Tlo je bilo dovoljno pjeskovito, pa se voda nije nikada dugo zadržavala ili naplavila rupe. Bisagaš je neumorno radio, dok mu konoba nije bila pretrpana hranom. Tada je iskopao postrane komorice za dječicu, koja de ih nastavati. Za nekoliko godina bit de možda na tisude njegovih potomaka, koji de se širiti sa toga prvobitnog ognjišta. No kako je vrijeme protjecalo, bisagaš poče gubiti strpljenje, jer se nijedna ženka nije pojavljivala. Jutrom bi sjedio na ulazu u svoju rupu i prodorno cičao. Taj zvuk ljudsko uho ne može čuti, ali ga mogu čuti duboko u zemlji drugi bisagaši. I još se nije pojavljivala nijedna ženka. Konačno se, sav znojan od nestrpljivosti, otputio preko pruge, dok nije naišao na rupu drugog bisagaša. Poče izazovno cičati na ulazu. Začu neko šuškanje i osjeti vonj ženke, ali se iz rupe pojavi stari bojovni mužjak, koji ga tako udesi i izujeda d.a se jedva dovukao kudi i tri dana ležao u svojoj velikoj konobi oporavljajudi se, a u bitki je izgubio dva prsta s prednje šape. Opet je čekao i cičao kraj svojega krasnog rova na torrie divnom mjestu, ali se nijedna ženka nije pojavljivala, pa se nakon nekog vremena morao odseliti. Morao je otidi dva bloka dalje uzbrdo, do vrta s dalijama, gdje su svake nodi postavljali stupice. IP . POGLAVLJE Doktor se budio veoma polako i nespretno kao debeo čovjek koji izlazi iz plivačkog basena. Nekoliko mu je puta svijest izronila na površinu i opet potonula. Na bradi je imao tragove boje sa ženskih usana. Otvori jedno oko, ugleda blještave boje popluna, i brzo zatvori oko. No nakon nekog vremena opet pogleda. Kliznu okom s pokrivača na pod, na razbijeni tanjir u kutu, na čaše po stolu izvrnutu na podu, i na knjige nalik na teške popadale leptire. Posvuda su ležali komadidi skovrčana crvenog papira i osjedao se prodoran miris izgorjelih praskalica. Kroz kuhinjska je vrata mogao razabirati visoko naslaganu hrpu umazanih tanjira i tave prekrivene debelim slojem masti. Po podu je ležalo na stotine ugaženih opušaka. A ispod vonja izgorjelih praskalica probijala se laka mješavina vina, viskija i parfema. Oči mu se časak zaustave na hrpci ukosnica na sredini poda. Polako se prevali na drugu stranu podupirudi se o lakat te pogleda van kroz razbijeni prozor. Ulica je tiho ležala u sunčanom svjetlu. Vrata na kotlu bijahu otvorena. Vrata na Svratištu Palače bijahu zatvorena. Na praznom zemljištu nekakav je čovjek mirno spavao među korovom. "Kalifornijska zastava" bila je čvrsto zatvorena. Doktor ustade i pođe u kuhinju i na putu u zahod zapali plinski bojler da zagrije vodu. Tada se vrati i sjede na rub kreveta te se stade ogledavati po ruševinama trljajudi nožne prste jedne o druge. Ozgo s brijega čula se zvonjava crkvenih zvona. Kad je bojler počeo šumiti, on se vrati u kupaonicu, otušira se i odjenu plave radne hlače i košulju od flanela. Li Čongov je dudan bio zatvoren, ali kad je Li Čong, opazio
tko je na vratima, on otvori. Pođe do hladionika i bez pitanja donese litru piva. Doktor mu plati. "Lijepa zabava?" upita Li. Smeđe su mu oči bile malo upaljene iza podbulih kesica. "Divna!" kliknu Doktor i vrati se u laboratorij sa svojim rashlađenim pivom. Namaze komadid kruha maslacem od kikirikija da ima sendvič uz pivo. Na ulici je bilo sve mirno. Nitko nije prolazio. Doktoru u glavi zaromoni glazba viole i čelo, mislio je. Svirali su hladnu, blagu, umirljivu glazbu, koja se ni po čemu nije isticala. Jeo je svoj sendvič i guckao pivo slušajudi tu glazbu. Kad je popio pivo, krenu u kuhinju i složi prljavo suđe u praonik. Natoči na nj vrude vode sipajudi sapunske pahulje pod mlaz, tako da se stvorila pjena visoka i bijela. Zatim je zašao naokolo kupedi sve čaše koje su bile razbijene, te ih stavio u vrudu sapunicu. Prljavi tanjiri stajali u visokoj hrpi na štednjaku, slijepljeni jedan s drugim smeđim sokom od pečenke i stinutom bijelom masti. Doktor načini mjesta jia stolu za čiste čaše te ih opra. Tada otključa vrata stražnje prostorije, iznese jedan od svojih albuma gregorijanske glazbe te namjesti ploču, koja je sadržavala "Oče naš" i "Jaganjče božji", na fonograf i ukopča ga. Anđeoski, bestjelesni glasovi preplave laboratorij. Bijahu nevjerojatno čisti i milozvučni. Doktor je radio oprezno perudi čaše, kako ne bi udarale jedna o drugu i pokvarile glazbu. Dječački su glasovi vodili melodiju goredolje jednostavno ali s bogatstvom tona kakva nema ni u kojem drugom pjevanju. Kad je ploča odsvirala, Doktor obrisa ruke i iskopča fonograf. Opazi knjigu koja je ležala na podu viredi napol ispod njegova kreveta. Podignu je i sjede na krevet. Kratko je vrijeme čitao u sebi, ali mu se tada usne stadoše micati, i začas je ved čitao naglas polagano, pravedi stanku na kraju svakog stiha. Čak i sada Sjedam se kako su dolazili i govorili mudraci sa kula, Gdje su razmišljanjem potratili svoju mladost. A ja, slušajudi, Nisam nalazio začin šapata svoje djevojke, Mrmor zbrkanih boja, dok bismo ležali blizu sna; , Sitne mudre riječi i sitne dosjetljive riječi, Prpošne poput vode, zaslađene medom zanosa. U praoniku se hladila bijela pjena i tiho pucketala kako su se mjehuridi pjene raspucavali. Pod pristanima vladala je neobično jaka plima, i valovi su zapljuskivali stijene, koje ved odavna nisu dosegli. Čak i sada Sjedam se da sam volio čempres i rue, draga, Velika plava brda i male sive brežuljke, Mrmor i šum mora. Jednoga sam dana Ugledao neobične oči i ruke poput leptira; I za mene su jutrom uzlijetale ševe sa majčine dušice, A djeca dolazila da se kupaju u rječicama. Doktor zaklopi knjigu. Čuo je kako valovi udaraju ispod stupova i kako bijeli štakori hrle amotamo po žicanoj
mreži. Pođe u kuhinju i opipa vodu koja se hladila u praoniku. Nadoda još vrude vode. Govorio je glasno praoniku i bijelim štakorima i samomu sebi: Čak i sada Znam da sam osjetio vrud okus života Podižudi zelene i zlatne pehare na velikoj gozbi. Tek jedno kratko i zaboravljeno vrijeme Od moje su mi se djevojke napunile oči Jarkim sjajem vječnoga svjetla. On otare oči nadlanicom. U svojim su kavezima bijeli štakori skakutali i trčkarali amotamo. A za staklom nepomično ležale čegrtuše zuredi u prazan prostor prašnjavim namrgođenim očima.