Ako je to proročanstvo i olako izreći s pozicije umirovljenog profesora i uglednog autora, koji u sedmom desetljeću života i dalje uživa zaštitu osobe i imovine te razmjernu slobodu izražavanja u krilu liberalnog poretka - u toj se ocjeni jednako mogu složiti cinična primjedba i politička kritika - to još uvijek ne govori o vrijednosti, odnosno istinitosti Grayeva pesimističnog proročanstva. Ako imena suprotstavljenih autora uzmemo kao metonimije za oprečne stavove o politici, možemo reći: to što će „Gray“ propasti, ne znači da će „Habermas“ uspjeti. Ili: to što će „Habermas“ propasti, ne znači da „Gray“ ne bi trebao pokušati. Drugim riječima, pesimizam kao samoispunjujuće proročanstvo oslobađa pojedinca političke obveze. To, opet, ne znači da u povijesnim ritmovima života od kojih se Gray, zajedno sa svojim uzorima ne želi previše udaljiti, politika može promijeniti onoliko koliko bi to, u diskrepanciji s praksom, impliciralo deklamirajuće političko licemjerje ili htjelo naivno optimistično djelovanje, u rasponu od po ideji racionalnoga inkrementalnog inženjerstva pa do različitih ambicioznih društvenih pokreta i političkih revolucija. Stoga je, koliko mogu uvidjeti, politički smisao Grayeva pokušaja bijega iz „političkoga“ uviđanje granica politike i pokušaj ograničavanja njezinih nasilnih projekata. Kritičar liberalizma i postliberal, u tom užem smislu zazora od vlasti ipak ostaje liberalom, kao i u smislu razmjerne ekvidistance prema totalitarizmima koji brišu onaj aspekt liberalne tradicije koji Gray određuje civiliziranim.244 On dakle želi obrađivati svoj vrt daleko od nasilja kolektivizirajuće politike i drugima dati istu priliku. Na kojim filozofijskim osnovama on izvodi tu skromnu politiku, ili ono što je već od nje ostalo uslijed skepticizma koji podriva onaj rusoovski pol političke slobode „za“ nešto, na kojemu počiva svaka održiva republikanska politika? Skolastičko pitanje o tome slijedi li ontologija politiku ili politika ontologiju može se ovdje ostaviti po strani, no jasno je da između ontologije i politike u diskursima povijesnih i suvremenih autora u pravilu postoji izomorfizam ili barem određena koherencija. Stoga ne treba začuditi to što su postliberalu Grayu uzor antički autori Epikur i Lukrecije, čijim je materijalističkim nazorima on bliži od bilo koje metafizike platonističkog tipa. Njihova se materijalistička ontologija lako povezuje s ograničenjima političkog, kao i odbijanjem svake eshatologije. Jezikom Lava Šestova kojim se knjiga bavi u posljednjem poglavlju, Gray je, naizgled i za početak, ipak nešto bliži Ateni nego Jeruzalemu, filozofiji nego religiji. Problem teodiceje, opravdanja Boga za patnju ljudi i,
ponekad, ostalih živih bića, za Graya ne postoji. Kod njega je, barem na nekim stranicama, gotovo kao u prosječnom dokumentarcu sa životinjama: živa bića uspijevaju i propadaju, rađaju se i umiru, osjećajući užitak i bol, bez metapovijesnog prava na otkupljenje. Etika i pravednost su ljudski izumi koji u ograničenim količinama pomažu, ali metafizički ne obvezuju život u kojemu pojedinac u konačnici može računati samo na nestajanje i zaborav. Carstvo uzvišenih ideja ne postoji; postoji samo živa praksa. Gray odbacuje gnozu u temeljnom smislu spasenja kroz znanje. Povijest nema teleologiju, logiku više svrhe, koja je za Graya samo sekularizirana teologija. Jednako u prošlosti i u budućnosti, on ne vidi Boga nego, eventualno, antičke bogove koji mitski utjelovljuju različite nerijetko zlurade sile u svijetu koje se poigravaju sa sudbinom pojedinaca. Bliski su mu, barem na papiru, filozofi osobenjaci poput Santayane koji su prkosili akademskim konvencijama. Gray ne voli Hegela, graditelja umnog sistema i projektanta racionalne povijesti. Znatno mu je bliži Schopenhauer koji pod utjecajem istočnjačkih učenja piše o iracionalnosti volje, razaranju i propadanju u svijetu. Gray uviđa granice Schopenhauerove filozofije, ali simpatizira njegove nazore (pa i osebujan stil života koji je, kao i Santayanin, počivao na stečenoj financijskoj neovisnosti koja je odagnala pritisak konveniranja akademskim modama vremena). Graya se u tom smislu može, kao što je to pomalo ironično učinio Simon Critchley, nazvati „velikim šopenhauerovskim europskim budistom našega vremena“.245 Ako povijest za Graya uopće postoji, ona je u najboljem slučaju ciklička te donosi uzlete i propadanja partikularnih civilizacija. Može li pojedinac u tome pronaći smisao, i kako? Jedna od namjera ili barem snažnih implikacija Grayeve rasprave o sedam tipova ateizma jest problematizirati prihvaćene granice između teizma i ateizma, religije i znanosti, religije i politike, te ukazati na raznolikosti duhovnog iskustva. Grayeva je potraga za smislom odijeljena od vjerovanja u nadnaravno i prihvaćanja objavljenih religijskih dogmi. Smisao se ponekad nalazi bez Boga, znanost katkad pozira kao religija, a religija i znanost postaju snažno ideologizirana politika. Premda ni to nije sigurno, jer i samo odbacivanje okrutnosti pokazuje kao još jednu od ljudskih, dakle prolaznih vrijednosti, Gray poziva na toleranciju prema različitim potragama za smislom ili barem ukazuje na njihovo bogatstvo u povijesti ideja koju suvremenost oholo zaboravlja. Čini se da je toliko od liberala u Grayu ostalo i da njegov skepticizam to nije uspio narušiti: ideju tolerancije, odijeljenu od monoteističkih premisa, i zaštite pojedinca, dakle
ono što ipak razlikuje Milla i Comtea unatoč Grayevoj kritici obojice koju nudi u prvom, drugom i četvrtom poglavlju. Grayev je „konzervativni“ liberalizam dakle izravno suprotstavljen propovjedničkom liberalizmu: lišen univerzalizma i vigovske povijesne teleologije, on se svodi na pokušaj civiliziranog preživljavanja unutar demistificirane tradicije. Da zaključim, Grayev je položaj težak za one koji očekuju racionalne i konzistentne političke projekte. Gray nalazi nedosljednosti i kritizira, posebno liberale koje najbolje poznaje, ali ne sugerira politička rješenja. On nije blizak ni Hegelu ni Adornu, ali je Adornu bliži nego Hegelu: on ne gradi univerzalnu cjelinu nego je podriva i pobija skeptičnim uvidima i partikularnim primjedbama.246 Grayeva je politička teologija, ako je uopće ima, negativna, a ne pozitivna. On proriče propast liberalizma, ali ne zna ili ne nudi ništa bolje onima koji i dalje vjeruju u politiku, s čovječanstvom ili bez njega. Gray je skeptičan prema objavljenoj religiji, ali traži smisao života te, po svemu sudeći, ima naglašen senzibilitet za mistično. Gray svoje rečenice katkad pojednostavljuje, katkad u njima pretjeruje, posebno kada njegovo bockanje iz perspektive neumornog skeptika zamijene stroge osude političkog milenarizma koji uspijeva povezati anabaptiste, jakobinstvo, boljševizam, nacizam i liberalizam. Ne sumnjam da će mnoga mjesta iznervirati barem neke čitatelje koji će u njima vidjeti određenu površnost ili pak nepopravljivu pristranost. Ali Gray je u pravilu pronicljiv, ponekad briljantan, i stoga vrijedan čitanja. Od prve rečenice Grayeva je knjiga poticajno djelo zrele erudicije, širokog zahvata i visoke razine intertekstualnosti koje povezuje poznavanje zapadnjačke i istočnjačke misaone tradicije, filozofiju, religiju, povijest, političku znanost i književnost u ljudskoj potrazi za smislom i njezinim nerijetko pogubnim političkim posljedicama. Krešimir Petković
Biblioteka JANUS John Gray Sedam tipova ateizma Nakladnik TIM press, Zagreb Tel.: or 611 97 13; Faks: 01 611 97 14; E-mail: [email protected] www.tim-press.hr Za nakladnika Hašim Bahtijari Urednica Dijana Bahtijari Lektura Zdenka Bedalov Recenzenti doc. dr. sc. Hrvoje Cvijanović prof. dr. sc. Zoran Kurelić prof. dr. sc. Ivan Markešić Grafičko oblikovanje TIM press Tisak Kika-graf d.0.0. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001058697 ISBN 978-953-8075-72-8 Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske
1 * James, William, Raznolikosti religioznog iskustva: studija ljudske prirode, prev. Nada Horvat, Zagreb, Jesenski i Turk, 2017. (op. prev.). 2 Fox, Robin Lane, Pagans and Christians, London, Penguin, 2006., str. 31-32. 3 * U izvorniku: „Birth, and copulation, and death. / That's all the facts when you come to brass tacks.“ „Ulomak agona“ dio je nedovršene Eliotove eksperimentalne drame Sweeney borac: fragmenti aristofanske melodrame (Sweeney Agonistes: Fragments of an Aristophanic melodrama). Brass tacks idiomatska je fraza koja označava ono bitno u praktičnom smislu: osnovne i „tvrde“ činjenice neke situacije pri čemu može biti riječ i o „detaljima“ koje odmah treba uzeti u obzir. To znači da su, uz ponuđeni doslovniji prijevod koji nudi prigodne konotacije čavala u lijesu na kraju puta, moguće i drukčije, apstraktnije varijacije, primjerice: „Rođenje, parenje, smrt. Drugih stvari nema kada stigneš do praktičnih tema.“ U izdanju iz 1990. Marko Grčić odlučuje se za slobodan prijevod, bez rime: „Rađanje, parenje, smrt. / To je sve, kad sve zbrojiš i odbiješ.“ Usp. „Ulomak agona“, u: Thomas Stearns Eliot, Ubojstvo u katedrali, prijevod, pogovor i bilješke: Marko Grčić, Zagreb, Kršćanska sadašnjost i GZH, 1990., str. 83 (op. prev.). 4 Empson, William, Seven Types of Ambiguity, London, Hogarth Press, 1984., str. 1,11. 5 * Frazer, James George, Zlatna grana: podrijetlo religijskih obreda i običaja, prev. Dinko Telećan, Zagreb, Sion i Jesenski i Turk, 2002. (op. prev.). 6 * De Saint-Simon, Henri, Novo kršćanstvo ili razgovor između novotara i konzervativca, u: Izbor iz djela Saint-Simona i Fouriera, prev. Josip Ritig, Zagreb, Kultura, 1952., str. 119-166 (op. prev.). 7 Wittgenstein, Ludwig, Remarks on Frazer’s Golden Bough, ur. Rush Rhees, prev. A. C. Miles, Corbridge, Brynmill Press, 2010., str. 8.
8 * Gray koristi sintagmu day of the Lord koja se doslovno prevodi kao „Dan Gospodnji“ (usp. Djela apostolska, 2:20) te općenito upućuje na kataklizmičke događaje prožete prisutnošću onoga što Walter Benjamin naziva božanskim nasiljem (usp. Joel 4:15- 21). Grč. ἔσχατος ustvari znači „posljednji“, a eshatologija se ukratko definira kao učenje o posljednjim vremenima, koja se ponekad konkretiziraju kao sudnji dan (usp. Matej, 25:31-46). S obzirom na razlikovanje vjere faith) i vjerovanja (belief u kojemu Gray ustraje, valja upozoriti na jezičnu igru koja se katkad pojavljuje u kršćanstvu, a u kojoj primjerice ustraje talijanski filolog i filozof Giorgio Agamben - između kraja vremena (franc, jed. fin du temps / množ. fin des temps) i vremena kraja (le temps de la fin / mn. les temps de la fin) koje se ne odnosi na temporalni kraj svijeta nego na mesijansko vrijeme koje za kršćane nastupa Kristovim dolaskom (op. prev.). 9 * Sveti Aurelije Augustin, Ispovijesti, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1973., str. 169 (op. prev.). 10 Robinson, Richard, An Atheist’s Values, Oxford, Oxford University Press, 1964., str. 9. 11 * Mill, John Stuart, O slobodi, preveo i predgovor napisao Milan Bogdanović, Zagreb, Hrvatska politička biblioteka, 1918. Gray se opširnije posvećuje raspravi o ovom eseju u drugom te na kraju četvrtog poglavlja, ponekad navodeći njegov dulji (Essay on Liberty), a ponekad kraći naziv (On Liberty) (op. prev.). 12 Detaljnu raspravu o srednjovjekovnom milenarizmu i modernoj politici vidi u mojoj knjizi Black Mass: Apocalyptic Religion and the Death of Utopia, London, Penguin, 2008. 13 Nixey, Catherine, The Darkening Age: The Christian Destruction oft he Classical World, London, Macmillan, 2017., str. xxxvii.
14 * Feuerbach, Ludwig, Bit kršćanstva, u: Ludwig Feuerbach: izbor iz djela, preveo i pogovor napisao Vanja Sutlić, Zagreb, Matica hrvatska, 1956., str. 49-116 (op. prev.). 15 * Marx, Karl, Teze o Feuerbachu: napisano u Bruxellesu u proljeću 1845., u: Ludwig Feuerbach: izbor iz djela, str. 7-9 (op. prev.). 16 Russell, Bertrand, Povijest zapadne filozofije, prev. Danira Patenta, Zagreb, Zagrebačka naklada i Ibis grafika, 2010., str. 321. 17 „Prilog jevrejskom pitanju“, u: Glavni radovi Marxa i Engelsa, ur. Adolf Dragičević, Vjekoslav Mikecin i Momir Nikić, Zagreb, Stvarnost, 1978., str. 124. 18 Sperber, Jonathan, Karl Marx: a nineteenth-century life, New York, Liveright, 2013., str. 421. (Opaska u u glatim zagradama u navodu je Grayeva. Usp. njemački izvornik: „Es ist mit jetzt völlig klar, daß er, wie auch seine Kopf bildung und sein Haarwuchs beweist, — von den Negern abstammt, die sich dem Zug des Moses aus Ägypten anschlossen [wenn nicht seine Mutter oder Großmutter von väterlicher Seite sich mit einem nigger kreuzten]. Nun, diese Verbindung von Judentum und Germanentum mit der negerhaft en Grundsubstanz müssen ein sonderbares Produkt hervorbringen. Die Zudringlichkeit des Burschen ist auch niggerhaft.“ Navod preuzet iz: Wulf Hund, „Der ‘jüdische Nigger’ Lassalle. Marginalie zu einem Brief von Karl Marx“, Sozial. Geschichte Online, br. 24, 2018., str. 105 — op. prev.) 19 * Nietzsche, Friedrich, S onu stranu dobra i zla: predigra filozofiji budućnosti, prev. Dubravka Kozina, Zagreb, AGM, 2002. (op. prev.). 20 Mill, John Stuart, Autobiografija, prev. Damjan Lalović, Zagreb, Disput, 2011., str. 45, 47. 21 Ibid., str. 97-98. 22 Ibid., str. 103.
23 Ibid., str. 101. 24 Ibid., str. 27. 25 Ibid., str. 110. 26 I sam sam dao doprinos enormnoj filozofskoj literaturi o Millu u mojoj knjizi Mill on Liberty: a defence, London, Routledge, 1983, 2. izd. 1996.; 2. izd. reizdano u e-knjižnici Taylor & Francis, 2003. 27 * Mill, John Stuart, Izabrani politički spisi, prev. Nadežda Čačinovič-Puhovski, Julije Knežević, Adam Krlić, sv. I, Zagreb, Informator, 1988., str. 142 (op. prev.). 28 Herzen, Alexander, My Life and Thoughts, prev. Constant Garnett, predgovor Isaiah Berlin, Berkeley, University of California Press, 1999., str. 463. 29 Mill, John Stuart, On Liberty and Other Essays, ur. John Gray, Oxford, Oxford University Press, 1998., str. 40. 30 Mill, John Stuart, Izabrani politički spisi, ibid., str. 119. (Prilagođeno u padežu - op. prev.) 31 Mill, John Stuart, Nature and the Utility of Religion, ur. George Nakhnikian, Indianapolis i New York, Bobbs-Merrill, 1958., str. 64-65. 32 Sidgwick, Henry, Methods of Ethics, 7. izd., Indianapolis i Cambridge, Hackett, 1981., str. 508.
33 Za detaljniju raspravu o Sidgwickovoj filozofiji i njegovoj uključenosti u spiritistička istraživanja, v. John Gray, The Immortalization Commission: science and the strange quest to cheat death, London, Penguin, 2012. Sidgwickova navodna izjava nalazi se na str. 43. 34 Russell, Bertrand, Autobiography, vol. 1: 1872-1914, London, George Allen & Unwin, 1967., str. 146. 35 Ibid., str. 146. 36 Russell, Bertrand, Sceptical Essays, London, Routledge, 2004., str. 13. 37 Russell, Bertrand, The Practice and Theory of Bolshevism, New York, Harcourt, Brace & Howe, 1920., str. 20, 117. 38 Russell, Bertrand, Autobiography, vol. 1, str. 209. 39 Sidgwick je dopuštao određenu mjeru razumnog licemjerja, no samo ako se može opravdati općim načelima. O Sidgwickovoj obrani „ezoteričnog morala“, v. Gray, The Immortalization Commission, str. 57-58. 40 Onfray, Michel, In the Defence of Atheism: the case against Christianity, Judaism and Islam, prev. Jeremy Leggatt, London, Serpent’s Tail Books, 2007., str. 34. 41 Nietzsche, Friedrich, Antikrist: prokleto kršćanstvo, prev. Neda Paravić, Zagreb, Izvori, 1999., str. 32. 42 Ibid., str. 108.
43 * Gray koristi riječ boiudlerized, eponimsku izvedenicu iz imena Thomasa Bowdlera (1754. - 1825.), engleskog liječnika, šahista i moralistički nastrojenog izdavača „Obiteljskog Shakespearea“ (The Family Shakespeare), edicije pročišćene od pikantnijeg jezika, blasfemija i neugodnosti (primjerice Ofelija se ne ubije, nego se slučajno utapa, ne proklinje se Boga, nego se uzvikne „nebesa“ itd.), sve kako bi obitelji mogle u nepomućenom miru uživati u „boudleriziranim“ djelima neprikosnovena barda engleskog jezika. Kako je spomenuti eponim neuobičajen pa stoga i velikom broju čitatelja vjerojatno nerazumljiv na hrvatskom, a nije riječ o sanitizaciji i ekspurgaciji djela s moralističkih nego pristranoj selekciji s političkih pozicija, u prijevodu sam se odlučio za ono što je u bitnom sadržaj cenzorskog postupka Elisabeth FörsterNietzsche, a to je - krivotvorenje (op. prev.). 44 * Nietzsche, Friedrich, Volja za moć: pokušaj prevrednovanja svih vrijednosti, prev. Ante Stamać, Zagreb, Mladost, 1988. (op. prev.). 45 Rand, Ayn, We the Living, 2. izd., New York, Signet, 1959., str. viii. 46 Ibid., str. 92-94. 47 V. Michael Prescott, „Romancing the Stone-Cold Killer: Ayn Rand and William Hickman“, michaelprescott.typepad.com. 48 V. Bernice Glatzer Rosenthal, Nietzsche in Russia, Princeton, Princeton University Press, 1986., za koristan prikaz Nietzscheova utjecaja na rusku umjetnost i misao. 49 O učinku cigaretnika Ayn Rand na njezinu publiku ispričao mi je bivši sljedbenik. 50 V. Murray Rothbard, „The Sociology of the Ayn Rand Cult“, rothbard.altervista.org.
51 Lukrecije, O Prirodi, s latinskoga prepjevao Marko Tepeš, Zagreb, KruZak, 2010., str. 43. 52 Wells, H. G., Anticipations, London, Chapman & Hall, 1902, str. 317. Više o Wellsovim pogledima raspravljam u The Immortalization Commission: the strange quest to cheat death, London, Penguin, 2012., str. 131. 53 Darwin, Charles, Autobiografija i izabrana pisma, Zagreb, Alfa, 2016., str. 97. 54 Darwin, Charles, Postanak vrsta putem prirodnog odabira ili očuvanje povlaštenih rasa u borbi za život, preveo i predgovor napisao Josip Balabanić, Zagreb, Naklada Ljevak, 2000., str. 372. 55 Huxley, T. H., „Evolution and Ethics“, Romanesovo predavanje, 1893., alepho. clarku.edu/huxleyCE9/E-E.html. 56 Kant, Immanuel, O lijepom i uzvišenom., prev. Nataša Nedeljković, Zagreb, Novum, 2009., str. 91. 57 Popkin, Rickard H., The High Road to Pyrrhonism, str. 81. 58 Voltaire, Philosophical Dictionary, London, J. and H. L. Hunt, 1824., sv. 1: Atheism, 328. 59 Za obuhvatnu studiju antisemitizma prosvjetiteljstva, v. Arthur Hertzberg, The French Enlightenment and the Jesus: the origin of modern anti-Semitism., New York, Schocken, 1968. 60 * Nije navedeno precizno mjesto, ni izdanje ovog opsežnog djela od dvjestotinjak poglavlja u žanru prosvjetiteljske opće povijesti, iz kojeg Gray citira. Pregledom dvaju različitih internetski dostupnih izdanja eseja na francuskom nisam uspio pronaći navod koji precizno odgovara ovome. Moguće da je riječ o kompilaciji
parafraziranih iskaza koji, u svakom slučaju, ne odstupaju od Voltaireovih stavova o Zidovima o kojima Gray raspravlja ili se, vjerojatnije, točan navod nalazi u nekom od izdanja koje mi nije bilo dostupno jer je Voltaire od 1740-ih do 1770-ih unosio više manjih i većih izmjena povodom novih izdanja (op. prev.). 61 * Gray ponovno za ove navode ne daje precizna mjesta iz Filozofijskog rječnika koji je također doživio niz proširenih i izmijenjenih reizdanja 1760-ih i 1770-ih, a zatim i onih postumnih od 1780-ih nadalje. Prvi se navod nalazi na kraju natuknice o Abrahamu, dok je drugome (koji je u duhu prosječnih tvrdnji o Zidovima u rječniku i može se iz njih kompilirati) najbliža izdvojena tvrdnja koju sam uspio pronaći u izdanju od preko 2000 stranica koje mi je bilo dostupno, ona u odrednici o gubi i boginjama koja u istoj rečenici sa Zidovima povezuje gubu, fanatizam i lihvarenje kao njihove „karakteristične značajke“ („La lèpre, ainsi que le fanatisme et l’usure, avait été le caractère distinctif des Juifs.") Usp. Voltaire, Dictionnaire philosophique, odrednice Abraham (str. 42) i Lèpre et vérole (str. 1475); za prvu tvrdnju usp. također Voltaire, Filozofijski rječnik, prev. Boris Lukić, Zagreb, Publikum, 2004., str. 5 (op. prev.). 62 Gay, Peter, The Party of Humanity: essays in the French Enlightenment, New York, Knopf Doubleday, 1964., str. 351-354. 63 Referiram se ovdje na knjigu Carla Beckera The Heavenly City of the EighteenthCentury Philosophers, New Haven i London, Yale University Press, 2004. Prvi put objavljena 1932., ovo ostaje najbolja knjiga o prosvjetiteljstvu. 64 Za poučnu studiju o Mesmerovu životu i djelu, v. Vincent Buranelli, The Wizard from Vienna, London, Peter Owen, 1976. 65 Ibid., 183. 66 Jedan od onih koji je usporedio Mesmera i Freuda bio je austrijski pisac Stefan Zweig. V. Zweigs Mental Healers: Franz Anton Mesmer, Mary Baker Eddy, Sigmund Freud, prvo izdanje iz 1932.: Viking Press, New York; reizdanje: Plunkett Lane Press, Lexington, 2012. Argumentirao sam protiv shvaćanja Freuda kao psihološkog iscjelitelja u The Silence of the Animals: on progress and other modern myths, London, Penguin, 2013., str. 83-96.
67 Trocki, Lav, „Umjetnost revolucije i socijalistička umjetnost“, u: Književnost i revolucija, Rijeka, Otokar Keršovani, 1971., str. 184-185. 68 * V. „Njihov i naš moral“, www.radnickaborba.org/teorija/lav-trocki-njihov-i-nasmoral-1938 (op. prev.). 69 Trocki, Lav, „Terorizam i komunizam“, u: Iz revolucije, Rijeka, Otokar Keršovani, 1971., str. 184. 70 Lewis, C. S., The Abolition of Man, New York, HarperCollins, 2001., str. 65. 71 Haldane, J. B. S., „Daedalus; or, science and the future“, https://www.marxists. org/archive/haldane/works/1920sZdaedalus.htm. 72 * V. „I vi bijaste mrtvi zbog prijestupa i grijeha u kojima ste nekoć živjeli po Eonu ovoga svijeta, po Knezu vlasti zraka, po tomu duhu koji sada djeluje u sinovima neposlušnima. Među njima smo i mi nekoć živjeli u požudama tijela svoga, udovoljavajući prohtjevima tijela i ćudi, te po naravi bijasmo djeca gnjeva kao i drugi.“ Jeruzalemska Biblija, ur. Adalbert Rebić, Jerko Fućak i Bonaventura Duda, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1994., str. 1666 (op. prev.). 73 Harari, Yuval Noah, Homo deus: kratka povijest sutrašnjice, Zagreb, Fokus, 2017., str. 53. 74 Ibid., 52-53. 75 Sidgwick, Henry, Methods of Ethics, 7. izd., Indianapolis i Cambridge, Hackett, 1981., str. xx. 76 Kurzweil, Ray, The Singularity is Near: when humans transcend biology, London, Penguin, 2005., str. 389.
77 Transhumanistički filozof Nick Bostrom počeo se pribojavati opasnosti koje će iznjedriti nova dostignuća na području umjetne inteligencije. V. njegovu knjigu Superintelligence: paths, dangers, strategies, Oxford, Oxford University Press, 2014. 78 Cohn, Norman, U iščekivanju apokalipse: revolucionarni milenaristi i mistični anarhisti u europskom srednjovjekovlju, prev. Hrvoje Gračanin, Zagreb, TIM press, 2012., str. 9. 79 Voegelin, Eric, Science, Politics and Gnosticism, s uvodom Ellisa Sandoza, Washington, DE, ISI Books, 2004., str. 64-65. 80 Jonas, Hans, The Gnostic Religion: the message of the alien God and the beginnings of Christianity, Boston, Beacon Press, 1963., str. 42-45. 81 Cohn, Norman, U iščekivanju apokalipse, ibid., str. 233. 82 De Tocqueville, Alexis, Stari režim i revolucija, prev. Radmila Zdjelar, Zagreb, Politička kultura, 1994., str. 24-25. 83 Navedeno u: Becker, The Heavenly City of the Eighteenth-Century Philosophers, str. 157-158. (Riječ je o prvih pet članaka dekreta iz 7. svibnja 1794. / 18. floreala II. Također sam preveo ulomak iz izvornika i dodao manji izostavljeni dio koji je označen uglatim zagradama - op. prev.) 84 Berdjajev, Nikolaj, Svjetonazor Dostojevskoga, prev. Sabina Folnović, Zagreb, Demetra, st. 10. 85 Service, Robert, Lenin: a biography, London, Macmillan, 2000., str. 365. (Riječ je o Lenjinovu telegramu posvećenom gušenju kulačke pobune u Penzjanskoj oblasti koji je na engleskom postao poznat kao Lenins Hanging Order. Puna rečenica pri samom kraju telegrama, prije potpisa „Vaš Lenjin“ i postskriptuma
da se „nađe tvrđe ljude“, glasi: „Napravite tako da na stotinu vrsta narod vidi, drhti, znade i viče: davit će i zadaviti kulačke krvopije“ — op. prev.) 86 * Gray ne navodi izvor za ovaj podatak. U prikazu knjige Donalda Rayfielda Stalin and his Hangmen za The Telegraph, koju Gray kasnije navodi, može se naći gotovo doslovce ista rečenica. Usp. Max Hastings, „The cogs in a killing machine“, 15. ožujka 2004., https://www.telegraph.co.uk/culture/books/3613789/The-cogs-in-a-killingmachine.html) (op. prev.). 87 Chamberlain, Lesley, The Philosophy Steamer: Lenin and the exile of the intelligentsia, London, Atlantic, 2006. 88 Rayfield, Donald, Stalin and his Hangmen, London, Penguin, 2005., str. 82. 89 V. George Leggett, The Cheka: Lenin’s political police, Oxford, Oxford University Press, 1971., str. 178. 90 Raspravio sam o bogograditeljima u: John Gray, The Immortalization Commission: the strange quest to cheat death, London, Penguin, 2012., gdje navodim Krasinov govor na str. 161. 91 Ibid., str. 169. 92 Reck-Malleczewen, Friedrich Percyval, Diary of a Man in Despair, prev. Paul Rubens, s predgovorom Normana Stonea, London, Duckworth, 2000., str. 30-32. Reck-Malleczewenova studija Bockelsona objavljena je na engleskom pod naslovom A History of the Munster Anabaptists: inner emigration and the Third Reich. A critical edition of Friedrich Reck-Malleczewens Bockelson: a tale of mass insanity, ur. i prev. George B. von der Lippe i Victoria M. ReckMalleczewen, New York, Palgrave Macmillan, 2008. 93 Reck-Malleczewen, Diary of a Man in Despair, str. 229.
94 V. Michael Burleigh, The Third Reich: a new history, London, Pan, 2000., str. 4- 5. 95 * Navedeno djelo - s jedne strane kritika liberalne demokracije, parlamentarizma i stranačke vladavine (sažeta u geslu da „u liberalizmu narod propada“), a s druge Marxova učenja i komunizma (sažeta u zlokobnom geslu da „svaki narod ima svoj vlastiti socijalizam“) - sadržava političku eshatologiju, milenarijska nadanja i gnostički element u Grayevu smislu. U njemu međutim nema izričita spomena Joakima iz Fiore. Gray po svoj prilici preuzima i zaoštrava oprezniju poveznicu koja se pojavljuje kod Cohna koji snagu ideje „Trećeg Reicha“ pripisuje tome što je „maštarija“ o trećem carstvu, povezana s joakitskom eshatologijom koja predviđa doba Duha, postala dijelom „zajedničke baštine europske društvene mitologije.“ Usp. Cohn, U iščekivanju apokalipse, str. 85-86 (op. prev.). 96 Za poučan uvid u vezu između njemačkih politika prema narodima Herero i Nama i holokausta, v. Edwin Black, „In Germany’s Extermination Programme for Black Africans, a Template for the Holocaust“, The Times of Israel, 5. svibnja 2016. 97 Referiram se ponajprije na njemačkog povjesničara Ernsta Noltea koji je sustavno izbrisao autohtono njemačke korijene nacizma, negirao jedinstvenost holokausta i kopirao nacističku retoriku tvrdeći kako su se Zidovi sami učinili metom jer su neki od njih sudjelovali u komunističkom pokretu. V. Ernst Nolte, Three Faces of Fascism, London, Weidenfeld & Nicolson, 1965. 98 Koestler, Arthur, Arrival and Departure, London, Jonathan Cape, 1943., str. 42- 44. Raspravljao sam o nacističkom modernizmu u Al Qaeda and What It Means to be Modem, London, Faber & Faber, 2003. i 2007., str. 11-16. 99 * Usp. John Gray, Liberalizam, prev. Karmela Cindrić, pogovor: Žarko Puhovski, Zagreb, Politička kultura, 1999. (op. prev.). 100 Mill, John Stuart, Auguste Comte and Positivism, Ann Arbor, University of Michigan Press, 1973., str. 141, 170.
101 V. Stanislav Andreski, Social Sciences as Sorcery, London, Penguin, 1975. 102 Navedeno u Simone de Beauvoir, „Must We Burn Sade?“, u: The Marquis de Sade: an essay by Simone de Beauvoir, s izborom iz njegovih napisa koje je odabrao Paul Dinnage, London, New English Library, 1972., str. 9. (Usp. izvornik s manjim stilskim varijacijama u odnosu na engleski prijevod, „kada govorimo“ o markizovim „porocima“ poput „poremećenosti mašte o navadama“, a sve to „u par riječi“ i u još jednom završnom potezu: „Pour quant à mes vices: impérieux, colérique, emporté, extrême en tout, d’un dérèglement d’imagination sur les mœurs qui de la vie n’a eu son pareil, athée jusqu’au fanatisme, en deux mots me voilà, et encore un coup, ou tuez-moi ou prenez-moi comme cela ; car je ne changerai pas. “ Navod dolazi iz Sadeova pisma supruzi u rujnu 1783., kada je bio zatvoren u Château de Vincennes - op. prev.) 103 Ibid. 104 Navedeno u: Geoffrey Gorer, The Life and Ideas of the Marquis de Sade, str. 25. (Uspoređeno, korigirano i nadopunjeno usporedbom s izvornikom. Manja nadopuna označena je uglatim zagradama. Usp. Lettre de Sade au lieutenant général de la police Sartine du 2 novembre 1763 — op. prev.) 105 Ibid., str. 25. 106 * „Pismo s pečatom“ (op. prev.). 107 Gorer, The Life and Ideas of the Marquis de Sade, str. 44. 108 * De Sade, Markiz, Filozofija u budoaru, prev. Maja Zorica, Zagreb, Zagrebačka naklada, 2004., str. 154 (op. prev.). 109 * Ibid., str. 172, 169 (op. prev.).
110 De Sade, the Marquis, Dialogue between a Priest and a Dying man, u: Three Complete Novels and Other Writings, New York, Grove Press, 1966, str. 173- 175. (Prijevod je korigiran prema francuskom izvorniku, a značajnija semantička odstupanja od engleskog prijevoda koji Gray koristi označena su uglatim zagradama. Gray prirodu piše velikim početnim slovom, Sade malim. Odlučio sam se za Sadeovu inačicu s obzirom na to da je riječ o prezentaciji Sadeovih pogleda na hrvatskom, no valja primijetiti da se u Grayevom pronicljivom tumačenju Sadea priroda pojavljuje kao surogatno Božanstvo — op. prev.) 111 Navedeno prema de Beauvoir, „Must We Burn Sade?“, str. 41. 112 Ibid., str. 42. 113 Ibid., str. 39. 114 De Sade, the Marquis, Juliette, Grove Press, New York, 1968., str. 309. (Prvo je pitanje parafraza koja zahvaća smisao djela, fiksiranog na razaranje običaja koje shvaća kao predrasude [préjugés] obično usađene u djetinjstvu. Juliette međutim u tom specifičnom slučaju ne povezuje razvrat s predrasudama nego s razbibrigom od posla koji zahtijeva ubijanje [... vous étourdir sur les meurtres que votre métier vous oblige à faire]. Krvnik Delcour, dakako, to dvoje - ubojstva i razvrat - povezuje kao prirodne pojave i time razbija predrasudu, a precizan oblik njegove fiziološke jednadžbe glasi: „tome je tako jer se udvostručivanjem zbroja izazvanih uznemirenja na živcima bilo kojeg pojedinca, u tom smislu koji ga najsnažnije uzbuđuje, moraju nužno povratiti snage koje je bio primoran pretjerano izgubiti“ [„et cela, parce quen doublant sur nos nerf la somme des commotions produites dans un individu quelconque, au même sens qui nous agite le plus fortement, nous devons nécessairement retrouver les forces que nous ont fait perdre les excès“]. U ostatak navoda unio sam manje ispravke usporedbom s originalom, a tu sam rečenicu odabrao ostaviti u prijevodu s engleskoga jer manjak preciznosti kompenzira neočekivanim šarmom. Usp. Sade, Juliette: 2. dio, http:// www.sade-ecrivain.eom/juliette/2.htm — op. prev.) 115 Ibid., 411. (Prvu sam rečenicu navoda iz stilskih razloga ostavio u prijevodu s engleskoga. Doslovnije prevedena, ona glasi: „Zaludu su nudili mojim mirnim pogledima sve ono za što su pomislili da je najprikladnije da me dirne...“ [En vain offrait-on à mes regards tranquilles, tout ce qu'on imaginait de plus propre
à toucher ma sensibilité...] Ostatak je ispravljen prema francuskom izvorniku, usp. Juliette-. 3. dio, http://www.sade-ecrivain.eom/juliette/3.htm — op. prev.) 116 De Sade, the Marquis, 120 Days of Sodom and Other Writings, New York, Grove Press, 1967., str. 364. (Preveo sam s izvornika [Sade, Les 120 journées de Sodome ou l'école du libertinage, Pariz, 10/18 Domaine français, 1975., str. 180]. Kao i Gray, izostavio sam umetak koji tek upućuje na govornika, predsjedavajućeg Curvala, no, za razliku od Graya, zagradama sam označio malo izostavljanje - op. prev.) 117 * Milton, John, Izgubljeni raj, prev. Mate Maras, Zagreb, Školska knjiga, 2013., knj. 4, vers 110, str. 101 (op. prev.). 118 De Sade, Markiz , Filozofija u budoaru, str. 183. 119 Ibid, str. 182-183. 120 Sade, Juliette, str. 732. (Nisam imao mogućnost provjeriti izdanje iz kojega Gray citira, niti sam internetskom pretragom uspio naći da itko navodi taj isti citat ili njegove dijelove na engleskom. Moguće je da Gray parafrazira. Misao i stil svakako su Sadeovi, a provjerom dostupnih francuskih izdanja ustanovio sam da se nešto slično, među ostalim mogućim kombinacijama iz repetitivna Sadeova diskursa, može dobiti ako se povežu rečenice iz 9. poglavlja La Nouvelle Justine [Nova Justine] [iz kojega Gray preuzima dio kritike prirode] i 31. poglavlja u Sadeovih 120 dana [27. dan]. Prijevod ostaje onaj Graveva navoda na engleskom - op. prev.). 121 Ibid., str. 772. (Usp. Sade, Juliette, 4. dio, http://www.sadeecrivain.eom/juliette/4. htm — op. prev.) 122 Sade, The 120 Days of Sodom, str. 72-73. (Korigirano prema izvorniku: usp. Sade, Nouvelle Justine, pog. XI., http://www.sade-ecrivain.eom/njustine/11.html. U Grayevu se navodu izostavlja riječ indicible, a aimerais se u odgovarajućoj konstrukciji prevodi sa should I have umjesto should I love — op. prev.)
123 * Govornik je ustvari kemičar Almani iz Nouvelle Justine, izmijenjene i proširene verzije Justine, objavljene 1797. V. prethodnu bilješku (op. prev.). 124 Adorno, Theodor, Max Horkheimer, Dialectic of Enlightenment, prev. John Cumming, London, Verso, 1979., str. 118. („Torture becomes the essential truth and a happy life vanity“ u višeznačnom se engleskom prijevodu pojavljuje s određenim članom ispred sretnog života („the happy life“). Rečenica ustvari ne postoji u njemačkom izvorniku. U kontekstu suprotstavljanja hladne statistike pogroma (koja izjednačuje klanje i strijeljanje) i odjeka pojedinačnih seksualnih mučenja iz Sadeovih napisa, pojavljuje se sljedeći fragment: „Das glückliche Dasein in der Welt des Grauens wird durch deren bloße Existenz als ruchlos widerlegt. Diese wird damit zum Wesen, jenes zum Nichtigen.“ Taj je dijalektički obrat [ili pak retorička dosjetka, ovisno o stavu prema diskursu dvojice autora], na hrvatski preveden ovako: „Sretni opstanak u svijetu strave pukom egzistencijom takve iznimke postaje bezočnim. Iznimka tako postaje bitna, a opstanak ništavan.“ Max Horkheimer i Theodor Adorno, Dijalektika prosvjetiteljstva: filozofijski fragmenti, 2. izd., prev. Nadežda CačinovićPuhovski, Sarajevo, Veselin Masleša, 1989., str. 125. U krešendu eseja, buržujski privatni poroci tako postaju opisi javnih vrlina totalitarizma kao što kasnije, u istoj knjizi, fašistički masovni ubojice, za Adorna i Horkheimera, izražavaju „bit njemačkog tvorničara“ — op. prev.) 125 * Gray dvojicu pripadnika Frankfurtske škole eksplicitno naziva „marksovskim“ (Marxian), a ne „marksističkim“ (Marxist) filozofima (op. prev.). 126 Mikhailovsky, Nikolai K., „Dostoevsky’s Cruel Talent“, u: Fyodor Dostoevsky, Notes from Underground, ur. i prev. Michael R. Katz, New York, W. W. Norton, 2001., str. 142. 127 Dostojevski, F. M., Zapisi iz podzemlja, prev. Vladimir Gerić, Koprivnica, Šareni dućan, 2013., str. 49-52. (U Grayevu navodu engleskog prijevoda treća se rečenica od kraja pogrešno pojavljuje kao treća otpočetka te Gray, bez oznake ispuštanja, ispušta ovdje prisutnu četvrtu rečenicu od kraja. S druge se pak strane pretposljednja rečenica, ovdje označena uglatim zagradama, kod Graya u engleskom prijevodu pojavljuje, ali je omaškom ispuštena iz Gerićeva prijevoda, pa sam je dodao - op. prev.) 128 Ibid., 54.
129 Dostojevski, E M., „Zimske bilješke o ljetnim dojmovima“, u: Zapisi iz mrtvog doma, prev. Vladimir Gerić, Zagreb, Znanje; Opatija, Otokar Keršovani, 1986., str. 296-297. 130 * „The Possessed” = opsjednuti; „demons“ = demoni. Hrvatski prijevod Bjesovi svojim „staroslavenskim“ rješenjem odgovara izvorniku (rus. Бесы/Besy), a roman je prevođen i kao Zli dusi i Nečiste sile. Uz Puškinove stihove, Dostojevski kao epigraf romana koristi priču iz Evanđelja po Luki gdje Isusovim posredstvom „zlodusi“ iz „opsjednutoga“ umjesto izravno u bezdan prelaze u krdo svinja koje se zatim kolektivno strovali u jezero i utopi (Lk, 8:32-37, Jeruzalemska Biblija, str. 1472). U tumačenju same parabole pri kraju romana koje u bunilu izgovara jedan od likova, opsjednuta je sama Rusija u kojoj su se vjekovima skupljali „bjesovi i bjesići“, F. M. Dostojevski, Bjesovi II, prev. Ivan i Jakša Kušan, Zagreb, Znanje, 1976. (op. prev.). 131 Dostojevski, E M., Bjesovi II, str. 227-228. (Prve tri rečenice drugog ulomka pojavljuju se ranije u konverzaciji. Zatim se u ostatku drugog ulomka, uz označene preskoke, Grayev citatni pastiš vraća na Kirilovljevu tiradu koja u romanu slijedi nakon prvog ulomka o paradoksu raspeća. Dio u uglatim zagradama Gray ne navodi, ali ga je bilo potrebno uključiti jer je bez njega drugi dio posljednje rečenice u hrvatskom prijevodu nedovoljno razumljiv - op. prev.) 132 Dostojevski, F. M., Bjesovi I, prev. Ivan i Jakša Kušan, Zagreb, Znanje, 1976., str. 394-397. (Umjesto Grayeva štedljivog umetka „Ali“, označenog uglatim zagradama i u engleskom izdanju, u hrvatskom prijevodu Dostojevskog stoji: „Osim toga, unaprijed vas upozoravam da“ — op. prev.) 133 Ibid., str. 369, 371. 134 Dostojevski, F. M., Braća Karamazovi: prvi i drugi dio, prev. Zlatko Crnković, Rijeka, Otokar Keršovani, 1997., str. 248. 135 Camus, Albert, Mit o Sizifu, prev. Jelena Butković, Kostrena, Lektira d.o.o., 2013., str. 131. (U izvorniku: „Le raisonnement est d'une clarté classique. Si Dieu n'existe pas, Kirilov est dieu. Si Dieu n'existe pas, Kirilov doit se tuer.
Kirilov doit donc se tuer pour être dieu. Cette logique est absurde, mais c'est ce quil faut.“ U Grayevu navodu [Albert Camus, The Myth of Sisyphus, London, Penguin, 2005., str. 103] u svim je slučajevima riječ Bog pisana velikim početnim slovom te je bez elipse izostavljena rečenica u uglatim zagradama — op. prev.) 136 Dostojevski, E M., Bjesovi II, str. 225. 137 Dostojevski, E M., Braća Karamazovi: prvi i drugi dio, str. 253. (Prilagođeno u padežu — op. prev.) 138 Dostojevski, E M., Braća Karamazovi: prvi i drugi dio, str. 285-287. 139 * Ibid, 265. U romanu se pronicljivost i mirnoća odnose na sužnjevo gledanje inkvizitora u oči (op. prev.). 140 * Gray djelomično navodi, a djelomično parafrazira sljedeći dio razgovora između Ivana i Aljoše: „Osim, možda, svoga bezbožništva - to im je sva tajna. Tvoj inkvizitor ne vjeruje u Boga, to je sva njegova tajna!“ F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi, str. 264 (op. prev.). 141 * Dostojevski, E M., Braća Karamazovi, str. 641 (op. prev.). 142 * Dostojevski, E M., Braća Karamazovi, str. 644 (op. prev.). 143 Dostojevski, E M., Braća Karamazovi, str. 654-655. 144 * Ibid., 655 (op. prev.). 145 Shestov, Lev, All Things Are Possible, prev. S. S. Koteliansky, s predgovorom D. H. Lawrencea, London, Martin Seeker, 1920., str. 81. (Usp. „Turgenjev je
umjetnik tuge, bez premca. Dostojevski pak je umjetnik užasa.“ Nikolaj Berdjajev, Samospoznaja: filozofijska autobiografija, Zagreb, Demetra, 2005, str. 44 - op. prev.) 146 Dostojevski, E M., Braća Karamazovi, str. 248-249. 147 Rozanov, Vasily, Dostoevsky and the Legend of the Grand Inquisitor, preveo i pogovor napisao Spencer E. Roberts, Ithaca i London, Cornell University Press, 1972., str. 115. (Usp. F. M. Dostojevski, Priče iz „Piščeva dnevnika“, Koprivnica, Šareni dućan, 2014. - op. prev.) 148 Empson, William, Miltons God, Cambridge, Cambridge University Press, 1981., str. 260. 149 Ibid., str. 268. 150 Ibid., str. 251. 151 Ibid., str. 260. 152 Ibid., str. 259. 153 Za poučno razmatranje dualističkih religija i hereza, v. Yuri Stoyanov, The Other God: dualist religions from antiquity to the Cathar heresy, New Haven i London, Yale University Press, 2000. 154 Empson, Miltons God, 248. („ [..] a beatis nihil subtrahi debet quod ad perfectionem beatitudinis eorum pertineat. [...] Et ideo, ut beatitudo sanctorum eis magis complaceat, et de ea uberiores gratias Deo agant, datur eis ut poenam impiorum perfecte intueantur.“ Sancti Thomae Aquinatis, doctoris angelici Opera omnia, Suppiementum Tertia pars Summae theologiae [sv. 13], Rim, Typographia Polyglotta S. C. de propaganda fide, 1906., str. 226,
http://www.corpusthomisticum.org. Riječ je o odgovoru na pitanje 94. o „odnosu blaženih i grešnika“ koje se nalazi u dodatku trećem dijelu Teološke sume, ali nije uključeno u drugo prošireno izdanje izabranog djela Tome Akvinskog na hrvatskome, koje iz „dopunskog dijela“ donosi samo 88. i 91. pitanje. Usp. Toma Akvinski, Izabrano djelo, 2. izd; izabrao i preveo Tomo Vereš; 2. priredio Anto Gavrić, Zagreb, Globus, 2005. U Grayevu se navodu beati pojavljuju kao „saints“ [sveci], a impii kao „damned“ [prokleti] - op. prev.) 155 Empson, Miltons God, str. 250. 156 Ibid., str. 246. 157 Ibid., str. 251. 158 Ibid., str. 255. 159 Ibid., str. 249. 160 Ibid., str. 251-252. 161 Opsežnije raspravljam o Aztecima u: The Soul of the Marionette, London, Penguin, 2016, str. 73-90. 162 Empson, Miltons God, str. 62. 163 Miltons God, str. 64-65. (Milton, John, Izgubljeni raj, prev. Mate Maras, knj. 4, stihovi 86-90, str. 100. Pojašnjujući umetak koji se pojavljuje u uglatim zagradama preuzeo sam iz Grayeva navoda i umetnuo u Marasov prijevod na odgovarajuće mjesto. Poznati prvi stih, već ranije naveden u ovom poglavlju, u spjevu se javlja nakon ostatka - op. prev.)
164 * Gray navodi japanski naziv za drveni kip božice milosti iz 7. st iz hrama Horyuji, koji opisuje Empson: Kudara Kannon. Kudara je japanski naziv za kraljevstvo Baekje koje se nalazilo na jugozapadnom dijelu korejskog poluotoka, dok japanski kannon dolazi iz kineskog guanyin, a označava onoga koji osluškuje plač svijeta. Bodhisattva na sanskrtu znači probuđeno biće. U budističkoj tradiciji upućuje na onoga koji odgađa prosvjetljenje tj. ulazak u nirvanu da bi činio dobro drugima. U mahajanskoj tradiciji napose „predstavlja se kao ideal kojemu svi trebaju težiti“. Buddhist Scriptures, ur. Donald S. Lopez, London, Penguin, 2004, str. 550 (op. prev.). 165 Empson, William, The Face of the Buddha, ur. Rupert Arrowsmith, Oxford, Oxford University Press, 2016. 166 Empson, William, The Complete Poems, uredio, predgovor i bilješke napisao John Haffenden, London, Penguin, 2001., str. 3. 167 Empson, William, The Structure of Complex Words, Chatto & Windus, London, 1951, str. 421. 168 Empson, Milton's God, str. 246. 169 Berdyaev, Nicolas, The Destiny of Man, New York, Harper & Brothers, I960., str. 26. (Navod dolazi iz drugog poglavlja rasprave, koje se bavi „podrijetlom dobra i zla“. Berdjajevljevu raspravu, koja se bavi filozofijskom antropologijom, etikom i eshatologijom, ne treba brkati s kraćim kod nas prevedenim djelom slična naslova iz 1934., koje se bavi ratom, nacizmom, komunizmom, liberalizmom i kršćanstvom u specifičnom povijesnom trenutku - op. prev.) 170 Navedeno u: Anthony Woodward, Living in the Eternal: a study of George Santayana, Nashville, Vanderbilt University Press, 1988. 171 McCormick, John, George Santayana: a biography, New York, Paragon House, 1987., str. 391.
172 Nav. u: Woodward, Living in the Eternal, str. 110. 173 McCormick, George Santayana, str. 370-371. 174 V. ibid., str. 471-472, 504. 175 „On my Friendly Critics“, u: George Santayana, Soliloquies in England and Late Soliloquies, s novim uvodom Ralpha Rossa, Ann Arbor, University of Michigan Press, 1967., str. 246. 176 Santayana, George, Three Philosophical Poets, New York, Doubleday, 1953., str. 183. 177 Santayana, George, Dominations and Powers: reflections on liberty, society and government, Clifton, NJ, Augustus M. Kelley, 1972., str. 17-20. 178 Santayana, Soliloquies in England, str. 251. 179 Santayana, Dominations and Powers, str. 462. 180 Ibid., str. 94. 181 Ibid., str. 340. 182 Santayana, George, Platonism and the Spiritual Life, New York, Charles Scribner's Sons, 1927., str. 3. 183 Ibid., str. 231-232.
184 Za Santayaninu kritiku Russella, v. George Santayana, „The Philosophy of Bertrand Russell“, u: Winds of Doctrine, New York, Harper Torchbooks, 1957., str. 138-154. 185 Proust, Marcel, Combray, prev. Zlatko Crnković, Zagreb, Mozaik knjiga, 2007., str. 37. 186 Santayana, George, Skepticizam i animalna vjera, prev. Matej Mužina, Zagreb, Naprijed, 1974. str. 80. 187 * Riječ samkhya na sanskrtu znači „razvrstavanje“ ili „nabrajanje“, a u ovom se kontekstu ugrubo odnosi na „dualistički filozofski sustav koji polazi od tumačenja svijeta kao dvojstva pratvari ili prirode (prakrti) i mnoštva osobnih duša (puruša), te svijet tumači kao evoluciju pratvari i nabraja njegova stanja i kategorije u sustavnome pregledu“ (www.enciklopedija.hr) (op. prev.). 188 Raspravu o Santayaninom dugovanju filozofiji samkaje, v. u: Woodward, Living in the Eternal, str. 98-101. 189 Santayana, George, Realms of Being: one-volume edition with a new introduction by the author, New York, Cooper Square, 1972., str. 741-742. 190 Santayana, Platonism and the Spiritual Life, str. 89. 191 Ibid., str. 85. 192 Ibid., str. 312. 193 Myers, Jeffrey, Joseph Conrad: a biography, London, John Murray, 1991., str. 115-
194 Ibid., str. 51, 115. 195 Nav. u: Cedric Watts, A Preface to Conrad, 2. izd., London i New York, Longman, 1993., str. 7. 196 Conrad, Joseph, „An Outpost of Progress“, u: Joseph Conrad, The Nigger of the Narcissus and Other Stories, ur. J. H. Stape i Allen H. Simmons, s uvodom Gail Fraser, London, Penguin, 2007., str. 235-236. 197 V. Meyers, Joseph Conrad, pog. 16, apendiksi 1 i 2. 198 * U doslovnom prijevodu „skitnica“, no „rover“ je također označavalo gusara i gusarski brod, što se odnosi na glavnog junaka romana, francuskog gusara koji kao „rover of the wide/outer/distant seas“ ujedno lunja i gusari otvorenim morem (op. prev.). 199 * U originalu: „Sleep after toyle, port after stormie seas, / Ease after warre, death after life, does greatly please“ (op. prev.). 200 Jean-Aubry, Georges, Joseph Conrad: life and letters, vol 1, London, Heinemann, 1927., str. 141. 201 Watt, Ian, Conrad in the Nineteenth Century, Berkeley, University of California Press, 1979., str. 139. 202 Russell, Bertrand, The Autobiography of Betrand Russell, vol. 2: 1914-1944, London, George Allen & Unwin, 1968., str. 161. 203 Nav. u Cedric Watts, A Preface to Conrad, str. 57.
204 Ibid., str. 48. 205 Conrad, Joseph, Obris sjene. Ispovijest, prev. Domagoj Orlić, Labin, Mathias Flacius, 2010., str. 159. 206 Conrad, Joseph, Pobjeda: jedna otočka priča, prev. Daniel Bučan, Zagreb, Demetra, 2003., str. 6. 207 Watts, Cedric, A Preface to Conrad, str. 65. 208 Ibid., str. 80. 209 Ibid., str. 78. 210 Conrad, Joseph, Pobjeda: jedna otočka priča, str. 315. 211 * Ibid., str. 318 (op. prev.). 212 Schopenhauer, Arthur, The World as Will and Representation, vol. 1, prev. E. E J. Payne, New York, Dover, 1966., str. 411-412. (Izvorni njemački tekst glasi: „Wir bekennen es vielmehr frei: was nach gänzlicher Aufhebung des Willens übrig bleibt, ist für alle Die, welche noch des Willens voll sind, allerdings Nichts. Aber auch umgekehrt ist Denen, in welchen der Wille sich gewendet und verneint hat, diese unsere so sehr reale Welt mit allen ihren Sonnen und Milchstraßen — Nichts.“ Arthur Schopenhauer, Die Welt als Wille und Vorstellung, https://www.lernhelfer.de/sites/default/files/lexicon/ pdf/BWS-DEU2-0958- 03.pdf, str. 288. Dio koji je Gray izostavio dodao sam u uglatim zagradama - op. prev.) 213 Russell, Bertrand, The Autobiography of Bertrand Russell, vol. 1: 1872-1914, London, George Allen & Unwin, 1967., str. 9.
214 Nav. u: Cedric Watts, A Preface to Conrad., str. 76-77. 215 * Usp. James Miller, Examined Lives: From Socrates to Nietzsche, New York, Picador, 2012. (op. prev.). 216 Conrad, Joseph, The Nigger of the Narcissus, uredio i predgovor napisao Jacques Berthoud, Oxford i New York, Oxford University Press, 1984., str. 90. 217 Schopenhauer, Arthur, The Wisdom of Life and Counsels and Maxims, New York, Prometheus, 1995. 218 Schopenhauer, Arthur, Parerga and Paralipomena: short philosophical essays, vol. 2, prev. E. E J. Payne, Oxford, Clarendon, 1974., str. 393. (Izvorni njemački tekst glasi: „Eine Religion, die zu ihrem Fundament eine einzelne Begebenheit hat, ja aus dieser, die sich da und da, dann und dann zugetragen, den Wendepunkt der Welt und alles Daseyns machen will, hat ein so schwaches Fundament, daß sie unmöglich bestehn kann ... Wie weise ist dagegen im Buddhismus die Annahme der tausend Buddhas!... Die vielen Buddhas sind nothwendig, weil am Ende jedes Kalpa’s die Welt untergeht und mit ihr die Lehre, also eine neue Welt einen neuen Buddha verlangt. Das Heil ist immer da“ Arthur Schopenhauer: „Parerga und Paralipomena: kleine philosophische Shriften“, sv. 2, u: Arthur Schopenhauers sämmtliche Werke, sv. 6, ur. Julius Frauenstädt, Leipzig, Brockhaus, 1919., str. 423. Pojašnjujući umetak u uglatim zagradama je Grayev — op. prev.) 219 * Riječ vedánta dolazi od sanskrtskih riječi veda (znanje) i anta (kraj) te označava „indijski sustav mišljenja koji se izgradio na kraju vedskoga razdoblja, a izlaže se u obliku komentara o otajstvenim pitanjima u upanišadskim tekstovima“, pri čemu se posebno važnim pokazuje „naučavanje o apsolutnom jedinstvu pojedinačnoga načela (atman) i univerzalnog načela (brahman), tj. izjednačenje vrhovnoga nadosobnog apsoluta i čovjekova unutrašnjega sebstva; to je jedina realnost, izvan koje stoji samo obmana (maya).“ (www.enciklopedija.hr) (op. prev.).
220 * Sanskrtska riječ maya u hinduizmu upućuje na promjenjivi svijet pojavnosti (op. prev.). 221 * Eckhart iz Hochheima. Studirao je u Kolnu i Parizu gdje se neko vrijeme vratio predavati, naslijedivši katedru Tome Akvinskog pa postaje znan kao magister odnosno na njemačkom Meister Eckhart. Kako se „majstora Eckharta“ uvriježilo nazivati njemačkom inačicom njegova imena Meister Eckhart, a to čini i Gray, ostavio sam tako i u hrvatskom prijevodu (op. prev.). 222 Raspravljam o Mauthneru u The Silence of the Animals: on progress and other modem myths, London, Penguin, 2013., str. 138-146. Obuhvatna studija Mauthnerova rada može se naći u knjizi Gershona Weilera Mauthner’s Critique of Language, Cambridge, Cambridge University Press, 1970. 223 De Spinoza, Benedikt, Etika dokazana geometrijskim redom, prev. Ozren Žunec, Zagreb, Demetra, 2000., str. 464-465, 446-447. (Usp. „ ... in re nostra salus, seu beatitudo, se Libertas consistit... in constanti, et aetemo erga Deum Amore“ i „Hic erga Deum Amor [Amor Dei intellectualis, KP] summum bonu mest, quod ex dictamine rationis appetere possumus“ — op. prev.) 224 De Spinoza, Benedikt, Listopisi: razmjena, pisama između Spinoze i njegovih prijatelja i suvremenika od 1661. do 1676., prir. i prev. Ozren Žunec, Zagreb, Demetra, 2003., str. 370. (Riječ je o pismu Albertu Burghu iz prosinca 1675. - op. prev.) 225 Kolakowski, Leszek, „The Two Eyes of Spinoza“, u: Spinoza: a collection of critical essays, ur. Marjorie Green, New York, Anchor/Doubleday, 1973., str. 286. 226 Santayana, George, „Ultimate Religion“, u: The Philosophy of George Santayana, ur. i uvodni esej: Irwin Edman, New York, Random House, 1936., str. 587-588. 227 V. Jonathan Israel, Radical Enlightenment: philosophy and the making of modernity, 1650-1750, Oxford, Oxford University Press, 2001.
228 De Spinoza, Benedikt, Teologijsko-politička rasprava, priredio i preveo Ozren Žunec, Zagreb, Demetra, 2006, str. 16-17 (dodatak u uglatim zagradama je prevoditeljev). (U latinskom izvorniku stoji: „Vulgus ergo & omnes, qui cum vulgo iisdem affectibus conflictantur, ad haec legenda non invito, quin potius vellem, ut hunc librum prorsus negligant, quam eundem perverse, ut omnia soient, interpretando, molesti sint.“ - op. prev.) 229 Moguće su paralele između Spinozine ideje unutarnje slobode i nekih istočnjačkih religijskih tradicija. Za usporedbu sa zen budizmom, v. Paul Wienpahl, The Radical Spinoza, New York, New York University Press, 1979. 230 Shestov, Lev, Athens and Jerusalem, prev. i uvod napisao Bernard Martin, New York, Simon & Schuster, 1968., str. 69. 231 Ibid., str. 431-432. 232 Santayana, George, The Sense of Beauty, London, Constable, 1922., str. 142. 233 Shestov, Lev, Dostoevsky, Tolstoy and Nietzsche: the Good in the teaching of Tolstoy and Nietzsche, prev. Bernard Martin, i Dostoevsky and Nietzsche: the philosophy of tragedy, prev. Spencer Roberts, s uvodom Bernarda Martina, Athens, Ohio University Press, 1978. 234 Shestov, Athens and Jerusalem, str. 393. 235 Shestov, Lev, All Things are Possible, autorizirani prijevod: S. S. Koteliansky, s predgovorom D. H. Lawrencea, London, Martin Seeker, 1920. 236 Zbirku Fondaneovih pjesama, v. u: Cinepoems and Others, ur. Leonard Schwarz, New York, New York Review of Books, 2016.
237 * „Otmica“. Film je 1933. režirao Dimitri Kirsanoff, a Fondane je napisao scenarij prema romanu La Séparation des races („Odvajanje rasa“) iz 1922., koji je napisao Charles-Ferdinand Ramuz (op. prev.). 238 Detalje Fondaneova života i smrti dugujem uvodu Brucea Baugha u: Existential Monday: philosophical essays, ur. i prev. Bruce Baugh, New York, New York Review of Books, 2016., str. vii-xxxv. 239 Cioran, E. M., „Benjamin Fondane, 6 Rue Rollin“, u: Anathemas and Admirations, prev. Richard Howard, New York, Arcade/Little, Brown, 1991., str. 218. (Prijevod korigiran prema izvornom francuskom tekstu, s bitnim odstupanjima označenim uglatim zagradama: u navodu koji koristi Gray, le courant prevedeno je kao torment (muka) umjesto current (struja), a le paraître kao experience (iskustvo) umjesto appearance (izgled); nav. u: Léon Volovici, „Epilogue d’une amitié“, http:// www.benjaminfondane.com/un_article_cahierEpilogue_d%E2%80%99une_ amiti%C3%A9-163-1-1-0-1.html#_ednl - op. prev.) 240 Ibid., str. 220. 241 Ne treba ga brkati s Johnom Grayem (Huston, 1951.), američkim psihoterapeutom i pomoćnikom Mahariši Maheš Jogija, autorom bestselera Muškarci su s Marsa, žene su s Venere. 242 Habermas, Jürgen, Theorie des kommunikativen Handelns, 2 sveska, Frankfurt a/M, Suhrkamp, 1995. 243 Habermas, Jürgen, Faktizität und Geltung, Frakfurt a/M, Suhrkamp, 1996. 244 Iako je za njega oboje oblik političkog gnosticizma, Gray nacizam ipak smatra bitno gorim od komunizma, što naglašava i kratko obrazlaže u četvrtom poglavlju.
245 Critchley, Simon, „John Gray’s Godless Mysticism: On ‘The Silence of Animals’“, LA Review of Books, 2. 6. 2013. 246 Hegel u predgovoru Fenomenologiji duha piše: „Istinito je cjelina“. Adorno u Minima moralia odgovara: „Cjelina je neistina.“ (G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha, prev. Milan Kangrga, Zagreb, Naprijed, 1987., str. 14; Teodor V. Adorno, Minima moralia: refleksije iz oštećenog života, prev. Aleksa Buha, Sarajevo, Veselin Masleša, 1987., str. 46.)