John Steinbeck-O miševima i ljudima

vjevericom u nekoj rupi. Neko je vrijeme kopao a onda zastao da izbaci hrpice blata između stražnjih nogu. Ozbiljnost s kojom je to radio poricala je da mu je poznato kao što mu je moralo biti da nikada još nijedan pas nije uhvatio vjevericu kopajudi u rupi. Dok je Jody tako gledao, crno se pseto iznenada ustremi i izvuče natraške iz rupe te zagleda gore prema usjeklini na hrptu brežuljka, kuda je prolazio put. I Jody pogleda prema usjeklini. Na blijedom se nebu časak odražavao Carl Tiflin ha konju a zatim počeo spuštati cestom prema kudi. Nešto mu se u ruci bjelasalo. Dječak skoči na noge. "Nosi pismo", viknu i otrči prema kudi, jer de se pismo vjerojatno čitati naglas, pa je htio da bude prisutan. Stigao je do kude prije oca i uletio unutra. Cuo je kako je zaškripilo sedlo kad je otac sjahao, te kako je pljesnuo konja po bedru da ga potjera prema staji, gdje de ga Billy rasedlati i pustiti ga na pašu. Jody uleti u kuhinju. "Dobili smo pismo!" viknu. Majka uspravi pogled sa zdjele s grahom. "Tko to?" "Otac. Vidio sam mu ga u ruci!" Uto stupi u kuhinju Carl a Jodvjeva ga majka upita: "Od koga je pismo, Carl?" On se smjesta namršti. "Kako si znala da ima pismo?" Ona pokaza glavom prema dječaku. "Rekao mi Sveznadar Jody." Jody se smete. Otac ga prezrivo pogleda odozgo. "Da, da, sve mi se čini da zbilja postaje Sveznadar", reče. "Za svačiji se posao brine osim za svoj. Svakamo gura svoj veliki nos." Gospođa se Tiflin malo ublaži. "Pa, nema se baš čime baviti. Od koga je pismo?" Carl se još mrgodio na Jodyja. "Ja du ga ved zaposliti ako ne bude pripazio." On ispruži zapečadeno pismo. "Mislim da je od tvog oca." Gospođa Tiflin izvadi ukosnicu iz glave i raspara omot. Mudro je naškubila usta. Jody je promatrao kako joj oči lete recima amotamo. "On kaže", prevodila je, "kaže da de se dovesti ovamo u subotu da ostane neko vrijeme. Eh, pa danas je subota! Mora da je pismo zakasnilo." Pogleda na poštansku marku. "To je otposlano prekjuče. Trebalo je da još jučer bude ovdje." Upitno pogleda muža, i lice joj se nato smrknu. "A što sad tako gledaš? Pa on ne dolazi tako često." . Carl svrnu pogledom u stranu pred njezinom srdžbom. Ponajviše je mogao biti krut prema njoj, ali kad bi ona prigodice planula gnjevom, on ga ne bi mogao nadvladati. "što ti je sad?" ponovo upita gospođa Tiflin. U njegovu se objašnjenju osjedao prizvuk isprike kakvu bi potegao sam mali Jody: "Pa samo to što govori", nesigurno reče Carl. "Samo govori." "Pa što onda? I ti govoriš." "Svakako. Ali tvoj otac govori samo o jednom." "O Indijancima!" uzbuđeno upade Jody. "O Indijancima i o prijelazu preko nizina!" . Carl se bijesno otrese na njega: "Ti iziđi, gospodine Sveznadaru! Nosi se van!" Sav sništen Jody se pokupi kroza stražnji ulaz i za sobom osobito pomno zatvori vrata s mrežom. Pod

kuhinjskim prozorom postiđene mu i oborene oči opaziše kamen neobična oblika i tako silno zanimljiv da je čučnuo na zemlju i podignuo ga te stao premetati po rukama. Kroza otvoren su kuhinjski prozor do njega jasno dopiralL glasovi. "Jody je bogami u pravu", čuo je kako otac kaže. "Samo o Indijancima i o prijelazu preko nizina. Onu pripovijest kako su im konje otjerali čuo sam ved valjda tisudu puta. Samo govori i govori, a nikada ne mijenja ni jednu riječ u svojim pripovijestima." Kad je gospođa Tiflin odgovorila, prizvuk je u njezinu glasu bio toliko izmijenjen da je Jody vani pod prozorom podigao glavu i prestao ogledavati svoj kamen. Glas gospođe Tiflin smekšao se i objašnjavao. Jody je znao kako de i njezino lice biti izmijenjeno da bude u skladu s glasom. Rekla je mirno: "Moraš to ovako gledati, Carl. To je bilo ono najvede u životu moga oca. Vodio je povorku kola preko nizina skroz do obale, a kad je to bilo gotovo, i njegov je život bio gotov. To je bilo nešto veliko, samo nije dosta dugo potrajalo. Gledaj!" nastavljala je. "To je kao da se rodio da to izvrši, i kad je to izvršio, onda nije imao više što da radi ved da o tomu misli i govori. Da se moglo idi još dalje na zapad, bio bi išao. To mi je i sam kazao. Ali je na kraju bio ocean. On živi uza sam ocean, gdje se morao zaustaviti." Ulovila je Carla, ulovila i zaplela u svoj blagi glas. "Vidio sam ga", prizna on mirno. "Odlazi dolje i zuri na zapad preko oceana." Glas mu se malo pooštri. "A onda navrada gore u gostionicu "Konjska potkova" u PacificGroveu i pripovijeda ljudima kako su Indijanci otjerali konje." Ona ga opet pokuša predobiti. "Što deš, njemu je to sve. Mogao bi biti strpljiv s njim i pretvarati se kao da slušaš." Carl se nestrpljivo okrenu. "Pa dobro, ako se ne bude dalo izdržati, još uvijek mogu otidi dolje do družinske zgrade i posjediti s Billyjem", reče razdraženo, pa prođe kroz kudu i zalupi za sobom vrata. Jođy otrči da obavi svoje kudanske dužnosti. Nasipao je žita pilidima a ni jednoga nije pojurio. Pokupio je jaja iz gnijezda. Klipsao je u kudu s drvima i tako ih pažljivo slagao unakrst da se sanduk za drvo ved od dva naramka činio prepun. Dotle je majka dogotovila grah. Potakla je vatru i perutnjačom očetkala ploču na štednjaku. Jody joj oprezno zimu u lice da vidi je li još ljuta. "Zar danas dolazi?" upita. "Tako kaže njegovo pismo." "Možda bolje da mu odem gore cestom u susret?" Gospođa Tiflin bučno zalupi vratašca na štednjaku. "To bi bilo lijepo", reče. "Vjerojatno bi ga radovalo da mu se dođe u susret." "Mislim da du onda i otidi." Pred kudom Jody zovne pse prodornim zviždukom. "Hajdemo gore na brijeg!" naloži im. Mašudi repom psi potrčaše naprijed. Kadulja uz cestu okitila se nježnim mladicama. Jody ih nekoliko natrga i stade ih trti dlanovima dok se zrak nije ispunio prodornim divljim mirisom. Uz glasan lavež psi skočiše s ceste i pojuriše u šikaru za nekim kunidem. Poslije toga Jody ih više nije vidio, jer kad nisu uspjeli uhvatiti kunida, vratili su se kudi. Jody se polagano uspinjao uz

brežuljak prema samom hrptu. Kad je došao do usjekline kuda je prolazila cesta, popodnevni mu vjetar udari u lice, razbaruši mu kosu i nabra košulju. Pogledao je dolje na niže brežuljke i grebene, pa dalje prema prostranoj zelenoj dolini Salinas. Daleko tamo u ravnici vidio je bijeli grad Salinas i blijesak njegovih prozora u sunčanom sjaju koji je blijedio. A dolje, ravno pod njim, sjatila se ha hrastovu stablu skupština vrana. Stablo se crnjelo od vrana koje su sve graktale u jedan glas. Jody tada poče pogledom slijediti kolni put počev od grebena na kojem je stajao. Iza jednog brežuljka put mu se izgubi iz vida, ali ga on opet pronađe na drugoj strani. I na tom dalekom odsječku puta ugleda kola što ih je vukao smeđ konj. Kola nestadoše iza brežuljka. Jody sjede na zemlju i stade motriti mjesto gdje de se kola ponovo pojaviti. Po vrhovima brežuljaka pjevao je vjetar a vunasti su oblačidi hrlili prema istoku. Tada se kola pojave i zaustave. U crno odjeven čovjek siđe sa sjedišta i priđe konju. Iako je bilo tako daleko, Jody je znao da je čovjek popustio remen sapinjač, jer se konju glava spustila. Konj krenu dalje a čovjek polako pokroči uz njega uz brdo. Jody radosno zaviknu i potrči im cestom u susret. Vjeverice su odskakivale sa ceste, a ptica trkačica zatrepta repom, odjuri preko vrha brežuljaka i zaplovi zrakom kao jedrilica. Jody se trudio da kod svakog koraka skoči u sredinu svoje sjene. Pod nogom mu se zakotrlja kamen i obori ga. Dječak potrči oko male okuke i malo podalje ugleda pred sobom svojega djeda i kola. Naglo uspori svoju nedoličnu trku i približi se dostojnim korakom. Konj je umorno klipsao uz brdo spotičudi se a stari je čovjek koračao uz njega. Iza njih su na suncu, koje je tonulo na zapad, poskakivale njihove tamne divovske sjene. Djed je bio odjeven u crno sukneno odijelo i cipele s elastičnim umecima te crnu kravatu oko kratka, tvrda ovratnika. U ruci je nosio crn šešir široka mekana oboda. Bijela mu je brada bila kratko ostrižena a sijede se obrve objesile iznad očiju baš kao brkovi. Plave mu oči bijahu strogo vesele. Cijelo lice i lik odavahu nepokolebljivo dostojanstvo, pa se činilo da je svaki pokret nešto nemogude. Kao da de se starac, kad se jednom smiri, okameniti i zauvijek prestati da se miče. Koraci su mu bili polagani i odmjereni. Činilo se, kad jednom korakne, nikad se nede vratiti; kad jednom udari nekim smjerom put mu nede nikada zakretati, a ni brzina se povedati ili usporiti. Kad se Jody pojavio iza zavoja, djed mu lagano domahnu šeširom u znak pozdrava i doviknu mu: "Vidi Jodvja! Došao si mi u susret, je li?" Jody se primače i okrenu te izjednačivši svoj korak sa starčevim, ukruti tijelo i stade malo vudi petama po zemlji. "Da, djede", reče. "Tek smo danas primili vaše pismo." "Moralo je stidi još jučer", reče djed. "Svakako jučer. Kako su svi tvoji kod kude?" "Vrlo dobro, djede." Malo je krzmao a onda plaho predloži: "Biste li htjeli sutra u lov na miševe?" "U lov na

miševe, Jody?" nasmija se djed. "Zar su ljudi današnje generacije spali na to da love miševe? Ti novi ljudi nisu baš jakote, ali to uistinu nisam mislio da bi miševi bili za njih lovina." "Ne, djede. To je samo igra. Sijeno je iz stoga potrošeno. Ja du istjerati miševe pred pse. A vi možete gledati ili čak i malo tudi po sijenu." Pogled se strogih veselih očiju spusti na dječaka. "Ah, razumijem. Vi ih dakle ne jedete. Na to još niste spali." "Psi ih jedu, djede", objasni Jody. "To baš ne bi bilo isto kao lov na Indijance, mislim." "Ne, ne baš isto ali onda kasnije, kad je vojska lovila Indijance i pucala po djeci i palila njihove šatore, nije baš bilo mnogo drugačije od tvojega lova na miševe." Stigli su na vrh brežuljka i počeli se spuštati u kotlinu prema rancu, a sunce im je nestalo s leđa. "Ti si narastao", reče djed. "Cijeli palac, rekao bih." "Još i više", pohvali se Jody. "Na vratima gdje mi uvijek zabilježe visinu narastao sam ved za više od palca od Dana zahvalnosti." "Možda dobivaš previše vode, pa samo tjeraš uvis kao kukuruz. Pričekaj dok potpuno izrasteš, pa demo onda vidjeti." Jody zimu u starčevo lice da vidi bi li se morao osjedati povrijeđen, ali u pronicavim plavim očima ne opazi neke namjere da se zada uvreda, a ni blijeska kazne ili ukora. "Mogli bismo zaklati prase", predloži Jody. "Oh ne! To vam ne bih mogao dopustiti. Ti me samo želiš udobrovoljiti. Sad nije vrijeme za klanje, i sam dobro znaš." "Vi znate Rileya, našega velikog nerasta?" "Da. Dobro se sjedam Rileya." "Eh, Riley je izjeo rupu u plastu i sijeno se srušilo na njega i zagušilo ga." "To svinje čine kad samo mogu", dočeka djed. "Kao nerast, Riley je bio zapravo prijazna svinja. Koji put znao sam ga jahati, i nije mi zamjerio." Dolje ispod njih zalupe na kudi vrata, i oni ugledaju Jodvjevu majku kako stoji na trijemu i maše pregačom u znak pozdrava. Opaze i Carla Tiflina kako prilazi od staje da bi ih dočekao pred kudom. Sunce je sada ved nestalo s brežuljaka. Plavičast se dim iz kudnog dimnjaka vukao u ravnim slojevima kotlinom ranca, koja se ved zalila tamnoljubičastim odsjevom. Na nebu su bezvoljno visjeli vunasti oblačidi, napušteni od vjetra koji se stišavao. Billy Buck pojavi se iz brvnare i snažnim zamahom izli pun umivaonik sapunice na zemlju. Obrijao se, i to usred tjedna, jer je Billy neobično duboko poštovao djeda, a djed je opet govorio da je Billy jedan od ono malo ljudi nove generacije koji se nisu raznježili. Premda je Billy ved bio postariji čovjek, djed ga je smatrao mladidem. I Billy se sada požuri prema kudi. Kad su Jody i djed pristigli, sve ih je troje dočekalo ispred dvorišnih vrata. "Zdravo, djede!" reče Carl. "Ved smo gledali gdje si." Gospođa Tiflin poljubi djeda u bradati obraz. Stajala je mirno dok ju je njegova velika ruka tapšala po ramenu. Billy se svečano porukovao sa starcem, smješkajudi se

ispod svojeg slamastog brka. "Ja du spremiti vašeg konja", reče i odvede zapregu prema staji. Djed ga je pratio pogledom, i tada, okrenuvši se natrag ostalima, reče, kao što je ved sto puta prije rekao: "Valjan je to momak. Poznavao sam mu oca, staroga Muletail Bucka. Nikada nisam znao zašto ga zovu Muletail, ako ne zato što je na mazgama prenosio pošiljke." Gospođa Tiflin okrenu se i povede ih u kudu. "Koliko namjeravaš ostati, oče? Tvoje pismo to ne kaže." "Pa, ne znam. Mislio sam da du ostati dva tjedna. Ali ja nikada ne ostajem koliko mislim da du ostati." Malo kasnije sjedili su za stolom s bijelim voštanim platnom i večerali. Iznad stola visjela je svjetiljka s limenim ogledalom. Veliki nodni leptiri mekano su lupkali izvana o stakla na prozorima blagovaonice. Djed je rezao svoj odrezak mesa na sitne komadide i polako žvakao. "Gladan sam", reče. "Vožnja ovamo otvorila mi je tek. Kao ono kad smo putovali na zapad preko nizina. Svake smo večeri bili toliko gladni da smo jedva mogli dočekati da se meso ispeče. Mogao sam pojesti dvije i po kile bivoljeg mesa svaku večer." "To dolazi od mnogo kretanja", reče Billy. "Moj je otac Muletail, mazgin rep. (Prev.) bio državni dostavljač pošte. Ja sam mu pomagao kad sam bio dijete. Nas smo dvojica sami mogli smazati gotovo cijeli srnedi but." "Poznavao sam vašeg oca", reče djed. "Krasan je to bio čovjek. Zvali su ga Muletail Buck. Ne znam zašto, ako ne zato što je na mazgama prenosio pošiljke." "Tačno", složi se Billy. "Radio je s mazgama." Djed odloži nož i vilicu i ogleda se oko stola. "Sjedam se kako nam je jednom ponestalo mesa ..." Glas mu poprimi neobičan, jednplik, dubok i pjenušav prizvuk i kliznu u glasovnu kolotečinu koju je sebi pripovijest ved utrla u toku vremena. "Nije bilo ni bivola ni antilopa, čak ni divljih kunida. Lovci nisu mogli ustrijeliti ni kojota. To je bilo vrijeme kad je vođa morao budno paziti. Ja sam bio vođa i dobro sam otvarao oči. Znate zašto? Eh, čim je ljude počela hvatati glad, počeli bi klati zaprežne volove. Vjerujete li to? Čuo sam da su neke kolone putnika naprosto pojele svoja zaprežna goveda. Počeli od sredine pa odmicali prema jednom i drugom kraju. Konačno bi pojeli volove predvodnike a zatim onaj par ispred samih kola. U tomu ih je vođa puta morao sprečavati." Velik večernji leptir nekako je prodro u sobu i počeo kružiti oko obješene petrolejke. Billy ustade i pokuša da ga uhvati između dlanova. Carl zamahnu udubljenim dlanom, uhvati leptira i zdrobi ga pa pođe do prozora i baci ga vam. "Kao što sam rekao", započe opet djed, ali ga Carl prekinu. "Bolje bi bilo da pojedeš još malo mesa. Mi ostali ved smo svi spremni za puding." Judy opazi blijesak srdžbe u majčinim očima. Djed uhvati svoju vilicu i nož. "Pošteno sam gladan, istina je", reče. "Pripovijedat du vam o tome poslije." Kad se večera završila i kad je obitelj sjedila s Billvjem Buckom pred kaminom u drugoj sobi, Jody je radoznalo promatrao djeda. Opazi znakove koje je ved poznavao. Bradata se glava nagnula naprijed, oči

poprimile blag izražaj i upitnim se pogledom zagledale u vatru; veliki se mršavi prsti prepleli na crnim koljenima. "Sve mislim", poče, "sve mislim jesam li vam ikada pripovijedao kako su nam oni kradljivci Pijuti otjerali trideset i pet konja." "Mislim da jesi", prekinu ga Carl. "Zar to nije bilo baš prije nego što ste krenuli gore u područje Tahoe?" Djed se naglo okrenu prema svojem zetu. "Tako je. Mora da sam vam tu dogodovštinu ved pripovijedao." "Ved mnogo puta", reče Carl okrutno, izbjegavajudi ženin pogled. Ali je osjedao na sebi njezine ljutite oči, pa doda: "Naravno, volio bih je opet čuti." Djed se opet zagleda u vatru. Rasplete prste pa ih opet preplete. Jody je znao kako je starcu pri duši, kako mu je u nutrini sve razrušeno i prazno. Zar nisu toga istog poslijepodneva Jodvja nazvali Sveznadarom? On se uzvinu do heroizma i izloži novoj opasnosti da mu nadjenu neko ime. "Pričajte o Indijancima", zamoli tiho. Djedove oči opet poprimiše strog izražaj. "Dječaci uvijek žele slušati o Indijancima. To je bio posao za muževe, ali dječaci žele slušati o tomu. Eh, da vidimo. Jesam li vam ved kada pripovijedao kako sam zahtijevao da svaka kola voze sa sobom dugačku željeznu ploču?" Svi su osim Jodvja šutjeli. Jody reče: "Ne, nisi." "Dakle, kad bi Indijanci napali, poredali bismo kola u krug i borili se između točkova. Mislio sam, ako svaka kola povezu takvu dugačku ploču s prorezima za puške, muškarci je mogu staviti s vanjske strane točkova kad su kola u krugu i tako se zaštititi. To de spasiti živote, rekoh, i ujedno biti nadoknada za višak tereta u željezu. Ali naravno, ljudi nisu htjeli. Nijedna kolona nije to dotada uradila, pa nisu mogli shvatiti zašto da se oni upuštaju u taj izdatak. No kasnije su to i te kako požalili." Jody zirnu prema majci i po njezinu izražaju vidje da ona uopde ne sluša. Carl je cupkao debelu kožu na palcu, a Billy Buck promatrao pauka koji je puzao uza zid. Djedov glas opet upade u svoju pripovjedačku kolotečinu. Jody je unaprijed znao koje de se riječi izgovoriti. Pripovijest je jednolično brujala pa se ubrzavala pri napadaju, postajala tužna nad ranama, pa opet prelazila u jadovanku pri pogrebima na velikim ravnicama. Jody je mirimo sjedio promatrajudi djeda. Stroge su se plave oči doimale ravnodušno. Činilo se da ni njega samoga ta pripovijest ne zanima. Kad je pripovijest bila gotova, kad je istekla stanka koju su iz poštovanja pustili da protekne kao granica pripovijesti, Billy Buck ustade, proteže se i laktima pridignu hlače. "Mislim da du se povudi na počinak", reče. Zatim se okrenu djedu. "Dolje u brvnari imam stari rog za barut i staru kuburu. Jesam li vam ih ved pokazao?" Djed polagano kimnu glavom. "Da, mislim da jeste, Billy. Podsjeda me na kuburu koju sam imao kad sam vodio ljude na zapad."

Billy je uljudno stajao dok je ta kratka pripovijest bila gotova, a tada reče "Laku nod" te iziđe. Carl Tiflin sad pokuša promijeniti razgovor. "Kako je kraj od Montereva dovde? Čuo sam da je silno suho." "Suho je", reče. "Laguna Seca baš je bez kapi vode. Ali je to nešto sasvim drugo nego 1887. Onda se cijeli kraj sasušio u prah, a godine 1861. mislim da su i svi kojoti izginuli od gladi. Ove smo godine imali petnaest palaca kiše." "Da, ali je sve to bilo prerano. Sada bi nam trebalo kiše." Car lov pogled pade na Jodvja. "Ne bi li bilo bolje da ideš u postelju?" Jody poslušno ustade. "Smijem li potamaniti miševe u starom stogu, oče?" "Miševe? Oh, svakako, sve ih potamani. Billy kaže da više nema dobra sijena." Jody izmijeni potajni zadovoljni pogled s djedom. "Sve du ih sutra potamaniti", reče. Ležedi u svojoj postelji, Jody je mislio na nevjerojatni svijet Indijanaca i bivola, svijet koji je zauvijek nestao. Želio je da je mogao živjeti u ono junačko vrijeme, ali je znao da nije sazdan od junačke građe. Nitko od ljudi koji danas žive, osim možda Billyja Bucka, nije sposoban za djela kakva su se onda činila. Tada je živjela rasa divova, neustrašivih ljudi, ljudi takve snage kakva je danas nepoznata. Jody je mislio na prostrane ravnice i na povorke kola kako preko njih odmiču poput nekih stonoga. Zamišljao je djeda, na veliku bijelu konju, kako svrstava ljude. Kroz misli su mu stupali veliki fantomi, stupali sve dalje i dalje sa zemlje i iščeznuli. Na jedan se čas tada vratio opet na ranč. Čuo je mukli šum koji tvore prostor i tišina. Čuo je kako se jedan od pasa vani u psedoj kudici češe zbog buhe i bubnja o pod šapom. Uto se ponovo podignu vjetar, crni čempres zastenje, a Jody utonu u san. Ustao je cijelo pol sata prije nego je triangl zazvonio na doručak. Kad je prolazio kuhinjom, majka je podjarivala vatru u štednjaku da je plamen sve grmio. "Rano si ustao", reče majka. "Kamo ideš?" "Idem van da nađem dobru batinu. Mi demo danas tamaniti miševe." "Tko to „mi"?" "Pa, djed i ja." "Uspio si ga, dakle, pridobiti za to. Ti uvijek voliš da je još netko drugi uz tebe, za slučaj da treba podijeliti krivnju." "Odmah du se vratiti", reče Jody. "Samo bih htio da imam ved pripremljenu batinu poslije doručka." On zatvori za sobom vrata od mreže i stupi van u svježe plavičasto jutro. Ptice su se bučno javljale pred zoru a s brežuljka se došuljale domade mačke poput zdepastih zmija. Bile su u nodnom lovu na bisagaše, pa iako su sve četiri bile site njihova mesa, posjedale su u polukrug pred stražnja vrata i dirljivo mijaukale za mlijekom. Doubletree Mutt i Smasher njuškajudi obilazili rub šikare pomno obavljajudi tu dužnost kao neki obred, ali kad im je Jody zafiduknuo, naglo su trgnuli glave uvis i zamahnuli repom. Dojurili su dolje do njega nabirudi kožu i zijevajudi. Jody im ozbiljno potapša glave i pođe do hrpe starih otpadaka, ispranih od kiše i isušenih od vjetra i sunca. Tu odabra odbačen držak od metle i komadid neke stare letve. Iz džepa izvuče vrpcu za cipelu i labavo priveza kraj letve uz držak metle, tako da je dobio mlatilo.

Za pokus zamahnu svojim novim oružjem po zraku da je sve zazviždalo, te udari njime o zemlju da su psi odskočili u stranu i prestrašeno zacviljeli. Jody se okrenu i uputi dolje mimo kudu prema mjestu gdje je stajao stari stog sijena, da malo pregleda poprište pokolja, ali mu Billy Buck, koji je strpljivo sjedio na stražnjim stepenicama, doviknu: "Bolje da se vratiš. Još je svega minutadvije do doručka." Jody promijeni svoj smjer i uputi se prema kudi. Prislonivši mlatilo uza stepenice reče: "To je za tjeranje miševa. Kladim se da su debeli. Kladim se da i ne znaju što im se danas sprema." "Ne, kao ni ti", dočeka Billy filozofski, "a ni ja niti itko drugi." Jodyja zapanji ta pomisao. Znao je da je to istina. Mašta mu odvrluda od lova na miševe. Majka uto iziđe na stražnji ulazni trijem i zazvoni trianglom, i sve mu se misli rasplinuše. Djed još nije bio za stolom kad su posjedali. Billy mahnu glavom prema njegovoj praznoj stolici. "Je li sve u redu s njime? Nije mu valjda slabo?" "Dugo mu treba da se obuče", reče gospođa Tiflin. "On češlja brkove, otire cipele, četka odijelo." Carl posu šederom svoju kašu. "Čovjek koji je vodio kolonu na zapad mora dobro paziti kako se odijeva." Gospođa Tiflin opomenu ga: "Nemoj tako, Carl! Molim te, nemoj!" U njezinu je glasu bilo više prijetnje nego zahtjeva. A ta prijetnja ražesti Carla. "Eh, koliko eu još puta morati slušati pripovijesti o željeznim pločama i o trideset i pet konja? Ono je vrijeme svršeno. Zašto ga ne može zaboraviti kad je sad svršeno?" Dok je govorio sve se više raspaljivao i dizao glas. "Zašto mora te zgode pripovijedati nebrojeno puta? Prošao je preko nizina. U redu! Sada je to gotovo. Nitko ne želi da o tom sluša nebrojeno puta. Vanjska vrata na kuhinji tiho škljocnu. Njih se četvero za stolom sledi. Carl odloži svoju žlicu na stol i prstima dotaknu bradu. Kuhinjska se vrata tad otvore i djed uđe u sobu. Na ustima mu je lebdio usiljen smiješak a oči mu žmirkale. "Dobro jutro", pozdravi i sjede te se zagleda u svoj tanjur s kašom. Carl nije mogao dopustiti da sve tako ostane. "Jesi jesi li čuo što sam rekao?" Djed lagano kimnu glavom. "Ne znam što me spopalo. Nisam tako mislio. Samo sam se šalio." Jody zastiđeno pogleda majku i opazi da ona gleda Carla i da uopde ne diše. Bilo je strašno što je Carl sada činio. Razdirao je samog sebe na komade takvim riječima. Za njega je ved bilo strašno i samo povudi svoje riječi, ali povudi ih sa sramotom bilo je beskrajno gore. Djed odvrati pogled u stranu. "Ja se trudim da pogodim ono pravo", reče blago. "Ne ljutim se nimalo. Nije mi krivo ono što si rekao, ali bi to moglo biti istina, i to bi mi bilo krivo." "Nije istina", reče Carl. "Jutros se ne osjedam dobro. Žalim što sam to rekao." "Ne treba da žališ, Carl. Star čovjek koji put štošta ne vidi. Možda si ti u pravu.

Put je na Zapad završen. Možda bi ga trebalo zaboraviti kad je sad gotov." Carl ustade od stola. "Dosta sam jeo. Idem na posao. Nemojte se žuriti, Billy!" I on brzo iziđe iz blagovaonice. Billy pobaca u se ostatak svojeg doručka i brzo pođe za njim. No Jody nije mogao ostaviti svoj stolac. "Zar nedete više pripovijedati pripovijesti?" upita Jody. "Pa, svakako du ih pripovijedati, ali samo onda kad kad sam siguran da ih ljudi žele slušati." "Ja ih volim slušati." "Oh, naravno da voliš, ali ti si malen dječak. To je bio posao za muževe, ali samo mali dječaci vole da o tome slušaju." Ustade i Jody: "Pričekat du vas vani, djede. Imam dobru batinu za te miševe." Počekao je kod vrata ograde dok starac nije izišao na trijem. "Hajdmo sada dolje da tamanimo miševe", pozva ga Jody. "Mislim da du samo malo posjediti na suncu, Jody. Ti samo idi tamaniti miševe." "Možete upotrijebiti moju batinu ako želite." "Ne, ja du samo malo ovdje posjediti." Jody se, neutjesen, okrenu i uputi dolje prema starom stogu. Pokušavao je rasplamsati svoje oduševljenje mislima na debele sočne miševe. Stade udarati o zemlju svojim mlatilom. Psi su se umiljavali i cviljeli oko njega, ali on nikako nije mogao idi. Straga kod kude vidio je djeda kako sjedi na trijemu i doima se malen, tanak i crn. Jody napokon odustane i vrati se k djedu te sjede na stepenice do starčevih nogu. "Ved si se vratio? Jesi li potamanio miševe?" "Nisam, djede. Tamanit du ih koji drugi dan." Jutarnje su muhe zujale tik iznad zemlje a mravi hrlili naokolo ispred stepenica. S brežuljaka spuštao se opojni miris kadulje. Daske trijema zagrijavale se na suncu. Jody je jedva i opazio kad je djed počeo govoriti. "Ne bi trebalo da ovdje ostanem, po onom kako mi je pri duši." Ogledavao je svoje snažne staračke ruke. "Čini mi se kao da se cijeli put na Zapad nije ni isplatio." Pogled mu odluta uz postrani brežuljak i zaustavi se na kopcu koji je nepomično sjedio na osušenoj grani. "Ja pripovijedam te stare pripovijesti, ali one nisu ono što hodu da kažem. Ja samo znam kako bih htio da ljudi osjedaju kad ih njima pripovijedam. Nisu bili važni Indijanci, ni doživljaji, a ni to da smo stigli ovamo na Zapad. To je bila cijela gomila ljudi pretvorena u jednu jedinu ogromnu gmizavu životinju. A ja sam bio glava. Glavno je bilo prodirati na Zapad. Svaki je pojedinac želio nešto za sebe samog, ali je ta ogromna životinja, koju su oni svi zajedno sačinjavali, želja samo da prodre na Zapad. Ja sam bio vođa, ali da mene ondje nije bilo, netko bi drugi bio glava. Jer glava je morala biti. O žarkim podnevima sjene su se pod niskim džbunjem crnjele. Kad smo napokon ugledali planine, rasplakali smo se svi odreda. Ali ono važno nije bilo to da se stigne ovamo; važno je bilo samo napredovanje kao takvo i prodiranje na Zapad. Nosili smo život ovamo na Zapad i odložili ga kao što ovi mravi prenose svoja jajašca. A vođa sam bio ja. To je prodiranje na Zapad bilo veliko kao Bog, a polagani koraci, bd kojih se to napredovanje sastojalo, nakupljali se i nakupljali dok se nije prešao cijeli kontinent. Tada smo

stigli dolje do mora L bilo je gotovo." On se prekinu i stade trti oči dok mu se vjeđe nisu zacrvenjele. "To bih ja morao pripovijedati, a ne pripovijesti." Kad je Jody progovorio, djed se trgnuo i spustio pogled prema njemu. "Možda bih ja jednog dana mogao voditi ljude", reče Jody. Starac se osmjehnu. "Nemaš kamo idi. Tu je ocean koji ti ne da dalje. Duž obale živi cio niz starih ljudi koji mrze ocean jer ih je zaustavio." "Ali na čamcima bih mogao, djede." "Nemaš kamo idi, Jody. Sve je zauzeto. Ali to nije ono najgore ne, ne ono najgore. U ljudima je izginula želja za prodiranjem u nepoznato. Ta želja nije više glad. Sve je to nestalo. Tvoj je otac u pravu. Gotovo je." Prepleo je prste na koljenu i zagledao se u njih. Jodyja napade velika tuga. "Možda biste željeli čašu limuk nade ja bih vam je mogao spremiti." Djed ved htjede otkloniti, ali tada opazi Jodyjevo lice.! "To bi bilo lijepo", reče. "Da, bilo bi lijepo popiti limunadu." Jody otrči u kuhinju gdje je majka brisala posljednje komade suda od doručka. "Mogu li dobiti limun, majko, da djedu priredim limunadu?" " ... i još jedan limun da napraviš limunadu za sebe", dometnu majka oponašajudi njegov govor. "Ne, majko. Meni ne treba limunade." "Jody! Ti si bolestan!" Tada se iznenada zaustavi. "Uzmi limun iz hladionika", reče tiho. "Evo ti gnječilo." CANNERY ROW Cannery Row Tvornička ulica u Montereyu u Kaliprniji, to je pjesma, vonj i škripa, nešto svijetlo, to je zvuk, navika, čežnja i san. Cannery Row nešto je nabacano i razbacano, lim, željezo i rđa, ostaci starih sanduka i dasaka, ošteden pločnik i korovom obrasla zemljišta i hrpe starudija, male tvornice od valovita lima, gostionice, krčme i javne kude, sitni prenatrpani dudančidi, laboratoriji i točionice. Stanovnici toga gradskog kuta kako je jednom rekao onaj čovjek jesu "djevojčure, lupeži, kockari i nitkovi", a time je mislio svatko. Da je taj čovjek zavirio kroz kakvo drugo okance, mogao bi redi: "Sveci i anđeli, mučenici i blaženici", pa bi rekao isto. U jutru, kad ribarske brodice nalove sardina, radnici koji izvlače mreže zagaze teškim koracima u zaljev i pusu u svoje zviždaljke. Teško natovarene brodice pristaju uz obalu, gdje male tvornice konzerva zaranjaju svoje repove u zaljev. Ta je usporedba namjerno odabrana, jer kad bi tvornice zaranjale u zaljev njuške, konzervirane bi sardine, koje izlaze na drugom kraju, bile barem metajorički još strasnije. Tada zatule tvorničke sirene, i po cijelom gradu muškarci i žene bacaju na se odjedu i trkom se spuštaju prema tvornicama sardina, da stignu na posao. Ulašteni automobili dovoze više slojeve: nadzornike, knjigovođe, vlasnike, koji nestaju u uredima. A onda se iz grada slijevaju dolje Talijani, Kinezi i Poljaci, muškarci i žene u hlačama i nepromočivim kaputima i pregačama od voštanog platna. Silaze trkom, da bi ribu očistili, izrezali, složili, ispržili i spremili u limenke. Sva ulica

grmi i stenje, škripi i štropode, srebrne rijeke riba izlijevaju se iz brodica, a brodice se sve više izdižu iz vode, dok se posve ne isprazne. Tvornice tutnje, štropodu i cvile, dok i posljednja riba nije očišdena, izrezana, ispržena i spremljena u limenku. Tad opet zatule sirene, i promočeni, vonjavi, umorni Talijani, Kinezi i Poljaci, muškarci i žene, kuljaju iz tvornica i umorno se uspinju gore u grad, a Tvornička ulica postaje opet ona prava mirna i čarobna. U nju se vrada redovitiživot. Skitnice, koji su se sa zgražanjem povukli pod crni čempres, izvlače se van, da posjedaju na zarđale cijevi na praznom gradilištu. Djevojke iz Dorina lokala izlaze pred vrata da uhvate mrvu sunca, ako ga ima. Doktor dolazi iz Zapadnog biološkog laboratorija pa prelazi preko ceste da u Li Čongovu dudančidu popije vrč piva. Slikar Henri poput foksterijera premede otpatke na travom obraslu gradilištu, ne bi li našao kakav dio ili komad drveta ili kovine koji mu treba za čamac što ga gradi. Pomalo se spušta mrak, i pred Dorinim se lokalom pali svjetlo u svjetiljci koja obasjava ulicu stalnom mjesečinom. U Zapadni biološki laboratorij navradaju se posjetioci da razgovaraju s Doktorom, a on odlazi preko ulice da od Li Čonga donese pet vrčeva piva. Kako se može ta pjesma i taj vonj i reski štropot to nešto svijetlo i neki zvuk, ta navika i taj san prikazati onako kako živi? Kad sabirete morske životinje, naidi dete na plosnate crve, koji su toliko nježni da ih je gotovo nemogude uhvatiti čitave, jer se pod samim dodirom kidaju i raspadaju. Morate ih pustiti da se iscijede i sami uspužu na nož, pa ih tada nježno dignete i stavite u svoju bocu s morskom vodom. I to bi možda bio pravi način kako da se napiše ta knjiga otvoriti stranicu i pustiti da pripovijesti same upužu u nju. . POGLAVLJE Li čongov dudančid nije doduše bio uzor reda, ali je zato bio čudo od opskrbljenosti. U malenoj i prenatrpanoj jedinoj prostoriji moglo se nadi sve što čovjek treba ili što on želi za svoj život i zadovoljstvo odjeda, živežne namirnice i svježe i konzervirane, pide, duhan, ribolovna oprema, strojevi, čamci, konopi, kape, svinjetina. Kod Li Čonga mogao si kupiti papuče, svileni kimono, čašicu viskija i cigaru. Mogao si praviti kombinacije za gotovo svako raspoloženje. Onu jedinu robu koju Li Čong nije držao na zalihi mogao si dobiti preko puta, u Dorinu lokalu. Dudančid se otvarao u zoru i nije se zatvarao sve dok se nije i posljednji nestalni lutajudi novčid od deset centi potrošio ili pohranio za nod. Nije da bi Li Čong bio gramzljiv. To ne! Ali ako bi tko zaželio potrošiti novaca, on mu je to rado omogudio. Nad svojim se položajem u zajednici Li Cong čudio onoliko koliko se on ved i mogao čuditi. S vremenom mu je svatko u ulici dugovao novaca. Nikada nije tjerao svoje mušterije, ali kad bi račun previše narastao, Li bi otkazao veresiju. No da ne mora otidi gore u grad, mušterija bi obično radije podmirila svoj dug ili barem nastojala da ga podmiri. Li je imao okruglo lice i bio je uljudan.

Govorio je engleski dostojanstveno, a da ne bi nikada upotrebljavao slovo "r". Kad bi se u Kaliforniji razmahala borba između tajnih kineskih udruženja, tu i tamo bi se na Lijevu glavu stavila ucjena. Tada bi on potajno otišao u San Francisco u bolnicu, dok se bura ne bi stišala. Što je radio sa svojim novcem, to nitko nije nikada saznao. Možda ga nije ni imao. Možda mu se sva imovina sastojala samo od nepodmirenih računa. Ali je živio dobro i uživao poštovanje sviju svojih susjeda. Vjerovao bi svojim mušterijama, sve dok daljnje povjerenje ne bi postalo smiješno. Ponekad bi činio poslovne greške, ali je iz njih znao izvudi korist u obliku dobronamjernosti, ali nikako drugačije. Tako je to bilo i u slučaju barake "Svratiste Palače". Svatko drugi, osim Li Čonga, smatrao bi taj posao čistim gubitkom. U svojem bi dudanu Li Čong uvijek stajao iza tezge s cigarama, tako da bi mu blagajna stajala s lijeve, a računalo s desne strane. U staklenom su ormaridu bile poredane smeđe cigare, cigarete, duhan "Buli Durham", mješavina "Duke" i "Five Brothers", a iza njega na zidnim policama stajale su boce s viskijem od litre, pola litre i četvrt litre raznih vrsta: "Old Green River", "Old Town House", "Old Colonel" i najomiljelija "Old Tennessee", specijalna mješavina zajamčeno četiri mjeseca stara, veoma jeftina, koju su u okolici zvali "Old Tennis Shoes" (Stare papuče za tenis). Li Čong nije bez razloga stajao između viskija i mušterije. Neki su veoma praktični ljudi povremeno pokušavali da mu odvrate pažnju na koji drugi dio dudana. Bratidi, nedaci, sinovi i snahe dvorili bi u ostalom dijelu dudana, ali Li nije nikada napuštao tezgu s cigarama. Gornje staklo ormarida služilo mu je kao pisadi stol. Bucmaste, sitne ruke počivale bi mu na staklu, a prsti poigravali poput malih nemirnih kobasica. Širok zlatan vjenčani prsten na srednjem prstu ljevice bija.se mu jedini nakit, i njime bi nečujno tuckao po gumenoj podlozi za sitan novac, na kojoj su se ved odavno izlizali gumeni čepidi. Li je imao puna dobrodudna usta, iz kojih bi se bogato i toplo zacaklilo zlato kad god bi se nasmiješio. Nosio je naočari s polovičnim staklima, a kako bi sve gledao kroz njih, morao bi glavu naginjati nauznak, da bi vidio u daljinu. Kamate i popuste, zbrojeve i odbitke izračunavao bi na računalu svojim nemirnim kobasičastim prstidima, a smeđe prijazne oči kružile bi mu dudanom i zlatni se zubi svjetlucali kad bi dočekivao mušterije. Jedne večeri, kad je stajao na uobičajenom mjestu na svežnju novina, da mu ne ozebu noge, razmišljao je dobrodudno i turobno o poslu koji mu je uspio tog poslijepodneva i koji se pokvario kasnije tokom istog poslijepodneva. Kad izađete iz dudana i krenete ukoso preko zarasla gradilišta provlačedi se između velikih zarđalih cijevi što su ih tvornice izbacile, ugledat dete puteljak ugažen kroz korov. Pođite njime mimo čempres, preko željezničke pruge i uspnite se po prečkama kokošjih ljestava, pa dete dodi do dugačke niske zgrade koja je godine i godine služila kao skladište za riblje brašno. Cijela je zgrada bila

zapravo velika natkrita prostorija i pripadala je zabrinutu gospodinu koji se zvao Horace Abbeville. Horace je imao dvije žene i šestero djece, i kroz niz godina uspjelo mu je, što molbama što nagovaranjem, stvoriti u dudanu dug kakav nije imao nitko u Monterevu. Toga poslijepodneva on je došao u dudan, i njegovo se osjetljivo umorno lice trzalo kad je vidio kako je Liju preletjela licem sjena strogosti. Li je tuckao tustim prstidem o gumeni podložak. Horace položi ruke s dlanovima uzgor na tezgu s cigarama. "Mislim da vam dugujem mnogo novaca", reče skromno. Liju zubi zabljesnu pohvalno na takav uvod, koji se toliko razlikovao od svih koje je do tada čuo. Ozbiljno kimnu glavom, ali pričeka, da vidi kako de se ta smicalica dalje razviti. Horace ovlaži usne jezikom (što baš nije bio malen posao) i to temeljito, od jednoga kuta do drugog. "Krivo mi je da mi djeca od toga trpe", reče. "Eto, uvjeren sam da im sada ne biste dali omotid slatkiša." Li Čongovo lice odavalo je suglasnost s tim zaključkom, "Mnogo novaca", reče. Horace nastavi: "Vi poznajete moju kudu gore, preko pruge, gdje je riblje brašno." Li Cong kimnu. Brašno je bilo njegovo. Horace de ozbiljno: "Kad bih vam ja ustupio tu kudu bi li se time izravnao moj dug prema vama?" Li Čong nagnu glavu natrag i zagleda se u Horacea kroz svoja polovična stakla, dok je u mislima hitro prolazio računima, a desna mu ruka nemirno posegnula za računalom. Razmišljao je o građi skladišta, koja je bila slaba, te o gradilištu kojemu bi vrijednost porasla ako bi se koja tvornica sardina ikada željela proširiti. "Svakako", reče. "Eh, izvadite račune, a ja du vam ispostaviti namiru o kupnji zgrade." Horaceu se očevidno žurilo. "Ne treba papila", reče Li. "Ja ispostaviti namilu za cijeli dug." Dostojanstveno su zaključili pogodbu, a Li je u proslavu častio sa četvrt litre viskija "Old Tennis Shoes". Horace je zatim krenuo natrag, hodajudi veoma uspravno preko gradilišta pa mimo čempres i preko pruge te gore do zgrade, koja je bila njegova, i ustrijelio se na hrpi ribljeg brašna. I premda se to ne odnosi na ovu pripovijest, nijedno Abbevilleovo dijete, bez obzira na to tko mu je bila majka, nije odonda više nikada ostalo bez slatkiša. No vratimo se na ono veče. Horace je ležao na daskama što bijahu poduprte kozlidima, s iglama za balzamiranje zaboli denima u tijelo, a njegove su dvije žene sjedile zagrljene na stepenicama kude (bile su dobre prijateljice sve do poslije pogreba, a tada su podijelile djecu i više nisu nikada progovorile među sobom ni riječi). Li Čong stajao iza svoje tezge s cigarama, a pogled njegovih prijaznih smeđih očiju bio upravljen unutra, na mirnu i vječnu kinesku tugu. Znao je da tu ne bi bio mogao ništa učiniti, ali je želio da je znao što Horace namjerava, pa možda pokušao pomodi. U Lijevoj dobroti i razumijevanju bilo je duboko uvriježeno uvjerenje da čovjek ima nepovredivo pravo da se sam ubije, ali kadšto to prijatelj može učiniti nepotrebnim. On se ved obavezao da plati pogrebne troškove i poslao veliku košaru živežnih

namirnica teško pogođenim porodicama. Sada je Li Čong bio vlasnik Abbevilleove zgrade dobar krov, dobar pod, dva prozora i vrata. Zgrada je doduše bila sva zatrpana ribljim brašnom, koje je širilo lak ali prodoran vonj. Li Čong bavio se mišlju da zgradu upotrijebi kao skladište za svoju dudansku robu, kao nekakvo spremište, ali je nakon duljeg razmišljanja odustao od te pomisli. Zgrada je bila predaleko, i u nju je svatko mogao udi kroz prozor. Tuckao je zlatnim prstenom o gumeni podložak i razmišljao o tom problemu, kad se vrata otvore, i u dudan stupi Mack. Mack bijaše starosta, vođa, savjetnik i pomalo iskorištavalac šake ljudi, koji nisu bili vezani ni zajedničkom porodicom, ni novcem, ni kakvim drugim težnjama osim hrane, pida i zadovoljstva. Ali dok vedina ljudi u potrazi za zadovoljstvom sebe uništava, pa umorna pada prije cilja, Mack i njegovi prijatelji prilazili su zadovoljstvu nehajno i lagano i mirno ga uživali. Mack i Hazel, mladid neobične snage, Eddie, koji je povremeno zamjenjivao pipničara u gostionici "La Ida", Hughie i Jones, koji su tu i tamo sakupljali žabe i mačke za Zapadni biološki laboratorij, stanovali su u onim velikim zarđalim cijevima na gradilištu tik uz Li čongov dudan. Naime, stanovali su u tim cijevima kad je bilo vlažno, ali su za lijepa vremena stanovali u sjeni crnog čempresa na vrhu gradilišta. Velike su se grane spuštale nisko i tvorile baldahin, pod kojim je čovjek mogao ležati i promatrati vani strujanje i živahnost na Cannerv Rowu. Li Čong jedva se primjetno ukrutio kad je Mack ušao, te je brzo preletio pogledom po dudanu, da se uvjeri nije li došao i Eddie ili Hazel, ili Hughie ili Jones, i izgubio se negdje među robom. Mack razotkri svoje karte s poštenjem, koje osvaja. "Li", reče, "ja i Eddie i ostali čuli smo da ste vlasnik Abbevilleove kude." Li Cong klimnu i počeka. "Ja i moji prijatelji mislili smo pitat demo vas bismo li se mogli onamo useliti. Mi demo paziti na zgradu", brzo pridometnu. "Ne bismo puštali da itko provali ili nanese kakvu štetu. Djeca bi mogla porazbijati prozore, znate..." predlagao je Mack. "Zgrada bi mogla i izgorjeti ako na nju ne bi nitko pripazio." Li nagnu glavu natrag i pogleda Mačku u oči kroza svoja polovična stakla te uspori tuckanje svojih prstiju, kako se duboko zamislio. U Mackovim je očima bilo dobronamjernosti i razumijevanja za bližnjega te želje da svakoga usredi. Zašto se, dakle, Li Čong osjedao nekako opkoljen? Zašto su mu se misli kretale oprezno, kao mačka među kaktusima? Prijedlog je bio. stavljen tako ljubazno, gotovo u filantropskom duhu. Li je u mislima poletio naprijed, da ocijeni mogudnosti ne, to su. bile vjerojatnosti, i tuckanje njegovih prstiju još se više uspori. Gledao je u duhu kako odbija Mackovu molbu i ved vidio razbijena stakla na prozorima. Mack de tada po drugi put ponoviti da de paziti i čuvati Lijev posjed a ako mu Li ponovo odbije, može ved sada mirisati dim i vidjeti plamičke kako pužu uza zidove. Mack i njegovi prijatelji pokušat de da mu je

pomognu pogasiti. Liju se prsti nježno smire na gumenom podlošku. Bio je pobijeđen. Znao je to. Preostaje mu samo mogudnost da spasi obraz, a Mack de po svoj prilici biti velikodušan. Zato reče: "Vi htjeti platiti najamninu za moja kuda? Vi htjeti stanovati tamo kao u hotelu?" Mack se smiješio cijelim licem i velikodušno uskliknuo: "Čujte... to je ideja. Svakako. Koliko?" Li je razmišljao. Znao je da nije važno što zaračuna. Ionako to nede dobiti. Pa onda može i da odredi neku uistinu krepku svotu, koja de spasiti obraz. "Pet dolala na tjedan", reče. Mack je dosljedno igrao svoju ulogu do kraja. "Moram tome razgovarati s momcima", reče polako kao da premišlja. "Ne biste, li mogli spustiti na četiri dolara na tjedan?" "Pet dolala", odlučno de Li. "Eh, vidjet du što kažu momci", reče Mack. I tako je, eto, došlo do toga. Svi su bili zadovoljni. A ako bi tko i mislio da je Li Čong pretrpio čist gubitak, on barem nije tako gledao. Prozori su ostali čitavi i požar nije buknuo. Najamnina se doduše nije pladala, no ako su stanari ikada i imali novaca a počesto bi ga i imali nikada im ne bi padalo na pamet da ga potroše igdje drugdje nego u Li Čongovu dudanu. Tako je sebi pribavio nekoliko dobrih potencijalnih mušterija. A išlo je još i dalje. Ako bi kakav pijanac izazvao neprilike u dudanu, ako bi se iz New Montereva oborila dječurlija u namjeri da pljačka, Li Čongu nije trebalo drugo nego da vikne, i njegovi bi mu stanari dojurili u pomod. A zasnovala se tu i još jedna čvrsta veza ne možeš okradati svojeg dobročinitelja. Što je Li Čong uštedio na konzervama graha rajčica, mlijeka i dinja, više je nego naplatilo najamninu. A što je u dudanima sa živežnim namirnicama u New Montereyu iznenada počela nestajati roba, to se Li Čonga nije ništa ticalo. Momci su se uselili, a riblje se brašno iselilo. Nitko ne zna tko je kudi dao ime, ali su je otada zauvijek svi znali pod imenom "Svratiste Palače". U cijevima i pod čempresom nije bilo mjesta za pokudstvo i one razne sitnice koje su ne samo mjerilo ved i granica naše civilizacije. Jednom su momci u Palaceu odlučili da ga namjeste pokudstvom. Pojavio se stolac, pa rasklopni krevet, pa još jedan stolac. Jedna je trgovina željeznom robom dodala limenku crvene boje, i to posve dragovoljno, jer nikada za nju ni znala nije, pa kako bi se pojavio koji novi stol ili klupčica, odmah bi ih premazali bojom, a to bi ne samo uljepšalo taj predmet ved ga i ponešto izmijenilo, za slučaj ako bi njegov prijašnji vlasnik ovamo zavirio. I tako je proradilo Svratiste Palače. Momci su sada mogli sjediti pred svojim vratima i gledati dolje preko pruge i preko gradilišta te preko ulice ravno u prozore Zapadnog biološkog laboratorija. Nodu bi slušali glazbu iz laboratorija i očima slijedili Doktora kad bi išao preko ulice u Li Čongov dudan po pivo. I Mack je tada rekao: "Taj je Doktor sjajan čovjek. Trebalo bi nešto za nj učiniti." . POGLAVLJE Riječ je simbol i užitak što upija ljude i prizore, stabla, biljke, tvornice i pekineze. Tada Djelo postaje Riječ i opet natrag Djelo, ali iskrivljeno i

satkano u fantastičan uzorak. Riječ upije Tvorničku ulicu, provari je i ispljuje, i ulica je poprimila odsjev zelenoga svijeta i mora u kojemu se ogledava nebo. Li Čong više je nego kineski trgovčid. On to mora biti. Možda je on neko zlo, držano u ravnoteži i podržavano od dobra neki azijski planet, koji ostaje na svojoj putanji, jer ga na jednu stranu vuče Lao Ce, a na drugu računalo i blagajna pa Li Čong lebdi, vrti se i kovitla među živežnim namirnicama i duhovima. Krut čovjek, kada su u pitanju limenke s grahom, a mekan, kad su u pitanju kosti njegova djeda. Jer Li Čong je prekopao grob na ChinaPointu i našao požutjele kosti i lubanju, uz koju je još prianjala sijeda, ljepljiva kosa. I Li je pažljivo spakovao kosti, položio bedrene i goljenične kosti posve ravno, stavio lubanju u sredinu, a oko nje zdjelične i ključne kosti i opkolio ih rebrima s jedne i druge strane. Tada je svojeg lako slomljivog djeda, složena u kutiju, poslao preko zapadnog mora, da bi konačno počinuo u zemlji, koju su posvetile kosti njegovih pradjedova. A i Mack i njegovi momci vrte se svojom putanjom. Oni su Kreposti, Vrline, Ljepote u užurbanoj, raskidanoj ludosti Montereva, kao i kozmičkog Montereva, gdje ljudi od straha i od gladi razaraju svoje želuce u borbi da sebi osiguraju određenu hranu, gdje ljudi, od gladi za ljubavlju, uništavaju sve što je na njima vrijedno ljubavi. Mack i momci jesu Ljepote, Kreposti, Vrline. U svijetu, kojim upravljaju tigrovi sa čirevima na želucu, koji je razrovan od bikova što trpe od grčeva, po kojemu njuškaju za otpacima slijepi šakali, Mack i momci slasno ručaju s tigrovima, miluju pomamne junice i pobiru mrvice, da nahrane morske galebove Tvorničke ulice. Kakve koristi može imati čovjek ako i dobije cijeli svijet, a došao je do svojeg imetka sa čirom na želucu, kilom i dvostrukim naočarima? Mack i momci izbjegavaju tu stupicu, zaobilaze otrov, prekoračuju zamku, dok cijela generacija uhvadenih, otrovanih ljudi, što nose pojas protiv kile, viče na njih i naziva ih nevaljalcima koji de zlo svršiti, koji su sramota za mjesto, tati, lopovi, skitnice. Oče Naš koji jesi u prirodi Ti koji si dao sposobnost za održavanje na životu i kojotu i običnom smeđem štakoru, domadem vrapcu, kudnoj muhi i moljcu, Ti zacijelo osjedaš i veliku svemodnu ljubav za nevaljalce i skitnice i one koji sramote grad, za Mačka i momke. Za kreposti i vrline i lijenost i revnost. Oče Naš koji jesi u prirodi. . POGLAVLJE Li Čongov dudan nalazi se zdesna praznom zemljištu (premda nitko ne zna redi zašto se zove prazno, kad je sve zakrčeno starim kotlovima, zarđalim cijevima, razbijenim sanducima i hrpama velikih kanta). U pozadini praznog zemljišta prolazi željeznička pruga, a iza nje stoji Svratiste Palače. Ali lijevu među zemljišta tvori stroga i dostojanstvena javna kuda Dore Flood pristojno, čisto, čestito, staromodno zabavište, gdje možeš popiti čašu piva među prijateljima. Nije to kakva jeftina nodna krčma, ved solidan, krepostan klub, koji je podigla Dora. Kao "madam" i zabavljačica, ona ga vodi i drži u stezi ved pedeset godina, i za to je vrijeme, nadarena tankodutnošdu i poštenjem,

milosrdnošdu i nekim realizmom, postigla da je poštuju inteligentni, naobraženi. i oni dobra srca. S istih je razloga mrzi ufitiljena i pohotna zajednica udatih usidjelica, kojih muževi poštuju dom, ali ga mnogo ne vole. Dora je velika žena, velika, krupna žena plamene narančaste kose, koja ima slabost za blijedozelene večernje haljine. Ona vodi čestitu kudu sa stalnim cijenama, ne toči žestoko pide i ne dopušta glasan ili prostački govor u svojem lokalu. Od njezinih su djevojaka neke prilično neaktivne zbog poodmakle dobi i narušene snage, ali ih Dora nikad ne izbacuje, premda kako ona kaže neke od njih ne posluže ni tri gosta u mjesecu, ali i dalje jedu svoja tri obroka na dan. U času lokalnog patriotizma Dora je okrstila svoj lokal "Restoran Kalifornijska zastava", pa se pripovijedaju mnoge zgode o ljudima koji su ušli da tu pojedu sendvič. U kudi ima obično dvanaest djevojaka, uračunavši i stare, pa grčki kuhar i čovjek koji vrijedi kao čuvar, ali koji poduzima i svakovrsne osjetljive i opasne zadatke. On obustavlja tučnjave, izbacuje pijane, umiruje histerične ispade, liječi glavobolju i toči pide. On previja rane od noža i udarca, pozdravlja se s redarima, a kako pretežna polovica djevojaka vjeruje u Christian Science to on nedjeljom ujutro glasno čita odlomak iz lista "Nauka i zdravlje". Njegov prethodnik, koji nije bio tako valjano uravnotežen čovjek, završio je loše o tome de još biti govora ali je Alfred ostao pobjednikom nad svojom okolinom i tu je okolinu odgojio. On zna koji muškarci treba da budu tamo, a koji ne. On zna više o domadem životu građana Montereva nego li itko drugi u gradu. Što se tiče Dore njezina je egzistencija škakljiva. Bududi da je protiv zakona, barem protiv njegova slova, ona se mora dvostruko više pridržavati zakona nego itko drugi. Ne smije biti pijanaca, ni tučnjave, ni prostota, inače de joj zatvoriti lokal. A kako je protuzakonita, Dora mora biti naročito dobrotvorna. Svi je iskorištavaju. Ako redarstvo priređuje ples za svoj mirovni fond, i svatko drugi priloži dolar, Dora mora dati pedeset dolara. Kad je Trgovačka komora uređivala svoje nasade, svaki je trgovac dao po pet dolara, ali se od Dore tražilo da dade stotinu. A isto je tako sa svim drugim s Crvenim križem, Dobrotvornim opdinskim fondom, skautima neopjevane, neobjavljivane, sramotne, prljave nadnice grijeha uvijek su na čelu popisa dobrotvornih priloga. Ali za vrijeme privredne krize Dora je bila najteže pogođena. Uz redovite dobrotvorne prinose Dora bi gledala gladnu djecu ulice, nezaposlene očeve i zabrinute žene, pa je šakom i kapom pladala dudanske račune kroz dvije godine i tako se malone i sama upropastila. Dorine su djevojke valjano izvježbane i ugodne. One nede nikada osloviti muškarca na ulici, premda je možda nod prije bio u njihovu lokalu. Prije nego što je Alfy, sadašnji čuvar, preuzeo svoje mje Christian Science, vjerovanje koje uči da se bolesti ne suzbijaju medicinskim liječenjem, ved duhovnim djelovanjem vjere. (Prev.) sto, dogodila se u "Kalifornijskoj zastavi" tragedija koja je sve ražalostila.

Prijašnji se čuvar zvao William, a bio je tamnokos čovjek i doimao se samotno. Po danu, kad bi imao malo dužnosti, dajadilo bi mu žensko društvo. Kroz prozor je mogao vidjeti Mačka i momke kako sjede na cijevima na praznom gradilištu, noge im se lijeno objesile u korov, te se sunčaju razgovarajudi polagano i filozofski o zanimljivim ali nevažnim pitanjima. Tu i tamo, dok bi ih promatrao, vidio bi kako vade politricu viskija vrste "Stare papuče za tenis" i otiru grlo boce u rukav i jedan za drugim naginju bocu. I William zaželje da bi se mogao pridružiti tome zgodnom društvancu. Izišao je jednog dana i sjeo na cijev. Razgovor zape i društvo utonu u nelagodnu, neprijaznu šutnju, i nakon nekog vremena William se neutješno vrati u "Kalifornijsku zastavu". Poslije je kroz prozor mogao vidjeti kako se razgovor opet razvezao, i to ga rastuži. Bio je to čovjek mračna, ružna lica, usta iskrivljenih od mrkog razmišljanja. Sutradan je opet pošao onamo i ovaj put ponio sa sobom pol litre viskija. Mack i momci popili viski konačno, nisu ludi ali sve što su govorili bilo je samo "Živio" i "Nazdravlje!" Malo kasnije William se opet vratio u "Kalifornijsku zastavu" pa ih je motrio kroz prozor i čuo kako Mack glasno kaže: "Do vraga, podvodnike ne trpim!" To očito nije bilo tačno, ali to William nije znao. On se naprosto nije sviđao Mačku i momcima, to je bilo sve. Tad se Williamu slomilo srce. Ni skitnice ga nede u svoje društvo. Smatraju ga mnogo, mnogo nižim od sebe. William je oduvijek imao sklonost da kopka po sebi i da se optužuje. Stavio je šešir na glavu i odšetao obalom sve do svjetionika. Tu je stajao neko vrijeme na lijepom malom groblju, gdje se uvijek čuje tutnjava valova. Mračne, tmurne misli rojile mu se glavom. Nitko ga ne voli. Nitko ne mari za njega. Makar ga i zvali čuvarom, on je ipak podvodnik prljav podvodnik, nešto najniže na svijetu. Mislio je dalje kako i on ima prava da živi i da bude sretan baš kao i svatko drugi, bogamu! Ljutit se vratio natrag, ali ga srdžba prođe kad je stigao do "Kalifornijske zastave" i uspeo se stepenicama. Bila je večer, i muzički je automat svirao "Pun mjesec", i William se sjeti kako je prva djevojka koja se ikada u njega zagledala voljela tu pjesmu prije nego što je pobjegla, udala se i nestala. Ta ga pjesma silno rastuži. Dora je sjedila straga u sobi i pila čaj kad je William ušao. "Što ti je?" upita. "Zar si bolestan?" "Nisam", odgovori William. "Što je s postocima? Meni je svega dosta. Mislim da du se ustrijeliti." Dora je ved po koji put u životu izašla nakraj sa živčano rastrojenim ljudima. Treba ih samo vješto izmamiti iz tog raspoložnja, bilo je njezino geslo. "Ali učini to u svoje slobodno vrijeme i nemoj

mi zaprljati sagove", reče. Nad Williamovo se srce spusti siv vlažan oblak, i on polako izađe iz sobe i krenu preko predvorja pa zakuca na vrata Eve Flangan. Eva je imala crvenu kosu i svaki bi tjedan odilazila na ispovijed. Bila je pobožna i imala mnogo brade i sestara, ali se povremeno opijala, kada bi to najmanje očekivao. Kad je William ušao, bojila je nokte na rukama i strašno mrljala prste. Znao je da je trudna, a Dora nije dopuštala trudnoj djevojci da radi. "Što te muči?" otresito upita Eva. Williama uhvati srdžba. "Ustrijelit du se", odsiječe bijesno. Eva se izdere na njega. "To je prljav, podao, gadan grijeh!" vikala je. "To je tebi i slično pa da nam onda zatvore lokal, baš kad imam gotovo dosta za put u East St. Louis. Ti si nevaljalac i klipan." Još je vrištala kad je William zatvorio sa sobom vrata i otišao u kuhinju. Bio je temeljito sit žena. Grčki de kuhar biti pravi odmor poslije žena. Kuhar je u velikoj pregači, zasukanih rukava, pržio svinjske odreske u dvije velike tave i prevrtao ih željeznim ražnjem. "Zdravo, Kits. Kako je?" Odresci su šištali i cvrčali na tavama. "Ne znam, Lou", reče William. "Kadšto mislim da bi najbolje bilo frc!" I prstom povuče sebi preko grla. Grk odloži ražanj na štednjak i jače zavrnu rukave. "Da fi kažem što su meni rekli, Kits", zaključi. "Rekli su mi da onaj koji o tomu govori to nikad ne učini." Williamova ruka posegnu za roštiljem. Držao ga je lagano u ruci, kao da ga odmjerava. Očima se duboko zagledao u tamne oči Grkove i u njima vidio nevjerovanje i podsmijeh. A kako je dalje zurio, oči su se Grkove uznemirile pa zabrinule. William opazi tu promjenu. Vidio je prvo kako Grk zna da on to može učiniti, a zatim da Grk i zna da de on to učiniti. I čim je to pročitao u Grkovim očima, William je znao da to mora učiniti. Bio je žalostan, jer se to sad činilo glupim. Ruka mu se podignu i roštilj mu se žabi u srce. Začudno mu je lako ušao u tijelo. William je bio čuvar prije nego što je Alfred došao. Alfreda su svi voljeli. U svako je doba mogao sjediti na cijevima s Mačkom i momcima. Mogao ih je čak i posjedivati gore u Svratištu Palače. . POGLAVLJE Uvečer, baš u suton, nešto se čudno događalo u Tvorničkoj ulici. Događalo se to u vremenu između zapada sunca i časa kad se pali ulična rasvjeta. U ono kratko mirno sivo razdoblje. Niz brežuljak, mimo Svratišta Palače, niz kokošje ljestve pa preko praznog gradilišta dolazio star Kinez. Imao je na sebi prastari plosnat slamnjak, plavo platneno radno odijelo i teške cipele; na jednoj mu se otkinuo potplat i na svakom koraku pljeskao o zemlju. U ruci je nosio prekritu košaricu od pruda. Lice mu bijaše mršavo i smeđe i naborano poput sušene govedine, a stare mu oči smeđe, čak i bjeloočnice bijahu smeđe i duboko usađene, tako te se činilo da vire iz rupa.

Pojavio bi se baš u suton, prešao preko ulice te prošao kroz prolaz između Zapadnog biološkog laboratorija i žala i nestao između stupova i čeličnih potpornja koji podupiru pristane. I do zore ga više nitko ne bi vidio. Ali u zoru, u doba kad bi se ved pogasile ulične svjetiljke a danje svjetlo još nije svanulo, stari bi se Kinez izvlačio između stupova, prešao preko žala i ulice. Košara bi mu sad bila teška i mokra i sva se cijedila. Labavi bi mu potplat pljeskao ulicom. Uspeo bi se uzbrdo do druge ulice, prošao kroz vrata u visokoj daščanoj ogradi i do večeri ga više nitko ne bi vidio. Ljudi bi u snu čuli kako plješde potplatom u prolazu, pa bi se na čas probudili. Tako se događalo ved godine i godine, ali se nitko na nj nije naviknuo. Neki su mislili da je on bog, a veoma stari ljudi smatrali su da je smrt, dok su djeca u njemu vidjeli veoma smiješna stara Kineza, kako djeca ved uvijek misle da je sve što je staro i neobično ujedno i smiješno. Ali ga djeca nisu zadirkivala ili za njim vikala, kako im je ved običaj, jer ga je okruživao neki oblak straha. Samo je jednom hrabar i lijep desetogodišnji dječak, imenom Andy, iz Salinasa, izazvao starog Kineza. Andy je bio u posjetama u Montereyu i vidio starca i znao da za njim mora vikati, ako i samo zato da ne izgubi poštovanje pred samim sobom. Ali je čak i Andy, koliko god bio hrabar, osjedao taj oblačid straha. Svaku večer, iz dana u dan, Andy bi promatrao starca kako prolazi, i u njemu se borio osjedaj dužnosti i strah. A onda se jedne večeri Andy ohrabrio i krenuo za starcem stupajudi za njim i pjevajudi prodornim piskutljivim glasom: "Sjedi Kinez na ogradi, čin, čin, čin Dođe bijelac i odreže dugi mu perčin." Starac je zastao i okrenuo se. Andy zamuknu. Tamnosmeđe oči promatrale su Andyja, a tanine se navorane usne micale. Ono što se tada dogodilo nije Andy nikada mogao ni objasniti ni zaboraviti. Jer te su se oči širile i širile dok Kineza više nije bilo, ved je tu ostalo samo jedno golemo smeđe oko, veliko kao crkvena vrata. Andy je zavirio kroz ta sjajna prozirna smeđa vrata i ugledao samotnu ravnu krajinu, pružala se ona milje daleko i završavala u daljini nizom fantastičnih brda što su svojim oblikom nalikovale na kravlje i psede glave, na šatore i gljive. Ravnica je bila obrasla niskom oštrom travom, iz koje je tu i tamo provirivao humak. A na svakom humku sjedila nekakva sitna životinja nalik na svisca. I pred tom osamljenosti tom očajnom hladnom samodom krajobraza Andy tiho zaplače, jer nikog nije bilo na svijetu i on se osjedao napušten. Zatvorio je oči, da to ne mora više gledati, a kad ih je otvorio, nalazio se u Tvorničkoj ulici, a stari je Kinez upravo zamicao između Zapadnog biološkog laboratorija i tvornice "Hediondo" lupkajudi potplatom klipklap. Andy je bio jedini dječak koji je to ikada učinio i više nikada nije pokušao. .

POGLAVLJE Zapadni biološki laboratorij nalazio se sučelice praznom zemljištu. Li Congov dudan stajao mu je ukoso zdesna, a Dorina "Kalifornijska zastava" ukoso slijeva. Laboratorij trguje čudnom i lijepom robom. Prodaje divne morske životinje spužve, plaštenjake, moruzgve i zvjezdače, zmijače i mnogokrake zvjezdače, školjkaše i brombuljke, crve i puževe i sve njihove fantastične i raznolike srodnike, pa živo pokretno cvij"ede mora gološkržnjake i zastrtoškržnjake, krupnobodlje i tankobodlje ježince, rakovnice i račide i morske kozice: pjeskorovne i pucketave i one posve prozirne koje jedva bacaju sjenu. A Zapadni biološki laboratorij prodaje i kukce i puževe, pauke i čegrtuše, štakore i pčele i gilaguštere. Sve je to na prodaju. Tu su i mala neodređena Ijudska bida, neka čitava, a druga opet izrezana na tanke plostice stisnute između dva stakalca. A za studente ima tu i morskih pasa, kojima je iscijeđena krv i zamijenjena žutom i plavom bojom u venama i arterijama, tako da se skalpelom mogu pratiti sistemi žila. Ima tu i mačaka s obojenim venama i arterijama, i isto tako prepariranih žaba. Od Zapadnog biološkog laboratorija možeš naručiti sve živo što postoji, i prije ili kasnije ti deš to i dobiti. To je niska zgrada okrenuta ulici. U prizemlju je skladište s policama koje sežu sve do stropa i natrpane su staklenkama s prepariranim životinjama. U prizemlju se nalazi cementno korito s izljevom i sav uređaj i instrumenti za uštrcavanje i prepariranje. Kroza stražnje dvorište dođe se do natkrite suše koja počiva na stupovima iznad mora. Tu su baseni za vede životinje morske pse, raže i hobotnice, svaka vrsta u svojoj betonskoj spremnici. U kudu se sprijeda ulazi stepenicama do vrata koja vode u poslovnicu s pisadim stolom, koji je sav zakrčen hrpama neotvorene pošte, s ormaridima za kartoteku uza zidove, i sa željeznom blagajnom na kojoj su vrata širom otvorena i poduprta klinom da se ne bi zaklopila. Jednom se naime blagajna zabunom zatvorila, a nitko nije znao kombinaciju brojeva njezine patentne brave. A u blagajni se nalazila otvorena limenka sardina i komad sira Eoquefort. I prije nego što je tvorničar mogao javiti kombiniciju brojeva, bilo je u blagajni ved svakojake nevolje. Doktor se tada sjetio na koji bi se način mogao čovjek dobro osvetiti kakvoj banci ako bi to poželio. "Unajmi sigurnosni pretinac u banci", rekao je, "stavi u nju čitavog svježeg lososa i otputuj na šest mjeseci." Poslije neprilike s patentnom blagajnom nije se više u nju smjela spremati hrana. Ta se sada pohranjuje u ormaridima za kartoteku. Iza poslovnice nalazi se prostorija s akvarijem i u njemu mnoge žive životinje. Tu su i mikroskopi i preparati i ormaridi s medikamentima, ormari s laboratorijskim posudama i epruvetama, radni stolovi i mali motori, razne kemikalije. Iz te prostorije dopiru različiti mirisi miris formalina, osušenih morskih zvijezda, morske vode i mentola, karbolne

kiseline i octene kiseline, miris papira za pakovanje, slame i špage, miris kloroforma i etera, miris ozona iz motora, miris finog čelika i ulja za podmazivanje mikroskopa, miris acetona i gumenih cijevi, miris mokrih vunenih čarapa i cipela, oštri prodorni miris čegrtuša i ustajali strašni miris štakora. A kroza stražnja vrata dopire miris alga i brombuljaka za oseke, i miris soli i morske pjene za plime. Lijevo iz poslovnice ulazi se u knjižnicu. Zidovi su sve do stropa prekriti ormarima s knjigama, kutijama s brošurama i separatima, knjigama svake vrste rječnicima, leksikonima, knjigama pjesama i drama. Uza zid stoji fonograf sa stotinama ploča poredanih uza nj. Pod prozorom drvena postelja, a po zidovima i ormarima vise pribijene reprodukcije Daumiera, Granama i Tiziana, Leonarda i Picassa, Dalija i Georga Grosza, ponegdje pričvršdene u visini očiju, tako da ih možeš gledati ako zaželiš. U toj maloj prostoriji ima i stolaca i klupica i, naravno, ona postelja. Koji put sabralo se ovdje i po četrdeset ljudi. Iza te knjižnice ili muzičke prostorije, ili kako je ved želite nazvati, nalazi se kuhinja, uska komora s plinskim štednjakom, bojlerom i praonikom. Ali dok se nešto hrane drži u ormaridima za kartoteku u poslovnici, dotle se suđe, kuhinjska mast i povrde drži pod staklom u rasklopivim ormarima za knjige u kuhinji. To nije bilo diktirano nekim hirom. Naprosto je tako došlo. Sa stropa kuhinje vise komadi slanine, salame i osušeni crni trpovi koji daju dobru juhu. Iza kuhinje nalazi se nužnik i tuš. Školjka u nužniku propuštala je pet godina, dok je nije dosjetljiv i velikodušan gost zabrtvio komadidem gume za žvakanje. Doktor je i vlasnik i upravitelj Zapadnog biološkog laboratorija. To je prilično sitan čovjek, ali samo naoko sitan, jer je žilav i veoma jak, i kad ga uhvati bijesna srdžba, može biti i veoma žestok. Nosi bradu, a lice mu je napol Kristovo, a riapol satirsko, i iz njega izbija istina. Kaže se da je ponekoj djevojci pomogao iz neprilike. Doktorove su ruke ruke kirurga za mozak, razbor mu je hladan, a srce toplo. On de dotEru znak pozdrava, kad se proveze kraj pasa, a psi dižu pogled i smiješe mu se. Iz potrebe on može ubiti bilo što, ali radi užitka ne bi mogao povrijediti ni osjedaj. Muči ga samo jedan velik strah da de smočiti glavu, pa zato i ljeti i zimi redovno nosi nepromočiv šešir. On de sve do pazuha ugacati u ustajalu morsku vodu, a da ne osjeti vlagu, ali kap kiše na glavi tjera ga u bezglav strah. Polako kroz godine Doktor se saživio s Tvorničkom ulicom više nego je čak i sam slutio. Postao je izvor filozofije i nauke i umjetnosti. U laboratoriju su djevojke iz Dorina lokala prvi put čule crkvenu glazbu i Gregorijanski koral. Li Čong slušao bi na engleskom poeziju Li Poa. Slikar Henri prvi put je čuo egipatsku Knjigu mrtvih i bio tako ganut da je promijenio svoje slikarsko sredstvo. Dotada je slikao tutkalom, željeznom rđom i šarenim kokošjim perjem, ali se promijenio, i njegove naredne četiri slike bile su izrađene od četiri razne vrste orahovih ljusaka. Doktor bi saslušao svaku besmislicu i

pretvarao je za tebe u neku mudrost. Njegov duh nije imao obzorja a njegovo suosjedanje nije bilo ničim iskrivljeno. Znao bi razgovarati s djecom i govorio im o veoma dubokim stvarima na takav način da mogu razumjeti. Živio je u svijetu čudesa, u svijetu uzbuđenja. Bio je pohotan kao kunid i nježan kao đavo. Svatko tko ga je poznavao bio mu je u dugu. I svatko tko bi pomislio na njega odmah bi i pomislio: "Moram uistinu učiniti nešto lijepo za doktora." . POGLAVLJE Doktor je sabirao morske životinje u velikoj, plimom naplavljenoj bari na vrhu Poluotoka. Čarobno je to mjesto. Za plime to je uzburkan, zapjenjen basen u koji se ulijevaju veliki valovi preko grebena vani gdje pluta plutača na zviždaljku. Ali kad dođe oseka, taj mali vodeni svijet postaje miran i krasan. More je posve bistro, a dno mu oživi fantastičnim životom životinja što hrle amotamo, bore se, hrane i množe. Račidi hrle od rese do rese zalelujanih alga. Morske zvijezde čuče iznad školjčica i puževa, pripijaju se sa milijun sitnih prianjalka, pa tada polagano, nevjerojatnom snagom potežu dokle god se plijen ne otkine od stijene. Zvijezdi se želudac ispupčava i obuhvada svoju hranu. Narančasti i točkasti i prugasti gološkržnjaci graciozno klize iznad stijena, a povlake im se viju poput sukanja španjolskih plesačica. Crne jegulje pomaljaju glave iz pukotina i čekaju na plijen. Rakovi pucavci glasno pucketaju svojim kliještima. Taj divni šarolik svijet prekrit je staklenom pločom. Po pijesku na dnu hrle račidi samci kao pomamna djeca. Jedan je sada našao praznu puževu kudicu, koja mu se više sviđa od njegove, pa se izvlači, na čas izlažudi svoje meko tijelo neprijatelju, i hitro se zavlači u novu nastambu. Preko ograde zapljusne val i na tren uznemiri staklenastu vodu i stvori mjehuride na površini. A onda se bara opet razbistri i smiri i opet je divna i ubojita. Ovdje jedan račid čupa nogu svojem bratu. Moruzgve se rastvaraju kao mekano živobojno cvijede i mame sve umorne i zbunjene životinje da na čas otpočinu u njihovu naručju. A kad koji sitni račid ili koji "mali Ivica" te bare prihvati zeleni i ljubičasti poziv latice se strelovito sklapaju, ubojite čelije zabijaju sidušne narkotične iglice u plijen, a on postaje slab, a možda i snen, dok mu razorne jetke probavne kiseline ne rastoče tijelo. Iz svojeg se skrovišta tad iskrada podmukli ubojica hobotnica. Krede se polako, tiho, kao sivi oblačid, pretvarajudi se da je sad komadid morskog bilja, sad opet kamen, pa onda komadid trula.mesa, a zlodudne joj kozje oči samo hladno motre. Ljigavo se primiče račidu koji mirno jede, i kako se približava, žute joj oči gore a tijelo joj poprima ružičastu boju, koja odaje očekivanje i bijes. Iznenada potrči lagano na vršcima svojih krakova, krvožedno kao mačka u času napadanja. Divljački se baca na račida, voda se zamuti crnom tekudinom, a metež borbe zastire se smeđastim oblakom dok hobotnica ubija račida. Na izloženim stijenama što strše iz vode brombuljci puštaju mjehuride iza svojih zatvorenih vrata, a puževi se polako suše. A na stijene slijetaju crne muhe da pojedu sve

što mogu nadi. Prodoran miris joda iz alga, vapnenasti miris ljušturastih tijela i miris jakog proteina, miris sperme i jajašca ispunjaju zrak. Na golim stijenama morske zvijezde izbacuju sjeme i jajašca između svojih krakova. Zrak je sav zasiden mirisima života i obilja, smrti i probave, raspadanja i rađanja. A preko vanjskog grebena vjetar donosi slane kapljice oceana, koji vani čeka dok pribere snagu plime, da se J ponovo može uliti u Veliku baru. A tamo na plutači zviždaljka tuli kao žalostan, strpljiv bik. U bari su Doktor i Hazel radili zajedno. Hazel je stanovao u Svratišfu Palače s Mačkom i momcima. Svoje je ime dobio isto onako slučajno kao što mu je odonda i život tekao. Hazel je bio osmo dijete, i kada se rodio, majka se smela što se tiče njegova spola. Ionako je bila ved umorna i iznurena od nastojanja da nahrani i odjene sedmero djece i njihova oca. Na sve je načine pokušavala da zaradi novaca izradbom papirnog cvijeda, uzgojem vrganja, uzgajanjem kunida radi mesa i krzna dok bi joj otac, sjededi u platnenom naslonjaču, pružao svaku pomod koju su njegovi savjeti, dokazivanja i kritika mogli pružiti. Imala je staru tetku imenom Hazel, koja je, kako se govorilo, bila životno osigurana. Osmo je dijete dobilo ime Hazel prije nego što je majci sinulo da je Hazel dječak, a dotle se bijaše ved i navikla na to ime, pa se nije ni trudila da ga izmijeni. Hazel je odrastao išao čitiri godine u osnovnu školu i četiri u popravilište, a ni u jednoj nije ništa naučio. Opdenito se smatra da se u popravilištima uči pokvarenost i kriminalitet, ali Hazel nije bio dosta pažljiv. Izišao je iz popravilišta isto tako neoptereden pokvarenošdu kao što je ostao i neoptereden razlomcima i dugačkim diobama. Hazel je volio slušati razgovor, ali nije slušao riječi, ved samo ton razgovora. Stavljao bi pitanja, ne zato da čuje odgovore, ved samo da se tok razgovora ne bi prekidao. Bilo mu je dvadeset i šest godina tamnokos i prijazan mladid snažan, uslužan i privržen. Često bi odlazio sabirati životinje s Doktorom i na tom je poslu bio koristan kad bi jednom znao što treba uraditi. Prsti bi mu se prikradali poput hobotnice, a zgrabili bi i držali poput moruzgva. Sigurno se kretao po kliskim stijenama i silno je volio taj lov. Doktor je na radu nosio svoj nepromočivi šešir i gumene čizme, a Hazel je klapsao naokolo u papučama za tenis i u plavim platnenim hlačama. Sabirali su morske zvijezde. Doktor je dobio narudžbu na trista komada. Hazel podiže neku bubuljičastu ljubičastocrvenu zvijezdu sa dna bare i gurnu je u svoju gotovo ved punu jutenu vredu. "Volio bih znati što s njima rade", reče. "Rade, s čime?" upita Doktor. "S morskim zvijezdama", odgovori Hazel. "Vi ih prodajete. Hazel je englesko žensko ime. (Prev.)

Poslat dete ih cijelu bačvu. A što oni tamo rade s njima? Pa za jelo nisu." "Proučavaju ih", strpljivo de Doktor, pa se prisjeti da je na to pitanje odgovorio Hazelu ved desetke puta. Ali je Doktor imao jednu naviku koje se nije mogao riješiti. Kad bi tkogod stavio pitanje, Doktor je smatrao da on želi znati i odgovor. Takav je on bio. On sam nije nikada stavljao pitanja ako ne bi želio čuti i odgovor, pa nije mogao zamisliti da ima takav mozak koji de pitati a da ne želi nešto i saznati. A Hazel, koji je samo želio slušati razgovor, razvio je sistem prema kojemu je odgovor na jedno pitanje služio kao osnova za drugo pitanje. To je održavalo razgovor. "A što nalaze za proučavanje?" nastavi Hazel. "Pa to su samo morske zvijezde. Ima ih ovuda na milijune. Mogao bih vam ih nabaviti cio milijun." "To su komplicirane i zanimljive životinje", objasni Doktor, malo kao da se brani. "Osim toga, one idu na Srednji zapad, na Sjeverozapadno sveučilište." Hazel se posluži svojom smicalicom. "Ondje nemaju morskih zvijezda?" "Ondje nemaju oceana", reče Doktor. "Oh!" dahnu Hazel, pa poče bjesomučno tražiti nešto o što bi mogao okačiti neko novo pitanje. Nije trpio da razgovor ovako zamre. Ali nije bio dovoljno brz. Dok je još tražio što bi pitao, Doktor je ved stavio svoje pitanje. To je Hazel mrzio, jer je to značilo da mora u mislima potražiti odgovor a tražiti naokolo po Hazelovim mislima bilo je kao da sam lutaš po napuštenom muzeju. Hazelov je mozak bio prenatrpan izlošcima bez kataloga. Nikada nije ništa zaboravljao, ali se nikada nije ni trudio da svoje uspomene sredi. Sve mu je u glavi bilo isprebacano kao ribarski pribor na dnu čamca udice i visci, povrazi i meke i ostve sve ispremiješano i zamršeno. Doktor ga upita: "A kako je gore u Palaceu?" Hazel prođe prstima kroz svoju tamnu kosu i zadubi se u nered u svojim mislima. "Veoma dobro", reče. "Onaj momak Gay seli k nama, mislim. Žena ga gadno tuče. To ga ne smeta ako je budan, ali ona čeka dok on zaspi, pa onda udri po njemu. To mu je mrsko. Mora se razbuditi i namlatiti je, a kad se opet spremi na spavanje, ona ga ponovo udari. Ne može čovjek da se odmori, pa se zato seli k nama." "To je nešto novo", reče Doktor. "Prije je običavala pod prisegom ishoditi uhidbeni nalog, pa bi ga strpali u zatvor." "Jest", reče Hazel, "ali je to bilo prije nego što su podigli novi zatvor u Salinasu. Znao je sjediti i po trideset dana, pa mu je bilo itekako do toga da izađe. Ali taj novi zatvor radio u deliji, pa dobri ležajevi, a šerif dobar čovjek. Kad Gay tamo uđe, više i ne želi izadi. Toliko mu se ondje sviđa, pa žena više ne traži da ga uhapse. Zato je izmislila ovo da ga udari dok on još spava. To ubija živce, kaže Gay. A vi znate dobro kao i ja da Gay nije nikada uživao u tome da je istuče. Činio je to samo zato da sačuva poštovanje pred samim sobom. Ali mu

je ved dojadilo. Mislim da de odsada biti kod nas. Doktor se uspravi. Valovi su se počeli izlijevati preko vanjskog grebena u Veliku baru. Nadolazila je plima, i iz mora vani počeli se preko stijena lijevati potočidi vode. S pučine je zapuhao svjež vjetar, a oko rta pojavili se tuljani. Doktor gurnu svoj nepromočivi šešir na potiljak. "Imamo dosta morskih zvijezda", reče pa doda: "Čuj, Hazel, ja znam da imaš šest ili sedam nedoraslih jestivih školjaka na dnu svoje vrede. Ako nas zaustavi nadzornik ribolova, ti namjeravaš redi da su moje, da su uhvadene na moju dozvolu zar ne?" "Pa da do vraga", reče Hazel. "Čuj", prijazno de Doktor. "Uzmimo da ja i dobijem narudžbu za takve školjke, a nadzornik možda misli da ja prečesto iskorištavam moju dozvolu za sabiranje. Uzmimo da on misli da ih ja jedem." "Pa da do vraga", reče Hazel. "To ti je kao s odborom za industrijski alkohol. To su ljudi sumnjičave duše. Uvijek misle da ja pijem taj alkohol. To oni misle o svakomu." "Eh, a zar ga ne pijete?" "Baš ne mnogo", reče Doktor. "Ono što stavljaju u alkohol ima strašan okus, a velik je posao ponovo ga destilirati." "Pa i nema tako strašan okus", preuze Hazel. "Ja i Mack malo smo gucnuli neki dan. Što to oni stavljaju u nj?" Doktor je ved htio odgovoriti, kad je opet prozreo Hazelovu smicalicu. "Krenimo", reče. Prebacio je svoju vredu s morskim zvijezdama na pleda i ved zaboravio zabranjene školjke na dnu Hazelove vrede. Hazel krenu za njim iz naplavljene bare pa uz klizak puI teljak gore na čvrsto tlo. Mali su im se račidi hitro sklanjali s puta. Hazel je smatrao da de biti bolje ako zacementira grob nad temom jestivih školjaka. "Onaj se slikar vratio u Palače", započe. "Je li?" reče Doktor. "Jest. Znate, sve je naše slike izradio kokošjim perjem, a sada kaže da ih mora sve iznova izraditi ljuskama od oraha. Kaže da je promijenio svoj svoj med medij." Doktor se tiho nasmija. "Još gradi svoj čamac?" "Dabome", požuri se Hazel. "Sve je na njemu izmijenio. Nekakva nova vrsta čamca. Mislim da de ga rastaviti pa opet izmijeniti. Doktore je li on luckast?" Doktor spusti tešku vredu sa zvijezdama na zemlju i popostane malo zadahtan. "Luckast?" upita. "Oh, jest, mislim da jest. Luckast otprilike onoliko koliko smo i mi, samo drukčije." Takvo što nije nikada palo Hazelu na um. Gledao je sebe kao kristalno bistro jezero, svoj život kao zamudeno staklo neshvadene kreposti. Posljednja Doktorova izjava malo ga je lecnula. "Ali čamac..." viknu. "On taj čamac ved gradi sedam godina, koliko ja znam. Potpornji su istrunuli, pa je napravio betonske potpornje. Svaki put kad ga ved gotovo dovrši, on sve mijenja i počinje iz početka. Ja mislim da je luckast. Sedam godina za jedan čamac!" Doktor je sjedio na tlu i izuvao gumene čizme. "Ti to ne razumiješ", reče blago. "Henri voli čamce, ali se boji oceana." "A čemu mu onda treba

čamac?" upita Hazel. "On voli čamce", odgovori Doktor. "Ali uzmimo da on dovrši svoj čamac. Kad ga jednom dovrši, ljudi de redi: „Zašto ga ne spustiš u vodu?" A onda, ako ga spusti u vodu, morat se i isploviti na njemu, a on mrzi vodu. Zato, vidiš, on nikada ne dovrši čamac tako da ga nikada ne mora spustiti u more." Hazel je pratio to obrazlaganje do neke tačke, ali je odustao prije nego što je pitanje bilo riješeno, i ne samo odustao, ved tražio kako da promijeni predmet razgovora. "Ja mislim da je on luckast", reče nesigurno. Po crnoj zemlji obrasloj žednjakom puzalo je na stotine smrdibuba. Mnogima je stršio rep visoko u zrak. "Gle tih buba", upozori Hazel, zahvalan bubama što su tu. "Zanimljive su", reče Doktor. "Pa čemu dižu uvis stražnjice?" Doktor smota vunene čarape i turi ih u gumene čizme, a iz džepa izvuče suhe čarape i par tankih papuča. "Ne znam zašto", reče. "Nedavno sam pogledao u svoje knjige to su veoma obične životinje, a najobičnije je to što dižu rep uvis. Ali ni u jednoj knjizi nema ni spomena o tomu da dižu rep uvis ili zašto." .Vrškom svoje mokre papuče za tenis Hazel prevrnu jednu od buba na leđa, a sjajni je crni kukac bijesno mahao nogama nastojedi da se ponovo uspravi. "Eh, a što vi mislite zašto to one čine?" "Mislim da mole", reče Doktor. "Sto!" zaprepasti se Hazel. "Nije neobično to što one dižu rep uvis", reče Doktor, "uistinu nevjerojatno i neobično jest to da nam se takvo što čini neobičnim. Mi možemo uzeti samo sebe kao mjerilo. Ako bismo činili nešto isto tako neobjašnjivo i čudno, vjerojatno bismo molili pa tako možda i one mole." "Pokupimo se ved jednom odavle", reče Hazel. . POGLAVLJE Svratiste Palače nije se razvilo odjednom. Kada su se Mack i Hazel, Eddie i Hughie i Jones uselili u nj, oni su u njem zapravo gledali tek nešto više negoli zaklon od vjetra i kiše, kao mjesto kamo možeš idi kad je sve drugo ved zatvoreno ili kad je dobrodošlica slaba i uvela od prevelikog iskorištavanja. Tada je Palače bio samo dugačka gola prostorija, slabo osvijetljena sa dva mala prozora, sa zidovima od neoličena drveta, koji su prodorno vonjali na riblje brašno. Tada nisu voljeli taj svoj dom. Ali je Mack znao da jepotrebna nekakva organizacija, pogotovu u takvu društvu pohlepnih individualista. Vojska na vježbama koju nisu opremili topovima i artiljerijom i tankovima upotrebljava umjetne topove i modele kamiona, kako bi stvorila dojam svojeg razornog naoružanja a njezini se vojnici, koji treba da steknu otpornost, privikavaju na poljske topove rukujudi cjepanicama na kotačima. Komadom krede Mack je na podu nacrtao pet pravokuta svaki sedam stopa dugačak i četiri stope širok, i u svaku četvorinu napisao jedno ime. To su bile tobožnje postelje. Svaki je momak imao u svojem prostoru nepovrediva posjednička prava. Imao je zakonito pravo da navali na svakoga tko bi prodro u njegovu četvorinu.

Ostatak prostorije bilo je zajedničko vlasništvo sviju. To je bilo još u prvim danima, kad su Mack i momci sjedili na podu, igrali karte čučedi, i spavali na tvrdim daskama. Vjerojatno, da se nije slučajno umiješalo vrijeme, oni bi možda uvijek tako živjeli. Ali silna kiša, kakve prije nije nikada bilo, i koja je potrajala više od mjesec dana, sve je to izmijenila. Vezani na kudu, momci su se zasitili čučanja na podu. Goli zidovi od dasaka ved su im vrijeđali oči. Ali kako lm je kuda pružala zaklon, oni su je pomalo zavoljeli. A imala je tu posebnu draž što onamo nikada nije upadao nikakav razbješnjeli kudevlasnik. Jer Li Čong nije nikada dolazio u blizinu. Tada je jednog poslijepodneva Hughie osvanuo s vojničkom posteljom s poderanim platnom. Utrošio je dva sata da šasije poderano mjesto ribarskim povrazom. Te su nodi ostali momci, ležedi na podu u svojim četvorinama, promatrali kako se Hughie ugodno meškolji na svojem ležaju čuli su ga kako uzdiše od beskrajne udobnosti, a zaspao je i zahrkao prije svih ostalih. Sutradan se Mack dovukao sav zadahtan nosedi uzbrdo zarđala spiralna pera neke madrace, koja je našao na hrpi starog željeza. Tada je prestala apatija. Momci su se natjecali tko de više uljepšati Svratiste Palače, dok nije za nekoliko mjeseci kuda bila, blago rečeno, prenatrpana pokudstvom. Bilo je tu starih sagova na podu, stolaca sa sjedalom i bez sjedala. Mack je dao crveno obojiti počivaljku od pletena pruda. Bilo je tu stolida, pa golemi zidni sat bez brojčanika i bez mehanizma. Zidovi su bili okrečeni, pa se prostorija doimala kao svijetla i zračna. Počele su se pojavljivati slike ponajviše kalendari na kojima su bile naslikane nevjerojatno sočne plavuše s bocama CocaCole u ruci. Henri je kao svoj prilog dao dvije slike iz svojeg razdoblja kokošjeg perja. U jednom je kutu stajao svežanj pozladenih vrbovih maca, a na zidu kraj velikog sata bio je pribijen snop paunovih pera. Nešto im je dulje trebalo da nabave ped, ali kad su našli što su željeli čudovište sa srebrnim ukrasima i cvjetovima na pednicama, koje je sprijeda nalikovalo na vrt poniklovanih tulipana s teškom su je se mukom domogli. Bila je prevelika da je ukradu, a vlasnik se nikako nije htio odijeliti od nje u korist bolesne udovice sa osmero djece, koje je Mack izmislio i istovremeno se izdavao za njihova zaštitnika. Vlasnik je tražio dolar i po, i tri dana nije htio spustiti cijenu na osamdeset centi. Momci su zaključili posao za osamdeset centi i potpisali muobveznicu na taj iznos, koju on vjerojatno još i danas posjeduje. Pogodba se zaključila u Seasideu, a ped je bila teška sto i pedeset kilograma. Kroz deset dana Mack i Hughie iscrpli su sve mogudnosti prijevoza i tek kad su uvidjeli da im nitko nede ped odvesti kudi, počeli su da je nose. Trebalo im je tri dana da je prenesu onih osam kilometara do svoje kude, pa su nodu logorovali uz nju. Ali kad je jednom bila postavljena u Svratiste Palače, bila je dika i ognjište i središte njihova doma. Njezino poniklovano cvijede i lišde svijetlilo je

radosnim svjetlom. Bio je to zlatni zub Palacea. Naložena zagrijala bi cijelu veliku prostoriju. Pednica joj je bila divna, a na njezinim crnim poklopcima mogao si ispržiti jaje. S tom velikom pedi rodio se i ponos, a s ponosom Palače je postao domom. Eddie je zasadio slak da obraste ulazna vrata, a Hazel je nabavio nekakve neobično rijetke grmove fuksije u velikim limenkama od dvadeset i pet litara, i to je ulazu davalo nešto svečano i malo ga zakrčilo. Mack i momci voljeli su taj svoj dom i čak ga kadšto malo i redili. U duši su prezirali nesređene ljude, koji nemaju svojeg doma, a kadšto bi u tom svojem ponosu dovodili i po kojeg gosta kudi na dandva. Eddie je povremeno radio kao zamjenik pipničara u "La Idi". Uskočio bi tamo kad bi redoviti pipničar Whitey obolio, a to se dešavalo onako često kako je to ved Whitey mogao nekažnjeno provesti. Kad god bi Eddie zamjenjivao Whiteya, nestalo bi po nekoliko boca, pa ga stoga nije mogao baš tako često zamjenjivati. Ali je Whitey volio da ga Eddie zamjenjuje, jer je bio uvjeren i to s pravom da je Eddie jedini čovjek koji nede pokušati da zauvijek zadrži njegovo mjesto. U tom se smislu gotovo svatko mogao pouzdavati u Eddieja. Eddie nije morao otuđivati mnogo pida. Pod tezgom je držao vrč od pet litara, u koji je bio utaknut lijevak, što bi god ostalo u čašama to bi Eddie izlio u lijevak prije nego bi oprao čaše. Ako bi došlo do kakve prepirke ili se zapjevala pjesma u "La Idi", odnosno u kasnu nod kad bi dobro raspoloženje došlo do svojeg logičnog završetka, Eddie bi izlijevao napola ili do dvije tredine pune čaše u lijevak. Punč koji bi od toga proizašao i koji bi odnio natrag u Palače bio je uvijek zanimljiv, a ponekad i pravo iznenađenje. Mješavina rakije, piva, konjaka, viskija, vina, ruma i džina bila je uglavnom stalna, ali bi tu i tamo koji iscrpljeni gost naručio ljutu, ili liker od anisa, ili curagao, a te bi male primjese pridavale punču određeno obilježje. Eddie je imao naviku da prije odlaska ulije u vrč i po koju kap gorkog aperitiva. Za dobro posjedenih večeri Eddie bi sabrao i do četiri litre. Bilo mu je posebno zadovoljstvo što time nitko nije ništa gubio. Promatranjem je došao do zaključka da se čovjek može isto tako opiti sa pol čaše kao i cijelom, naime ako je uopde raspoložen da se opije. Eddie je bio veoma poželjan stanar Svratišta Palače. Ostali nisu nikada od njega tražili da pomogne spremati kudu, a jednom je čak Hazel oprao Eddie ju četiri para čarapa. Tako su onog poslijepodneva, kad je Hazel s Doktorom bio vani da sabire životinje u Velikoj bari, momci sjedili naokolo u Palaceu pijuckajudi rezultat Eddijeva najnovijeg doprinosa. Bio je tu i Gay, najnoviji član društva. Eddie je guckao iz svoje čaše i cmakajudi usnama nastojao da pogodi sastojine pida, "Čudno je to kako sve ide u serijama", reče. "Evo sinod, na primjer. Barem su desetorica naručila Manhattane. A nekad možda ne naruče Manhattan ni dva puta u mjesec dana.

Sok od mogranja daje mu taj okus." Mack okusi iz svoje čaše i to valjan gutljaj i ponovo je napuni. "Jest", reče mrko, "malenkosti su ono što pravi razliku." Ogledao se da vidi kako su ostali primili taj biser njegovih misli. No samo je Gay osjetio svu važnost njegovih riječi. "Svakako", reče, "malenkosti..." "A gdje je danas Hazel?" upita Mack. Jones se javi: "Hazel je izašao s Doktorom po morske zvijezde." Mack trijezno kimnu glavom. "Taj je Doktor vraški zgodan čovjek", reče. "Dat de ti dvadeset i pet centi u svako doba. Manhattan, cocktail od vermuta, viskija i raznih drugih primjesa. (Prev.) Kad sam se porezao, on mi je svaki dan stavljao nov zavoj. Vraški zgodan čovjek." Ostali su kimali glavom u znak najdubljeg sporazuma. "Ved odavna sve mislim", nastavi Mack, "što bismo mogli za njega učiniti nešto lijepo. Nešto što bi mu se sviđalo." "Sviđala bi mu se kakva žena", reče Hughie. "Ima. on tričetiri žene", reče Jones. "To možeš uvijek znati kad povuče prednje zastore i kad zasvira onakvu crkvenu muziku na fonografu." Mack prekori Hughieja: "Samo zato što po bijelu danu ne natjerava gole žene po ulicama, ti misliš da Doktor živi u celebratu." "Što mu je to ,,u celebratu"? upita Eddie. "To ti je kad ne možeš dobiti ženu", objasni Mack. "Ja sam mislio da je to nekakvo društvo", reče Jones. U sobi zavlada šutnja. Mack se premještao na svojoj počivaljci. Hughie je spustio prednje noge svoje stolice na pod. Gledali su u prazno, a onda svi uprli oči u Mačka. Mack reče: "Mhm!" "A kakvo bi se društvo po tvojem mišljenju sviđalo Doktoru?" javi se Eddie. "A kakvo drugo i ima?" upita Jones. Mack je razmišljao. "Doktoru se ne bi sviđala ova mješavina iz vrča." "Odakle to znaš?" upita Hughie. "Nisi mu je nikad ni ponudio." "Oh, znam ja", reče Mack. "On je išao u koledž. Jednom sam vidio kako je k njemu ušla žena u krznenom ogrtaču. Nikad nisam vidio da je izašla. Bila su dva sata kad sam posljednji put pogledao a ona crkvena glazba neprestano svira. Ne ništa mu takvo ne možeš ponuditi." "Poslije trede čaše prija sasvim dobro", lojalno se založi Hughie. "Ne", reče Mack. "Ne za Doktora. Mora biti viski i to onaj pravi." "On voli pivo", javi se Jones. "Uvijek šetka prijeko u Lijev dudan po pivo katkad i usred nodi." "Ja mislim", reče Mack, "kad kupuješ pivo, kupuješ previše tare. Uzmimo pivo od osam stupnjeva tu ti trošiš svoje pare na 92 postotka vode i boje i hmelja i tomu slično. Eddie", doda, "misliš li da bi mogao nabaviti četiripet boca viskija kod ,,La Ide" kad Whitey bude drugi put bolestan?" "Svakako", odgovori Eddie. "Ja bih to svakako mogao, ali sam onda propao zauvijek onda nam je vrelo presahnulo. Mislim da je Johnnie ionako ved postao sumnjičav. Neki dan mi kaže: „Čini mi se da je tu jedan miš imenom Eddie." Naumio sam da se neko vrijeme malo pritajim i da samo donosim vrč." "Jest, jest", potvrdi Jones. "Nemoj izgubiti taj posao. Kad bi se što dogodilo Whiteyu, mogao bi ti ondje ostati i tjedan ili više dana, dok ne dobiju koga drugog.

Mislim, ako hodemo prirediti društvo za Doktora, onda moramo kupiti viski. Što stoji galon?" "Ne znam", reče Hughie. Ja sam nikad ne kupujem više od četvrtine naime odjednom. Uzmi litru i odmah imaš prijatelja oko sebe. Ali uzmi četvrtinu, pa deš je modi u miru popiti prije nego se oko tebe nagura cijelo društvo." "Trebat de novaca da se Doktoru priredi društvo", upozori Mack. "Ako uopde hodemo da mu priredimo društvo, onda to mora biti nešto valjano. Trebao bi i velik kolač. Kad bih samo znao kada mu je rođendan." "Pa ne treba rođendan za društvo", reče Jones. "Ne treba ali je ipak zgodno", preuze Mack. "Mislim da bi trebalo kakvih desetdvanaest dolara da se Doktoru priredi društvo kojega se ne bismo stidjeli." Pogledali su upitno jedan drugoga, a Hughie de na to: "Sardinerija Hediondo uzima ljude." "Ne", brzo se usprotivi Mack. "Mi uživamo dobar ugled i ne želimo da ga pokvarimo. Svaki od nas zadrži posao mjesec dana pa i dulje kad se jednom namjestimo. Zato možemo uvijek i dobiti zaposlenje kad nam ustreba. Uzmimo da se namjestimo na dandva pa mi bismo izgubili svoj dobar glas koji uživamo kao radnici koji ne napuštaju svoju službu. Onda kad bi nam ustrebalo zaposlenje nitko nas ne bi htio uzeti." Ostali brzo potvrde svoju suglasnost kimajudi glavom. "Mislim da du se zaposliti na dva mjeseca studeni i dio prosinca", reče Jones. "Zgodno je imati novaca oko Božida. Mogli bismo ove godine ispedi purana." "Bogami, mogli bismo", reče Hughie. "Ja znam za jedno mjesto u dolini Carmel gdje ih ima tisudu i po u jednom jatu." "Dolina Carmel", sjeti se Hughie. "Znate da sam znao ¦vi? sabirati koješta po toj dolini za Doktora kornjače, potoč: rakove i žabe. Dobivao sam po pet centi za svaku žabu." "I ja", javi se Gay. "Jednom sam nahvatao petsto žaba." "Ako Doktor treba žaba, onda je to sjajna prigoda", reče Mack. "Mogli bismo podi uz rijeku Carmel i napraviti mali izlet, a Doktoru bismo rekli za što je to i onda mu priredili bogovsku zabavu." U Svratištu Palače poče rasti tiho uzbuđenje. "Gay", naloži Mack, "daj poviri van i vidi ako su Doktorova kola pred kudom." Gay odloži čašu i pogleda van. "Još nisu", reče. "Eh, imao bi se vratiti svaki čas", reče Mack. "Dakle, ovako demo mi to udesiti..." SMP" . POGLAVLJE U travnju godine 1932. eksplodirala je na kotlu u sardineriji Hediondo cijev, i to ved tredi put u dva tjedna, i upravni je odbor, koji se sastojao od gospodina Randolpha i jedne stenografkinje, odlučio da bi bilo jeftinije kupiti novi kotao nego svako malo biti primoran obustaviti rad. S vremenom je novi kotao stigao, a stari su prevezli na prazno zemljište između Li Čongova dudana i restorana "Kalifornijska zastava", gdje su ga smjestili na drvene podloške, da čeka dok gospodin Randolph ne dobije neko nadahnude kako da ga pretvori u novac. Tvornički je mehaničar postepeno uklonio s njega cijevi, da ih iskoristi za krpanje istrošenih uređaja u tvornici Hediondo.

Kotao se doimao kao staromodna lokomotiva bez točkova. Imao je velika vrata sprijeda u sredini i niska vrata za loženje. S vremenom je pocrvenio i smekšao se od rđe, a malopomalo porastao je oko njega divlji sljez i hranio se krpicama rđe. Uz bokove mu se uzbujala divlja šparga, a slatki je januš ispunio oko njega zrak ugodnim mirisom. Onda je netko bacio ovamo korijen tatule, pa se razvila debela mesnata stabljika, i veliki bijeli zvonoliki cvijetovi objesili se iznad vrata na kotlu. Nodu je to cvijede mirisalo po ljubavi i uzbuđenju nevjerojatno slatkim i uzbudljivim mirisom. Godine 1935. gospodin i gospođa Sam Mallov naseliše se u tom kotlu. Cijevi su dotada ved sve nestale i kotao je pružao prostranu, suhu I zaštidenu nastambu. Doduše, kad bi ulazili na vrata za loženje morali bi se spustiti na ruke i koljena, ali kad ste jednom bili unutri, mogli ste se u sredini prostorije uspraviti, pa niste mogli poželjeti suše, toplije mjesto za boravak. Kroz vrata za loženje ugurali su matracu i namjestili se. Gospodin Mallov bio je tu sretan i zadovoljan, a dugo je to vremena bila i gospođa Mallov. Ispod kotla na brežuljku ležala je sva sila cijevi koje je također odbacila tvornica Hediondo. Potkraj godine 1937. ulov je ribe bio golem i sardinerije su radile punom parom, pa je ponestalo stanova. I tada je gospodin Mallov počeo iznajmljivati one vede cijevi kao prenodište neoženjenim muškarcima uz posve neznatnu najamninu. Kad se komadom katranskog papira prekrio jedan kraj cijevi, a komadidem starog saga drugi, te su cijevi tvorile udobne sobe, premda su muškarci, koji bi običavali spavati u skvrčenom položaju, morali izmijeniti svoju naviku ili se iseliti. Bilo je i takvih koji su tvrdili da njihovo hrkanje odjekuje u cijevi pa ih budi. Ali, sve u svemu, gospodin je Mallov pravio male poslove i bio je zadovoljan. Gospođa Mallov bila je zadovoljna sve dok njezin muž nije postao stanodavac. Tada se ona počela mijenjati. Najprije je htjela sag, pa onda kadu za pranje, onda opet svjetiljku sa šarenim svilenim sjenilom. Konačno je jednog dana ušla u kotao na rukama i koljenima, uspravila se i rekla malo bez daha: "Kod Holmana je rasprodaja zastora. Pravih čipkastih zastora s plavim i ružičastim rubidima dolar i devedeset osam centi po garnituri, i k tomu još dobiješ motke za vješanje zastora." , Gospodin se Mallov uspravi na madraci. "Zastori?" upita. "A čemu de ti, pobogu, zastori?" "Volim da je sve lijepo", reče gospođa Mallov. "Uvijek sam voljela da za tebe bude sve lijepo", i donja joj usna poče podrhtavati. "Ali, draga", kliknu Sam Mallov, "nemam ja ništa protiv zastora. Meni se zastori sviđaju." "Samo dolar i devedeset i osam centi", plačno de gospođa Mallov, "a ti mi ne priuštiš dolar i devedeset I osam centi." Počela je šmrcati, a grudi su joj se nadimale. "Nije da ti ja ne bih priuštio", reče gospodin Mallov. "Ali, draga što demo, zaboga, sa zastorima? Pa mi nemamo prozora." Gospođa je Mallov plakala i plakala, a Sam ju je držao u naručju i tješio. "Muškarci naprosto ne

shvadaju kako žena osjeda", jecala je. "Muškarci nikada ne pokušavaju da se zamisle u ženin položaj." ¦ I Sam je legao kraj nje i dugo joj još trljao leđa prije nego što je zaspala. . POGLAVLJE Kad se Doktorov auto vratio pred laboratorij, Mack i momci potajno su promatrali kako Hazel pomaže unositi vrede s morskim zvijezdama. Za par časaka Hazel se sav vlažan uspinjao kokošjim Ijestvama do Palacea. Modre radne hlače bile su mu sve do stegna mokre od morske vode, a gdje se voda sušila javljali se bijeli koluti od soli. Spustio se teško u stolicu za ljuljanje, koja je bila njegova, i odbacio svoje mokre papuče za tenis. "Kako se osjeda Doktor?" upita ga Mack. "Sjajno", odgovori Hazel. "Ne možeš razumjeti ni riječi što kaže. Znaš što je rekao za smrdibube? Ah ne bolje da ti i ne kažem." "Čini ti se da je u lijepom, prijaznom raspoloženju?" pitao je dalje Mack. "Svakako", reče Hazel. "Nalovili smo dvije stotine zvijezda. Dobro je raspoložen." "Sve mislim ne bi li bilo bolje da svi odemo prijeko?" upita Mack samog sebe pa onda i sam odgovori: "Ne, mislim da bi bolje bilo ako bi jedan išao sam. Moglo bi ga zbuniti ako bismo svi otišli." "Što to?" upita Hazel. "Imamo planove", reče Madk. "Ja du idi sam, tako da ga ne uplašimo. Vi momci ostanite ovdje i čekajte. Eto me natrag za koji čas." Mack izađe i oprezno se spusti niz kokošje ljestve pa onda preko pruge. Gospodin je Mallov sjedio na komadu opeke pred svojim kotlom. "Kako si, Same?" upita Mack. "Prilično dobro." "A kako je gospođa?" "Prilično dobro", reče gospodin Mallov. "Znaš li za kakvo ljepilo kojim možeš prilijepiti tkaninu na željezo?" Obično bi se Mack bio naglavce upustio u taj problem, ali se sada nije dao odvratiti. "Ne znam", reče, Prešao je preko praznog zemljišta pa preko ulice te ušao u prizemlje laboratorija. Doktor je sada bio bez šešira, jer stvarno nije bilo mogudnosti da smoči glavu, ukoliko ne bi pukla kakva cijev. Bio je zaposlen, vadio je morske zvijezde iz mokrih vreda te ih raspoređivao na hladnom betonskom podu. Zvijezde su bile zapletene u klupka, jer morska zvijezda voli da se za nešto drži, a cijeli sat nisu imale za što da se prihvate osim jedna druge. Doktor ih je poredao u duge nizove, i one su se polako izravnavale, dok nisu prekrile betonski pod simetričnim zvijezdama. Doktorova se šiljata smeđa brada ovlažila znojem od rada. Malo je nestrpljivo uzdigao pogled kad je Mack ušao. Ne zato što bi s Mačkom uvijek ušla i neka neprilika, ved zato što bi s njime uvijek nešto ušlo. "Zdravo Doktore", pozdravi Mack. "Dobro, dobro", nelagodno de Doktor. "Jeste čuli za Phvllis Mae tamo prijeko kod „Kalif ornijske zastave"? Udarila je nekog pijanca, pa joj se njegov zub zabio u šaku i to joj se inficiralo sve do lakta. Pokazala mi je zub. Iz umjetnog je zubala. Je li umjetan zub otrovan, Doktore?" "Mislim da je sve otrovno što dolazi iz ljudskih usta", opomenu Doktor. "Je li bila kod liječnika?"

"Vratar ju je povezao", reče Mack. "Odnijet du joj malo sulfamida", reče Doktor, pa počeka da se obori oluja. Znao je da je Mack došao po nešto, a Mack je znao da on to zna. "Doktore", poče Mack, "trebaju li vam sad neke životinje?" Doktor uzdahnu s olakšanjem. "Zašto?" upita oprezno. Mack poče iskreno i povjerljivo. "Redi du vam, Doktore. Ja i momci moramo dodi do para naprosto moramo. To je i za jednu dobru svrhu, moglo bi se redi za vrijednu svrhu." "Za bolesnu ruku Phvllis Mae?" Mack uoči da bi to bila zgodna izlika, malo promisli pa onda odusta. "Pa ne", reče. "Važnije je od toga. Kurvu ne možeš ubiti. Ne to je nešto drugo. Ja i momci mislili, ako vam nešto treba pa, mi bismo vam to nabavili, a na taj bismo način imali malo promjene." "" Zvučilo je to jednostavno i nevino. Doktor poslaže još četiri morske zvijezde u redove na podu. "Mogao bih upotrijebiti tri do četiri stotine žaba", reče. "Nabavio bih ih sam, ali večeras moram dolje na La Jollu. Sutra je jaka plima, a ja moram naloviti hobotnica." "Je li ista cijena za žabe?" upita Mack. "Pet centi po komadu?" "Ista cijena", reče Doktor. Mack de srdačno: "Ne brinite za.žabe, Doktore. Nabavit demo koliko god vam treba. Neka vam žabe ne budu briga. Pa mi ih možemo nahvatati uz samu rijeku Carmel. Znam za jedno mjesto." "Dobro", reče Doktor. "Uzet du sve što nalovite, ali mi treba oko tri stotine." "Nemajte brige, Doktore. Ne gubite sna zbog toga. Dobit dete svoje žabe, možda i sedam, osam stotina." Umirio je Doktora u pitanju žaba, a onda mu se lice malo smrknu. "Doktore", reče, "postoji li kakva mogudnost da upotrijebimo vaša kola da odemo u dolinu?" "Ne", reče Doktor. "Rekao sam ti. Moram se večeras odvesti do La Jolle da uhvatim sutrašnju plimu." ii;l "Oh", razočarano de Mack. "Oh. Ali, ne brinite zbog toga, Doktore. Možda možemo dobiti Li Čongov stari kamion." A onda mu se lice još malo jače otegnu. "Doktore", reče, "na račun takve pogodbe, biste li platili unaprijed dva ili tri dolara za benzin? Znam da nam Li Čong nede dati benzina." "Ne", reče Doktor. Ved je jednom pao na takvu smicalicu. Jednom je dao novaca Gayu da ide po kornjače. Davao mu je novaca kroz dva tjedna, a na kraju Gay dospio u zatvor na prijavu svoje žene, pa nikada nije ni otišao po kornjače. "Eh, onda možda i ne možemo idi", žalosno de Mack. Ali su Doktoru uistinu trebale žabe. Pokušavao je iznadi neki način koji de biti trgovačka pogodba, a ne dobrotvorstvo. "Redi du ti što du učiniti", reče. "Dat du ti pismo za moju benzinsku stanicu, tako da možete dobiti deset galona benzina. Kako bi to bilo?" Mack se nasmjehnu. "Sjajno", reče. "To de biti baš sjajno. Ja i momci krenut demo rano jutro. Dok se vratite s juga, mi demo imati

više tih prokletih žaba nego što ste ikada vidjeli u svem svojem životu." Doktor ode do stola za etiketiranje i napisa pismo Redu Williamsu na benzinskoj stanici, kojim odobrava da se Mačku izda deset galona benzina. "Evo ti", reče. Mack se smješkao cijelim licem. "Doktore", reče, "možete večeras idi spavati a da ni časa ne mislite više na žabe. Dok se vratite, imat demo ih pune kahlice." Doktor je gledao za njim malo nelagodno. Doktorovi poslovi s Mačkom i momcima uvijek su bili zanimljivi, ali su rijetko kad donosili koristi Doktoru. S kajanjem se sjedao slučaja kad mu je Mack prodao petnaest mačaka, a ved su do nodi došli njihovi vlasnici i odnijeli ih sve do jednoga. "Mack", pitao ga je tada, "a zašto sve samo mužjaci?" "To je moj vlastiti izum, Doktore", rekao je Mack. "No vama du kazati, jer smo dobri prijatelji. Napraviš veliku stupicu od žice i onda ne upotrijebiš meku. Upotrijebiš pa znate upotrijebiš mačku. Tako možeš pohvatati sve mačore u zemlji." Izišavši iz laboratorija Mack je prešao preko ulice i ušao u Li Čongov dudan. Gospođa Li rezala je slaninu na velikom mesarskom panju. Lijev bratid ispravljao je ved malo uvenulo lišde na glavici salate, onako kako djevojka ispravlja opušten uvojak kose. Na velikoj hrpi naranči spavala je mačka. Li Čong stajao je na svojem uobičajenom mjestu iza tezge s cigarama a ispred polica s pidem. Kad je Mack ušao, malo je brže zakuckao prstom po podlošku za sitan novac. Mack nije tratio mnogo vremena na uvod. "Li", reče, "naš Doktor tu prijeko ima problem. Dobio je veliku narudžbu za žabe od jijujorškog muzeja. To za Doktora mnogo znači. Osim novaca to donosi i mnogo ugleda, ako dobiješ ovakvu narudžbu. Doktor mora idi na jug, a ja i momci rekli smo da demo mu pomodi iz te neprilike. Ako čovjek dođe u nepriliku, mislim da bi ga prijatelji morali izvudi iz nje, osobito ako je taj čovjek tako zgodan kao naš Doktor. A on kod vas sigurno potroši na mjesec i šezdesetsedamdeset dolara." Li Čong samo je šutio i promatrao. Tusti mu se prst jedva pomicao na gumenom podlošku, ali je lagano švigao kao rep napete mačke. Mack istupi sa svojim traženjem. "Hodete li nam dopustiti da uzmemo vaš stari teretnjak da odemo u dolinu Carmel po žabe za Doktora za našega dobrog Doktora?" Li Cong pobjedonosno se nasmiješi. "Kamion ne lađi", reče. "Pokvalen je." To na čas osupnu Mačka, ali se on opet pribra.Na tezgi , za cigare rasprostre narudžbu za benzin. "Gledajte", reče. "Doktoru trebaju žabe. Dao mi je ovu narudžbu za benzin, da mu ih nabavimo. Ne mogu Doktora ostaviti na cjedilu. Pa Gay je dobar mehaničar. Ako on popravi vaš teretnjak i valjano ga uredi, hodete li nam dopustiti da ga uzmemo?" Li nagnu glavu natrag, tako da može vidjeti Mačka kroza svoja polovična stakla. Naoko ništa nevaljalo nije bilo u tom prijedlogu. Kamion je zaista bio u kvaru. Gay je uistinu biodobar mehaničar, a narudžba za benzin bila je odlučan dokaz, o čestitosti namjere. "Koliko dete izostati?" upita Li. "Možda pol dana, a možda cio dan.

Samo dok nahvatamo žabe." Li je bio zabrinut, ali nije vidio izlaza. Bilo je tu svakakvih opasnosti, i Li ih je sve poznavao. "U ledu", reče konačno. "Dobro", dočeka Mack. "Znao sam da se Doktor može u: vas pouzdati. Redi du Gayu neka se odmah prihvati posla na teretnjaku." On se okrenu da ode. "Kad sam ved ovdje", reče "Doktor nam plada pet centi po komadu za te žabe. Nahvatat demo ih sedam ili osam stotina. Kako bi bilo da uzmem pol litre viskija "Old Tennis Shoes" samo dok se vratimo sa žabama?" "Ne", odvrati Li Čong. . POGLAVLJE Frankie je počeo zalaziti u Zapadni biološki laboratorij kad mu je bilo jedanaest godina. Gotovo tjedan dana stajao je samo pred ulazom u prizemlje i virio unutra. Onda je jednog dana stao s unutarnje strane vrata. Deset dana kasnije bio je u prizemlju. Imao je tamne oči, a kosa mu je bila crna, rutava, prljava griva. Ruke mu bijahu prljave. Uzeo je komad strugotine i stavio je u kantu za smede, a onda je stao promatrati kako Doktor stavlja naljepnice na staklenke s ljubičastim klobucima. Konačno se Frankie primaknuo do radnog stola i stavio prljave prste na stol. Tri je tjedna trebalo Frankieju da dopre tako daleko, a cijelo je vrijeme bio spreman da u trenu šmugne van. Konačno ga je Doktor oslovio: "Kako ti je ime, sinko?" "Frankie." "Gdje stanuješ?" "Tamo gore", mahnu rukom prema brdu. "Zašto nisi u školi?" "Ja ne idem u školu." "Zašto?" "Nede me tamo." "Ruke su ti prljave. Zar ih nikada ne pereš?" Frankie se pokunjio i požurio do izljeva da četkom istrlja ruke, i odonda ih je trljao četkom svaki dan sve do krvi. I svaki je dan dolazio u laboratorij. Razvila se veza bez mnogo razgovora. Doktor je telefonskim razgovorom provjerio da je istina ono što Frankie kaže. Nisu ga htjeli u školi. Učiti nije mogao, i nešto nije bilo kako treba s njegovom sposobnosti da usklađuje misli i kretnje. Za njega nije bilo mjesta. Nije bio idiot, nije bio opasan, njegovi roditelji ili roditelj nisu htjeli pladati za njegovo uzdržavanje u nekom zavodu. Frankie nije često spavao u laboratoriju, ali je ondje provodio svoje dane. Katkada bi se zavukao u sanduk strugotina i tu spavao. To je vjerojatno činio kad bi kod kude nastupila kakva kriza. "Zašto dolaziš ovamo?" upitao ga je Doktor. "Vi me ne tucete niti mi dajete pet centi", odgovorio je Frankie. "Zar te kod kude tuku?" "Kod kude uvijek ima stričeva. Neki me tuku i kažu mi neka se kupim, a neki mi opet daju pet centi i kažu neka se gubim." "Gdje ti je otac?" "Mrtav", nesigurno de Frankie. "A gdje ti je majka?" i "Sa stričevima." Doktor je Frankieju ošišao kosu i riješio ga ušiju. U Li Čongovu dudanu nabavio mu je novi overall i prugastu majicu, a Frankie mu je postao robom. "Volim vas", reče jednog poslijepodneva. "Oh, volim vas." Htio

je raditi u laboratoriju. Svaki bi dan meo pod, ali bi uvijek štogod pošlo naopako. Nije mogao dokraja očistiti pod. Pokušao je da pomaže u razvrstavanju potočnih rakova po veličini. Bili su tamo u kablu, rakovi svih veličina. Trebalo ih je premjestiti u velike posude sve po veličini one od sedam centimetara zajedno, pa onda one od deset centimetara, i sve tako. Frankie se trudio, i čelo mu se ovlažilo od znoja, ali ¦ nije mu išlo. Odnose veličina naprosto nije mogao shvatiti. "Ne", govorio je Doktor. "Pazi, Frankie. Položi ih kraj prsta, evo ovako, tako da znaš koliko je koji dugačak. Vidiš? Ovaj seže od vrha prsta do korijena palca. Sada samo izaberi drugoga koji seže od vrha tvojeg prsta dolje do istog mjesta, pa de biti dobro." Frankie je pokušavao, ali ne ide te ne ide. Kad bi Doktor otišao gore na kat, Frankie bi se zavukao u sanduk sa strugotinama i ne bi izlazio cijelo poslijepodne. Ali je Frankie bio drag, dobar, prijazan dječak. Naučio je pripaljivati Doktoru cigaru, pa je htio da Doktor neprestano puši, kako bi mogao pripaljivati cigare. Od svega je Frankie najviše volio kada bi se gore u laboratoriju skupilo društvo. Kad bi se okupili muškarci i djevojke da sjede i razgovaraju, kad bi veliki fonograf zasvirao glazbu, od koje bi mu podrhtavala sva unutrašnjost i koja bi mu u glavi stvarala neodređene lijepe i velike slike, to je dječaku bilo najmilije od svega. Šdudurio bi se u kutu iza kakve stolice, da tako sakriven može promatrati i slušati. Kad bi se zaorio smijeh nad kakvom šalom koju nije razumijevao, Frankie bi se presretan smijao iza stolice, a kad bi se razgovor poveo o kojoj apstraktnoj temi, mrštio bi čelo i postao pažljiv i ozbiljan. Jednog je poslijepodneva učinio nešto očajno. II laboratoriju se skupilo društvance. Doktor je bio u kuhinji i nalijevao pivo, kad se Frankie pojavio iza njega. Zgrabivši čašu piva, pojurio je s njome na vrata i ponudio je nekoj djevojci koja je sjedila u velikom stolcu. Djevojka je uzela čašu i rekla: "Oh, hvala", i nasmjehnula mu se. A Doktor se pojavio na vratima i rekao: "Jest, Frankie mi je velika pomod." To Frankie nije mogao zaboraviti. Neprestano bi u sebi ponavljao kako je to teklo, kako je samo uzeo čašu i kako je djevojka sjedila, pa onda njezin glas "Oh, hvala" a Doktor "Velika mi je pomod Frankie mi je velika pomod svakako je Frankie velika pomod Frankie" i Oh, Gospode! Znao je da se sprema veliko društvo, jer je Doktor kupio mesa za odreske i mnogo piva. I Doktor mu je dopustio da pomogne pospremiti sve gornje prostorije. Ali to nije bilo ništa, jer se u Frankijevoj glavi rodila velika osnova, i on je ved sve u duhu gledao kako de to biti. Neprestano ju je u sebi ponavljao. Bila je divna, bila je savršena. I zabava je započela, i ljudi su došli i sjedili u prednjoj sobi djevojke i mlade žene i muškarci. Frankie je morao pričekati dok ne ostane sam u kuhinji i dok se ne zatvore vrata. A to je dugo

potrajalo. No konačno je ostao sam, i vrata su bila zatvorena. Čuo je razgovor i glazbu iz velikog fonografa. Radio je veoma mirno: najprije poslužavnik onda uzmi čaše pazi da nijednu ne razbiješ. Sad ih napuni pivom, pa pusti da se pjena malo slegne, pa malo još nadolij. Sada je bio spreman. Duboko je udahnuo i otvorio vrata. Oko njega zatutnji glazba i razgovor. On uzme poslužavnik s pivom pa na vrata. Znao je kako de. Pošao je ravno prema onoj istoj mladoj ženi koja mu je prije jednom rekla "Hvala". I onda se dogodilo ono, ravno ispred nje. Nestalo je sklada između misli i kretnja, ruke su se uspetljale, mišičje se steglo u bezglavu strahu, živci su slali poruke mrtvom operateru, i odgovora nije bilo. Poslužavnik i čaše s pivom sruše se naprijed, ravno u krilo mladoj ženi. Frankie je stajao kao ukopan, a onda se okrenuo i otrčao. U sobi je zavladala tišina. Čuli su ga kako trči niza stube ravno u podrum. Čuli su neko šuplje šuškanje a onda tišina. Doktor je mirno sišao niza stube u podrum. Frankie se nalazio u sanduku sa strugotinama, zakopan sve do dna ispod velike hrpe strugotina. Doktor ga je čuo kako tamo tiho jeca. Čekao je časak, pa se onda opet mirno vratio gore. Tu baš ništa nije mogao učiniti. . POGLAVLJE Li Čongov kamion Ford, model T, imao je časnu prošlost. Godine 1923. bio je osobni automobil Dra W. T. Watersa, koji se služio njime pet godina i tada ga prodao nekom namješteniku osiguravajudeg društva imenom Rattle. Gospodin Rattle nije baš bio pažljiv čovjek. Kola koja je dobio u urednom, valjanom stanju tjerao je kao luđak. Gospodin Rattle subotom bi uvečer pio, i kola bi od toga trpjela. Odbojnici su im se slomili i sa vinuli. Uz to se i previše služio kočnicom, pa je često trebalo mijenjati ferode. Kad je gospodin Rattle pronevjerio novce neke stranke i pobjegao u San Jose, uhvatili su ga s nekakvom našušurenom blondinom i poslali natrag u roku od deset dana. Karoserija automobila bila je tako uništena da ju je naredni vlasnik razrezao na polovicu i dodao mali sanduk za teret. Slijededi je vlasnik skinuo prednji dio kabine i vjetrobran. Obično bi prevozio pošiljke lignjeva i volio je da mu svjež povjetarac puše u lice. Zvao se Francis Almones, a imao je žalostan život, jer je uvijek zarađivao malenkost manje nego što mu je trebalo za život. Otac mu je ostavio nešto malo novaca, ali iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec, bez obzira na to kako bi naporno Francis radio ili pazio na novac, njegova se imovina smanjivala sve dok se on naprosto nije isušio i umro. Li Čong je dobio kamion kao naplatu za račun za živežne namirnice. Do tog je vremena kamion imao tek nešto malo više od četiri kotača i motora, a motor je bio tako sipljiv i mrzovoljan i senilan da je zahtijevao stručnu njegu i obazrivost. Li Čong nije mu to pružao, pa je tako kamion vedinom stajao u visokoj travi iza dudana, a između žbica bujao mu sljez. Na stražnjim je točkovima imao pune gume, dok je sprijeda bio poduprt,

tako da mu prednji točkovi ne dodiruju zemlju. Vjerojatno bi svaki od momaka iz Svratišta Palače mogao staviti kamion u pogon, jer su svi bili sposobni praktični mehaničari, ali je Gay bio genijalan mehaničar. Za takva se mehaničara može redi da ima blagoslovljene ruke. Jer ima ljudi koji samo pogledaju, malo osluhnu, kucnu, nešto malo namjeste, i stroj radi. Uistinu ima ljudi kraj kojih kola odmah i bolje voze. A takav je čovjek bio Gay. Nježno, znalački i sigurno kretali bi mu se prsti kad bi ispitivao razvodnik ili podešavao vijak na rasplinjaču. Znao je popraviti i osjetljive električne motore u laboratoriju. Mogao se svagda zaposliti u sardinerijama da je to želio, jer su u toj industriji, koja se gorko tuži kad svake godine ne zaradi natrag svoje ukupne investicije, strojevi mnogo manje važni od novčane bilance. Zapravo, ako bi se sardine mogle konzervirati trgovačkim knjigama, vlasnici bi bili veoma sretni. Ovako su pak upotrebljavali prastara, iznemogla mehanička strašila, koja su zahtijevala stalnu pažnju čovjeka poput Gaya. Mack je natjerao momke da rano ustanu. Popili su kavu i odmah se uputili prijeko iza dudana, gdje je kamion stajao u korovu. Gay je upravljao akcijom. Udario je nogom o odignute prednje točkove. "Idite i uzajmite pumpu i napunite ih zrakom", naloži. Onda turi štapid u benzinski tank ispod daske koja je služila kao sjedalo. Nekim je čudom u tanku bilo centimetar benzina. Tada poče istraživati najvjerojatnije smetnje. Izvadio je razvodnik, ostrugao kontakte, podesio im razmak i stavio razvodnik na mjesto. Otvorio je rasplinjač, da se uvjeri da propušta benzin. Pokrenuo je klipnjaču da vidi nije li cijela osovina zapela i klipovi zarđali u svojim stublinama. Dotle je ved stigla i pumpa, i Eddie i Jones su naizmjenično pumpali gume. Gay je radedi pjevuckao "Tramtatata tramtatata". Izvadio je svjedice, očistio im kontakte i sastrugao s njih gar. Onda je iscijedio malo benzina u kanticu i nalio nekoliko kapi u svaku stublinu, pa opet učvrstio svjedice. Uspravio se. "Trebat de nam dvije suhe delije", reče. "Vidi da li de nam Li Čong htjeti dati dvije." Mack ode i odmah se vrati sa sveopdim "Ne" kojima je Li Čong namjeravao obuhvatiti i sva daljnja traženja. Gay se duboko zamislio. "Znam gdje ima dvije i to prilično dobre, ali ja po njih ne idem." "Gdje to?" upita Mack. "Dolje u podrumu u mojoj kudi", reče Gay. "Za pogon kudnog zvona. Ako bi jedan od vas, momci, htio da se nekako ušulja u moj podrum da ga moja žena ne vidi, one stoje na gredi na lijevoj strani kad uđeš. Ali ne dajte ni za boga da vas uhvati moja žena." Kratka konferencija odabra Eddija da izvrši taj zadatak, i on se otputi. "Ako te uhvate, nemoj mene spominjati", viknu za njim Gay. Gay je dotle počeo ispitivati pedale. Pedal za kvačilo nije posve dodirivao pod, pa je tako znao da je još

ostalo malo remena. Pedal za kočnicu dodirivao je pod, dakle se nije moglo kočiti, ali na pedalu za vožnju natraške još je ostalo malo remena. Na Fordu model T vožnja natraške tvoj je spas. I kad se remen prve brzine previše stanji a da bi mogao povudi uza strm brijeg, ti lijepo okreneš i voziš uzbrdo natraške. Gay se uvjerio da ima još mnogo mogudnosti za vožnju natraške, pa je znao da je sve u redu. Bio je to dobar znak što se Eddie vratio sa suhim delijama bez ikakvih neprilika. Gospođa je Gay bila u kuhinji. Čuo ju je kako hoda naokolo, ali ona njega nije čula. Eddie je bio veoma spretan za takve pothvate. Gay spoji suhe delije, otvori benzin i namjesti kasno paljenje. "Zasuči mu rep", reče. Bio ti je pravo čudo taj Gay taj mali mehaničar od boga, taj sveti Franjo svega što se okrede i vrti i eksplodira, sveti Franjo namotaka i armatura i mehanizama. I ako budu jednom sve te gomile automobila rastavljenih Durenberga, Bulcka, de Sotoa, Plvmoutha, američkih Austina i IsottaFraschinija hvalile boga u velikom zboru, bit de to uglavnom zasluga Gaya i momaka njegova soja. Tek mali zaokret posve mali i motor je zahvatio, malo se mučio, popostao, pa opet proradio. Gay namjesti ranije paljenje i smanji pritjecaj benzina. Prebaci na magnetsko paljenje, i ved se Li Čongov Ford smijao i hohotao i radosno štektao, kao da zna da radi za čovjeka koji ga voli i shvada. Kamion je imao dvije male tehničke zakonske smetnje nije imao novu registraciju i nije imao svjetla. Ali su momci straga dobro pričvrstili neku krpu, kao da se slučajno ovjesila preko stražnje ploče s brojem, da bi mu prikrili godište, a prednju su ploču izmrljali masnim debelim blatom. Oprema ekspedicije bila je skromna: nekoliko mreža na dugačkom dršku za hvatanje žaba i nekoliko jutenih vreda. Kad gradski lovci izlaze u lov, natovare se hranom i pidem, ali Mack to ne čini. S pravom je pretpostavljao da hrana dolazi sa sela. Dva kruha i ono što je preostalo od Eddijeva sabirnog vrča bijahu im sve zalihe. Društvo se utrpalo u kamion. Gay je upravljao kolima, a Mack je sjedio uz njega. Odrmusali su oko ugla Li Čongova dudana, pa dolje preko gradilišta oprezno vijugajudi između naslaganih cijevi. Gospodin Mallov mahao im je sa svoga sjedišta kraj kotla. Gay polako zaveže preko pločnika i nježno se spusti na kolnik jer je na prednjim gumama sve naokolo provirivala platnena podstava. Usprkos svoj njihovoj hitrini ved je bilo poslijepodne kad su krenuli. Kamion se polako dokoturao u servisnu stanicu Reda Williamsa. Mack izađe, uruči Redu svoj papir i reče: "Doktoru je ponestalo sitnoga. Zato ako nam napunite pet galona, a umjesto onih drugih pet galona da nam dadete dolar, bit de to ono što Doktor želi. On je morao otidi na jug, znate. Ima ondje velik posao." Red se dobrodudno smješkao. "Znaš,

Mack", reče, "Doktor je razmislio nema li neke mogudnosti za smicalicu, pa se sjetio istoga onog čega i ti. Doktor je silno bistar čovjek. Stoga mi je još sinod telefonirao." . "Nalijte svih deset galona", reče Mack. "Ne čekajte. Samo de pljuskati van i razlijevati se. Ulijte pet, a pet nam dajte u limenki onakvoj zatvorenoj." Red se sretno smješio. "Doktor se i na to sjetio", reče. "Ulijte deset galona", reče Mack. "I pazite da ništa ne ostavite u cijevi." Mala ekspedicija nije krenula kroz središte Montereva. Tankodutnost zbog stare registracije i nevaljalih svjetala prinukala je Gaya da odabere stražnje ulice grada. Dodi de još vrijeme kad de se uspinjati uz brdo Carmel i spuštati u dolinu, dobrih šest kilometara po glavnoj prometnoj cesti, izloženi svakom redaru što slučajno naiđe, sve dok ne zaokrenu u priiično slabo prometnu cestu doline Carmel. Gay odabra neku stražnju ulicu koja ih izvede na glavnu cestu kod Petrovih vrata, nedaleko od mjesta gdje počinje strmo brdo Carmel. Gay se s velikom bukom zaleti ved izdaleka uzbrdo i nakon pedesetak metara ubaci prvu brzinu. Znao je da nede idi, remen je bio previše izlizan. Na ravnu je išlo, ali ne na usponu. Zaustavio je kola, pustio da se okrenu i usmjerio ih nizbrdo. A onda je pojačao gas i ubacio vožnju natraške. A taj remen nije bio izlizan. Polagano i uporno kamion je puzao, ali natraške, uz brdo Carmel. I samo je malo trebalo da im uspije. Hladnjak je zakipio, naravno, ali je vedina stručnjaka za modele T smatrala da on i ne radi dobro ako ne kipi. Netko bi morao napisati učen esej o moralnom, fizičkom i estetskom djelovanju Forda, model T, na američku naciju. Dvije genreacije Amerikanaca znale su više o Fordovu namotu negoli o clitorisu, o planetarnom sistemu zupčanika i brzina, negoli o sunčanom sistemu zvijezda. S modelom T nestao je dio koncepcije o privatnom vlasništvu. Kliješta više nisu bila osobni posjed, a pumpa za gume pripadala je onomu koji bi je posljednji podigao. Vedina djece tog razdoblja bila je začeta u Fordovima model T, a nemalen ih se broj u njima i rodio. Teorija o anglosaskom domu tako se iskrivila da se više nikada nije posve oporavila. Kamion se hrabro penjao natraške uz brdo Carmel i prošao cestu što vodi u Jacks Peak i ved se počeo uspinjati zadnjim i najstrmijim dijelom, kad mu se motor zadahtao, zagrcao i zagušio. Činilo se neobično tiho kad je motor ušutio. Gay, koji je ionako bio okrenut nizbrdo, zaveže pedesetak metara niz brdo i zaokrenu na cestu Jacks Peak. "Sto je sad?" upita Mack. "Rasplinjač, mislim", reče Gay. Motor je šištio i pucketao od usijanosti, a mlazovi pare, koji su izbijali iz oduška, siktali su kao aligator. Rasplinjač modela. T nije kompliciran, ali su mu potrebni svi njegovi dijelovi da bi mogao funkcionirati. Vršak igle mora tačno sjediti u svojoj rupici, inače rasplinjač nede

raditi. Gay uze iglu u ruku. Vršak joj je bio otkinut. "Kako se to, do vraga, moglo dogoditi?" upita. "Čarolija", reče Mack, "prava čarolija. Možeš to popraviti?" "Do vraga, ne mogu", odvrati Gay. "Moram nabaviti drugu." "Koliko stoje?" "Otprilike dolar, ako kupiš novu dvadeset i pet centi kod staretinara." "Imaš dolar?" upita Mack. "Imam, ali mi nede trebati." "Eh, gledaj da se vratiš što prije, hodeš li?" Mi demo ostati ovdje." "Ionako nedete pobjedi bez igle", reče Gay. Stupio je na glavnu cestu. Troja su kola prošla ne obazirudi se na njegov znak palcem, i tek su četvrta stala da ga povezu. Momci su gledali kako se uspinje u kola i krede niz brdo. I odonda ga nisu više vidjeli sto i osamdeset dana. Oh, ta beskraj nost mogudnosti! Kako se to moglo dogoditi da su se kola, koja su povezla Gaya, pokvarila prije nego što su stigli do Montereya? Da Gay nije bio mehaničar, on ih ne bi bio popravio. Da ih nije popravio, njihov ga vlasnik ne bi bio odveo u lokal Jimmyja Brucie da nešto popije. I zašto je to bio Jimmvjev rođendan? Od svih mogudnosti na svijetu milijuna tih mogudnosti dogodili su se samo onakvi događaji koji vode u zatvor Salinas. Sparky Eneo i Tiny Colletti bili su se pomirili nakon svađe, pa su pomogli Jimmyju da proslavi rođendan. Onda je ušla ona plavojka. Pa onaj muzički spor pred automatskim gramofonom. Pa Gayov novi prijatelj, koji je znao neki judo zahvat pa ga je htio pokazati Sparkyju i slomio ruku kad je taj zahvat ispao naopako. Redar s pokvarenim želucem sve same nevažne pojedinosti bez veze, a opet sve usmjerene u jednom smjeru. Sudbina naprosto nije namijenila da Gay ide u lov na žabe, i Sudbini je trebalo prokleto mnogo neprilika i ljudi i nezgoda da ga u tome spriječi. Kad je sve zajedno došlo do vrhunca, i kad su se provalila vrata na Holmanovu postolarskom dudanu i društvo je u izlogu iskušavalo cipele, jedino Gay nije čuo požarnu sirenu. Jedini Gay nije otišao gledati požar, i kad je došla policija, našli su ga kako sjedi posve sam u Holmanovu izlogu obuven u jednu smeđu polucipelu i jednu večernju cipelu od laka s gornjim dijelom od sive tkanine. Vani kod kamiona momci su naložili malu vatru kad se smračilo i s oceana počeo dopirati hladan zrak. Iznad njih stenjali su borovi na svježem morskom vjetru. Momci su polijegali na borove iglice i zurili u samotno nebo kroz borove grane. Neko su vrijeme razgovarali o poteškodama koje Gay mora da ima oko nabavljanja nove igle, a onda malopomalo, kako je vrijeme prolazilo, nisu ga više spominjali. "Trebalo je da netko pođe s njim", reče Mack. Oko deset sati Eddie ustade. "Malo dalje, tamo uz brijeg, ima građevinski logor", reče. "Otidi du malo gore, da pogledam ima li koji model T." . POGLAVLJE Monterev je grad s dugačkom i blistavom književnom tradicijom. Sa zadovoljstvom i pomalo ponosno on se sjeda da je tu živio Robert Louis Stevenson.

Njegov "Otok s blagom" svakako ima topografiju i obalnu strukturu rta Lobos. U novije se vrijeme mnogo književnih ljudi naselilo po dolini Carmel, ali nema više onoga nekadašnjeg dostojanstva prave lijepe književnosti. Jednom se grad zgrozio nad postupkom prema nekom piscu, koji su građani shvatili kao omalovažavanje. To se odnosilo na smrt Josha Billingsa, velikog humorista. Gdje danas stoji nova poštanska zgrada bila je nekod duboka usjeklina kojom je protjecala voda i preko koje je vodio mostid za pješake. Na jednoj strani te usjekline stajala je krasna stara zgrada od crvene opeke, a na drugoj kuda liječnika koji je imao na brizi sve slučajeve bolesti, rođenja i smrti u gradu. Liječnik je radio i sa životinjama, a kako je studirao u Francuskoj, čak se pomalo bavio i novim običajem balzamiranja tijela prije ukopa. Staromodni su ljudi smatrali da je to sentimentalno, neki su držali da je to uludo trošenje novaca, a za druge je to opet bilo svetogrđe, jer nije nigdje predviđeno ni u kojoj svetoj knjizi. Ali bolje i imudnije obitelji počele su prihvadati taj običaj, pa se činilo da de se to pretvoriti u sveopdu modu. Jednog se jutra postariji gospodin Carriaga spuštao od svoje kude na brdu dolje prema ulici Alvarado. Upravo je prelazio mostidem, kad mu pažnju privuče dječačid koji se sa psom s naporom izvlačio iz usjekline. Dječak je nosio jetra, a pas je vukao čitave metre crijeva, kojima je na kraju visio želudac. Gospodin Carriaga je zastao i uljudno oslovio dječaka nazvavši mu "Dobro jutro." U ono su doba mali dječaci bili uljudni. "Dobro jutro, gospodine." "Kamo deš š tim jetrima?" "Napravit du od njih meku i hvatati lokarde." Gospodin se Carriaga nasmiješio: "A pas, zar de i on loviti lokarde?" "Pas je to našao, pa je njegovo, gospodine. Našli smo to dolje u grabi." Gospodin Carriaga smiješio se i produžio šetnju, a tada mu je mozak počeo raditi. To nisu goveđa jetra premalena su. A nisu ni teleda previše su rumena. Nisu ni ovčja jetra I sada mu se misli uskomešaju. Na uglu susretne gospodina Ryana. "Je li tkogod sinod umro u Monterevu?" upita ga. "Koliko ja znam, nije", reče gospodin Ryan. "Je li tkogod ubijen?" "Ne." Hodali su dalje zajedno, i gospodin Carriaga ispripovjedi sve o dječaku i psu. U gostionici "Abode Bar" okupilo se nekoliko građana na jutarnji razgovor. Tu je gospodin Carriaga ponovo isprivovjedio svoju pripovijest i upravo ju je završio, kad je u gostionicu ušao redar. Taj bi morao znati ako je tkogod umro. "Nitko nije umro u Montereyu", rekao je. "Samo je Josh Billings umro vani u hotelu del Monte." Ljudi u gostionici zašutjeli. Svima je glavom proletjela ista misao. Josh Billings bio je velik čovjek, velik pisac. Počastio je Monterey umrijevši tamo, a tako su ga ponizili. Bez mnogo razgovora sastavio se odbor od svih prisutnih. Ti su odrešiti ljudi odmah krenuli

do usjekline pa preko mostida i zalupali na vrata liječnika koji je studirao u Francuskoj. Liječnik je radio do u kasne sate. Lupa na vratima diže ga iz postelje i izvuče na vrata u nodnoj košulji, raščerupane kose i brade. Gospodin Carriaga strogo ga oslovi: "Jeste li vi balzamirali Josha Billingsa?" "Pa ¦ jesam?" "Što ste uradili s nutrinom?" "Pa bacio sam je u grabu kao i uvijek." Naložili su mu da se brzo obuče i pohrlili dolje na obalu. Da se mali dječak bio brzo prihvatio svojega posla, bilo bi ved prekasno. Upravo se krcao u čamac kad je odbor stigao. Crijeva su ležala na pijesku gdje ih je pas ostavio. Tada su natjerali francuskog doktora da pokupi dijelove. Morao ih je prati s počitanjem i ukloniti zrnca pijeska koliko se god dalo. Doktor je sam morao snositi troškove oko nabavke olovnog sandučida, koji se položio u lijes Josha Billingsa. Jer Monterey nije grad koji de dopustiti da se obeščasti književni čovjek. " POGLAVLJE Mack i momci mirno su spavali na borovim iglicama. Nešto prije zore Eddie se vratio. Morao je otidi daleko dok je našao jedan model T. A kad ga je i našao, nije bio siguran hode li biti dobro ako samo izvadi iglu iz njezina sjedišta. Možda nede pristajati. Stoga je uzeo cijeli rasplinjač. Momci se nisu probudili kad se vratio. Legao je uz njih i usnuo pod borovima. Modeli T imali su jednu veliku prednost: ne samo da su im se dijelovi mogli međusobno izmjenjivati, ved se nisu dali ni prepoznati. S obronka Carmela otvara se krasan vidik na polukružni zaton i valove što zapjenjuju pijesak, na pješčanu dinu oko Seasidea i odmah pri dnu brijega na toplu prisnost grada. Mack ustade u zoru, namjesti hlače koje su ga stezale, pa se stojedi zagleda dolje na zaljev. Vidio je kako ribari ulaze u vodu da izvuku mreže. Prijeko pred Seasideom stajao je tanker i krcao naftu. Iza Mačka u grmlju šuškali su divlji kunidi. Tada se dignulo sunce i istreslo studen iz zraka kao da istresaš sag. Osjetivši prvu sunčanu toplinu, Mack zadrhturi. Momci založiše malo kruha, dok je Eddie montirao novi rasplinjač. A kad je bilo gotovo, nisu se ni potrudili da ručicom pokrenu motor. Izgurali su kamion na glavnu cestu i ubacivali brzinu sve dok motor nije upalio. Zatim su, s Eddiejem za volanom, uzvezli natraške uz uspon i dalje preko vrha, onda okrenuli naprijed pa nizbrdo mimo Hatton Fields. U dolini Carmel dočekala su ih sivozelena polja artičoka, a uz rijeku sočno zelene vrbe. Zaokrenuli su lijevom stranom doline. Od samoga početka evala im je sreda. Riđ pijetao pasmine Rhode Island, koji je odlutao predaleko od svojeg dve rišta, zaleti se preko ceste, i Eddie ga zahvati kolima, a daj nije morao predaleko silaziti s ceste. Sjededi straga na ka mionu Hazel je pijetla putem perušao puštajudi da mu vje tar raznosi perje iz ruke tako se dokazni materijal raspršio dalje nego ikada, jer je ujutro puhao lagan povjetarac sa Jamesburga, pa se riđe

kokošje perje dijelom spustilo na rt Lobos, a dijelom ga je opet vjetar odnio čak van na pučinu. Carmel je krasna rječica. Nije baš dugačka, ali u svojem toku ima sve što rijeka treba da ima. Izvire u brdima i neko se vrijeme ruši niza strminu, protječe plidacima, zastaje kod brane da tvori jezero, prelijeva se preko brane, klokode među krupnim okruglim kamenjem, tromo se vuče ispod sikomora, slijeva se u jazove gdje žive pastrve, i zalijeva obale gdje stanuju potočni rakovi. Zimi se pretvara u bujicu, u žestoku, pakosnu rijeku, a ljeti u idealno mjesto za djecu da po njoj gacaju i za ribiče da po njoj lutaju. Sa njezinih obala žmirkaju žabe, a uz rubove joj raste duboki paprat. Srne i lisice dolaze da se na njoj napoje, i to potajno, ujutro i uvečer, a tu i tamo poneka puma lapde njezinu vodu priljubivši se uz zemlju izduženim tijelom. Posjedi u toj bogatoj dolinici dopiru stražnjim krajem sve do rijeke i uzimaju njezinu vodu za vodnjake i povrde. Prepelice pudpuriču uz njezine obale, a u suton, tiho zviždedi, dolijedu divlji golubovi. Uz rubove joj gacaju rakuni tražedi žabe. Ona je sve što rijeka treba da bude. Nekoliko milja uz dolinu rijeka zasijeca u obalu ispod visoke stijene, s koje se objesila vinova loza i paprat. Na podnožju stijene uvalio se jaz, zelen i dubok, a na drugoj strani jaza nalazi se pjeskovito mjestance, gdje je ugodno sjediti i kuhati ručak. Mack i momci sretno su se spustili do tog mjesta. Bila je savršeno. Ako žaba ima, bit de ih ovdje. Bilo je to mjesta kao stvoreno za odmor, mjesto gdje možeš biti sretan. Na putu ovamo evala im je sreda. Osim velikog riđeg pijetla bila je tu i vreda s mrkvama koja je pala s nekog teretnjaka s povrdem, te šest glavica luka koje nisu pale. Mack je u džepu imao vredicu kave. U kamionu se nalazila kanta od pet galona, kojoj su gornji dio odrezali. Vrčsabirnica bio je još gotovo do polovice pun. Potrepštine kao što su sol i papar donijeli su sa sobom. Mack i momci smatrali bi uistinu pravom budalom svakoga onog tko bi putovao bez soli, papra i kave. Bez napora, zbrke ili mnogo razmišljanja za čas su se dokotrljala četiri okrugla kamena i složila na hrpu nasred pijeska. Pijetao, koji je još toga istog dana dozivao izlaz sunca, ležao je razrezan i očišden u vodi u limenci od pet galona,, okružen oguljelim glavicama luka, dok je između kamenja pucketala mala vatra od suha vrbova šiblja posve mala T vatra. Samo budale prave veliku vatru. Trebat de dugo da se taj pijetao skuha, jer mu je i dugo trebalo da postigne svoju veličinu i mišičavost. Ali kad je voda počela tiho kipjeti oko njega, odmah je dobro zamirisao. Mack ih je pripremao za posao. "Najbolje je vrijeme za žabe nodu", reče, "pa mislim da malo legnemo dok se ne smrači." Posjedaše u sjenu i malopomalo jedan se po jedan ispruži i zaspi. Mack je bio u pravu. Po danu se žabe ne kredu naokolo i skrivaju se ispod paprati i potajno vire iz rupa pod kamenjem.

Žabe treba hvatati nodu, svijetledi džepnom baterijom. Momci su spavali znajudi da ih čeka veoma poslena nod. Samo je Hazel ostao budan, da nadomede na malu vatru ispod pijetla koji se polako kuhao. Tik pod stijenom nema zladanih poslijepodneva. Kad je sunce zašlo za nju ha pijesak se spustila šaptava sjena. Sikomore su šuštale na popodnevnom povjetarcu. Doklizavši sa kamenja male su se vodene zmije nježno spuštale u vodu te plivale preko jaza dižudi glavu uvis poput malih periskopa i ostavljajudi za sobom slabašan trag. Neka se velika pastrva bacila iz vode. Mušice i komarči, koji izbjegavaju sunce, počeše izlaziti i zujati iznad vode. Svi sunčani kukci otišli su kudi muhe i konjske smrti, ose i stršeni. I kad se sjena đokrala do pijeska, kad je prva prepelica počela dozivati, Mack i momci se probudiše. Kokošja je juha mirisala da ti srce svisne. Hazel je obrao svjež lovorov list sa stabla uz rijeku i bacio ga u juhu. Mrkve su sad ved bile unutri. Kava je u posebnoj posudi tiho kipjela na vlastitom kamenu, dovoljno daleko od plamena, da ne kuha prenaglo. Mack se probudio, ustao, protegao se, oteturao do vode, oprao lice zaobljenim dlanovima, iskašljao se, ispljunuo, isprao usta, pustio vjetar, stegnuo remen, počešao noge, prstima počešljao mokru kosu, nagnuo iz vrča, podrignuo se i sjeo uz vatru. "Bogami, dobro miriše", reče. Svi ljudi rade otprilike isto kad se probude, pa su i ostali momci učinili gotovo isto kao i Mack. I ubrzo su se svi našli oko vatre i stali hvaliti Hazela. Hazel je zabadao svoj džepni nož u mišidje pijetla. "Baš nede biti ono što bi čovjek rekao mekan", upozori Hazel. "Taj bi se morao kuhati oko dva tjedna da se smekša. Koliko je po tvojem sudu mogao biti star, Mack?" "Meni je četrdeset i osam, a ja nisam tako žilav kao on", reče Mack. "Što mislite", upita Eddie, "koliku starost može doživjeti perad, to jest ako je nitko ne ganja ili ako ne oboli?" "Takvo što nede nikada nitko ustanoviti", reče Jones. Ugodno su se provodili. Vrč je kružio i grijao ih. , "Eddie", reče Jones, "nije da se ja tužim. Samo sam onako mislio. Kako bi bilo da imaš dva ili tri vrča iza tezge? Pa da stavljaš sav viski u jedan, sve vino u drugi i sve pivo u tredi..." Na taj je prijedlog zavladala šutnja lagana zgražanja. "Pa nisam ništa time mislio redi", požuri se Jones. "Meni prija i ovako..." I sada je Jones previše razvezao, jer je znao da je počinio grubu društvenu pogrešku, pa se nije mogao zaustaviti. "Ono što mi se sviđa na tom pidu, kakvo je sada, jest to što nikad ne znaš kakva deš pijanca dobiti od njega", žurio se objasniti. "Na primjer, viski", brzo je nastavljao,

"manjeviše ved znaš što deš učiniti. Borben se čovjek potuče, a onaj koji voli da se rasplače, taj de se rasplakati. AK ovo", reče velikodušno, "eh, tu nikad ne znaš nede li te natjerati na borovo stablo ili da plivaš do Santa Cruza. Ovako je mnogo zabavnije", doda nesigurno. "Kad ved govorimo o plivanju", upade Mack, da bi ispunio netaktično mjesto u razgovoru i ušutkao Jonesa, "sve se pitam, što se moglo dogoditi s onim McKinleyem Moranom. Sjedate se onog ronioca?" "Sjedam ga se", reče Hughie. "Znali smo idi zajedno naokolo. Naprosto nije dobivao mnogo posla, pa se prihvatio pida. Malo je prenaporno za čovjeka i roniti i piti. Uz to su ga spopale i brige. Konačno je prodao ronilačko odijelo, šljem i sisaljku pa se sasvim propio i onda otišao iz grada. Ne znam kamo je otišao. Nije bio ni za što otkako je ono skočio za onim Talijancem koga je povuklo sidro sa "Dvanaestero brade". McKinlev je samo skočio za njim. Puknuli su mu bubnjidi i poslije toga nije bio ni za što. A Talijancu nije bilo ništa." Mack ponovo nagnu iz vrča. "Znao je zaraditi grdne pare za vrijeme prohibicije", reče. "Znao je dobiti i po dvadeset i pet dolara na dan od države, da roni za sanducima s pidem, a Louie mu je davao tri dolara po sanduku da ih ne nađe. Napravio je to tako da je na dan izvlačio po jedan sanduk, da zadovolji državu. Luoieu to nije bilo krivo. To J su tako učinili da ne uzmu nove ronioce. McKinley je lupao grdne pare." "Jest", reče Hughie, "ali on ti je kao i svaki drugi dobije nešto novaca i ved hode da se ženi. Oženio se tri puta prije nego mu je ponestalo para. Odmah bih ja znao. Kupio bi bijele lisice i tres! nisi se ni okrenuo, i ved se oženio." "Sve mislim što se dogodilo s Gayem", javi se Eddie. To je bilo prvi put da su o njemu govorili. "Pa isto to, mislim", reče Mack. "U oženjena čovjeka naprosto ne možeš imati povjerenja. Ma koliko on mrzio svoju staru, eh, on de ti otidi natrag k njoj. Počet de misliti i misliti i otidi de natrag. Ne možeš se više pouzdati u njega. Evo, uzmi Gaya", objašnjavao je dalje Mack. "Njegova ga stara tuče. Ali se kladim, kad je Gay tri dana bez nje, ved on sebi nekako složi da je to njegova pogreška, pa ide natrag da joj se umili." Jeli su polagano, kideno, nabadajudi komade piletine i držedi ih nad kantom da se ocijede i ohlade, a potom glodali mišidavo meso s kostiju. Mrkve su vadili šiljastim vrbovim grančicama, i konačno popili sok, dodavajudi kantu jedan drugomu. A oko njih večer se prikradala nježno kao glazba. Prepelice se međusobno dozivale dolje k vodi. U jazu se bacala pastrva. A večernje se leptiride spustile do vode i lepršale nad jazom, dok se danje svjetlo pretapalo u mrak. Momci su dodavali jedan drugome lonac s kavom, osjedali se toplo i siti, pa su šutjeli. Konačno Mack prekine šutnju. "Do đavola", reče, "mrzim lašce."

"Tko ti je slagao?" upita Eddie. "Ah, mene ne smeta čovjek koji nešto malo slaže da bi se izvukao ili da izmakne razgovoru, ved onaj koji laže sam sebi." "Tko je to uradio?" upita Eddie. "Ja", reče Mack. "A možda i vi, momci. Evo nas", nastavi ozbiljno, "cijela naša prokleta, pišiva družba. Namislili smo da demo prirediti zabavu za Doktora. I tako smo došli ovamo i bogovski se provodimo. Onda demo idi natrag i dobiti pare od Doktora. Nas ima pet, dakle demo popiti pet puta više pida od njega. I ja nisam uvjeren da mi to činimo za Doktora. Nisam uvjeren da mi to ne činimo za sebe same. A Doktor je prezgodan čovjek a da bi mu se to smjelo učiniti. Doktor je najzgodniji čovjek koga sam ikad upoznao. Nedu da budem onaj koji de ga Iskoristiti. Znate, jedanput sam mu htio podvaliti za jedan dolar. Izmislio sam cijelu pripovijest. I usred polovice priče vidim ja da on prokleto dobro zna da je cijela priča izmišljena. Pa tako kažem usred pripovijesti: „Doktore, to je sve zajedno laž!" A on turi ruku u džep i izvadi dolar. „Mack," veli,islim da je čovjeku, koji ga tako nužno treba, da čak izmisli laž da bi ga se domogao, uistinu potreban" i dade mi dolar. Vratio sam mu dolar ved sutradan. Nisam ga ni potrošio. Samo sam ga zadržao preko nodi i onda mu ga vratio." Hazel se oglasi: "Nema nikoga tko više voli zabavu od Doktora. Mi mu tu zabavu spremamo. Što tu sada smeta?" "Ne znam", reče Mack. "Volio bih samo da mu dadem nešto od čega nedu dobiti natrag najvedi dio." "A kako bi bilo s kakvim darom?" predloži Hughie. "Recimo da naprosto kupimo viskija pa mu ga damo, pa neka radi s njim što hode." "Tako je", reče Mack. "To demo i učiniti. Samo demo mu dati viski i izgubiti se." "Ti znaš što de se dogoditi", reče Eddie. "Henri i oni tamo s Carmela nanjušit de taj viski, i onda de ih umjesto nas četvorice biti dvadeset. Jednom mi je i sam Doktor rekao da sve tamo dolje od Point Sura nanjuše kad on prži meso u Cannerv Rowu. Gdje ti je onda tu korist? On de bolje prodi ako mu mi sami priredimo zabavu." Mack je razmišljao. "Možda si u pravu", prizna konačno. "Ali kako bi bilo da mu dademo još nešto osim viskija možda dugmeta za manšete s njegovim monogramom?" "Oh, to je glupost", reče Hazel. "Doktor ne želi nešto takvo." Dotle se ved spustila nod i na nebu zablistale zvijezde. Hazel primetnu na vatru, koja je na obali tvorila prostorijicu od svjetla. Preko brežuljka čuo se oštar lavež lisice. I sada je u nodi dopirao dolje miris kadulje sa brežuljaka. Voda je tiho hihotala tamo gdje je istjecala iz dubokog jaza. Mack je još premišljao o posljednjem obrazloženju, kad ih zvuk koraka na zemlji nagna da se okrenu. Čovjek, taman, velik, polagano im se približavao. Pod rukom je nosio pušku, a uz petu mu plaho i lakonogo išao pas prepeličar. "A koga đavola vi ovdje radite?" upita ih čovjek. "Ništa", reče Mack. i "To je zabranjeno područje. Tu je zabranjen lov, ribolov, paljenje vatre, logorovanje.

Sad se odmah spakujte i ugasite tu vatru i kupite se odavle." Mack ponizno ustade. "Nisam znao, kapetane", reče. "Časna riječ, uopde nismo vidjeli znak, kapetane." "Posvuda ima znakova. Nisu vam mogli izbjedi." "Čujte, kapetane, pogriješili smo, pa oprostite", ispričavao se Mack. Zasta malo i pozorno promotri nemarno opuštena ramena pridošlice. "Vi ste vojnik, zar ne, gospodine? To du uvijek odmah pogoditi. Vojnik ne drži ramena kao običan svijet. Bio sam toliko u vojsci da to mogu odmah pogoditi." Neprimjetno, čovjeku se ramena isprave ništa očito, ali se držao drugačije. "Ne dopuštam paljenje vatre na svojem području", reče. "Eh, žao nam je", reče Mack. "Odmah demo se pokupiti, kapetane. Vidite, mi radimo za neke naučen jake. Spremamo se nahvatati žaba. Oni proučavaju rak, a mi pomažemo nabavljanjem žaba." Čovjek je časak oklijevao. "A što rade sa žabama?" upita. "Pa znate, gospodine", reče Mack, "daju žabama rak i onda ih mogu proučavati i s njima praviti pokuse, i ved su gotovo uspjeli, samo ako mogu dobiti žaba. Ali ako nas ne želite na svojoj zemlji, kapetane, mi demo se odmah pokupiti. Ne bismo nikada ni dolazili da smo znali." Nenadano, kao da je tek sada ugledao psa, Mack se oduševi: "Bogami to je krasna kuja. Nalikuje na onu Nolu što je prošle godine u Virginiji pobijedila na natjecanju za rad na terenu. To je virginijski pas, kapetane?" Kapetan je tren oklijevao, a onda slaže. "Jest", reče kratko. "Šepava je. Krpelj joj se zario na samoj pledki." Mack se sav pretvori u suštu brižnost. "Smeta li vam ako pogledam, kapetane? Dođi, mala. Dođi ovamo." Prepeličar najprije pogleda gore u svojeg gospodara, a onda se oprezno približi Mačku. "Baci još pruda na vatru da mogu vidjeti", naloži Hazelu. "Na takvu joj je mjestu tu gore da ne može lizati", reče kapetan pa se naže preko Mackova ramena da vidi. Mack istisnu malo gnoja iz ružne rane na ramenu životinje. "Imao sam jednom psa koji je imao isto tako nešto, pa je to išlo sve dublje u njega i ubilo ga. Nedavno je imala mlade, zar ne?" "Jest", potvrdi kapetan, "šest. Ja sam joj stavio joda na to mjesto." "Ne", reče Mack, "to joj nede izvudi. Imate li kod kude gorke soli?" "Da ima velika boca." "Eh, načinite vrud oblog od gorke soli i stavite na bolesno mjesto. Slaba je, znate, od mladih. Bila bi prava sramota da sada oboli. Izgubili biste i štenad." Prepeličar je gledao Mačku duboko u oči i onda mu liznuo ruku. "Znate što du, kapetane. Sam du se za nju pobrinuti. Gorka sol de ovdje pomodi. To je ono najbolje." Kapetan pogladi glavu psa. "Znate što, gore kod moje kude imam baru, koja je tako puna žaba da nodu ne mogu spavati. Zašto ne pogledate ondje? Svu nod krekedu.

Bio bih sretan da ih se riješim." "To je jako ljubezno od vas", reče Mack. "Kladim se da bi vam oni doktori bili zahvalni za to. Ali bih ja rado stavio oblog ovom psu." Okrenu se ostalima. "Vi pogasite ovu vatru", reče. "Pazite da ne ostane ni jedna iskra i počistite sve naokolo. Nedete valjda ostaviti nered za sobom. Ja i kapetan idemo da se pobrinemo za ovu Nolu. Vi momci dođite za nama kad sve pospremite." Mack i kapetan se udalje zajedno. Hazel je nogom bacao pijesak na vatru. "Kladim se da je Mack mogao biti predsjednik Sjedinjenih Država da je samo htio", reče. "A što bi on s time kad bi i bio?" upita Jones. "Pa to nije nimalo zabavno." . POGLAVLJE Rano jutro vrijeme je čarolije u Cannerv Rowu. U onom sivom razdoblju, kada svane a sunce još nije izašlo, ulica se doima kao da lebdi izvan vremena u nekom srebrnastom svjetlu. Ulične se svjetiljke gase, a korov se živo zeleni. Valoviti lim na sardinerijama svjetluca bisernim sjajem platine ili starog kositra. U to doba ne voze automobili. Ulica šuti o progresu i trgovačkim poslovima. Čuje se samo kako valovi navaljuju i uzmiču zapljuskujudi stupove sardinerija. To je razdoblje velikog mira, napušteno vrijeme, kratak vijek počinka. Preko plotova spuštaju se mačke i poput sirupa vuku se po zemlji tražedi riblje glave. Tihi rani jutarnji psi stupaju dostojanstveno tražedi i odabirudi pomno gdje de mokriti. Lepedudi krilima galebovi dolijedu i sjedaju na krovove sardinerija da dočekaju dan i otpatke. Sjede na vrhovima krovova rame uz rame. Vani sa hridina dopire lavež tuljana kao dozivanje pasa. Zrak je hladan i svjež. U Vrtovima iza kude bisagaši izbacuju jutarnje humčide svježe vlažne zemlje, šuljaju se napolje i odvlače cvijede u svoje rupe. Tek tu i tamo viđa se po koji čovjek, baš toliko da se pojača dojam napuštenosti. Jedna se od Dorinih djevojaka vrada kudi s posjeta nekom gostu koji je prebogat ili prebolestan a da bi posjetio "Kalifornijsku zastavu". Šminka joj se malo razmazala, a noge su joj umorne. Li Čong iznosi kante sa smedem i stavlja ih na rub pločnika. Stari Kinez izlazi iz mora, klapše preko ulice pa odlazi gore mimo Palače. Iz sardinerija izlaze čuvari i žmirkaju na jutarnjem svjetlu. Vratar u "Kalifornijskoj zastavi" izlazi na ulaznu verandu u košulji, proteže se i zijeva i češe se po trbuhu. Hrkanje podstanara gospodina Mallova u cijevima odzvanja duboko kao iz tunela. To je biserni sat razdoblje između dana i nodi, kad vrijeme staje i ispituje sebe. Jednoga takva jutra i u takvoj rasvjeti dva su vojnika i dvije djevojke polagano prolazili ulicom. Izašli su iz "La Ide" i bili su veoma umorni i veoma sretni. Djevojke su bile čvrste, jake i prsate, a plava im je kosa bila malo razbarušena. Nosile su šarene nedjeljne haljine od umjetne svile, koje su sada bile zgužvane i prianjale uz njihove obline. Obje su nosile vojničke kape, jedna posve straga na potiljku, a druga sa štitnikom nabijenim do nosa. Imale su