John Steinbeck-O miševima i ljudima

punašne usne, široke nosove i snažne bokove i bile su veoma umorne. Vojnicima su bluze bile raskopčane, a remene su provukli ispod epoleta. Kravate su malo. otpustili, da bi mogli raskopčati ovratnik na košulji. Vojnici su stavili na glavu šešire dviju djevojaka. Jedan je nosio majušan žut tvrdi slamnjak s kiticom tratinčica na vrhu, a drugi bijel pleteni polušešir ukrašen privjescima od plavog celofana. Hodali su držedi se za ruke i mašudi njima ritmički u hodu. Vojnik s kraja nosio je veliku papirnu vredu s hladnim pivom u limenkama. Tiho su stupali u sedefastom svjetlu. Divno su se proveli, pa su se dobro osjedali. Nježno su se smješkali poput umorne djece koja se sjedaju neke zabave. Pogledali su se i smiješili i zamahivali rukama u hodu. Prošli su kraj "Kalifornijske zastave" i rekli "Zdravo" vrataru koji se češao po trbuhu. Slušali su hrkanje iz cijevi i malo se nasmijali. Kod Li Gongova su dudana stali i zavirili u neuredan prenatrpan izlog koji je privlačio pažnju svojim alatom, odjedom i hranom. Zamahujudi rukama i lijeno vukudi noge stigoše do kraja Cannerv Rowa pa zaokrenuše gore prema željezničkoj pruzi. Djevojke se uspeše na tračnice da po njima hodaju, a vojnici im obujmiše podebele strukove da ne bi pale. Prošli su zatim kraj brodogradilišta i zaokrenuli dolje na lijepo uređeno i zasađeno zemljište Hopkinsove pomorskonaučne stanice. Ispred stanice pruža se malen polukružni žal kao minijaturna plaža između niskih hridina. Blagi jutarnji valovi zapljuskivali su žal i tiho šaputali. S izloženih stijena dopirao je ugodan miris morske trave. Kad se njih četvero spustilo na žal, iza brežuljaka na drugoj strani zatona pomoli se kriška sunca i pozlati vodu i požuti stijene. Djevojke kako je to red sjedoše na pijesak i namjestiše suknje preko koljena. Jedna od vojnika probi rupu u četiri limenke piva te ih razdijeli među njih. Momci se zatim ispružiše na pijesku položivši glave djevojkama u krilo i uzdignuvši oči prema njihovim licima. Smiješili su se jedno drugome kao da dijele neku umornu, mirnu i divnu tajnu. Gore od stanice začu se lavež psa opazio ih je čuvar, tamnokos mrzovoljan čovjek, a opazio ih je i njegov crni, mrzovoljni španijel. čuvar im poče dovikivati, a kako se nisu micali, siđe na žal, dok je pas i dalje jednolično lajao. "Zar ne znate da ovdje ne možete ležati? Morate otidi. To je privatni posjed!" Vojnici kao da ga nisu ni čuli. I dalje su se smješkali, a djevojke im milovale kosu nad sljepoočicama. Konačno jedan od vojnika posve polagano okrenu glavu, tako da mu je sad obraz ležao između djevojčinih nogu. Dobronamjerno se nasmiješi pazitelju: "Hajde, ne zvrndaj", reče prijazno, pa se opet okrenu natrag, da gleda svoju djevojku. ti Sunce osvijetli njezinu plavu kosu, a ona ga poče češati iznad jednog uha. Nisu uopde ni vidjeli kad se

pazitelj okrenuo da se vrati u kudu. . POGLAVLJE Kad su momci stigli do farmerske kude, Mack je bio u kuhinji. Prepeličarka je ležala na boku, a Mack joj je na ranu pritiskivao krpu zasidenu gorkom soli. Među njezinim nogama velika je debela štenad tražila njuškicama i gurala se da dođe do mlijeka, a kuja je strpljivo gledala Mačku u lice pogledom koji je govorio: "Vidiš kako je to? Trudim se da mu kažem, ali on ne razumije." Kapetan je držao svjetiljku i gledao dolje na Mačka. "Drago mi je da sada to znam", reče. "Nedu da se miješam u vaš posao, gospodine", reče Mack, "ali te bi pside trebalo odbiti od sise. Ona baš nema više mnogo mlijeka, pa de ju ti psidi svu ižvakati." "Znam", reče kapetan. "Mislim da sam ih morao utopiti sve osim jednoga. Previše sam zauzet poslovima oko kude. Ljudi više nemaju toliko zanimanja za prepeličare kao nekod. Danas se traže samo pudli, bokseri i dobermani." "Znam", reče Mack. "A za čovjeka nema boljeg psa od prepeličara. Ne znam što je ljude napalo. Ali vi ih ne biste podavili, gospodine, je li?" "Pa znate", reče kapetan, "otkako se moja žena prihvatila politike, mislim da du poludjeti. Izabrali su je u pokrajinsku skupštinu, i kad zakonodavno vijede ne zasijeda, onda je na putu i drži govore. A kad je kod kude, onda neprestano uči i piše zakonske prijedloge." "Mora da vam je šugavo mislim, jako ste samotni", reče Mack. "Eh, kad bih ja imao ovakvo psetance" on podignu jedno štene, koje se migoljilo navorana, zabrinuta lica "eh, kladim se da bih za tri godine imao pravog ptičara. Ja bih uvijek uzeo kuju." "Biste li htjeli jednoga?" upita kapetan. Mack podignu pogled. "Mislite redi da biste mi jednoga dali? Oh? Isuse Kriste, da." "Odaberite ga", reče kapetan. "Čini se da se više nitko ne razumije u prepeličare." Momci su stajali u kuhinji i kupili brze dojmove. Bilo je očito da žene nema kod kude otvorene limenke, tava na kojoj se još lijepio rub od prženih jaja, mrvice kruha na kuhinjskom stolu, otvorena kutija s lovačkim patronama na kutiji za kruh sve je to vrištilo da nema žene, dok su im bijeli zastori i papir na policama za suđe i premale kuhinjske krpe na vješalici govorili da je tu bila žena. I podsvjesno su bili sretni što je nema. Žene koje oblažu police papirom i imaju ovako male kuhinjske krpe, osjedale su nagonsko nepovjerenje i nesklonost prema Mačku i momcima. Takve su žene znale da su oni najgora opasnost za dom, jer donose lagodnost i misli i drugarstvo za razliku od urednosti, reda i doličnosti. Bilo im je drago što je nema kod kude. Kapetan kao da je smatrao da mu iskazuju uslugu. Nije dao da odu. Reče oklijevajudi: "Možda bi vi, momci, voljeli da se nečim ugrijete prije nego izađete po žabe?" Ostali pogledaše Mačka. Mack se mrštio kao da promišlja. "Kada smo na naučnom poslu na terenu, onda stavljamo sebi kao pravilo da ništa ne dirnemo", reče, ali brzo doda, kao da se možda previše zaletio: "Ali kad ste ved tako dobri prema nama ¦ pa, ne bi smetala čašica. Ne znam kako momci misle." Momci su bili složni u tome da ni oni nemaju ništa

protiv čašice. Kapetan uze džepnu svjetiljku i ode u podrum. Čuli su ga kako pomiče drva i sanduke, a kad se vratio, nosio je u rukama hrastovu bačvicu od pet galona. Stavio ju je na stol. "Za vrijeme prohibicije nabavio sam viskija od kukuruza i pohranio ga. Baš sam pomislio da bi valjalo vidjeti kakav je. Sad je ved prilično star. Gotovo sam ga i zaboravio. Vidite moja žena..." Nije dalje tumačio, jer je bilo očito da oni razumiju. Kapetan izbi hrastov čep iz dna bačvice i skinu čaše sa police presvučene papirom sa valovito izrezuckanim rubom. Nije to tako lako natočiti samo prstdva iz bačvice od pet galona. Svaki je od njih dobio pol velike čaše bistroga smeđeg pida. Ceremoniozno su počekali kapetana i onda rekli: "U zdravlje rijeke" i nagnuli čašu. Gutali su, cmakali jezikom, mljackali usnama, a oči im se zagledale nekamo u daljinu. Mack je zurio u svoju praznu čašu kao da joj je na dnu upisana kakva sveta poruka. Tada uzdignu oči i reče: "O ovomu ne možeš ništa redi. Takvo što ne stavljaju u boce." Udahnuo je duboko i polagano opet ispusti dah. "Mislim da nikad nisam okusio nešto tako dobro", reče. Kapetan je očito bio zadovoljan. Pogled mu je odlutao natrag prema bačvici. "Dobar je", reče. "Sto mislite, ne bismo li još malo gucnuli?" Mack se opet zagleda u svoju čašu. "Možda samo jedan prst", pristade. "Ne bi bilo lakše kad biste malo otočili u jedan vrč? Ovako biste lako mogli proliti." Dva sata kasnije prisjetiše se po što su došli. Zabija je bara bila četvrtasta oblika : pedeset stopa široka, sedamdeset stopa dugačka i četiri stope duboka. Rubovi su joj bili obrasli mekanom travom, a vodu je primala iz rijeke malenim jarkom iz kojega su opet mali jarci vodili u vodnjak. Bilo je tu i te koliko žaba na tisude njih. Glasovi su im zaglušivali nod lajale su i kreketale i regetale. Pjevale su zvijezdama, blijedom mjesecu, lelujavoj travi. Mukale su ljubavne pjesme i izazove. Muškarci se kroz mrak šuljali prema bari. Kapetan je nosio netom napunjen vrč viskija, a svaki je čovjek imao svoju čašu sa sobom. Kapetan im je našao džepne svjetiljke koje su radile. Hughie i Jones nosili su jutene vrede. Dok su se tiho približavali, žabe su ih čule kako dolaze. Nod je sve ječila od žabljeg pjeva, a onda je najednom zanijemjela. Mack i momci i kapetan posjedaše na zemlju da popiju posljednju čašu i da pripreme svoj plan. A taj je bio smion. Tokom milenija kroz koja žabe i ljudi žive na istome svijetu vjerojatno su ljudi uvijek hvatali žabe. I tokom tog vremena razvio se sistem lova i obrane. Čovjek se s mrežom ili lukom ili sulicom ili puškom šulja bez

šuma to on tako misli prema žabi. Sistem traži da žaba sjedi mirno, i to veoma mirno, i da čeka. Pravila igre zahtijevaju da žaba čeka do posljednjeg dljelka sekunde, kad se mreža spušta, kad je sulica u zraku, kad prst priteže otponac, a onda da skoči, pljusne u vodu, otpliva na dno i pričeka dok čovjek ne ode. . Tako se to radi, tako se to uvijek radilo. Žabe imaju svako pravo da očekuju da de se to uvijek tako raditi. Tu i tamo mreža je prebrza, sulica pogađa, puška plane, i ta je žaba propala, ali to je sve pošteno i pristaje u propisani okvir. Žabe to ne zamjeravaju. Ali kako su one mogle pogoditi unaprijed Mackovu novu metodu? Kako su mogle predvidjeti svu strahotu koja dolazi? Iznenadni blijesak svjetiljaka, vika i cika ljudi, jurnjava nogu. Sve su žabe skočile, pljusnule u baru i kao pomamne plivale na dno. Za njima je u baru zagazio red ljudi, koji su toptali nogama, gurkali vodu, i u ludoj fronti napredovali duž bare, razmahujudi nogama. Istjerane iz svojih mirnih mjesta žabe su histerično plivale ispred lude mlatnjave nogu, ali su noge stupale sve dalje. Žabe su dobri plivači, ali nemaju mnogo izdržljivosti. Plivale su sve dalje niz baru, dok se konačno nisu nabile u gomilama uz donji rub bare. Ali ta su ih stopala i ta tijela, što su se divlje bacala slijedila i dalje. Nekoliko je žaba izgubilo glavu i zaletjelo se između stopala i probilo se, I te su se spasile. Ali vedina odluči da zauvijek napusti tu baru, da nađe novi dom u kakvu novom kraju, gdje se ovakvo što ne događa. Val izbezumljenih, osujedenih žaba velikih i malih, smeđih i zelenih, ženka I mužjaka cijeli val njih nagrnu na obalu pužudi, skačudi, posrdudi. Penjale su se uz travu, hvatale se jedna druge, male su zajahale na velike. A tada oh užasa nad užasima! otkriju ih džepne svjetiljke. Dva su ih čovjeka pobirala kao jagode. Bojna je linija izašla iz vode, primaknula im se straga I počela ih pobirati kao krumpire. Na desetke i pedesetke bacali ih u jutene vrede, i vrede se punile umornim, zaplašenim i razočaranim žabama što su se cijedile i tiho jadikovale. Neke su umaknule, naravno, a nekoliko ih se spasilo još u bari. Ali se nikad u žabljoj povijesti nije odigrala takva pohara. Žabe na funte, na pedesetke funti. Nisu ih broj ili, ali mora da ih je bilo šest do sedam stotina. Mack tada sretno zaveže vrede. Bili su skroz naskroz mokri i cijedili se, a zrak je bio hladan. Da se ne bi prehladili, popili su brzo svaki još po jednu na travi, prije nego su krenuli natrag kudi. Dvojbeno je da li se kapetan ikada tako lijepo proveo. Osjedao se u dugu Mačku i momcima. Kad su se kasnije zapalili zastori i vatra se pogasila onim malim kuhinjskim krpama, kapetan je rekao momcima da ne brinu, nije to ništa. Smatrao je da bi za njega bila čast da mu i cijelu kudu spale do temelja, ako hode. "Moja je supruga divna žena", rekao je u malom zaključnom govoru.

"Predivna žena. Trebalo je da bude muško. Da je bila muško, ne bih se njome ni oženio." Dugo se smijao tomu i ponavljao to tričetiri puta i odlučio da to zapamti kako bi mogao pripovijedati i mnogim drugim ljudima. Napunio je vrč viskijem i dao ga Mačku. Htio je i da se preseli k njima u Svratiste Palače. Zaključio je da bi se Mack i momci svidjeli njegovoj ženi kad bi ih samo poznavala. Konačno je zaspao na podu zavalivšl glavu među štenad. Mack i momci natočiše sebi još po čašicu i ozbiljno ga stadoše promatrati. "On mi je dao ovaj vrč viskija, zar ne?" upita Mack. "Duli ste ga?" "Dabome da ti je dao", reče Eddie. "Ja sam ga čuo." "Dao mi je i psida?" "Tačno, da izabereš kojega hodeš od cijeloga legla. Svi smo ga čuli. Zašto?" "Nikad nisam iskoristio pijanog čovjeka, pa ne kanim ni sada", reče Mack. "Moramo otidi odavle. On de se probudity i osjedati se sav sništen, a onda de sve biti naša krivnja. Ja naprosto ne želim da budem ovdje." Bacio je pogled na nagorjele zastore, na pod, koji je sjao od viskija i psedih izmetina, na mast od slanine, koja se ved gotovo stinula sprijeda na štednjaku. Pošao je do štenadi, pažljivo ih promatrao, opipavao im kosti i građu, zavirivao im u oči i .ogledavao im vilice, a onda izabrao lijepu tačkastu kujicu sa crvenkastosmeđom njuškicom, krasnih tamnožutih očiju. "Dođi, milo", reče. Duhnuli su u svjetiljku da ne dođe do požara. Upravo se primicala zora kad su Izišli iz kude. "Mislim da nikad nisam imao tako sjajan izlet", reče Mack. "Ali sam počeo misliti kada de se njegova žena vratiti, pa su me sve srsi prošli." Štene zacvili u njegovim rukama, i on ga stavi pod kaput. "To je zbilja zgodan čovjek", zaključi. "Naime, kad ga malo umiriš." Stupao je prema mjestu gdje su parkirali Forda. "Ne valja zaboraviti da mi to sve činimo za Doktora", reče. "Po onomu kako se stvari odvijaju, Doktor je, čini se, veoma sretan čovjek." . POGLAVLJE I Po svoj je prilici vrijeme najživljeg posla što su ga djevočke od "Kalifornijske zastave" ikada imale bilo onog ožujka kad je ulov sardina bio onako velik. Ne samo da su ribe tekle u srebrenastim milijardama i novac je kolao gotovo isto tako velikodušno. U Presidio se doselila nova pukovnija, a nova gomila vojnika uvijek mnogo kupuje prije nego što se udomadi. Dora je baš u to vrijeme imala i manje osoblja, jer je Eva Flanegan otišla na odmor u East St. Louis, Phvllis Mae slomila je nogu na šaljivoj željeznici u Santa Cruzu, a Elsie Doublebottom držala je neki zavjet, pa nije bila ni od kakve velike koristi za išta drugo. Ljudi od sardelske flote, krcati para, ulazili su i izlazili cijelo poslijepodne. Oni izlaze na more u tami, love ribu svu nod, pa se zato moraju zabavljati poslije podne. Navečer su dolazili dolje vojnici nove pukovnije i postajkivali

naokolo svirajudi muzički automat i pijuckajudi CocaČolu te odmjerivali djevojke za ono vrijeme kada budu primili pladu. Dora je imala neprilika sa svojim porezom na dohodak, jer ju je zahvatila čudna zagonetka po kojoj je taj posao protuzakonit, ali se porez Ipak morao pladati. Osim svega ostalog bili su tu i redoviti gosti stalne mušterije koje su ved dolazile dolje godine i godine: radnici iz šljunčara, jahači iz rančeva, željezničari koji bi ulazili na prednja vrata, te gradski službenici i ugledni trgovci, koji bi ulazili na stražnji ulaz kod pruge i kojima su se dodjeljivali mali saloni sa šarenim" pamučnim prevlakama. Sve u svemu, bio je to silan mjesec, i baš usred toga morala je provaliti epidemija gripe. Zahvatila je cijeli grad. Imale su je i gospođa Talbot i njezine kderi od hotela "San Carlos". I Tom Work ju je imao. Imali su je i Benjamin Peabodv i njegova žena. Imala ju je i presvijetla Maria Antonia Field. Cijela je obitelj Gross od nje oboljela. Monterevski su liječnici a bilo im je dosta da vode brigu o običnim bolestima, nezgodama i neurozama ved izludjeli. Imali su više posla nego što su mogli savladavati ved i među klijentima koji su, ako i nisu pladali svoje račune, barem imali novaca da ih plate. Cannerv Row, koji proizvodi otporniji soj ljudi nego ostali grad, zarazio se kasno, ali je na kraju zahvatilo i njih. Škole su se pozatvarale. Nije bilo kude gdje ne bi bilo grozničave djece i bolesnih roditelja. To nije bila smrtonosna bolest kao godine 1917, ali je kod djece naginjala na upalu crijeva. Liječnici su bili prezaposleni, a uz to se Cannerv Row nije smatrao osobito povoljnim financijskim rizikom. Doktor od Zapadnog biološkog laboratorija nije imao prava da vrši liječničku praksu. Nije bila njegova krivnja što je svatko u ulici dolazio k njemu po liječnički savjet. Ni sam nije znao kako i ved se našao trčedi od stradare do stradare, mjeredi temperaturu, dajudi lijekove, pozajmljujudi ili donosedi pokrivače, pa čak i nosedi hranu iz kude u kudu, gdje su ga majke gledale upaljenih očiju sa svojih postelja i zahvaljivale mu i prenosile na njega svu odgovornost za ozdravljenje svoje djece. I kad bi se koji slučaj uistinu previše razmahao, telefonirao bi mjesnom liječniku, i pokadšto bi koji i došao ako bi se slučaj smatrao hitnim. Ali za obitelji svi su slučajevi bili hitni. Doktor se baš nije stigao mnogo naspavati. Živio je od piva i sardina iz konzerva. U Li Čongovu dudanu, kamo je otišao po pivo, sreo se s Dorom, koja je došla da kupi škarice za nokte. "Izgledate umorni", reče Dora. "To i jesam", prizna Doktor. "Ved tjedan dana nisam spavao." "Znam", reče Dora. "Čujem da je gadno. A k tomu dolazi i u zao čas." "Pa, izgubili još nismo nikoga", reče Doktor. "Ali ima strašno bolesne djece. Ranselova su djeca sva dobila upalu crijeva." "Mogu li ja što pomodi?" upita Dora.

"Znate da možete", reče Doktor. "Ljudi se tako uplaše i postaju bespomodni. Eto, na primjer Ranselovi na smrt su uplašeni i boje se da budu sami. Kad biste vi, ili koja od djevojaka, mogli samo posjediti kod njih." Dora, koja je bila mekana kao mišji trbuh, znala je biti i tvrda kao karborund. Vratila se u "Kalifornijsku zastavu" i organizirala sve za službu. Bilo je to za nju nepogodno vrijeme, ali je ipak učinila svoje. Grčki je kuhar priredio kotao od deset galona krepke čorbe i neprestano je nadolijevao i održavao krepkom. Djevojke su se trudile da i dalje vrše svoj posao, ali su ujedno odlazile u smjenama da posjede s porodicama,, a kad bi išle, nosile bi sa sobom lonac čorbe. Doktora su gotova neprestano tražili. Dora se savjetovala s njim i upudivala djevojke onamo kamo bi on predložio. A sve to vrijeme posao je kod "Kalifornijske zastave" bio u punom jeku. Muzički automat uopde nije prestajao svirati. Momci iz ribarske flotile i vojnici stajali u repu, a djevojke obavljale svoj posao i onda odnosile svoje lonce čorbe i odlazile da sjede kod Ranselovih, kod McCarthvjevih, kod Ferriasovih. Djevojke bi se iskradale na stražnja vrata, a kadšto bi, sjededi uz usnulu djecu, i same utonule u san u svojem stolcu. Više se nisu ni mazale za svoj posao. Nije ni trebalo. Sama je Dora izjavila da bi bila mogla upotrijebiti i sve članice staračkog doma. Bilo je to vrijeme najvede poslenosti u sjedanju djevojaka kod "Kalifornijske zastave". Svi su bili sretni kad je prestalo. . POGLAVLJE Usprkos svojoj prijaznosti i svojim prijateljima Doktor bijaše samotan, zaseban čovjek.Mack je to opažao možda više nego itko drugi. U skupini ljudi Doktor se uvijek doimao kao da je sam. Kad bi se zapalila svjetla i navukli zastori, a na velikom fonografu zasvirala crkvena glazba, Mack bi od Svratišta Palače običavao gledati dolje prema laboratoriju. Znao je da Doktor ima kod sebe djevojku, ali je Mack tada obično osjedao kako iz toga izbija strašna samoda. Čak i u nježnom, prisnom dodiru s kakvom djevojkom Doktor je samotan, mislio je Mack. Doktor je bio nodna ptica. U laboratoriju su svjetla gorjela svu nod, a ipak se činilo da je on i danju na nogama. A oni veliki plaštevi glazbe dopirali su iz laboratorija u svako doba dana i nodi. Kadšto, kad je sve bilo u mraku i kada se činilo da se konačno spustio san, razlijegali bi se s prozora laboratorija dijamantno čisti glasovi Sikstinskog zbora. Doktor je morao neprestano sabirati životinje. Nastojao je uhvatiti razdoblja jake oseke duž obale. Morske hridine i žalovi bijahu njegovo skladište. Za sve je znao gdje se nalazi kad bi mu ustrebalo. Svi artikli njegove trgovine bili su pohranjeni na obali babuške ovdje, hobotnice ondje, morski crvi na drugom mjestu, šarena morska perca opet na drugom. Znao je gdje de ih nadi, ali nije mogao idi po njih baš onda kad bi želio. Jer Priroda bi zaključavala pojedinu robu i samo je povremeno izdavala. Doktor je morao poznavati ne samo doba plime i oseke ved i kad je na kojem mjestu određena oseka povoljna. Kad bi se spremala

niska oseka, složio bi svoj alat za sabiranje u kola, upakovao staklenke, boce, pločice i sredstva za konzerviranje i odlazio na žal, ili na hridine, ili na liticu, gdje bi bile pohranjene životinje koje su mu trebale. Sada je imao narudžbu na male hobotnice, a najbliže mjesto gdje de ih nadi bio je krupnim kamenjem prekrit plimski pojas kod La Jolle, između Los Angelesa i San Diega. To je značilo voziti pet stotina milja onamo i isto toliko natrag, a uz to se njegov dolazak onamo morao poklapati s osekom. Male hobotnice žive između velikog kamenja uvaljenog u pijesak. Kako su plašljive i malene, najdraže im je dno na kojemu ima mnogo spilja i malih pukotina i gruda mulja, gdje se mogu sakriti od grabežljivaca i zaštititi od valova. Ali na istom plosnatom terenu ima i na milijune babušaka. Izvršujudi određenu narudžbu na hobotnice Doktor je mogao odmah nadopuniti i svoju zalihu babušaka. Oseka je nastupala u 5,17 ujutro jednog četvrtka. Ako Doktor krene iz Montereva u srijedu ujutro, lako de stidi onamo na vrijeme za oseku u četvrtak. Rado bi poveo koga da mu pravi društvu, ali su posve slučajno svi izbivali ili bili zaposleni. Mack i momci bili su gore u Carmelskoj dolini i sabirali žabe. Tri mlade žene, koje je poznavao i u društvu kojih bi uživao, bile su namještene i nisu mogle otidi usred tjedna. Slikar Henri bio je zauzet, jer je Holmanov trgovački magazin namjestio nekog čovjeka, ne da sjedi na jarbolu za zastavu ved da se na njemu kliže. Na visoku jarbolu na vrhu trgovačke kude taj je čovjek imao malu okruglu platformu i tu je na klizaljkama neprestano vozio uokrug. Bio je ondje ved tri dana i tri nodi. Preduzeo je da postavi novi rekord za klizanje na platformi. Prijašnji je rekord iznosio sto dvadeset i sedam sati, pa mu je još dosta trebalo. Henri se smjestio preko ulice kod benzinske stanice Reda Williamsa. Bio je posve opčaran. Mislio je kako da izradi ogromnu apstraktnu sliku, koju bi nazvao "Iskonski san o klizaču na,jarbolu". Henri nije mogao otidi iz grada dok je klizač gore. Tvrdio je da klizanje na jarbolu sadržava filozofska značenja kojih se nitko još nije ni dotaknuo. Henri je sjedio na stocu naslonjen na rešetku koja je prikrivala ulaz u nužnik za muške u benzinskoj stanici Reda Williamsa. Nije snimao pogleda s klizačke platforme u toj vrtoglavoj visini, i očito nije mogao podi s Doktorom u La Jollu. Doktor je morao otidi sam, jer plima i oseka ne čekaju. Rano ujutro sakupio je svoje stvari. Osobne potrepštine strpao je u malu torbu. Druga je torba sadržavala instrumente i štrcaljke za injekcije. Pošto je spremio svoju prtljagu očešljao je i uredio svoju smeđu bradu, uvjerio se da su mu olovke u džepu košulje i da mu je povedalo pričvršdeno uz suvratak kaputa. Plitice, boce, staklene pločice, sredstva za konzerviranje, gumene čizme i pokrivač složio je u stražnji dio svojih kola. Radio je kroz cijelo sedefasto razdoblje, oprao suđe od tri dana, i bacio smede u more. Zatvorio je vrata, ali ih nije zaključao, i prije devet sati bio je ved na putu. Doktoru je trebalo dulje nego drugim ljudima da nekamo ode. Nije brzo vozio i veoma se često zaustavljao da jede sendviče s

kobasicama. Vozedi prema Lighthouse Avenue domahnuo je nekom psu, koji se okrenuo i nasmiješio mu se. U Monterevu, još i prije nego je krenuo, osjetio je glad i stao kod Hermanova restorančida da pojede kobasicu i popije čašu piva. Dok je jeo svoj sendvič i guckao svoje pivo svakakvi su mu se razgovori vradali u sjedanje. Blaisedell, pjesnik, jednom mu je rekao: "Vi toliko volite pivo. Još dete jednoga dana udi i naručiti mliječni cocktail od piva." To je rečeno samo od šale, ali je sve odonda mučilo Doktora. Pitao se kakav bi samo tek mogao imati mliječni cocktail od piva. Ta ga je misao gušila ali je nije mogao ostaviti na miru. Kad god bi pio čašu piva, ona bi se javila. Bi li se mlijeko usirilo? Bi li mi dodao šedera? To ti je kao sladoled od rajčica. Kad ti se takvo što jednom zabije u glavu, ne možeš zaboraviti. Dovršio je svoj sendvič i platio Hermanu. Namjerno nije pogledao prema aparatima za pravljenje mliječnih cocktaila, koji su se tako blistavi nanizali uza stražnji zid. Ako čovjek naruči mliječni cocktail od piva, mislio je, bolje je da to učini u gradu gdje ga ne poznaju. Ali opet, čovjek s bradom koji naručuje mliječni cocktail od piva mogli bi pozvati i policiju. Čovjek s bradom ionako je uvijek malo sumnjiv. Ne možeš redi da nosiš bradu zato što ti se brada sviđa. Ljudima nisi drag zato što govoriš istinu. Moraš redi da imaš ožiljak, pa da se ne možeš brijati. Nekod, kad je Doktor još bio na čikaškom sveučilištu, silno je volio tegobe, a i prenaporno je radio. Zaključio je da bi bilo lijepo podi na veoma dugačko pješačenje. Uprtio je malu naprtnjaču i pješice prošao Indianu i Kentuckv, Sjevernu Carolinu i Georgiju, sve dolje do Floride. Hodao je među farmerima i brđanima, među stanovnicima močvarnih krajeva i ribarima. I svagdje su ga pitali zašto pješaci zemljom. Bududi da je volio istinu, pokušavao je objasniti. Rekao je da je nervozan, a osim toga da želi razgledati zemlju, mirisati tlo I gledati travu i ptice i drvede, osjetiti ladanjski život, a drugog načina za to nema nego pješice. I nije se sviđao ljudima, jer je govorio istinu. Gledali su mrko ili mahali glavama, tuckali prstom o čelo, smijali se, kao da znaju da je sve laž, a oni znaju prosuditi lašca. Neki su mu opet, u strahu za svoje kderi ili svoje svinje, rekli neka samo ide dalje, neka se gubi, samo neka ne stoji blizu njihova doma, ako zna što je za njega bolje. I tako je prestao da kazuje istinu. Počeo je govoriti da pješaci zbog oklade da mu predstoji dobitak od stotinu dolara. Tada se svakomu sviđao, i svi su mu vjerovali. Pozivali su ga na večere i poželjeli mu dobru sredu i smatrali da je sjajna momčina. Doktor je još uvijek volio sve što je istina, ali je znao i to da istina nije svačija ljubav i da može biti i veoma opasna ljubavnica. U Salinasu se Doktor nije zaustavljao da pojede sendvič s kobasicom. No stao je u Gonzalesu, u KingCityju i u mjestu

Paso Robles. U SantaMariji pojeo je sendvič s kobasicom i popio pivo i to dva puta, jer odanle do Santa Barbare ima povelik put. U SantaBarbari pojeo je juhu, salatu od mahuna, prženo meso i gnječeni krumpir, pitu od ananasa te malo sira i popio kavu, a zatim je napunio benzinski tank i otišao u toaletu. Dok su u servisnoj stanici pregledavali njegovo ulje i gume, Doktor je oprao lice i očešljao bradu, a kad se vratiokolima, ved ih se ondje nekoliko sakupilo koji su čekali da ih poveze. "Idete li na jug, gospodine?" Doktor je mnogo putovao glavnim prometnim cestama. Bio je ved stari majstor. One koje uzimaš kao suputnike moraš pažljivo odabrati. Najbolje je uzeti iskusna suputnika, jer taj utone u šutnju. Novaci, međutim, misle da moraju biti zanimljivi, da tako plate za svoju vožnju. Neki su od tih izludjeli Doktora svojim pitanjima. A kada si se odlučio koga deš povesti, zaštitiš se time da kažeš kako ne ideš daleko. Ako se pokaže da je tvoj suputnik neugodan, možeš ga ostaviti. A možeš opet imati i sredu i namjeriti se na čovjeka koji je svakako vrijedno poznanstvo. Doktor je brzo promjerio okom niz ljudi i odabrao svoje društvo nekog suhonjavca u plavu odijelu, čovjeka nalik na trgovačkog putnika. Imao je duboke brazde kraj usta i tamne, zamišljene oči. Neprijazno je pogledao Doktora. "Idete li na jug, gospodine?" "Idem", reče Doktor, "dijelak puta." "Biste li me povezli?" "Uđite", reče Doktor. Kad su stigli do Venture, bilo je to samo nešto poslije obilata ručka, pa je Doktor stao radi piva. Njegov suputnik nije ni jednom progovorio. Doktor je zaustavio kola kraj doručkovaonice uz cestu. "Hodete li piva?" "Ne", reče suputnik. "I ja du vam posve otvoreno redi mislim da baš nije osobito pametno voziti pod djelovanjem alkohola. Mene se ništa ne tiče što vi radite s vašim životom, ali u ovom slučaju vi imate automobil, a to može biti ubojito oružje u rukama pijana vozača." Ispočetka je Doktor bio ponešto preseneden. "Iziđite iz kola", reče tihim glasom. "Što?" "Tresnut du vas po riosu", reče Doktor, "ako ne siđete dok nabrojim do deset. Jedan dva tri ..." Čovjek se uspetlja s kvakom na vratima, i onda se brzo natraške izvuče iz kola. Ali kad se našao vani, zaurla: "Idem po policajce. Da vas uhapsi." Doktor otvori sandučid na papuči automobila i izvadi teški francuz. Njegov gost opazi tu kretnju i brzo se udalji. Onako ljut, Doktor se uputi do tezge u doručkovaonici. Konobarica, plavokosa ljepotica sa tek naznačenom gušom, ljubezno mu se nasmiješi. "Što je po volji?" "Mliječni cocktail od piva", reče Doktor. "Što?" Eh, konačno je izrekao, pa što onda, do vraga? Isto se tako može toga sada riješiti kao i bilo kada kasnije. Plavuša upita: "Je li to podvala?" Doktora pritisnuo umor. Znao je da ne može objasniti, da ne može redi istinu. "Bolujem na mjehuru", reče. "Liječnici to zovu bipalychaetsonectomia. Moram piti mliječni cocktail od piva. Tako naređuje

liječnik." Plavuša se umirljivo nasmiješi. "Ah, mislila sam da je kakva podvala", reče koketno. "Vi mi kažite kako se pravi. Nisam znala da ste bolesni." "Veoma bolestan", reče Doktor, "a još de se i pogoršati. Stavite unutra mlijeka i dodajte pol boce piva. Onu drugu polovicu nalijte mi u čašu i ne stavljajte šedera u cocktail." Kad ga je poslužila, kušao je i iskrivio usta. A nije bilo ni tako loše naprosto je imalo tek po ustajalu pivu i mlijeku. "To je nešto strašno", reče plavuša. "Nije tako loše kad se navikneš", odgovori Doktor. "Ja to ved pijem sedamnaest godina." . POGLAVLJE Doktor je vozio polagano. Bilo je ved kasno poslijepodne kad je stao u Venturi, zapravo tako kasno da je, kad je stao u Carpentariji, pojeo samo sendvič od sira i otišao u toaletu. Osim toga je namjeravao pojesti(dobru večeru u Los Angelosu, a bilo je ved tamno kad je onamo stigao. Provezao se kroz grad i zaustavio kod velika restorana s piledim specijalitetima koji je poznavao ved otprije. I tu je pojeo pečenu piletinu, prženi krumpir, vrudi kolač s medom, pitu od ananasa i komadid sira. I tu je napunio svoju termosbocu vrudom kavom, dao pripremiti šest sendviča od šunke i kupio dvije litre piva za doručak. Nodu voziti nije bilo tako zanimljivo. Ne vidiš pasa, samo cestu osvijetljenu farovima svojih kola.Doktor poveda brzinu da što prije dovrši putovanje. Bilo je oko dva sata kad je stigao u La Jollu. Provezao se kroz grad, pa dolje do litice ispod koje se prostirao njegov morski zaravanak. Tu je zaustavio kola, pojeo sendvič, popio malo piva, ugasio svjetla i skupio se na sjedištu da spava. Sat mu nije trebao. Tako je ved dugo radio ravnajudi se po mijenama plime i oseke da je u snu mogao osjetiti kad nastupa mijena. Probudio se u zoru, pogledao kroz vjetrobran i opazio da se voda ved povlači sa zaravanka osuta kamenjem. Gucnuo je malo vrude kave, pojeo tri sendviča i popio litru piva. Oseka nastupa neopazice. Kamenje sve više proviruje, kao da se izdiže, a ocean se povlači ostavljajudi za sobom male lokve, mokru morsku travu, mahovinu! spužve, svjetlucavost i smeđe, plave i crvene boje. Na dnu leže nevjerojatni otpaci mora izlomljene i naškrbljene školjke, komadidi kostura i štipaljka, a cijelo je morsko dno fantastično groblje po kojemu živi hrle i trčkaraju amotamo. Doktor navuče svoje gumene čizme i vrlo pomno namjesti na glavu nepromočivi šešir. Uze svoje čabrove i posude i željeznu motku, sendviče stavi u jedan džep a termos bocu u drugi i uputi se niz stijenu na zaravanak. Radio je hodajudi po zaravanku iza mora koje se povlačilo. Željeznom je motkom prevrtao kamenje, a ovdaonda bi mu ruka naglo sunula u ustajalu vodu i iznijela mladu hobotnicu, koja se ljutito otimala, rumenjela od bijesa i pljuvala mu mastilo u ruku. Spustio bi je u posudu s

morskom vodom k ostalima, a pridošlica bi obično bila tako ljuta da bi napala svoje drugarice. Bio je to dan dobra lova. Nahvatao je dvadeset i dvije mlade hobotnice. A nabrao je i nekoliko stotina babušaka i stavio ih u drveni čabar. Kako je nastupala oseka, on je išao sve dalje i dalje, a dotle je ved svanulo, i sunce je izašlo. Zaravanak se pružao u more nekih dvjesta metara, i tu završavao krupnim hridinama što su obrasle stvrdnutim morskim biljem; odatle je počinjalo duboko more. Doktor je radio sve do vanjskog ruba zaravanka. Sada je uglavnom ved imao što mu je trebalo, pa je preostalo vrijeme zavirivao pod kamenje, saginjao se i zurio u lokve stvorene plimom, u njihov živobojni mozaik i njihov uzvrvjeli, uskipjeli život. Konačno je stigao do vanjskog ruba, gdje su se dugačke, smeđe kožnate alge ovjesile u vodu. Uza stijene držale se skupine crvenih zvjezdača, a more je ritmički udaralo goredolje uz ogradu, čekajudi da se opet uvali. Između dviju travom obraslih hridi na rubu zaravanka Doktor opazi kako se nešto zabjelasalo ispod vode, a onda se opet prekrilo uzlelujanom travom. Uspeo se do togmjesta po kliskim stijenama, čvrsto se uhvatio i oprezno posegao u vodu i razmaknuo alge. Sav se ukočio. Iz vode je gledalo u njega lice neke djevojke, ljepušne blijede djevojke tamne kose. Oči su joj bile otvorene i bistre, lice čvrsto, a more joj je nježno mrsilo kosu oko glave. Tijelo se nije vidjelo, jer je zapelo u pukotinu. Usne joj bijahu lagano rastvorene, pa su se mogli vidjeti zubi, a na licu joj se odražavala samo utjeha i počinak. Ležalo je odmah ispod površine i bistra ga je voda činila veoma lijepim. Doktoru se činilo da ga gleda cijele minute, i ono mu se usjeklo u sjedanje među zapamdene slike. Sasvim je polagano podigao ruku i pustio da se smeđa trava opet zaleluja i prekrije to lice. Doktoru je srce snažno udaralo, nešto ga steglo u grlu. Uzeo je svoj čabar, posude i željeznu motku i polako se preko kliskih hridi vratio na žal. A pred njim je išlo djevojčino lice. Sjeo je na žal na oštar suhi pijesak te izuo čizme. U posudi male se hobotnice šdudurile držedi se što dalje jedna od druge. Doktoru zaječa u ušima glazba: visoka, prodornoslatka flauta vodila je melodiju, koju nikako nije mogao zapamtiti, a pratio ju je snažan zvuk drvenih glazbala kao mlatanje mora. Flauta je išla sve dalje, preko dosega sluha, pa je čak i tu vodila svoju nevjerojatnu melodiju. Doktoru se naježi koža na rukama. Zadrhtao je, a oči mu se ovlažile kao kad sagledaju veliku ljepotu. Djevojčine su oči bile sive i bistre, a tamna joj kosa lebdjela u vodi, lagano nošena preko lica. Ta je slika ostala za sva. vremena. Sjedio je tako sve dok se nije prvi put voda malo zalila preko vanjske ograde, nagoviještajudi plimu. Sjedio je tako osluškujudi glazbu, dok se more opet šuljalo natrag preko kamenitog zaravanka. Rukom je lupkao ritam, a nevjerojatna mu je flauta svirala u mozgu. Oči su bile sive a usta malo

nasmiješena, ili kao da su zadržala dah u zanosu. Učini mu se da ga budi nekakav glas. Iznad njega stajao čovjek. "Lovite ribu?" "Ne, sabirem." "A što je ono?" "Male hobotnice." "Mislite, đavolska riba? Nisam znao da je ima ovdje. Cijeli svoj život živim ovdje." "Morate ih tražiti", reče Doktor bezvoljno. "čujte", reče čovjek, "zar vama nije dobro? Vi kao da ste bolesni." Flauta se ponovo uspinjala, odozdo je dopirao zvuk trzanih. žica violončela, a more se šuljalo sve bliže prema žalu. Doktor otrese glazbu, otrese ono lice, istrese studen iz svoga tijela. "Ima li gdje u blizini redarstvena postaja?" "Gore u gradu. Zašto, što se dogodilo?" "Jedno je tijelo tamo vani, na rubu." "Gdje?" "Ravno tamo zaglavilo se među dvije stijene. Djevojka je." "Čujte..." reče čovjek. "Za nalaz tijela dobije se nagrada. Samo sam zaboravio koliko." Doktor je ustao i počeo skupljati svoju opremu. "Hodete li vi prijaviti? Ja se ne osjedam dobro." "Potreslo vas je, zar ne? Je li ružno? Istrunulo ili izgriženo?" Doktor se okrenu u stranu. "Vi uzmite nagradu", reče. "Ja je ne želim." Krenuo je prema kolima. U glavi mu je odjekivalo tek najsitnije pijukanje flaute. I . POGLAVLJE Vjerojatno nije ni jedan oblik reklame za Holmanov trgovački magazin nikada izazvao toliko povoljnih komentara koliko unajmljivanje klizača na jarbolu. Dan za danom bio je on gore na maloj okrugloj platformi i klizao se u krugu, a i nodu se mogao razabirati kao tamni lik prema nebu, tako te je svatko znao da čovjek ne silazi. Svi su se složili u tome da se nodu kroza središte platforme provlači čelična motka uz koju se on veže. Ali nije čovjek sjedio, pa nitko nije zamjeravao čeličnu motku. Ljudi su dolazili sve tamo od Jamesburga da ga vide i dolje s obale sve od GrimesPointa. Ljudi iz Salinasa dolazili su prijeko u Monterev u skupinama, a Farmerski trgovački magazin toga grada raspisao je natječaj za naredni nastup, kad de klizač modi pokušati da sruši vlastiti rekord i tako dade gradu Salinasu novi svjetski rekord. Kako nije bilo mnogo takvih klizača, i kako je taj bio od svih najbolji, on je ved posljednjih godinu dana išao naokolo rušedi svoje vlastite svjetske rekorde. Trgovački magazin Holman bio je prezadovoljan tim pothvatom. Priredili su rasprodaju platna i rublja, rasprodaju ostataka, rasprodaju aluminijskog suda i rasprodaju porculanske robe, sve u isto vrijeme. Gomile svijeta stajale su na ulici promatrajudi samotnog čovjeka na njegovoj platformi. Kad je bio ved drugi dan gore, poručio je dolje da netko na njega puca iz zračne puške. U odjelu za dekoracije i uređivanje izloga ljudi su počeli misliti. Izračunali su kut pucanja i pronašli prijestupnika. Bio je to stari doktor Merrivale, koji se skrivao iza zastora svoje radne sobei pucao kao lud iz svoje

zračne puške. Nisu ga prijavili, i on je obedao da de prestati. Imao je ugledan položaj u Loži slobodnih zidara. Slikar Henri ostao je na svojem stocu kod servisne stanice Reda Williamsa. Razmišljao je o svim mogudim filozofskim aspektima te situacije i došao do zaključka da de morati kod kude podidi platformu i sam to iskušati. Klizač je djelovao manjeviše na svakoga u gradu. Gdje se nije mogao vidjeti, trgovina je opadala, a sve je bila živahnija kako ste se približavali Holmanovu magazinu. Mack i momci također su pošli onamo da malo gledaju, a onda se vratili u Palače. Nisu mogli vidjeti da u tome ima baš mnogo smisla. Holmanov je trgovački magazin izložio u svojem izlogu bračni krevet. Kad klizač sruši svjetski rekord, on de sidi i spavati u samom izlogu, a da ne skida klizaljke. Trgovačka marka madraca bila je napisana na kartici na podnožju kreveta. Tako se u cijelom gradu zanimanje i razgovor kretao oko toga sportskog događaja, ali o najzanimljivijem pitanju od sviju, o pitnju kojim se bavio cijeli grad, nije se nikad govorilo. Nitko ga nije spominjao, a ipak je bilo tu i proganjalo svakoga. Gospođa Trolat razbijala je glavu njime izlazedi iz pekare s vredicom slatkog peciva. Njime se bavio i gospodin Hali u trgovini muškom kratkom robom. Tri gospođice Willoughbv cerekale se kad god bi pomislile na nj. Ali nitko nije imao odvažnosti da ga javno iznese. Richard Frost, silno nervozan i nadaren mlad čovjek, razbijao je glavu tim pitanjem više nego itko drugi. Ono ga je progonilo. U srijedu uvečer mučio se njime, a u četvrtak navečer postao je nemiran. U petak uvečer opio se i pobio sa ženom. Ona je neko vrijeme plakala, a onda se pretvarala kao da je zaspala. Čula je kako se izvukao iz postelje i otišao u kuhinju. Išao je da još malo popije. Onda je čula kako se tiho odijeva i izlazi. Tada je još malo plakala. Bilo je veoma kasno. Gospođa je Frost bila uvjerena da on ide dolje u Dorinu "Kalifornijsku zastavu." Richard je odlučno stupao niz brijeg kroz borik dok nije stigao do ulice Lighthouse Avenue. Zaokrenuo je lijevo i uputio se do Holmanova magazina. Bocu je nosio u džepu i malo prije nego što je stigao do trgovine još je jednom potegnuo iz nje. Ulične su svjetiljke sada slabije gorjele. Grad je bio pust. Nigdje ni žive duše. Richard stade usred ulice i pogleda gore. Gore na vrhu visokog jarbola mogao je nejasno razabrati samotni lik klizača. Nagnu još malo iz boce. Zaokruži rukama usta i zovnu promuklim glasom: "Hej!" Nema odgovora. "Hej!" zovnu on glasnije, pa se ogleda da vidi nisu li redari izašli iz svoje postaje kraj banke. S neba se začu mrzovoljan odgovor: "Što želite?"

Richard ponovo zaokruži usta dlanovima. "A kako kako vi obavljate nuždu?" "Imam ovdje kantu", odgovori glas. Richard se okrenu i vrati kudi istim putem kojim je i došao. Išao je duž Lighthouse Avenue pa gore kroz borik, došao do svoje kude i ušao. Dok se razodijevao znao je da mu je žena budna. Kad bi spavala uvijek bi nešto malo u snu blebetala. On se uspe u postelju, a ona mu načini mjesta. "On ima kantu tamo gore", reče Richard. . POGLAVLJE Usred prijepodneva kamion model T dokoturao se pobjedonosno kudi u Cannerv Row, zadrndao preko kanala i oškripao kroz korov do svojega mjesta iza Li Čongova dudana. Momci su namjestili drvene klade pod prednje točkove, u kantu od pet galona iscijedili ono benzina što je preostalo, uzeli svoje žabe i umorno krenuli kudi u Palače. Mack je zatim pošao u službeni posjet Li Čongu, a momci su dotle zapalili vatru u velikoj pedi. Mack dostojanstveno zahvali Liju što mu je posudio kamion. Govorio mu je o velikom uspjehu tog putovanja, o stotinama žaba koje su uhvatili. Li se plašljivo smiješio i čekao ono neizbježivo, "Mi plivamo u parama", oduševljeno izjavi Mack. "Doktor plada pet centi po žabi, a imamo ih oko tisudu." Li kimnu glavom. To je bila standardna cijena. Svatko je to znao. "Doktora nema", nastavi Mack. "Isuse, što de taj biti sretan kad sagleda sve te silne žabe." Li ponovo kimnu. Znao je da Doktora nema, a znao je i na što taj razgovor smjera. "Čujte, kad sam ved ovdje", reče Mack kao da je tek sada pomislio na to. "Malo smo momentano u stisci..." Uspjelo mu je da to zvuči kao neka sasvim iznimna situacija. "Nema viskija", reče Li Čong i nasmiješi se. Mack se zgražao. "A čemu bi nama i trebao viski? Pa mi imamo cijeli galon najfinijeg viskija kakva niste nikada ni dotaknuli usnama pun puncat galon.. Uostalom", nastavi, "ja i momci voljeli bismo da samo skoknete gore k nama na čašicu. Rekli su mi da vas pozovem." I protiv svoje volje Li se nasmiješio od radosti. Ne bi mu ga nudili, da ga nemaju. "Ne", nastavi Mack, "redi du vam otvoreno. Ja i momci smo u vraškoj stisci, a i vraški smo gladni. Vi znate da je cijena žabama dvadeset za dolar. Doktora eto sad nema, a mi smo gladni. Pa smo mislili ovako: mi ne želimo da vi išta izgubite, pa demo vam izručiti dvadeset i pet žaba za dolar. Imat dete zaradu od pet žaba, a nitko kraj toga nede propasti." "Ne", reče Li, "ništa u novcu." "Pa, do vraga, Li, sve što nam treba, jest nešto malo živežnih namirnica. Redi du vam što hodemo prirediti malu zabavu Doktoru, kad se vrati. Pida imamo na pretek, ali mi bismo rado nabavili možda i odrezaka i takvo što. On je tako zgodan čovjek. Do vraga, kad je vašu ženu bolio zub, tko joj je dao laudanum?" Predobio ga je. Li se osjedao u dugu prema Doktoru u debelu dugu. Ono što Liju nije išlo u glavu bijaše pitanje kako njegova obaveza prema Doktoru zahtijeva da dade veresiju Mačku. "Mi ne mislimo da vam dademo neku hipoteku na žabe", nastavljao je Mack. "Mi demo uistinu predati ravno u vaše ruke dvadeset i pet žaba za svaki dolar u

živežnim namirnicama koje nam date, a vi isto možete dodi na zabavu." Lijev je mozak njuškao po tom prijedlogu kao miš po ormaru sa sirom. Nije mogao nadi ništa loše na njemu. Sve je sasvim legalno. Žabe su uistinu bile gotov novac što se tiče Doktora, cijena je bila standardna, a Li je tu imao dvostruku zaradu. Imao je svoj višak od pet žaba, a onda još i zaradu na živežnim namirnicama. Sve je ovisilo o tome, da li oni uistinu imaju žaba. "Idemo pogledati žabe", konačno reče. Ispred Palacea popio je čašicu viskija, pregledao vlažne vrede sa žabama i pristao na transakciju. Stavio je međutim kao uvjet da uginule žabe nede uzimati. Mack tad izbroji pedeset žaba u jednu limenku i vrati se s Lijem u dudam, gdje dobi slanine, jaja i kruha u vrijednosti od dva dolara. U očekivanju živa poslovanja Li iznese velik sanduk i stavi ga u povrdarski dio dudana. Istrese u nj onih pedeset žaba i prekri ga mokrom jutenom vredom, da bi se dobro osjedale. I poslovanje je doista bilo živo. Eddie je došetao dolje i kupio duhana "Buli Durham" u vrijednosti od dvije žabe. Jones se malo kasnije zgražao kad je cijena CocaColi skočila od jedne na dvije žabe. U stvari, javljalo se ogorčenje kako je dan odmicao a cijene rasle. Meso za odreske, na primjer najbolje meso, nije smjelo stajati više od deset žaba po funti, ali je Li tražio za nj dvanaest i po. Kompot od bresaka poskočio je nebu pod oblake osam žaba za limenku broj 2. Li je držao svoje potrošače u škripcu. Bio je siguran da Holmanov trgovački magazin i dučan "Jeftinoda" ne bi baš odobravali taj novi monetarni sistem. Ako su momci htjeli mesa za odreske, znali su da moraju platiti Lijeve cijene. Neraspoloženje je doseglo vrhunac kad je Hazel, koji je ved odavna patio za žutim svilenim podvezicama za rukave, saznao da može otidi drugamo ako za njih ne želi da plati trideset i pet žaba. Otrov gramzljivosti ved se uvlačio u nevini i hvalevrijedni trgovački sporazum. Gorčina se gomilala. A u Lijevu se sanduku gomilale žabe. No financijalno ogorčenje nije moglo preduboko zagristi u Mačka i momke, jer oni nisu bili ljudi trgovačkog duha. Nisu mjerili svoju radost prodanom robom, svoje lično "ja" bankovnim ulozima, niti svoje ljubavi onim što stoje. Dok su još bili pomalo ljuti što ih Li privredno iskorištava na malo, a možda i na veliko, ved su im u želucima ležala jaja I slanina u vrijednosti od dva dolara, na vrhu dobre podloge od viskija, a na vrhu tog doručka ležao im je još jedan sloj viskija. A sjedili su na vlastitim stolicama, u vlastitoj kudi i gledali Mazu kako se uči piti konzervirano mlijeko iz limenke od sardina. Mazi je bilo suđeno da ostane veoma sretno pseto, jer je u toj skupini od pet ljudi bilo pet određenih teorija o odgoju pasa, teorije koje su bile toliko suprotne da Maza nije nikada ni dobila kakav odgoj. Od samog je početka bilo to čudo od kujice. Spavala bi na postelji onoga koji bi joj posljednji dao mito. Kadšto bi stvarno za nju i krali. Mamili su je jedan od drugoga. Povremeno bi se sva petorica složila o tomu da se sve mora izmijeniti i da se Maza mora

disciplinirati, ali u diskusiji o odnosnoj metodi ta bi namjera redovno ishlapila. Bili su zaljubljeni u nju. Lokvice koje je ostavljala po podu činile im se dražesne. Dosađivali su svim svojim znancima pripovijetkama o njezinoj ljupkosti, i bili bi je ubili hranom da nije na kraju krajeva ona imala više razbora od njih. Jones joj je namjestio ležaj u dnu velikog zidnog sata, ali Maza taj ležaj nije nikada upotrebljavala. Spavala bi sad kod ovog, sad kod onog, ved kako bi joj se časomično prohtjelo. Izgrizla je pokrivače, razderala madrace, rasula perje iz jastuka. Koketirala je sa svojim vlasnicima i izigravala jednog protiv drugoga. Njima je bila divna. Mack je namjeravao da je nauči razne vještine, pa da s njom nastupa u varijeteu, a nije je naučio ni to da ne gadi kudu. Sjedili su poslije podne pušedi, probavljajudi, dogovarajudi se, i ovdaonda pomalo guckali iz vrča. I svaki se put opominjali da ne smiju previše uzimati, jer je to za Doktora. To ne smiju ni časa zaboraviti. "Što misliš kad de se on vratiti?" upita Eddie. "Obično se vrada oko osam ili devet sati", reče Mack. "Sada nam valja razmisliti kada demo prirediti zabavu. Mislim da bi to trebalo učiniti večeras." "Dabome", pristadoše ostali. "Možda de biti umoran", nabaci Hanzel. "Dugačak je to put." "Do vraga", reče Jones, "ništa te tako ne odmara kao ugodna zabava. Ja sam ved bio tako umoran da su mi sve hlače spadale, pa sam otišao na zabavu i divno se osjedao." "Moramo stvarno promisliti", reče Mack. "Gdje demo mu je prirediti ovdje?" "Eh, znaš ti Doktora, on voli glazbu. Uvijek mu svira fonograf kad ima društvo. Možda bi bio sretniji kad bismo mu je priredili prijeko, kod njega." "Tu si opet ti donekle u pravu", reče Mack. "Ali ja mislim, trebala bi to da bude i zabava i kao iznenađenje. A kako da izvedemo da bude i zabava, a ne da samo donesemo tamo vrč viskija?" "A kako s dekoracijama?" predloži Hughie. "Kao za 4. srpnja ili za Halloween?" Mack je gledao preda se u prazno, a usne mu se rastvorile. Sve je to ved gledao u duhu. "Hughie", reče, "mislim da nije loša zamisao. Nikada ne bih mislio da bi ti bio za to sposoban, ali, bogami, ovaj put pogodio si ono pravo." Glas mu se smekša, a oči mu se zagledaše u bududnost. "Mogu ved sve vidjeti", reče. "Doktor dolazi kudi. Umoran je. Pristaje s autom. Cijela je kuda rasvijetljena. On misli da je provala. Ulazi stubama, a kad tamo sva je kuda sama dekoracija: kreppapir pa rozete i velik kolač. Isuse, onda bi znao da je zabava. A ne bi to ni bio mačji kašalj. Mi bismo se onako od šale malo posakrivali na čas, tako da ne zna tko je to učinio. A onda bismo se pojavili s vikom. Ne možete zamisliti njegovo lice? Bogami, Hughie, ne znam kako si se toga sjetio." Hughie se zarumeni. Njegova je zamisao bila mnogo skromnija, a temeljila se na novogodišnjoj zabavi kod "La Ide", ali ako bude

tako, eh, Hughie je voljan da za to preuzme zaslugu. "Pa mislio sam da bi bilo lijepo", reče. "Pa to je više nego lijepo", reče Mack, "i ved sada mirne duše kažem: kad se iznenađenje malo slegne, redi du Doktoru tko je to izmislio." Zavalili su se na svojim sjedalima i razmišljali o tome. U duhu im se okideni laboratorij činio kao staklenik u Hotelu Del Monte. Popili su još po dvije čašice, tek toliko da bolje uživaju u tom planu. Li Čong imao je veoma neobične zalihe. Na primjer, vedina dudana kupuje u listopadu žutocrni kreppapir i crne papirne 4. srpnja, Dan Nezavisnosti u SAD. Halloween, dan uoči Svih svetih, koji se slavi raznim veselim običajima. (Prev.) mačke, krinke i bundeve od papirmašea. Prodaja oživi prije blagdana Halloweena, a onda ti artikli nestanu. Možda se rasprodaju ili izbace, ali u lipnju, na primjer, ne možeš ih kupiti. .. To isto vrijedi i za pribor za dan 4. srpnja za zastave, stjegove i rakete. Gdje je to sve u siječnju? Otišlo nitko ne zna kamo. Li Čong nije tako radio. Kod Li Čonga mogao si u studenom kupiti prigodne karte za dan Sv. Valentina, a u kolovozu žutu djetelinu, sjekirice i trešnjeva stabla od papira. Imao je praskavih žabica, koje je uskladištio još godine 1920. Bila je prava tajna gdje on drži svoje zalihe kad mu baš nije velik dudan. Imao je kupadih kostima koje je kupio još onda kad su bile u modi dugačke suknje i crne čarape i rupci za glave. Imao je štipaljki za hlače za bicikliste, batiea za pravljenje čipaka i garnitura igre "Mah Jong". Imao je značaka na kojima je pisalo "Spomen na Maine" i pustenih zastavica s natpisom "Fighting Bob". Imao je uspomene na Panamsku pacifičku međunarodnu izložbu godine 1915. u obliku tornjida od umjetnih dragulja. I još je nešto neortodoksno bilo u Lijevu načinu poslovanja: nikada nije imao rasprodaja, nikada nije snižavao cijene i nikada rasprodavao ostatke. Artikl koji je godine 1912. stajao trideset centi još je stajao trideset centi, premda se nekomu moglo činiti da su mu miševi i moljci možda ved smanjili vrijednost. Ali to nije bilo u pitanju. Ako si želio okititi laboratorij u nekom opdenitom stilu, nemajudi određenih želja što se tiče godišnjeg doba, ved samo tako da se stvori dojam da je to neka mješavina između Saturnalija i svečane proslave dana Zastava svih nacija, onda je Li Čongov dudan bilo ono pravo mjesto gdje da namiriš svoje potrebe. Mack i momci znali su to, ali se Mack dosjeti: "A gdje demo nabaviti velik kolač? Li nema ništa do onih malih suhih kolačida." Hughie je ved imao toliko uspjeha da je ponovo pokucao. "Zašto ne bi Eddie ispekao kolač?" predloži. "Eddie je neko vrijeme radio kao pomodni kuhar u SanCarlosu." Oduševljenje koje je ta zamisao odmah izazvala istjerala je Eddieju iz mozga priznanje da nikada nije pekao kolač. Mack je tome pridao sentimentalnu notu. "To bi Doktoru više značilo" reče. "To ne bi bio tek kakav pišivi gnjecavi kupljeni kolač.

Taj M imao duše." Kako je poslijepodne odmicalo a viski se smanjivao, raslo je oduševljenje. Bezbroj se puta odlazilo do Li Congova dudana. Iz jedne je vrede ved nestalo žaba, a Lijev je sanduk pomalo ved postajao prenatrpan. Prije šest sati momci su dokrajčili svoj galon viskija, pa su kupovali po četvrt litre "Starih papuča za tenis" uz cijenu od petnaest žaba po boci, ali na podu Svratišta Palače ležala je nabacana velika hrpa dekorativnog materijala na kilometre kreppapira prikladnog za proslavu svih popularnih svetaka, pa i nekih koji su ved izašli iz mode. Eddie je pazio na svoju ped kao kvočka. Pekao je kolač u umivaoniku. Poduzede koje je proizvodilo mast jamčilo je za uspjeh recepta, ali ved od samog početka kolač se čudno ponašao. Kad je tijesto bilo pripremljeno, ono se migoljilo i dahtalo kao da po njemu nešto živo milji i puže. Kad je jednom bilo u pednici, stvorio se na njemu mjehur kao nogometna lopta, koji se sve više nadimao i sjao, a onda odjednom zasiktao i splasnuo. Od toga je nastala takva udubina da je Eddie priredio još tijesta i njime ispunio nastalu rupu. A sada se kolač veoma čudnovato ponašao, jer dok je dno zagaralo i iz njega izbijao crn dim, dotle se najgornji dio ljepljivo dizao i spuštao uz niz malih eksplozija. Kad je Eddie konačno izvadio kolač da se ohladi, njegova je tvorevina podsjedala na neku BelGeddesovu minijaturu bojnog polja na podlozi od ukrudene lave. Kolač nije imao srede, jer dok su momci kitili laboratorij, Maza je pojela od kolača koliko je mogla, povratila, i naposljetku se smotala u njegovu još toplom tijestu i zaspala. Ali su Mack i momci dotle ved uzeli kreppapir, krinke, metle i papirne bundeve, crvenu, bijelu i plavu tkaninu za zastave, i otišli preko gradilišta pa preko ceste u laboratorij. Posljednje su žabe isporučili za pol litre viskija "Stare papuče za tenis" i dva galona 49postotnog vina. "Doktor jako voli vino", rekao je Mack. "Mislim da mu je još i milije od viskija." Doktor nije nikada zaključavao laboratorij. Pridržavao se teorije da svaki onaj koji uistinu želi provaliti može to lako učiniti, da su ljudi u biti pošteni, i da konačno ondje ionako nema mnogo što bi prosječan čovjek poželio ukrasti. Vrijedni su predmeti bili knjige i ploče, kirurški instrumenti i optička stakla te sve onakvi predmeti kakve praktičan redovit provalnik ne bi ni dva puta pogledao. Ta je njegova teorija vrijedila što se tiče provalnika, sitnih tatova i kleptomana, ali nije imala baš nikakva učinka što se tiče njegovih prijatelja. Knjige su se često "pozajmljivale". Ni jedna limenka konzerviranog graha nije nikada preživjela njegovu odsutnost, a u nekoliko je navrata, kad bi se kasno vratio kudi, našao goste u svojem krevetu. Momci naslagaše ukrase u predsoblju, a onda ih Mack zaustavi. "Što de Doktora najviše usrediti?" upita. "Zabava", reče Hazel. "Ne", reče Mack. "Dekoracije?" upita Hughie. Osjedao se odgovornim za dekoracije. "Ne", reče Mack. "Žabe! To de ga od svega najviše raspoložiti. A možda de, dok on stigne, Li Čongov dudan biti ved zatvoren, pa nede modi čak ni vidjeti svoje žabe do sutra. Ne, gospodine moj", viknu Mack.

"Te žabe treba da budu baš ovdje, Usred ove sobe, prekrite komadom tkanine i s natpisom: „Dobrodošao kudi, Doktore!"" Odbor koji se uputio do Lija naišao je na krutu opoziciju. Liju se u sumnjičavoj glavi vrzle svakojake mogudnosti. Objašnjavali su mu da de i on biti na zabavi, pa tako može pripaziti na svoje vlasništvo, koje nitko i ne stavlja u pitanje. Mack je taka napisao na papir potvrdu kojom se žabe prenose u vlasništvo Lija, ako bude kakvih pitanja. Kad su Lijevi prosvjedi popustili, prenijeli su sanduk sa žabama prijeko u laboratorij, napeli preko njega crvenu, bijelu i plavu tkaninu, jodom ispisali na kartu pozdrav velikim slovima i odatle počeli kititi prostoriju. Dotad su ved popili viski i osjedali se u pravom raspoloženju za zabavu. Kreppapir napeli su u unakrsnim trakama preko prostorije i namjestili bundeve. Zamalo su se društvu priključili i ulični prolaznici i jurili prijeko u Lijev dudan da nabave još pida. Li Cong neko se vrijeme priključio društvu, ali kako je imao poznato slab želudac, to mu je pozlilo, pa je morao kudi. U jedanaest sati ispržili su odreske i pojeli ih. Netko je kopao među gramofonskim pločama i našao album ploča pjevača Counta Basieja, i veliki je fonograf zatulio. Buka se mogla čuti od brodogradilišta pa do "La Ide". Nekoliko gostiju kod "Kalifornijske zastave" krivo je zaključilo da je Zapadni biološki laboratorij konkurentni lokal, pa su poletjeli niza stube . ijujuškajudi od veselja. Zaprepašteni su Ih domadini izbacili, ali tek nakon duge, divne i krvave tučnjave, u kojoj su se istrgnula ulazna vrata i razbila dva prozora. Trijesak razbijenih staklenki bio je neugodan. Prolazedi kroz kuhinju u nužnik Hazel je izvrnuo punu tavu vrude masti po sebi i po podu i teško se opekao. U jedan i trideset dolutao je u kudu neki pijanac i dobacio nešto što su smatrali uvredljivim za Doktora. Mack ga je dohvatio udarcem kojega se još i danas sjedaju i spominju. Čovjek se odignuo s nogu, opisao tijelom mali polukrug i tresnuo kroza sanduk ravno među žabe. Netko je htio izmijeniti ploču, pa mu je ispala ručica s dozom i kristal se razbio. Nitko još nije proučavao psihologiju zabave koja zamire. Ona može bjesniti, urlati, kipjeti, zatim dolazi groznica, pa mala šutnja, i onda je na brzinu sve gotovo, gosti odlaze kudi ili zaspe ili odlutaju na drugu priredbu i ostavljaju za sobom mrtvo tijelo. Svjetla su jarko svijetlila u laboratoriju. Ulazna su se vrata naherila visedi samo na jednoj baglami. Pod je bio sav posut izlomljenim staklom. Ploče fonografa, neke slomljene, neke samo napukle, bile su razasute posvuda. Tanjuri s komadidima mesnih okrajaka i stinutom masti ležali po podu, po ormarima za knjige, ispod kreveta. Čaše od viskija žalosno se izvrnule na bok. Netko je pokušao da se popne na ormare za knjige, pa je istrgnuo cio red knjiga i prosuo ih po podu pobrkane, slomljenih hrbata. I sve je bilo prazno, bilo je gotovo. Kroz probijeni dio sanduka iskakutala je jedna žaba i sjela načas ispitajudi ima li opasnosti u zraku, a onda joj se pridružila druga.

Njušile su krasan, vlažan, svježi zrak koji je prodirao kroz vrata i kroz razbijene prozore. Jedna je od njih sjedila na karti koja je spala sa sanduka i na kojoj je pisalo: "Dobrodošao kudi, Doktore." A onda su obje žabe plaho odskakutale prema vratima. Prilično je dugo cijela mala rijeka žaba skakutala niza stube kao neka uskipjela, virovita rijeka. Dosta je dugo Cannerv Row vrvio od žaba bio preplavljen žabama. Neki taksi koji je dovezao kasna gosta u "Kalifornijsku zastavu" pogazio je pet žaba na ulici. Ali još davno prije zore sve J su ved otišle. Neke su pronašle kanal, neke se uspele uz brijeg do rezervoara, jedne se zavukle u ispuste, a druge se opet samo sakrile među korovom na praznom gradilištu. . POGLAVLJE U stražnjoj prostoriji laboratorija bijeli su štakori u svojim kavezima trčali, skakutali i cviljeli. U kutu posebnog kaveza jedna je stakorica ležala nad svojim leglom slijepe, goluždrave djece i pustila ih da sišu mlijeko, dok se ona nemirno ogledavala. U kavezu čegrtuša ležale su zmije, počivajudi s glavom na vlastitim kolutima, i zurile ravno preda se svojim namrgođenim prašnavim crnim očima. U drugom se kavezu golemi gušter, s kožom poput torbice od staklenih zrnaca, polako uspravio na stražnje noge i čaporkama teško i tromo grebao po mreži. Moruzgve se u akvarijima rastvorile, sa zelenim i ljubičastim ticalima i blijedozelenim želucima. Mala crpka za morsku vodu tiho je zujala, a iglice utjerane vode siktale su u tankove tjerajudi nizove mjehurida pod površinu. Bio je to sedefni sat. Li Čong iznosio je svoje kante za smede, da ih postavi na rub pločnika. Vratar "Kalifornijske zastave" stajao je na ulaznoj verandi i češao trbuh. Sam Malloy izvukao se iz kotla i sjeo na svoju drvenu kladu i gledao kako se istok rasvjetljuje. Prijeko na stijenama kraj Hopkinsove pomorskonaučne stanice jednolično su lajali tuljani. Stari je Kinez izlazio iz mora sa svojom košarom koja se cijedila i klipsao uz brdo. Tada su u Cannerv Row zaokrenula kola, i Doktor se dovezao pred laboratorij. Oči su mu bile crveno obrubljene od umora. Polako se kretao od premorenosti. Kad su kola stala, časak je nepomično sjedio, da istjera iz živaca trešnju putovanja. Onda se izvuče iz kola. Čuvši njegov korak na stubama, čegrtuše isplaziše jezike, osluškujudi palucavim rašljastim jezicima. Štakori se kao pomamni ustrčkarali po kavezima. Doktor se uspe stubama. U čudu je gledao ovješena vrata i razbijeni prozor. Kao da je umor izašao iz njega. Brzo je stupio unutra. Zatim je brzo pohrlio od prostorije do prostorije, zaobilazedi polomljeno staklo. Brzo se sagnuo i podignuo smrskanu gramofonsku ploču i pogledao njezin naslov. U kuhinji je prolivena mast pobijeljela na podu. Doktorove se oči zažarile od srdžbe. Sjeo je na svoj kauč, glava mu utonula među ramena, a tijelo mu se malo zanosilo od bijesa. Iznenada skoči i ukopča struju u svoj veliki fonograf. Stavi neku ploču i spusti ručicu s dozom. Iz zvučnika pokulja samo pakleno šlštanje. Podiže ručicu,

zaustavi okretanje ploče i ponovo sjedne na kauč. Na stubama se začuše posrtavi, nesigurni koraci, i na vrata uđe Mack. Lice mu bijaše crveno. Nesigurno je stao usred sobe. "Doktore", reče "ja i momci..." Jedan čas kao da ga Doktor nije ni opažao. No tada skoči na noge. Mack poče uzmicati. "Jesi li ti to udesio." "Pa, ja i momci..." Mala tvrda Doktorova pesnica zamahnu i tresnu Mačka po ustima. Doktoru su oči blistale crvenim životinjskim bijesom. Mack svom snagom sjede na pod. Doktorova je šaka bila tvrda i" precizna. Mačku se usne rasjekle na vlastitim zubima, a jedan se prednji zub oštro savio unutra. "Ustaj!" naloži mu Doktor. Mack se nekako osovi na noge. Ruke je opustio niz bokove. Doktor ga ponovo udari hladnim proračunatim, bolnim udarcem u usta. Iz Mackovih usana brižnu krv i poteče mu niz bradu. Pokušao je jezikom ovlažiti usne. "Diži ruke! Bori se, pasji sine!" vikao je Doktor, pa ga ponovo udario i čuo hrskanje prelomljenih zuba. Mačku se glava trgnu, ali se sada čvrsto držao tako da ne bi pao. I ruke mu se nisu podizale s bokova. "Samo dajte, Doktore", promrsi prigušenim glasom kroz rasječene usne. "To sam i zaslužio." Doktoru se ramena opustila. Osjedao se poražen. "Ti pasji sine", reče gorko. "Oh, ti prljavi pasji sine." Sjeo je na kauč i gledao svoje pozlijeđene zglobove. Mack sjede na stolicu i zagleda se u njega. Oči su mu bile rastvorene i pune bola. Čak nije ni obrisao krv što mu je curila niz bradu. U Doktorovoj glavi zazvuči jednotonski uvod u Monteverijev Hor eh el Ciel e Za Terra, beskrajno tužno i rezignirano tugovanje Petrarke za Laurom. Kroz tu glazbu Doktor je gledao Mackova rasječena usta, kroz glazbu koja je ispunjala njegovu glavu i zrak. Mack je sjedio sasvim mirno, gotovo kao da i ne čuje tu glazbu. Doktor baci pogled na mjesto gdje je stajao album s Monteverdijevim pločama, i tada se sjeti da je fonograf pokvaren. Uspravi se na noge. "Idi i operi lice", reče te iziđe, spusti se niza stuba i prijeđe ulicu do Li Gongova dudana. Li je izbjegavao njegov pogled dok je vadio dvije boce od pola litre piva iz hladionika. Uzeo je novac a da ništa nije rekao. Doktor opet prijeđe preko ulice. Mack je bio u nužniku i otirao okrvavljeno lice mokrim ručnicima od papira. Doktor otvori jednu bocu i polako natoči čašu držedi je koso, da se stvori što manje pjene. Napuni i drugu visoku čašu, pa obje odnese u prednju sobu. Mack se vrati pritišdudi mokri ručnik na usta. Doktor pokaže glavom na pivo. Mack rastvori grlo i izli u sebe pol čaše bez gutanja. Uzdahnu eksplozivno I zabulji se u pivo. Doktor je dotle ved ispio svoju čašu. On unese bocu u sobu i ponovo napuni obje čaše. Sjeo je na kauč. "što se dakle dogodilo?" upita. Mack je gledao na pod, a s usana mu kanu u pivo kap krvi. Ponovo obriše rasječene usne. "Ja i momci htjeli da vam priredimo zabavu. Mislili smo da dete se vratiti kudi sinod." Doktor kimnu glavom. "Razumijem." "Pa se previše raspojasala", nastavi Mack. "Ne koristi ništa ako

kažem da mi je žao. Cijeli mi je život nešto žao. To nije ništa novo. Uvijek je tako." Potegnu duboko iz svoje čaše. "Imao sam ženu", nastavi. "Ista stvar. Sve što sam uradio pošlo je naopako. Nije više mogla podnositi. Ako bih uradio što dobro, i to bi se nekako zatrovalo. Dao bih joj kakav dar, a nešto na njemu nije valjalo. Samo sam joj činio nažao. Nije mogla više trpjeti. I Isto se ponavljalo svagdje, dok nisam počeo izigravati ludu. Sada ne činim drugo ved izigravam ludu, ništa više. Nastojim da nasmijem momke." Doktor ponovo kimnu. U glavi mu je ponovo zazvučala glazba, tugovanje i rezignacija, sve ujedno. "Znam", reče. "Bilo mi je drago kad ste me udarili", nastavi Mack, "pa sam mislio: Možda de me to naučiti. Možda du to zapamtiti. Ništa nedu učiniti. Doktore", uzviče se Mack, "kako sam ja to gledao, mi smo svi bili sretni i dobro se zabavljali. Vi ste bili sretni, jer smo vam priredili zabavu. I radovali smo se. Kako sam ja to gledao, bila je to uspjela zabava." Mahnuo je rukom prema krhotinama na podu. "Isto je tako bilo kad sam bio oženjen. Ja bih nešto smislio, i onda ali nikad nije tako ispalo." "Znam", reče Doktor. Otvorio je drugu bocu piva i natočio čaše do vrha. "Doktore", opet de Mack. "Ja i momci ovdje demo počistiti i platit demo što se Razbilo. Ako nam bude trebalo i pet godina za to, mi demo platiti." Doktor polako odmahnu glavom i obrisa pivsku pjenu s brkova. "Ne", reče. "Sam du počistiti. Ja znam kamo što spada." "Mi demo platiti, Doktore." "Ne, Mack nedete", reče Doktor. "Vi dete misliti na to, i to de vas prilično dugo mučiti, ali platiti nedete. Ima tu razbijenog muzejskog stakla možda za tri stotine dolara. Nemoj redi da dete platiti. To de vam samo stvarati nemirnu savjest. Trebat de možda dvijetri godine dok zaboravite i budete opet posve mirni. A ionako ne biste platili." "Mislim da ste u pravu", reče Mack. "Prokletstvo, ja znam da ste u pravu. A što možemo?" "Ja sam ved prebolio", reče Doktor. "Oni udarci po ustima istjerali su to iz mene. Zaboravimo to." Mack ispi svoje pivo i ustade, "Do viđenja, Doktore", reče. "Do viđenja. Čuj Mack a što se dogodilo s tvojom ženom?" "Ne znam", odgovori Mack. "Otišla je." Nezgrapno se spustio niza stepenice, prešao preko ceste, pa preko praznog zemljišta i uz kokošje ljestve do Svratišta Palače. Doktor ga je kroz prozor pratio pogledom. Onda umorno pođe po metlu iza bojlera. Trebalo mu je cijeli dan da počisti nered. . POGLAVLJE Slikar Henri nije bio Francuz, niti mu je ime bilo Henri. A nije zapravo ni bio slikar. Henri se tako uživio u pripovijesti o Lijevoj obali u Parizu da je tamo živio premda nikada ondje nije bio. Grozničavo je u časopisima pratio dadaističke struje i šizme, čudnovato ženstvene ljubomore i religioznost, skrovitosti nastajanja i nestajanja raznih smjerova. Neprestano se bunio protiv zastarjelih tehnika i materijala. Jedne je sezone izbacio perspektivu. Druge je godine napustio crvenu boju, čak i kao majku ljubičaste. Konačno je uopde napustio boje. Nije se znalo je li Henri dobar slikar ili nije, jer se tako žestoko bacao u nove umjetničke smjerove, da mu je preostajalo

veoma malo vremena za bilo kakvo" slikanje. Ništa se pouzdano ne može redi o njegovu slikanju. Mnogo se nije ni moglo prosuditi iz njegovih djela od raznobojnog kokošjeg perja i orahovih ljusaka. Ali kao graditelj čamaca bijaše genijalan. Henri je bio divan majstor. Prije mnogo godina kad je počeo graditi svoj čamac živio je pod šatorom, sve dok nisu kuhinja i kabina bile toliko dogotovljene da se mogao useliti. No kad se jednom okudio i bio na suhu, nije se žurio s gradnjom čamca. Taj je čamac bio više kiparen negoli građen. Bio je dugačak trideset i pet stopa, a konstrukcija mu se neprestano mijenjala. Neko je vrijeme imao pramac kao jedrenjak i proširenu krmu poput razarača. Onda bi opet nalikovao izdaleka na karavel. Kako Henri nije imao novaca, trebalo mu je kadšto i po nekoliko mjeseci da nađe kakvu dasku ili komad željeza ili tuce mjedenih vijaka. On je tako i želio, jer Henri nije rii kanio ni htio da ikada dovrši svoj čamac. Taj je stajao među borovima na zemljištu koje je Henri zakupio za pet dolara na godinu. To je podmirivalo porez i dažbine i zadovoljavalo vlasnika. Čamac je počivao u koritu na betonskim temeljima. Preko boka visjele su ljestve od konopa, osim kada bi Henri bio kod kude. Tada bi uvlačio ljestve i spuštao ih samo kad bi došli gosti. U njegovoj se maloj kabini duž tri zida pružala tapetirana klupa. Tu je bio stol, koji se rasklapao kad bi ustrebalo, a sa stropa visjela mjedena svjetiljka. Kuhinjica bijaše pravo čudo po svojoj : zbijenosti, ali je svaka pojedinost u njoj bila rezultat razmišljanja i rada tokom mnogih mjeseci. Henri je stanovao u svojem čamcu i gradio ga deset godina. Tokom tog vremena oženio se dva put i održavao niz polutrajnih ljubavnih veza. A sve su ga te mlade žene ostavile iz istog razloga. Kabina od sedam stopa bila je premalena T. dvoje. Smetalo ih je što se udaraju u glavu kad god ustaju i svakako su osjedale nestašicu nužnika. Brodski nužnici očito ne bi bili prikladni za čamac koji je stalno na kopnu, a Henri nije htio pristati na kompromis s nekim nužnikom seoskog tipa. On i njegova momentalna prijateljica morali su odšetati među borove. I jedna za drugom njegove su ga ljubavi ostavljale. Odmah kako ga je ostavila djevojka imenom Alice nešto se veoma neobično dogodilo s Henrijem. Kad god bi ostao sam, tugovao bi, kako se dolikuje, neko vrijeme, ali bi zapravo osjedao olakšanje. Mogao se ispružiti u svojoj kabinid. Mogao je jesti što želi. Bio je sretan što se na neko vrijeme oslobodio beskrajnih ženskih bioloških funkcija. Poprimio je naviku, svaki puta kad bi bio napušten, da kupi galon vina, da se udobno ispruži na tvrdom ležaju i da se opije. Ponekad bi se sam za se rasplakao, ali je to bio pravi raskoš, i obično bi se nakon toga dobro osjedao. Čitao bi naglas Rimbauda, sa veoma lošim naglaskom, i pri tom se divio kako mu govor glatko teče. Bilo je to za jednoga takva ritualnog tugovanja za izgubljenom Alicom, kad se počelo

događati nešto neobično. Bila je nod, i njegova je svjetiljka gorjela, i on se tek počeo opijati, kad odjednom vidje da više nije sam. Oprezno je zaokružio pogledom po kabini, i tamo na drugom kraju prostorije sjedio đavolski mladid, tamnokos i pristao. Oči mu svjetlucale inteligencijom i duhom i energijom, a zubi blistali. U njegovu je licu bilo nešto veoma milo, a opet veoma strašno. A uz njega sjedio zlatokos dječačid, gotovo još djetešce. Mladi je čovjek gledao dolje na dijete, a dijete je uzdiglo pogled prema njemu i presretno se smijalo, kao da de se sadna nešto divno dogoditi. Mladi je čovjek tada pogledao prijeko na Hernija i osmjehnuo se, i opet obratio pogled djetetu. Iz gornjega lijevog džepa na prsluku izvadio je staromodnu britvu ravne oštrice. Otvorio ju i pokazao na dijete pokretom glave. Stavio je ruku djetetu u uvojke, a dijete se radosno smijalo. Čovjek mu tada savio glavu natrag i prerezao mu grlo, a dijete se samo dalje smijalo. Ali Henri zaurla od užasa. Dugo mu je trebalo da shvati da ni muškarac ni dijete nisu više ondje. Kad se malo pribrao i prestao tresti, Henri je izjurio iz kabine, skočio preko boka čamca i odjurio niz brdo kroz borove. Hodao je nekoliko sati i konačno sišao na Cannerv Row. Doktor je bio u prizemlju i radio oko mačaka kad Henri banu na vrata. Doktor je nastavio raditi dok mu je Henri sve pripovijedao, a kad je bilo gotovo, Doktor ga pozorno promotri da vidi koliko tu ima stvarnoga straha a koliko glume. A pretežno je bilo straha. "Mislite li da je to duh?" upita Henri. "Je li to odraz nečega što se dogodilo, ili je to neki frojdovski strah koji izbija iz mene, ili sam ja sasvim šenuo? Vidio sam to, kažem vam. Dogodilo se baš preda mnom, tako jasno kako vas sada gledam." "Ne znam", reče Doktor. "Eh, hodete li dodi gore sa mnom, da vidimo hode li se vratiti?" "Ne", otkloni Doktor. "Kad bih ja to vidio, mogao bi to biti kakav duh, i silno bi me uplašio, jer ja ne vjerujem u duhove. A ako biste vi ponovo vidjeli, a ja ne bih, to bi onda bila halucinacija, i vi biste se uplašili." "Ali što da radim?" upita Henri. "Ako ponovo vidim,, znat du što de se dogoditi i uvjeren sam da du umrijeti. Vidite, on se ne doima kao ubojica. On ima pristalu vanjštinu, i dijete je lijepo, i ni jednomu ni. drugomu kao da to nije ništa. Ali on je to dijete zaklao. Vidio sam." "Ne znam", reče Doktor. "Ja nisam psihijatar ili progonitelj vještica, a i ne namjeravam sada s time početi." Kroz vrata zovnu glas neke djevojke. "Zdravo, Doktore, mogu li udi?" "Samo uđite", reče Doktor. Bila je to prilično Ijepušna i veoroa živahna djevojka. Doktor predstavi Henrija. "On ima neki problem", reče Doktor. "Ili ima nekakva duha ili strašnu savjest, a ne zna koje od toga dvoga.

Ispričaj joj, Henri." Henri ponovi cijelu pripovijest, a dok je pričao, djevojci su oči blistale. "Pa to je strašno" reče ona kad je dovršio. "Nikad u životu nisam ni namirisala duha. Hajdemo gore, da vidimo hode li se opet pojaviti." Doktor je malo kiselo promatrao kako odlaze. Konačno, on se bio dogovorio s njom za sastanak. Djevojka nije doduše nikada vidjela duha, ali je zavoljela Henrija, i tek ju je nakon pet mjeseci istjerala pretijesna kabina i nestašica nužnika. . POGLAVLJE Na Svratiste Palače spustilo se mračno raspoloženje. Nestalo je iz njega sve radosti. Mack se vratio iz laboratorija rasječenih usana i slomljenih zuba. U znak kajanja nije prao lica. Pokupio se u postelju i navukao pokrivač preko glave i nije ustajao cijeli dan. Srce mu bijaše isto tako ranjeno kao i usta. U duhu je prolazio sve nevaljalštine što ih je počinio u životu, i sve što je ikada počinio učini mu se sada nevaljalim. Bio je veoma žalostan. Hughie i Jones još su malko prosjedili zuredi u prazno, a onda se zlovoljno otputili prijeko, u sardineriju Hediondo, zatražili posla i dobili ga. Hazel se osjedao tako loše da je otišao u Monterev i zametnuo kavgu s nekim vojnikom i namjerno je izgubio. Osjedao se malo bolje kad ga je potpuno nadvladao čovjek koga je Hazel bez po muke mogao izmlatiti. Maza je bila jedini sretan stvor u cijelom društvu. Provela je dan pod Mackovom posteljom zadovoljno žvačudl njegove cipele. Bilo je to pametno pseto, a zubi su joj bili vrlo oštri. U svojem mračnom očaju Mack je posegnuo pod postelju, uhvatio kujicu i stavio kraj sebe u postelju da mu bude društjvo, ali se ona izmigoljila i vratila natrag da grize njegove cipele. Eddie je odlunjao dolje do "La Ide" da razgovara sa svojim prijateljem pipničarom. Popio je nekoliko čašica i pozajmio nekoliko novčida od pet centi, da na muzičkom automatu pet puta odsvira "Žalosno djetešce." Na Mačka i momke pala je sjena, i to su oni znali, a znali su da to i zaslužuju. Postali su izopdenici iz društva. Sve su njihove dobre namjere bile sada zaboravljene. To da se ta zabava davala za Doktora, ako je i bilo poznato, nije se nikada spominjalo ili uzimalo u obzir. Prepričavali su o tome kod "Kalifornijske zastave". O tome se govorilo u sardinerijama. Kod "La Ide" pijanci su o tome kreposno raspravljali. Li Čong se suzdržavao od svake izjave. Osjedao se financijski ošteden. A pripovijest, kako se širila, glasila je ovako: oni su ukrali pida i novaca. Zlonamjerno su provalili u laboratorij i sistematski ga uništili iz puke zlobe i pokvarenosti. Čak i ljudi koji su mogli biti razboritiji, zauzeli su to stanovište. Neki od pijanaca kod "La Ide" dogovarali su se da odu prijeko i da cijelu tu družbu valjano isprebijaju,, da im pokažu da takvo što ne mogu načiniti Doktoru. Samo je poznavanje solidarnosti i borbene sposobnosti Mačka i momaka spasilo družbu od odmazde. Bilo je ljudi koji su se osjedali kreposni u toj aferi, a ved odavna nisu imali osnove za krepost.

Najžešdi je od svih bio Tom Sheligan, koji bi i sam bio došao na zabavu, samo da je za nju znao. Društveno su Mack i momci bili izopdeni. Sam Mallov nije ih oslovljavao kad bi prolazili kraj kotla. Povukli su se u se, i nitko nije mogao predvidjeti kako de se osloboditi sramote. Jer postoje dva načina reagiranja na društveni ostracizam ¦ ili čovjek proizađe iz njega s odlukom da bude bolji, čišdi i prijazniji, ili pak postaje zao, prkosi svijetu i počinja još i štošta gore. Ovo je posljednje svakako najčešdi način reagiranja na sramotu. Mack i momci kolebali su se na vagi dobra i zla. Bili su dobri i nježni prema Mazi; međusobno bili su popustljivi i strpljivi. Kad su se slegli prvi odjeci u javnosti, podvrgli su Svratiste Palače takvu pospremanju kakvo još nikad nije iskusilo. Ulaštili su poniklovane ukrase na pedi i oprali svu svoju odjedu i pokrivače. Financijski su postali nedosjetljivi i solventni. Hughie i Jones radili su i donosili kudi svoju pladu. Živežne su namirnice kupovali gore na brijegu kod "Jeftinode", jer nisu mogli podnositi Li Čongov prijekorni pogled. U to je vrijeme Doktor stavio napomenu, koja je možda bila tačna, ali kako je u njegovu obrazlaganju nedostajao jedan čimbenik, ne zna se je li baš bio posve u pravu. Bio je blagdan 4. srpnja. Doktor je sjedio u svom laboratoriju s Richardom Frostom. Pili su pivo i slušali novi Scarlattijev album i gledali kroz prozor. Ispred Svratišta Palače ležala je velika cjepanica, na kojoj su Mack i momci sjedili na prijepodnevnom suncu. Bili su okrenuti licem dolje prema laboratoriju. "Pogledajte ih", reče Doktor. "Evo vam pravih filozofa. Mislim", nastavljao je, "da Mack i momci znaju sve što se ikada dogodilo na svijetu, a vjerojatno i sve što de se dogoditi. Mislim da se oni u tom određenom svijetu održavaju bolje na životu nego drugi ljudi. U vremenima, kad se ljudi rastrgavaju od častohleplja i nervoze i pohlepe, oni su ležerni. Svi naši takozvani ljudi uspjeha odreda su bolesni ljudi s pokvarenim želucima i pokvarenim dušama, ali su Mack i momci zdravi i neobično čiste duše. Oni mogu raditi što hode. Mogu udovoljiti svojim sklonostima, a da ih ne nazivaju drugim imenima." Taj je govor tako isušio Doktoru grlo da je do dna iskapio svoju čašu piva. Mahnuo je sa dva prsta po zraku i nasmjehnuo se. "Nema ništa bolje od prvog okusa piva", reče. "Mislim", preuze Richard Frost, "da su oni baš kao i svatko drugi. Naprosto nemaju novaca." "Mogli bi ga se domodi", reče Doktor. "Mogli bi sebi uništiti život i namaknuti novac. Mack ima odlike genija. Oni su svi veoma pametni ako nešto žele. Samo što i predobro znaju kako sve ide a da bi nasjeli toj želji." Da je Doktor znao svu žalost Mačka i momaka, ne bi bio dao svoju daljnju izjavu. No nitko mu nije govorio o društvenom pritisku koji se vršio na stanare Palacea. Polako natoči pivo u čašu. "Mislim da vam mogu pružiti dokaze", reče. "Vidite kako sjede licem okrenuti ovamo? Eh za neko pol sata prolazit de kroz Lighthouse Avenue svečana povorka u proslavu 4. srpnja. Ako samo okrenu glavu, mogu je vidjeti, ako ustanu, mogu je promatrati, a ako odšedu

dva kratka bloka kuda dalje, mogu je gledati iz neposredne blizine. A ja se kladim s vama za pola litre piva da nede čak ni glavu okrenuti." "Pa što ako i ne okrenu glave?" upita Richard Frost. "Što de to dokazati?" "Što de to dokazati?" kliknu Doktor. "Pa naprosto to da znaju što de biti u povorci. Znat de da de se prvo voziti načelnik u automobilu iskidenu zastavicama. Onda de dodi Dugi Bob na svojem bijelcu sa zastavom. Onda gradsko vijede, pa dva odreda vojnika iz garnizona, onda udruženje Elks sa crvenim kišobranima, pa Vitezovi templari s bijelim nojevim perjanicama i mačevima. Onda Kolumbovi vitezovi s crvenim nojevim perjanicama i mačevima. Sve to Mack i momci znaju. Glazba de svirati. To su oni sve ved vidjeli. Ne treba im opet gledati." "Nema živa čovjeka koji ne mora gledati paradu", reče Richard Frost. "Onda, vrijedi oklada?" "Vrijedi." "Uvijek mi se čini neobično", reče Doktor. "Ono čemu se divimo u ljudima ¦ dobrota i plemenitost, iskrenost, poštenje, razumijevanje i osjedaj popratne su pojave neuspjeha u našem poretku. A crte koje preziremo lukavost, pohlepa, gramzljivost, škrtost, sebičnost i vlastiti interes odlike su uspjeha. I dok se ljudi dive odlikama onoga prvog, oni vole proizvode ovoga drugog." "A tko ved želi da bude dobar ako mora biti i gladan?" upita Richard Frost. "Oh, nije to pitanje gladi. To je nešto sasvim drugo. Prodaja duša, da bi se dobio cijeli svijet, nešto je dobrovoljno i gotovo sveopde ¦ ali ne posve. Posvuda po svijetu ima Mačka i momaka. Vidio sam ih u nekom prodavaču sladoleda u Meksiku i u jednom Aleudaninu na Aljasci. Vi znate kako su pokušali da mi prirede zabavu, pa je nešto pošlo naopako. Ali oni su željeli da mi prirede zabavu. To je bio njihov poriv. Čujte", prekinu se Doktor, "ne čuje li se to glazba?" Brzo natoči dvije čaše pivom, i oni priđu k prozoru. Mack i momci sjedili su pokunjeno na svojoj cjepanici, licem prema laboratoriju. Zvuči glazbe dopirali su s Lighthouse Avenue, a udarci su bubnjeva odjekivali od zgrada. I najednom prođu načelnikova kola, kojima su s hladnjaka lepršale zastavice zatim Dugi Bob na bijelcu sa zastavom, pa muzika, vojnici, udruženje Elks, Vitezovi templari, Vitezovi Kolumbovi. Richard i Doktor nagnuše se napeto naprijed, ali su promatrali samo onaj red ljudi koji su sjedili na cjepanici. I ni jedna se glava ne okrenu, ni jedna se šija ne uspravi. Povorka je prolazila, a oni se nisu maknuli. I povorka je prošla. Doktor iskapi svoju čašu, lako mahnu sa dva prsta po zraku i reče: "Nema ništa bolje na svijetu od toga prvog okusa piva." Richard krenu prema vratima. "Kakvo pivo želite?" "Ovo isto", blago reče Doktor. Smješkao se gore prema brežuljku, Mačku i momcima. Lako je redi: „Vrijeme sve cijeli, pa de i to prodi. Ljudi de zaboraviti", i sve tako, kad nisi sam u pitanju, ali kad jesi, onda vrijeme ne prolazi, ljudi ne zaboravljaju, a ti si usred

nečega što se ne mijenja. Doktor nije znao za bol i razornu samokritiku u Svratištu Palače, inače bi možda pokušao da što poduzme. A Mack i momci nisu znali kako on osjeda, inače bi opet podignuli glave. Bilo je to loše razdoblje. Zlo se mračno šuljalo po praznom zemljištu. Sam Malloy nekoliko se puta potukao sa svojom ženom, a ona je neprestano plakala. Zbog jeke u kotlu činilo se kao da plače pod vodom. Kao da su Mack i momci tvorili jezgru nevolja. Prijazni vratar kod "Kalifornijske zastave" izbacio je nekog pijanca, ali ga je izbacio prežestokoi predaleko i slomio mu krsta. Alfred je tri puta morao odlaziti prijeko u Salinas dok se stvar raščistila, a nije se baš nimalo dobro osjedao. Inače je to bio predobar vratar a da bi ikoga pozlijedio. Njegovi su zahvati bili čudo ritma i gracioznosti. Povrh svega u gradu je skupina gospođa visokih načela zahtijevala da se moraju zatvoriti brlozi poroka, da se zaštiti američka muška mladež. To se događalo otprilike jednom u godini, u onoj mrtvoj sezoni između 4. srpnja i pokrajinskog sajma. Kad bi se to dogodilo, Dora bi obično zatvorila "Kalifornijsku zastavu" na tjedan dana. Nije to bilo tako strašno. Svi bi dobili mali dopust, a uz to su se mogli izvršiti sitni limarski i zidarski popravci. Ali su te godine gospođe krenule u pravi križarski pohod. Tražile su nečiji skalp. Ljeto je bilo dosadno, pa nisu mogle nadi mira. Stvar se tako pogoršala te su zahtijevale da im se kaže tko su vlasnici objekata gdje se tjera porok, kolike su najamnine, te koje bi male prednosti proizašle kad bi se ti lokali zatvorili. Eto kako su ved bile blizu toga da postanu ozbiljna opasnost. Dorin je lokal ostao zatvoren čitava dva tjedna, a u Monterevu se održale tri konferencije dok je "Kalifornijska zastava" bila zatvorena. To se razglasilo, i Monterev je za naredbu godinu izgubio pet konferencija. Na sve je strane bilo nevolje. Doktor je morao uzeti zajam u banci, da plati staklo što se polupalo na zabavi. Elmer Rechati zaspao je na pruzi Južne pacifičke željeznice i izgubio obje noge. Iznenada i posve neočekivana oluja je otklnula sa sidrišta jednog ribara i tri čamca na svijedu i bacila ih razbijene i tužne na žal kod Del Montea. Ovakav se niz nevolja ne može objasniti. Svaki čovjek optužuje sebe. U svojim crnim dušama ljudi se prisjedaju grijeha koje su potajno počinili, pa se pitaju nisu li oni prouzročili tu seriju nevolja. Jedan de to čovjek možda pripisati mrljama na suncu, dok opet drugi, pozivajudi se na zakon vjerojatnosti, nede vjerovati. Čak ni liječnici nisu dobro prošli, jer premda je mnogo ljudi bilo bolesno, nije bilo nijedne bolesti koja se dobro plada. Nije bilo ničega što dobar lijek ili specijalitet ne bi mogao obaviti. A kao kruna svemu Maza oboljela. Bilo je to veoma debelo i živahno psetance kad ju je bolest oborila, ali pet dana groznice svedoše je na puki kosturčid presvučen kožom. Crvenkastosmeđa njuškica poprimila je ružičastu boju, a desni su joj pobijeljele. Oči joj bijahu staklenaste od bolesti, a cijelo joj tijelo bijaše vrude, premda je kadšto drhturila od zime. Nije htjela jesti i nije htjela piti, a debeli joj se trbuščid usukao sve do hrptenice,

pa čak i na repu nazirali joj se kralješnjaci kroz kožu. Očito je imala štenedak. Svratiste Palače zahvatila je prava panika. Maza im je postala najvažnija. Hughie i Jones odmah ostaviše posao, kako bi mogli biti pri ruci da pomognu. Bdjeli su uz nju u smjenama. Stavljali su joj na čelo hladan vlažni oblog, a ona je sve više slabila. Konačno, premda im nije bilo po volji, bili su odabrani Hazel i Jones da potraže Doktora. Našli su ga kako proučava karte plima i oseka jedudi piledu ujušad, kojega glavna sastojina nije bila piletina ved morski krastavac. Imali su osjedaj da ih on gleda malo hladno. "Došli smo zbog Maze", rekoše. "Bolesna je." "Što joj je?" "Mack kaže da ima štenedak." "Ja nisam veterinar", reče Doktor. "Ja ne znam kako se takvo što liječi." "Pa ne biste li je mogli samo pogledati", reče Hazel. "Strašno je bolesna." Stajali su uokrug dok je Doktor pregledavao Mazu. Pregledao joj je očne jabučice i desni i stavio prst u uho, da vidi ima li groznicu. Prstima joj je opipao hrptenjaču i rebra, što su stršila poput žbica. "Nede da jede?" upita. "Baš ništa", odgovori Mack. "Morat dete je hraniti na silu krepke juhe i jaja i ribljeg ulja." Činilo im se da je hladan i služben. Doktor se vratio svojim kartama plime i oseke i svojoj ujusadi. Ali su sada Mack i momci imali što da rade. Kuhali su meso sve dok čorba nije bila jaka kao viski. Stavljali su Mazi ribljeg ulja straga na jezik, tako da je nešto morala progutati. Podizali joj glavu i od njezinih usna stvorili mali lijevak i ulijevali ohlađenu čorbu. Morala je ili gutati ili se zagušiti. Svaka su je dva sata hranili i davali joj vode. Prije su spavali u smjenama sada nije više nitko spavao. Sjedili su šutke i čekali na Mazinu krizu. Ta je nastupila rano ujutro. Momci su sjedili ha svojim stolicama napol spavajudi, ali je Mack bio budan, očiju uperenih u psida. Opazio je kako je Maza dvaput trgnula ušima i kako joj se grudni koš nadima. Beskrajno slaba, ona se polako uspravila na svoje tanahne nožice, odvukla do vrata, četiri puta liznula vodu i srušila se na pod. Mack probudi vikom ostale. Počeo je zdepasto plesati. Svi su momci vikali jedan drugomu. Čuo ih je Li Čong i sam za se ljutito duhao iznosedi kante sa smedem, čuo ih je i vratar Alfred i mislio da imaju zabavu. Do devet sati Maza je ved posve sama pojela jedno sirovo jaje i pola litre tučenog vrhnja. O podne se ved očito počela debljati. Za jedan je dan ved malo skakala naokolo, a do konca tjedna bila je zdrav pas. Konačno se u zidu zala pojavila pukotina. Moglo se to posvuda vidjeti. Onog su ribara izvukli s čamcem sa hridina, i opet je mogao ploviti. Dora je saznala da može opet mirno otvoriti "Kalifornijsku zastavu". Earl Wakefield uhvatio je škarpinu sa dvije glave i prodao je muzeju za osam dolara. Zid zla i čekanja bio je probijen. Kidao se u gromadama. Te su

nodi na laboratoriju povučeni zastor, i crkvena je glazba svirala do dva sata, a onda je glazba prestala i nitko nije izašao. Neka je sila djelovala na Li Čongovo srce i u nekom orijentalnom času on je oprostio Mačku I momcima i otpisao dug za žabe što mu je od samog početka zadavao novčanu glavobolju. A da dokaže momcima da im je oprostio, odnio im je gore pol litre "Starih cipela za tenis" kao poklon. Njihovo nabavljanje kod "Jeftinode" povrijedilo je njegove osjedaje, ali je sada sve prošlo. Lijev je posjet pao u isto vrijeme s prvim zdravim nagonom za razaranjem, koji se javio kod Maze poslije bolesti. Sada su je potpuno razmazili, i nitko nije ni pomišljao na to da je nauči ponašanju u kudi. Kad je Li Čong ušao sa svojim darom, Maza je sva sretna odlučno uništavala Hazelov jedini par gumenih čizama, dok su joj sretni gospodari odobravali. Mack nije nikada profesionalno posjedivao "Kalifornijsku zastavu". To bi mu se činilo kao neko rodoskvrnude. On je posjedivao neku kudu vani kod igrališta za baseball. Stoga, kad je ušao u prednju točionicu, svi su mislili da želi čašu piva. Mack pristupi Alfredu. "Dora kod kude?" upita. "Što de ti ona?" upita Alfred. "Moram je nešto pitati." "Što to?" "Što se to tebe tiče?" reče Mack. "U redu. Neka bude na tvoju. Pogledat du hode li da s tobom razgovara." Čas kasnije uvede Mačka u svetište. Dora je sjedila za pisadim stolom s pomičnim poklopcem. Narančasta joj kosa bila složena u kovrčice, a na čelu je nosila zeleno sjenilo za oči. Tupim je perom sređivala svoje račune unosedi brojke u krasnu starinsku knjigu za dvostruko knjigovodstvo. Bila je odjevena u veličanstven kudni ogrtač od ružičaste svile, ukrašen čipkama na orukvicama i oko vrata. Kad je Mack ušao, ona malo zaokrenu svoj pokretni uredski stolac, tako da mu sjedi sučelice. Alfred je stajao na vratima i čekao. Mack je stajao sve dok Alfred nije zatvorio vrata i otišao. Dora ga je pozorno motrila sumnjičavim pogledom. "Dakle što mogu za te učiniti?" upita konačno. "Evo, gledajte, gospođo", reče Mack. "Vi ste sigurno čuli što smo učinili tamo prijeko kod Doktora prije nekog vremena?" Dora odmaknu sjenilo za oči na tjeme i odloži pero u staromodni utikač u obliku okrugle opruge. "Jest", reče, "čula sam." "Eh, gospođo, učinili smo to za Doktora. Vi to možda ne vjerujete, ali mi smo mu htjeli prirediti zabavu. Samo što on nije stigao kudi na vrijeme, i eh, zabava se malo razmahala." "To sam čula", reče Dora. "Dakle, što želiš da ja učinim?" "Pa", reče Mack, "ja i momci mislili smo da demo vas pitati. Vi znate što mislimo o Doktoru. Htjeli smo vas zapitati što vi mislite da bismo mogli za njega učiniti, da bi mu to nekako i pokazali." "Hm", zamisli se Dora, zavali se natrag u naslon, prekriži noge i poravna kudni ogrtač preko koljena. Potucka cigaretom, zapali je i zamisli se. "Priredili ste mu zabavu na koju nije došao. Zašto mu dakle ne priredite zabavu na koju de dodi?" upita. "Isuse", objašnjavao je kasnije Mack svojim momcima. "Ništa

jednostavnije od toga. To je uistinu žena i po. Nije čudo što je postala madame. Baš je žena i po." . POGLAVLJE Mary Talbot, to jest gospođa Toma Talbota, bila je krasna. Imala je crvenu kosu sa zelenkastim odsjevom, koža joj bila zladana sa zelenkastom primjesom, a oči zelene sa zlatnim tačkicama. Lice joj bilo trouglasto sa širokim ličnim kostima, oči razmaknute, a bradica šiljasta. Imala je duge noge i stopala plesačice, a kad je hodala bijaše kao da uopde ne dodiruje tlo. Kad bi se uzbudila a uzbuđivala se počesto lice bi joj se zalilo zlatom. Njezinu su prapraprapraprabaku spalili kao vješticu. Više od svega na svijetu Mary Talbot voljela je društvo. Voljela je priređivati zabave i voljela idi na zabave. Kako Tom Talbot nije zarađivao mnogo novaca, to Mary nije mogla svaki čas pozivati društvo, pa bi smicalicama navodila druge da to učine. Kadšto bi telefonirala kojoj prijateljici i posve otvoreno rekla: "Nije li ved vrijeme da prirediš kakvu zabavu?" Mary je redovito imala šest rođendana u godini, a uz to je priređivala i maskirane zabave, zabave iznenađenja, zabave u proslavu blagdana. U njezinoj je kudi Badnjak bio nešto uzbudljivo. Jer Mary je sva evala kad je bila zabava. Val njezina oduševljenja ponio bi i njezina muža. Poslijepodne, kad je Tom bio na radu, Mary bi kadšto priredila užinu za mačke iz susjedstva. Namjestila bi stoličicu sa šalicama i tanjuridima za lutke. Okupila bi mačke, a tih je bila sva sila, i vodila s njima razgovore, raspredala nadugo i naširoko. Bila je to igra u kojoj je silno uživala nekakva satiričnaigra koja je pred njom prikrivala činjenicu da nema baš lijepu odjedu i da Talbotovi nemaju novaca. Gotovo su uvijek bili u stisci, a kad bi uistinu jedva povezivali kraj s krajem, Mary bi još uspjela da priredi kakvu zabavu. Ona je to mogla. Ona je mogla zaraziti cijelu kudu veseljem, pa se tim svojini darom služila kao oružjem protiv malodušja, koje bi uvijek navirivalo u kudu čekajudi da uđe i da se baci na Toma. Gledala je to kao svoj zadatak da Toma očuva od malodušja, jer su svi znali da de on jednog dana sjajno uspjeti. Vedinom bi uspijevala spriječiti da neugodnosti prodru u kudu, ali bi kadšto one ipak doprle do Toma i sništile ga. Tada bi on sjedio sate i sate i mozgao, dok bi Mary održavala protuvatru dobra raspoloženja. Jednom, kad je bio prvi u mjesecu pa stigle oštre opomene od vodovodnog poduzeda a stanarina još nije bila pladena, kad je časopis "Collier" vratio rukopis, a časopis "New Yorker" karikature, i kad je Toma prilično neugodno mučila i upala porebrice, on se povukao u spavaonicu i legao na postelju. Mary je tiho ušla, jer je sivozelena boja njegova raspoloženja prodirala ispod vrata i kroz ključanicu. Nosila je kiticu cvijeda u manšeti od papirne čipke. "Pomiriši", reče i gurnu mu kiticu pod nos. On pomirisa cvijede i ne reče ništa. "Znaš li ti koji je danas dan?" upita, upinjudi se iz svih sila da se na brzinu sjeti nečega što bi dalo vedrine tome danu. "Zašto ved jednom ne

pogledamo svemu u oči?" upita Tom. "Mi propadamo. Mi tonemo. Kakva smisla ima zavaravati se?" "Ne, mi ne propadamo", reče Mary. "Nas prati čarolija. Uvijek je tako bilo. Sjeti se samo onih deset dolara, što si ih. našao u nekoj knjizi sjeti se kako ti je bratid poslao pet dolara! Ništa se nama ne može dogoditi." "Eh, ali se sad dogodilo", reče Tom. "Žalim", doda, "ne mogu se ovaj put uvjeriti da je drugačije. Sit sam toga pretvaranja u svemu. Bar jednom htio bih da bude sve pravo samo jednom." "Mislila sam prirediti večeras malo društvo", reče Mary. "Čime? Valjda nedeš opet izrezati sliku pečene šunke iz ilustracija i poslužiti je na tanjuru, je li? Dosta mi je tog zavaravanja. To više i nije smiješno. To je žalosno." "Mogla bih prirediti malu zabavu", nije popuštala. "Nešto posve skromno. Nitko se nede svečano odjenuti. Danas je godišnjica osnivanja Udruženja emancipiranih žena nisi se čak ni toga sjetio." "Nema smisla", reče Tom. "Znam da to ne valja, ali naprosto se ne mogu prisiliti. Zašto ne iziđeš? Zatvori vrata i ostavi me na miru! Ako ne iziđeš, izbacit du te." Pozorno ga je pogledala i vidjela da on to uistinu ozbiljno misli. Tiho je izišla i zatvorila vrata, a Tom se okrenuo na postelji i zario lice u ruke. Čuo ju je kako šuška po drugoj sobi. Okitila je vrata starim božičnim ukrasima, staklenim kuglama i srebrnim nitima i napisala mali plakat: "Dobro došao, Tome, naš junače!" Osluškivala je na vratima, ali se ništa nije čulo. Malko razočarana, izvukla je nisku stolicicu i prostrla na njoj ubrus. Na sredinu stolčide stavila je čašu sa svojom kiticom cvijeda i namjestila male šalice i tanjuride. Zatim je otišla u kuhinju, stavila čaja u lonac za čaj i pristavila vodu da zavri. Zatim je otišla na dvorište. Maca Randolph sunčala se uz prednju ogradu. Mary je pslovi: "Gospođice Randolph neki mi . prijatelji dolaze na čaj, ako vam je po volji da dođete." Maca Randolph lijeno se izvalila na leđa i rastezala na toplom suncu. "Nemojte dodi kasnije od četiri sata", nadoveže Mary. "Moj suprug i ja idemo u hotel na primanje u proslavu godišnjice osnivanja Udruženja emancipiranih žena." Polako se uputila za kudu u stražnje dvorište, gdje su se preko ograde penjale vitice kupine. Maca Casini čučala je na tlu. Tiho je sama za se režala i bijesno šibala repom. "Gospođo Casini", poče Mary, a onda zastade, jer je opazila što mačka radi. Maca Casini imala je miša. Nježno ga je tapšala nenaoružanom šapom, a miš je pokušavao da umakne vukudi za sobom svoje uzete stražnje noge. Mačka ga pusti da gotovo dosegnu kupinovo grmlje, a onda ljupko ispruži šapu na kojoj je niknulo bijelo trnje. Kao od igre žabi pandže u leđa mišu i privuče ga k sebi, dok se on previ jao a njoj rep šibao amotamo od napeta užitka. Zacijelo je Tom ved bio barem napol u snu kad je začuo kako ga netko doziva po imenu. Skočio je vičudi: "Što je? Gdje si?" Čuo je kako Mary plače. Potrčao je na dvorište i vidio što se događa. "Okreni glavu", doviknu joj te ubi miša. Maca Casini skoči na vrh

ograde, odakle ga je ljuti to promatrala. Tom podignu kamen i pogodi je u trbuh i zbaci s ograde. U kudi je Mary još malo plakala. Natočila je vrudu vodu u kantu za čaj i donijela je k stolu. "Sjedni tamo", naloži Tomu i čučne na pod ispred stoličice. "Zar ne mogu dobiti vedu šalicu?" upita Tom. "Ne mogu osuđivati Macu Casini", reče Mary. "Znam kakve su mačke. Nije to njihova krivnja. Ali oh, Tome! Bit de mi teško pozvati je drugi put. Neko je vrijeme naprosto nedu modi voljeti, koliko god možda i htjela." Pomnije promotri Toma i opazi da mu je sa čela nestalo nabora i da nekako ne žmirka neraspoloženo. "Ali ja sam ionako ovo zadnje vrijeme toliko zaposlena s tim Udruženjem", reče, "te naprosto ne znam kako du na sve stidi." Te je godine Mary Talbot priredila društvo da proslavi što očekuje dijete. I svatko je govorio: "Gospode, njezino de dijete uvijek imati zabave." : POGLAVLJE Svakako je sav Cannery Row, a vjerojatno i sav Monterey osjedao da je nastala promjena. Sveje to lijepo i dobro ne vjerovati u sredu i znakove. Nitko u njih i ne vjeruje. Ali nije opet ni zgodno upuštati se u ikakve rizike, pa to nitko i ne čini. Cannery Row, to je ulica u kojoj, kao i posvuda drugdje, nema praznovjerja, ali ipak njezini stanovnici nede prodi ispod ljestava ili otvoriti kišobran u kudi. Doktor je bio čisti naučni radnik i nesposoban za praznovjerje, a ipak, kad je jednom došao kasno kudi i našao na pragu razasuto bijelo cvijede, nije mu bilo voljko pri duši. Uostalom, vedina ljudi u Cannerv Rowu naprosto ne vjeruje u takve znakove, a ipak ih se pridr v žava. U Mackovoj duši nije bilo ni najmanje sumnje o tome da se nad Svratiste Palače nadvio mračan oblak. U mislima je analizirao neuspjelu zabavu i došao do zaključka da se nesreda zavukla u sve pukotine, da se loša sreda oborila na sve poput večernjih rojeva pčela. I kad jednom zapadneš u takvo kolo, najbolje ti je da naprosto odeš spavati dok nevolja ne prohuja. Ne možeš se opirati. Nije da je Mack bio praznovjeran. No malopomalo neko je veselje počelo prodirati u ulicu i odande se širi sve dalje. Doktor je imao gotovo natprirodnog uspjeha s nizom ženskih posjetilaca. Nije mu se trebalo nimalo truditi. Kujica u Palaceu rasla je kao korov, a imajudi za sobom tisudu generacija odgoja, počela je sama sebe odgajati. Dojadilo joj mokriti po podu, pa je počela izlaziti. Bilo je očito da de se Maza razviti u dobra i ljupka psa, a od šteničnjaka nisu joj ostale nikakve posljedice. Dobri se utjecaj vukao ulicom poput plina. Prodro je čak i do Hermanove ulične prodavaonice kobasica, protegao se do Hotela San Carlos. Osjedao ga je i Jimmy Brucia i njegov pipničar i pjevač, Johnny. Osjetio ga je i Sparky Evea, pa se veselo upustio u tučnjavu s trojicom novih pokrajinskih redara. Dobri se utjecaj proširio čak i do pokrajinskog zatvora u Salinasu, gdje je Gay koji je provodio ugodan život dopuštajudi šerifu da ga pobjeđuje u igri dame postao drzak i više nikada nije izgubio nijednu igru.

Tako je izgubio svoje povlastice, ali se opet osjedao potpun čovjek. Osjedali su to i tuljani, i njihovo je lajanje poprimilo zvuk i boju koji bi razdragali srce svetog Franje, Male djevojčice na satu katekizma iznenada bi podizala oči i tiho se cerekale ni zbog čega. Možda bi se moglo konstruirati električni aparat koji bi bio toliko osjetljiv da bi mogao odrediti izvor širenja svega veselja i srede. A trijangulacijom bi se vjerojatno mogao tome odrediti izvor u Svratištu Palače. Svakako je Palače bio sav ispunjen time. Mack i momci bijahu kao elektrizirani. Zna se da je Jones skočio sa stoca, tek toliko da na brzinu otpleše brzi step pa da opet sjedne. Hazel se neodređeno smješkao ni na što. Radost je bila tako opdenita i tako sve zahvadala da je Mačku bilo teško da je drži usredotočenu i usmjerenu na d.iS njezin cilj. Eddie, koji je sad prilično redovito radio kod "La Ide", skupljao je zalihe pida koje su mnogo obedavale. Više nije ulijevao pivo u svoj sabirni vrč. Rekao je da to mješavini daje ustajali okus. Sam Malloy zasadio je slak, da mu obraste kotao. Razapeo je i malu tendu, pa su podveče on i žena često pod njom sjedili. Ona je kačkala pokrivač za postelju. Radost se proširila čak i do "Kalifornijske zastave". Posao se dobro odvijao. Noga Phvllis Mae lijepo je cijel jela i Phvllis je ved gotovo bila spremna da opet počne raditi. Eve Flanegan vratila se iz East St. Louisa, presretna što je opet kod kude. U East St. Louisu bilo je vrude, a nije ni bilo tako lijepo kako joj je ostalo u sjedanju. Uostalom, bila je mlada kad joj je tamo bilo tako lijepo. Saznanje, odnosno uvjerenje, da se sprema zabava za Doktora nije bilo nešto nenadano. I nije bilo odmah u punom cvatu. Ljudi su znali za zabavu, ali su pustili da se ona polako razvije poput ličinke u kukuljicama njihove mašte. Mack je bio realističan u tom pitanju. "Prošli smo put sve nekako na silu", govorio je momcima. "Tako nedeš nikada prirediti uspjelu zabavu. Moraš je pustiti da se polako u tebi priprema." "A kada de to biti?" nestrpljivo upita Jones. "Ne znam", odgovori Mack. "Hode li to biti zabava iznenađenja?" upita Hazel. "Trebalo bi tako. To su one najbolje", reče Mack. Maza mu donese tenisku loptu koju je našla, a on baci loptu kroz otvorena vrata u korov. Kujica odskakuta za njom. "Kad bismo znali kada je Doktoru rođendan, mogli bismo mu prirediti rođendansku proslavu", spomenu Hazel. Mack zinu od čuda. Hazel ga je neprestano iznenađivao. "Bogami, Hazel, ti si pogodio ono pravo", uzviknu. "Jest, gospodine moj, ako mu je rođendan, onda de biti i darova. To je ono pravo. Treba samo da pronađemo kada je to." "To je barem lako", reče Hughie. "Zašto ga ne bismo upitali?" "Vraga", reče Mack. "Onda bi prozreo stvar. Pitaj čovjeka kad mu je rođendan, a pogotovu

ako si mu ved priredio zabavu kao što smo mi učinili, i on de odmah znati zašto to želiš saznati. Ja du naprosto skočiti prijeko i malo pronjušiti sijvar, i ništa nedu odati." , "Idem s tobom", reče Hazel. "To ne ako bismo nas dva išli, mogao bi se dosjetiti da nešto spremamo." "Eh, do vraga, zamisao je bila moja", reče Hazel. "Znam", reče Mack. "Ali kad dotle dođe; eto, ja du redi Doktoru da je to bila tvoja zamisao. No bit de bolje, mislim, da prijeko idem sam." "A kako se drži? Prijazno?" upita Eddie. "O da kao uvijek." Mack je našao Doktora straga u podrumskom dijelu laboratorija. Bio je odjeven u dugačku gumenu pregaču i gumene rukavice, da zaštiti ruke od formaldehida. Uštrcavao je neku obojenu masu u vene i arterije malih morskih pasa. U maloj miješalici vrtjela se plava smjesa. Crvena je tekudina ved bila u štrcaljki. Doktorove vitke ruke radile su precizno, uvlačedi iglu i pritiščudi otponac na komprimirani zrak kojim se boja utjerivala u vene. Dovršene je ribe slagao na urednu hrpu. Morat de ih još jednom uzeti u posao, da im ubrizga plavu boju u arterije. Mali morski psi veoma su prikladni kao primjerci za disekciju. "Zdravo, Doktore", reče Mack. "Mnogo posla?" "Koliko samo mogu poželjeti", reče Doktor. "Kako je kujici?" "Da ne može bolje. A bila bi uginula da nije bilo vas." Val opreznosti zapljusnu Doktora na čas, pa opet popusti. Laska bi ga redovno tjerala na oprez. Ved je odavna imao posla s Mačkom. No iz njegovih je riječi zvučala samo zahvalnost. Doktor je znao koliko je Mačku do tog šteneta. "A kako je gore u Palaceu?" "Jake dobro, Doktore, baš jako dobro. Imamo dvije nove stolice. Volio bih da nas dođete gore malo posjetiti. Sada je gore veoma lijepo." "Hodu", reče Doktor. "Eddie još uvijek donosi kudi vrč?" "Dabome", reče Mack. "Ali sad više ne ulijeva u nj pivo, pa mislim da sada ima i bolji okus. Krepče je." "Bilo je krepko ved i prije", reče Doktor. Mack je strpljivo čekao. Prije ili kasnije Doktor de sam upasti, pa je na to čekao. Ako bi Doktor nekako sam načeo temu, bilo bi manje sumnjivo. To je uvijek bio Mackov način. "Nisam ved dugo vidio Hazela. Valjda nije bolestan?" "Nije", reče Mack i započe svoj strateški potez. "Hazel je sasvim dobro. Neprestano se nateže s Hughijem. To ved traje tjedan dana", nasmija se Mack. "A smiješno je da se natežu za nešto o čemu ni jedan ni drugi nema pojma. Ja se ne miješam u to, jer ni ja ne znam, ali oni ne popuštaju. Čak su i malo ljuti jedan na drugoga." "A oko čega se to natežu?" upita Doktor. "Eh, gospodine moj", reče Mack. "Hazel uvijek kupuje nekakve tablete pa gleda koji su sretni dani i zvijezde, i sve tako. A Hughie kaže da je to sve glupost. Hughie, kaže on, ako znaš kad se čovjek rodio, možeš sve o njemu reci, a Hughie kaže da oni samo prodaju Hazelu te tablete po dvadeset i pet centi komad. Ja o tomu ništa ne znam. Sto mislite vi, Doktore?" "Ja bih nekako pristao uz Hughieja", odgovori Doktor. Zaustavio je miješalicu, isprao štrcaljku za boju i napunio je plavom tekudinom. "Neko su se veče razigrali", reče Mack. "Pitaju

me kad sam se rodio, pa im kažem dvadesetoga travnja, Hazel ide i kupi jednu takvu tabletu i na njoj čita sve o meni. Pa zbilja je tu i tamo pogodio. Ali je gotovo sve bilo povoljno, a čovjek rado vjeruje dobro o sebi. Tamo piše da sam hrabar i pametan i dobar svojim prijateljima. Ali Hazel kaže da je sve tačno. Kad je vama rođendan, Doktore?" Na kraju tako dugačkog izlaganja to je pitanje zvučilo onako posve uz put. Ništa napadno. Ali ne valja zaboraviti da je Doktor paznavao Mačka ved jako dugo. Da nije, bio bi rekao: 18. prosinca to je zapravo bio dan njegova rođenja umjesto krivog 27. listopada. "27. listopada", reče Doktor. "Pitaj Hazela kakav sam onda čovjek." "Vjerojatno je to sve zajedno glupost", reče Mack, "ali Hazel sve ozbiljno uzima. Redi du mu neka pogleda za vas, Doktore." Kad je Mack otišao, Doktor se onako uz put pitao na što je to smjeralo. Jer on je prozreo da je nekakva smicalica posrijedi. Poznavao je Mackovu tehniku, njegov način. Prepoznao je njegov stil. I pitao se u kakvu bi svrhu mogao Mack upotrijebiti taj podatak. Tek kasnije, kad se pomalo ved počelo govorkati, postalo je Doktoru sve jasno. Osjetio je tada olakšanje, jer je isprva mislio da mu Mack želi nešto podvaliti. . POGLAVLJE Dva su se dječaka igrala kod brodogradilišta dok se na ogradu nije popela neka mačka. Smjesta su se dali u potjeru, gonili je preko tračnica i tu napunili džepove granitnim kamenjem s nasipa. Mačka im je dotle umaknula u visokom korovu, ali su oni zadržali kamenje, jer je bilo kao stvoreno za bacanje i po težini, i po obliku i veličini. Nikad ne znaš kad de ti ovakav,kamen zatrebati. Dječaci su zatim okrenuli niz Cannerv Row i bacili kamen u pročelje od valovita lima na sardineriji Morden. Nekakav prestrašen čovjek pogleda kroz prozor poslovnice, a tada pojuri na vrata, ali su dječaci bili suviše brzi za njega. Ležali su iza neke drvene grede na zemljištu još prije nego se on i približio vratima. Ne bi ih bio mogao nadi ni za stotinu godina. "Kladim se da bi nas mogao tražiti cio život, pa nas ne bi našao", reče Joey. Nakon nekog vremena dojadi im skrivanje kad ih nitko ne traži. Ustali su i krenuli niz Cannerv Row. Dugo su vremena gledali u Li čongov izlog, priželjkujudi izložena kliješta, pilide, tehničarske kape i banane. Zatim su prešli preko ceste i sjeli na donju stepenicu stuba što su vodile na gornji kat laboratorija. "Znaš", reče Joey, "taj čovjek unutri ima djecu u bocama." "Kakvu djecu?" upita Willard. "Pravu pravcatu djecu, samo prije nego što se rode." "To ne vjerujem", reče Willard. "Eh, istina je. Vidio ih je mali Sprague, pa kaže da nisu veda nego ovoliko, i imaju male ruke i noge i oči." "A kosu?" "Pa, o kosi nije mali Sprague ništa rekao." "Trebalo je da ga pitaš. Ja mislim da on laže." "Bolje da ne čuje što kažeš", reče Joey. "Pa, možeš mu redi da sam to rekao. Ja

se njega ne bojim, a ne bojim se ni tebe. Ne bojim se nikoga. Hodeš li da se tučeš za to?" Joey nije odgovarao. "Ha, hodeš li?" "Ne", reče Joey. "Mislio sam zašto naprosto ne odemo gore i ne pitamo tog čovjeka ima li djecu u bocama? Možda bi nam i pokazao, naime ako ih uopde ima." "Nema ga tu", reče Willard. "Kad je doma, onda su mu i kola ovdje. Nekamo je otišao. Ja mislim da je sve laž. Mislim da je mali Sprague lažac. Mislim da si ti lažac. Hodeš li da se tučeš za to?" Dan je bio lijen. Willard de se morati jako naprezati da izazove uzbuđenje. "Ja mislim da si ti i kukavica. Hodeš li se potudi za to?" Joey nije odgovarao. Willard izmijeni svoju taktiku. "Gdje ti je sad tvoj stari?" upita kao u razgovoru. "Mrtav je", reče Joey. "Oh, zbilja? Nisam čuo. Od čega je umro?" Joey posuti časak. Znao je da Willard zna, ali nije smio pokazati da to zna, jer bi se inače morao potudi s Willardom, a Joey se bojao Willarda. "On je počinio... ubio se." "Zbilja?" razvuče Willard lice. "A kako je to učinio?" "Uzeo je otrova za štakore." Willardu zakriješti glas od smijeha. "Pa što je mislio da je štakor?" Joey se malo nasmija na tu dosjetku, naime tek toliko. "Zacijelo je mislio da je štakor", razvika se Willard. "Je li puzao naokolo ovako gledaj Joe ovako? Je li frnjio nos ovako? Je li imao dugačku repinu?" Willard je bio nemodan od smijeha. "Zašto nije naprosto nabavio stupicu za štakore i turio u nju glavu?" Dobro su se ismijali nad tom dosjetkom, Willard ju je uistinu tjerao do otrcanosi. Tada pokuša s drugom dosjetkom. "A kako je izgledao kad je uzeo otrov ovako?" Zaškilji očima, otvori usta i isplazi jezik. "Bilo mu je zlo cijeli dan", reče Joey. "Nije umro do ponodi. Boljelo ga je." "A zašto je to učinio?" upita Willard. "Nije mogao dobiti posla", reče Joey. "Gotovo godinu dana nije mogao dobiti posla. A. znaš što je smiješno? Sutradan: je došao neki čovjek da mu ponudi posao." Willard pokuša da obnovi svoju dosjetku. "Mislim, on je naprosto smatrao da je štakor" reče, ali dosjetka ne upali čak ni kod njega samog. Joey ustade i turi ruke u džepove. Opazio je kako nešto bakrenasto svjetluca u kanalu, pa se uputi onamo. No upravo kad stiže, Willard ga gurnu ustranu i podiže novčid. "Ja sam ga prvi spazio", viknu Joey. "Moj je." "Hodeš se potudi za to?" upita Willard. "Zašto ne ideš i ne uzmeš otrova za štakore?" . POGLAVLJE Mack i momci Vrline, Blaženstva, Ljepote. Sjedili su u Svratištu Palače, a bili su onaj kamen bačen u baru, impuls koji je proširio kolute po cijeloj ulici, pa još i dalje, do PacificGrovea, do Montereva, pa čak i preko brda do Carmela. "Ovaj put moramo biti sigurni da dođe na zabavu. Ako ne dođe, nedemo je ni prirediti." "A gdje demo je ovaj put prirediti?" upita Jones. Mack nagnu stolac natrag do zida i zakvači se nogama za prednje noge stoca. "Mnogo sam o tome mislio", reče. "Naravno, mogli bismo je ovdje davati, ali ovdje bi ga bilo prilično teško iznenaditi. A Doktor voli svoju kudu. Tamo ima svoju glazbu." Mack se mrko ogleda po sobi. "Ne znam

tko je zadnji put pokvario fonograf", reče. "Ali ako ga itko i samo prstom takne drugi put, ja du osobno ubiti boga u njemu." "Mislim da nam ne preostaje drugo ved je prirediti kod njega", reče Hughie. Ljudi nisu bili obaviješteni o zabavi znanje se o njoj naprosto malopomalo stvorilo u njima. I nitko nije bio pozvan. Svi su se spremali da idu. Dan 27. listopada bio je u duhu ispisan crvenom bojom. A kako je to imala biti proslava rođendana, trebalo je razmisliti i o darovima. Na primjer, djevojke u Dorinu lokalu. Sve su se one ovom ili onom prigodom navratile prijeko u laboratorij, radi savjeta ili lijeka, ili naprosto zbog neprofesionalnog društva. I vidjeli su Doktorov krevet. Bio je pokriven starim izblijedjelim crvenim pokrivačem punim lisičjeg repa i pljevica i pijeska, jer on bi ga uzimao na sva svoja sabiralačka putovanja. Nikada mu nije padalo na pamet da kupi novi pokrivač. Dorine su djevojke izrađivale poplun od krpica krasan poplun, sav od svile. A kako je vedi dio tih svilenih krpica potjecao od rublja i večernjih haljina, to se poplun divno prelijevao u svim bojama od blijedoružičaste do ljubičaste i od blijedozelene do jarko crvene. Radile su na njemu u kasno jutro i poslije podne, prije nego bi došli momci s ribarskih brodica. U tom zajedničkom radu potpuno su nestale one tučnjave i netrpeljivost, kojih uvijek ima u javnoj kudi. Li Čong izvadio je i pregledao osam metara dugačku traku s praskalicama i veliku papirnu vredicu lukovica kineskog ljiljana. To je po njegovu mišljenju bilo najljepše što se može pridonijeti nekoj zabavi. Sam Mallov ved je davno razvio vlastitu teoriju o starinama. Znao je da staro pokudstvo, staklo i porculan, koje svojedobno nije bilo mnogo vrijedno, s vremenom postaje poželjno i vrijedno izvan svakog razmjera sa svojom stvarnom ljepotom ili korisnom primjenom. Znao je za neki stolac koji je donio pet stotina dolara. Sam je sabirao dijelove historijskih automobila i bio uvjeren da de jednog dana njegova zbirka, pošto se on njome obogati, počivati na crnom baršunu u najboljim muzejima. Mnogo je razmišljao o zabavi, pa je pregledao svoje dragocjenosti, koje je držao u velikom zaključanom sanduku iza kotla. Odlučio je da Doktoru dade jedan od svojih najljepših primjeraka klipnjaču i klip nekog automobila tipa Chalmers iz god. 1916. Trljao je i laštio tu krasotu, dok se nije sva sjala poput starovjekog oklopa. Napravio je za nju malen sandučid i obložio ga crnom tkaninom. Mack i momci posvetili su problemu zabave mnogo misli i došli do zaključka da Doktoru uvijek trebaju mačke i da mu ih nije lako nabaviti. Mack je iznio svoj dvostruki kavez. Pozajmili su mačku koja se tjerala i postavili svoju stupicu ispod stabla čempresa na vrhu praznoga zemljišta. U kutu Palacea sagradili su kavez od žice, i u njemu se svake nodi povedavala njihova zbirka ljutitih mačora. Jones je morao po dvaput na dan odlaziti u sardineriju po riblje glave, da bi nahranili svoje štidenike. Mack je smatrao, i to sasvim ispravno, da de dvadeset i pet

mačaka biti najljepši dar što ga mogu pokloniti Doktoru. "Ovaj put bez dekoracija", reče Mack. "Samo dobra solidna zabava sa mnogo pida." Gay je dočuo za zabavu sve tamo u zatvoru u Salinasu, pa se nagodio sa šerifom da te večeni ode, i od njega je pozajmio dva dolara za povratnu autobusnu kartu. Gay je bio veoma dobar prema šerifu, a taj nije bio čovjek koji de to zaboraviti, pogotovu kad su se približavali izbori, a Gay je mogao odnosno rekao da može pribaviti priličan broj glasova. Osim toga, Gay je mogao, ako bi htio, dovesti zatvor u Salinasu na zao glas. Henri je iznenada zaključio da je staromodni jastučid s gumbašnicama oblik umjetnosti koji je cvao i dosegao svoj vrhunac koncem prošlog stoljeda i odonda se zanemario. Ponovo je uveo taj oblik umjetnosti i bio sav sretan vidjevši što se sve može postidi s raznobojnim gumbašnicama. Slika nije nikada bila dovršena mogao si je mijenjati premještajudi gumbašnice. Henri je pripremio nekoliko takvih djela za samostalnu izložbu, kad je dočuo za zabavu, pa je konačno napustio svdj vlastiti rad i počeo izrađivati divovski jastuk od gumbašnica za Doktora. To je trebalo da bude komplicirana i izazovna kompozicija od zelenih, žutih i plavih iglica, sve u hladnim bojama, kojoj je dao naslov "Pretkambrijsko sjedanje". Henrijev prijatelj Eric, učen brijač koji je sabirao prva izdanja pisaca koji nisu nikada doživjeli drugo izdanje ili napisali drugo djelo, odluči da dade Doktoru aparat za veslanje što ga je dobio iz stečajnog postupka protiv neke mušterije, kojoj se nakupio brijački račun od tri godine. Veslački je aparat bio u izvrsnu stanju. Nitko se nije njime mnogo služio. Nitko nikada i ne upotrebljava aparat za veslanje. Zavjera je sve više rasla, pa je bilo beskrajnog posjedivanja ovamoonamo, podrobnog razglabanja o darovima, pidu, o tome kada da se počne, i kako nitko ne smije ništa redi Doktoru. Doktor nije znao kada je prvi put primijetio da se nešto događa što se njega tiče. U Li Čongovu dudanu prestajao bi razgovor kad bi on naišao. Spočetka mu se činilo da su ljudi hladni prema njemu. Kad ga je barem pol tuceta ljudi pitalo što radi na dan 27. listopada, stajao je pred zagonetkom, jer je zaboravio da je taj dan naveo kao svoj rođendan. Zapravo ga je zanimao horoskop za neki proizvoljni datum rođenja, ali Mack to nije nikada više spominjao, i tako je Doktor zaboravio. Jedne se večeri zaustavio kod gostionice Halfway House, jer su ondje točili pivo na čaše koje mu je prijalo i koje je imalo ispravnu temperaturu. Iskapio je na dušak svoju prvu čašu i onda se pripremio da u miru uživa u drugoj, kad začuje kako neki pijan čovjek razgovara s konobarom koji je posluživao za tezgom. "Ideš li na zabavu?" "Kakvu zabavu?" "Pa", povjerljivo de pijanac, "ti poznaješ Doktora dolje u Cannerv Rowu?" Konobar baci pogled niz tezgu i opet ga upravi u pijanca. "Eh", nastavi pijanac, "spremaju mu čudo od

zabave na njegov rođendan." "Tko to?" "Svi." Doktor poče mozgati. Tog pijanca uopde nije poznavao. Njegovo reagiranje na tu zamisao nije bilo jednostavno. Osjeti veliku toplinu pri pomsli da mu žele prirediti zabavu, ali se u isto vrijeme sav zgrozi sjetivši se one prošle što su mu je priredili. Sada mu sve postade jasno Mackovo pitanje i ona zapadanja u šutnju kad bi se gdje pojavio. Te je nodi mnogo razmišljao o tome sjededi za svojim radnim stolom. Ogledavao se naokolo razmišljajudi koji de se predmeti morati zaključati. Znao je da de ga ta zabava skupo stajati. Sutradan poče vršiti vlastite pripreme za zabavu. Svoje najbolje ploče odnese u stražnju prostoriju, gdje su se mogle spremiti pod ključ. Tamo spremi i svaki komadid uređaja koji bi se mogao razbiti. Znao je kako de to biti njegovi de gosti biti gladni, a jela nede sa sobom donijeti. I rano de im ponestati pida kao uvijek. Malo se umorno otputi u dudan "Jeftinoda" gdje je bio pristojan, susretljiv mesar. Neko su vrijeme raspravljali o mesu. Doktor naruči petnaest funti narezaka, deset funti rajčice, dvanaest glavica salate, šest hljebaca kruha, veliku staklenku maslaca od kikirikija i jednu staklenku džema od jagoda, pet galona vina i četiri litre dobrog, krepkog ali ne baš najfinijeg viskija. Znao je ved da de imati neprilika kod banke prvoga u mjesecu. Tričetiri takve zabave, i izgubit de laboratorij. Međutim su se u Cannerv Rowu pripreme primicale vrhuncu. Doktor je bio u pravu, nitko se nije sjetio na jelo, ali se posvuda spremala na stranu po koja politrica ili litrica. Zbirka se darova povedavala, a popis gostiju, ako je takav i postojao, nalikovao je pomalo ved na popis pučanstva. l Kod "Kalifornijske zastave" neprekidno su se vodili razgovori o tome što da se odjene. Kako nede biti u poslu, djevojke nisu htjele nositi svoje krasne dugačke haljine, koje su im služile kao odore. Odlučile su da se odjenu u ulične haljine. Nije to bilo baš tako jednostavno kako je zvučalo. Dora je zahtijevala da barem ono najpotrebnije osoblje ostane na dužnosti, da se brine za redovite goste. Djevojke se tada podijeliše u smjene, tako da jedne ostanu u "Zastavi" dok ih druge ne zamijene. Morale su odlučiti ždrijebom koje de prve idi na zabavu. Prve de vidjeti Doktorovo lice kad mu predaju kra,sni poplun. Taj je stajao napet na okviru u blagovaonici i bio ved gotovo dovršen. Gospođa Mallov na neko je vrijeme odložila svoj ukrasni pokrivač, za krevet, jer je kačkala za Doktora šest podložaka za pivske čaše. Iz ulice je sada nestalo prvog uzbuđenja, a njegovo je mjesto zauzela sve veda samrtna ozbiljnost. U kavezu u Svratištu Palače nakupilo se petnaest mačaka, a njihova je dreka nodu malo uznemirivala Mazu. I . POGLAVLJE Prije ili kasnije Frankie je morao saznati za zabavu. Jer Frankie se vukao naokolo poput oblačka. Uvijek bi se našao na rubu skupine ljudi. Nitko ga nije zapažao niti mu posvedivao pažnje. Nisi mogao

redi da li prisluškuje ili ne. Ali je Frankie ipak dočuo za zabavu, a čuo je i za darove, i u njemu se razvukao bogat osjedaj i bolesna čežnja. U izlogu Jacobove draguljarne stajalo je nešto najljepše na svijetu. Ved je dugo ondje stajalo. Bio je to crn stolni sat od oniksa, s pozladenim brojčanikom. Ali ono najljepše nalazilo se na vrhu sata: brončana skulptura svetog Jurja koji ubija zmaja. Zmaj je ležao na leđima, s pandžama u zraku, a prsa mu probijalo koplje svetog Jurja. Svetac je bio sav u oklopu, s uzdignutim vizirom, i jahao na debelu konju krupnih bedara. Svojim je kopljem pribo zmaja uza zemlju. Ali je najdivnije bilo to što je imao šiljastu bradu i malo nalikovaona Doktora. Nekoliko bi puta u tjednu Frankie odšetao u ulicu Alvarado, da stane pred izlog i gleda tu krasotu. A i sanjao je o njoj, sanjao kako prelazi prstima preko bogate, glatke bronce. Ved ju je mjesece i mjesece poznavao kad je dočuo za zabavu i darove. Frankie je stajao cio sat na pločniku prije nego što je ušao. "Da?" reče gospodin Jacob. Okom je procijenio Frankieja kad je ulazio i ved je znao da u njega nema ni sedamdeset i pet centi. "Koliko stoji?" upita Frankie muklim glasom. "Što?" "Ono." "Misliš sat? Pedeset dolara ¦ a s kipom sedamdeset i pet." Frankie iziđe bez odgovora. Spusti se na obalu i zavuče pod izvrnut čamac, odakle je virio u valide. Ona mu se brončana krasota tako snažno upila u mozak te mu se činilo da stoji tu pred njim. I spopade ga neizdrživ osjedaj nemodi. On se mora domodi te krasote. Oči mu se bijesno krijesile pri toj pomisli. Cio je dan ostao pod čamcem, a kad se spustila nod, izvukao se i vratio u ulicu Alvarado. Dok su ljudi odlazili u kino i izlazili te navradali kod "Zlatnog maka", on je šetao goredolje pred onim blokom kuda. A nije osjedao ni umor ni snenost, jer je ona krasota gorjela u njemu poput vatre. Konačno su se ljudi prorijedili i postepeno nestajali s ulica, a parkirani automobili odlazili, i grad se spremio na počinak. Neki redar pomno promotri Frankieja. "A šta ti radiš vani?" upita ga. Frankie dade petama vjetra i umaknu iza ugla te se sakri iza neke bačve u postranoj uličici. U dva sata i trideset prišulja se vratima Jacobova dudana i okuša kvaku. Zaključano. Vrati se natrag u uličicu, sjede iza bačve i zamisli se. Na tlu kraj bačve opazi otrgnut komad betona, pa ga podignu. U svojem je izvještaju redar javio da je čuo prasak i potrčao prema mjestu odakle ga je čuo. Jacobov je izlog bio razbijen. Vidio je uhapšenika kako se brzo udaljuje i dao se za njim u potjeru. Nije mogao shvatiti kako je dječak mogao trčati tako daleko i tako brzo nosedi sat i brončani kip od dvadeset i pet kilograma, ali mu je uhapšenik gotovo umaknuo. Da se nije pogrešno zaletio u slijepu ulicu, bio bi mu umaknuo. Šef redarstva pozva drugi dan Doktora. "Dođite, molim vas, ovamo, moram s vama razgovarati." Uvedoše Frankieja, prljava i neočešljana. Oči su mu bile crvene, ali je čvrsto stiskao usta, pa se čak nasmiješio za dobrodošlicu Doktoru kad ga je opazio. "Što se dogodilo, Frankie?" upita Doktor. "Provalio je sinod u Jacobov

dudan", reče šef redarstva. "Nešto je ukrao. Obratili smo se njegovoj majci. Ona kaže da nije njezina krivnja, jer se on uvijek zadržava oko vaše kude." "Frankie to nisi smio učiniti", reče Doktor. Teški kamen neizbježivosti pritisnu mu srce. "Ne možete mi dopustiti da za njega položim jamčevinu?" upita Doktor. "Ne vjerujem da de sudac dopustiti", reče šef. "On se vodi kao slabouman. Znate li što je to kod njega?" "Da", reče Doktor. "Znam." "I vi znate što de se po svoj prilici dogoditi kad dođe u pubertet?" "Da", reče Doktor. "Znam", i teški mu kamen još jače pritisnu srce. "Liječnik smatra da de biti bolje ako ga uklonimo. Dosad to nismo mogli, ali sada, kako je počinio krađu, mislim da de biti bolje da to učinimo." Dok je Frankie pratio taj razgovor, dobrodošlica mu se ugasi u očima. "A što je to uzeo?" upita Doktor. "Velik sat i brončani kip." "Ja du platiti za to." "Ah, dobili smo ga natrag. Mislim da sudac nede htjeti ni da čuje za to. Naprosto de se opet ponoviti. I sami znate." "Jest", tiho de Doktor. "Znam. Ali je možda imao neki razlog za to. Frankie", obrati se dječaku, "zašto si to uzeo?" Frankie mu dobaci dug pogled. "Volim vas", reče. Doktor istrča, uspe se u kola te odjuri da sabire životinje u spiljama ispod rta Lobosa. J . POGLAVLJE U četiri sata poslije podne na dan 27. listopada Doktor je spremio u boce posljednje hrpe morskih klobuka. Isprao je posudu za formalin, očistio kliješta, naprašio i skinuo svoje gumene rukavice. Otišao je gore, nahranio štakore i spremio mikroskope i ponajbolje ploče u stražnju prostoriju. Tada ju je zaključao. Koji put kakav nakresani gost poželi da se igra sa čegrtušama. Pravedi pomne pripreme i predviđajudi razne mogudnosti Doktor se nadao da de tu zabavu modi učiniti što bezopasnijom po život a da ipak ne bude dosadna. Pristavio je lonac s kavom, stavio u fonograf "Veliku fugu" i otuširao se. To je obavljao brzo, jer je ved bio odjeven u čistu odjedu i ved pio svoju šalju kave kad se glazba dovršila. Pogledao je kroz prozor na zemljište i gore prema Palaceu, ali se nitko nije micao. Doktor nije znao tko sve i koliko njih dolazi na njegovu zabavu. Ali je znao da ga motre. Bio je toga svjestan cijeli dan. Nije da je ikoga vidio, ali netko ili nekoliko ljudi držalo ga je na oku. Dakle, to de biti zabava iznenađenja. Pa onda neka i bude iznenađen. On de raditi sve kao obično, kao da se ništa ne događa. Stoga prijeđe prijeko u Li Čongov dudan i kupi dvije litre piva. U Lijevu se dudanu osjedala suzdržana istočnjačka uzbuđenost. Dakle i oni dolaze. Doktor se vrati natrag u laboratoraj i natoči sebi čašu piva. Prvu čašu ispi zbog žeđe, a drugu natoči radi okusa. Zemljište i ulica bijahu još uvijek pusti. Mack i momci bili su u Palaceu i vrata su bila zatvorena. Cijelo poslijepodne ped je tutnjila zagrijavajudi vodu za kupelj. Čak su i Mazu okupali i svezali joj crvenu vrpcu oko vrata. "Što misliš kada da idemo prijeko?" upita Hazel. "Mislim ne prije osam sati", odgovori Mack. "Ali ne vidim nikakvu

smetnju da popijemo čašicu da se kao podgrij jemo." "A kako bi bilo da se i Doktor podgrije?" upita Hughie "Možda da mu samo onako odnesem jednu bocu, kao da n ništa?" "Ne", reče Mack. "Upravo je otišao prijeko Liju po pivo." "Misliš da ništa ne nasluduje?" upita Jones. "A kako bi i mogao?" upita Mack. U kavezu u kutu dva su mačka zametnula prepirku, a cijeli je to kavez popratio puhanjem i nagrbljenim leđima. Imali su ukupno samo dvadeset i jednog mačka. Nisu dosegli brojku koju su preduzeli. "Sve se pitam kako de se sve te mačke prenijeti onamo prijeko?" poče Hazel. "Taj veliki kavez ne možemo pronijeti kroz vrata. "Pa i nedemo", reče Mack. "Sjeti se kako je bilo sa žabama. Ne, mi demo Doktoru samo redi za njih. On mora dodi ovamo i uzeti ih." , Mack ustade podiže jedan od Eddiejevih sabirnih vrčeva. "Ne bi škodilo da se malo podgrijemo", reče. U pet sati i trideset minuta čulo se klapsanje staroga Kineza, koji je silazio s brda mimo Palače. Prešao je zemljište pa preko ulice nestao između Zapadnog biološkog laboratorija i sardinerije Hediondo. Kod "Kalifornijske zastave" djevojke su se spremale. Vučenjem slamki odabrale su neku vrstu stalne straže. One koje ostaju zamjenjivat de se svaki sat. Dora je bila divna. Kosu je svježe obojila narančastom bojom, nakovrčala je i naslagala visoko na glavi. Nosila je svoj vjenčani prsten i veliku dijamantnu kopču na prsima. Odjenula je haljinu od bijele svile s crnim bambusovim uzorkom. U spavaonicama se odvijao obratni redoslijed od običnog. One koje su imale ostati kod kude nosile su duge večernje haljine, dok su one koje su se spremale na izlaz imale na sebi kratke šarene haljine i izgledale vrlo ljepušno. Poplun, dovršen i podstavljen, ležao je u velikoj kutiji od kartona u točionici. Vratar je malo prigovarao, jer se zaključilo da on ne može idi na zabavu. Netko se mora brinuti za kudu. Protivno odredbama, sve su djevojke imale sakrivenu politricu i čekale na znak da se malo okrijepe za zabavu. Dora uđe veličanstveno u svoj ured i zatvori vrata. Otključa najgornju ladicu pisadeg stola, izvadi bocu i čašu i natoči sebi dobar gutljaj. Boca tiho zvecnu o čašu. Djevojka koja je osluškivala ispred vrata čula je taj zvuk i odmah to razglasila. Sada Dora nede modi onjušiti njihov dah. I djevojke pojuriše u svoje sobe da izvade svoje boce. Na Cannery Row spustio se sumrak, ono sivo razdoblje između danjeg svjetla i ulične rasvjete. Phvllis Mae proviri iza zastora u prednjoj gostinjskoj sobi. "Vidiš li ga?" upita Doris. "Da. Zapalio je svjetla. Sjedi kao da čita. Isuse, kako samo taj čovjek čita! Mislio bi, pokvarit de oči. Ima čašu piva u ruci." "Eh", reče Doris, "onda bi i mi sebi, mislim mogle priuštiti čašicu." Phvllis Mae još je malo šepala, no inače je bila kao nova.

Govorila je da bi se ved mogla uhvatiti u koštac i s gradskim vijednicima; "Čini se neobično", reče. "Eno ga, tamo sjedi i ne zna što de se dogoditi." "On nikada ne dolazi ovamo da se pozabavi", malko de žalosno Doris. "Ima ih mnogo koji nede da plate", reče Phvllis Mae. "To ih stoji još više, ali oni misle da je to nešto drugo." "Eh, do vraga, možda mu se sviđaju." "Sviđaju tko to?" "One djevojke što dolaze tamo prijeko." "Ah, da možda mu se sviđaju. Bila sam ja ved tamo. Nikad nije pokušao da nešto sa mnom počne." "To on ne bi", reče Doris. "Ali to ne znači, kad ti ne bi ovdje radila, da se ne bi ipak trebala truditi." "Želiš valjda redi da mu se ne sviđa naše zanimanje." "Ne, to nipošto ne mislim. On vjerojatno smatra da djevojka koja radi ima drugačiji stav prema tomu." Opet su malo gucnule. , U svojem je uredu Dora natočila sebi još jednu čašicu i ispila je i ponovo zaključala pretinac. Namjestila je svoju savršenu kosu pred zidnim ogledalom, pogledala svoje sjajne crvene nokte i napokon izišla u bar. Vratar Alfred objesio nos. Doduše, nije ništa rekao, niti je imao neugodan izražaj, no usprkos tomu vidjelo se da je objesio nos. Dora ga hladno promjeri. "Čini mi se, fi misliš da si zapostavljen, je li?" "Ne", branio se Alfred. "Ne, sve je u redu." To raspali Doru. "Sve je u redu, je li? Ti imaš namještenje, gospodine dragi. Hodeš li da ga zadržiš ili ne?" "U redu, u redu", ledeno reče Alfred. "Ja se ništa ne tužim." Podbočio se laktovlma o tezgu i stao se proučavati I u ogledalu. "Samo vi idite i zabavljajte se", reče. "Ja du na sve ovdje pripaziti. Ne treba da se zabrinjavate." Dora se smekša nad njegovom boli. "Gledaj", reče, "ja ne volim da mi lokal bude bez muškarca. Kakav bi klipan mogao postati bezobrazan, a djeca ne bi mogla s njime izadi na kraj. Ali malo kasnije možeš skoknuti prijeko, pa možeš kroz prozor malo pripaziti na lokal. Kako bi to bilo? Mogao bi vidjeti ako se što dogodi." "Eh", reče Alfred, "volio bih ja dodi." Njezino ga dopuštenje smekša. "Kasnije du možda skoknuti prijeko, tek na minutuđvije. Sinod je bio ovdje gadan pijanac. I ja ne znam, Dora nekako sam izgubio živce, otkako sam onom čovjeku prebio krsta. Nisam više tako siguran u sebe. Jedne du nodi nekoga slabije zgrabiti i nastradati." "Tebi treba odmora", reče Dora. "Možda du uzeti Mačka da uskoči, a ti možeš uzeti dva tjedna dopusta." Bila je divna ta žena Dora. Prijeko u laboratoriju Doktor je popio čašicu viskija poslije piva. Osjedao se malo razblažen. Činilo mu se lijepo što de mu prirediti zabavu. Zasvirao je sebi Pavanu mrtvoj princezi i postao sentimentalan i malo tužan. I u tom je raspoloženju nastavio dalje i zavirao Daphnis i Cloe. U toj ga je kompoziciji jedan odlomak podsjedao na nešto drugo. U Ateni su promatrači prije Maratona javili da vide kako se duga pruga prašine vuče Ravnicom i da čuju zveket oružja i eleuzinski pjev. Dio te kompozicije podsjedao ga je na tu

sliku. Kada je glazba završila, natočio je sebi još čašicu viskija i počeo razmišljati o Brandenburškom koncertu. To bi ga trgnulo iz toga sladunjavog boledivog raspoloženja u koje tone. Ali što, zapravo, ne valja na tom slatkom, boledivom raspoloženju? Baš je ugodno. "Mogu svirati što god želim", reče glasno. "Mogu svirati Clair de lune ili Djevojče s kosom od lana. Ja sam slobodan čovjek." Natoči čašicu viskija, ispi je i onda se odluči za kompromis: Mondscheinsonatu. Opazi kako se gasi i pali neonsko svjetlo "La Ide". A onda se upalila i ulična svjetiljka ispred "Kalifornijske zastave". Cijela se eskadrila golemih smeđih kornjaša zaleti na Kompozicija Claudea Debussyja. (Prev.), svjetlo, da zatim popada na zemlju mičudi nožicama i pipajudi naokolo ticalima. Duž uličnog slivnika došetala samotna mačka u potrazi za avantirom. Čudila se što se dogodilo sa svim onim mačorima koji su život činili tako zanimljivim a nodi tako užasnima. Gospodin Malloy ispuzao na rukama i koljenima iz kotla da vidi je li tkogod ved otišao na zabavu. U Palaceu su momci nemirno sjedili promatrajudi crne kazaljke budilice. . POGLAVLJE Priroda zabava još se nije dovoljno proučila. Međutim se opdenito smatra da zabava ima neku patologiju, da je to neko bide i da lako bude i veoma perverzno bide. Opdenito se još smatra da se zabava rijetko kad odvija onako kako je planirana ili zasnovana. Ovo posljednje, naravno, isključuje one jadne ropske priredbe, kojima daju umjetan poticaj i kojima upravljaju i gospoduju profesionalne domadiceljudožderi. To uopde i nisu zabave, ved priredbe i manifestacije koje su otprilike isto onako spontane kao što je peristaltika i isto tako zanimljive kao i njezin konačni proizvod. Vjerojatno je svaki stanovnik ulice Cannerjr Row u mislima dočaravao kako de zabava tedi poklici pozdravljanja, čestitke, buka i dobro raspoloženje. A uopde nije tako počelo. Tačno u osam sati Mack i momci, očešljani i cisti, pokupili su svoje vrčeve i složno krenuli niz kokošje ljestve, preko željezničke pruge i praznog zemljišta pa preko ulice i uza stube Zapadnog biološkog laboratorija. Svi su bili u neprilici. Doktor je stajao na otvorenim vratima, a Mack je održao kratak govor. "Bududi da je danas vaš rođendan, ja i momci mislili smo da vam poželimo sretan rođendan i spremili smo vam dvadeset i pet mačaka kao dar." Zastao je, pa su, sad izgubljeno stajali na stubama. "Uđite", pozove ih Doktor. "Pa ja sam ja sam iznenađen. Nisam čak ni znao da mi je rođendan." Peristaltika, automatsko stezanje mišida želuca i crijeva, koje tjera hranu kroz probavni trakt. (Prev.) "Sve sami mačci", reče Hazel. "Nismo ih donijeli sobom." Sjeli su službeno u prostoriju na lijevoj strani. Zavlada duga šutnja. "Eh", reče Doktor, "kad ste sad ovdje, kako bi bilo da jednu popijemo?" "Donijeli smo sa sobom nešto pida", reče Mack i pokaže na tri vrča koje je Eddie bio sabrao. "Nema piva u njima", brzo upade Eddie.

Doktor prikri svoje prvo večernje krzmanje. "Ne", reče "morate sa mnom popiti čašicu. Slučajno sam spremio nešto viskija." Sjedili su tako posve službeno, suzdržljivo guckajudi viski, kad se pojavi Dora s djevojkama. Predadoše mu poplun. Doktor ga rasprostrije preko svoje postelje, i svi se počeše diviti kako je lijep. Dora i djevojke pristadoše da popiju čašicu. Zatim su se pojavili gospodin i gospođa Mallov sa svojim darovima. "Mnogi ljudi ne znaju koliko ovakvo što vrijedi", objašnjavao je Sam Mallov vadedi klip i klipnjaču tipa Chalmers 1916. "Vjerojatno ih nema više nego tri ovakva na svijetu." I sad su ljudi počeli pristizati u skupinama. Henri je došao s jastukom od gumbašnice veličine 1 x 1.30 m. Htio je održati predavanje o svojem novom obliku umjetnosti, no dotle je ved zid službenosti bio probijen. Došli su i gospodin i gospođa Gay. Li Čong predao je dugačku vrpcu praskalica i lukovice kineskog ljiljana. Lukovice je netko pojeo ved u jedanaest sati, ali su praskalice dulje izdržale. Nekoliko je razmjerno stranih ljudi navratilo od "La Ide". Ukočenosti je brzo nestajalo. Dora je sjedila kao na prijestolju pod plamenom svoje narančaste kose. Kideno je držala čašicu s viskijem ispruživši mali prst 1 neprekidno držala na oku djevojke da vidi ponašaju li se kako treba. Doktor stavi u fonograf ploču s plesnom glazbom i pođe u kuhinju da isprži odreske. Prva tučnjava nije bila tako loša. Jedan od društva iz "La Ide" stavio je nemoralnu ponudu jednoj od Dorinih djevojaka. Ona je prosvjedovala, a Mack i momci, zgražajudi se nad tom povredom pristojnosti, brzo izbaciše tog čovjeka a da uz put nisu ništa razbili. To im je silno podiglo raspoloženje, jer su znali da nešto doprinose. Vani u kuhinji Doktor je pržio odreske na tri tave, rezao rajčicu i pripremio cijelu hrpu narezana kruha. Bio je veoma zadovoljan. Mack je osobno pazio na fonograf. Našao je album Benny Goodmanovih tria. Zaplesalo se, i zaista je zabava počela dobivati na sadržaju i zamahu., Eddie je skoknuo u poslovnicu da otpleše step. Doktor je ponio bocu od pol litre u kuhinju, da se uz put krijepi. Osjedao se sve bolje i bolje. Svi su bili iznenađeni kad ih je poslužio mesom. Nitko zapravo i nije bio gladan, ali su začas sve počistili. Ali jelo baci zabavu u neku situ probavnu nujnost. Viskija je nestalo, i Doktor iznese pripremljene galone vina. Sa svojega prijestolja Dora ga zamoli: "Doktore, svirajte nam nešto od one lijepe glazbe. Sita sam ved i presita onog muzičkog automata tamo kod nas." Doktor je tada zasvirao Ardo i Amar iz Monteverdijeva albuma. Gosti su tiho sjedili, poglede kao da su okrenuli u sebe. Dora je udisala ljepotu. Dvojica pridošlica tiho su se uspela stubama i nečujno ušla. Doktor osjeti neku zlatnu ugodnu tugu. Kad je glazba prestala, gosti su šutjeli. Doktor donese knjigu i stade čitati jasnim, dubokim glasom: Čak i sada,

Kad vidim u duhu Ijepoticu s grudima poput limuna, Još zladene puti, lica poput naših nodnih zvijezda, Koje svakoga privlači; kad vidim kako joj plamen baca tijelo Ranjeno plamtedim kopljem ljubavi, Moja prva od sviju zbog njezinih nježnih godina, Živo mi se srce tad zavija snijegom. čak i sada, Kad bi moja djevojka s lotosovim očima došla opet k meni, Sva klonula od dragog tereta mlade ljubavi, Opet bih je obujmio ovim ljubavi gladnim rukama s njezinih usana srkao omamno vino, Kao što opojena pčela kradljivica lakim lepetom Potkrada med iz lopočeva cvijeta. čak i sada, Kad bih je vidio kako leži širom rastvorenih očiju, A udubina joj nad jabučicom produljena kolirijumom Sve do sedefasta uha, dok joj bijelo tijelo Toliko trpi od groznice što sam daleko, Tada bi moja ljubav za nju bila nanizano cvijede, A nod crnokos ljubavnik na grudima dana. Čak i sada Moje oči, koje hrle prema sljepodi, sveudilj slikaju Lica moje izgubljene drage. O zladani uvđjci Što milujete obraze nježnih latica magnolije, O najbjelja i mekana pergameno, na koju su Moje jadne, od nje odijeljene usne ispisale Divne stihove poljubaca, i više ih pisati nede. Čak i sada Smrt mi šalje drhtaje naprašenih vjeda Na žarkim očima, i ganutljivost njezina vitkog tijela Sveg skršenog umorom od užitka; Crvene cvjetide njezinih grudi, da mi budu utjeha Svojim drhtajem iznad marama; a za moju tugu Vlažne grimizne usne, koje sam jednom obilježio kao svoje. Čak i sada Brbljaju o njezinoj slabosti u oba bazara, slabosti one koja je bila toliko jaka da me ljubi. A sitni ljudi, Koji kupuju i prodaju za srebro, jer su robovi, Žmirkaju usamljenim očima; no ipak Nijedan je knez gradova i mora nije uzeo, Da je vodi u svoju mrsku postelju. Mala samotnice, Ti prianjaš uza me, kao što prianja halja; moja djevojčice. Čak i sada Ljubim duguljaste crne oči, što miluju poput svile, Oči što su uvijek žalosne, a uvijek nasmijane. Kojih vjeđe, kad se sklope, tvore tako slatku sjenu Da se doima kao još jedan njezin divan pogled. Ja ljubim, svježa usta, ah, mirisava usta, valovitu kosu, nježnu poput dima, J lagane prstide, i smijeh zelenih dragulja. Čak i sada Sjedam se da si odgovorila veoma tiho, Dok smo bili jedna duša, a tvoja ruka na mojoj kosi, Dok ti je goruda uspomena još kružila oko blizih usana; "Vidjela sam kako ljube svedenice Rati o zapadu mjeseca I kako su tada u dvorani na sagovima, pod jasnim svjetlom zlatne svjetiljke Polijegale nehajno gdje god bilo da spavaju." Rati, zaručnica indijskoga boga ljubavi. (Prev.) • Odlomci iz sanskritske pjesme "Crni neven" (11. stoljede), koja opisuje misli i sjedanja siromašna pučanina, koji de sutradan u ranu zoru biti pogubljen, jer je vodio ljubav s kraljevom kderi. (Engl. prijevod: E. Powys Mathers.) (Prev.) Phvllis Mae otvoreno je zaplakala kad je dovršio, a i sama je Dora pritiskivala rupčid na oči. Hazela je toliko ponio zvuk riječi da nije ni slušao njihovo značenje. A na sve se njih spustila laka, svečovječanska tuga. Svatko se sjetio neke izgubljene ljubavi, svatko kakve

promašene velike prigode. Mack reče: "Isuse, to je lijepo. Podsjeda me na jednu ženu..." i zašuti. Napunili su čaše vinom i utihnuli. Zabava je tonula u slatku tugu. Eddie iziđe u poslovnicu da otpleše kratki step, pa se vrati i ponovo sjede. Zabava tek što nije zamrla i zaspala kad se najednom začu na stubama topot nogu. Snažni glas viknu: "Gdje su cure?" Mack ustade gotovo sretan i brzo priskoči k vratima. A lica Hughieja i Jonesa osvijetli osmijeh. "Kakve vi to cure mislite?" tiho upita Mack. "Zar to nije javna kuda? Sofer taksija rekao je da tu dolje ima jedna." "Zabunili ste se, gospodine." Mackov je glas zvučio veselo. "A kakve su to žene tu unutri?" I tako je počela tučnjava. Bila je to posada tunolovca "San Pedro" sve valjani, snažni, raspoloženi momci, vješti tučnjavama. U prvom naletu probili su se sve do društva u sobi. Dorine su djevojke poskidale svaka po jednu cipelu i držale je za vršak. Kako bi bitka bjesnila mimo njih, one bi svako malo kvrcnule po kojeg muškarca po glavi šiljastom peticom. Dora je skoknula u kuhinju i doletjela natrag vičudi sa strojem za mljevenje mesa u ruci. Čak je i Doktor bio sretan. Mlatio je naokolo klipom i klipnjačom tipa Chalmers. Bila je to dobra tučnjava. Hazel se spotaknuo i pao, pa su ga dva puta udarili nogom u lice prije nego što se mogao opet osoviti na noge. Franklinova se ped prevrnula s velikim praskom. Zatjerani u jedan kut, novodošlice se branile teškim knjigama iz ormara za knjige. No postepeno su ih potiskivali natrag i usput izbili oba prednja prozora. Alfred, koji je čuo lomljavu preko ulice, iznenada je napao straga svojim najmilijim oružjem džepnim pendrekom. Bitka je bjesnila niza stube pa na ulicu i prijeko, na prazno zemljište. Ulazna su se vrata opet mlitavo objesila na jednoj baglami. Doktoru su razderali košulju, a njegovo je vitko snažno rame krvarilo iz ogrebotine. Neprijatelj je bio stjeran ved do polovice zemljišta kad su zazviždale sirene. Doktorovo je rođendansko društvo jedva stiglo da uleti u laboratorij, klinom učvrsti slomljena vrata i pogasi svjetla prije nego što je stigao redarstveni automobil. Redari nisu ništa našli. Ali je društvo sjemilo u mraku sretno se smijudi i pijudi vino. Kod "Kolifornijske zastave" izmijenila se smjena. Novo se pojačanje bijesno raspojasalo. I sada se zabava uistinu razmahala. Redari su se vratili, zavirili u laboratorij, pucnuli jezikom i pridružili se društvu. Mack i momci poslužili su se patrolnim automobilom da odu do gostionice Jimmvja Brucije i donesu još vina, a Jimmy se s njima vratio. Zaglušna se buka mogla čuti od jednog kraja ulice do drugog. Zabava je imala sve najbolje odlike uličnih nereda i nodi na barikadama. Momčad s tunolovca "San Pedro" dovukla se ponizno natrag i priključila društvu. Svi su ih grlili i divili im se. Nekoliko blokova kuda dalje neka je žena

zvala redarstvo da se potuži zbog buke, ali nije mogla nikoga dobiti. Redari su prijavili da su im ukradena vlastita kola, a kasnije su ih našli na obali. Doktor je sjedio na stolu, prekriženih nogu, i smješkao se i lagano lupkao prstima o koljeno. Mack i Phvllis Mae zabavljali su se na podu rvanjem u indijanskom stilu. Kroz razbijene prozore puhao je svjež vjetrid iz zaljeva. I u tom je času netko zapalio osam metara dugačku vrpcu s praskalicama. . POGLAVLJE Neki se odrasli sivi bisagaš nastanio u gusto poraslu divljem jezeru na praznom zemljištu u Cannerv Rowu. Bio je to savršeno mjesto. Tamnozelene mesnate stabljike uzdizale su se svježe i sočne, a kad su dozrijevale, njihovi su plodovi izazovno mamili poput malih obješenih sireva. A i zemlja bijaše savršena za rov bisagaša crna i mekana, no ipak izmiješana sa nešto ilovače, tako da se ne mrvi i da se tuneli ne uruše. Bisagaš je bio debeo i gladak, a kesice u obrazima bile mu uvijek pune. Male uske bile su mu čiste i lijepo smještene, a oči crne kao glavice staromodnih gumbašnica, i gotovo isto tako velike. Prednje noge za kopanje bile su mu snažne, krzno na leđima sjajnosmeđe, a svjetlosmeđe krzno na prsima nevjerojatno mekano i gusto. Imao je dugačke, povinute žute zube i malen kratak rep. Sve u svemu, bijaše to krasan bisagaš u naponu svoje snage. Došao je ovamo preko cijelog kraja i zaključio da je to veoma dobro mjesto i počeo kopati svoj rov na maloj izbočini odakle je mogao viriti van kroz divlji sljez i promatrati kako ulicom Cannerv Row prolaze kamioni. Mogao je promatrati i noge Mačka i momaka kad bi prelazili zemljištem na putu u Svratiste Palače. Kako je kopao dublje u zemlju crnu kao ugljen, vidio je da je još i savršenija nego što je mislio, jer je tu pod zemljom bilo velikog kamenja. Za smještaj svoje velike konobe za spremanje hrane odabrao je mjesto ispod velikog kamena, tako da se nikada ne može urušiti, koliko god padala kiša. Bilo je to mjesto kao stvoreno da se tu okuci i uzgoji nebrojene obitelji, jer se rov mogao proširivati u svim smjerovima. Bilo je divno rano jutro kad je prvo provirio glavom iz rova. Divlji je sljez propuštao na njega zeleno svjetlo, a prve su zrake sunca na istoku sjale u njegovu rupu i grijale ga, pa je tako ležao u njoj veoma udobno i zadovoljno. Kad je iskopao svoju veliku konobu i četiri izlaza za nuždu te nepropustivo sklonište za slučaj poplave, bisagaš poče skupljati hranu. Obarao je samo savršene stabljike sljeza i rezao ih tačno na duljinu koja mu je trebala te ih nosio dolje niz rov i uredno slagao u veliku konobu i tako, ih namjestio da ne fermentiraju i da se ne zakisele. Našao je savršeno mjesto da se nastani. Naokolo nije bilo vrtova, tako nede nitko ni pomišljati na to da mu namjesti stupicu. Bilo je doduše mačaka, i to mnogo, ali su one bile tako podbule od ribljih glava i crijeva iz sardinerija da su ved odavno napustile lov.