John Steinbeck-O miševima i ljudima

ona kaže da nije. Zato sam se udala za Curleva. Upoznala sam ga iste večeri u zabavištu Riverside Dance Palače." Onda upita: "Slušaš li ti?" "Ja? Svakako." "Eh, nisam to nikome prije kazala. Možda i ne bi trebalo. Ne volim Curleya. On nije zgodan čovjek." A bududi da mu se povjerila, ona se primaknu još bliže Lenniju i sjede uz njega. "Mogla sam biti kod filma i imati lijepe haljine sve one lijepe haljine kakve tamo nose. I mogla sam sjediti u onim velikim hotelima i da me samo slikaju. Kad bismo imali pokusna prikazivanja, mogla bih onamo idi i govoriti na radio, a ne bi me stajalo ni centa, jer bih bila kod filma. I onda sve one lijepe haljine kakve tamo nose. Jer taj muškarac kaže da sam prirodni tip." Uzdignu pogled prema Lenniju pa rukom i šakom učini veličajnu kretnju da pokaže da zna glumiti. Prsti su joj slijedili zglob, a mali se prst otmjeno isticao od ostalih. Lennie duboko uzdahnu. Izvana dopre zvek potkove o kovinu i zatim zbor poklika. "Netko je postigao pogodak", reče Curleveva žena. Svjetlo se sada dizalo kako je sunce zalazilo, a sunčane se trake uspinjale uza zid i padale iznad ljesa i iznad konjskih glava. Lennie reče: "Da možda odnesem toga psida van i bacim nekamo, pa George ne bi nikad saznao. A onda bih mogao paziti na kunide bez ikakvih neprilika." Curleveva se žena naljuti. "Zar ne misliš ni na što osim na kunide?" "Imat demo imanjce", strpljivo objasni Lennie. "Imat demo kudu i vrt i komad posijan djetelinom za kunide, a ja du uzeti vredu, napuniti je djetelinom i onda odnijeti kunidima." "Zašto si tako lud za kunidima?" upita ona. Lennie je morao pažljivo misliti prije nego što je došao do zaključka. Oprezno joj se primaknu te se nađe tik uz nju. II "Volim milovati sve što je dražesno. Jednod sam na sajmu vidio dugodlake kunide. Što su bili lijepi, ne biste vjerovali. Čak sam i miševe milovao, ali ne kada sam mogao dobiti nešto bolje." Curleveva se žena malo odmaknu od njega. "Ja mislim da si lud", reče. "Ne, nisam", ozbiljno je tumačio Lennie. "George kaže da nisam. Volim prstima milovati nešto lijepo, nešto mekano." Ona se malo umiri. "Eh, a tko to ne voli?" reče. "Svatko to voli. Ja volim opipavati svilu i baršun. Voliš li pipati baršun?" Lennie se tiho nasmija od zadovoljstva. "Bogami, i te kako", kliknu sav sretan. "A imao sam i komad svile. Neka mi ga je gospođa dala, a ta gospođa bila je moja tetka Clara. Dala ga je baš meni otprilike ovoliki komad. Volio bih i sada imati taj baršun." Lice mu se namršti. "Izgubio sam ga", reče. "Ved ga dugo nisam vidio." Curleveva mu se žena nasmija. "Ti si lud", reče, "ali si posve zgodan momak. Baš kao neko veliko dijete. No čovjek može razumjeti što otprilike misliš. Kad uređujem kosu, katkada samo sjedim, i gladim je, jer je tako mekana." Da

pokaže kako to čini, ona prstima pogladi tjeme. "Neki ljudi imaju tako nekako grubu kosu", reče samodopadno. "Evo, na primjer, Curlev. Kosa mu je baš kao žica. A moja je mekana i svilena. Naravno, ja je često četkam. Od toga je svilena. Evo pipni ovdje." Ona uze Lennijevu ruku i položi je na svoju glavu. "Pipni ovuda naokolo i vidi kako je meka." Lennijevi golemi prsti stadoše milovati njezinu kosu. "Nemoj je pomrsiti", reče ona. "Oh, to je divno", reče Lennie i pomilova jače. "Oh, to je divno." "Pazi, evo, pomrsit deš je." A onda viknu ljutito: "Prestani sad, svu deš mi je pomrsiti." Ona trgnu glavom u stranu, a Lennijevi se prsti sklopiše snažno oko njezinih uvojaka ne puštajudi ih. "Pusti", vikala je. "Pusti!" Lennija obuze strava. Lice mu se sve iskrivi. Ona tad vrisnu, a Lennijeva druga ruka zaklopi joj usta i nos. "Molim, nemojte", molio je. "Oh, molim, ne činite to. George de biti ljut." Ona se bijesno otimala pod njegovim rukama. Nogama je mlatarala po sijenu i previjala se da se oslobodi; ispod Lennijeve ruke prodre prigušeno vriskanje. Lennie od straha zaplaka. "Oh, molim, nemojte to činiti", moljakao je. "George de kazati da sam počinio neko zlo. Nede mi dati da pazim na kunide." Malo odmaknu ruku, a iz nje provali promukao krik. Tada se Lennie naljuti. "Eh, pa sada nemojte", reče. "Nedu da vrištite. Dovest dete me u nepriliku, baš kako je George rekao da hodete. Ne činite to!" Ona se i dalje otimala, a oči su joj bile lude od užasa. On je tada strese ljutio se na nju. "Nemojte vrištati", reče i strese je; a tijelo joj se zakoprca poput ribe. A onda se umiri, jer joj je Lennie slomio kičmu. On spusti pogled na nju i pažljivo maknu ruku s njezinih usta! ležala je nepomično. "Ne želim vam učiniti ništa nažao", reče, "ali de George pobjesniti ako vrištite." Kako nije odgovarala niti se maknula, on še nagnu posve nad nju. Podignu joj ruku i pusti je da padne. Časak kao da je bio smeten. A onda prošaputa u stravi: "Učinio sam nešto zlo. Učinio sam još nešto zlo." Nabaca sijena na nju tako da ju je djelomično prekrilo. Izvana dopre vika ljudi dvostruka zveka potkova o kovinu. Prvi put Lennie sada postade svjestan vanjskoga svijeta. Šdudurio se u sijenu i osluškivao. "Učinio sam nešto uistinu zlo", reče. "Nisam to smio učiniti. George de biti bijesan. I... rekao je... da se sakrijem u guštik dok on ne dođe. To mi je rekao." Lennie se vrati i pogleda na mrtvu ženu. Štene je ležalo tik uz nju. Lennie ga diže.sa zemlje. "Bacit du ga nekamo", reče. "I ovako je ved dosta zlo." Stavi štene pod kaput, odšulja se do zida staje te proviri kroz pukotine prema igračima. A onda, šuljajudi se, zaobiđe posljednje jasle i nestade. Sunčane su zrake sada ved padale visoko na zid, a svjetlo se u staji smekšalo. Curleveva je žena ležala poleđice, napol pokrivena sijenom. U staji je bilo veoma tiho, popodnevna je tišina vladala na posjedu. I kao da se čak i zveka potkova, čak i glasovi ljudi u igri stišavahu. Zrak se u staji mračio prije

negoli vani. Na otvorena vrata za sijeno uleti golub te ponovo izleti. Iza posljednjeg se pregratka pojavi ovčarska kuja, mršava i dugačka, teških, ovješenih sisa. Na pol puta do sanduka, gdje su joj bili mladi, ona osjeti mrtvački miris Curleveve žene, i dlaka joj se na leđima nakostriješi. Zacvilje i otpuza do sanduka te skoči među štenad. Curleveva je žena ležala napol pokrivena žutim sijenom. A sva prostota i sva snovanja, sve nezadovoljstvo i sva bolesna želja za pažnjom iščezli su joj s lica. Bila je veoma lijepa i jednostavna, a lice joj je bilo ljupko i mlado. Sada se zbog narumenjenih obraza i nacrvenjenih usta činila živa i kao da lako spava. Uvojci, kao sitne kobasičice, rasuli se po sijenu iza glave, a usne se rastvorile. Kao što se kadšto događa, vrijeme kao da bijaše na čas zastalo, zvuk umuknu i pokret prestade, i tako potraja dulje nego jedan tren. Tada se vrijeme postepeno opet probudi i lijeno pokrenu. Konji su toptali s druge strane jasala, a ularni su lanci zveketali. Vani su glasovi ljudi postali jači i jasniji. Oko kraja posljednjeg pregratka čuo se Candvjev glas. "Lennie", zvao je. "Oj, Lennie! Jesi li tu? Još sam nešto sračunao. Kazat du ti što možemo učiniti, Lennie." Stari se Candy pojavi iza posljednjeg pregratka. "Oj, Lennie!" zovnu ponovo; onda zastade, i tijelo mu se ukoči. Glatkim zglobom protrlja bijele čekinjaste zaliske. "Nisam znao da ste ovdje", reče Curlevevoj ženi. Kad ona ne odgovori, on priđe bliže. "Ne biste smjeli ovdje spavati", reče s negodovanjem; a onda je ved bio uz nju i "Oh, Isuse Kriste!" Obazre se bespomodno i protrlja bradu. A onda poskoči i brzo iziđe iz staje. Međutim staja sada oživje. Konji su toptali i frktali i žvakali slamu iz svoje stelje i zveketali ularnim lancima. Za čas se Candy vrati, a s njime George. "O čemu si htio sa mnom govoriti?" upita George. Candy pokaza na Curlevevu ženu. George iskolači oči. "Sto joj je?" upita. Priđe bliže i tada kriknu kao i Candy: "Isuse Kriste!" Baci se na koljena uz nju. Stavi joj ruku na srce. I kad se konačno uspravio, polagano i ukočeno, lice mu je bilo tvrdo i nategnuto kao drvo, a oči mu bile krute. "Tko je to učinio?" upita Candy. George ga hladno pogleda. "Zar se ne dosjedaš?" upita. I Candy zašutje. "Trebalo je da znam", reče George beznadno "Mislim da sam negdje u dnu pameti znao." Candy upita: "Što demo sada, George? Što demo sada?" Dugo je trebalo dok je George odgovorio. "Mislim... moramo redi... momcima. Mislim da ga moramo uhvatiti i zatvoriti. Ne možemo mu dopustiti da umakne. Pa taj bi jadni klipan uginuo od gladi." Pokuša sam sebe umiriti. "Možda de ga zatvoriti i biti dobri prema njemu." Ali Candy reče uzbuđeno: "Morali bismo ga pustiti da pobjegne. Ne poznaješ ti Curleva. Curlev de htjeti da ga linčuju. Curlev de ga dati ubiti." George je promatrao Candvjeve

usne. "Da", reče konačno, "to je tačno, Curlev de to učiniti. Ostali momci također." I on se obazre na Curlevevu ženu. Candy sada izrazi svoje najvede strahovanje. "Ti i ja možemo kupiti ono imanjce, je li, George?" Prije nego što je George odgovorio, Candy spusti glavu i obori pogled na sijeno. Znao je. George reče tiho: "Mislim da sam znao ved od samoga početka. Mislim da sam znao da ga nikad nedemo kupiti. On je toliko volio o njemu slušati da sam pomalo počeo ved misliti da demo modi." "Dakle sve je propalo?" upita Candy zlovoljno. George ne odgovori na to pitanje. Reče: "Odradit du svoj mjesec dana, uzeti svojih pedeset dolara i ostati svu nod u kakvoj smrdljivoj javnoj kudi. Ili du sjesti u neku igračnicu i ostati dok svi ne odu kudi. Onda du se vratiti i raditi još mjesec dana i opet imati pedeset dolara." "On je tako dobar momak", reče Candy. "Nisam mislio da bi išta takvo mogao učiniti." George je sveudilj zurio u Curleyevu ženu. "Lennie to nije nipošto učinio iz pokvarenosti", reče. "Uvijek je činio nepodopštine, ali nikada ništa zlo." Uspravi se i obazre na Candvja. "Slušaj sad. Moramo kazati momcima. Moraju ga uhvatiti, mislim. Nema drugog izlaza. Možda mu nede učiniti ništa nažao." Pa doda oštro: "Nedu im dati da Lenniju učine što nažao. Sad slušaj! Momci bi mogli pomisliti da sam i ja bio u to umiješan. Ja idem u nastambu. Ti onda malo kasnije iziđi i kaži momcima o njoj, a ja du pridodi i praviti se kao da je dotle nisam vidio. Hodeš li tako? Da momci ne misle da sam bio umiješan?" "Svakako, George", reče Candy. "Svakako hodu." "Dobro. Daj mi onda dvije minute vremena, pa zatim istrči i kaži momcima kako si je upravo našao. Ja sada idem." George se okrenu i brzo iziđe iz staje. Stari ga je Candy pratio pogledom. Bespomodno se ogleda na Curleyevu ženu, i malo pomalo žalost mu se i srdžba izliše u riječi. "Ti prokleta droljo", reče bijesno. "Uspjelo ti je, je li? Mislim da ti je drago. Svatko je znao da deš stvoriti zbrku. Nisi bila ni za što. Nisi dobra ni za što ni sada, odvratna droljo!" Šmrcao je, a glas mu je podrhtavao. "Mogao sam okopavati vrt i prati suđe za momke." Zastade, a onda nastavi jednolično. Ponavljao je stare riječi. "Kad bi došao cirkus ili se održavala utakmica... mi bismo išli gledati... samo bismo rekli: „Do đavola s radom", i otišli bismo. Nikada ne bismo ni pitali koga. A imali bismo svinju i pilide ... a zimi... mala

trbušasta ped... a onda dođe kiša... a mi bismo samo sjedili unutri." Oči mu se zamagliše od suza, i on se okrenu te nemodno iziđe iz staje, trljajudi čekinjaste zaliske batrljicom ručnoga zgloba. f Buka igre prestade vani. Začuše se upitni glasovi, topot nogu u trku, i ljudi upadoše u staju. Slim i Carlson, mladi Whit i Curlev, a za njima Crooks neopaženo. Iza njega išao je Candy, a posljednji George. George je obukao svoj plavi pamučni kaput i zakopčao ga, a crni šešir navukao duboko na oči. Potrčaše oko posljednje pregrade. Pogledima nađoše u mraku Carleyevu ženu pa zastadoše, šutke je promatrajudi. Slim joj tada mirno pristupi i opipa joj bilo. Mršavim prstom dotaknu joj obraz, a onda joj zavuče ruku pod malo iskrivljen vrat i prstima joj pretraži šiju. Kad je ustao, ljudi se naguraše oko njega, i čarolije nestade. Curley iznenada oživje. "Znam tko je to učinio", viknu. "Onaj veliki pasji sin. Znam da je on to učinio. Pa svi su ostali bili vani igrajudi potkove." Natjeravao se u bijes. Uhvatit du ja njega. Idem po pušku. Sam du ubiti toga velikog pasjeg sina. Prostrijelit du mu crijeva. Dođite momci!" Bijesno izleti iz staje. Carlson reče: "Idem po svoj Luger", pa i on istrči. Slim se mirno okrenu Georgeu. "Mislim da je to svakako Lennie učinio", reče. "Kičma joj je slomljena. Lennie je to mogao učiniti." George nije odgovarao, ali je polako kimnuo glavom, šešir mu je bio duboko navučen na lice da su mu oči bile sakrivene. Slim nastavi: "Možda kao ono u Weedu, o čemu si pripovijedao." George ponovno kimnu. Slim uzdahnu. "Eh, mislim da ga moramo uhvatiti. Što misliš kamo je mogao otidi?" Činilo se da Georgeu treba vremena da oslobodi svoje riječi. "On je vjerojatno išao prema jugu", reče. "Došli smo sa sjevera, pa je vjerojatno krenuo prema jugu", reče. "Mislim da ga moramo uhvatiti", ponovi Slim. George mu se posve približi. "Ne bismo li ga možda mogli dovesti, pa da ga zatvore? On je lud, Slime. On to nije nipošto učinio iz zlobe." Slim kimnu glavom. "Mogli bismo", reče, "ako bismo mogli zadržati Curleva kod kude. Ali de ga Curlev htjeti ustrijeliti. Curlev je još bijesan zbog svoje ruke. A recimo da ga i zatvore, pa ga svezu i stave u kavez? Ni to nije dobro, George." "Znam", reče George. "Znam." Carlson utrči u staju. "Taj mi je klipan ukrao Luger", viknu. "Nema ga u mojoj torbi." Curlev uđe za njim, a u zdravoj je ruci nosio lovačku pušku. Sada je Curlev bio hladan. "Dakle, momci", reče, "crnac ima lovačku

pušku. Uzmi je ti, Carlsone. Kad ga vidiš, ne daj mu mogudnosti. Pucaj mu u crijeva. To de ga oboriti." Whit reče uzbuđeno: "Ja nemam puške." Curlev naloži: "Ti idi u Soledad i dovedi redara. Nađi Ala Wiltza, on je šerifov zamjenik. Hajdmo sad." Okrenuo se sumnjičavo na Georgea. "Ti ideš s nama, momče." "Da", reče George. "Idem. Ali čuj, Curlev. Taj je jadni klipan lud. Nemoj ga ustrijeliti. Nije znao što čini." "Da ga ne ustrijelim?" viknu Curlev. "On ima Carlsonov Luger. Jasno da du ga ustrijeliti." George reče nesigurno: "Možda je Carlson izgubio svoj revolver." "Vidio sam ga jutros", reče Carlson. "Ne, odnesen je." Slim je stajao gledajudi Curlevevu ženu. Reče: "Curlev možda de biti bolje da ostaneš ovdje sa svojom ženom." Curlev pocrvenje. "Ja idem", reče. "Sam du prostrijeliti crijeva tome velikom klipanu, premda imam samo jednu ruku. Dohvatit du ga ja." Slim se okrenu Candvju: "Onda, Candy, ostani ti ovdje s njom. Mi ostali bolje da krenemo." Oni odoše. George stade čas kraj Candvja i obojica gledahu mrtvu ženu na zemlji dok Curlev ne zovnu: "Ej, ti, George! Drži se nas, da ne mislimo da si i ti umiješan." George krenu polako za njima, a noge je teško vukao. Kad su otišli, Candy čučnu u sijeno i zagleda se u lice Curleveve žene. "Jadni klipan", reče tiho. Buka ljudi zamnje. Staja se postepeno mračila, a u svojim pregradama konji su se premještali s noge na nogu i zveketali ularnim lancima. Stari Candy leže u sijeno i prekri oči podlakticom. Duboki zeleni jaz rijeke Salinas mirovao je u kasno poslije podne. Sunce je ved ostavilo dolinu, da se uspne uz obronke Gabilanskih brda, a vrhovi se lako zarumenjeli od sunčanih zraka. Ali uz jaz, među pjegavim sikomorama, zavladala je ugodna hladovina. Vodena zmija kliznu okretno jazom, okredudi glavu poput periskopa s jedne strane na drugu, prepliva svu dužinu jaza i dođe do nogu nepomična ždrala, koji je stajao na pličini. Nijema se glava i kljun strelovito ispruži i trgnu zmiju za glavu iz vode, a kljun je proguta, dok joj se rep mahnito previ jao. Izdaleka zašumi vjetar i njegov udarac poput vala prohuja vrhovima drveda. Lišde sikomora okrenu svoje srebrnasto naličje, a smeđe, suho lišde na zemlji poletje nekoliko koračaja. Poput srhaja, pokrenuti vjetrom, preletjele površinom jaza sidušni validi. Vjetar naglo zamre kao što je naglo i dunuo, i čistina se opet umiri. Ždral je stajao na pličini, nepomičan, čekajudi. Još jedna

vodena zmijica zapliva jazom okredudi glavu s jedne strane na drugu. Iznenada se Lennie pojavi iz guštika. Došao je nečujno, kao što se prikrada medvjed. Ždral zalepeta teško krilima, izdiže se iz vode i odletje niz rijeku. Zmijica kliznu među šaš na obali jaza. Lennie priđe tiho rubu jaza. Kleknu na zemlju i stade piti, jedva dodirujudi vodu usnama. Kad je po suhom lišdu iznad njega šušnula neka ptičica, glava mu se tržnu uvis, oči mu se i uši napregnuše u smjeru zvuka, dok ne ugleda pticu, pa tad spusti glavu i nastavi piti. Kad se napio, sjede na obalu okrenut bokom prema jazu, tako da može promatrati početak staze. Koljena obujmi rukama, a bradu spusti na koljena. Svjetlo se dalje uspinjalo iz doline, a kako je putovalo, vrhovi brda kao da su gorjeli sve jačim žarom. Lennie progovori: "Evo vidiš. Nisam zaboravio, do đavola. Sakrij se u guštik i čekaj Georgea." Navuče šešir duboko na oči. "George de me temeljito izgrditi", nastavi. "George de poželjeti da bude sam i da mene nema da mu smetam." Okrenu glavu i pogleda na svijetle vrhove brda. "Mogao bih otidi ravno onamo i nadi pedinu", reče, pa tužno nastavi: "... i da nikad ne jedem preljev od rajčice no, ništa zato. Ako me George ne želi... otidi du. Ja du otidi." A onda se iz Lennijeve glave pojavi malena debela starica. Nosila je debele ispupčene naočari i golemu pamučnu pregaču sa džepovima, a sva je bila uškrobljena i čista. Stala je pred Lennija i stavila ruke na bokove, pa se s negodovanjem mrštila na njega. A kad je progovorila, bilo je to kao da govori Lennijevim glasom. "Govorila sam ti i govorila", reče. "Rekla sam ti, „Slušaj Georgea, jer to je valjan čovjek i dobar prema tebi." Ali ti nikad ne paziš. Činiš nevaljalštine." A Lennie joj odgovori: "Nastojao sam, draga tetka Clara. Nastojao sam i nastojao." "Ti nikada ne misliš na Georgea", nastavi ona Lennijevim glasom. "Uvijek ti je činio samo dobro. Kad bi dobio komad kolača, uvijek si dobio polovicu ili preko polovice. A ako je bilo preljeva od rajčica, on bi ga svega đavao tebi." "Znam", reče Lennie jadno. "Nastojao sam, draga tetka Clara. Nastojao sam i nastojao." Ona ga prekinu. "Mogao bi se uvijek tako lijepo provoditi da nije bilo tebe. Uzeo bi svoju pladu i proveo se u javnoj kudi, a mogao je sjesti u igračnicu i kartati se. Ali je morao paziti na tebe." Lennie zastenje od tuge. "Znam, tetka Clara. Otidi du ravno u brda i nadi pedinu i ondje živjeti, tako da više ne budem Georgeu na nepriliku." "Ti to samo kažeš", oštro de ona. "Ti to uvijek govoriš, a prokleto dobro znaš da to nedeš učiniti. Ti deš naprosto ostati i iz Georgea istjerati i samoga đavla."

"Pa ja bih zapravo mogao i otidi. George mi nede sada dati da se brinem za kunide." Tetka Clara nestade, a iz Lennijeve se glave pojavi golem kunid. Sjede pred njega na stražnje noge, strignu ušima i strignu nosom prema njemu. I on progovori Lennijevim glasom. "Brinuti se za kunide", reče prezirno. "Ti ludi klipane. Nisi vrijedan ni da poližeš cipele kunidima. Ti bi ih zaboravio i ostavio ih da gladuju. To bi ti učinio. A što bi onda George mislio?" "Ne bih zaboravio", reče Lennie glasno. "Vraga ne bi", odvrati kunid. "Nisi vrijedan ni namaštena kolca da te njime zabiju u pakao. Sam bog zna da je George učinio sve što je mogao da te izvuče iz kaljuže, ali koja korist od toga. Ako misliš da de ti George dati da se brineš za kunide, onda si čak i luđi nego obično. Nede. On de batinom izbiti samoga đavla iz tebe, eto, to de učiniti." Lennie sada odgovori ratoborno: "Nede, ne. George nede ništa takvo učiniti. Poznajem Georgea ved od ne mogu se sjetiti kada i on nije nikada podignuo na me ruku sa štapom. On mi je dobar. On nede biti zao." "Eh, sit je on tebe", reče kunid. "Izbit de on samoga đavola iz tebe, a onda de otidi i ostaviti te." "Nede", viknu Lennie mahnito. "Ništa takvo nede on učiniti. Znam ja Georgea. Ja i onputujemo zajedno." Ali je kunid, potiho, jednako ponavljao: "On de te ostaviti, ti ludi klipane. Ostavit de te posve sama. Ostavit de te, ludi klipane." Lennie pokrije uši rukama. "Nede, kažem ti da nede. Pa poviknu: "Oh, George George George!" George tiho istupi iz guštika, a kunid odskakuta natrag u Lennijev mozak. "Koga se đavola dereš?" reče George mirno. Lennie se uspravi na koljena. "Ti me nedeš ostaviti, je li, George? Znam da nedeš." George se ukočeno približi i sjede na zemlju do njega. "Ne." "Znao sam", viknu Lennie. "Nisi ti takav." George je šutio. "George", opet de Lennie. "Da?" "Učinio sam još nešto nevaljalo." "Ne mijenja ništa na stvari", reče George i ponovo ušuti. Sad su još samo najviši grebeni bili u suncu. Sjena je u dolini bila plava i mekana. Iz daljine čulo se međusobno dovikivanje ljudi. George okrenu glavu i osluhne povike. "George", zovnu Lennie. "Da?" "Nedeš me izgrditi?" "Izgrditi te?" "Svakako, kako si to prije uvijek činio. Ovako: „Kad ne bih imao tebe, uzeo bih svojih pedeset dolara ...""

"Isuse Kriste, Lennie! Ti se ne možeš sjetiti ničega što se dogodi, ali pamtiš svaku riječ koju kažem." "Pa, nedeš to redi?" George se strese. Reče tupo: "Kad bih bio sam, mogao bih tako lako živjeti." Glas mu je bio jednoličan, bez naglaska. "Mogao bih dobiti posao i ne bih imao neprilika." Zastade. "Nastavi", reče Lennie. "A kad dođe kraj mjeseca..." "A kad dođe kraj mjeseca, mogao bih uzeti svojih pedeset dolara i otidi u... javnu kudu..." Opet zastade. Lennie ga živo pogleda. "Nastavi, George. Nedeš me dalje grditi? " "Ne", reče George. "Eh, ja mogu otidi"s reče Lennie. "Otidi du ravno u brda, i nadi pedinu ako me nedeš." George se ponovo strese. "Ne", reče. "Hodu da ostaneš sa mnom ovdje." "Pripovijedaj mi kako si prije pripovijedao", lukavo de Lennie. "Da ti pripovijedam, što?" O drugim momcima i o nama." George poče: "Momci poput nas nemaju obitelji. Nešto malo uštede i onda to spiskaju. Nemaju nikoga na svijetu, tko bi i mrvu mario za njih..." "Ali mi ne", kliknu Lennie sretno. "Pričaj sada o nama." George pošutje časak. "Ali mi ne", reče. "Jer..." "Jer ja imam tebe, a ..." "A ja imam tebe. Imamo jedan drugoga, to je ono, zato ima netko tko mari za nas", kliknuo je Lennie slavodobitno. Večernji povjetarac pirnu čistinom, i lišde žašušti, a vjetrom podignuti validi preletješe zelenim jazom. Povici se muškaraca ponovo začuše, ovaj put mnogo bliže. George skinu šešir. Reče drhtavo: "Skini šešir, Lennie. Zrak je tako ugodan." Lennie poslušno skine šešir i položi ga preda se na zemlju. Sjena je u dolini sve više plavjela, a večer se naglo približavala. Do njih je dopirao prasak granja u grmlju, nošen vjetrom. "Pričaj kako de biti", reče Lennie. George je osluškivao zvukove u daljini. Na čas postade poslovan. "Pogledaj preko rijeke, Lennie, a ja du ti pričati, tako da možeš gotovo sve vidjeti." Lennie okrenu glavu i pogleda preko jaza pa uza sve mračnije padine Gabilanskog gorja. "Nabavit demo imanjce", poče George. Posegnu u džep na boku te izvuče Carlsonov Luger; oslobodi osigurač i spusti ruku s revolverom na zemlju iza Lennijevih leđa. Pogleda u Lennijev zatiljak, na mjesto gdje se sastaju lubanja i kičma.

Gore uzvodno zovnu muški glas, a drugi se muškarac odazva. "Nastavi", reče Lennie. George podignu revolver. Ruka mu se tresla, i on je ponovo ispusti na zemlju. "Nastavi", reče Lennie. "Kako de biti. Mi demo imati imanjce." "Imat demo kravu", reče George. "A možda i pilide... a dolje na ravnome imat demo., s djetelinom ..." "Za kunide", viknu Lennie. "Za kunide", ponovi George. "A ja du se brinuti za kunide." "A ti deš se brinuti za kunide." Lennie zahihode od srede. "I živjet demo od plodova zemlje." "Da." Lennie okrenu glavu. "Ne, Lennie. Gledaj tamo dolje preko rijeke, gotovo kao da možeš vidjeti to imanje." svinju i komadid zemlje i r i sr Lennie se pokori. George spusti pogled na revolver. Sada se iz guštika začu prasak koraka. George se okrenu i pogleda u tom smjeru. "Nastavi, George. Kada demo to izvesti?" "Doskora." "Ti i ja." "Ti... i ja. Svi de biti dobri prema tebi. Nede više biti neprilika. Nitko nede nikoga vrijeđati niti okradati". Lennie reče: "Mislio sam da se ljutiš na mene, George." "Ne", reče George. "Ne, Lennie. Ne ljutim se. Nikad se nisam ljutio, a ne ljutim se ni sada. To želim da znaš." Glasovi su se sada približavali. George podiže revolver i osluhnu glasove. Lennie je molio: "Hajdmo sada tamo. Hajdmo sada kupiti to imanje." "Svakako, sad odmah. Moram. Moramo." I George podiže revolver, stisnu ruku i primaknu cijev posve do Lennijeva zatiljka. Ruka mu se tresla, ali mu je lice bilo odlučno i ruka mu se umiri. Povuče otponac. Prasak se hica pdvalja brdima i opet se isto tako vrati. Lennie se trgnu i onda se polako svali naprijed na pijesak i ostade ležati, a da nije ni zadrhtao. George zadrhta i pogleda revolver, a onda ga baci od sebe na obalu, blizu hrpe stara pepela. Guštik kao da se napunio povicima i topotom koraka u trku. Slimov glas viknu: "George! Gdje si George?" Ali je George ukočeno sjedio na obali i gledao svoju , desnicu, kojom je odbacio revolver. Skupina ljudi banu na čistinu s Curlevem na čelu. On spazi Lennija na pijesku. "Ubio ga, bogami." Priđe i spusti pogled na Lennija, a onda opet pogleda Georgea. "Tačno u zatiljak", reče tiho. Slim priđe odmah Georgeu i sjede na zemlju posve blizu njega. "Ne žalosti se", reče Slim. "Koji put čovjek mora." Ali Carlson je stajao nad Georgeom. "Kako si to učinio?" upita. "Pa, učinio sam", reče George umorno. "Je li imao moj revolver?" "Da, imao je tvoj revolver." "A ti si mu ga oduzeo, zgrabio i ubio ga?" "Da. Tako." George je gotovo šaputao. Uporno je gledao svoju desnicu, kojom je držao revolver. Slim stisnu Georgeov lakat. "Hajde, George. Ti i ja idemo u grad da štogod popijemo." George dopusti da mu pomogne na noge. "Jest, da štogod popijemo."

"Morao si, George. Kunem se, morao si. Hajde sa mnom." I povede Georgea na izlaz puteljka, pa gore prema glavnoj cesti. Cirley i Carlson gledali su za njima. A Carlson reče: "Što misliš, koji đavo sad podgriza njih dvojicu?" RIĐI PONI I DAR U praskozorje Billy Buck pojavio se iz drvene družinske zgrade i zastao časak na trijemu gledajudi u nebo. Bio je to pledat, nizak čovjek, krivih nogu, s brcima kao u morža, širokih šaka, nabreklih, mišidavih dlanova. Oči mu bijahu zamišljene, vodenastosive, a kosa, koja mu je provirivala ispod šešira široka oboda, bijaše čekinjasta, isušena od vjetra i sunca. Stojedi na trijemu Billy je još trpao košulju u plave radne hlače. Otpustio je opasač i ponovo ga pritegao. Na remenu se po izlizanim sjajnim tragovima ispred svake rupice moglo vidjeti kako se s godinama Billvjev struk postepeno širio. Pošto je razvidio kakvo de biti vrijeme, Billy je očistio nos pritisnuvši kažiprstom najprije jednu pa onda drugu nosnicu, snažno duhnuvši svaki put. Tada se uputio do staje trljajudi dlanove. Tu je stao češati i četkati dva jahada konja u njihovim pregracima, i dok je radio, neprestano im je tiho govorio. I tek što je dovršio posao, zazvoni kod stambene zgrade željezni triangl. Billy sastavi češagiju i četku pritisnuvši jedno drugo i odloži ih na gredu te se uputi gore prema kudi, na zajutrak. Svoj je posao obavljao tako odmjereno, a ipak bez uzaludna trošenja vremena, da je stigao do kude dok je gospođa Tiflin još zvonila u triangl. Ona mu kimnu prosijedom glavom i povuče se u. kuhinju. Billy Buck sjede na stepenice, jer mu se kao kravaru ne bi pristojalo da prvi uđe u blagovaonicu. Čuo je kako u kudi gospodin Tiflin lupa nogama o pod nazuvajudi čizme. Visoki brenčav glas triangla pokrenu i maloga Jodyja. Bio je to još malen dječak desetgodišnjak kose nalik na prasnu požutjelu travu, plahih uljudnih sivih očiju i usta koja bi se micala kad bi razmišljao. Zvuk triangla trgnu ga oda sna. Nije mu ni padalo na pamet da se ne pokori tome prodornom zvuku. Nikada to još nije učinio, a niti itko drugi koga je on poznavao. Rukom odmaknu zamršenu kosu s očiju skinu nodnu košulju povukavši je preko glave. Bio je odjeven začas u plavu pamučnu košulju i overall. Bilo je kasno ljeto, pa stoga, naravno, nije trebalo brinuti o cipelama. U kuhinji je malo pričekao dok mu se majka nije odmaknula od kuhinjskog praonika i vratila k štednjaku. Tada se umio i prstima zagladio mokru kosu. Kad se odmaknuo od praonika, majka se oštro okrenu prema njemu. Jody plaho pogleda u stranu. "Morat du ti uskoro podrezati kosu", reče majka. "Zajutrak je na stolu. Idi unutra, tako da Billy može dodi." Jody je sjeo za dugački stol, prekriven bijelim linoleumom koji je od česta pranja bio ved mjestimično izlizan sve do podstave. Ispržena su jaja ležala poredana na veliku tanjuru. Jody stavi sebi na tanjur tri

jajeta i primetnu tri debele kriške pržene slanine. Pažljivo stade strugati mrljicu krvi s jednog žumanjka. Uto uđe teškim korakom Billy Buck. "To ti nede nauditi", objasni Jodyju. "To je samo znak koji ostavlja pijetao". Malo zatim uđe u sobu Jodyjev otac, visok i strog. Po zvuku njegova koraka Jody je znao da otac nosi čizme, ali je ipak zavirio pod stol da se uvjeri. Otac ugasi petrolejku iznad stola, jer je sad kroz prozore ved obilato prodiralo jutarnje svjetlo. Jody nije pitao kamo toga dana jašu otac i Billy Buck, ali je želio da i on može s njima. Otac je zahtijevao strogu stegu. Jody mu se u svemu pokoravao bez pitanja. Carl Tiflin sjeo ¦ je sada za stol i posegnuo za tanjurom s jajima. "Jesi li pripremio krave za polazak, Billy?" upita otac. "U donjem su oboru", odgovori Billy. "Pa ja bih ih i sam mogao odvesti." "Svakako da bi mogao. Ali čovjeku treba društvo. Osim toga, i grlo ti se silno suši." Carl Tiflin je toga jutra bio dobro raspoložen. Majka pomoli glavu na vrata: "Kada misliš da deš se vratiti, Carl?" "Ne mogu redi. Moram razgovarati s nekim ljudima u Salinasu. Možda me nede biti do nodi." Jaja i kava i veliki komadi pogače nestadoše začas. Jody pođe za dvojicom muškaraca iz kude. Gledao je kako su se uspeli na konje, istjerali iz obora šest starih krava muzara i krenuli preko brežuljka prema Salinasu. Išli su da te stare krave prodaju mesaru. Kad su nestali iza sljemena brežuljka, Jody se uputi uz brdo za kudom. Iza ugla kude dotrče psi grbedi se i kesedi zube od zadovoljstva. Jody ih potapša po glavi Doubletree Mutta, psa velika debela repa i žutih očiju, te Smashera, ovčara koji je zadavio kojota i tom prilikom izgubio jedno oko. Ono jedno Smasherovo čitavo uho stršilo je više nego što to smije biti kod ovčarskog psa collieja. No Billy Buck rekao je da se to uvijek događa. Nakon oduševljena pozdrava psi zaposleno spustiše njuške k zemlji i krenuše naprijed ogledavajudi se ovdaonda da bi se uvjerili da dječak dolazi za njima. Prošli su gore kroz kokošinjac i vidjeli kako prepelice zoblju s pilidima. Smasher malo pojuri pilide kako bi ostao u vježbi ako ikada bude ovaca za čuvanje. Jody je išao dalje kroz veliki povrtnjak, gdje mu je zeleni kukuruz sezao preko glave. Bundeve su bile još zelene i male. Nastavio je put do ruba guštika od kadulje, gdje je hladna voda iz izvora tekla kroz cijev i padala u okruglu drvenu kacu. Nagnuo se naprijed da se napije vode na drvenom rubu kace, obraslu zelenom mahovinom: tu je voda imala najbolji okus. Tada se okrenuo i pogledao natrag na ranč, na nisku bijelo okrečenu stambenu zgradu s pojasom crvenih pelargonija te na duguljastu družinsku zgradu kraj čempresa, gdje je Billy Buck sam stanovao. Ispod čempresa mogao je razabrati velik, crn kotao. Ondje su šurili zaklane svinje. Tada se iznad sljemena brda pojavilo sunce, i u njegovu se svjetlu jarko razbijale okrečene kude i gospodarske zgrade i zablistala mokra trava. U visokoj guštari iza Jodyja

ptice su skakutale po tlu pravedi veliku buku u suhom lišdu. Na susjednim brežuljcima prodorno su se javljale vjeverice. Jody se zagleda prema gospodarskim zgradama. Osjedao je u zraku nekakvu neizvjesnost, neki osjedaj promjene i gubitka te dobitka nekih novih i stranih stvari. Nad obronkom brežuljka dva su golema crna lješinara kružila zrakom nisko iznad zemlje, a ispred njih klizile su glatko i hitro njihove sjene. U susjedstvu je uginula životinja. To je Jody ved znao. To može biti krava, a mogu biti i ostaci kunida. Lješinarima ništa ne izbjegne. Jody ih je mrzio kao što ih mrzi svatko pošten, no ništa im se nije smjelo činiti nažao, jer oni uklanjaju strvinu. Nakon nekog vremena dječak se opet lagano spustio niz brežuljak. Psi su ga ved davno ostavili i otišli u šikaru da se zabave na svoj način. Jody se vrati kroz povrtnjak pa zastade časak da bi petom smrskao zelenu dinju. Ali ga to nije usredilo. Znao je savršeno dobro da takvo što ne valja činiti. Da bi prikrio prijestup, nabaca nogom blata preko uništene dinje. Kad se vratio u kudu, majka se nadvi nad njegove hrapave ruke damu pregleda prste i nokte. Koje li koristi od toga da ga pošalje čista u školu, kad se putem može još toliko toga dogoditi! Uzdahnula je nad crnim raspuklinama u koži njegovih prstiju, a tada mu dala njegove knjige i ručak i otpremila ga na milju dalek put u školu. Opazila je da mu se tog jutra usta neprestano miču. Jody poče svoje putovanje. Napunio je džepove komadidima bijelog kremena što je ležao na cesti, pa bi se svako malo nabacio na koju pticu ili divljeg kunida koji bi se predugo zadržao na cesti sunčajudi se. Kod raskršda s onu stranu mosta susrete dva prijatelja, i sada su sva trojica zajedno nastavila put u školu pravedi smiješno velike korake i vladajudi se prilično glupavo. Škola se bila otvorila tek prije dva tjedna. Među đacima još je vladao buntovni duh. Bilo je četiri sata poslije podne kad je Jody stigao na vrh brežuljka i pred sobom dolje opet ugledao ranč. Tražio je očima jahade konje, ali je ispust bio prazan. Otac se dakle još nije vratio. Tada se polako uputi u susret svojim popodnevnim kudnim dužnostima. Pred kudom na ulaznom trijemu našao je majku kako sjedi i krpa čarapice. "U kuhinji imaš dvije palačinke", reče majka. Jody kliznu onamo i vrati se s jednom ved napol pojedenom palačinkom i s punim ustima. Majka ga upita što je toga dana učio u školi, ali nije slušala njegov palačinkom prigušen odgovor. "Jody", prekide ga majka, "večeras se moraš pobrinuti da napuniš sanduk za drva sve do vrha. Sinod si složio tri ješke unakrst, pa je sanduk bio jedva do polovice pun. Večeras složi trijeske ravno. I čuj, Jody, neke naše kokoši valjda skrivaju jaja ili ih pak psi proždiru. Daj malo pogledaj naokolo po travi i vidi možeš li nadi koje gnijezdo." Još žvačudi Jody iziđe da obavi svoje kudanske dužnosti. Kad je bacio žito pilidima, vidio je kako prepelice slijedu da s njima jedu. S nekog je razloga otac bio ponosan na to da prepelice dolaze u

kokošinjac. Nikada nije dopuštao da se na išta puca u blizini kude, od samoga straha da prepelice ne bi možda otišle. Kad je sanduk za drva bio pun, Jody uze svoju malu laku pušku i uputi se gore k hladnom vrelu na rubu šikare. Ponovo se napi vode i tada poče ciljati puškom na koješta kamenje, ptice u letu, veliki crni kotao za svinje pred čempresom ali nije pucao, jer nije imao metaka, a nede ih ni imati dok mu ne bude dvanaest godina. Da ga je otac vidio kako cilja puškom u smjeru kude, bio bi odgodio metke za još godinu dana. Jody se toga prisjeti, pa više nije perio pušku nizbrdo. Dvije je godine ved sasvim dovoljno da čekaš na metke. Gotovo su svi očevi darovi bili poklonjeni uz uvjete koji su im ponešto smanjivali vrijednost. Ali je to bilo dobro za stegu. Večera je čekala sve do mraka, dok se otac nije vratio. Kad je konačno ušao s Billvjem Buckom, Jody osjeti sladunjavi miris rakije u njihovu dahu. U duši se tomu radovao, jer kad bi otac mirisao po rakiji, on bi kadšto s njime razgovarao, a kadšto bi čak i pripovijedao o koječemu što je činio u onim divljim danima kad je bio još dječak. Poslije večere Jody je sjeo uz kamin a njegove su plahe uljudne oči tražile kutove sobe. Čekao je da otac kaže što im nosi, jer je Jody znao da otac ima neku vijest. Ali se ubrzo razočarao. Otac uperi prema njemu strog prst. "Bit de bolje da ideš u postelju Jody. Trebat deš mi ujutru." Nije zvučilo baš tako loše. Jody je volio obavljati poslove koje bi mu naređivali, ako nisu bile redovite dužnosti. Spustio je pogled na pod a usnama je ved oblikovao pitanje prije nego ga je izrekao. "Što demo raditi ujutru klati svinju?" upita tiho. "Ne brini. Bolje de biti da odeš u postelju." Kad su se za njim zatvorila vrata, Jody je čuo kako se otac i Billy Buck smiju, pa je znao da je posrijedi neka šala. A kasnije, kad je ležao u postelji nastojedi da razabere po koju ,riječ od mrmljanja u drugoj sobi, čuo je kako otac prosvjeduje, "Ali, Ruth, nisam mnogo za njega dao." , Jody je čuo kako dolje kraj ambara sove love miševe i čuo je kako grana neke vodke tiho lupka o kudu. Jedna je krava mukala kad je utonuo u san. Kad je ujutro zazvonio triangl, Jody se odjenuo još i brže nego inače. Dok je u kuhinji umivao lice i začešljavao kosu, majka ga ljutito oslovi: "Da mi nisi izlazio dok nemaš u sebi valjan zajutrak!" Pošao je u blagovaonicu i sjeo za dugi bijeli stol. Uzeo je sa tanjura komad pečena tijesta koje se još pušilo, složio na nj dvoje prženih jaja, prekrio ih drugim komadom pečena tijesta i onda sve zgnječio vilicom. Otac i Billy Buck uđoše u sobu. Po batu njihovih koraka Jody je znao da obojica nose cipele niskih peta, ali je ipak zirnuo pod stol da provjeri. Otac ugasi petrolejku, jer je ved nastao dan. Držao se ozbiljno i strogo, dok Billy Buck nije uopde pogledao Jodyja. Izmicao je dječakovu plahom upitnom pogledu i namakao cijeli komad dvopeka u svoju kavu. Carl Tiflin reče zlovoljno: "Ti deš s nama poslije doručka!" Jodyju su zalogaji počeli zapinjati u grlu, jer je osjedao u zraku nešto sudbonosno. Pošto je Billy nagnuo svoj tanjurid i ocijedio iz njega

prolivenu kavu i obrisao ruke o radne hlače, muškarci su ustali od stola i zajedno izašli na jutarnje svjetlo. Jody ih je iz poštovanja slijedio u maloj udaljenosti. Nastojao je da obuzda misli da mu ne jure naprijed, trudio se da potpuno obustavi rad mozga. "Carl!" doviknu majka. "Nemoj da zbog toga zakasni u školu!" Prošli su mimo čempres, gdje je s grane visio vagir na koji su vješali svinje nakon klanja, pa mimo crni kotao dakle se nede klati svinjče. Sunce je sjalo iznad brežuljka i bacalo dugačke tamne sjene stabala i zgrada. Zaokrenuli su preko strništa da bi skratili put do staje. Otac otvori vrata, i oni stupe unutra. Na putu do štaglja hodali su prema suncu, pa se sada u staji činilo tamno kao u rogu, a toplo od sijena i životinja. Otac se uputi prema jednom pregratku. "Hodi ovamo!" naloži dječaku. Jody je sad ved počinjao razaznavati predmete. Zavirio je u pregradak i naglo ustuknuo. Iz pregratka ga je gledalo riđe ždrijebe. Dulilo je uši, a u očima mu je svjetlucao neposluh. Dlaka mu je bila oštra i gusta kao dlaka psa airedalea, griva dugačka i zamršena. Jodyju, se stegnu grlo i ponesta mu daha. "Treba ga valjano očešati" reče otac, "a ako ikada čujem da ga ne hraniš ili mu ostavljaš nečist pregradak, prodat du ga onog časa." Jody više nije smogao snage da gleda poniju u oči. Zagledao se časak u svoje ruke i onda plaho upitao? "Moj?" Nitko mu nije odgovarao. Pružio je ruku prema ždrebetu. Siva se njuška primaknu glasno njuškajudi, a tada se usne povuku natrag i snažni se zubi stegnu oko Jodvjevih prsti. Poni zamahnu glavom goredolje, kao da se smije jer ga to zabavlja. Jody promotri svoje ozlijeđene prste. "Eh", reče ponosno, "pa taj valjano grize." Oba se muškarca nasmiju, nekako š olakšanjem. Carl Tiflin iziđe iz staje i uspe se na susjedni brežuljak da budu nasamu, jer se osjedao smeten, a Billy Buck ostade. Lakše je bilo razgovarati s Billyjem. Jody ponovo upita: "Moj?" Billy poče objašnjavati posve poslovnim tonom. "Svakako! Naime, ako se za njega budeš brinuo i ujahao ga kako valja. Ja du ti pokazati kako. To je još ždrijebe. Neko ga još vrijeme nedeš modi jahati." Jody ponovo ispruži ozlijeđenu ruku, i ovaj put poni dopusti da mu protrlja njušku. "Trebalo bi da imam mrkvu", reče Jody. "Gdje smo ga nabavili, Billy?" "Kupili smo ga na šerif ovoj javnoj dražbi", objasni Billy. "Neka je cirkuska družina pala pod stečaj u Salinasu, imala ¦dugova, pa je šerif rasprodavao njihovu imovinu." Poni ispruži njušku i otrese čeonu grivu s divljih očiju. Jody ga pogladi po njušci. Tiho reče: "Nema sedla?" Billy se nasmija. "Zaboravio sam. Hodi ovamo." U spremištu za ormu on dohvati malo sedlo od crvena safijana. "To je sedlo samo za cirkus", reče s omalovažavanjem.

"Nije podesno za gusto žbunje, ali je bilo jeftino na dražbi." Jody se nije usudio ni pogledati sedlo, naprosto nije mogao ni govoriti. Vršcima prstiju prijeđe po sjajnoj crvenoj koži i nakon duge stanke reče: "Ali de se na njemu lijepo doimati." Nastojao se sjetiti najvelebnijega i najljepšega što god je znao. "Ako ved nema neko ime", reče "ja bih ga mogao nazvati Brda Gabilan." Billy je Buck znao kako je dječaku pri duši. "To je prilično dugo ime. Zašto ga ne nazoveš samo Gabilan? To znači sokol. To bi bilo krasno ime za njega." Billy je bio sav sretan. "Ako budeš sabirao strunu iz njegova repa, mogao bih ti jednom napraviti konop od strune. Mogao bi ga upotrijebiti kao povodac." Jody se htio vratiti pregratku. "Misliš li da bih ga mogao odvesti u školu da ga pokažem djeci?" No Billy zaniječe glavom. "Još se nije naviknuo ni na povodac. Nije nam bilo lako dovesti ga ovamo. Morali smo ga gotovo silom vudi. No bit de bolje da se sad otputiš u školu." "Dovest du ovamo djecu poslijepodne da ga vide", reče Jody. Pola sata ranije nego inače došlo je to poslije pbdne šest dječaka preko brda, u napornu trku, spuštenih glava, mašudi rukama, zadihani. Projurili su mimo kudu i udarili preko strništa prema staji. A tada su malo kao u neprilici stajali pred ponijem i onda uprli u Jodyja pogled pun nova divljenja i nova poštovanja. Prije toga dana Jody bijaše samo dječak, odjeven u overall i plavu košulju mirniji od vedine ostalih dječaka, čak i pod sumnjom da je pomalo kukavica. No sada je bio drugačiji. Iz tisudu stoljeda izvukli su prastaro udivljenje pješaka prema konjaniku. Instinktivno su znali da je čovjek na konju duhovno i tjelesno vedi od pješaka. Znali su da se Jody nekako čudesno izdignuo iz jednakosti s njima i dobio mjesto iznad njih. Gabilan ispruži glavu iz pregratka i stade ih njuškati. "Zašto ga ne jašeš?" viknuše dječaci. "Zašto mu ne isprepleteš rep vrpcama kao za sajam? Kada deš ga jahati?" U Jodyju se probudi hrabrost. I on je ved osjedao nadmod jahača. "Nije još dovoljno star. Još ga dugo nedu jahati. Vježbat du ga na dugu povodcu. Billy Buck pokazat de mi kako." "Pa zar ga ne možemo ni voditi malo naokolo?" "Nije se još ni priviknuo na ular", objasni Jody. Htio je da bude posve sam kad prvi put izvede ponija. "Dođite da vidite sedlo. Ostali su bez riječi pred crvenim sedlom od safijana, nisu od čuda mogli ni zaustiti. "Nije baš za šikaru"; objašnjavao je dalje Jody, "ali na njemu de se ipak lijepo doimati. Možda du jahati bez sedla kad idem u šikaru." "A kako deš konopom uhvatiti kravu, kad nema kuke na sedlu?" "Možda du dobiti drugo sedlo za svakidašnju upotrebu. Otac de možda htjeti da pomažem oko stoke." Dao im je da opipaju crveno sedlo i pokazao im mjedeni lančid podvratnjaka i velika mjedena dugmeta na svakoj sljepoočici, gdje se sastaju oglav i čeoni remen. Sve je to bilo naprosto predivno. Malo kasnije morali su otidi, i svaki je dječak u duhu premetao svoju imovinu ne bi li našao mito koje bi bilo dovoljno vrijedno da ga ponudi u zamjenu za dopuštenje da

jednom pojase riđeg konjida kad za to dođe vrijeme. Jody je bio sretan kad su otišli. Skinuo je sa zida češagiju i četku, uklonio ogradu pregratka i oprezno unišao. Ždrijepcu su se oči krijesile i ved se namještao da bi se mogao ritnuti. Ali mu Jody dodirnu pleda i stade mu trljati visoki svedeni vrat, kako je uvijek vidio da Billy Buck čini. I tiho mu je govorio dubokim glasom: "Taaaako, momče." U poniju je postepeno popuštala napetost. Jody je češao i četkao sve dok nije u pregratku ležala cijela hrpa poispadale dlake i dok ponijeva koža nije poprimila tamnoriđi sjaj. Svaki put kad bi prestao, mislio je da je mogao i bolje. Grivu je spleo u tuce malih pletenica pa spleo i čeonu grivu, a onda sve opet raspleo i četkom opet izravnao. Jody nije ni čuo kad je majka ušla u staju. Bila je ljuta kad je došla, ali kad je zavirila k poniju i vidjela da je Jody oko njega zaposlen, osjetila je kako ju je preplavio neobičan ponos. "Zar si zaboravio sanduk s drvima?" upita blago. "Uskoro de mrak, a u kudi nema ni treščice. A ni pilidi još nisu nahranjeni." Jody brzo pokupi svoj alat. "Zaboravio sam, majko." "Eh, onda poslije ovoga prvo obavi svoje kudne dužnosti. Onda nedeš zaboraviti. Sve mi se čini, sad deš koješta zaboravljati ako malo ne pripazim na te." "Smijem li za njega uzeti mrkvu iz vrta, majko?" O tomu je morala malo razmisliti. "Ah pa mislim da možeš, samo ako uzmeš one velike, žilave." "Od mrkve bude dlaka lijepa", reče Jody, a ona ponovo osjeti neobičan val ponosa. Otkako je stigao poni, Jody nije više nikada čekao da ga triangl digne iz postelje. Poprimio je naviku da se išulja iz postelje još prije nego što se majka probudi, da se hitro odjene i tiho spusti dolje do staje, da vidi Gabilana. U siva, tiha jutra, kad su i zemlja i šikara, i zgrade i stabla srebrnastosivi i crni poput fotografskog negativa, on bi se iskradao do staje, mimo usnulo kamenje i čempres. Purani, koji su spavali na drvedu van dohvata kojota, javljali se snenim pudkanjem. Polja se sivkasto sjala, kao da ih je posuo mraz, a u rosi se oštro isticali tragovi kunida i poljskih miševa. Vjerni su psi ukočeno izlazili iz svojih kudica, nakostriješene dlake, režudi duboko iz grla. Kad bi do njih dopro Jodvjev miris, ukočeni bi im se repovi uzdigli i stali mahati u znak pozdrava. Zatim bi se oba psa Doubletree Mutt, s velikim debelim repom, i Smasher, bududi čuvar ovaca lijeno vratila na svoje tople ležaje. Bilo je to za Jodvja neobično doba i tajnovito putovanje neko produženje sna. Ispočetka, kad je tek dobio ponija, volio se putem mučiti mišlju da Gabilana nede biti u njegovu pregratku i što je bilo još gore da nikada ondje nije ni bio. A imao je i druge slatke muke koje bi sam sebi zadavao. Mislio bi kako su štakori u sedlu izglodali rupe zupčasta ruba, i kako su miševi izgrizli Gabilanov rep da se sav prorijedio i istanjio. Obično bi posljednji komadid puta do staje prevalio u trku. Odignuo bi zarđali kračun na stajskim vratima i ušao unutra, ali kako god tiho dtvorio vrata, Gabilan bi ga uvijek ved gledao preko ograde pregratka i tiho njiskao i toptao

prednjom nogom, a u očima bi mu se krijesile crvene iskre poput žeravice od hrastova drva. Kadšto, kad bi im koji dan trebali radni konji, Jody bi našao Billvja Bucka kako u staji četka konje i stavlja na njih ormu. Billy bi stao uz njega i dugo promatrao Gabilana i Jodvju govorio mnogo šta o konjima. Tumačio mu kako se konji strašno boje za svoje noge, pa im zato treba noge uvijek odizati i tapšati im kopita i gležnjeve, da ih oslobodiš toga straha. Govorio je Jodvju kako konji vole da se s njima razgovara. Rekao mu je da uvijek mora razgovarati s ponijem i sve mu objašnjavati zašto je ovo ili ono. Billy doduše nije bio siguran da konj može razumjeti sve što mu se kaže, ali opet ne možeš redi koliko od toga razumije. Konj nede nikada postati neugodan ako mu netko, koga on voli, sve objasni. Billy je znao navesti za to i primjere. Znao je, na primjer, da se neki konj, koji je ved bio mrtav umoran, posve pribrao kad mu se reklo da ima još samo komadid puta do cilja. A znao je i kako se neki konj, koji je bio kao uzet od straha, prikupio kad mu je jahač rekao što ga je to zaplašilo. Razgovarajudi tako u rana jutra, Billy Buck uredno bi narezao tridesetak prst dugačkih slamčica i zataknuo ih za šešir. I u toku dana, kad god bi htio pročačkati zube ili što griskati, trebalo je samo da posegne za jednom slamčicom. Jody je pažljivo slušao jer je znao, kao što su znali i svi ljudi u tom kraju, da je Billy Buck sjajan poznavalac konja. Vlastiti Billyjev konj bio je žilav indijanski poni s nelijepom glavom, ali bi na sajmenim natjecanjima gotovo uvijek odnosio prvu nagradu. Billy je znao uzetom uhvatiti mlada bika, dvaput omotati laso oko kuke na sedlu i tada sjahati, a konj bi i dalje pritezao i popuštao laso, kako to ribič čini s ribom, držedi uz to laso neprestano napetim, dok se bik ne bi svalio na zemlju ili bio poražen. Svako jutro, pošto bi očešao i očetkao ponija, Jody bi spustio ogradu pregratka, i Gabilan bi sunuo mimo njega i projurio stajom pa van u ispust. Galopirao bi uokrug, a kadšto skočio naprijed i dočekao se ukočenih nogu. Stajao bi dršdudi, naduljenih ušiju, i kolutao očima da su mu se sve vidjele bjeloočnice, pretvarajudi se da je prestrašen. Konačno bi se frkdudi uputio do korita i zagnjurio njušku u vodu sve do nozdrva. Jody je tada bio ponosan, jer je znao da se po tome prosuđuje konj. Slabi konji samo dodiruju ustima vodu, ali de plemenita, vatrena životinja turiti u vodu cijelu njušku i ostaviti samo toliko razmaka da može disati. Jody bi tada stajao i promatrao ponija i opažao koješta što nije nikada prije opažao ni na kojem drugom konju glatke, elastične mišide na sapima i tetive na bedrima, koje su se stezale poput šake kad se stišde, te sjaj koji je sunce davalo riđoj dlaci. Kako je cio svoj život bio navikao da gleda konje, Jody ih nije nikada veoma pomno promatrao. No sada je zapažao pokretne uske, koje su licu davale izražaj, pa čak i neznatne promjene izražaja.

Poni je govorio ušima. Po tomu kako bi držao uši, mogao si tačno prosuditi njegove osjedaje. Koji put bile su mu ukočene i uspravne, a koji put opet opuštene i mlohave. Strigle bi natrag kad je bio ljutit ili u strahu, a dulile se kad je bio uznemiren, radoznao ili raspoložen, a njihov je položaj odavao kakva je raspoloženja. Billy Buck držao je riječ. Rano u jesen počelo je vježbanje. Najprije je ždrijebe trebalo priviknuti na povodac, a to je bilo najteže, jer je to bilo prvo. Jody bi držao mrkvu i mamio i obedavao i vukao za konop. Poni bi se upro nogama baš kao magare čim bi osjetio potezanje. Ali je za kratko vrijeme naučio. Jody bi hodao po cijelom rancu vodedi ga na povodcu. Malopomalo počeo je ispuštati konop, dok ga poni nije slijedio bez vođenja kamo god bi išao. Zatim je došlo vježbanje na dugom povodcu. To je bio polaganiji posao. Jody bi stajao u sredini kruga držedi dugačak konop. Pucnuo bi jezikom, i poni bi počeo stupati u velikom krugu zadržavan dugim konopom. Ponovo bi pucnuo jezikom da ponija natjera u lagan kas, i onda opet da ga natjera u puni galop. Gabilan je topotom jurio uokrug i silno uživao. Tada bi Jody viknuo "Hooop", i poni bi stao. I zamalo je Gabilan bio savršen u tome. No u mnogočemu je taj poni bio nevaljalac. Zgrabio bi zubima Jodyja za hlače i stao mu na nogu. Ovdaonda strignuo bi ušima i strahovito se ritnuo ciljajudi na dječaka. Kad god bi počinio koju od tih nevaljalština, Gabilan bi se opet smirio i gotovo kao smijao u sebi. Uvečer bi Billy Buck pred ognjištem izrađivao konop od strune. Jody bi sabirao u vredicu strunu iz repa, pa bi sjedio i promatrao kako Billy polako pravi konop kako suce nekoliko struna da načini uzicu, zatim mota dvije uzice u vrv i onda splede nekoliko vrvi da napravi konop. Dogotovljeni bi konop Billy valjao nogom po podu, da postane okrugao i tvrd. Vježbe na dugom povodcu brzo su se približavale savršenstvu. Jodvjev otac, promatrajudi ponija kako stane pa krene, kako kasa i galopira, bio je zbog toga malo zabrinut. "Taj se ved pomalo pretvara u cirkuskog ponija", prigovarao je. "Ne volim takve konje. Konju se otima cijelo dostojanstvo ako ga tjeraš na to da pravi majstorije. Ovakav ti je konj kao glumac bez dostojanstva, bez svoga značaja." A onda dometnu: "Mislim, bit de bolje da ga što prije navikneš na sedlo." Jody pojuri u komoru za ormu. Ved je neko vrijeme jahao na tom sedlu, položivši ga na drvena kozlida. Nebrojeno je puta mijenjao visinu stremena a nikada nije uspio da je podesi kako treba. Koji put, sjededi u sedlu na drvenu kozlidu u komori za ormu, sav okružen hamovima, komutima i potpruzima, Jody bi u duhu izjahao iz prostorije. Ispred sebe preko obluka na sedlu prebacio bi svoju pušku. Vidio je kako kraj njega lete polja i slušao topot kopita u punom galopu. Bio je to

škakljiv posao prvi put osedlati ponija. Gabilan se grbio i propinjao i zbacio sedlo prije nego što se potprug mogao pritegnuti. Trebalo ga je neprestano iznova stavljati na njega, dok konačno poni nije dopustio da ostane na njemu. A i opasivanje potpruga bilo je teško. Svaki bi dan Jody pritezao potprug malo jače, dok konačno ponija sedlo nije uopde više smetalo. Onda je došao na red oglav sa žvalama. Billy je objasnio kako treba kao žvale upotrijebiti najprije slatki korijen, dok se . Gabilan ne navikne na to da ima nešto u ustima. "Naravno, mogli bismo ga i silom na sve priviknuti", tumačio je Billy, "ali onda ne bi bio tako dobar konj. Uvijek bi bio ponešto zastrašen, a ovako mu nede smetati, jer de sam privoljeti." Kad je poni prvi put nosio oglav, trzao je glavom amotamo i jezikom nastojao ukloniti žvale, dok mu nije na kutove usta izbila krv. Pokušavao je skinuti oglav trljajudi glavom o jasle. Vrtio je ušima amotamp, a oči mu se zakrvavile, što od straha a što od neobuzdanosti uopde. Jody je uživao, jer je znao da se samo konj bijedne duše ne buni kad ga vježbaju. Jody bi sav zadrhtao pri pomisli na onaj čas kad de prvi put sjediti u sedlu. Poni de ga vjerojatno zbaciti. U tome nema sramote. Sramota de biti ako odmah ne ustane i ponovo ne uzjaše. Kadšto bi sanjao kako leži u blatu i plače i ne može se nagnati da ponovo uzjaše. Od toga bi sna osjedao stid još sve do podneva. Gabilan je brzo rastao. Ved je izgubio duge noge ždrebeta, a griva mu postajala sve dulja i crnija. Od redovita češanj a i četkanja dlaka mu je prilegla i postala glatka i sjajna poput narančastocrvena laka. Jody mu je mazao kopita uljem i brižno ih obrezivao da ne pucaju. Konop od strune bio je ved gotovo dovršen. Otac mu je poklonio par starih ostruga, koje je šavinuo da budu uže, skratio im remenčide i smanjio lančide, dok nisu pristajale. A tada je jednog dana rekao: "Taj poni brže raste nego što sam mislio. Mislim da ga J možeš jahati još prije Dana zahvalnosti. Misliš li da deš se modi držati u sedlu?" "Ne znam", plaho de Jody. Do Dana zahvalnosti bilo je svega još tri tjedna. Nadao se da nede padati kiša, jer bi kiša ostavila mrlje, na crvenom sedlu. Gabilan je sada ved poznao i zavolio Jodvja. Njiskao bi kad bi Jody dolazio preko strništa, a na paši bi dolazio trkom kad bi mu njegov gospodar fiduknuo. Uvijek bi ga dočekala mrkva. Billy Buck neprestano je ponavljao Jodyju jahačke upute. "Dakle, kad si jednom gore, samo čvrsto stisni koljenima i ne hvataj se za sedlo, a ako budeš zbačen, ne daj se odvratiti. Nema tako dobra jahača da ga konj ne bi mogao zbaciti. Ti se samo opet popni prije nego on i pomisli kako te nadmudrio. Zamalo te više nede modi zbaciti. Eto, tako treba." "Nadam se da nede prije biti kiše", reče Jody. "Zašto ne? Zar nedeš da budeš odbačen u blato?"

Donekle je to i bio razlog, ali se još i pribojavao da bi se Gabilan, u uzbuđenju propinjanja, mogao omaknuti pa pasti na njega i slomiti mu nogu ili kuk. Vidio je ved da se i to događa ljudima, vidio je kako se previjaju na tlu kao zgnječene bube, pa se toga plašio. Vježbao se na drvenu kozlidu kako de držati uzde u lijevoj ruci a šešir u desnoj. Ako tako zaposli ruke, nede modi zgrabiti kuku sedla ako osjeti da pada. Nije volio ni pomisliti na ono što de se dogoditi ako se ipak uhvati za kuku. Možda ni otac ni Billy Buck ne bi od samog stida više nikada s njim ni razgovarali. To bi se pročulo, pa bi se i majka stidjela. A u školskom dvorištu ne, bilo je suviše strašno i pomisliti na to. Počeo je stavljati nogu i pritiskati svom svojom težinom na stremen, kad bi Gabilan bio osedlan, ali nije prebacivao nogu poniju preko leđa. To mu je bilo zabranjeno do Dana zahvalnosti. Svako bi poslijepodne stavio crveno sedlo na ponija i čvrsto ga pritegnuo. Poni je ved naučio da nadme trbuh do neprirodna obujma dok se pritezao potprug, te da ga onda Narodni blagdan u SAD (Thanksgiving Day) koji se obično slavi posljednjeg četvrtka u studenome. (Prev.) opusti kad je remen pričvršden. Jody bi ga kadšto odvodio gore do ruba šikare i davao mu da pije iz okrugle zelene kace, a kadšto bi ga odvodio preko strništa gore na vrh brežuljka, odakle se mogao vidjeti bijeli grad Salinas i geometrijska polja velike doline i hrastova stabla okružena ovcama. Tu i tamo probili bi se kroza šikaru i prodrli do malih okruglih čistina, tako zatvorenih sa svih strana da bi nestajalo svijeta i od staroga bi života ostajalo samo nebo i zatvoreni krug šikare. Gabilanu su se ti izleti sviđali, i to je pokazivao, držedi glavu veoma visoko i podrhtavajudi nozdrvama od radoznalosti. Kad bi se vratili s takve ekspedicije, mirisali bi po slatkoj kadulji kroz koju su se probijali. Vrijeme se polagano vuklo prema Danu zahvalnosti, no zima je naglo nahrupila. Oblaci se spustili i visjeli cio dan iznad krajine i dodirivali vrhunce brežuljaka, a nodu bi vjetar prodorno fijukao. Po cijeli dan suho je hrastovo lišde padalo s drveda, dok nije prekrilo zemlju, a stabla su ipak ostala neizmijenjena. Jody je želio da ne bude kiše prije Dana zahvalnosti, ali se kiša ipak spustila. Smeđa je zemlja potamnjela a stabla se sjala. Odrezani su vrškovi strni pocrnjeli od plijesni; izloženi vlazi, plastovi su sijena posivjeli a mahovina na krovovima, koja se cijelo ljeto sivjela poput guštera, poprimila je živu žudkastozelenu boju. U toku tjedna, dok je padala kiša, Jody je držao ponija u staji da ga zaštiti od vlage, osim kratkog vremena poslije škole kad bi ga izvodio da se razgiba i napije na koritu u gornjem ispustu. I nijedanput se nije GabUan smočio. Mokro je vrijeme potrajalo sve dok se nije pojavilo malo nove trave. Jody je išao u školu odjeven u nepromočiv kaput i kratke gumene čizme. Konačno je jednog dana granulo jasno sunce. Radedi u staji oko ponija,

Jody reče Billyju Bucku: "Možda du Gabilana ostaviti u oboru kad danas odem u školu." "Bit de dobro za njega da bude vani na suncu", uvjeravao ga Billy. "Nijedna životinja ne voli da bude predugo zatvorena u tijesnu prostoru. Tvoj otac i ja idemo straga na brdo da očistimo izvor od lišda." Billy je kimao glavom i čačkao zube jednom od svojih slamčica. "Ali ako udari kiša ..." zabrinuto de Jody. "Danas po svoj prilici nede više padati. Ispadalo se." Billy zasuče rukave na košulji i namjesti gumene remenčide. "A ako i bude kiše pa, malo kiše ne udi konju." "Eh, ako bi ipak bilo kiše, ti ga spremi, hodeš li, Billy? Bojim se da se ne prehladi pa ga ne bih mogao jahati kad dođe vrijeme." "Oh, svakako! Pripazit du na njega ako se vratimo na vrijeme. Ali danas nede biti kiše." I tako je Jody, kad je otišao u školu, ostavio Gabilana u oboru. Rijetko se događalo da Billy Buck ne bi bio u pravu. To nije ni moglo biti. Ali se toga dana prevario u vremenu: odmah poslije podneva natisnuli se oblaci preko brda i kiša poče lijevati. Jody je čuo kako je počela padati po krovu škole. Ved je mislio kako da podigne ruku i zatraži dopuštenje da izađe iz razreda, pa kad jednom bude vani, da otrči kudi i spremi ponija. Odmah bi ga kaznili, i u školi i kod kude. Stoga odusta od te namjere tješedi se Billvjevim uvjeravanjem da kiša ne može nauditi konju. Kad se obuka konačno završila, požurio se kudi kroz mračnu kišu. Iz pristranaka uz cestu izbijali su sitni mlazovi blatne vode. Kiša je padala ukoso, pod udarcima hladna vjetra. Jody je kasao kudi pljuskajudi kroza šljunak i blato na cesti. S vrha brda ved je vidio Gabilana kako sav jadan stoji u ispustu. Riđa mu je dlaka bila gotovo crna i sva isprugana tragovima vode. Stajao je obješene glave, okrenut od kiše i vjetra. Jody dojuri trkom i brzo rastvori širom vrata od staje i uvede mokrog ponija držedi ga za čeonu grivu. Tada nađe grubu jutenu vredu i stade mu trljati promočenu dlaku pa noge i gležnjeve. Gabilan je strpljivo stajao, ali bi mu tijelom svaki čas prošao srh kao zapuh vjetra. Kad je otro ponija koliko je najbolje mogao, Jody ode u kudu i donese vrude vode u staju da namoči zob. Gabilan baš nije bio veoma gladan. Grickao je vrudu kašu, ali ga nije osobito zanimala, i još je od vremena do vremena znao zadrhturiti. Vlažna su mu se leđa malko pušila. Bio je ved gotovo mrak kad su se Billy Buck i Carl Tiflin vratili kudi. "Kad je ulilo, sklonuli smo se kod Bena Herchea, a kiša nije prestajala cijelo poslije podne", objašnjavao je Carl Tiflin. Jody dobaci prijekoran pogled Billvju Bucku, i Billy se osjeti kriv. "Rekao si da nede padati", prekori ga Jody. Billy pogleda u stranu. "Teško je redi u ovo doba godine", kaza, ali mu je isprika zvučila šuplje. Nije imao prava na to da bude pogrešiv, i to je znao. "Poni je okisnuo, promočio se skroz naskroz." "Jesi li ga osušio?" "Istrljao sam ga vredom i dao mu vrude žito." Billy kimnu glavom u znak suglasnosti. "Misliš li da de se prehladiti, Billy?" "Malo kiše nije još ničemu naudilo", umirivao ga Billy.

Otac se nato uplete u razgovor da malo pouči dječaka. "Konj nije neka maza", reče. Carl Tiflin mrzio je slabost i bolest i osjedao žestok prezir prema bespomodnosti. Majkaje stavila na stol tanjir odrezaka te kuhani krumpir i kuhanu bundevu, a od toga se prostorija napunila oblakom pare. Sjeli su da jedu. Carl Tiflin još je gunđao protiv slabosti koja se u životinjama i ljudima stvara pretjeranim tetošenjem. Billy Buck osjedao se nevoljko jer je pogriješio. "Jesi li ga pokrio gunjevima?" upita. "Ne. Nisam mogao nadi nijedan gunj. Stavio sam mu na leđa neke vrede." "Onda demo otidi dolje i pokriti ga kad pojedemo." Billyju je sada malo odlaknulo. Kad je Jodyjev otac otišao u sobu da sjedne uz kamin a majka prala suđe, Billy potraži svjetiljku i zapali je te se kroz blato uputi do staje. U staji je bilo tamno i toplo i slatko je mirisalo. Konji su još žvakali svoje večernje sijeno. "Ti pridrži svjetiljku!" naredi Billy. Opipao je poniju noge i dlanom mu ispitao vrudinu sapi. Pritisnuo je obraz o ponijevu sivu njušku i zatim mu zavrnuo očne kapke da pogleda očne jabučice, te mu odignuo usne da vidi desni, i stavio mu prste u uha. "Čini se da baš nije osobito raspoložen", reče Billy. "Istrlj at du ga." Billy nađe neku vredu i stade žestoko trljati poniju noge pa prsa i greben. Gabilan je bio nekako čudnovato bezvoljan. Strpljivo se dao trljati. Konačno Billy donese stari pamučni šal iz konobe za ormu i prebaci ga poniju na leđa te mu ga sveza uzicom oko vrata i prsiju. "Tako, sad de do jutra biti opet zdrav", reče Billy. . Majka je uzdigla pogled kad se Jody vratio u kudu. "Dugo bdiš", reče. Tvrdom ga je rukom pridržala za bradicu da mu ukloni zamršenu kosu s očiju i rekla: "Ne brini zbog ponija. Ozdravit de. Billy zna možda bolje liječiti konje nego ikoji veterinar u zemlji." Jody nije znao da ona opaža njegovu zabrinutost. Nježno se odmaknuo od nje i kleknuo pred ognjište dok ga vrudina nije svega ispekla po trbuhu. Ispržio se skroz naskroz i onda pošao u postelju, ali zaspati bijaše teško. Probudio se kako se njemu pričinilo poslije dugog vremena. Soba je bila mračna, ali se kroz prozor sivjelo kao da se primiče svitanje. Ustade i potraži svoj overall i dok je napipavao nogavice, ura u drugoj sobi otkuca dva sata. On odloži odjedu i uspe se natrag u postelju. Kad se ponovo probudio, bio je ved bijeli dan. Prvi put je, eto, prespavao zvonjavu triangla. Skoči iz postelje, pobaca na se odjedu te iziđe na vrata zakapčajudi još košulju. Majka je časak gledala za njim i onda se tiho vratila na posao. Oči su joj bile zamišljene i blage. Tu i tamo usta bi joj se malo osmjehnula, ali joj se izražaj očiju nije mijenjao. Jody potrči prema staji. Na po puta onamo začu zvuk kojega se pribojavao šupalj, promukao kašalj konja. Nato poleti punim trkom. U staji nađe Billvja Bucka kod ponija. Billy mu je trljao noge svojim snažnim, debelim rukama.

Uzdigao je oči i veselo se nasmiješio. "Samo se malo prehladio", reče Billy. "Za dva demo ga dana izvudi." Jody pogleda ponijevu glavu. Oči su bile napol zatvorene a vjeđe suhe i nabrekle. U kutovima očiju lijepila se otvrdla sluz. Gabilanu se uši labavo ovjesile postrance a glavu je duboko spustio. Jody ispruži ruku, ali joj se poni ne primaknu. Ponovo je zakašljao a cijelo mu se tijelo zgrčilo od naprezanja. Iz nozdrva mu se cijedila rijetka tekudina. Jody se ogleda na Billyja Bucka. "Strašno je bolestan, "Samo mala prehlada, kako sam ti ved rekao", odlučno de Billy. "Idi i pojedi zajutrak, a onda natrag u školu. Ja du se ved za njega pobrinuti." "Ali deš ti možda morati obavljati što drugo. Možda deš ga ostaviti." "Ne, nedu. Nedu ga uopde ostavljati. Sutra je subota. Onda možeš ostati uz njega cijeli dan." Billy je ponovo pogriješio i zbog toga se nevoljko osjedao. Sada mora izliječiti ponija. Jody se otputi u kudu i bezvoljno sjede na svoje mjesto za stolom. Jaja na slanini ved se ohladila, stisnula se mast, ali on nije primjedivao. Pojeo je svoju uobičajenu količinu. Čak nije ni pitao može li ostati kod kude i ne idi u školu. Majka mu zagladi kosu kad je uzimala njegov tanjir. "Billy de se pobrinuti za ponija", tješila ga je. Cijeli je dan u školi kunjao. Nije znao odgovoriti ni na jedno pitanje ni pročitati ijednu riječ. Nije čak mogao ni da ikomu kaže da je poni bolestan, jer bi mu se od toga možda još pogoršalo. I kad se škola konačno završila, krenuo je kudi sav u strahu. Išao je polagano i pustio da ga drugi dječaci ostave za sobom. Želio je da ide dalje i dalje i da nikada ne stigne do ranca. Billy je bio u staji, kao što je i obedao, a poniju je bilo gore. Oči su mu sad bile gotovo zatvorene a dah mu oštro pištio nailazedi na smetnje u nosu. Onaj dio očiju koji se uopde i mogao vidjeti, bio mu je prekriven nekakvom mrenom. Nije se moglo redi da li poni uopde još vidi. Ovdaonda zarzao bi da pročisti nos, ali bi ga time kanda još jače začepio. Jody je malodušno gledao ponijevu dlaku. Bila je čupava i neuredna i kao da je izgubila sav svoj nekadašnji sjaj. Billy je mirno stajao kraj pregratka. Jodyju je bilo mrsko pitati, ali je morao znati. "Billy, hode li hode li ozdraviti?" Billy stavi prste pod ponijevu donju čeljust i stade pipati. "Pipni ovdje", reče i povuče Jodyjeve prste do velike nabrekline ispod čeljusti. "Kad ta naraste, ja du je otvoriti, i onda de mu biti bolje." Jody brzo odvrati pogled jer je ved čuo za tu nabreklinu. "Što mu je?" Billy nije htio odgovoriti, ali je morao. Tri puta ne može pogriješiti. "Gunturad", reče kratko. "Ali ne brini za to. Ja du ga izvudi. Vidio sam kako su konji ozdravili i kad im je bilo gore nego Gabilanu. Sad du mu dati da udiše vrude pare. I ti možeš pomodi." "Hodu", reče Jody sav jadan. Pošao je za

Billvjem u ambar i promatrao kako priprema vredu za parenje. Bila je to dugačka platnena vreda koja se stavljala konju na njušku i pričvrstila remenčidima oko ušiju. Billy napuni tredinu vrede mekinjama i k tome doda dvije šake osušena hmelja. Na vrh te suhe mješavine izli malo karbolne kiseline i terpentina. "Ja du to sve miješati dok ti otrčiš u kudu po kotlid vrele vode", reče Billy. Kad se Jody vratio s kotlidem koji se pušio, Billy pričvrsti remenčide Gabilanu oko vrata i čvrsto mu namjesti vredu oko njuške. Kroz prostranu rupicu u vredi stade nalijevati vrelu vodu na mješavinu. Poni se trgnuo natrag kad se podignuo oblak guste pare, ali su mu tada isparine svojim umirljivim djelovanjem stale prodirati kroz nos u pluda, a oštra je para počela pročišdavati nosne kanale. Disao je glasno. Noge su mu drhtale kao u napadaju groznice a oči se zatvarale pred jetkim oblakom. Billy nali još vode i pusti da se para diže petnaest minuta. Konačno odloži kotlid i skine vredu Gabilanu s njuške. Činilo se da je poniju bolje. Disao je slobodno a oči mu bile jače otvorene nego prije. "Vidiš kako se od toga dobro osjeda", reče Billy. "Sad demo ga opet zamotati u debe. Možda de mu do jutra biti ved dobro." "Ja du nodas ostati uz njega", predloži Jody. "Ne, nemoj. Ja du donijeti svoje pokrivače ovamo i staviti ih na sijeno. Ti možeš ostati kod njega sutra i paziti ga ako bude trebalo." Spuštala se nod kad su otišli u kudu na večeru. Jody nije čak ni opazio da je netko drugi nahranio pilide i napunio sanduk drvima. Otišao je mimo kudu do tamnog ruba šikare i napio se vode iz kace. Voda iz izvora bila je tako hladna da su ga zazebla usta i prošli ga trnci. Nebo je iznad brežuljka bilo još osvijetljeno. Opazi sokola kako leti tako visoko da mu je sunce padalo na prsa pa je sjao kao iskra. Dva su ga kosa tjerala preko neba i sjala se napadajudi svojega neprijatelja. Na zapadu su se opet skupljali oblaci, spremalo se na kišu. Otac nije uopde govorio dok je obitelj večerala, ali pošto je Billy Buck uzeo svoje pokrivače i otišao da spava u staji, Carl Tiflin naslaže visoko drva na vatru u kaminu i poče pripovijedati priče. Pripovijedao je o divljem čovjeku koji je gol jurio krajem i imao rep i uši kao konj, pa o kunidimamačkama iz Moro Coja, koji skaču na stabla da hvataju ptice. Oživio je slavnu bradu Maxwell koji su našli žilu zlata i njezine tragove tako pažljivo zameli da je više nikada nisu mogli nadi. Jody je sjedio podnimivši se; usta su mu se nemirno micala, i otac pomalo razabra da on ne sluša baš pažljivo. "Zar nije to smiješno?" upita. Jody se uljudno nasmija i reče: "Jest, oče." Otac je tada bio ljut i uvrijeđen. Prestao je pripovijedati. Nakon nekog vremena Jody uze svjetiljku i ode dolje u staju. Billy Buck spavao je na sijenu a poniju kao da je bilo mnogo bolje, samo mu je dah još malo hroptao u pludima. Jody je stajao časak, dodirujudi prstima grubu riđu dlaku, a onda uzeo svoju svjetiljku i vratio se u kudu. Kad je bio u postelji, majka uđe u sobu: "Imaš li dovoljno pokrivača? Približava se zima." "Imam, majko." "Hajde, odmori se nodas." Oklijevala je da iziđe i neodlučno popostala. "Poni de

ved ozdraviti", reče. Jody je bio umoran. Ubrzo je usnuo i nije se probudio sve do zore. Triangl je zazvonio, i Billy Buck ved je stigao iz staje prije nego što je Jody stigao izidi iz kude. "Kako mu je?" upita dječak. Billy je uvijek nagib bacao u sebe zajutrak. "Prilično dobro. Jutros du otvoriti onu nabreklinu. Onda de mu možda biti bolje." Poslije doručka Billy izvuče svoj najbolji nož sa posve šiljastim vrhom. Dugo je oštrio sjajnu oštricu na malom brusu. Svaki je čas iskušavao vršak i oštricu noža na odebljaloj koži svoga palca, a konačno ga je okušao na svojoj gornjoj usni. Na putu u staju Jody opazi kako je niknula mlada trava i kako se strn iz dana u dan stapa s mladim zelenim samoniklim usjevima. Jutro je bilo hladno i sunčano. Dim je ugledao ponija, Jody je znao da mu je gore. Oči su mu bile zatvorene i posve slijepljene od osušene sluzi. Glava mu je visjela tako nisko da je nosom gotovo dodirivao svoju slamnu stelju. Za svakog bi udisaja malo zastenjao, duboko iz nutrine i strpljivo. Billy podiže slabu glavu i naglo zareže svojim nožem. Jody opazi kako je procurio žut gnoj. Pridržavao je glavu konja dok je Bil!y stavljao na ranu mast od razrijeđene karbolne kiseline. "Sad de mu biti bolje", uvjeravao ga Billy. "Taj ga žuti otrov čini bolesnim." Jody pogleda Billyja Bucka ne vjerujudi. "Strašno je bolestan." Billy je dugo razmišljao što da kaže. Malo da nije rekao neke nehajne riječi utjehe, ali se na vrijeme spasio. "Da, prilično je bolestan", reče konačno. "Vidio sam još i bolesnije pa su ozdravili. Ako ne dobije upalu pluda, izvudi demo ga. Ostani uz njega. Ako mu se pogorša, dođi po mene." Još dugo pošto je Billy otišao Jody je stajao kraj ponija milujudi ga iza ušiju. Poni nije trzao glavom kao inače, kad je bio zdrav. Hripanje u dahu postajalo je sve šupljije. Doubletree Mutt zaviri u staju izazovno mašudi velikim repom, a njegovo zdravlje toliko ražesti Jodyja da je potražio na tlu tvrdu crnu grudu i bacio je prema psu. Doubletree Mutt glasno zacvili i povuče se da liječi pozlijeđenu šapu. Polovicom prijepodneva Billy se vrati i pripremi još jednu vredu za parenje. Jody je budno motrio da li se poni i ovaj put pribire kao i prvi put. Disanje mu je postalo malo lakše, ali glave nije dizao. Subota se polagano otezala. Kasno poslije podne Jođy ode u kudu, snese dolje svoju posteljinu i pripremi sebi mjesto za spavanje u sijenu. Nije tražio dopuštenje. Po tome kako ga je majka pogledala znao je da de mu dopustiti da učini gotovo sve. Te je nodi ostavio zapaljenu svjetiljku na žici iznad pregratka. Billy mu bijaše rekao da češde protrlja poniju noge. U devet se sati dignuo vjetar i zaurlao oko staje. I usprkos svojoj zabrinutosti Jody postade snen. Zavuče se pod pokrivače i utonu u san, ali hrapavo disanje ponija prodiraše mu u snove. I onako u snu začu trijesak i lomljavu koja je potrajala sve dok ga nije probudila. Vjetar je hujao kroza staju.

On skoči na noge i pogleda niz redove pregradaka. Pod pritiskom vjetra vrata se na staji otvorila a poni je nestao. Jody zgrabi svjetiljku i pojuri van na buru te opazi Ga bilana kako slabim teturavim korakom odmiče u mrak, spuštene glave, stupajudi polagano i mehanički. Kad je Jody dotrčao do njega i uhvatio ga za čeonu grivu, poni je pustio da ga dječak odvede natrag i smjesti u pregradak. Hripanje se pojačalo a iz nosa je dopiralo oštro piskanje. Sada Jody više nije spavao. Piskut se u ponijevu dahu čuo sve jače i prodornije. Jody je bio sretan kad je u zoru ušao u staju Billy Buck. Billy je neko vrijeme promatrao konja kao da ga nikada prije nije vidio. Opipao mu je uši i sapi. "Jody", reče, "moram nešto učiniti što nedeš htjeti da gledaš. Ti dotle otrči malo u kudu." Jody ga žestoko zgrabi za podlakticu. "Nedeš ga valjda ustrijeliti?" Billy mu potapša ruku. "Ne. Otvorit du rupicu u dušniku tako da može disati. Nos mu je sav zatrpan. Kad ozdravi, stavit demo u rupicu malo mjedeno dugme da može disati kroz dušnik." Jody ne bi mogao otidi sve da je i htio. Strašno je gledati kako se reže riđa koža, ali je beskrajno strasnije znati da se reže a to ne vidjeti. "Ostajem ovdje", reče gorko. "Jesi li siguran da to moraš učiniti?" "Da, siguran sam. Ako ostaneš, možeš mu držati glavu, to jest, ako ti od toga ne bude pozlilo." Opet se izvadio onaj sjajni nož, i opet se brusio isto onako pažljivo kao i prvi put. Jody je držao poniju glavu uvis tako da mu vrat bude napet, dok je Billy pipao goredolje da nađe pravo mjesto. Jody zajeca kad je svijetli vršak noža nestao u grlu životinje. Poni je nemodno ustuknuo a zatim mirno stao žestoko dršdudi. Krv procuri u gustu mlazu iz rane pa niz nož i po Billyjevoj ruci u rukav na košulji. Sigurna četverasta ruka izreza okruglu rupu u mesu a iz rupe provali dah rasprskavajudi krv u sitne kapljice. S naglim pristupom kisika poni iznenada dobi na snazi. Izmahnu stražnjim nogama i pokuša se propeti, ali mu je Jody čvrsto držao glavu, dok je Billy mazao novu ranu karbolnom masti. Bio je to valjan posao. Krv je prestala tedi a zrak je nadimao rupu i uvlačio je u pravilnim razmacima uz tih klokotav zvuk. Po krovu staje počela je padati kiša koju je nosio nodni vjetar. Uto zazvoni triangl za zajutrak. "Ti idi gore i pojedi, a ja du pričekati", reče Billy. "Moramo paziti da se ta rupa ne začepi." Jody krenu polako iz staje. Bio je previše utučen a da bi pripovijedao Billvju kako je vjetar otvorio vrata na staji i pustio ponija Tan. Izišao je iz staje u mokro sivo jutro i umorno se uputio Kudi, upravo bolesno uživajudi u tomu da pljuska nogama kroza sve lokve. Majka ga nahrani i preodjenu u suhu odjedu. Nije ga ništa pitala. Kao da je znala da ne može odgovarati na pitanja. Ali kad je bio spreman da se opet vrati u staju, ona donese zdjelu vrude kaše od mekinja koja se još pušila. "To mu daj", reče. Ali Jody ne uze zdjelu. "Ništa nede jesti", reče i istrča iz kude. U staji mu Billy pokaže kako de pamukom omotati vrh štapida i time čistiti rupu za disanje kad

se začepi od sluzi. Jodvjev otac uđe u staju pa stade uz njih pred pregradak. Konačno se obrati dječaku: "Zar ne bi bilo bolje da pođeš sa mnom? Idem kolima preko brda." Jody odmahnu glavom. Ali je otac bio uporan. "Bolje bi bilo da dođeš da se malo ukloniš ovomu." Billy se Ijutito brecnu na njega: "Ostavite ga na miru. Pa to je njegov konj nije li tako?" Carl Tiflin udalji se ne rekavši više ni riječi. Osjedaji su mu bili duboko povrijeđeni. Cijelo jutro Jody je pazio da se rana ne zatvori i da zrak slobodno izlazi i ulazi. O podne je poni umorno legao na bok i ispružio glavu. Billy se vrati. "Ako kaniš nodas ostati uz njega, bit de bolje da malo prodrijemaš", reče. Odsutna duha Jody ode iz staje. Nebo se razvedrilo i poprimilo tvrdu razvodnjenoplavu boju. Na sve su strane ptice bile zaposlene crvima što su izmiljeli na vlažnu površinu zemlje. Jody se uputi gore do okrajka šikare i sjede na rub mahovinom obrasle kace. Gledao je dolje prema kudi i staroj brvnari i tamnom čempresu. Sve mu je to bilo dobro poznato, ali sada nekako čudnovato izmijenjeno. Nije to više bilo ono isto, ved neki okvir za sve ono što se događalo. S istoka je puhao hladan vjetar, značilo je to da za neko vrijeme više nema kiše. Do svojih nogu Jody opazi sidušne izdanke novog raslinja što se širilo tlom. U blatu oko vrela vidjele se tisude prepeličjih tragova. Kroz povrtnjak pomoli se Doubletree Mutt uspinjudi se postrance i malo u neprilici, a Jody, sjetivši se kako se ono nabacio na njega grudom, ogrli psa i poljubi ga u široku crnu njušku. Pas je mirno sjedio kao da zna da se nešto ozbiljno događa. Debeli mu je rep ozbiljno lupkao o zemlju. Jody mu ukloni s vrata nabubrela krpelja i zgnječi ga među noktima palaca. Gadio mu se, pa je oprao ruke u hladnoj izvorskoj vodi. Osim jednolična šuma vjetra, na rancu je vladala tišina. Jody je znao da mu majka nede zamjeriti ako ne dođe kudi da poruča. Nakon nekog vremena polako se vrati u staju. Mutt se zavukao u svoju kudicu, i ondje je još dugo tiho cvilio. Billy Buck ustade sa sanduka i predade mu štapid s namotanim pamukom. Poni je još ležao na boku, a rana mu se na grlu nadimala i uvlačila. Kad je Jody opazio kako je poniju dlaka suha i mrtva, znao je konačno da za ponija nema više nade. Vidio je ved mrtvu dlaku na psima i kravama, i to je bio siguran znak. Umorno sjede na sanduk i spusti ogradu pregratka. Dugo je upirao pogled u ranu koja se micala, i napokon zadrijemao, pa je poslijepodne brzo proteklo. Malo prije nego je zanodalo majka mu donese duboku zdjelu pirjana mesa i opet ode. Jody je malo jeo, a kad se spustio mrak, stavio je svjetiljku na pod do ponijeve glave, tako da može promatrati ranu i održavati je otvorenom. I ponovo zadrijema, dok ga odjednom ne probudi nodna studen. Vjetar je žestoko puhao donosedi studen sjevera. Jody donese pokrivač sa svojega ležaja u sijenu i zamota se u nj. Gabilanovo se disanje konačno smirilo; rupa na vratu lagano se micala. U sjeriiku gore na tavanu letale su sove

kriještedi i tražedi miševe. Jody pokri glavu rukama i utonu u san. U snu je osjedao da se vjetar pojačao. Čuo je kako lupa naokolo stajom. Kad se probudio, ved se razdanilo. Vrata na staji bila su širom otvorena. Poni je nestao. On skoči i istrča van u jutarnje svjetlo. Ponijevi su se tragovi posve jasno razaznavali. Vukli su se kroz rosu koja je poput mraza prekrila mladu travu umorni tragovi, spojeni tankim crtama gdje su se kopita jedva odizala. Vodili su prema šikari na po puta do vrha brežuljka. Jody potrči naprijed slijededi tragove. Sunce je sjalo na oštar bijeli kremen koji je tu i tamo provirivao iz zemlje. Dok je slijedio jasne tragove, neka sjenka preleti ispred njega. On uzdignu pogled i ugleda krug crnih lešinara koji se polako okretao i spuštao sve niže i niže. Sumorne su ptice ubrzo nestale iza vrha brežuljka. Jody sad pojuri brže naprijed, tjeran ludim strahom i srdžbom. Tragovi su konačno vodili u šikaru i zavijali među visokim grmljem kadulje. Na vrhu brežuljka Jodyju ponestade daha. Zastao je glasno dašdudi. Krv mu je kucala u ušima. A tada opazi ono što je tražio. Dolje na jednoj od malih čistina u šikari ležao je riđi poni. Iz daljine je Jody mogao razabrati kako mu se noge miču lagano i u trzajima. A u krugu oko njega stajali su lešinari čekajudi na trenutak smrti koju tako dobro poznaju. Jody skoči naprijed i pojuri niz obronak. Mokro je tlo zatomilo zvuk njegovih koraka a šikara ga zaklanjala. Kad je stigao onamo, ved je sve bilo gotovo. Prvi je lešinar ved sjedio na ponijevoj glavi i upravo je podigao kljun koji mu se cijedio od tamne očne tekudine. Jody se baci u taj krug poput mačke. Crna se brada dignu kao oblak, ali onaj veliki na ponijevoj glavi zakasni. Dok je još skakutao da poleti, Jody ga uhvati za vršak krila i povuče dolje. Ptica je bila velika gotovo kao i on. Slobodno ga krilo udari po obrazu snagom kijače, ali on ne ispusti svoj zahvat. Čaporci mu se zabiše u nogu a koljena krila udarahu ga po licu s jedne i s druge strane. Jody nasumce posegnu svojom slobodnom rukom. Prsti mu nađu vrat ptice koja se otimala. Crvene su ga oči gledale u lice, mirno i bez straha, ali oštro; gola se glava okretala amotamo. Tada se kljun otvori i izbljuje usmrdjelu tekudinu. Jody podignu koljeno i pade na veliku pticu. Jednom joj je rukom pritiskao vrat na zemlju dok mu druga nađe komad oštra bijela kamena. Prvi udarac slomi ptici kljun i iskrenu ga, a iz razvaljenih kožnatih zvala provali crna krv. On udari ponovo, ali promaši. Crvene neustrašive oči gledale su ga i dalje, bezlično, bez straha i ravnodušno. Udarao je sve dalje i dalje dok lešinar nije ležao mrtav, dok mu se glava nije pretvorila u crvenu kašu. Još je dječak udarao po mrtvoj

ptici kad ga je Billy Buck otrgnuo i Čvrsto pritisnuo k sebi da smiri njegovo drhtanje. Carl Tiflin obriše dječaku krv s lica crvenim pamučnim rupcem. Jody je klonuo i smirio se. Otac gurnu mrtvog lešinara vrškom cipele. "Jody", objasni mu, "lešinar nije ubi" ponija. Zar ti to ne znaš?" "Znam", umorno de Jody. Sada se Billy Buck naljutio. Podigao je Jodyja u naručje i ved se okrenuo da ga odnese kudi. Ali sad se opet okrenu na Carla Tiflina. "Naravno da zna", reče bijesno. "Za ime božje, čovječe, zar vam nije jasno kako mu je pri duši!" II VELIKA BRDA U zukavoj žezi ljetnog poslijepodneva mali je Jody zlovoljno tražio po rancu nešto čime bi se zabavio. Ved je bio u staji i nabacivao se kamenjem na lastavičja gnijezda pod žljebovima dok se te male kudice od blata nisu sve do zadnje raspale i iz njih poispadala slama i prljavo perje kojim su bile iznutra obložene. Zatim je kod stambene zgrade stavio komadid stara sira kao meku u stupicu za štakore i namjestio je ondje gdje de uštinuti za nos onog dobrog velikog psa, Doubletree Mutta. Jodvja nije vodio neki nagon okrutnosti; on se dosađivao to dugačko vrude poslijepodne, Doubletree Mutt turio je svoj glupavi nos u stupicu, koja ga je žestoko uštinula, pa je zacvilio od bola i odšepesao zakrvavljenih nozdrva. Bez obzira na to gdje bi bio ozlijeđen, Mutt bi uvijek šepesao. To je tako bio njegov način. Jednom, kad je bio još mlad, Mutt se uhvatio u stupicu za kojote i poslije toga uvijek je šepesao, čak i kad bi ga tko izgrdio. Kad je Mutt zacvilio, majka doviknu Jodvju iz kude: "Jody! Prestani mučiti toga psa i nađi. nešto čime deš se zaposliti!" Jody nato osjeti neku pakost i baci se kamenom na Mutta. Zatim uze svoju pradku s ulaznog trijema i uputi se gore prema rubu šikare da pokuša ubiti kakvu pticu. Bila je to dobra pradka, s gumenim remenčidima kupljenim u dudanu, ali iako je Jody ved često pucao na ptice, nikada nije ni jednu pogodio. Uspeo se gore kroz povrtnjak dižudi prašinu golim nožnim prstima. Na putu nađe savršen kamen za pradku okrugao i malo splošten, a dovoljno težak da dobro leti zrakom. On ga namjesti u kožnu kesicu svojeg oružja i pođe dalje do šikare. Skupio je oči a usta su mu se nemirno micala; prvi put toga poslijepodneva imao je određen cilj. U sjeni žbunja kadulje ptičice su čeprkale po lišdu; nemirno bi poletjele nekoliko stopa i ponovo stale čeprkati. Jody nategnu gumene remenčide svoje pradke i oprezno se poče primicati. Malen drozd zastade i pogleda ga te se šduduri spreman da poleti. Jody se još malo primaknu polagano mičudi jednu nogu za drugom. Kad je bio udaljen nekih sedam metara, oprezno podigne pradku i nacilja. Kamen zazviždi zrakom; drozd se naglo digne i ravno zaleti u kamen. I ptičica se sruši smrskane glave. Jody pritrča te je podiže. "Eh, dobro sam te", reče. Onako mrtva, ptica se činila još i

manja nego kad je bila živa. Jody osjeti malu podmuklu bol u želucu, pa izvadi džepni nož i odreza ptici glavu. Zatim joj izvadi drob i odreza krila. Konačno pobaca sve te ostatke u grmlje. Nije mu bilo ni do ptice ni do njezina života, ali je znao što bi stariji da su ga vidjeli; stidio se zbog onoga što bi rekli. Odluči da sve to zaboravi što brže može te da nikada o tome i ne spomene. U to su godišnje doba brežuljci bili suhi i divlja je trava poprimila zladanu boju, ali ondje gdje je cijev izvora napunila okruglu kacu i kaca se prelijevala, rastao je pojas krasne zelene trave, visoke, slatke i vlažne. Jody se napije iz mahovinom obrasle kace i u hladnoj vodi spere ptičju krv s ruku. Tada se izvali poleđice na travu i zagleda gore u bucmaste ljetne oblake. Zatvorivši jedno oko i uništivši time perspektivu, privuče ih k sebi do na dohvat ruke tako da bi mogao podidi prste i gladiti ih. Pomagao je blagom vjetru da ih izgura s neba. Činilo mu se da sada brže plove kad im on pomaže. Jednom debelom bijelom oblaku pornože da preplovi rubove brda i čvrsto ga odgurnu preko brijega van vidika. Pitao se što oblak tamo vidi. Sjede uspravno kako bi bolje mogao vidjeti velika brda, ondje gdje su se onako nagomilala i postajala sve tamnija i divljija, sve dok se nisu završavala nazupčanom kosom visoko gore prema zapadu. Čudnovata, tajanstvena brda: mislio je na ono malo što o njima zna. "Što je s onu stranu brda?" upitao je jednom oca. "I opet brda, mislim. Zašto?" "A na njihovoj drugoj strani?" "Opet brda. Zašto?" "Opet brda sve dalje i dalje?" "Pa ne. Na kraju dođeš do oceana." "Ali što ima u brdima?" "Pa, samo litice i žbunje, kamenje i suhoda." "Jesi li ikada bio ondje?" "Nisam". "Je li ikad tko bio ondje?" jjg "Nekoliko ljudi, mislim. Opasno je među liticama. Čitao sam da ima više neistražene zemlje u brdima pokrajine Monterey negoli igdje drugdje u Sjedinjenim Državama." Otac kao da je bio ponosan što je tako. "A na kraju je ocean?" "Na kraju je ocean." "Ali", dječak nije popuštao, "ali između toga? Zar to nitko ne zna?" "Oh, neki znaju, mislim. Ali ondje nema što da se nađe. A nema ni mnogo vode. Samo kamenje i litice i kržljavo grmlje. Zašto?" "Bilo bi dobro otidi onamo." "Čemu? Nema ondje ništa." Jody je znao da ondje nešto ima, nešto osobito divno jer je nepoznato, nešto skrovito i tajnovito. Osjedaa je da je tako. Rekao je majci: "Znaš li ti što ima tamo u onim velikim planinama?" Ona ga je pogledala i opet upravila pogled u divlji planinski masiv i rekla: "Pa samo medvjed, mislim." "Kakav medvjed?" "Pa onaj što je otišao preko brda da vidi što ima tamo da se vidi." Jody je pitao i Billvja Bucka, njihova kravara, ima li tamo u planinama možda izgubljenih prastarih gradova, ali se Billy složio s njegovim ocem. "Nije vjerojatno", rekao je Billy. "Ne bi imali što jesti, osim ako

ondje ne živi kakva vrsta ljudi koji mogu jesti kamenje." To su bila sva obavještenja koja je Jody ikada dobio, i zbog toga su mu ta brda bila draga a i strašna. Često je mislio na one milje i milje gorskih kosa što su se nanizale jedna za drugom, a na kraju iza svega more. Kad bi ujutro brdske glavice poprimile ružičastu boju, on bi osjedao da ga pozivaju k sebi; a kad bi se sunce uvečer spustilo iza ruba planina i one se doimale kao ljubičast očaj, tada bi ih se Jody bojao; bile bi tada tako bezlične i nedostižne da se sama njihova ravnodušnost činila kao neka prijetnja. Sada je okrenuo glavu prema istočnom gorju brdima Gabilan. To bijahu prijazni bregovi s planinskim farmama u svojim skutovima i s borovim stablima po vrhovima. Tu žive ljudi a po obroncima bile su se bitke protiv Meksikanaca. Obazre se časak na Velika brda i zadršde malo zbog te opreke. Dolje pod njim, dolinica između brežuljaka, gdje je stajao ranč njegova oca, bila je sva sunčana i sigurna. Roditeljska se kuda bjelasala a staja bijaše smeđa i topla. Na daljem brežuljku pasle smeđe krave polako odmičudi prema sjeveru. Čak i mrki čempres uz brvnaru bio je običan i siguran. Pilidi su čeprkali naokolo po prašini u dvorištu brzim koracima valcera. Nekakav lik u pokretu privuče Jodvjev pogled. Preko vrha brežuljka, cestom koja vodi iz Salinasa, polagano je dolazio čovjek što je usmjerio prema kudi. Jody ustade i pohitje kudi, jer ako tkogod dođe, on želi da bude ondje i vidi. Dok je dječak ved stigao do kude, čovjek koji je stupao cestom nalazio se tek na pol puta niz brdo nekakav mršav čovjek veoma ravnih pleda. Da je to star čovjek, mogao je Jody razabrati samo po tome što je petama udarao o zemlju tvrdim trzajima. Kad se čovjek približio, Jody opazi da je odjeven u plave platnene farmerske hlače i kaput od iste tkanine. Nosio je teške cipele i star šešir široka ravna oboda. Preko ramena nosio je vredu, punu i nejednako ispupdenu. Za nekoliko je časaka doklipsao toliko blizu da mu se moglo vidjeti lice. A to je lice bilo tamno kao isušena govedina. Povrh usta lebdio mu je plavkastobijel brk koji se isticao na tamnoj koži, a i kosa mu je bila sijeda gdje je provirivala na vratu. Koža se na licu ved toliko stegnula uz lubanju da su se pod njom jasno ocrtavale kosti, ne meso, tako te su se nos i brada činili oštri i krhki. Oči mu bijahu velike, duboke i tamne, a vjeđe čvrsto napete preko njih. Šarenica i zjenica bile su jedna cjelina, i posve crne, ali je bjeloočnica bila smeđa. Na tome licu uopde nije bilo bora. Stari je čovjek nosio plav kaput od čvrste pamučne tkanine, do vrata zakopčan mjedenim pucetima, kao što je ved običaj svih muškaraca koji ne nose košulje. Iz rukava provirivali snažni koščati zglavci i ruke kvrgave, pune žila i tvrde poput breskovih grana. Nokti mu bijahu ravni, tupi i sjajni. Stari se čovjek približio vratima i zbacio vredu kad se našao pred Jodyjem. Usne su mu malo zadrhtale a između njih se začuo tih, bezličan glas: "Živiš li ovdje?" On i Billy upute se natrag prema staji.

Gospođa Tiflin pođe u kudu govoredi preko ramena: "Poslat du dolje koji pokrivač." Gitano upitno pogleda Jodvja. "Ja du vam pokazati gdje je to", reče Jody. U sobici u staroj brvnari nalazio se drven ležaj sa slamaricom, drven sanduk na kojem je stajao limeni fenjer, te naslonjač za ljuljanje, ali bez naslona. Gitano oprezno odloži svoju vredu na pod i sjede na postelju. Jody je plaho stajao u sobici krzmajudi da ode. Konačno reče: "Jeste li došli iz onih velikih brda?" Gitano polako odmahnu glavom. "Nisam, ja sam radio dolje u dolini Salinas." Misao koja ga je salijetala tog poslijepodneva nije Jodyju davala mira. "Jeste li ikada išli u ona velika brda tamo straga?" Pogled se starih tamnih očiju nekamo uperi a svjetlo im se okrenu unutra, na godine koje su živjele u Gitanovoj glavi. "Jednom kad sam još bio malen dječak. Išao sam s ocem." "Sve donde, ravno u brda?" "Da." "Što je bilo ondje?" kliknu Jody. "Jeste li vi vidjeli kakve ljude ili kude?" "Nisam." "Pa što je onda bilo ondje?" Gitanove su oči još gledale unutra. Među obrvama napnu mu se bora. "Što ste vidjeli ondje?" ponovi Jody. "Ne znam", reče Gitano. "Ne sjedam se." "Je li bilo strašno i suho?" "Ne sjedam se." Od uzbuđenja Jody izgubi svoju plahost. "Zar se baš ništa ne sjedate?" Gitanova se usta rastvore da izreku neku riječ i ostanu otvorena dok mu je mozak tražio tu riječ. "Mislim da je bilo tiho mislim da je bilo lijepo." Kao da su Gitanove oči našle nešto u tim davnim godinama, jer su se smekšale i u njima kao da se javljao i opet gubio smiješak. "Zar niste više nikada išli natrag u brda?" Jody nije popuštao. "Nisam." "Zar nikada niste ni poželjeli?" No sada se u Gitanovu licu javi nestrpljivost. "Nisam", reče s prizvukom koji je Jodvju govorio da on o tome više ne želi razgovarati. Dječaka je zahvatila čudnovata opčaranost. Nije htio otidi od Gitana. Opet ga obuze njegova uobičajena plahost. "Biste li htjeli dodi dolje do staje i viditi blago?" upita. Gitano ustade i stavi šešir na glavu, spreman da ga slijedi. Ved se spuštala večer. Stali su kraj korita za vodu dok su konji polako silazili s obronaka na večernje napajanje. Gitano položi velike čvorave ruke na najgornju prečku na ogradi. Pet konja je sišlo i napojilo se, a zatim su postajkivali naokolo cupkajudi prljavu travu ili trljajudi bokove o ulašteno drvo na ogradi. Davno pošto su se napojili pojavi se na vrhu brežuljka star konj i poče se mučno spuštati. Imao je duge žute zube; kopita mu bijahu sploštena i oštra poput lopata a ispod kože isticala mu se rebra i kukovi. Dohramao je do korita i stao piti vodu glasno srčudi. "To je stari Easter", objasni Jody. "To je prvi konj kojega je moj otac ikada imao. Ved mu je trideset godina." Dječak zaviri u Gitanove stare oči tražedi odgovor. "Nije više ni za što", reče Gitano. Uto se

pojave iz staje Jodjrjev otac i Billy Buck te im pristupe. "Prestar za rad", ponovi Gitano. • "Samo jede i uskoro de uginuti." Carl Tiflin uhvati te posljednje riječi. Mrzio je svoju surovost prema Gitanu, pa je stoga ponovo postao surov. "Sramota je ustrijeliti Eastera", reče. "To bi mu uštedjelo mnogo muka i reume." Krišom pogleda Gitana da vidi shvada li tu usporedbu, ali se velike koščate ruke nisu ni maknule niti se tamne oči odvradale od konja. "Stare treba osloboditi njihova jada", nastavljao je Jodvjev otac. "Jedan hitac, snažan trijesak, možda jedna snažna bol u glavi, i to je sve. To je bolje nego ukočena uda i bolni zubi." Billy Buck upade: "Oni imaju pravo da počivaju pošto su cijeli život radili. Možda vole naprosto šetati naokolo." Carl je uporno gledao mršavog konja. "Ne možete danas ni zamisliti kako je Easter nekada izgledao", reče tiho. "Visok vrat, snažna prsa, krasno tijelo. Mogao je preskočiti ogradu od pet poprečnih greda, kao od šale. Pobijedio sam s njime na trkama kad mi je bilo petnaest godina. U svako sam vrijeme mogao za njega dobiti dvjesta dolara. Ne biste mogli ni zamisliti kako je bio lijep." On se prekinu jer je mrzio mekodu. "Ali bi ga sada trebalo ustrijeliti", reče. "On ima prava na odmor", opet de Billy Buck. Jodvjevu ocu pade na pamet šaljiva misao. On se obrati Gitanu. "Kad bi na kakvu obronku rasla šunka i jaja, ja bih i vas poslao na pašu", reče. "Ali ja sebi ne mogu priuštiti da vam dadem pašu u svojoj kuhinji." Smijao se toj primjedbi kad je s Billvjem Buckom išao prema kudi. "Bilo bi dobro za sve nas kad bi šunka i jaja rasli po obroncima." Jody je znao da otac traži gdje de zadati bol Gitanu. I s njime je to često činio. Otac je znao svako mjesto u dječaku gdje de se neka riječ zagnojiti. "On samo tako govori", reče Jody. "On ne misli ozbiljno ustrijeliti Eastera. On voli Eastera. To je bio prvi konj kojega je uopde imao." Dok su tako stajali, sunce je zašlo iza visokih planina a na ranč se spustila tišina. Navečer kao da se Gitano osjedao nekako udomadeniji. Usnama proizvede neobičan oštar zvuk i ispruži jednu ruku preko ograde. Stari mu se Easter ukočeno približi a Gitano mu stade trljati mršavi vrat pod grivom. "Sviđa li vam se?" tiho upita Jody. "Da ali ne vrijedi više ništa." Od kude se začu zvuk triangla. "To je večera", kliknu Jody. "Hajdemo gore na večeru." Dok su stupali prema kudi, Jody ponovo opazi da je Gitanovo tijelo ravno kao tijelo mladida. Samo po nekoj trzavosti pokreta i vučenju peta moglo se vidjeti da je star. Purani su teškim lepetom uzlijetali na niže grane čempresa kraj brvnare. Debela glatka mačka s ranca prelazila je cestu nosedi tako velika štakora da mu se rep vukao zemljom.

S obronaka je još dopirao jasni zov prepelica. Jody i Gitano primakoše se stražnjim stepenicama. Gospođa Tiflin proviri kroz vrata. "Ajde brže, Jody. Hodite unutra na večeru, Gitano." Carl i Billy Buck ved su počeli jesti za dugačkim stolom što bijaše prekriven navoštenim platnom. Jody kliznu na svoju stolicu a da je nije ni pomaknuo, ali je Gitano i dalje stajao držedi u ruci šešir, sve dok Carl Tiflin nije uzdigao pogled i rekao: "Sjednite, sjednite. Bit de bolje da napunite trbuh prije nego krenete dalje." Carl se bojao da ne popusti i dopusti starcu da ostane, pa je stoga neprestano samog sebe podsjedao da to ne može biti. Gitano položi šešir na pod i bojažljivo sjede za stol. Nije htio posezati za hranom. Carl mu ju je morao dodati. "Evo na, nakljukajte se." Gitano je jeo veoma polako, režudi sitne komadide mesa i slažudi male hrpice zgnječena krumpira na svojem tanjiru. Carla Tiflina ta je situacija još mučila. "Zar nemate rođaka u ovom kraju?" upita. Gitano odgovori malo ponosno: "Moj je svak u Montereyu. A imam ondje i nedaka." "Eh, onda možete idi i ondje živjeti." "Ja sam se ovdje rodio", reče Gitano s blagim ukorom u glasu. Jodyjeva majka dođe iz kuhinje nosedi veliku zdjelu pudinga od tapioke. Carl joj se obrati smijudi se. "Jesam li ti rekao što sam mu kazao? Rekao sam, ako bi po obroncima rasla šunka i jaja, ja bih mu dao da pase kao što pase stari Easter." Gitano je nepomično zurio u tanjir pred sobom. "Vječna je šteta što ne može ostati", reče gospođa Tiflin. "Sad mi samo još i ti počni", ljutito de Carl. Kad su pojeli, Carl, Billy Buck i Jody odoše da malo posjede u dnevnoj sobi, a Gitano, bez riječi oproštaja ili hvale, prođe kroz kuhinju te izađe na stražnja vrata. Jody je sjedio i potajno promatrao oca. Znao je kako je ocu mučno pri duši. "Taj je kraj pun tih starih paisanosa", reče Carl Billyju Bucku. "To su vraški sposobni ljudi", uze ih Billy braniti. "Ti mogu raditi do vede starosti nego bijelci. Vidio sam jednoga od njih bilo mu je sto i pet godina, a još je mogao jahati na konju. Nedete vidjeti nijednog bijelog čovjeka Gitanove dobe koji bi mogao prevaliti pješke dvadeset ili trideset milja." "Oh da, žilavi svakako jesu", priznade Carl. "No čujte, zar se i vi zalažete za njega? Slušajte, Billy", poče objašnjavati, "ved imam dovoljno muke s tim kako da spriječim da mi Talijanska banka ne poždere taj posjed, a ne još i da uzimam drugoga da ga hranim. To vi znate, Billy." "Svakako znam", reče Billy. "Kad biste bili bogati, bilo bi to nešto drugo." "Tako je, a nije da on nema rođaka kojima može otidi. Ima svakako i nedake u samom Monterevu. Zašto da ja vodim brigu o njemu?" Jody je mirno sjedio i slušao, a činilo mu se da čuje blagi Gitanov glas i ono njegovo „Ali ja sam se ovdje rodio", na što se nije dalo odgovoriti. Gitano je bio tajnovit kao i planine. Dokle si god mogao okom segnuti nizali su se gorski lanci, ali iza

posljednjeg niza, koji se dizao visoko prema nebu, ležala je velika nepoznata zemlja. A Gitano bijaše star čovjek sve dok mu nisi zagledao umorne tamne oči. A straga u tim očima ležalo je nešto neznano. Nikada nije dosta rekao da bi se moglo pogoditi što je unutri, ispod tih očiju. Jody osjeti kako ga nešto nevidljivo vuče k brvnari. Kliznu sa stolice dok je još otac govorio i nečujno iziđe na vrata. Nod je bila veoma tamna i daleki su se štropoti jasno razabirali. S glavne ceste dopirao je preko brežuljka zvuk praporaca na ormi sprege koja je vukla tovar drva. Jody je oprezno tražio put preko mračnog dvorišta. Iz prozora sobice u brvnari dopirala je svjetlost. Kako je nod bila tajnovita, tiho je prišao prozoru i zavirio unutra. Gitano je sjedio u naslonjaču za ljuljanje, leđima okrenut prema prozoru. Desna mu se ruka polagano micala naprijed i natrag. Jody gurnu vrata i uđe. Gitano se trgnu i uspravi te uhvativši komad jelenje kože pokuša da je prebaci preko predmeta u svojem krilu, ali koža kliznu u stranu. Jody je zastao u strahopoštovanju nad predmetom u Gitanovoj ruci krasnim, tankim, starinskim mačem s pozladenim balčakom. Oštrica se mača doimala kao tanka zraka tamna svjetla. Balčak bijaše izbušen bogato izrezbarenim ornamentom. "Što je to?" upita Jody. Gitano ga samo pogleda sa zamjeravanjem u očima te pokupi spalu jelenju kožu i čvrsto zamota u nju krasnu oštricu. Jody ispruži ruku. "Zar ne mogu pogledati?" Gitanove su oči ljutito tinjale, i on odmahnu glavom. "Gdje ste ga dobili? Odakle je?" Gitano ga promotri dugim pogledom, kao da ¦ razmišlja. "Dobio sam ga od svog oca." "Eh, a odakle ga je on dobio?" Gitano spusti pogled na duguljasti zamotak u jelenovoj koži u svojoj ruci. "Ne znam." "Zar vam nikada nije rekao?" "Nije." "A što radite s njime?" Gitano ga pogleda malo iznenađeno. "Ništa. Samo ga čuvam." "Ne bih li ga mogao još jednom vidjeti?" Starac polagano odmota sjajnu oštricu i časak je okrenu tako da ju je obasjalo svjetlo fenjera. A tada je ponovo zamota. "Sada idi. Želim spavati." Duhmio je u svjetiljku i ugasio je gotovo još prije nego je Jody zatvorio vrata. Idudi natrag prema kudi, Jody je nešto znao tačnije od svega što je ikada znao: nikada ne smije ni pred kim govoriti o tome maču. Bilo bi nešto strašno ikomu o tome govoriti, jer bi se time razorilo neko krhko zdanje istine. Bila je to istina koju bi dioba mogla razoriti. Na putu preko mračnog dvorišta Jody prođe kraj Billvja Bucka., "Pitaju gdje si", reče Billy. Jody se ušulja u dnevnu sobu, a otac se okrenu prema njemu. "Gdje si bio?" "Samo sam išao da vidim je li se uhvatio koji štakor u moju novu stupicu." "Vrijeme je da ideš spavati", reče otac. Ujutro je Jody bio prvi na doručku. Zatim je došao otac i konačno Billy Buck. Gospođa Tiflin naviri se iz kuhinje. "A gdje je starac, Billy?" upita ona.

"Mislim da je išetao malo", odgovori Billy. "Zavirio sam u njegovu sobu, ali ga ondje nema." "Možda je ved rano krenuo u Monterey", reče Carl. "Dugačak je to put." "Nije", objasni Billy. "Vreda mu je u sobici." Poslije doručka Jody se uputi do brvnare. Muhe su se zaletavale amotamo u sunčanom svjetlu. Toga se jutra ranč činio nekako osobito tih. Kad je bio siguran da ga nitko ne promatra, Jody pohrli u sobicu i zaviri u Gitanovu vredu. U vredi je bio rezervni par dugačkih pamučnih gada, rezervne platnene plave hlače i tri para iznošenih čarapa. Ničega drugog nije bilo u vredi. Jodvja steže jedak osjedaj samode. Polagano se uputi natrag prema kudi. Otac je stajao na ulaznom trijemu i razgovarao s gospođom Tiflin. "Mislim da je stari Easter konačno uginuo", reče. "Nisam ga vidio da silazi na vodu s ostalim konjima." Polovicom jutra dojaše Jess Tavlor sa ranca gore na brdu. "Nisi valjda prodao onu tvoju staru sivu mrcinu, je li, Carl?" "Naravno da nisam. Zašto?" "Eh", reče Jess. "Bio sam jutros rano vani i vidio nešto neobično. Vidio sam nekakva starca na staru konju, bez sedla, samo s komadom konopa kao uzdom. Uopde nije išao cestom. Sijekao je ravno kroza šikaru. Mislim da je imao sa sobom pušku. Barem sam vidio kako se nešto svjetluca u njegovoj ruci." "To je stari Gitano", reče Carl Tiflin. "Pogledat du nije li nestala koja od mojih pušaka." On nestade u kudu na nekoliko trenutaka. "Ne, sve su ovdje. Kojim je smjerom išao, Jess?" "Pa to je baš ono neobično. Usmjerio je ravno natrag, u brda." Carl se nasmija. "Nikada nisu prestari za krađu", reče. "Mislim da je naprosto ukrao starog Eastera." "Hodeš li za njim u potjeru, Carl?" "Ni govora. Barem mi je prištedio trud da zakopam tog konja. Rado bih znao odakle mu puška. I rado bih znao što hode tamo?" Jody se udalji kroz povrtnjak prema rubu šikare. Pogledom je pretraživao visoke planine: greben za grebenom, a tamo na kraju leži ocean. Jedan mu se časak pričini da razabire nekakvu crnu tačku kako puže uz najdalji greben. Mislio je na mač i na Gitana. I mislio je na velike planine. Neka ga čežnja pomiluje, a taj je osjedaj bio tako snažan da je poželio da zaplače kako bi ga istjerao iz prsiju. Legao je na zelenu travu blizu okrugle kace i ruba šikare. Prekrivši oči ukrštenim rukama, podugo je tako ležao, sav ispunjen rieiskazanom tugom. III OBEDANJE Usred jednoga proljetnog poslijepodneva mali je Jody stupao vojničkim korakom po cesti obrubljenoj šikarom prema svojem roditeljskom rancu. Udarajudi koljenom o zlatnožutu kanticu za mast u kojoj je nosio sebi ručak u školu, zamišljao je dobar veliki bubanj, a jezikom je oštro lepetao o zube oponašajudi svirku malih bubnjeva i po koju trublju. Ostali članovi četice, koji su tako junački stupali s njime od škole, razišli se malo prije po pojedinim udolinicama i udarili kolnim putovima prema svojim rančevima. Sada je Jody stupao naoko sam, visoko dižudi koljena i lupajudi nogama; ali je za njim stupala zamišljena vojska s velikim stjegovima i mačevima, nečujna ali

pogubna. Poslijepodne se osulo zelenilom i zlatom proljeda. Ispod raširenih grana hrastovih stabala rasle biljke blijede i visoke, a brežuljke pokrila mekana i gusta trava. Grmlje se kadulje sjalo novim srebrnim lišdem, a hrastovi se zaodjeli zlatnozelenim kukuljicama. Nad brežuljcima je lebdio tako svjež miris da su se konji na zaravancima jogunasto zaletavali upropanj, a tada se opet zaustavljali nekako začuđeni; jaganjci, pa čak i stare ovce, neočekivano su poskakivali uvis i dočekivali se na ukočene noge i opet pasli dalje; mladi nespretni telidi busali se glavama pa se odmicali i opet busali,. Dok je siva i nečujna vojska stupajudi prolazila pod vodstvom Jodyja, životinje bi prestajale pasti ili prekidale igru i promatrale je kako prolazi. Jody se odjednom zaustavi. Siva vojska stade, smudena i nestrpljiva. Jbdy se spusti na koljena. Vojska časak popostade u dugačkim, nesigurnim redovima, a tada se s tihim uzdahom žaljenja vinu uvis u obliku lagane sive maglice i iščeznu. Jody je naime opazio kako se ispod prašine na cesti miču roščidi na glavi rogatog guštera. Zaprljana mu ruka poletje naprijed i zgrabi bodljikavi vijenac i čvrsto ga stegnu dok se životinjica opirala. Jody tada okrenu guštera na leđa, izloživši mu blijedožuti trbuh. Kažiprstom mu poče nježno milovati vrat i prsa dok se gušter nije smirio, dok mu se oči nisu sklopile i on se sav opustio i zaspao. Jody otvori svoju kanticu za ručak i stavi u nju svoju prvu lovinu. Sada se micao dalje lako prignutih koljena i pogrbljenih pleda; bose mu noge bijahu mudre i nečujne. U desnoj mu se ruci stvorila dugačka siva puška. Šikara duž ceste nemirno je oživjela novim i neočekivanim stanovništvom sivim tigrovima i sivim medvjedima. Lov je bio veoma dobar, jer dok je Jody stigao do mjesta gdje se cesta odvaja i gdje je na stupu stajao poštanski sandučid, ulovio je još dva rogata guštera, četiri mala zelena guštera, jednu bjeloušku, šesnaest žutokrilih skakavaca i jednoga smeđeg vlažnog daždevnjaka ispod nekog kamena. To je društvance sve nesretno škrabalo po limenoj stijenki njegove kantice za ručak. Na odvojku ceste puška se rasplinula a tigrovi i medvjedi iščeznuli s obronaka. Čak i vlažne životinje, kojima je bilo tako neudobno u kantici za ručak, prestale su za njega postojati, jer je crvena metalna zastavica na poštanskom sandučidu stajala uspravno, u znak da unutri ima pošte. Jody odloži svoju kanticu na zemlju i otvori sandučid. Unutri je bio katalog neke trgovačke kude i primjerak Salinskog tjednika. On opet zatvori sandučid, podiže svoju kanticu i otkasa preko hrpta brežuljka dolje u udolinu ranca. Protrča kraj staje i potrošena stoga sijena, pa brvnare i čempresa. Bučno uletje na prednja vrata stambene zgrade vičudi: "Majko, majko, evo kataloga!" Gospođa je Tiflin stajala u kuhinji i žlicom grabila kiselo mlijeko u platnenu vredicu. Ona odloži posao i oplahnu ruke pod pipom. "Evo me u kuhinji, Jody, ovdje sam." On uletje u kuhinju i bučno odloži svoju kanticu na praonik. "Evo ga. Smijem li otvoriti katalog, majko?" Gospođa Tiflin ponovo uhvati žlicu i vrati

se opet svojem poslu oko pripremanja sira. "Nemoj ga izgubiti, Jody. Otac de svakako htjeti da ga vidi." Žlicom ostruže ostatke mlijeka u vredicu. "Oh, Jody, otac želi da s tobom govori prije nego što se prihvatiš svojih kudnih poslova." Mahnuvši rukom otjera muhu koja je kružila oko vredice za pravljenje sira. Jody prestrašeno zaklopi novi katalog. "Majko?" "Zašto nikada ne slušaš? Kažem ti da otac želi s tobom govoriti." Dječak oprezno odloži katalog na dasku praonika. "Zar ti je li zbog nečega što sam počinio?" Gospođa se Tiflin nasmija. "Uvijek imaš lošu savjest. Sto si učinio?" "Ništa, majko", reče dječak nesigurno. Ali se nije mogao sjetiti, a bijaše i nemogude znati koje bi se djelo moglo kasnije prikazati kao zločin. Majka objesi nabreklu vredicu o čavao da se cijedi u praonik. "Rekao je samo da želi s tobom govoriti kad dođeš kudi. Negdje je dolje kod staje." Jody se okrenu te izađe na stražnja vrata. No kad je čuo kako majka otvara kanticu za ručak te kako se zagrcnula od srdžbe, neko ga sjedanje podbode, i on pojuri prema staji, svjesno prečuvši ljutit glas koji ga je dozivao iz kude. Carl Tiflin i Billy Buck, pomodnik na rancu, stajahu uz ogradu donjeg obora. Oba su se jednom nogom odupirali na najdonju prečku ograde i s oba lakta podbočili na najgornju prečku. Razgovarali su polako i neodređeno. U oboru je pol tuceta konja zadovoljno cupkalo slatku travu. Kobila Nellie stajala je leđima prema vratima i trljala bedra o snažni dovratak. Jody se primicao s osjedajem nesigurnosti. Vukao je jednu nogu kako bi izazvao dojam velike nevinosti i nehajnosti. Kad je stigao do njih dvojice, stavi jednu nogu na najdonju prečku te i sam poče gledati u obor. Muškarci se pogledaše ispod oka. "Htio sam s tobom govoriti", reče Carl strogim glasom, koji je primjenjivao kod djece i životinja. "Da, oče", reče Jody s osjedajem krivnje. "Billy mi, evo kaže da si se valjano brinuo za ponija prije nego je uginuo." Nije prijetila nikakva kazna. Jody se osmjeli. "Da, oče, jesam." "Billy kaže da imaš dobru, strpljivu ruku za konje." Jody osjeti kako ga je zalio osjedaj topla prijateljstva za Billyja Bucka. "Vježbao je ponija jednako dobro kao i ma tko drugi koje sam vidio." , Tada Carl Tiflin postepeno prijeđe na stvar. "Kad bi mogao imati drugog konja, bi li radio za nj?" Jody sav zadrhta. "Bih, oče." "Eh, onda dobro pazi. Billy kaže da je najbolji način da stekneš iskustvo s konjima, ako uzgojiš ždrijebe." "To je jedini valjan način", upade Billy. "Dakle, pazi dobro, Jody", nastavi Carl. "Jess Taylor na rancu gore na brijegu ima lijepa pastuha, ali to stoji pet dolara. Ja du izdati taj novac, ali ti deš ga morati odraditi tokom ljeta. Hodeš li?" Jody osjeti kako mu se nutrina steže. "Hodu, oče," reče tiho. "I da mi se onda ne tužiš! I da ne zaboravljaš kad ti se kaže da nešto uradiš!" "Da, oče." "U redu dakle. Sutra ujutro odvest deš Nellie gore na brijeg k pastuhu. A morat deš i pripaziti na nju dok se ne oždrijebi." "Da, oče." "A sada de biti bolje da se pobrineš za pilide i drva." Jody se brzo pokupi.

Prolazedi iza Billyja Bucka gotovo da nije ispružio ruku da bi mu dotaknuo noge u plavim platnenim hlačama. U hodu poče malo zanositi ramenima od same zrelosti i osjedaja važnosti. Svojeg se posla prihvatio ozbiljnije no ikada. Te večeri nije istresao kantu zrnja pilidima sve na jednu hrpu, tako da bf morali skakati jedan preko drugoga i boriti se da ga se domognu. Ne, prosuo je zrnje tako na široko i tako pažljivo da ni same kokoši nisu mogle sve pronadi. A u kudi, pošto je saslušao majčino jadanje nad dječacima koji pune svoje kantice za ručak sluzavim, ugušenim gmizavcima i kukcima, on obeda da to više nikada nede činiti. Doista, Jody je osjedao da su sve takve ludorije nestale u prošlosti. On je sad ved previše odrastao a da bi ikada više stavljao žabe u svoju kanticu za ručak. Donio je toliko drva i tako ih visoko naslagao da je majka hodala po kuhinji strepedi da se na nju ne sruši lavina hrastovih drva. Kad je sve obavio, kad je pokupio jaja koja su ved tjedne i tjedne ležala sakrivena, Jody se opet uputio dolje mimo čempres pa mimo brvnaru prema oboru. Tusta žaba krastača, koja ga je gledala ispod korita za napajanje stoke, nije kod njega izazvala uopde nikakav uzbudljiv dojam. Carl Tiflin i Billy Buck nisu bili nigdje na vidiku, ali po zveckanju kovine na drugom kraju staje Jody je znao da se Billy Buck upravo sprema da pomuze krave. Ostali su konji pasli prema gornjem rubu obora, ali se Nellie još nemirno češala o dovratak. Jody joj se polako približi govoredi: "Taaako, curo, taaako, Nellie." Kobila pakosno strignu ušima, iskesi žute zube i okrenu glavu prema njemu: oči joj bijahu staklenaste i bijesne. Jody se pope na vrh ograde, ovjesi noge na drugu stranu te stade očinski odozgo promatrati kobilu. Dok je tako sjedio, primakla se večer. Šišmiši i nodne laste prelijetali su zrakom amotamo. Billy Buck, idudi prema kudi s punim vedrom mlijeka, opazi Jodyja pa zastade. "Dugo je to čekati", reče blago. "Strašno deš se zamoriti čekajudi." "Ne, nedu, Billy. Koliko de trajati?" "Gotovo godinu dana." "Eh, nedu se zamoriti." Kod kude prodorno zaječi triangl. Jody se spusti s ograde i krenu kraj Billyja Bucka u kudu na večeru. Čak je i ispružio ruku i uhvatio vjedricu s mlijekom da je pomogne nositi. Sutradan poslije doručka Carl Tiflin smota novčanicu od pet dolara u komad novinskog papira i prikopča taj zamotak pribadačom u džep na prsima Jodyjeva overalla. Billy Buck stavi kobili Nellie ular na glavu i izvede je iz obora. "Pazi sada", upozori ga. "Drži je na kratko ovdje, tako da te ne može ugristi. Sva je luda." Jody uhvati za sam kožni dio ulara te krenu uzbrdo prema rancu gore na hrptu brijega, a Nellie je iza njega poskakivala i neprestano se trzala. Na pašnjacima duž puta klasovi su se divlje zobi upravo izvijali iz pazuha svojih listova. Toplo je jutarnje sunce tako slatko sjalo Jodyju na leđa da je usprkos svojoj zrelosti bio prisiljen da tu i tamo učini ozbiljan skok ukočenih

nogu. S ograda se javljali sjajni crni kosovi svojim ljupkim zovom. Ševe cvrkutale i žuborile poput vode, a gugutke se glasale svojim zovom suzdržane žalosti. Na poljima sjedili divlji kunidi i sunčali se, i samo su im razmaknute uši provirivale iznad vrškova trave. Nakon jednog sata neprestana uspona Jody zaokrenu na uski put koji je vodio uz strmiji brežuljak do ranca gore na grebenu. Ved se mogao razabirati crveni krov staje iznad hrastovih stabala i čuti jednoličan lavež psa blizu kude. Nellie se iznenada trgnu natrag i malne oslobodi. Iz smjera staje Jody začu prodoran zviždav njisak i trijesak o drvo, a zatim viku nekog čovjeka. Nellie se propinjala i njiskala. Kako Jody nije ispuštao povodac, ona se zaleti prema njemu iskešenih zubiju. On brzo ispusti konop i bržebolje ukloni se s puta u grmlje. Gore ispod hrastova ponovo se začu prodoran njisak, a Nellie mu odgovori. Topdudi kopitima o zemlju pojavi se pastuh i pojuri niz brdo vukudi za sobom otrgnuto uže ulara. Oči su mu se grozničavo krijesile. Širom rastvorene i napete nozdrve bile mu crvene kao plamen. Crna, glatka dlaka sjala mu se na suncu. Pastuh je dojurio tako brzo da se nije mogao zaustaviti kad je stigao do Nellie. Kobili uši strignu natrag; ona se u trenu okrenu i ritnu prema njemu dok je prolazio. Pastuh se naglo okrenu i propnu. Prednjim kopitom udari kobilu, i dok je ona još teturala pod tim udarcem, on je zubima ščepa za vrat i ugrize do krvi. U času, se Nellino raspoloženje izmijeni. Ona postade koketno ženstvena. Usnama mu stade cupkati svedeni vrat. Zatim mu se primaknu i stade se ramenom trljati o njegovo rame. Jody je stajao napol skriven u šikari i promatrao. Uto začu iza sebe korak konja, ali prije nego se mogao okrenuti neka ga ruka zgrabi za naramenice overalla i podignu sa zemlje. Jess Taylor stavi dječaka iza sebe na konja. "Mogao si stradati", reče. "Sundog je koji put sam đavo. Pretrgnuo je konop i sunuo na vrata." Jody je mirno sjedio, no začas viknu: "On de je ozlijediti, ubit de je! Otjerajte ga!" Jess se nasmija. "Nede joj biti ništa. Možda je bolje da siđeš i skočiš malo gore u kudu. Možda de ti dati gore komad kolača." Ali Jody odmahnu glavom. "Ona je moja, i ždrijebe de biti moje. Ja du ga uzgojiti." Jess kimnu glavom. "Da, tako i valja. Carl kadšto ima razboritih misli." Malo kasnije je opasnost minula. Jess skinu Jodyja s konja i onda uhvati pastuha za pretrgnuto uže. On odjaha naprijed a Jody ga je slijedio vodedi Nellie. Tek pošto je otkopčao džep i predao pet dolara i pošto je pojeo dva komada pite, Jody krenu kudi. Nellie ga je poslušno slijedila. Bila je tako mirna da se Jody popeo na neki panj i vedi dio puta kudi projahao. Onih pet dolara koje je otac predujmio svedoše Jodyja na

pravo kmetstvo za sav preostali dio proljeda i ljeta. Kad se kosilo, on je upravljao velikim grabljama. Vodio je konja koji je vukao sprežne vile, a kad je stigao stroj za pravljenje bala, on je opet tjerao konja koji je stupajudi u krugu tlačio bale. Uz to ga je Carl Tiflin naučio još i musti krave i dao mu da timari jednu, tako da je večerom i jutrom imao još po jedan posao više. Smeđa kobila Nellie ubrzo postade nekako sama sobom zadovoljna. Kad bi hodala po obroncima, koji su se počeli zlatiti, ili obavljala lagane poslove, usne bi joj se krivile u neprestanom ispraznom smiješku. Kretala se polagano, s mirnom važnosti kakve carice. Kad bi je upregli s drugim konjima, vukla bi jednoliko i ravnodušno. Jody bi je svaki dan prigledavao. Proučavao ju je kritičnim okom, ali nije opažao baš nikakvih promjena. Jednog poslijepodneva Billy Buck nasloni vile za gnoj o zid staje. Otpusti pojas i gurnu u hlače okrajak košulje te ponovo pritegnu pojas. Iz vrpce na šeširu izvadi slamčicu i stavi je u kut usta. Jody, koji je vani pomagao velikom ozbiljnom psu Doubletree Muttu da iskopa bisagaša, uspravi se kad je Billy laganim korakom izašao iz staje. "Hajdmo gore da pogledamo Nellie", predloži Billy. Jody odmah izjednači svoj korak s njegovim. Doubletree Mutt promatrao ih je preko ramena; zatim poče opet bijesno kopati, režudi i lajudi krotko i oštro da pokaže kako je bisagaš malne ved uhvaden. Kad je ponovo pogledao preko ramena i vidio da to ni Jodyja ni Billa ne zanima, on se krzmajudi pope iz rupe i krenu za njima uzbrdo. Divlja je zob dozrijevala. Svaki se klas oštro po vio pod svojim teretom zrnja a trava se ved dosta osušila, pa je šuštala dok su Jody i Billy kroz nju koračali. Na po puta uz brežuljak ugledaše Nellie i zelenka Petea kako cupkaju klasje divlje zobi. Kad su se približili, Nellie ih pogleda, strignu ušima natrag i poče buntovno zamahivati glavom goredolje. Billy joj pristupi, stavi joj ruku pod grivu i potapša vrat, dok joj se uši nisu opet nadulile i ona mu stala usnama nježno cupkati košulju. Jody upita: "Misliš li da de ona uistinu imati ždrijebe?" Billy zavrnu kobili kapke s očiju uhvativši ih palcem i kažiprstom. Opipa joj donju usnu i prstima ispita crno, kožnato vime. "Ne bi me začudilo", reče. "Ali se nije uopde izmijenila. Ved je prošlo tri mjeseca." Billy protrlja kobili plosnato čelo zglobom prsta, a ona zarza od zadovoljstva. "Rekao sam ti da deš se zamoriti čekanjem. Još pet mjeseci nedeš vidjeti ni znaka, a još je najmanje osam mjeseci dok se oždrijebi, tamo negdje u siječnju." Jody duboko uzdahnu. "To je dugo, zar ne?" "A onda de trebati još dvije godine prije nego ga možeš jahati." Jody kliknu sav očajan: "Pa ved du biti odrastao." "Jest, jest, bit deš ved starac", našali se Billy. "što misliš, kakve de boje biti ždrijebe?" "Pa to ne možeš nikada redi. Pastuh je crn, a kobila je smeđa. Ždrijebe može biti crno ili smeđe, ili sivo ili šareno. To se ne može redi. Koji put crna kobila može imati i bijelo ždrijebe."

"Eh, nadam se da de biti crno i pastuh." "Ako bude pastuh, morat demo ga uškopiti. Otac ti ne bi dopustio da imaš pastuha." "Možda i bi", reče Jody. "Mogao bih ga odgojiti da ne bude pakostan." Billy naškubi usne a slamčica mu iz kuta usana kliznu u sredinu usta. "Pastuhu ne možeš nikada vjerovati", reče kritički. "Samo se tuku i izazivaju neprilike. Kad ih spopadne čudno raspoloženje, nede da rade. Uznemiruju kobile a konjima zagorčavaju život. Otac ti ne bi dao držati pastuha." Nellie se pomalo odmicala cupkajudi poluosušenu travu. Jody oguli zrnje s vlati trave i baci ga u zrak tako da su šiljate pernate sjemenke poletjele kao strelice. "Reci mi kako de to biti, Billy. Je li isto onako kao kad se krave tele?" "Jest, tako nekako. Samo su kobile malo osjetljivije. Koji put moraš biti uz nju da joj pomogneš. A koji put, ako pođe naopako, moraš ..." Zastao je. "Moraš što Billy?" "Moraš isjedi ždrijebe na komade da ga izvadiš, inače de kobila uginuti." "Ali ovaj put nede biti tako, zar ne Billy?" "Oh, ne. Nellie je ved imala dobru ždrebad." "Smijem li i ja prisustvovati, Billy? Hodeš li me sigurno zvati?" "Svakako, zvat du te. Naravno da hodu." "Reci mi kako de to biti." "Pa, vidio si kako se krave tele. To ti je gotovo isto. Kobila počinje stenjati i napinjati se, a onda, ako je dobar, ispravan porod, pojavi se glava i prednje noge a prednja kopita probiju rupu isto onako kao i kod telida. I ždrijebe počinje disati. Dobro je biti prisutan, jer ako mu noge ne leže ispravno, možda ne može probiti posteljicu, pa bi se moglo ugušiti." Jody se snopidem trave lupkao po nogama. "Onda demo morati biti uz nju, zar ne?" "On, svakako demo biti." Okrenuli su se i polako sišli niz brežuljak prema staji. Jodvja je mučilo nešto što je morao redi, iako nije želio. "Billy", započe sav nesretan, "Billy, ti nedeš dati da se nešto dogodi ždrebetu, zar ne?" Billy je znao da on misli na riđeg ponija Gabilana kako je uginuo od gunturada. Billy je znao da je dotada bio nepogrešiv, a da sada može i da načini pogrešku. To mu je saznanje oduzimalo nekadašnju sigurnost. "To ne mogu redi", kaza otresito. "Svašta se može dogoditi, a da ne bude moja pogreška." Pekao ga je gubitak ugleda, pa stoga reče neprijazno: "Ja du učiniti sve što znam, ali ne obedavam. Nellie je dobra kobila. Oždrijebila je dosada ved dobru ždrebad, pa bi tako trebalo i ovaj put." I ostavi Jodyja i povuče se u komoru za ormu kraj staje, jer su mu osjedaji bili povrijeđeni. Jody je često navradao do ruba šikare za kudom. Voda je s izvora tekla u tanku mlazu kroz zarđalu željeznu cijev u staru zelenu kacu. Ondje gdje se voda prelijevala preko ruba kace na zemlju, rasla je krpica vječno zelene trave. Čak i ljeti, kad su brežuljci bili isprženi i smeđi, ta se krpica uvijek

zelenjela. Cijele se godine tihim žuborom voda izlijevala u kacu. To je mjesto s vremenom postalo središnja tačka za Jodyja. Kad bi ga kaznili, svježa bi ga zelena trava i žubor vode umirili. Kad bi bio opak, kod šikare bi ga napustila jetka kiselina pakosti. Kad bi sjedio u travi i slušao romon vode, sve bi se pregrade, koje bi mu u duši podigao kruti dan, naprosto porušile. Crni pak čempres kod brvnare bijaše mu isto toliko nemio koliko mu kaca za vodu bijaše draga; jer do toga bi stabla prije ili kasnije dolazile sve svinje da ih zakolju. I klanje svinja imalo je doduše svojih čari s onom drekom i krvlju, ali bi Jodvju tada srce tako brzo udaralo da bi ga boljelo. Pošto bi svinje ošurili u velikom željeznom kotlu na tronošku, a koža im bila ostrugana i bijela, Jody bi morao otidi do kace s vodom da malo posjedi u travi, dok mu se srce ne bi opet smirilo. Kaca s vodom i crni čempres bijahu opreke i neprijatelji. Kad ga je Billy ostavio i ljutito otišao, Jody se uputi gore prema kudi. Putom je mislio na Nellie i na malo ždrijebe. Iznenada opazi da se nalazi pod crnim čempresom, i to baš pod samim visokim drvenim nogarima gdje su se vješale svinje. Rukom ukloni svijetloplavu kosu s čela i pojuri dalje. Činilo mu se da to ne ukazuje na dobro što misli na svoje ždrijebe baš na mjestu gdje se kolje, pogotovu nakon onoga što mu je Billy rekao. Da bi osujetio nepovoljan ishod toga lošeg stjecaja okolnosti, on brzo prođe mimo kudu pa kroz kokošinjak i kroz povrtnjak dok na kraju ne stiže do ruba šikare. Sjeo je na zelenu travu. Do uši mu je dopiralo grgotanje vode. Zagledao se preko gospodarskih zgrada i dalje u oble brežuljke, rodne i požutjele žitom. Mogao je vidjeti i Nellie kako pase na obronku. Kao uvijek, njegovo je omiljelo mjesto uz vrelo isključilo vrijeme i daljinu. U duhu je gledao crno, dugonogo ždrijebe kako gurka glavom Nellie u slabine tražedi mlijeka. A onda je opet vidio sebe kako privikava poodraslog konjica na povodac. Za svega nekoliko trenutaka taj je ždrepčid izrastao u predivnu životinju sa snažnim prsima, s vratom visokim i svedenim poput vrata morskog konjica, i s repom koji je palucao i prelijevao se poput crna plamena. Taj je konj strašan prema svakomu, osim prema Jodvju. Pred školom dječaci moljakaju da smiju malo pojahati, a Jody im sa smiješkom dopušta. No tek što uzjašu, crni ih demon zbaci. Eh, to je za njega ime Crni Demon. Rominjava voda i trava ,i sunčano svjetlo vratiše se na časak, a zatim ... Pokadšto nodu ljudi na rančevima, sigurni u svojim posteljama, čuju gromoglasan topot kopita u prolazu. Govore: "To je Jody na Demonu. On opet pomaže šerifu." I tada... U areni za rodeo u Salinasu žuta prašina ispunja zrak. Najavljeno je natjecanje u hvatanju goveda lasom. Kad Jody dojaše na vrancu do ulaza za natjecatelje, ostali natjecatelji samo sliježu ramenima i odustaju da se takmiče za prvo mjesto, jer je veoma dobro poznato da Jody i Demon mogu mnogo brže lasom uhvatiti i oboriti bika nego što to mogu dva uvježbana čovjeka zajedno. Jody

više nije dječak, a Demon nije više konj. Njih dvojica zajedno jedno su slavno jedinstveno bide. I zatim... Predsjednik im piše pismo i moli ih da pomognu uhvatiti nekog lopova u Washingtonu ... Jody se udobno namjesti na travi. Mali je potočid izvorne vode tiho rominjao u kacu obraslu mahovinom. Godina je polako odmicala. Nebrojeno je ved puta Jody smatrao svoje ždrijebe izgubljenim. S kobilom se nije dešavala nikakva promjena. Carl Tiflin još ju je uprezao u lagana kola, ili je vukla velike grablje i zaprežne vile, kad se sijeno spremalo u pojatu. Prođe ljeto, a i topla, vedra jesen. A tada se po tlu stadoše kovitlati mahniti jutarnji vjetrovi, u zraku se pojavi neka studen, a divlja loza poprimi crvenu boju. Jednog rujanskog jutra, kad je Jody pojeo svoj doručak, majka ga pozva u kuhinju. Lijevala je vrelu vodu u kabao pun suhih mekinja i smiješala gustu kašu koja se pušila. "Da, majko?" upita Jody. "Evo, gledaj kako ja to radim. To deš odsada ti morati raditi svako jutro." "A što je to?" "To ti je topla kaša za Nellie. To de je krijepiti." Jody protre čelo zglobom prsta. "Je li zdrava?" upita bojažljivo. Gospođa Tiflin odloži kotlid i stade miješati kašu velikom drvenom kuhačom. "Naravno da je zdrava, samo odsada moraš na nju bolje paziti. Evo, odnesi joj ovaj zajutrak!" Jody uhvati kabao i pohrli mimo brvnaru i mimo staju, a teški ga je kabao udarao po koljenima. Našao je Nellie kod korita za napajanje. Igrala se vodom pravedi valove i zamahujudi glavom tako da je voda pljuskala preko ruba na zemlju. Jody se pope preko ograde i stavi kraj kobile kabao s kašom koja se pušila. Zatim se odmaknu korakdva natrag da je pogleda. Doista, izmijenila se. Trbuh joj je nabreknuo. U hodu je nogama mekano dodirivala zemlju. Kobila zagnjuri njušku u kabao i stade pohlepno gutati vrudi zajutrak. A pošto je pojela i nosom još malo gurkala kabao po tlu, mirno je pristupila Jodyju i stala trti obraz o njega. Iz komore za ormu iziđe Billy Buck te mu pristupi. "Brzo počne kad jednom počne, zar ne?" "Zar je to počelo odjednom?" "Ah, ne, samo si ti neko vrijeme prestao promatrati." On povuče glavu kobile prema Jodyju. "A bit de i dobra. Vidi kako su joj oči prijazne! Neke kobile postanu opake, ali kada postanu dobre, onda svakoga vole." Nellie proturi glavu Billyju ispod pazuha te stade trljati vrat provlačedi ga amotamo između njegove mišice i tijela. "Pazi da sada s njom osobito lijepo postupaš", upozori Billy. "Koliko još?" upita Jody bez daha. Billy poče šapatom brojati na prste. "Kakva tri mjeseca", reče glasno. "Tačno se ne može kazati. Koji put je jedanaest mjeseci tačno na dan, ali može biti i dva tjedna prije ili mjesec dana kasnije, a da ništa ne smeta." Jody upre pogled u zemlju. "Billy",

poče nemirno, "Billy, ti deš me zvati kad se bude rađalo? zar ne? Pustit deš me da budem prisutan, hodeš li?" Billy griznu vršak Nellina uha prednjim zubima. "Carl kaže da želi da počneš sasvim od početka. To je i jedini način da naučiš. Nitko ti ne može ništa redi. Kako je ono moj otac učinio sa mnom zbog gunja pod sedlom. Bio je dostavljač državne pošte kad sam ja bio tako velik kao ti, i ja sam mu malo pomagao. Jedan sam dan ostavio nabor u svojem gunju ispod sedla, pa se konju od trenja napravila rana na hrptu. Otac me uopde nije izgrdio. Ali naredno jutro natovario je na me sedlo od dvadeset kila. Morao sam voditi konja i po suncu nositi to sedlo preko cijelog brijega. Umalo što nisam lipsao. Više nikad nisam ostavio nabore u gunju. Nisam naprosto mogao. I odonda nisam nikada više u životu stavljao gunj na konja, a da pri tom ne bih osjetio ono sedlo na svojim leđima." Jody ispruži ruku i uhvati Nellie za grivu. "Ti deš mi redi sve što moram činiti, je li? Ti sigurno znaš sve o konjima?" Billy se nasmija. "Pa ja sam ved i sam napol konj, znaš", reče. "Majka mi je umrla kad sam se rodio, a kako je moj otac bio državni poštar u brdskom kraju, a krava gotovo nigdje nije bilo, to mi je naprosto davao kobilje mlijeko." Uozbiljivši se nastavi: "A konji to znaju. Zar ti to ne znaš, Nellie?" Kobila okrenu glavu i časak mu pogleda ravno u oči, a takvo što konji zapravo nikada i ne čine. Billy je sada bio ponosan i pun samopouzdanja. Poče se malo razmetati: "Pobrinut du se da dobiješ dobro ždrepče i da počneš kako valja. I budeš li činio sve onako kako ti kažem, imat deš najboljeg konja u cijelom kraju." Jody osjeti neku toplinu i ponos toliki ponos da je, vradajudi se kudi, savijao noge i zanosio pledima kako to čine jahači. I pri tom je šaptao: "Heeej, ti, Crni Demone! Lakše malo, i ne drži noge na zemlji!" Zima je naglo navalila. Nekoliko, uvodnih žestokih pljuskova s vjetrom, a zatim gusta, jednolika kiša. Brežuljci su počeli gubiti svoje žutilo i tamnjeti od vode, a zimski potoci počeše bučiti niz kotline. Posvuda su nicali vrganji i divlje pečurke, a prije Božida proviri mlada trava. Ali te godine Božid nije za Jodvja bio najvažniji dan. Onaj neki neodređeni dan u siječnju postao je za njega osovina oko koje su se okretali mjeseci. Kad je došla kiša, stavio je Nellie u njezin pregradak u staji i svako joj jutro donosio toplu hranu, očešao je i očetkao. Kobila je tako silno krupnjela da se Jody uznemirio. "Pa ona de se raspuknuti", potuži se Billyju. Billy položi svoju snažnu četvrtastu ruku na nabrekli trbuh kobile. "Popipaj ovdje", reče mirno. "Možeš ved osjedati kako se miče. Mislim da bi se iznenadio kad bi bili dvojci ždrepčidi." "To valjda ne misliš", viknu Jody. "Ti ne misliš da de biti dvojci, zar ne, Billy?" "Ne, ne mislim, ali događa se ipak, koji put." Prva dva tjedna u siječnju kiša je neprestano padala. Kad nije

bio u školi, Jody je provodio najvedi dio vremena u II pregratku uz Nellie. Dvadeset puta na dan stavljao bi joj ruku na trbuh da osjeti kako se ždrijebe miče. Nellie je postajala sve nježnija i prijaznija prema njemu. Trljala bi o njega njušku, a kad bi stupio u staju, tiho bi zanjištila. Jednog dana Carl Tiflin dođe u staju s Jodvjem. S udivljenjem je gledao pomno njegovanu smeđu dlaku kobile i pipnuo joj čvrsto meso na rebrima i pledima. "To si valjano uradio", reče Jodvju. A to bijaše najveda nagrada koju je on uopde znao dati. Još je sate i sate Jody bio sav pijan od ponosa. Najposlije osvanu i 15. siječnja, ali ždrebeta ne bijaše. Dođe i 20. siječnja, i Jodvju se u želucu zgvali gruda straha. "Je li sve kako treba?" upita Billvja. "Oh, svakako." I opet bi pitao: "Jesi li siguran da de sve biti kako treba?" Billy pogladi kobili vrat. Ona nemirno strese glavom. "Rekoh ti da nije uvijek u isto vrijeme, Jody. Treba samo da čekaš." Kad je došao konac mjeseca a još uvijek ništa, Jody se sav usplahiri. Nellie je toliko okrupnjela da je teško disala; uši su joj bile posve skupljene i naduljene kao da je boli glava. Jody je nemirno spavao, snovi mu postali bunovni. U nodi drugog veljače on se probudi plačudi. Majka mu do viknu: "Jody, ti sanjaš. Probudi se i počni iznova." Ali je Jody bio pun užasa i očaja. Ležao je mirno nekoliko trenutaka čekajudi da majka opet zaspi, a onda se brzo odjenuo i bosonog se išuljao iz kude. Nod bijaše crna, tamna neprobojna. Sipila je sitna kiša. Iz mraka se pojavi čempres i brvnara pa opet, sve utonu u mrak. Vrata na staji škripnuše kad ih je otvorio, a to se po danu nije nikad dešavalo. Jody pristupi jaslama i nađe fenjer i limenku sa šibicama. Zapali stijenj i krenu niz dugački, slamom posuti prolaz do Nellina pregratka. Kobila je stajala uspravno. Cijelo joj se tijelo ljuljalo s jedne strane na drugu. Jody je zovnu: "Tako, Nellie, taaako, Nellie", no ona se ne prestade ljuljati niti se ogleda. Kad je stupio u pregradak i dirnuo joj rame, ona zadrhta pod njegovom rukom. Uto se gore iz sjenika tik nad pregratkom začu glas Billvja Bucka: "Jody, što to tamo radiš?" Jody se trgnu natrag i uperi pogled pun jada gore prema gnijezdu u sijenu gdje je Billy ležao. "Misliš li da je zdrava?" "Pa svakako, mislim da jest." "Ti nedeš dopustiti da se išta dogodi, Billy, sigurno nedeš, je li?" Billy se odozgo otrese na njega: "Rekoh ti ved da du te zvati, pa du tako i učiniti. Sada se kupi natrag u postelju i prestani sebi trti glavu zbog te kobile. Ima ona dosta posla i bez tvoga zanovijetanja." Jody se pokunji jer još nikada nije čuo Billyja da govori u takvu tonu. "Mislio sam samo da malo prigledam", reče. "Probudio sam se." Billy se malo ublaži. "Dobro, dobro, a sad hajde u postelju. Nedu da joj dosađuješ. Rekoh ti da du ti pribaviti dobro ždrijebe. Hajde sad!" Jody se polako uputi iz staje. Duhnu u fenjer i odloži ga u jasle.

Nodni mrak i hladna vlaga vani udare mu u lice i svega ga obujme. Želio je da vjeruje sve što Billy kaže, kao što je nekada vjerovao dok nije poni uginuo. Trebalo mu je časakdva dok je mogao očima, zaslijepljenim od slabašnog plamena fenjera, razabirati oblike u tami. Bose su mu noge zeble na vlažnom tlu. Na granama čempresa purani su se prestrašili i malo ušderetali, a dva vrijedna psa, vršedi svoju dužnost, izlete iz svojih kudica bijesno lajudi da bi rasplašili kojote koji, kako su mislili, vrebaju ispod stabla. Dok se tiho provlačio kroz kuhinju, Jody se spotače o stolicu. Carl zovnu iz spavaonice. "Tko je tamo? Sto je to tamo?" A gospođa Tiflin upita sneno: "Što je, Carl?" Carl se u trenu pojavi iz spavaonice nosedi svijedu i opazi Jodyja još prije nego se dječak mogao uvudi u postelju. "Što radiš vani?" Jody se plaho okrenu u stranu. "Bio sam dolje da prigledam kobilu." U Jodyjevu se ocu ljutnja što je bio probuđen borila jedan čas s odobravanjem. "Čuj", reče konačno, "nema u ovoj zemlji čovjeka koji bi o ždrebadi znao više od Billyja. To ti prepusti njemu." Jodyju navale na usta riječi. "Ali je poni uginuo ..." "Nemoj ti za to njega kriviti", strogo de Carl. "Ako Billy ne može spasiti konja, onda se taj i ne može spasiti." Gospođa Tiflin zovnu: "Daj neka očisti noge i ide u postelju, Carl. Sutra de cijeli dan kunjati." Jođvju se činilo da je tek zaklopio oči da pokuša zaspati, kad ga netko žestoko strese za rame. Kraj njega je stajaoBillv Buck držedi u ruci fenjer. "Ustaj", reče. "Požuri!" Okrenuo se i brzo izišao iz sobe. Gospođa Tiflin zovnu: "Što je? Jeste li to vi, Billv?" "Da, gospođo." "Je li Nellie spremna?" "Da, gospođo." "Eh, dobro, ustat du i zagrijati vode, može vam ustrebati." Jody pobaca ha se odjedu tako brzo da je još prije izletio na stražnja vrata nego je Billvjev uznjihali fenjer stigao do polovice puta prema staji. Na vrhovima se brda ved nazirao rub zore, ali u udolinu ranca još nije prodrlo svjetlo. Jody kao pomaman potrči za fenjerom i sustiže Billyja upravo kad je ovaj došao do staje. Billy objesi fenjer o zid pregratka te skinu platneni kaput. Jody opazi da ispod kaputa ima samo košulju bez rukava. Nellie je stajala sva napeta i ukočena. Dok su tako promatrali, ona se odjednom sva zguri. Grč joj sape cijelo tijelo i opet popusti. Ali za koji časak poče iznova pa opet popusti. Billy promrmlja uznemireno: "Nešto je naopako." Njegova gola ruka nestade. "Oh, Isuse", reče. "Izvrnuto je." Opet grč, i ovaj put Billy poče vudi da su mu mišidi iskočili na nadlaktici i ramenu. Vukao je velikom snagom i čelo mu se orosilo znojem. Nellie je vrištila od bola. Billy je mrmljao: "Krivo leži. Ne mogu ga okrenuti. U krivom je smjeru. Okrenuto je posve naopako." Izvan sebe pogleda prema Jodyju. A tada pažljivo, veoma pažljivo provjeri prstima. Obrazi su mu se nategnuli i posivjeli. Cijelu je dugu minutu upitno gledao Jodyja, koji je stajao malo podalje iza pregratka. Tada pristupi k jaslama ispod prozora nad

gnojištem i desnom mokrom rukom uhvati čekid za potkivanje. "Iziđi, Jody", naloži mu Billy. Dječak je mirno stajao i tupo zurio u njega. "Idi van, kažem ti. Bit de prekasno." Jody se ne maknu. Billy tad brzo pristupi glavi kobile. Viknu: "Okreni lice, do đavola, okreni lice!" Ovaj put Jody posluša i okrenu glavu u stranu. Čuo je kako Billy hrapavo šapde u pregratku. A tada začu šuplji zvuk smrskane kosti. Nellie prodorno zahihota. Jody se još pravovremeno okrenu natrag da vidi kako se čekid diže i ponovo pada na plosnato čelo. Nellie se tada teško svali na bok i još malo zadrhta. Billy priskoči nabreklom trbuhu. U ruci je držao svoj veliki džepni nož. On odignu kožu i zatjera u nju nož. Pilio je i parao napeti trbuh. Zrak se napuni teškim vonjem topla živa droba. Ostali konji stadoše njiskati i ritati se i otimati sa svojih lanaca. Billy odbaci nož. Objema rukama posegnu u strašnu, nepravilnu rupu i izvuče velik, bijeli svežanj koji se cijedio. Zubima zadere rupu u omot. Kroz prodor se pojavi mala crna glava i male glatke, mokre uske. Začu se grgljav uzdisaj, i onda još jedan. Billy sljušti posteljicu, uze nož i prereza pupkovinu. Jedan je čas držao na rukama crna mala ždrijepčida i gledao ga. Zatim priđe Jodyju i položi ždrepčida u slamu do njegovih nogu. Billyju se s lica, ruku i prsiju cijedilo crvenilo. Tijelo mu je drhtalo a zubi cvokotali. Glas mu je zatajio. Govorio je grlenim šapatom: "Evo tvoga ždrebeta. Obedao sam. Evo ga. Morao sam to učiniti morao sam." Zastade i pogleda preko ramena u pregradak. "Idi po vrudu vodu i spužvu", šaptao je. "Operi ga i osuši kao što bi učinila njegova majka. Morat deš ga hraniti rukom. Tu je tvoje ždrijebe kako sam ti obedao." Jody je glupavo zurio u mokro ždrijebe koje je teško disalo. Ispružilo je vrat i pokušavalo da pridigne glavu. Bezizražajne oči bijahu mu tamnoplave. "Bog te ubio", viknu Billy, "hodeš li idi sad po vodu? Hodeš li ili nedeš?" Jody se okrenu i otkasa iz staje van u zoru. Cijeli ga je prsni koš bolio, od grla do želuca. Noge mu bijahu ukočene i teške. Nastojao je da se raduje zbog ždrebeta, no krvavo lice i izmučene, umorne oči Billyja Bucka lebdjele su pred njim u zraku. IV VODA NARODA U subotu je poslijepodne Billy Buck, pomodnik na rancu, kupio vilama posljednje ostatke sijena iz prošlogodišnjeg stoga i bacao ih u malim hrpicama preko žičane ograde gdje ih je nekoliko goveda dočekivalo bez osobita zanimanja. Visoko u zraku ožujski je vjetar tjerao prema istoku male oblake nalik na pramen je topovskog dima. Gore se sa grebena brežuljaka čulo kako vjetar zviždi u šikari, ali dolje u kotlinu ranca nije dopirao ni dašak. Iz kude se pomoli mali Jody jedudi debelu krišku kruha s maslacem. Opazivši da je Billy zaposlen oko posljednjih ostataka plasta,

Jody se uputi dolje vukudi noge baš onako kako su mu rekli da se najbrže uništava dobra koža na cipelama. Kad je prolazio kraj čempresova stabla, jato bijelih golubova prhnu s grana, obleti stablo u krugu i ponovo se spusti u krošnju. Mlada šarena mačka skoči s trijema brvnare, otkasa ukočenih nogu preko puta, naglo se okrenu i opet otkasa natrag. Jody podignu kamen da bi malo produžio tu igru, no bilo je ved prekasno, jer prije nego što je kamen mogao poletjeti, mačka je ved bila pod trijemom. Stoga baci kamen u krošnju čempresa pa ponovo nagna bijele golubove na uskovitlan let. Stigavši do istrošena plasta, dječak se nasloni na ogradu od bodljikave žice. "Misliš li da je to sada sve?" upita. Postariji pomodnik ranca zastade u brižnom poslu i zabode vile u zemlju. Skinu crni šešir i zagladi kosu. "Ništa nije ostalo što ne bi bilo raskvašeno od vlage iz zemlje", reče pa opet namjesti šešir i protrlja isušene dlanove. "Tu zacijelo ima mnogo miševa", opet de Jody. "Ima ih kao pljeve", odgovori Billy. "Sve prosto vrvi od miševa." "Pa možda bih mogao, kad si sve posvršavao, dozvati pse i loviti miševe." "To bi svakako mogao, mislim", reče Billy Buck. Vilama zagrabi hrpicu vlažna sijena sa dna stoga i baci ga uvis. U isti čas iskoče iz nje tri miša i pohrle kao pomamni da se opet zavuku pod sijeno. Jody uzdahnu od zadovoljstva. Ti su debeli, okrugli, drski miševi osuđeni na propast. Osam su mjeseci živjeli i množili se u plastu, sigurni od mačaka i stupica, od otrova i od Jodyja. U svojoj su sigurnosti postali samozadovoljni, preuzetni i debeli. Sada je došao čas njihove propasti; nede preživjeti više ni jedan dan. Billy zaokruži okom po vrhovima brežuljaka koji su opkoljavali ranč. "Možda de biti bolje da prije upitaš oca", upozori ga Billy. "Dobro, a gdje je? Odmah du ga pitati." "Odjahao je poslije ručka do ranca gore na hrptu. Uskoro de natrag." Jody se lijeno nasloni o stup ograde. "Mislim da mu nede biti krivo." Prihvadajudi se opet svojega posla, Billy ga opomenu: "Svejedno, bolje da ga pitaš. Znaš kakav je." Jody je to i te kako dobro znao. Njegov je otac, Carl Tiflin, bio uporan u tome da za svaki zahvat na rancu, bio krupan ili sitan, traže od njega dopuštenje. Jody posve opusti tijelo i kliznu niza stup dok nije napokon sjedio na zemlji. Pogleda uvis na vjetrom gonjene oblačide. "Hode li kiša, "Mogla bi. Vjetar je dobar za kišu, ali nije baš jak." "Eh, nadam se da nede padati dok ne potamanim te proklete miševe." Zirnu preko ramena na Billyja da vidi je li Billy opazio kako ved zrelo kune. Ali je Billy radio dalje bez ikakve primjedbe. Jody se okrenu i pogleda prema postranom brežuljku odakle se spuštao kolni put iz vanjskoga svijeta. Brežuljak je bio obasjan blijedim ožujskim suncem. Srebrni čičak, plava grahorica i po koji makov cvijet cvali su među grmovima kadulje. Na po puta uz brežuljak Jody opazi crnoga psa, Doubletree Mutta, kako kopa za