxleyev „evolucijski humanizam“ ustvrdio je da bi evoluciju trebalo svjesno planirati, želi li ljudska vrsta napredovati na viši stupanj. Neki su se religijski mislioci slagali s Huxleyem. A. N. Whitehead (1861. - 1947.) i Samuel Alexander (1859. - 1938.) razvili su neku vrstu „evolucijske teologije“ u kojoj svemir postaje svjesniji samoga sebe. Taj bi proces kulminirao nastankom Vrhovnog bića koje je umnogome slično Bogu monoteističkih religija. Francuski jezuitski teolog Pierre Teilhard de Chardin (1881. - 1955.) razvio je slične teze prema kojima svemir evoluira u „točku omega“ maksimalne svijesti. Sve te filozofije oslanjaju se na ideju evolucije. Međutim, postoji jedan problem. Onako kako je shvaćen u Darwinovoj teoriji, svemir ni u kojem smislu ne evoluira prema višem stupnju. Razmišljanje o evoluciji kao kretanju prema višoj svijesti u neskladu je s Darwinovim postignućem, a ono je istjerivanje teleologije - objašnjavanje stvari pomoću svrha koje mogu imati a ne pomoću uzroka koji ih proizvode - iz znanosti. Kako je napisao u svojoj autobiografiji: „Čini se da nema ništa više nacrta u promjenljivosti organskih bića i u djelovanju prirodnog odabira, nego u smjeru kojim puše vjetar.“53 Darwin ovdje jasno poručuje da je prirodni odabir proces lišen svrhe. Međutim, nije se uvijek držao tog gledišta. Na posljednjoj stranici Postanka vrsta napisao je: Budući da su svi današnji životni oblici izravno potomstvo oblika koji su živjeli davno prije silurske epohe, možemo biti sigurni da redoviti slijed rađanja nije nikada bio prekinut i da cijeli svijet nikad nije opustošila nikakva kataklizma. Stoga možemo s pouzdanjem gledati u sigurnu budućnost koja će isto tako neizrecivo dugo potrajati. A budući da prirodni odabir djeluje samo preko dobrobiti i
za dobrobit svakog bića, sve će umne i fizičke sposobnosti težiti napretku, do savršenstva.54 Teorija prirodnog odabira ustvari ne sadrži ideju napretka ili usavršavanja. Darwinova nemogućnost da prihvati logiku vlastite teorije otkriva puno toga. Kao istaknuti viktorijanac, nije mogao ne vjerovati kako prirodni odabir pogoduje „napretku prema savršenstvu“. Mnogi manje skrupulozni mislioci slijedili su Darwina u tom vjerovanju. No ono je ne samo u sukobu s Darwinovim prikazom evolucije kao neusmjerena procesa. Kada bi evolucija imala smjer, ljudska ga bića ne bi nužno prihvatila. Što ako bi svijet napredovao prema novim oblicima ropstva? U tom bi slučaju bilo bolje oduprijeti se evoluciji nego je slijediti. Evolucija nasuprot etici Opasnosti brkanja evolucije s etikom prepoznao je djed Juliana Huxleya. T. H. Huxleya zabrinula je mogućnost da se Darwinovo viđenje prirodnog odabira iskoristi kako bi se promicale ideologije poput viktorijanskog individualizma. Snažno se suprotstavljao onome što je nazvao „gladijatorskom teorijom egzistencije“ - pogrešnoj primjeni ideje „opstanka najsposobnijih“ na društvena pitanja. Tijekom predavanja na Oxfordu 1893., tri godine prije smrti, Huxley je primijetio: Kozmička nas evolucija može podučiti tome kako su nastale dobre i zle tendencije u čovjeku: no sama po sebi, ona je nesposobna pružiti nam bolja objašnjenja od onih koje smo imali prije da onome što nazivamo dobrim dajemo prednost u odnosu na ono što nazivamo lošim. (...) Fanatični individualizam našeg vremena nastoji primijeniti analogiju prirode svemira na društvo (...). Kozmički procesi nisu ni u kakvom odnosu s moralnim ciljevima (...). Shvatimo, konačno, da etički napredak društva ne ovisi o imitiranju kozmičkog procesa, a još manje o bježanju od njega, nego o borbi s njim.55 Izjednačavanje evolucije s napretkom pogrešna je upotreba darvinizma koja je prethodila Darwinovoj teoriji. Viktorijanski prorok laissez-faire kapitalizma Herbert Spencer poistovjetio je to dvoje u svojoj knjizi Social Statics (Društvena statika), objavljenoj 1851. Spencer je bio taj koji je skovao izraz „opstanak najsposobnijih“ u svojoj knjizi Principles of
Biology (Načela biologije) iz 1864., napisanoj nakon što je pročitao Darwinov Postanak vrsta (1859.). Kasnije je i sam Darwin prihvatio taj izraz, iako ga nikada nije upotrebljavao u političke svrhe. Unatoč Huxleyevim upozorenjima, evoluciju i napredak i dalje se brka. Knjižare su pune naslova koji tvrde da otkrivaju evoluciju morala. Ako je Darwinova teorija točna - a ona je do danas najbolje objašnjenje nastanka ljudske životinje - morali koje ljudska bića prakticiraju moraju imati evolucijsko objašnjenje. No to ne govori ništa o tome koji bi moral netko trebao usvojiti i bi li uopće trebalo biti morala. Kako je Huxley istaknuo u svojemu predavanju, i moral i nemoral proizvodi su evolucije: „Lopov i ubojica slijede prirodu, baš kao i filantrop.“ Teorije društvene evolucije ogledalo su intelektualnih moda vremena. Ako je Herbert Spencer koristio evolucijske ideje kako bi opravdao nesputani kapitalizam, Haeckel i rani Julian Huxley koristili su te ideje kako bi ojačali vjerovanje u europsku rasnu nadmoć. Drugi su ih koristili kako bi učvrstili svoje političke poglede. U knjizi koju je napisala sa suprugom Sydneyem Webbom, Soviet Communism: a new civilization? (Sovjetski komunizam: nova civilizacija?), prvi put objavljenoj 1935., sociologinja Beatrice Webb - neko vrijeme asistentica Herberta Spencera - ustvrdila je da Staljinova Rusija utjelovljuje novi stupanj društvene evolucije. (U kasnijim je izdanjima knjige upitnik uklonjen.) U slavnom eseju „Kraj povijesti?“, objavljenom u američkom časopisu National Interest u ljeto 1989., Francis Fukuyama ne sumnja da evolucijski proces vodi k uspjehu „demokratskog kapitalizma“ u većini svijeta. Poput Webbovih, Fukuyama je kasnije uklonio upitnik, kojega nema u naslovu njegove knjige Kraj povijesti i posljednji čovjek iz 1992. Razvoj događaja nije potvrdio prognoze Webbovih ni one Fukuyame. Društvena je evolucija iznimno loša ideja, a loše ideje rijetko evoluiraju u one dobre. Umjesto toga, one mutiraju i pojavljuju se u novom ruhu. Rasizam i antisemitizam u prosvjetiteljstvu Kada su Ernst Haeckel i Julian Huxley upotrijebili znanost da podupru ideje europske rasne superiornosti, krenuli su putem koji su utabali raniji racionalistički mislioci. Različite inačice rasizma imaju presedan u spisima nekih od vodećih filozofa prosvjetiteljstva.
Danas se neprestano govori o „vrijednostima prosvjetiteljstva“, a ljudsko dostojanstvo i jednakost smatraju se najvažnijima. No pogledate li najproslavljenije ličnosti prosvjetiteljstva - Davida Humea, Immanuela Kanta i Voltairea - otkrit ćete da su ideje rasne hijerarhije od velike važnosti u njihovu razmišljanju. Dosta toga iz prosvjetiteljstva bilo je pokušaj demonstriranja superiornosti jednog dijela ljudskog roda - onog Europe i njezinih kolonija - nad svima drugima. Zagovaratelji prosvjetiteljstva reći će da je to napuštanje „pravog“ prosvjetiteljstva koje je nevino od sveg zla. Kao što će vam religijski vjernici reći da „pravo“ kršćanstvo nije imalo veze s inkvizicijom, sekularni će humanisti biti uporni u tome da prosvjetiteljstvo ne snosi nikakvu odgovornost za uspon modernog rasizma. Može se pokazati da je to pogrešno. Moderna rasistička ideologija projekt je prosvjetiteljstva. Razmotrimo Davida Humea. U bilješci uz svoj esej National Character (Nacionalni karakter), škotski je skeptik napisao: Sklon sam vjerovati da su crnci i općenito svi drugi rodovi ljudi (ima ih naime četiri ili pet različitih) prirodno inferiorni bijelcima. Nikada nije bilo civilizirane nacije bilo koje druge boje kože osim bijele, pa čak ni pojedinca, istaknutog bilo djelovanjem bilo mišljenjem. Nema među njima dosjetljivih obrtnika, nema umjetnosti, nema znanosti. S druge strane, čak i najprostiji i najbarbarskiji bijelci, primjerice drevni Germani ili današnji Tatari, imaju u sebi nešto uzorno, u junaštvu, obliku vladavine ili nekoj drugoj posebnosti. Takva se jednooblična i stalna razlika ne bi mogla dogoditi u toliko zemalja i razdoblja, da priroda nije napravila izvornu razliku između tih rasa. Da ne spominjemo naše kolonije, ima crnaca raširenih po cijeloj Europi, od kojih nijedan nije pokazao nikakve simptome domišljatosti, iako će prosti ljudi, bez obrazovanja, poniknuti među nama i istaknuti se u svakoj profesiji. Pričaju, doista, o nekom crncu na Jamajci kao učenom čovjeku s puno talenata; no vjerojatno mu se dive na veoma slabim postignućima, kao papigi koja jasno govori nekoliko riječi. Humeove je ideje koristio Kant - uz Humea jedan od dvojice najvećih filozofa prosvjetiteljstva - kako bi tvrdio kako „afrički crnci po prirodi nemaju osjećaje koji bi nadilazili tričarije“. U svom djelu O lijepom i uzvišenom Kant je napisao:
Gospodin Hume poziva svakoga da mu navede bar jedan primjer da je Crnac pokazao neki talenat i tvrdi da među stotinama tisuća Crnaca koji su iz njihove domovine odvedeni u razne dijelove svijeta, i pored toga što je mnogima od njih data sloboda, nije nikad nađen ni jedan jedini koji bi u umjetnosti ili znanosti, ili u bilo kojem drugom području dao nešto veliko, dok se među bijelima uvijek netko probije iz najnižih slojeva i svojom izvanrednom obdarenošću stječe ugled u svijetu. Toliko je bitna razlika između ove dvije ljudske vrste i izgleda da je u osobinama naravi isto tako velika kao i u boji kože.56 Ovdje Hume i Kant nisu bili daleko od tvrdnje da crnci pripadaju nekoj vrsti nižih antropoida. Ideja da su ljudska bića prividno nalik na vrste koje su prethodile ljudima nije bila nova. Poligenetska objašnjenja ljudskih početaka prisutna su barem od otkrića Novog svijeta. Renesansni filozof Paracelsus pisao je da američki urođenici nisu potekli od biblijskog Adama već da imaju isto podrijetlo kao i nimfe i sirene - bića bez duše. Od sredine šesnaestog stoljeća takvo se razmišljanje pokušavalo teološki opravdati predadamovskom teorijom, koja je držala da su neka ljudska bića potomci vrste koja je postojala prije Adama. To je bilo suprotno biblijskom prikazu u kojemu su svi ljudi bili ravnopravni potomci Adama i Eve, pa su iz tog razloga mnogi kršćanski mislioci odbacili predadamovsku teoriju. Jedan od najoštrijih takvih kritičara bio je Bartolomé de Las Casas, suvremenik Kristofora Kolumba, bivši robovlasnik i kasniji biskup Chiapasa, koji je osudio konkvistadorska masovna ubijanja i mučenja Indijanaca i izjavio da su „svi narodi svijeta ljudi“.57 Drukčiju je verziju predadamovske teorije razvio Isaac La Peyrére (1596. - 1676.), kalvinistički teolog rođen u Bordeauxu, iz obitelji Marana - portugalskih Židova prisiljenih prikriti svoju vjeru obraćenjem na kršćanstvo, koji su zatim izbjegli u Francusku kako bi pobjegli od progona inkvizicije. Godine 1655. La Peyrere je objavio knjigu na latinskom PraeAdamitae, koja je na engleski prevedena kao Men before Adam (Ljudi prije Adama), tvrdeći da je svijet već bio pun ljudskih bića kada je Bog stvorio Adama i Evu. Adam nije bio otac cijeloga čovječanstva nego samo židovskog naroda koji je odabran od Boga da primi božanski zakon i, kroz Isusa, donese iskupljenje cijelome ljudskom rodu. Koristeći predadamizam u korist tolerancije, La Peyrere nije hijerarhijski rangirao tipove ljudi. Takvo je tumačenje Postanka bilo veoma provokativno pa je knjiga
spaljena, a autor zbog hereze uhićen. Nakon dugog ispitivanja i razgovora s papom, La Peyrere je bio prisiljen odbaciti svoje nazore i obratiti se na katoličanstvo. Provevši ostatak života u osami, nije mogao dalje razviti svoje ideje. Općenito govoreći, zadaća predadamovskih teorija u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću bila je ozakoniti porobljavanje urođeničkih naroda. Kasnije su te teorije preoblikovane u sekularnim „znanstvenim“ okvirima kako bi postale dio intelektualnog oruđa modernog rasizma. Osobe poput američkog liječnika, etnografa i „kraniologa“ Samuela Georgea Mortona (1799. - 1851.) tvrdile su na osnovi navodno znanstvenih dokaza da postoji nekoliko vrsta ljudi s lubanjama različitih veličina pa prema tome i s različitim intelektualnim sposobnostima, pri čemu su Afrikanci najmanje inteligentni. Krajem devetnaestog stoljeća u Italiji, kriminolog Cesare Lombroso izjavio je kako se zločinačko ponašanje može objasniti atavizmom ili degeneracijom - urođenom sklonošću nekih ljudskih bića da nazaduju u stanje divljaštva - i ustvrdio da su bijelci fizički i intelektualno superiorni svim drugim ljudskim bićima. Lombroso je nesumnjivo nastavljao tok misli započet u francuskom pozitivizmu, koji je nastojao proučavanje društva staviti u okvire fiziologije. Za Lombrosa i mnoge druge, „znanstveni rasizam“ bio je sastavni dio prosvjetiteljstva. Iako propovjednici „prosvjetiteljskih vrijednosti“ 21. stoljeća odbijaju tu činjenicu, moderni je rasizam nastao iz djela prosvjetiteljskih philosophes. Voltaire je bio ključna osoba u tom procesu. Za razliku od Kanta i Humea, nije doprinio filozofiji. Malo, odrednica njegova glasovitog Filozofijskog rječnika ima veze s filozofskim pitanjima. Važan je ponajprije kao utjelovljenje prosvjetiteljskog mentaliteta koji je uključivao racionalističku inačicu rasizma. Čini se da Voltaire nikada nije bio ateist. U jednoj je ranoj pjesmi napisao kako se odrekao kršćanstva da bi bolje volio Boga, a dok se divio divnom pogledu sa svojega ladanja, uzviknuo je posjetitelju: „Svemogući Bože! Vjerujem!“ U Filozofijskom rječniku primijetio je: „Isprva se to čini paradoksom, ali ispitivanje potvrđuje da je istina, da je teologija često bacala umove ljudi u ateizam dok ih filozofija naposljetku nije iz njega izvukla.“58 Nema razloga misliti da Voltaire ovo nije iskreno vjerovao. Iako najveći među philosophes nije bio filozof, kroz život je demonstrirao iznimnu snagu uma. Rođen u Parizu 1694. i obrazovan na
isusovačkom učilištu, Voltaire je doslovno bio samoizgrađen čovjek. Njegovo je pravo ime bilo François-Marie Arouet. Godine 1718. počeo je koristiti ime M. Arouet de Voltaire. Aristokratski „de“ davao je naslutiti plemenito podrijetlo, no njegova je obitelj bila buržujska (otac je bio računovođa). Kako „Voltaire“ nije postojao, François-Marie Arouet smatrao je nužnim izmisliti ga. Umro je 1778. Koristeći novu ličnost, Voltaire je uspio postati čovjek koji je htio biti. Posjećujući francuski dvor, uživajući neko vrijeme u pažnji madam de Pompadour, motajući se oko „prosvijećenog despota“ Fridrika Velikog, postavši prvim modernim autorom bestselera i zaradivši bogatstvo nizom smjelih poslovnih pothvata, od kojih su neki bili mutni, postao je jednom od najslavnijih osoba tog doba. Gramziv no povremeno i darežljiv, pomažući mnogima u njihovim nesrećama i borbama s nepravdom, oboljevši od gihta, skorbuta, edema, herpesa i hrpe drugih boleština, ali uvijek marljiv u poslu, umro je kao veoma bogat čovjek. Njegova su opsežna djela - koja su uključivala duge povjestice i epove - ostavila nezamjetan trag. Samo se Candide, zanimljiva satira o optimizmu u kojoj Voltaire ismijava tvrdnju njemačkog racionalističkog filozofa Gottfrieda Wilhelma Leibniza da je naš „najbolji od svih mogućih svjetova“, i danas čita. Voltaireov rasizam nije bio samo onaj njegova vremena. Poput Humea i Kanta, rasizmu je dao intelektualni autoritet ustvrdivši da je utemeljen u razumu. U jednom se pismu rugao biblijskom prikazu zajedničkog podrijetla ljudi, pitajući se jesu li Afrikanci nastali od majmuna ili majmuni od Afrikanaca. Dao je predadamovskoj teoriji novi obrat kada je predložio da adamovci pripadaju nižoj vrsti. Sva su druga ljudska bića bila predadamovci, iako su crnci i druge rase osim bijele zaostale inačice vrste koja se u potpunosti razvila samo u Europi. Želi li europska civilizacija procvasti, treba se riješiti adamovskog utjecaja, što je značilo povratak vrijednostima klasičnog svijeta prije nego što ga je kršćanstvom iskvarila židovska religija. Današnje mislioce prosvjetiteljstva uznemirava rasizam njegovih utemeljitelja. Ako već ne mogu zanijekati dokaze, iznijet će činjenice koje bi trebale pokazati da je prosvjetiteljstvo u osnovi dobroćudno. Francuska je revolucija proglasila opća prava čovjeka - deklaracijom u kojoj je 28. siječnja 1790. izričito spomenuto da Židovi imaju pravo biti „aktivni građani“. Kako onda prosvjetiteljsko razmišljanje može podržavati rasizam i antisemitizam? Zacijelo je paradoksalna tvrdnja da bi prosvjetiteljstvo
moglo biti sredstvom takvih otrovnih poimanja: takve ideje moraju proizlaziti iz reakcionarnog protuprosvjetiteljstva. Štoviše, moderni je sekularni antisemitizam nastao iz samog prosvjetiteljstva.59 Voltaire je, više od ikoga drugog, u prosvjetiteljsko razmišljanje usadio antisemitske predrasude. U ranome djelu Essai sur les Moeurs (Esej o običajima), napisanom 1750-ih, o Židovima je napisao: „Zadržali su sve svoje običaje, koji su suprotnost svim pristojnim društvenim navadama; stoga se prema njima s pravom odnosilo kao prema ljudima suprotstavljenima svima drugima, koje su koristili iz pohlepe i mržnje, iz fanatizma; lihvu su pretvorili u svetu dužnost.“60 Voltaireov je Filozofijski rječnik prepun takvih iskaza. U odjeljku o Abrahamu, Židove opisuje kao „mali, nov, neuk, neotesan i vještina lišen narod“ dodajući da bi ljudi morali „biti velike neznalice ili velike hulje, ako bi tvrdili da su Židovi učili Grke“.61 Jedino doista židovsko jesu „njihova tvrdoglavost, njihova nova praznovjerja i sveto im lihvarenje“. Prema Voltaireu, jedino vrijedno što je moglo nastati u životu Židova posuđeno je od Grka ili Rimljana, istinskih izvora europske civilizacije. Često se tvrdi da se Voltaireov antisemitizam može objasniti samo njegovim neprijateljstvom prema kršćanstvu. Kako je jedan od vodećih stručnjaka za prosvjetiteljstvo sročio, Voltaire je „udarao po Židovima kako bi udarao po kršćanima“.62 Istina je da su Voltaireovi napadi na Židove bili dio njegova životnog pohoda protiv kršćanske religije. No on je također vjerovao da je kršćanstvo nešto naprednije od židovstva. Unatoč svim svojim grijesima i zločinima, kršćanstvo je sadržavalo elemente poganske civilizacije koju je uništilo. Židovska religija (prema Voltaireu) bila je inherentno neprijateljski nastrojena prema civilizaciji, antičkoj ili suvremenoj. Voltaireovi nazori o Židovima u ekstremnom obliku izražavaju motiv koji se provlači kroz cijelo prosvjetiteljstvo. Ljudska bića postaju ono što istinski jesu tek kada se odreknu bilo kojeg partikularnog identiteta kako bi postala česticama univerzalnog čovječanstva. Židovi bi zasigurno mogli ući u nebeski grad filozofa osamnaestoga stoljeća,63 no samo kada prestanu biti Židovima. Zagonetka prosvjetiteljskog antisemitizma riješena je kada se to shvati. Rasizam i antisemitizam nisu slučajni nedostaci u prosvjetiteljskom razmišljanju. Oni proizlaze iz nekih od središnjih uvjerenja prosvjetiteljstva. Za Voltairea, Humea i Kanta, europska civilizacija nije
bila samo najveća koja je ikad postojala. Ona je bila model za civilizaciju koja će zamijeniti sve ostale. „Znanstveni rasizam“ devetnaestog i ranoga dvadesetog stoljeća nastavio je shvaćanje čovječanstva koji su promicali neki od najvećih mislioca prosvjetiteljstva. Mesmerizam, prva religija znanosti Bilo je mnogo modernih kultova znanosti. Prvi je osnovao njemački liječnik Franz Anton Mesmer (1734. - 1815.). Mesmer je tvrdio da je otkrio univerzalnu energiju, animalni magnetizam, koji se može upotrijebiti za liječenje ljudskih boljki - fizičkih, psiholoških i (za neke Mesmerove sljedbenike) političkih. Mesmer je tu teoriju promicao kroz javno održavana iscjeljenja koja su privlačila velik broj ljudi u Parizu i Beču. Ta su iscjeljenja održavana u luksuznim zdanjima poput pariškog hotela „Bullion“, gdje je stvarao atmosferu poput one na seansama, u dvoranama s visokim stropovima i ogledalima. Teške su zavjese stišavale buku i propuštale samo prigušeno svjetlo. Iscjelitelj i njegovi pacijenti šapćući su komunicirali. Ta su iscjeljenja nadahnula kasnija spiritistička okupljanja. Mesmer je također osnovao tajno društvo - Društvo harmonije - koje je imalo podršku istaknutih osoba poput markiza de Lafayettea, francuskog aristokrata koji je slavu stekao boreći se u Američkoj revoluciji. Urotnički aspekt Mesmerova djelovanja potaknuo je službene istrage. Francuske su vlasti posumnjale da bi mesmerizam mogao biti paravan za subverzivnu političku aktivnost. Skupina liječnika koju je ovlastio Luj XV. istražila je animalni magnetizam, došavši do skeptičnih i negativnih zaključaka. Kako je njegov rad bio kritiziran i diskreditiran, Mesmer je otišao u progonstvo. Provevši svoje posljednje godine radeći u Švicarskoj i Njemačkoj, umro je gotovo zaboravljen. Ali njegove su ideje nastavile živjeti i imale velik utjecaj.64 Sumnje francuskih vlasti nisu bile neutemeljene. Jedan je od Mesmerovih sljedbenika primijenio teoriju animalnog magnetizma kako bi opravdao radikalnu politiku u nemirima koji su doveli do Francuske revolucije: „Novi fizički svijet nužno mora biti popraćen novim moralnim svijetom.“65 No politički se utjecaj Mesmerovih ideja ubrzo izgubio. U znanosti i medicini potaknule su proučavanje hipnoze i psihosomatskih bolesti. Mesmerizam je utjecao na druge moderne religije, poput
Kršćanske znanosti - čija je utemeljiteljica Mary Baker Eddy nijekala bilo kakav dug Mesmeru, ali je njegov rad na nju nesumnjivo utjecao - i teozofije, u kojoj je Helena Blavatskaja hvalila mesmerizam kao vrstu ezoterične magije. Neki su ukazivali na povezanost između Mesmera i Freuda, s obzirom na to da su obojica predlagali tehniku psihološkog iscjeljivanja.66 Mesmerizam je prototip za kasnije zamjenske religije poput Haeckelova monizma i Huxleyeva evolucijskog humanizma, koje znanošću žele transformirati ljudsko stanje. Uz pomoć rastućeg znanja, mane ljudskih bića mogu se ukloniti, a njihove vrline poboljšati. Posljedično, ljudska bića mogu postati naprednija vrsta. Ali tko odlučuje o tome što je takva vrsta? Koji će to ljudi oblikovati ljude budućnosti? Svi se kultovi znanosti suočavaju s istim pitanjima na koja nema odgovora. Znanost i ukidanje čovjeka Lavu Trockom bilo je jasno kakav će biti novi model čovječanstva. U pamfletu objavljenom 1924., napisao je: Ljudski rod, ukrućen homo sapiens, ponovo će se početi radikalno prerađivati i postat će - u vlastitim rukama - objekt najsloženijih metoda umjetnog odabiranja i psihofizičkog treniranja. (...) Proreći do kakvih će granica upravljanja samim sobom čovjek doprijeti u budućnosti - jednako je teško kao i predvidjeti one visine, do kojih će dovesti svoju tehniku. Društvena izgradnja i psihofizički samoodgoj postat će dvije strane jednog te istog procesa. (...) Čovjek će biti neusporedivo jači, mudriji, prefinjeniji. Kad njegovo tijelo bude harmoničnije, kad pokreti budu ritmičniji, glas muzikalniji, životne će forme poprimiti dinamičnu teatralnost. Prosječni ljudski tip podići će se do nivoa Aristotela, Goethea, Marxa. Nad tim planinskim lancem dizat će se novi vrhovi.67 Trockijeva vizija čak i danas može nadahnuti neke sekularne humaniste. Ali zašto odabrati Aristotela, Goethea ili Marxa (slučajno su svi muškarci) kao model za novu vrstu ljudskog bića? Zašto su neke ljudske osobine vrednije od drugih? U eseju „Njihov i naš moral“, objavljenom 1938., Trocki je ponudio „znanstvenu“ preformulaciju morala u okvirima Marxove teorije klasne
borbe.68 Prema tom su stajalištu svi oblici etičkog života klasno zasnovani; najviši je onaj koji služi proletarijatu. Sve što promiče revoluciju proletarijata opravdano je - uključujući uzimanje i ubijanje taoca, s čim je Trocki započeo u Ruskome građanskom ratu. Trocki je cijeli svoj život gajio takvu etiku. U eseju prvi put objavljenom 1920., napao je marksiste koji su se ustručavali od primjene nasilja kao one koji se prepuštaju „kantijansko-popovskim, vegetarijansko-kvekerskim brbljarijama“.69 Kao i Lenjin prije njega, vjerovao je da su sva sredstva opravdana promiču li pravi cilj. Kada je Staljin poslao jednog od svojih agenata da ubije Trockoga u egzilu u Meksiku, gdje je i ubijen u kolovozu 1940., sovjetski je vođa bez sumnje vjerovao da se i ono što je naredio može tako opravdati. Problem je u tome koje ciljeve odabrati. Možda je Trocki vjerovao kako nema izbora, kako je komunizam krajnja točka povijesti i da će uslijediti ma što on učinio. No, osim ako ste spremni prihvatiti Marxovu filozofiju povijesti, nema razloga misliti da je tomu tako. Čak i da komunizam jest predodređeni kraj povijesti, iz toga ne bi slijedile nikakve upute o tome kako bi trebalo živjeti. Znajući da je buržujska civilizacija osuđena na propast, pripadnik buržoazije još bi mogao odabrati boriti se do kraja. To je bilo stajalište austrijskog ekonomista ranog dvadesetog stoljeća, Josepha Schumpetera, koji je socijalizam smatrao neizbježnim, ali mu je takav razvoj događaja bio odvratan. Ono što je kraj povijesti za jednog, pakao je na zemlji za drugog. Te poteškoće sežu daleko nakon marksizma i podrivaju vjeru u napredak koja je misao vodilja današnjih sekularnih mislioca. Ako napredak znači „napredniju“ inačicu ljudske vrste, kako znamo što je manje, a što više napredno? To je pitanje bilo temom proročanske knjižice The Abolition of Man (Ukidanje čovjeka), lingvista, teologa i pisca znanstvene fantastike C. S. Lewisa, koja je isprva bila tekst za predavanje, a zatim je objavljena 1943. Lewis je tvrdio da progresivni mislioci koji žele preoblikovati društvo, a s vremenom i samu ljudsku vrstu, nemaju kako odlučiti što znači napredak. Za mnoge on uključuje povećanje ljudske moći i njezinu upotrebu prirode u ljudske svrhe. Ali, kao što ističe Lewis, moć ljudi nad prirodom u praksi znači moć nekih ljudskih bića nad drugima. Ako je društvo oblikovano tako da maksimira moć nad prirodom, druge će ljudske vrijednosti pasti u drugi plan. Svatko tko njeguje te vrijednosti, neće provoditi moć već će joj biti podložan.
Progresivni Lewisovi suvremenici nisu pridavali važnost prosječnim ljudskim bićima. Poput Trockoga, vjerovali su da mogu oblikovati bolju verziju ljudske životinje. Konačno, ako većina ljudskih bića nije samo nazadna već i prepreka napretku, koji je njihov smisao? Zasigurno bi bilo bolje ostaviti po strani te inferiorne primjerke. Budućnost pripada posthumanoj vrsti. Krajnji je ishod ljudskog preoblikovanja prirode preoblikovanje samog čovječanstva. Kako je Lewis napisao: „Čovjekova se posljednja pobjeda pokazala njegovim ukidanjem.“70 Bilo je nedvosmislenih presedana Lewisova stajališta. Godine 1923., biokemičar J. B. S. Haldane objavio je čitan esej, Daedalus: or, science and the future (Dedal: ili znanost i budućnost), u kojemu je napisao: „Ne smijemo preozbiljno shvaćati tradicionalne vrijednosti.“71 Haldane je vjerovao da je potrebna nova etika koja je u okvirima znanosti. O toj je etici malo govorio, iako bi određeno vrijeme koje je proveo u Komunističkoj partiji i godine provedene kao agent sovjetske vojne obavještajne službe mogle dati naslutiti zašto. U kratkoj knjizi The World, the Flesh and the Devil: an enquiry into the future of three enemies of the rational soul (Svijet, tijelo, đavao: istraživanje budućnosti triju neprijatelja racionalne duše), prvi put objavljenoj 1929., istaknuti kristalograf J. D. Bernal - poput Haldanea, Staljinov obožavatelj - otišao je još dalje, predviđajući budućnost u kojoj će ljudska bića prestati biti odvojeni biološki organizmi i postati „potpuno eterične“ zrake svjetlosti. Posthumanoj su budućnosti dobrodošlicu izrazili brojni progresivni mislioci Lewisova vremena. Danas ukidanju čovječanstva dobrodošlicu izražavaju mislioci koji se nazivaju transhumanistima. Transhumanizam kao tehnomonoteizam U svojoj knjizi The Singularity is Near: when humans transcend biology ( Singularnost je blizu: kada ljudi transcendiraju biologiju) iz 2005., futurolog Ray Kurzweil iščekuje eksplozivan napredak znanosti koji će omogućiti ljudima da transcendiraju fizički svijet i tako izbjegnu smrt. Indikativno je da i Bernal i Kurzweil svoje knjige naslovljuju nadahnuti Biblijom - Bernalov naslov odražava ulomak iz Novog zavjeta (Poslanica Efežanima, 2:1-3)72 , a Kurzweil citira Ivana Krstitelja „približilo se kraljevstvo nebesko“ (Matej, 3:2). Svjesno ili ne, obojica ukazuju na to da je transhumanizam religija reciklirana kao znanost.
Transhumanisti vjeruju da su ljudska bića, koja mogu pobjeći smrtnosti odvajajući se od propadajućeg mesa u kojemu su se našli utjelovljeni, zapravo iskre svijesti. Ta ideja, koja proizlazi iz mističnih filozofija poput platonizma i gnosticizma, u sukobu je sa znanstvenim materijalizmom. Za istinskog materijalist aprimjerice rimskog pjesnikafilozofa Lukrecija - ne može biti govora o presijecanju spona ljudske svijesti s materijalnim svijetom. Svijest je po sebi materijalna i umire kada i tijelo. Transhumanisti odgovaraju da će tehnologije nedostupne u Lukrecijevo doba omogućiti učitavanje svijesti u kiberprostor. No nejasno je hoće li ono što će se učitati biti svjesni um ili samo sablasna aplikacija nastala kao nusproizvod sadržaja mozga. Čak i ako se svijest može odvojiti od ljudskog tijela u kojemu je isprva bila utjelovljena, um će i dalje ovisiti o nekoj materijalnoj podlozi. Pomlađeni mrtvaci koji će osvanuti iz krioničke suspenzije bit će fizički predmeti kao i kiborzi u koje neki transhumanisti žele prenijeti svoje svijesti. Bestjelesne svijesti koje plutaju u kiberprostoru neće izbjeći tu ovisnost. Nastane li nešto poput kibersvijesti, bit će to artefakt fizičkih predmeta - računala i potrebnih umreženih postrojenja. Uništi li se ili poremeti ta infrastruktura, s njom će ugasnuti i sve učitane svijesti. Kiberprostor je projekcija ljudskog svijeta, a ne izlaz iz njega. Zapravo, transhumanistički pokret moderna je inačica sna transcendiranja kontingencije koji je u antička vremena opsjedao mistike. Gnostici i Platonovi učenici čeznuli su biti dijelom bezvremenskog apsoluta, pribježišta od krvavih sukoba ljudskog svijeta. Oni su shvaćali da u to pribježište mogu ući samo ako odbace svoju individualnost i prakticiraju asketizam i kontemplaciju u pokušaju brisanja svojih osobnih identiteta i želja. Manje pronicljivi od svojih antičkih prethodnika, suvremeni transhumanisti misle da mogu postati besmrtni onako kako oni žele. Poput Dostojevskijeva lika Kirilova, o kojemu će biti riječi u petom poglavlju, oni vjeruju da, s obzirom na to da Boga nema, oni sami moraju postati bogovima. Transhumanizam je suvremena inačica projekta ljudskoga samoobogotvorenja. Jedan od malobrojnih koji su ovo uvidjeli jest izraelski povjesničar znanosti Juval Noa Harari. U Sapiens: kratka povijest čovječanstva, prvi put objavljenoj na hebrejskom 2011., i Homo Deus: kratka povijest sutrašnjice (2016.), Harari nagoviješta da bi povećanje moći što ih ljudski rod stječe napretkom znanosti moglo završiti ljudskim
izumiranjem. Koristeći bioinženjering i umjetnu inteligenciju, ljudska će vrsta unaprijediti svoje fizičke i umne sposobnosti daleko iznad svojih granica. Najzad će se ona pretvoriti u Boga. „U dvadeset prvom stoljeću“, piše Harari, „treći veliki projekt čovječanstva bit će stjecanje božanskih moći stvaranja i uništavanja te promicanja vrste Homo sapiens u vrstu Homo deus.“ 73 Za razliku od Bernala i Kurzweila, Harari prihvaća da bi novi Bog kojeg je čovječanstvo stvorilo mogao biti ravnodušan prema ljudskim bićima. U tom trenutku „ljudskoj će povijesti doći kraj i počet će posve nov proces“.74 Javlja se pitanje koje su Bernal i Kurzweil zaboravili postaviti. Zašto bi posthumana vrsta za ljude uopće bila važna? Moguće je da ti transhumanistički mislioci vjeruju da bi svemir koji sadržava takvu vrstu bio bolje mjesto. Henry Sidgwick, čije se djelo spominje u prethodnom poglavlju, pisao je da etika znači sagledavanje svijeta s „točke gledišta svemira“.75 No, osim ako se ne zamišlja neko vrhovno božanstvo, svemir nema točku gledišta. Zašto bi ljudi, u tom slučaju, utrli put vrsti koja će ih naslijediti, ma koliko pametnija ona bila? Jednako tako, zašto bi nadljudsku vrstu koju su stvorili ljudi uopće bilo briga za svoje stvoritelje? Harari je svjestan ovih pitanja. Ipak, njegova povijest budućnosti počiva na zabludi. „Čovječanstvo“ se neće pretvoriti u Boga jer „čovječanstvo“ ne postoji. Sve što zapravo postoji jest raznovrsna ljudska životinja, sa svojim nepremostivim neprijateljstvima i podjelama. Ideja da je ljudska vrsta kolektivna snaga s „velikim projektima“ koje kroz povijest ostvaruje, humanistički je mit naslijeđen iz monoteizma. Harari oscilira između priče o ljudskom rodu koji se igra Boga i one o ljudima koji postaju kao bogovi. Ove su budućnosti veoma različite, no potonja je uvjerljivija. Ako do toga ikad dođe, posthumani svijet neće biti onaj u kojemu se ljudska vrsta samoobogotvorila. Poput politeističkog kozmosa koji su zamislili antički Grci, njome će vladati panteon zaraćenih bogova. Svatko tko želi uvid u to kako bi posthumana budućnost mogla izgledati, neka čita Homera. Poput evolucijskog procesa koji je proizveo ljudsku vrstu, posthumana evolucija bit će polagan proces. Pojavi li se nadljudska ili postljudska vrsta, stvorit će je vlade i moćne korporacije, a zatim je iskoristiti bilo koja skupina koja je se uspije dočepati, poput kriminalnih kartela, terorističkih mreža, religijskih kultova i sličnog. S vremenom, ove nove vrste modificirat će i redizajnirati prvo njihovi ljudski nadzornici, a zatim i one same. Neke od njih će ubrzo uspjeti pobjeći svojim ljudskim
tvorcima. Neka se podvrsta može izdići na vrh, barem neko vrijeme. No ništa ne nagoviješta pojavljivanje vrhovnog božanskog bića. Bit će onoliko tih podvrsta koliko i skupina ljudi zainteresiranih za njihovo oblikovanje. Kako posthumane vrste koje su ljudi stvorili budu mutirale i evoluirale, tako će doći kraj ljudskoj povijesti. Ostaje pitanje zašto je transhumanistima taj razvoj događaja toliko privlačan. Je li to stoga što smatraju da je ljudski rod samo medij za vrijednosti koje nadilaze ljudsku životinju, poput znanja ili informacija? Osim ako ne pretpostavite postojanje platonističkog neba s onu stranu materijalnog svemira, teško je znati gdje tražiti takve vrijednosti. One nisu obilježja prirodnog svijeta. Ako bi takve vrijednosti htjele polagati pravo na ljude, moraju za njih imati vrijednost. Transhumanističke filozofije imaju smisla samo kao inačice evolucijske teologije. Kako svemir nema boga s čije bi točke gledišta posthumana vrsta imala vrijednost, takvo božanstvo mora biti inherentno - tako vjeruju ti neupućeni teolozi - samome evolucijskom procesu. Kurzweil piše: Evolucija ide ka većoj kompleksnosti, većoj eleganciji, većem znanju, višoj inteligenciji, većoj ljepoti, većoj kreativnosti i višim razinama tankoćutnih kvaliteta poput ljubavi. U svim je monoteističkim tradicijama bog također određen svim tim kvalitetama, samo bez ikakvog ograničenja: beskonačno znanje, beskonačna inteligencija, beskonačna ljepota, beskonačna kreativnost, beskonačna ljubav i tako dalje. Dakako, čak ni ubrzana evolucija ne postiže tu beskonačnu razinu, ali se svojim eksponencijalnim razvitkom svakako ubrzano kreće u tom smjeru. Tako se evolucija nezaustavljivo kreće prema ovom poimanju boga, iako nikad sasvim ne dostižući taj ideal.76 Ta je vizija u suprotnosti s Darwinovom teorijom prirodnog odabira. Ako ijedan bog izroni iz evolucije, to može biti samo putem umjetnog odabira - drugim riječima, tako što ga ljudi odluče stvoriti. Ali bog kojeg su stvorili ljudi mogao bi evoluirati poput gnostičkog demiurga, zlonamjeran ili nemaran prema ljudskom rodu.77 Srećom, ništa se takvoga nikada neće desiti, no ne zbog manjkave tehnologije. Ljudi bi se doista mogli pomoću znanost pretvoriti u nešto poput bogova kakve su zamišljali. Ali neće se pojaviti nikakvo vrhovno
biće. Umjesto toga, bit će puno različitih bogova, svaki od njih parodija ljudskih bića koja su nekoć postojala.
IV. Ateizam, gnosticizam i moderna politička religija Naizgled suprotstavljeni, utopijski snovi o savršenom svijetu i vjera u postupno poboljšanje imaju isti izvor u kršćanskom monoteizmu. Ideja napretka izmijenjena je inačica kršćanskog vjerovanja da se ljudsko spasenje nalazi u povijesti, dok moderni revolucionarni i liberalni pokreti nastavljaju vjeru u postojanje nekog kraja povijesti koje je nadahnulo Isusova učenja. Pristaše revolucije, reforme i kontrarevolucije misle da su religiju ostavili iza sebe, iako je sve što su postigli njezina obnova u oblicima koje ne uspijevaju prepoznati. Iako je kršćanstvo imalo najveći formativni utjecaj na modernu politiku, nju je oblikovao i jedan stariji način razmišljanja. Moćna struja u mnogim religijama, filozofijama i političkim pokretima, gnosticizam - spomenut u prethodnim poglavljima u kojima se raspravlja o podrijetlu kršćanstva i modernog humanizma - vjerovanje je da se ljude spasonosnim svjetlom znanja može izbaviti iz mračnog svijeta. Bilo je mnogo antičkih i suvremenih pogleda na prirodu tog izbavljenja. (Prema jednom tumačenju, biblijski mit o postanku može se čitati kao kritiku antičkog gnostičkog vjerovanja u spasenje putem znanja.) Ali gnostički poriv ostaje isti. Kada se u 21. stoljeću znanstvenik J. D. Bernal radovao tome što će se ljudska životinja „eterizirati“ u „zraku svjetlosti“, oživljavao je gnostičku viziju. San Raya Kurzweila o učitavanju ljudske svijesti u kiberprostor izražava isto gnostičko vjerovanje. Gnostički načini razmišljanja prisutni su u mnogim kulturama, ali moderni gnosticizam izrazito je zapadnjačka pojava. Vjerovanje u spasenje putem znanja dio je zapadne tradicije. Platon je vjerovao da sloboda dolazi s ulaskom u mističnu sferu s onu stranu spilje. Ako je bio onakav kakvim ga je Platon predstavio, Sokrat je smatrao da su dobrota i istina jedno te isto. No njima nikada ne bi palo na pamet da bi se tijekom povijesti ta harmonija mogla i ostvariti. Gnosticizmu je bilo potrebno kršćanstvo kako
bi ga pretvorilo u kontroverznu političku silu kakvom je postao na modernom zapadu. Želite li razumjeti suvremenu politiku, ideju da su sekularni i religijski pokreti suprotstavljeni morate ostaviti po strani. Budući da im je cilj bio iskorijeniti utjecaj religije u društvu, jakobinstvo i boljševizam bili su sekularizacijske snage; ali oba su bili medij za milenarističke mitove apokaliptičnog kršćanstva. S obzirom na činjenicu da je s prezirom odbacivao egalitarni moral koji je propovijedalo (no rijetko i primjenjivalo) prosvjetiteljstvo, nacizam je bio protuprosvjetiteljski pokret. Ali kada su pokušali stvoriti „znanost o čovjeku“ zasnovanu na fiziologiji, nacisti su se držali prosvjetiteljskog učenja. Liberalizam se u sedamnaestom stoljeću pojavio kao primjena univerzalnog morala naslijeđenog iz monoteizma; ali od Johna Stuarta Milla nadalje postao je sredstvom religije čovječanstva koja je namjeravala zamijeniti monoteizam, čak i ako je nastavljala s monoteističkim razmišljanjem u drugom ruhu. Islamistički su pokreti izrazi religijskog fundamentalizma; no također su oblikovani zapadnim ideologijama poput lenjinizma i fašizma, koje je i same donekle oblikovala religija. Iluzorno je vjerovati da živimo u sekularnom dobu. Činjenica je da je u mnogim zapadnim zemljama moć kršćanskih Crkava opala. Ali sekularna se misao većinom sastoji od potisnute religije. Ideja sekularnosti potječe iz Isusova podučavanja njegovih učenika da dadu caru carevo. Židovski i kršćanski monoteizam - ne europsko prosvjetiteljstvo - glavni su izvor tolerancije. No monoteizam je također nadahnuo mnoge suvremene protuliberalne pokrete. Mješavina kršćanskih poimanja iskupljenja i gnostičkog vjerovanja u spasonosnu moć znanja pokrenula je plan spasenja kroz politiku. S nedavnim oživljavanjem religije, može se činiti da živimo u postsekularnom dobu. No kako sekularno mišljenje nije bilo puno više od potisnute religije, sekularnog doba nikada nije ni bilo. Milenarizam i gnosticizam u zapadnoj tradiciji Moderni su revolucionarni pokreti nastavak srednjovjekovnog milenarizma. Mit da se ljudski svijet može obnoviti u kataklizmičkom previranju nije umro. Samo se tvorac tog kraja vremena, koji će
transformirati svijet, promijenio. U stara vremena to je bio Bog. Danas je to „čovječanstvo“. U svojemu utjecajnom djelu U iščekivanju apokalipse, prvi put objavljenom 1957., Norman Cohn sažeo je obilježja koja određuju milenarističke pokrete: Milenarističke sljedbe ili pokreti spasenje su uvijek zamišljale kao nešto a) kolektivno, u smislu da će ga uživati svi vjernici kao kolektiv; b) zemaljsko, u smislu da će se ostvariti na ovoj Zemlji, a ne na nebesima nekog drugog svijeta; c) neminovno, u smislu da će doći i brzo i iznenada d) posvemašnje, u smislu da će stubokom preobraziti život na Zemlji, tako da novo uredovanje neće biti puko poboljšanje trenutnoga nego sušto savršenstvo; e) čudesno, u smislu da će biti provedeno posredstvom ili pomoću nadnaravnih sila.78 S iznimkom posljednjeg, sva se ova obilježja ponavljaju u suvremenim revolucionarnim pokretima. Od francuskih jakobinaca u kasnome osamnaestom stoljeću do boljševika i sljedbenika Maoa i Pola Pota u dvadesetom stoljeću, ti su revolucionari vjerovali da ljudski rod oblikuje novi svijet. U antičkim vremenima, gnostici su zamišljali da se samo neki pojedinci mogu osloboditi sužanjstva materije uzdižući se do neke druge razine postojanja. Opsjednuti još nevjerojatnijom vizijom, moderni gnostici vjeruju da se na zemlji može izgraditi neko drugo carstvo. Eric Voegelin, vodeći stručnjak za gnosticizam u dvadesetom stoljeću, sažeo je gnostički način razmišljanja u šest ideja. Prvo, gnostici su nezadovoljni svojim mjestom u svijetu; drugo, iskazuju svoje nezadovoljstvo tvrdeći da je svijet inherentno izobličen; treće, vjeruju da je spasenje iz postojećeg poretka stvari moguće; četvrto, tvrde da će se taj poredak morati transformirati kroz povijesni proces; peto, vjeruju da se ova transformacija može postići ljudskim djelovanjem; i na kraju, ta promjena zahtijeva primjenu posebne vrste znanja, koju posjeduju određeni gnostici.79 Šest se obilježja što ih je Voegelin prepoznao može pronaći u modernim tipovima gnosticizma. No on se prevario kada je ustvrdio da je
gnosticizam uvijek sadržavao vjerovanje da se poredak stvari može promijeniti tijekom povijesnog procesa. Kroz veći dio svoje povijesti, gnostici su spasenje shvaćali kao bijeg od povijesti. Čak i kada se gnosticizam pomiješao s apokaliptičnim mitom (kao u nekim sektama koje su djelovale otprilike u Isusovo vrijeme), gnostici nisu vjerovali da se svijet može unaprijediti, već samo uništiti u kataklizmičnom sukobu kraja vremena. Vjerovanje da se svijet može transformirati tijekom povijesnog procesa nalazimo samo u modernom gnosticizmu, a naslijeđeno je iz kršćanstva. Precizniji sažetak gnostičkog razmišljanja može se naći u djelima njemačkog učenjaka Hansa Jonasa. Gnosticizam pretpostavlja radikalni diskontinuitet između ljudskog roda i boga, piše Jonas: Božanstvo je u potpunosti onosvjetovno, njegova je priroda strana prirodi svemira koji niti je stvorilo niti njime upravlja i kojemu je potpuna antiteza: božanskome carstvu svjetla, samodostatnome i udaljenom, kozmos je suprotstavljen kao carstvo tame (...) transcendentni je bog sam skriven od svih stvorenja i nespoznatljiv prirodnim poimanjem. Spoznaja boga zahtijeva natprirodno otkrivenje i prosvjetljenje, a čak se i tada teško može izraziti drukčije nego negativno. Gnostička je kozmologija mračna i paranoična: „Svemir (...) je poput golemog zatvora čija je najdublja tamnica Zemlja, pozornica ljudskog života. Oko i iznad nje kozmičke su sfere poredane kao zatvorene koncentrične ljušture.“ Ljudska je duša „otupljena, zaspala ili opijena otrovom svijeta: ukratko, ona je neznalica “. Spasenje znači napuštanje svijeta: „Cilj gnostičkih stremljenja jest oslobođenje unutarnjeg čovjeka od okova svijeta i njegov povratak u iskonsko mu carstvo svjetla. (...) Oboružana gnozom, duša nakon smrti putuje prema gore (...) doseže Boga s onu stranu svijeta i ponovno se sjedinjuje s božanskom supstancijom.“ Konačno oslobođenje dolazi tek nakon smrti.80 Vjerovanje da se svijet može obnoviti pomoću boljeg plana ne može se naći kod antičkih gnostika. Nejasno je zašto je Voegelin ustrajao u identificiranju gnosticizma s tom idejom. Možda je htio vjerovati da je zapad nedužan za monstruozne političke religije modernih vremena. No gnosticizam nije baš stran zapadnim tradicijama. U dodiru s kršćanskim milenarističkim mitovima, gnosticizam je stvorio sekularne religije koje su oblikovale moderni svijet.
Münster Jana Bockelsona: ranomoderna komunistička teokracija Kada je boljševizam opisao kao religiju a ne kao „obični politički pokret“, Bertrand Russell imao je potpuno pravo. Budući da su preuzeli neke mitove monoteizma, veliki su moderni politički eksperimenti bili religijske naravi. To je jasno kada se razmotri milenarističke pokrete iz ranih modernih vremena. Na kraju svoje studije, Cohn piše: Karakteristično je za ovakav pokret da su mu ciljevi i premise neomeđeni. Društvena borba ne poima se kao borba za točno određene, ograničene ciljeve, nego kao događaj jedinstvene važnosti, drugačije vrste od svih drugih znanih borbi u povijesti, kataklizma iz koje će svijet izići potpuno preobražen i iskupljen. To je bit opetovanog fenomena - ili, ako se hoće, postojane tradicije - koju smo nazvali „revolucionarnim milenarizmom“.81 Veze između te milenarističke tradicije i modernih revolucionarnih pokreta postaju jasnijima kada se razmotri slučaj ranomodernog anabaptističkog proroka Jana Bockelsona. Bockelson - također poznat kao Ivan iz Leydena, gdje je bio vođa anabaptističkog pokreta, radikalne kršćanske sljedbe koja je odbacivala autoritet Crkve - u jesen 1534. proglasio se kraljem njemačkog grada Münstera. Vladao je komunističkom teokracijom koja je potrajala do lipnja 1535., kada su nakon duge opsade grad osvojile snage odane Crkvi, a on na gradskome trgu bio mučen do smrti. Bockelson nije koristio religiju kako bi obmanjivao i iskorištavao. Poput mnogih sekularnih proroka koji su uslijedili, opsjedale su ga vizije koje je propovijedao. Ni odanost njegovih sljedbenika nije bila rezultat isključivo straha. Neko su vrijeme bili obuzeti pravom apokaliptičnom pomamom. Kada je Bockelson u proljeće 1533. prvi put došao u Münster, već je to bio teokratsko-komunistički grad-država. Pod vodstvom Jana Matthijsa, koji je postao Bockelsonov mentor, anabaptisti su opustošili katedralu i spalili knjige u njezinoj knjižnici. Proglasivši da je svim pravim kršćanima novac zajednički, Matthijs je naredio da se svi zlatnici i srebrnjaci predaju javnim vlastima. Otada nadalje, novcem su se kupovale samo namirnice, distribuirali propagandni materijali i unajmljivali plaćenici. U komunalnim su blagovaonicama ljudi mogli zajednički jesti i slušati čitanja iz Biblije. Hrana skrivena u privatnim kućama bila je
zaplijenjena. Kasnije je i sama privatnost bila zabranjena pa je naređeno da vrata i prozori moraju i danju i noću biti otvoreni. Matthijsova je vladavina završila kada je, djelujući prema onom za što je vjerovao da je božanska zapovijed, s malim odredom sljedbenika napustio grad na Uskrs 1534. kako bi se suočio s vojskom koja je opsjedala grad, i koja ga je na kraju uhvatila i ubila. Raskomadani dijelovi njegova tijela, uključujući genitalije, pribijeni su na gradske dveri. Preuzevši vlast nakon Matthijsove smrti, Bockelson je komunistički grad-državu doveo na novu razinu. Radnici su postali vlasništvo grada; svaki obrtnik koji nije unovačen postao je javni službenik. Nakon razdoblja snažno nametanog puritanizma, prisilno je uveden radikalan oblik poligamije. Sve žene određene dobi morale su se udati. Svaka koja se usprotivila dodatnim supruzima mogla je biti pogubljena. Prisilno je uveden oblik seksualnog komunizma u kojem je svatko - poglavito žene - smatran seksualnim vlasništvom svih drugih. Uskraćivanje bračnih prava bilo kome postalo je kažnjivo smrću. Kako ćemo vidjeti u petom poglavlju, sličan režim javnog seksualnog vlasništva dva je stoljeća kasnije zagovarao markiz de Sade. Kada se Bockelson proglasio kraljem, imao je na umu ulogu veću od one u običnoj monarhiji. Bio bi mesija posljednjih dana i vladao cijelim svijetom. To mu je došlo kao božanska objava. U svibnju 1534. trčao je gol gradskim ulicama ne mogavši govoriti. Nakon tri dana otkrio je Božje upute: novi će poredak zamijeniti stare običaje grada. U rujnu se proglasio mesijom kojeg predviđaju starozavjetna proročanstva - kraljem Novog Jeruzalema. Münster je trebao biti ne samo grad kojim vlada nadahnuti prorok, već i početak novog svijeta. Bockelson je do neprepoznatljivosti promijenio gradski život. Ulice i gradske dveri su preimenovani, nedjelje i praznici ukinuti. Luterani i katolici su izbačeni, a za sobom su ostavili novac, hranu i odjeću. Oni koji su ostali ponovno su kršteni u dugim obredima na gradskoj tržnici. Odbijanje tog obreda bilo je kažnjivo smrću. Uz prisilno uvođenje novog kalendara, Bockelson je uspostavio sustav u kojem on odlučuje o imenima novorođene djece. Javne gozbe zamijenile su nekadašnje praznike. Na gradskoj je tržnici podignuto prijestolje s kojeg bi kralj puku dijelio kruščiće. Istodobno je u gradu provodio vladavinu terora. Nedozvoljeni sastanci bili su zabranjeni pod prijetnjom smrću. Svatko tko je sada
pokušao napustiti grad ili pomoći drugima da to naprave, riskirao je smaknuće. Vladavina terora služila je i kao zaštita države od subverzivnih djelovanja Crkve. No pogubljenja su ubrzo postala vrstom popularnog kazališta. Kralj je predsjedao izvedbom i često sam odrubljivao glave, nakon čega su trupla raščetvorena, a njihovi dijelovi izloženi po gradu. Do lipnja 1535., kada je Bockelson ubijen, ti su javni događaji postali svakodnevni. Nakon Bockelsonove smrti, utjecaj radikalnog anabaptizma počeo je opadati. Još se jedan mesijanski vođa pojavio da u Vestfaliji zasnuje Novi Jeruzalem. Kao i u onom Bockelsonovom, prakticiralo se komunizam dobara i žena (vođa je imao dvadeset jednu suprugu). Potrajavši preko desetljeća, komuna se pretvorila u razbojničku bandu i živjela od pljačke, sve dok novi mesija nije uhvaćen i pogubljen zajedno s mnogim njegovim sljedbenicima. I dalje su zasnivane zajednice anabaptističkog podrijetla, a neke - poput menonita - preživjele su do danas. Ali pokušaj osvajanja nebesa jurišem do kraja je šesnaestog stoljeća među kršćanima nestao. Otada su se apokaliptični mitovi obnavljali u izričito političkim oblicima, od čega je većina bila militantno sekularna. Jakobinstvo, prva moderna politička religija Jakobinci tvore najjasniju vezu između srednjovjekovnih milenarista i revolucionarnih pokreta 21. stoljeća. Francuska je vladavina terora bila puno više od „aristocida“ povlaštenih klasa. Kao kasnije u boljševičkoj Rusiji, daleko najveći broj žrtava bio je među običnim pučanima. Među žrtvama su bili oni ubijeni u narodnom kontrarevolucionarnom ustanku u Vandeji koji je izbio nakon pogubljenja kralja Luja XVI. u siječnju 1793. i nastavio se sve dok 1796. nije ugušen. Trećina stanovništva nestala je u regiji gdje su metode represije revolucionarnih snaga uključivale spaljivanje usjeva, sravnjivanje sela sa zemljom i masovna utapanja. Ljudske žrtve Francuske revolucije broje se u stotinama tisuća. Iznjedrivši vođe poput Maximiliena Robespierrea, koji je kao član Komiteta javnog spasa organizirao smaknuća oko 20.000 neprijatelja revolucije u Parizu te je i sam 1794. bio giljotiniran, jakobinci su djelovali po maksimi - koju je formulirao sam Robespierre u govoru u Narodnoj skupštini - „Samilost je izdaja“.
Poput anabaptista, jakobinci su očajnički htjeli sačuvati svoj novi režim od napada kontrarevolucionarnih snaga. Opet poput anabaptista, njihov pokušaj brisanja ljudskih tragova starog poretka također je bio potaknut religijskom strašću. Francuski liberal s početka devetnaestog stoljeća zabilježio je taj razvoj opisujući Revoluciju kao „politički prevrat koji je radio na način i donekle u obliku vjerskoga“. Revolucija je djelovala, nastavio je Alexis de Tocqueville, (...) u odnosu na ovaj svijet (...) upravo na isti način kako su vjerski prevrati radili u odnosu na drugi svijet. Ona je građanina države pojmila na apstraktan način, izvan svih posebnih društava, isto kao što vjera čovjeka poima općenito, neovisno o zemlji i vremenu. Ona nije istraživala samo što su to posebna prava građanina Francuske, nego i što su to opće političke dužnosti i prava ljudi. (...) Kako je izgledalo da više teži obnovi ljudskoga roda nego reformiranju Francuske, ona je zapalila strast koju nikad dotad nisu uspjeli proizvesti ni najžešći politički prevrati. Poticala je na prozelitizam i stvorila propagandu. Time si je naposljetku i uspjela dati izgled vjerskog prevrata koji je ulijevao toliku stravu suvremenicima, odnosno točnije, sama je postala svojevrsnom novom vjerom, istina nesavršenom i bez boga, bogoštovlja i onostranog života, ali vjerom koja je svemu unatoč, poput islama, preplavila cijelu zemlju svojim bojovnicima, apostolima i mučenicima.82 Ovo je prodoran uvid u transformaciju politike u religiju koji se zahuktao u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. Međutim, nasuprot Tocquevilleovim navodima, Revolucija jest poprimila oblike štovanja i sadržavala je ideju budućeg života. Jakobinstvo je stvorilo prvu modernu političku religiju. Oblici štovanja bili su sekularni, a budući život imaginaran raj na zemlji. Sami jakobinci su u potpunosti priznavali jakobinstvo kao religiju. Ubrzo nakon pada Bastilje u srpnju 1789., niz svečanosti najavio je osnivanje novoga građanskog kulta. U studenome 1793. - drugoj godini prema novom kalendaru - u cijeloj je zemlji slavljen festival Razuma. Crkve su pretvorene u hramove Razuma, a u ceremoniji održanoj u katedrali Notre Dame na novopodignuti oltar (stari je uništen) postavljena je božica Razuma, odjevena u togu s dodanim trobojnim lentama. Dekristijanizacija je prisilno provođena diljem Francuske. Crkve su zatvarane, kipovi, križevi i gravure uklanjani s groblja. Cilj nije bio
razdvajanje Crkve i države nego uništenje kršćanstva i njegova zamjena novim državnim kultom. Nisu svi jakobinci bili jednoumni po pitanju prirode kulta koji su osnovali. Neki su naginjali ateizmu: trebalo je zatrti samu ideju boga. Drugi su naginjali deističkom vjerovanju, u kojem je bog stvorio svijet, ali ne intervenira u njega. Među potonjima je bio Robespierre koji je na vrhuncu moći 1794. proglasio zasnivanje kulta Najvišeg Bića. Službena deklaracija iz svibnja te godine izložila je dogme nove religije: Francuski narod priznaje postojanje Najvišeg Bića i besmrtnost duše. Priznaje da je štovanje dostojno Najvišeg Bića izvršavanje dužnosti čovjeka. U prvi red tih dužnosti postavljen je prezir prema pokvarenosti i tiraniji, [kažnjavanje tirana i izdajica, spašavanje unesrećenih,] poštivanje slabijih, obrana potlačenih i to da se drugima čini svako moguće dobro i da se ne bude nepravedan prema nikome. Praznici će biti uvedeni kako bi podsjetili čovjeka na Božanstvo i dostojanstvo njegova bića. Ti će praznici nositi imena slavnih događaja naše Revolucije, vrlina najvrednijih i najkorisnijih čovjeku, te najvećih darova prirode.83 Ta je građanska religija bila prototip religije čovječanstva koju su kasnije oblikovali Saint-Simon i Comte. Danas Comteova religija čovječanstva daje okvir pravovjerju sekularnog humanizma. Sva ta moderna vjerovanja pomiješala su monoteističke načine razmišljanja s elementima izvedenima iz gnosticizma. Jedan od najpoučnijih primjera tog spajanja jest boljševizam. Boljševizam: milenaristička nadanja, gnostičke vizije Sovjetski se eksperiment komunizma, koji je počeo 1917., može činiti veoma udaljenim od jednog grada-države šesnaestog stoljeća. Ipak, između toga dvoga ima zanimljivih sličnosti. Lenjin je vjerovao da svrgavanje carizma nije samo izdvojeni ustanak. Ruska revolucija označit će početak novog svijeta. Poput anabaptističke teokracije u Münsteru, boljševički je režim označio rađanje novog poretka promjenom imena gradova, ulica i javnih mjesta te uvođenjem novog kalendara. Crkve i sinagoge, džamije i
hramovi bili su opustošeni, vrednote koje su sadržavali bile su otuđene, a zgrade demolirane ili prenamijenjene. Novi ekonomski sustav - ratni komunizam - nametnut je na počelima usmjeravanja rada i racioniranja i namjere ukidanja novca i tržišne razmjene. Lenjin je očekivao da će se, jednom kada ga se uspostavi u Rusiji, novi poredak proširiti cijelim svijetom. Boljševizam je uključivao niz tradicija od kojih su neke osobito ruske. Prema pravoslavnom teologu Nikolaju Berdjajevu: „Ruski ljudi, kada oni najbolje izražavaju osobite crte svojega naroda su apokaliptici ili nihilisti.“84 Berdjajev je pratio boljševizam sve do revolucije koju je nametnuo Petar Veliki i ruskog mita da je Rusija Treći Rim koji će izbaviti svijet. Kao što ćemo vidjeti, boljševizam je također sadržavao vrstu gnosticizma na koju je utjecalo rusko pravoslavlje. No uz to su boljševici nastavili europsku tradiciju, proisteklu iz jakobinske građanske religije, koja je upotrebljavala sustavni teror kako bi društvo pročistila od prošlosti. Boljševizam je pripadao nasljednoj liniji koja je sezala sve do srednjovjekovnog milenarizma. Unatoč mnogim oprečnim tvrdnjama, sa sustavnim terorom počeo je Lenjin, a ne Staljin, koji je primijenio Lenjinove metode u širem opsegu. U „Naredbi o vješanju“ iz kolovoza 1918., Lenjin je naložio boljševicima da seljake koji se opiru rekviziciji žita javno objese „tako da narod vidi i drhti“.85 Naredbe provincijskim sovjetima uključivale su upute da „upucaju i deportiraju“ seksualne radnice koje su odvraćale vojnike Crvene armije od njihovih dužnosti. Godine 1919. svi su moskovski izviđači strijeljani, a 1920. svi članovi teniskog kluba pogubljeni.86 Istaknute osobe za koje se očekivalo da će biti neprijateljski nastrojene prema novom režimu protjerane su iz zemlje. Godine 1922., Lenjin je unajmio dva njemačka parobroda na kojima su stotine filozofa, lingvista, teologa, pisaca i balerina protjerane iz zemlje, dok su drugi stavljeni na vlakove.87 Sigurnost onih koji su odbili otići nije bila zajamčena. Lenjin je provodio teror golemih razmjera. Represija koja je slijedila nakon ustanka radnika u Kronštadtu i seljačke bune u Tambovu 1920.- 1921. uključivala je tisuće smaknuća.88 Nikolaja Gumiljova, suosnivača avangardnog akmeizma u pjesništvu i muža proslavljene pjesnikinje Ane Ahmatove, uhitila je Čeka - sovjetska tajna policija - za suučesništvo u navodnoj monarhističkoj uroti te ga je, zajedno s ostalih šezdeset navodnih urotnika, strijeljala u šumi u kolovozu 1921. Tambovska buna ugušena je metodama poput uništavanja čitavih sela, deportiranja stanovnika i
korištenja otrovnog plina kako bi iz šume istjerali one koji su pobjegli. Zarobljene seljake pogubljivalo se po kratkom postupku metodama koje su uključivale seksualno sakaćenje, nabijanje na kolac, smrzavanje, bacanje u kipuću vodu i - kao za francuskog režima terora - masovno utapanje. Opseg i surovost boljševičke represije često se pripisuje građanskom ratu koji je bjesnio u to vrijeme. Bijeli su se upustili u masovna ubijanja, uključujući masakriranje pripadnika Crvene armije i ubijanje oko 300.000 ukrajinskih i bjeloruskih Židova. Ali Lenjinov je teror služio cilju znatno većem od građanskog rata. Uz osiguravanje opstanka njegova novog režima, namjera mu je bila očistiti Rusiju od ljudskih ostataka prošlosti - cilj naveden u utemeljiteljskom tekstu sovjetske države. U Deklaraciji o pravima radnog i izrabljivanog naroda, proglašenoj u Sovjetskom Savezu u siječnju 1918., dijelovi populacije označeni kao „bivši ljudi“ bili su lišeni građanskih prava. Skupine kojima su oduzeta prava uključivale su pripadnike carske policije i vojske, klasne neprijatelje koji su živjeli od nezarađenih prihoda, svećenstvo svih religija i bilo koga tko je bio ekonomski ovisan o navedenima. Isključeni iz sustava racioniranja (glavni izvor uzdržavanja za mnoge), podložni konfiskaciji imovine i isključeni iz mogućnosti obnašanja javnih dužnosti, ljudi u ovim skupinama bili su isključeni iz društva. To se nije odnosilo samo na bivše ljude nego i na njihove obitelji. Mnogi od tih „sedentarnih elemenata“ umrli su od izgladnjelosti. Mnogi drugi bili su otpremljeni u gulage. Do 1920., Čeka je upravljala s više od dvadeset gulaga, gdje su mnogi „bivši ljudi“ umrli od preopterećenosti radom, premlaćivanja ili hladnoće. Kao za francuskog režima terora, većina žrtava revolucije bili su obični ljudi. Većina zatvorenika u logorima nije potjecala iz starih vladajućih ili srednjih klasa. Prema službenoj statistici iz tog vremena, oko osamdeset posto stanovnika bilo je nepismeno ili slabo obrazovano. Daleko najveći broj žrtava boljševičkog terora bili su seljaci i industrijski radnici.89 Za Lenjina su ljudske žrtve Revolucije bile prolazan incident na putu u novi svijet. Svoje je vjerovanje, kojega se, čini se, držao do smrti, zasnivao na svojoj verziji Marxova tumačenja povijesti, koje je izlagao u pamfletima pisanima u kratkim stankama tijekom svoje borbe za moć. No i druge su struje misli ušle u boljševizam, uključujući neke očito gnostičke. Dobro je poznato da je Lenjinovo tijelo balzamirano za izlaganje u javnom mauzoleju. Manje je poznato da je Lenjinova grobnica djelo boljševičke skupine nazvane „bogograditelji“, a koja je uključivala pisca
Maksima Gorkog, narodnog komesara za prosvjetu Anatolija Lunačarskog (ne samo Marxova nego i Nietzscheova učenika) koji je kontrolirao obrazovanje i cenzurirao umjetnost u ranim godinama sovjetskog režima, i prvoga sovjetskoga ministra trgovine Leonida Krasina. Bogograditelji su vjerovali da bi se s daljnjim napretkom znanosti Lenjina doista moglo oživjeti u nekom trenutku u budućnosti. Na njih je utjecao religijski mislilac Nikolaj Fedorov (1829.-1903.) koji je vjerovao da znanost može donijeti slobodu od smrti koju obećava pravoslavlje, koje je besmrtnost shvaćalo kao fizičko uskrsnuće u usavršenom ljudskom tijelu. Za prevladavanje smrtnosti bilo je potrebno da čovječanstvo uspostavi kontrolu nad prirodnim svijetom i na koncu napusti planet i ode na druge svjetove (Fedorovljeva ideja koja je utjecala na ruska istraživanja svemira sve do danas). Znatno prije vizionara iz Silicijske doline, ruski su bogograditelji zagovarali tehnološki projekt oslobođenja od smrti. Držeći govor na pogrebu kolege revolucionara tri godine prije Lenjinove smrti 21. siječnja 1924., Krasin je izložio boljševičku verziju Fedorovljeve filozofije. Budući revolucionarni vođe ne moraju umrijeti zauvijek: Siguran sam da će doći vrijeme kada će znanost postati svemoćna, kada će moći obnoviti umrli organizam. Siguran sam da će doći vrijeme kada će biti moguće upotrijebiti elemente iz života neke osobe kako bi se ona ponovno stvorila. A siguran sam i u to da ćemo, kada dođe to vrijeme, kada će oslobođenje čovječanstva, koristeći sve moći znanosti i tehnologije čiju snagu danas ne možemo ni zamisliti, moći oživjeti velike povijesne ličnosti. Siguran sam da će, kada dođe to vrijeme, među tim velikim povijesnim ličnostima biti i naš drug.90 Krasin je bio onaj koji je predložio da se sovjetskog vođu obesmrti u javnom mauzoleju. S tim je na umu pokušao zamrznuti Lenjinov leš upotrebom rashladnog sustava. Sustav nije radio pa se Lenjinovo tijelo počelo raspadati. Stoga je drugi hladnjak naručen iz Njemačke - prema mišljenju boljševika, domovine najnaprednije tehnologije - ali ni on nije uspio zaustaviti proces truljenja. Tek kada su se rani pokušaji krioničke suspenzije pokazali neuspješnima, Lenjinovo je tijelo konačno balzamirano. Isprva izrađena od drveta, Lenjinova je grobnica otvorena za javnost u kolovozu 1924. Kockastu je strukturu osmislio arhitekt A. V. Ščusev,
pripadnik konstruktivističkog pokreta koji je također redizajnirao zatvor Lubjanku. Na sastanku povjerenstva za organizaciju Lenjinova pogreba, Ščusev je objasnio kako će kockasta grobnica obesmrtiti mrtvog vođu: „Vladimir Iljič je vječan. (...) Kako ćemo mu odati poštovanje? U arhitekturi, kocka je vječna. (...) Neka mauzolej, koji ćemo podići kao spomenik Vladimiru Lenjinu, bude izveden iz kocke.“ Ščusevljev kubistički dizajn nadahnuo je Kazimir Maljevič, osnivač suprematističkog pokreta u umjetnosti. Vjerujući da su apstraktni geometrijski oblici bili znakovi više stvarnosti, Maljevič je kockastu strukturu Lenjinova mauzoleja vidio kao nešto što predstavlja oblast onkraj smrti. „Gledište da Lenjinova smrt nije smrt, da je on živ i vječan“, pisao je Maljevič, „simbolizira novi predmet koji je kao svoj oblik preuzeo kocku.“ Umjetnik je predložio da Lenjinovi sljedbenici stave kocku u kut svojih domova, ureda, tvornica i farmi. Partija je prihvatila prijedlog i naručila izradu i distribuciju kocaka. Neko su se vrijeme u cijeloj zemlji mogli naći „Lenjinovi kutci“ s kockama. Lenjinovo posljednje počivalište bilo je staklena vitrina u mauzoleju od crvenog granita koji je dovršen u jesen 1930. Kada su u lipnju 1941. nacističke snage napredovale prema Moskvi, Lenjinovo je tijelo evakuirano prije stanovnika grada. Nakon rata vraćeno je u mauzolej. Kada je 1973. Partija odlučila izraditi nove službene dokumente, prva je partijska kartica izdana Lenjinu. Sve do raspada sovjetske države, redovito su mu mijenjali odijela koja je izrađivao tim KGB-ovih krojačica.91 Briga za Lenjinov leš u suprotnosti je s ravnodušnošću za ljudski život koju je on sam iskazivao. Pod njegovim su vodstvom boljševici proveli oblik masovnog ubijanja koji dotad u Rusiji nije bio poznat. Ubijali su ne samo da pobijede mnoge svoje neprijatelje nego da stvore novo čovječanstvo. U ovome su slijedili put koji prije njih nisu slijedili samo jakobinci nego i milenaristi poput Bockelsona. Mesiju iz Leydena nije bilo briga koliko će ljudi umrijeti u izgradnji Novog Jeruzalema. S onu stranu iskupljenja, bili su predodređeni za prokletstvo. Lenjin nije imao takvih uvjerenja. Ali bio je više nego spreman sustavno ubijati, i to u golemim razmjerima, kako bi stvorio novi svijet koji je predvidjela zamjenska religija boljševizma.
Bockelson, Hitler i nacisti Friedrich Reck-Malleczewen nije netko čije ćete ime odmah prepoznati. Za malo onih koji danas znaju za njega, bio je aristokratski pruski vojni časnik i autor knjige Tagebuch eines Verzweifelten (Dnevnik očajnika), oštre osude Hitlera i nacizma. Uhićen je na svojemu imanju u listopadu 1944. i nekoliko mjeseci kasnije umro u koncentracijskom logoru Dachauu. No Reck- Malleczewen također je autor manje poznatog djela, studije anabaptističkog Münstera, naslovljenog Bockelson: Geschichte eines Massenwahns (Bockelson: priča o masovnom ludilu). U zapisu u Dnevniku od 11. kolovoza 1936., napisao je: Radio sam na svojoj knjizi o minsterskom gradu-državi koji su uspostavili anabaptistički heretici u šesnaestom stoljeću. Pročitao sam prikaze tog „Sionskog kraljevstva“ koje su napisali njegovi suvremenici i potresen sam. U svakom pogledu, sve do najsmješnijih detalja, to je bila preteča onoga kroz što sada prolazimo. (...) Kao i u našem slučaju, prokleti probisvijet začet takoreći na dnu, postao je velikim prorokom, a opozicija se naprosto raspala dok je ostatak svijeta gledao u čudu, ne shvaćajući. (...) Kao i s nama, mase su bile opijene; narodni festivali, beskorisna gradnja, bilo što i sve, samo da čovjek na ulici nema vremena ni trenutak razmisliti... Činjenica da je Dusentschnur (sic), šef propagande u Münsteru, šepao poput Goebbelsa šala je koju je povijest pripremala četiristo godina. (...) Još se nekoliko stvari treba dogoditi kako bi se paralela upotpunila. Godine 1534., za vrijeme opsade u Münsteru, ljudi su bili primorani gutati vlastiti izmet i jesti vlastitu djecu. Ovo bi se moglo dogoditi i nama, dok se Hitler i njegovi ulizice budu suočavali s istom neizbježnom sudbinom kao Bockelson...92 Dnevnik je svjedočanstvo autorove mržnje i prezira prema Hitleru i nacističkom režimu. Za Reck-Malleczewena, samozvanog plemića koji se 1933. preobratio na katoličanstvo jer je vjerovao da Crkva pruža najbolju zaštitu od modernog svijeta, nacizam je utjelovljivao pobunu „masovnog čovjeka“ koja je započela Francuskom revolucijom. U listopadu 1944., pisao je o „ludilu koje se proširilo od 1789. nadalje, čiji će plamen progutati Europu - i koji može tako destruktivno gorjeti samo zato što je blaži plamen generalizirane europske intelektualnosti, plamen onih koji
traže boga na ovoj zemlji, bio ugašen. (...) Rođen sam odviše rano na ovom planetu. Neću preživjeti ovo ludilo.“93 Te su zle slutnje bile dobro utemeljene. Unatoč mjerama opreza poput zakapanja stranica Dnevnika u skrovištima u šumi njegova imanja, skrovištima koja je stalno mijenjao, SS je Reck-Malleczewena dvaput uhitio. Nacistima, od kojih su se mnogi smatrali u potpunosti modernima, nije se sviđala uloga neprijatelja modernog svijeta koju je za sebe odabrao. Nakon prvog uhićenja je pušten, no nakon drugog je završio u Dachauu. Nije poznato ni kada ni kako je umro. Možda je skončao od bolesti ili je upucan u zatiljak. Bilo kako bilo, njegov se predosjećaj vlastitog kraja ostvario negdje na početku 1945. Reck-Malleczewen vidio je mnoga zajednička obilježja teokratskog diktatora iz šesnaestog stoljeća i nacističkog vođe - čak su i njihova lica bila slična, napisao je više puta. Dublja je sličnost bila u apokaliptičnim nadama koje su ta dva čovjeka utjelovila. Njih dvojica svoju privlačnost nisu dugovali obećanjima određenih reformi ili čak novog tipa društvenog poretka, nego viziji kraja svijeta. S obzirom na to da novi svijet može nastati jedino kao rezultat katastrofe, razaranje golemih razmjera bilo je integralni dio njihova poslanja. Reck-Malleczewen nije bio jedini koji je primijetio sličnost između Bockelsona i Hitlera. Eva Klemperer, supruga Viktora Klemperera, kroničara nacističkog razdoblja, napravila je istu usporedbu.94 Nacisti ne bi postigli razinu podrške naroda koju su imali bez uništenja 1914. - 1918., masovne nezaposlenosti, hiperinflacije, nacionalnog poniženja nanesenog Versajskim mirovnim ugovorom i tajnih sporazuma s dijelom tadašnjih njemačkih političkih elita. Ali nacizam nije bio „običan politički pokret“, ma kako ekstreman. Poput boljševizma - iako na druge načine - nacizam je uveo staru apokaliptičnu religiju u novi oblik politike. Ime nacističkog režima, „Treći Reich“, dolazi iz srednjovjekovnog apokaliptičnog mita. Kršćanski teolog iz dvanaestog stoljeća Joakim iz Fiore podijelio je povijest u tri doba koja završavaju savršenim društvom. Ideja Trećeg Reicha koju su preuzeli anabaptisti u vrijeme reformacije ponovno je isplivala u radu međuratnog „revolucionarnog konzervativca“ Moellera van den Brucka koji se u svojoj knjizi Das Dritte Reich (Treće carstvo)95 iz 1923., koja je prodana u milijunima primjeraka, nadao uspostavi tisućljetnog novog njemačkog poretka.
Uz te milenarističke struje, nacizam je bio oruđe „znanstvenog rasizma“. O pojavljivanju te ideologije u francuskom prosvjetiteljstvu bilo je riječi u prethodnom poglavlju, a o njezinu razvoju u djelu Ernsta Haeckela pisao sam u drugom poglavlju. Genocidne politike koje su kulminirale u holokaustu dugo su prisutne u njemačkoj misli. Vjerovanje da Njemačka treba „životni prostor“, koje se prizivalo kako bi se opravdale Hitlerove politike istočne ekspanzije, popularizirao je etnograf Friedrich Ratzel (1844. - 1904.), koristeći ideje zamjenskog darvinizma. Kada se Njemačka proširila u Afriku, opet se pozivalo na „rasnu znanost“, ovaj put kako bi se opravdale politike istrebljenja. O gotovo pa istrebljenju urođeničkih naroda Herero i Nama u Jugozapadnoj Africi (danas Namibiji) između 1904. i 1907., javno se raspravljalo u Reichstagu te je ono opravdano u okvirima znanstvenih teorija rasne hijerarhije. Kada su se ti narodi pobunili, došlo je do pokolja. One koji su pokušali pobjeći - poput nekih koji su pobjegli u Bečuanu, britanski teritorij, gdje je onima koji su preživjeli putovanje pruženo utočište - također se ubijalo gdje god je to bilo moguće. Većina zatočenih u koncentracijskim logorima umrla je od bolesti i preopterećenosti radom. Ti su logori također bili poprišta medicinskih eksperimenata, uključujući neke u kojima je zatočenicima ubrizgan arsen da bi se proučavale njihove reakcije. Od žena iz naroda Herero zahtijevalo se da prokuhavaju glave i čiste lubanje umrlih ili pogubljenih zatočenika kako bi se njihove ostatke moglo poslati na proučavanje na njemačka sveučilišta. Ne samo da se te pošiljke nije držalo u tajnosti, nego ih se slavilo. Njemačkom je godinama kružila razglednica u boji koja prikazuje pakiranje lubanja. Mnogi vodeći liječnici uključeni u te eksperimente vratili su se iz Afrike kako bi poučavali u Njemačkoj, gdje su prenijeli teorije i metode koje će se provoditi u nacističkom razdoblju. Eugen Fischer, liječnik koji je nadzirao rad na lubanjama, bio je mentor antisemitskom liječniku, predvodniku istraživanja na blizancima, među čijim je studentima bio Josef Mengele.96 Spajajući apokaliptični mit s rasističkom pseudoznanošću, nacisti su povezali neke od najgorih elemenata u njemačkoj misli i kulturi. Važno je naglasiti da je nacizam bio autohtona njemačka pojava. „Revizionistički“ povjesničari ustvrdili su da je nacistički genocid nad Židovima „preslika“ sovjetskih zločina.97 To je fundamentalna pogreška. I nacistička Njemačka i Sovjetski Savez htjeli su stvoriti novi svijet ubijanjem čitavih dijelova čovječanstva. Ali postoji ključna razlika između smrti kao dijela kampanje
terora, kao u Sovjetskom Savezu, i predodređenosti za sigurnu smrt u kampanji istrebljenja, kao što su za naciste i njihove kolaboracioniste u europskim zemljama i u dijelu sovjetske Rusije koji je Njemačka okupirala bili Židovi. Jednostavne brojčane usporedbe ne pokazuju tu razliku. Na svom vrhuncu, sovjetski su logori možda zatočili veći dio stanovništva nego logori u nacističkoj Njemačkoj, i mnogi su zatočenici u njima skončali. Ipak, iako je u njima bilo teško preživjeti, sovjetski logori nisu bili osmišljeni da zatočenike ubiju u nekoliko dana ili sati od njihova dolaska. Nacistički holokaust ostaje zločin bez presedana. Neki su pripadnici nacističke elite vjerojatno slavili svoju spremnost za izvršenje sustavnog istrebljenja. Hvaleći se da su otišli još dalje u odbacivanju židovskih i kršćanskih vrijednosti, vjerovali su da to pokazuje da su autentičniji revolucionari od boljševika. U romanu iz 1943. Arrival and Departure (Dolazak i odlazak), Arthur Koestler, koji je kao tajni agent Komunističke internacionale (Kominterne), koju su kontrolirali Sovjeti, u svojim putovanjima Europom razgovarao s mnogim nacističkim ideolozima, stavio je u usta jednog od svojih likova to nacističko ispovijedanje vjere: Zar ne shvaćaš da je ovo što radimo prava revolucija, internacionalnija u svojim učincima od juriša na Bastilju ili Zimski dvorac u Petrogradu? Započeli smo nešto - nešto toliko veličanstveno i nezamislivo veliko. Čovjeku sada više ništa nije nemoguće. Prvi put napadamo samu biološku strukturu rase. Počeli smo stvarati novu vrstu Homo sapiensa. Iskorjenjujemo njegove loše nasljedne crte. Gotovo smo obavili zadatak istrebljivanja ili sterilizacije Roma u Europi; likvidacija Židova bit će dovršena kroz godinu-dvije. (...) Prvi smo koji su u revoluciji upotrijebili hipodermnu iglu, skalpel i uređaj za sterilizaciju.98 Koestlerov fiktivni nacistički ideolog imao je puno dvojnika u stvarnome životu. Svima je njima bilo jasno da odbacujući židovski i kršćanski monoteizam također odbacuju liberalne vrijednosti. U tom su pogledu bili bliži istini nego današnji sekularni humanisti, koji odbijaju priznati teističko podrijetlo modernog liberalizma.
Propovjednički liberalizam Ne može se sasvim jasno precizirati kada se moderni liberalizam prvi put pojavio. Uvijek je bilo više liberalizama, ne samo jedan, pa je normalno da oni koji se određuju kao liberali niječu taj naziv drugima koji pripadaju istoj tradiciji.99 Poput svakog drugog vjerovanja, liberalizam je sklon narcističkim podjelama koje proizlaze iz minornih razlika. Međutim John Locke (1632. - 1704.) daje početnu točku modernog liberalnog razmišljanja oko koje se većina slaže. Lockeova je misao u potpunosti zadužila kršćanstvo, a njegov je liberalizam jasan i izravan potomak monoteizma. Prema Lockeu, ljudi su bili slobodni jer ih je stvorio Bog i dao im sposobnost upravljanja svojim životom. Ljudska prava nisu neovisne moralne činjenice nego su utemeljena u dužnostima ljudi prema Bogu. U praksi, nisu sva ljudska bića zaštićena pravima. Locke je vjerovao da američki domoroci ne polažu pravo na zemlje koje nastanjuju jer su ih ostavili neobrađenima. Isključio je ateiste iz tolerancije jer je vjerovao da nemaju razloga ispunjavati svoja obećanja. No bile one sustavno primjenjivane ili ne, Lockeove su liberalne vrijednosti imale temelje u monoteističkim pretpostavkama. Isto je vrijedilo za Kanta. Vjerovao je da se univerzalni moralni zakon može staviti u okvire razuma. Pitajući se koje su moralne sudove spremni univerzalno primijeniti, ljudska će bića postaviti načela koja vrijede za sve. Ali uvjerenje da će svatko tko slijedi tu metodu doći do istih načela nije zasnovano na promatranju (jer zapravo neće). Kako je Kantov skeptičniji učenik Schopenhauer istaknuo, o moralu u okviru univerzalnih zakona razmišljat ćete samo ako vjerujete da postoji božanski zakonodavac. Moderni liberalizam pokušava utemeljiti univerzalni moralni zakon na ne-teističkim osnovama. John Stuart Mill je to pokušao argumentirajući da je ljudska životinja progresivna vrsta. Ali čak i da je ljudski rod takva vrsta, ta činjenica ne bi osigurala budućnost za liberalne vrijednosti jer bi sloboda mogla biti korisna samo u nekim stupnjevima ljudskog razvoja. Sloboda istraživanja mogla bi biti korisna samo dok znanje ne dođe do točke u kojoj etika i politika postaju znanstvene discipline. Jednom kada se dosegne tu točku, sloboda će postati suvišna kako je vjerovao Auguste Comte.
Mill je bio zgrožen tom mogućnošću te je pisao svojoj družici Harriet Taylor da se Comteov projekt svodi na ,,liberticid“ i u svojoj autobiografiji opisivao Comteov sustav razmišljanja kao „najpotpuniji intelektualni i vremenski despotizam koji je ljudski mozak do sada stvorio“. U svom frapantnom, ali danas malo čitanom eseju Auguste Comte and Positivism (Auguste Comte i pozitivizam) iz 1865., Mill je napao Comteove „neumjerene zahtjeve za ‘jedinstvom’ i sistematizacijom’“ i osudio neliberalne tendencije u Comteovoj misli: Jedno od učenja koje u svojim kasnijim spisima g. Comte najgrčevitije nameće jest da je za vrijeme početne evolucije čovječanstva koju je okončalo zasnivanje pozitivizma važan bio slobodan razvoj naših svakovrsnih sposobnosti, ali da ih je odsad nadalje najvažnije nadzirati. Prije je opasnost bila u njihovoj nedostatnosti, a odsad u njihovoj zloupotrebi. Izrazimo, usput, naše potpuno neslaganje s ovim učenjem.100 Žestina ovih napada pokazuje da je Comte razotkrio napetosti u Millovu razmišljanju. Kako je jasno napisao u eseju O slobodi, Mill je vjerovao da se sloboda primjenjuje samo na „ljudska bića u zrelosti“ - što je kategorija koja je isključivala ne samo djecu nego i „nazadna stanja društva“. Poput drugih liberala tog vremena, Mill nikada nije pokazao ni najmanju sumnju da kolonijalna politika kakvu su provodile Britanija i druge europske države služi ljudskom napretku. No ako sloboda ne vrijedi za zaostala stanja ljudskog razvoja, zašto bi imala ikakvo stalno mjesto u naprednim društvima? Ako je cilj napredak prema većoj sreći, slobodi bi pala vrijednost kako bi raslo znanje o najučinkovitijim sredstvima koja vode sreći. Konačan bi ishod bilo iliberalno društvo kojemu se Comte divio, a Mill ga prezirao, gdje bi vlast držali stručnjaci, a slobode misli i stilova života bile bi ograničene u svrhu kontinuiranog napretka. Slijedeći gnostički način razmišljanja, francuski je mislilac vjerovao da će nova „znanost čovjeka“ omogućiti rješavanje vječitih dilema etike i politike. Usvojivši monoteističko vjerovanje kako je povijest proces ljudskog iskupljenja, bio je uvjeren da ljudski rod napreduje prema tom cilju. Mješavina gnostičkih i kršćanskih mitova oblikovala je Comteovu religiju čovječanstva, a danas oblikuje liberalni um. Odrekavši se teizma, liberalni su mislioci smislili veličanstvene teorije u kojima su njihove vrijednosti krajnja točka povijesti. Ali nikakvo čarobnjaštvo „društvenih znanosti“101 ne može sakriti činjenicu da povijest
nikud ne vodi. Mnogo je takvih krajnjih točaka bilo pretpostavljeno, od čega ih je malo bilo iole liberalno. Završni je stadij povijesti za Comtea bilo organsko društvo poput onoga koje je zamišljao da je postojalo u srednjem vijeku, samo zasnovano na znanosti. Za Marxa je krajnja točka bila komunizam - društvo bez tržišne razmjene ili državne vlasti, religije ili nacionalizma. Za Herberta Spencera, to je bila minimalna država i svjetski laissez-faire kapitalizam. Za Milla, to je bilo društvo u kojemu je svatko živio kao pojedinac nesputan običajima ili javnim mnijenjem. To su veoma različite krajnje točke, ali imaju nešto zajedničko. Ne može se utvrditi kretanje prema ijednoj od njih. Kao i u prošlosti, u svijetu postoji niz različitih režima - liberalnih i iliberalnih demokracija, teokracija i sekularnih republika, nacija-država i carstava, zona anarhije i svih vrsta tiranija. Ništa ne navodi na zaključak da će budućnost biti imalo drukčija. To nije spriječilo liberale da diljem svijeta pokušaju nametnuti svoje vrijednosti u nizu propovjedničkih ratova. Opsjednuti himeričnim vizijama univerzalnih ljudskih prava, zapadne su vlade srušile despotske režime u Afganistanu, Iraku i Libiji kako bi promicale liberalni način života u društvima koja ga nikad nisu poznavala. Učinivši to, uništile su države kojima su vladali despoti, a na njihovu mjestu nisu ostavile ništa trajnoga. Ishod je bila anarhija nakon koje su uslijedili novi i često gori oblici tiranije. Liberalna društva nisu predlošci za univerzalni politički poredak nego primjeri određenog oblika života. Liberali svejedno uporno zamišljaju da jedino neznanje sprečava cijeli ljudski rod da prihvati njihovo „propovijedanje“ - a to je vizija koju su naslijedili iz kršćanstva. Previđaju činjenice da liberalne vrijednosti nemaju čvrsto uporište ni u društvima u kojima su se pojavile. U vodećim zapadnim obrazovnim institucijama, tradicije tolerancije i slobode izražavanja uništavaju se u pravedničkom gnjevu koji podsjeća na ikonoklazam kršćanstva kada je ojačalo u Rimskom Carstvu. Ako je monoteizam stvorio liberalne vrijednosti, militantna sekularna inačica vjere mogla bi ih dovesti do njihova kraja. Poput kršćanstva, liberalne su vrijednosti u svijet ušle slučajno. Da je antički svijet ostao politeističkim, čovječanstvo je moglo biti pošteđeno vjerskog nasilja koje ide pod ruku s prozelitizirajućim monoteizmom. Ipak, ništa slično liberalnim slobodama koje su postojale u nekim dijelovima svijeta ne bi se pojavilo da nije bilo monoteizma. Liberalni način života
ostaje jedan od civiliziranijih načina na koji ljudska bića mogu živjeti zajedno. No on je lokalan, slučajan i prolazan kao i drugi načini života koje su ljudska bića oblikovala i zatim uništila.
V. Bogomrsci Markiz de Sade i mračno božanstvo prirode „Sklon zapovijedanju, naprasit, razdražljiv, ekstreman u svemu, neviđeno razuzdane mašte, skoro fanatičan ateist, ukratko - to sam ja, ubijte me ili prihvatite kakav jesam jer mijenjati se neću.“102 Ovaj samoopis daje izrazito preciznu sliku markiza de Sadea. Zauvijek povezan s okrutnošću - pojam „sadizam“ je u kasnome devetnaestom stoljeću izveden iz njegova imena - Donatien Alphonse François, markiz de Sade (1740.-1814.), suprotstavljao se ekstremizmima Francuske revolucije, uključujući smrtnu kaznu, istovremeno potičući revolucionare u daljnjem odbacivanju tradicionalnog seksualnog morala. Slovio je za predanog libertina, a njegova djela obiluju opisima orgija. Ali u tim je razvratima malo tragova užitka - u njima se ističu pomno ritualizirane fantazije o mučenju, incestu, koprofagiji i seksualnim ubojstvima koje uglavnom služe kao prilika za dugotrajne rasprave o moralu i religiji. Sadeom nije upravljala ni seksualna strast ni okrutnost. Više od bilo kojega drugog nagona, vodila ga je mržnja prema Bogu. Bio je, ako ne prvi, onda svakako najveći moderni prorok mizoteizma - struje misli koja Boga smatra neprijateljem čovječanstva. Sadeov mizoteizam zajedno s njegovim iznenađujuće originalnim pogledom na prirodu i danas ga čini vrijednim čitanja. Želio je da se njegov život i ideje zaborave. „Kada zatrpate grob,“ naložio je u svojoj oporuci, „zasijte po njemu trnje tako da s vremenom svi tragovi moje grobnice nestanu s lica zemlje, kao što bih htio vjerovati da će se sjećanje na mene izbrisati iz svijesti ljudi.“103 Sadeov san o nestajanju iz povijesti nije ostvaren. Zauvijek će ostati zloglasna ličnost. No bio je također ozbiljan ateistički mislilac, koji je raširio shvaćanje da se dobar život može postići slijedeći prirodne ljudske porive. Čak i za tadašnje prilike, Sadeov je život bio sadržajan. Rođen u aristokratskoj obitelji koja je mogla pratiti svoje plemićko podrijetlo sve do
ranog dvanaestog stoljeća, uvijek je pokazivao visoku razinu samopouzdanja: Preko majke povezan s najvažnijima u kraljevstvu; preko oca sa svim onim najistaknutijim u Languedocu; rođen u Parizu usred raskoši i svih užitaka, otkad sam naučio razmišljati, vjerovao sam da su se priroda i sreća ujedinile da me obaspu darovima. Vjerovao sam u to jer su ljudi bili dovoljno budalasti da mi to kažu i ta me smiješna predrasuda učinila oholim, despotskim i razdražljivim; činilo mi se da [mi se sve mora ustupiti i da] cijeli svijet mora udovoljavati mojim hirovima i da ih je potrebno stvoriti samo kako bi ih se zadovoljilo.104 Sade je ovaj autoportret stavio u usta Valcoura, jednog od protagonista svojega romana Aline et Valcour (Aline i Valcour), koji je napisao za vrijeme zatočeništva u Bastilji 1780-ih. Može se jednako dobro primijeniti i na samog Sadea. U jesen 1763. uhićen je zbog „skandaloznog razvrata“ koji je, čini se, uključivao bičevanje prostitutki te je zatvoren u dvorac u predgrađu Pariza, Château de Vincennes, iz četrnaestog stoljeća, u kojem će kasnije provesti mnoge godine. U to vrijeme Sade nije otkrivao svoju žestoku mržnju prema religiji koja se provlači kroz sva njegova djela. Stoga možda ne iznenađuje što je iz zatvora skrušeno pisao šefu policije: Ma koliko nesretan ovdje bio, ne žalim se; zaslužio sam Božju osvetu i osjećam je; oplakivati svoje grijehe i žaliti nad svojim prijestupima moja je jedina zadaća. Avaj, Bog me mogao uništiti ne dajući mi vremena da se pokajem; kako da mu zahvalim što mi je dopustio da se vratim stadu? Gospodine, molim vas da omogućite da to ostvarim tako što ćete mi dopustiti da vidim svećenika. Pomoću njegovih blagotvornih molitvi i mojeg iskrenog kajanja, nadam se da ću ubrzo biti spreman pristupiti svetim sakramentima, čije je potpuno zanemarivanje bilo glavnim uzrokom moje propasti.105 Poslali su mu svećenika, ali ako se Sade i vratio stadu, to nije bilo dugog vijeka. Imao je nebrojene seksualne veze, uključujući onu sa supruginom sestrom i javnu vezu s proslavljenom kurtizanom, koja je neko vrijeme živjela s njim u njegovu dvorcu. Te veze nisu utažile njegove žudnje. Godine 1768. bio je umiješan u veliki skandal bičevanja osiromašene udovice koju je zasjekao nožem i u rane lijevao vrući vosak. Tvrdio je da je udovica pristala na to zlostavljanje u zamjenu za novac. Ona je pak
tvrdila da ju je prevario uvjeravajući je da će joj osigurati mjesto spremačice. Da izbjegne kaznu, Sade je, tada već u zatvoru u Lyonu, upotrijebio vlastiti utjecaj i onaj svoje punice na kraljevu dvoru da pribavi lettre de cachet106 - kraljevsku dozvolu koja omogućuje ljudima plemenita roda da izbjegnu kazne za svoje zločine tako što ih se zatvori bez suđenja i zatim pusti. Nakon još šest mjeseci u zatvoru oslobođen je pod uvjetom da ubuduće ne živi u Parizu ili drugim velikim gradovima. Čini se da se njegov odnos sa suprugom dotad poboljšao te je u iduće četiri godine većinu vremena provodio s njom u obiteljskom dvorcu u mjestu La Coste. Skandal koji je uslijedio Sadea je učinio bjeguncem od smrtne kazne. U lipnju 1772., sa svojim je slugom putovao u Marseille kako bi upriličio orgiju. Tijekom događaja, za kojih je četiri djevojke i Sadea bičevao i sodomizirao njegov sluga, ponudio je djevojkama slatkiše punjene afrodizijacima. One ih ili nisu jele ili su ih pojele vrlo malo, ali žena koju je kasnije posjetio pojela je veću količinu slatkiša pa je nekoliko dana bila vrlo bolesna. Ishod je bio naredba za Sadeovo uhićenje, on i njegov sluga osuđeni su na smrt zbog trovanja i sodomije te su obojica u odsutnosti simbolički pogubljeni. Sade je pobjegao napustivši zemlju u pratnji suprugine sestre koja je već bila njegova ljubavnica. Moguće je da je ovaj događaj više od ijednog drugog učinio njegovu utjecajnu punicu smrtnim neprijateljem. Sadeova je supruga, s druge strane, stala na njegovu stranu. Prerušena u muškarca, posjetila ga je u zatvoru u Italiji, a u vrijeme njegova kasnijeg zatvoreništva u Francuskoj donosila bi mu hranu, knjige i ostale potrepštine. Većinu svojih kasnijih godina Sade je proveo u zatočeništvu. Kako mu je manjkalo tjelovježbe, strašno se udebljao i povremeno je pokazivao simptome ludila za koje su ga često optuživali. Postao je opsjednut brojevima. Za vrijeme bičevanja brojio je primljene udarce. U poruci svojoj kćeri napisao je: „Ovo pismo ima 72 sloga koji odgovaraju mojem sedamdesetdvotjednom zatočeništvu; ono ima 7 redaka i 7 slogova, što je točno 7 mjeseci i 7 dana koliko je od 17. travnja do 22. siječnja 1780.“107 Razvio je deluzije odnosa; pronalazio je „signale“ u pismima i zavjere protiv sebe među onima koji su mu bili bliski. Kako se ponekad dogodi, u tim je paranoidnim fantazijama bilo i istine - Sadeova je punica, primjerice, doista kovala urotu protiv njega. Pronašao je neki smisao u
svojoj osamljenoj egzistenciji postavljajući kazališne izvedbe i pokušavajući se etablirati kao dramski pisac. Motivi su mu bili djelomice financijski jer je u kasnijim desetljećima života teško spajao kraj s krajem, a katkad nije imao ni prebijene pare. Kada je 1789. izbila revolucija, Sade ju je prigrlio. Možda je odigrao i manju ulogu u izbijanju pobune. Do tog je vremena u Bastilji, gdje je bio zatočen, ostalo samo sedam zatvorenika. Dana 2. srpnja nisu mu odobrili njegovu uobičajenu šetnju kulom, gdje su pripremali oružje za obračun s narodom na ulicama, pa je zavikao prolaznicima da ubijaju zatvorenike. Sljedeći je dan premješten u psihijatrijsku ustanovu. Gotovo napuštena Bastilja osvojena je jedanaest dana kasnije. Uslijedila je revolucija, sa znatno oštrijom represijom i većim brojem žrtava nego ikad tijekom ancien regimea. Sade je na te događaje reagirao s Francuzi, još jedan napor ako želite biti republikanci!108 , pamfletom umetnutim u Filozofiju u budoaru, roman u dijaloškoj formi iz 1795., kojim zagovara zabranu religije - „Odrecite se Bogova, Francuzi“, piše on, „ukinite ih, ako ne želite da vas njihova kobna moć ubrzo ponovno uroni u sve strahote silništva“ - i ukidanje „zvjerstva smrtne kazne“.”109 Ubijanje drugog ljudskog bića može biti opravdano, tvrdi, ako je čin vođen strašću, ali ne i ako je vođen „hladnim i impersonalnim“ pravnim procesom. Sade je također promicao seksualni komunizam, tvrdeći da su žene, ustvari, oblik imovine koja bi se trebala raspodjeljivati u skladu s načelima jednakosti. U vrijeme vladavine terora, Sadeov život bio je ugrožen jer mu je ime greškom bilo uvršteno na popis kontrarevolucionarnih emigranata, a dvorac opljačkan. Nakon nekoliko godina slobode uhićen je 1800., po svoj prilici zato što je namjeravao objaviti Juliette, djelo koje su smatrali posve nemoralnim. Umro je u zatvoru u prosincu 1814. u dobi od 74 godine. U oporuci je napisao da ga treba sahraniti bez obreda i oplakivanja. Na kraju je sahranjen po kršćanskom obredu, a na grob mu je postavljen križ. Sve u svemu, Sade je u zatvoreništvu proveo gotovo trideset godina svojega života, od čega posljednjih trinaest u psihijatrijskoj ustanovi. U vrijeme zatvoreništva u Vincennesu napisao je prvo od svojih djela koje mu se sa sigurnošću može pripisati, Le Dialogue entre un prêtre et un moribond (Razgovor između svećenika i samrtnika) iz 1782., u kojemu je jasno izložena ateistička filozofija od koje nikada neće odstupiti.
Samrtnik, koji predstavlja samog Sadea, govori svećeniku da se želi pokajati. On se međutim ne kaje zbog grijeha koje je počinio, već zbog toga što ih nije počinio još više. Jedino za čim žali jest to što se nije još više prepustio uživanjima koja mu je priroda omogućila. Smatrajući se učenikom prirode, žalio je što njezine naredbe nije još vjernije slijedio. Ne boji se zaborava koji dolazi sa smrću jer će mu priroda pružiti neku vrstu besmrtnosti. Ništavilo, govori on svećeniku, niti je užasno niti apsolutno. (...) Nemam li pred očima primjer beskrajnih rađanja i obnavljanja prirode? U svijetu, prijatelju moj, ništa ne nestaje, ništa nije izgubljeno; danas čovjek, sutra crv, prekosutra muha. (...) Pa [zašto bi ti htio] da me se nagradi za vrline koje posjedujem, ne svojom krivicom ili kazni za zločine [kojima nisam bio gospodar]? (...) Nama upravlja nezaustavljiva sila i nikada ni za trenutak u našoj moći nije činiti išta drugo nego [ići u smjeru na koji nas navode naše sklonosti]. Nema jedne jedine vrline koja ne bi bila potrebna prirodi i, jednako tako, nijednog zločina koji ona ne treba (...). Kako svećenika to izlaganje nije uvjerilo, samrtnik poziva šest žena „ljepših od svjetla dana“ koje u susjednoj sobi čekaju da ga zadovolje u njegovim posljednjim satima i koje nastave opsluživati i svećenika. Nakon što su se za njega pobrinule, svećenik se preobrati na filozofiju samrtnika, postajući „čovjekom kojega je priroda iskvarila, zato što nije uspio objasniti što je to iskvarena priroda“.110 Ovo rano djelo svojim je didaktičnim tonom karakteristično za Sadeove napise. Sade piše kako bi svoje čitatelje preobratio s njihove obmanute vjere u dobrohotno božanstvo. „Ideja Boga“, napisao je, „jedino je zlo koje ne mogu oprostiti čovječanstvu.“111 Njegov opis tog vjerovanja kao neoprostivog pokazuje dubinu njegove mržnje prema religiji. Time također pokazuje da nikada nije prestao biti religiozan. U eseju „Must We Burn Sade?“ („Moramo li spaliti Sadea?“) Simone de Beauvoir napisala je: „Sadeova je priroda bila u potpunosti nereligiozna.“112 Pogrešno ga je pročitala. Iako se ponekad pretvarao da se podsmjehuje ideji Boga, bio je ustvari njome opsjednut. De Beauvoir je s pravom otpisala razglabanja koja je Sade stavio u usta svojih razvratnih protagonista kao materijalističko cjepidlačenje: „Umjesto pojedinačnog glasa, sve što se čuje jest mrmoreće brbljanje Holbacha i La Mettriea.“113 Mislila je na Juliena Offraya de La Mettriea (1709.-1751.) i baruna
d’Holbacha (1723.-1789.) koji su ljudska bića vidjeli kao složene strojeve kojima upravlja potraga za vlastitim zadovoljstvom. Materijalistički su mislioci vjerovali da bi, kad bi se čovječanstvo odreklo religije i slijedilo prirodne nagone, svijet bio sretnije mjesto. U prosvijećenim krugovima njegova vremena, ti su pogledi bili uobičajeni. Ali Sadeova inačica materijalizma bila je novija i mračnija. Mrzeći kršćanskog Boga, on je mrzio i prirodu, proklinjući je i dok je slijedio ono za što je vjerovao da su njezini zakoni. Nepristran pogled na prirodu pokazao je da je ona ravnodušna prema sreći, ljudskoj i bilo kojoj drugoj. Neprestana grabež, uništenje i smrt prirodan su poredak stvari. S obzirom na te činjenice, Sade je postavio pitanje: ne bi li prosvijećeni pojedinac, slobodan od religijskih obmana, trebao prihvatiti taj poredak i u njemu uživati? Postupivši tako, on ili ona naći će užitak čak i ako se vrsta kao cjelina utapa u patnji. Uzrokovanje patnje drugima moglo bi proizvesti uzbuđenje koje daleko nadilazi bilo koje drugo postignuto pukim razvratom. Izlaganja o tom mračnom materijalizmu prisutna su u mnogim Sadeovim napisima. Nekoliko ulomaka dijaloga, uzetih gotovo nasumce iz Juliette, srž su ovoga posebno upornog i misaonog hedonizma. Razgovarajući s libertinističkim filozofom, po zanimanju krvnikom, Juliette ga pita: ,Je li točno moje uvjerenje da samo uz pomoć libertinizma uspijevate savladati neprirodne predrasude?“ Filozof-krvnik odgovara: Više nije sporno, moja damo, da libertinizam logički vodi ubojstvu; poznato je da pojedinac iscrpljen užitkom na taj način mora povratiti snagu, čineći ono što budale nazivaju zločinom: naime, podvrgnemo li bilo koju osobu najvišem uzbuđenju, posljedica toga na naše živce je najmoćniji mogući stimulans, pa nam se vraćaju sve one snage koje smo ranije suviše istrošili. Dakle ubojstvo je zapravo jedno od najslasnijih i najsigurnijih oruđa libertinizma...114 Kasnije Juliette objašnjava zadovoljstvo koje je osjetila zbog gladi koja je izbila u blizini njezina dvorca: Sve ono što bi ganulo i kameno srce bilo je izloženo mojemu spokojnom pogledu: nije im to pomoglo, ostala sam čvrsta; uplakane majke, gola djeca, sablasne pojave ispijene glađu, samo sam se smiješila. (...) Logika je bila jednostavna: sâmo odbijanje da nesretnika dovedem u sretnu situaciju pružalo mi je užitak; što bih
sve tek iskusila da sam bila izravan uzrok te oskudice? Ako je ugodno odbijati činiti dobro, rekoh si, mora biti božanski činiti zlo.115 Krajnja je točka Sadeova libertinizma bila potraga za zlom radi zla samog. On to eksplicitno daje do znanja kada u Les 120 journées de Sodome ou l’école du libertinage (120 dana Sodome ili škola libertinizma) njegov biskup kaže: „Učenje koje mora zauvijek voditi naše ponašanje jest: što više užitka tražiš u zločinu, to gori taj zločin treba biti.“ Jedan od biskupovih sugovornika odgovara: Na ovom svijetu možeš počiniti dva ili tri zločina (...) a kada ih počiniš, nema se više što za reći; sve ostalo je manje vrijedno, prestaneš osjećati. Koliko sam puta, bože moj, žudio za tim da mogu oboriti samo Sunce, istrgnuti ga iz svemira, napraviti opću tamu ili upotrijebiti ga da spalim svijet? To bi bili zločini, a ne mali prijestupi poput svih onih koje radimo, a svode se na to da tijekom jedne godine desetak stvorenja pretvorimo u grumenje gline.116 Za Sadeove je libertine seksualno ubojstvo previše neznatan zločin da bi se u njemu doista uživalo. Ništa osim čina uništenja svijeta ne bi moglo zadovoljiti njihove strasti. Oni ne tragaju za samim užitkom, nego za zadovoljstvom koje proizlazi iz činjenja zla. Dosad bi trebalo biti jasno da je Sadeova pobuna u osnovi religijska. Ona je također sasvim nejasna. Sadeovi su se libertini pobunili protiv boga monoteizma da bi služili božanstvu prirode. Ali ako je sve što ljudska bića čine prirodno, kako se za religiju može reći da je u suprotnosti s prirodom? Molitva nije ništa manje prirodna od seksa, vrlina je koliko i porok. Ako je sve što ljudi čine određeno prirodom, oni je slijede i kada se pokoravaju moralu i običajima. U Razgovoru između svećenika i samrtnika Sade je optužio religiju za kvarenje prirodne ljudskosti. Ali što to točno znači? Kao kod Sotone u Miltonovu epu Izgubljeni raj, Sadeov je moto: „Zlo, ti mi budi dobro.“117 Ipak, ako je sve što je prirodno dobro, ne može biti zla. Sade je vjerovao da njegov ateizam podupire republikansku etiku jednakosti. U Francuzi, još jedan napor ako želite biti republikanci! napisao je da republikanizam nalaže seksualni komunizam: Ako je dakle, neprijeporno da smo od prirode dobili pravo da svoje želje bez razlike izražavamo svim ženama, isto je tako neosporno da imamo pravo da je primoramo da se podčini našim željama, ali ne isključivo našim, proturječio bih samome sebi, već samo privremeno.
(...) Eh, pa nije li priroda dokazala da imamo to pravo, udijelivši nam snagu potrebnu da ih podčinimo našim željama?118 Kasnije u pamfletu nedosljedno tvrdi da bi žene trebale provoditi slična prava nad muškarcima. U bilješci piše da ne tvrdi da bi svatko trebao postati svačija imovina, nego da svatko ima pravo uživati u svakome. Kao i mnogi drugi prosvjetiteljski pisci tog vremena, Sade svoje zahtjeve za radikalnim promjenama seksualnog morala potkrepljuje navodima seksualnih običaja drugih kultura. Bilježi kako su stari Grci uveli redovne orgije za dobrobit građanstva. Ali raznolikost običaja ne može pokazati da je jedan određeni način života najbolji. Sade piše kako se žena koja „zbog pročišćenosti prirodnih zakona“ ne može usprotiviti prisili da zadovolji želje muškaraca, jer u tom stanju „ona doista pripada svim muškarcima“. Neprirodne su bračne veze i veze uopće zasnovane na ljubavi („duševnom ludilu“).119 No opet, ako je sve što ljudi čine prirodno, to vrijedi i za veze stvorene ljubavlju. Ako priroda ima čemu poučiti, onda je to da ljudi zadovoljstvo mogu naći na mnoge načine. Sadeova originalnost nije u njegovoj odbojnoj utopiji, čiju je teokratsku inačicu uspostavio Jan Bockelson dva stoljeća prije u Münsteru, nego u njegovoj zastrašujućoj viziji prirode. To je najbolje izraženo u Justine ili nedaće kreposti i Histoire de Juliette, ou les Prospérités du vice (Juliette ili procvat poroka) koje su se u svojim konačnim oblicima pojavile tek 1797. te ih se nije moglo slobodno objaviti u Francuskoj sve do početka 1960-ih. Ovdje se priroda ne pojavljuje kao dobrohotna učiteljica kreposti već kao zlonamjerna božica koja uživa u razaranju. „Priroda nije postavila nikakva pravila, niti je ustanovila kodeks; njezin je jedini zakon zapisan duboko u srcu svakog čovjeka: zadovoljiti sebe, ništa ne uskratiti svojim strastima, i to učiniti bez obzira na druge.“120 Priroda ne samo da kažnjava najekstremniji egoizam, ona u ljudskim bićima nadahnjuje strast za uništenjem koju sama utjelovljuje. „Nikada se na zemlji neće počiniti previše ili dovoljno ubojstava, uzimajući u obzir goruću žeđ koju priroda za njima ima.“121 Sade vjeruje da poslušnost prirodi neće donijeti sreću: (...) gađenje prema životu postaje u duši takvo da nema ni jednog jedinog čovjeka koji bi htio ponovno živjeti, čak i kada bi mu tu ponudu dali na dan njegove smrti. (...) da, užasavam se prirode; i gadi mi se zato što je dobro poznajem. (...) Iskusio sam neku vrstu [neizreciva] užitka kopirajući njezina pokvarena djela (...). Kakvo je
to prezira vrijedno i mrsko biće koje me natjeralo da ugledam svjetlo dana samo da bih uživao u svemu što drugim ljudima nanosi štetu. (...) Zar trebam [voljeti] takvu majku? Ne; ali ću je oponašati dok je prezirem; kopirat ću je, kako ona želi, ali ne bez proklinjanja (...).122 Govornik je lik iz Juliette, ali je teško povjerovati da ovi stavovi ne pripadaju samome Sadeu.123 U poznatom eseju „Juliette oder Aufklärung und Moral“ (Juliette ili prosvjetiteljstvo i moral), Theodor Adorno i Max Horkheimer za sadeovski su svijet napisali: „Mučenje postaje temeljna istina, a sretan život ispraznost.“124 Marksovski su filozofi mislili da se to odnosi na ljudski svijet.125 Ali za Sadea je to bio istinit prikaz svemira. Sretan je život isprazan zato što ga je priroda osudila na muke. Sade se prevario misleći da je ostavio monoteizam iza sebe. Umjesto toga, on je jedno božanstvo koje ne oprašta zamijenio drugim. Ako je bjesnio protiv kršćanskog Boga zato što je stvorio svijet prepun zla, jednakom je žestinom osuđivao zlonamjernu božicu prirode koju je izmislio. Samo je netko tko je odgajan u kršćanskom monoteizmu i ne može ga se osloboditi mogao zauzeti takav stav. Kada su savjetovali povratak prirodi, epikurejci su predlagali mirno odvajanje od ljudskog svijeta. Kada je talijanski pjesnik Leopardi, koji je, čini se, potpuno odbacio kršćanstvo iako je bio odgajan kao dobar katolik, predstavio prirodu kao nemilosrdan stroj, nagovijestio je da bi takva vizija trebala izazvati suosjećanje. Za ateiste koji doista napuste monoteizam, problem zla ne postoji. Stoga mogu uživati u ravnodušju koje Sade nikada nije postigao, a možda mu nije ni težio. Glavna postavka ateizma jest da svijet jednostavno postoji i ne treba tvorca. Ipak, Sade nije mogao bez neke sile koju bi se moglo držati odgovornom za njegove jade i (premda mu je to bilo manje važno) jade drugih ljudskih bića. Odbacujući kršćanskog Boga kao zlog, okrenuo se prirodi; no zlo se vratilo u obliku mračne božice koju je izmislio. Njegovo je rješenje bilo pobuniti se protiv prirode čak i dok je slijedio destruktivne porive koje mu je usadila. Ivan Karamazov vraća svoju ulaznicu Jedan od ruskih suvremenika Dostojevskoga, kritičar i društveni reformator Nikolaj Mihajlovski, za pisca je rekao da je „okrutan talent“.
Kritičar je, za početak, na umu imao psihološke muke kojima narator Dostojevskijeva kratkoga romana Zapisi iz podzemlja (1863.), izlaže Lizu, prostitutku s kojom se upoznao. Mihajlovski piše: Nema razloga da na nju bude kivan, čovjek iz podzemlja ne predviđa rezultate svog mučenja. (...) junak je muči zato što želi ili voli mučiti. Ovdje nema uzroka ili svrhe i, prema autoru, one to doista i nisu jer postoji neuvjetovana okrutnost, okrutnost an und für sich (koja je sama sebi svrhom), i upravo je to zanimljivo.126 Postojanje okrutnosti bez motiva razlog je Dostojevskijeva odbacivanja racionalističke filozofije koja je u mladosti privukla njega, kao i mnoge druge ruske intelektualce njegove generacije. Rođen 1821., u svojim se dvadesetima pridružio krugu radikalnih sanktpeterburških intelektualaca opčinjenih francuskim utopijskim socijalističkim teorijama. Policijski špijun koji se infiltrirao u tu skupinu vlastima je prijavio razgovore koji su se vodili. Dostojevski je 22. travnja 1849., zajedno s drugim članovima te skupine, uhićen i zatvoren. Nakon nekoliko mjeseci istrage, proglašeni su krivima zbog namjere širenja subverzivne propagande i osuđeni na smrt strijeljanjem. Kazna je preinačena u težak rad u progonstvu, ali careva moć odlučivanja o životu i smrti potvrđena je prisiljavanjem zatvorenika da se podvrgnu lažnom smaknuću. U pomno orkestriranoj predstavi, Dostojevski i ostali članovi skupine u jutro 22. prosinca 1849. odvedeni su na vojno vježbalište gdje je podignuto gubilište ukrašeno crnim krep-papirom. Zločini i presude naglas su pročitani, pravoslavni svećenik zatražio je od njih pokajanje i trojica muškaraca zavezani su za stupove, spremni za strijeljanje. U posljednji se čas začuo bubanj, a streljački je stroj spustio puške. Pomilovani, zatvorenici su stavljeni u okove i otpremljeni u sibirsko izgnanstvo - u slučaju Dostojevskog na četiri godine teške robije nakon kojih je slijedilo obvezno služenje vojske. Godine 1859. novi je car dopustio Dostojevskom povratak iz sibirskog izgnanstva. Godinu dana poslije vratio se u književni milje Sankt Peterburga. To ga je iskustvo zauvijek promijenilo. Nije odustao od svog stajališta da se rusko društvo treba radikalno promijeniti. Nastavio je vjerovati da je kmetstvo nemoralno i do kraja je života prezirao zemljoposjedničku aristokraciju. Ali njegovo iskustvo onoga što je smatrao pragom smrti pružilo mu je nov pogled na život. Mnogo godina poslije, primijetio je: „Ne sjećam se da sam ikada bio sretniji nego tog dana.“ Otad
je shvatio da ljudski život nije kretanje od nazadne prošlosti prema boljoj budućnosti, kako je donekle vjerovao kada se slagao s idejama radikalne inteligencije. Umjesto toga, svako ljudsko biće svakog trenutka stoji na rubu vječnosti. Slijedeći to prosvjetljenje, Dostojevski je zauvijek odbacio racionalizam koji ga je kao mladića privukao. Nakon desetljeća sibirskog izgnanstva, prezirao je ideje koje je zatekao u Sankt Peterburgu. Na novu je generaciju ruskih intelektualaca snažno utjecala mješavina europskih filozofija. Francuski materijalizam, njemački humanizam i engleski utilitarizam stopili su se u svojstveno rusku kombinaciju koja je postala poznata pod nazivom „nihilizam“. Danas se nihilista obično smatra nekim tko ni u što ne vjeruje. Ruski su nihilisti 1860-ih bili znatno drukčiji. Žarko su vjerovali u znanost i htjeli uništiti religiju kako bi stvorili mjesta svijetu boljem od bilo kojega koji je dotad postojao. Nihilizam te vrste bio je vjerovanje većine onih koji su odbacili religiju u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. Bili oni toga svjesni ili ne, nihilizam ostaje vjerovanjem većine sekularnih mislioca današnjice. Dostojevski je tu racionalnu vjeru odbacio. Ljudska bića nisu poput racionalnih životinja koje zamišljaju filozofi. U njihovim ih životima ne vode ni samointeres ni briga za općom dobrobiti. Njihovi postupci iskaz su njihovih poriva koji ne uključuju samo želju za okrutnošću samu po sebi, nego i želju za slobodom. Obraćajući se inteligenciji kojoj je Dostojevski i sam nekoć pripadao, pripovjedač Zapisa iz podzemlja podrugljivo pita: (...) vi želite odviknuti čovjeka od njegovih starih navika i ispraviti njegovu volju, u skladu sa zahtjevima znanosti i zdrava razbora. Ali, kako znate da se čovjek ne samo može, nego i mora tako promijeniti? (...) Čovjek voli stvarati i probijati putove, to je neosporno. Ali zašto baš strastveno voli i rušenje i kaos? (...) I zašto ste tako pouzdano, tako slavodobitno uvjereni da je čovjeku korisno samo ono normalno i pozitivno - ukratko, jedino blagostanje? Ne vara li se razum u pogledu koristi? Pa može biti da čovjek ne voli samo blagostanje? [Može biti da on jednako nastoji voljeti stradanje?] Može biti da mu je patnja isto tako korisna kao i blagostanje?127 Progresivni su mislioci zamišljali da se novi svijet može izgraditi ljudskim razumom. Dostojevski nije smatrao da je takvo što moguće. No gnušao se