krv psa.
„Čak i da te nije ujeo, curila mu je pljuvačka. Biće ti potrebna vakcina protiv
besnila“, rekla mu je Amanda.
„Što ukazuje na to da ćemo izaći odavde. Sviđa mi se tvoj optimizam.“
Belindžer je primetio da se prašina, koju je njegova borba s psom izazvala, razvejala.
„Da li mi se čini ili iz Grobnice dopire vazduh?“
„Primetila sam tek sada, kada si pomenuo.“
„Ventilaciono okno.“ Ušli su u Grobnicu.
Drugi pas je bio veći od ovog s kojim sam se borio, pomislio je Belindžer. Ako
me napadne, biće veoma teško odbraniti se.
Mora da je to izgovorio glasno, jer mu je Amanda odgovorila. „Pa, ako je veći,
lakše ćemo ga videti. To je naša prednost.“
„Da, jaka prednost. Procene govore u našu korist. Ne shvatam kako to nisam
shvatio.“ Belindžer je bio zadivljen njenom odlučnošću.
Prebacivala je svetlost baterijske lampe s jednog kraja na drugi, bacajući senke
s grotesknih figura u potrazi za psom. Kada je Belindžer zgrabio prašinu s poda i
bacio je, na svetlosti je primetio da laka promaja protiče pored njega. Krenuli su
napred, pokušavajući da otkriju odakle dopire promaja. Sve vreme, Belindžer se
nadao da će čuti režanje ili grebanje kandži. On i Amanda su prošli pored
mumificiranog muškarca koji je bio zavaljen u stolici s rukom na preponama.
Došli su do zida i pretražili ga, tražeći prepreku ili zid od naslaganog kamenja.
„Izgleda da se ovde nalazi još jedna pećina“, rekao je Belindžer.
Amanda je osvetlila otvor na vrhu zida. „Odatle dolazi vazduh.“
S osećajem nelagode, Belindžer je okrenuo leđa pećini i psu. Spustio je pušku i
pokušao da se uspne na zid da vidi šta se nalazi u otvoru, ali ugao je bio isuviše oštar,
a kamenje pod njim je klizilo. Jedan trenutak nesmotrenosti pojačao mu je bolove od
ogrebotina na grudima.
„Misliš li da možemo ovo da raščistimo rukama?“, upitao je.
„Pre nego što se isprazne baterije u baterijskoj lampi?“ Amanda je odmahnula
glavom. „Ruke su mi užasno izranavljene. Radiću što više mogu, ali to neće biti brzo.“
„Ako sagradimo platformu od stena, možemo stati na nju i proširiti otvor na
vrhu.“ Pazeći da ih ne napadne pas, Belindžer je uzeo kamen i počeo da gradi
platformu. Odjednom je zastao. „Osećaš li nešto?“
„Šta?“ Amanda je gledala ka otvoru na vrhu zida. „Sada osećam. Miriše na...“
„Beli luk.“ Belindžer je koraknuo unazad.
„Arsenik.“ Amandi je glas drhtao.
Dok se miris gasa pojačavao, Belindžer je počeo da kašlje, osećajući mučninu u
stomaku. Potrčali su kroz pećinu, gledajući nameštene figure i pazeći da ne nalete na
psa. Stigli su do komore u kojoj prečasni Pentekost više nije pozdravljao posetioce.
Amanda je zastala, jer je morala da dode do daha.
Belindžer je lagano udisao vazduh. „Ne osećam ovde miris belog luka.“
„Uskoro će biti drugačije.“ Amanda je usmerila svetlost baterijske lampe u
mesto iza Pentekostovih rasutih ostataka. Osvetlila je svetiljku koju je ranije ostavila.
„Ako je ovo bomba, možda je možemo upotrebiti da raznesemo kamenje i dopremo do
komore. Onda možemo ugasiti vatru koja zagreva arsenik.“
„Isti problem kao i ranije. Eksplozija bi mogla srušiti tavanicu“, odgovorio je
Belindžer.
„Radije bih umrla tako. Bar ćemo umreti pokušavajući.“
Belindžer ju je gledao s divljenjem. Skupljajući snagu, isekao je jednu traku s
Pentekostove odeće.
„Fitilj?“, upitala je Amanda.
Belindžer je klimnuo glavom. Odvrnuo je poklopac na rezervoaru za ulje na
svetiljki i ubacio komad odeće u otvor. „Moraćemo da je pokrijemo kamenjem“,
rekao je. „Koliko dugo možeš da zadržiš dah?“
„Koliko god treba.“
Belindžer je pružio svetiljku Amandi. Udahnuo je, potom izdahnuo, pa još
jednom udahnuo, uvlačeći vazduh u pluća. Držeći dah u plućima, potrčao je u pećinu,
spreman da zapuca ako pas napadne. Amanda je trčala za njim. Prošli su pored figura
i stigli do zida od kamenja. U grudima je osećao pritisak od vazduha. Dok je Amanda
držala baterijsku lampu, spustio je još nekoliko kamenova. Pluća su ga bolela, ali je i
dalje radio. Kada je otvor bio dovoljno dubok da može da drži lampu, postavio ju je
unutra i naneo kamenje na nju, ostavljajući prostor za fitilj. Onda je izvukao Rejov
upaljač i trgao zupčanik.
Ranije su on i Amanda brinuli da će plamen pokrenuti zapaljivi gas u tunelu, ali
bi i eksplozija koja je zatvorila izlaz iz tunela mogla zapaliti takvu vrstu gasa.
Belindžer je odlučivao. Iako ga ‘možda’ nije ispunjavalo poverenjem, nije bilo drugog
izbora - morao je da preuzme rizik. Kada je upaljač kresnuo, Belindžer se trgao,
očekujući eksploziju. Nije je bilo. Zapalio je komad odeće, zgrabio pušku i požurio s
Amandom u susednu komoru.
Bol u plućima ga je primorao da udahne pre nego što su stigli tamo. Od mirisa
belog luka je osećao mučninu u stomaku. Osećajući da mu je plamen na tkanini za
leđima, stigao je do susedne komore, čuo Amandu kako udiše i povukao je ka sebi,
pronašavši zaštitu iza ugla.
„Stavi ruke na uši!“, podsetio ju je. „Otvori usta!“
Ponovo je zadržao dah, očajnički se boreći da ne udahne vazduh. Jedan, dva,
tri. Uprkos lupanju srca, činilo mu se da vreme sporo prolazi, kao u video-igrici u
kojoj jedan minut, u stvari predstavlja dva minuta u realnom vremenu. Četiri, pet,
šest.
Da se fitilj nije ugasio? - pitao se uspaničeno. Da se plamen nije ugasio među
stenama. Ne znam hoću li moći da zadržim vazduh dovoljno dugo i ponovo ga
upalim.
Možda svetiljka nije bomba, brinuo je.
Taman je hteo da proviri u Grobnicu kada je eskplozija razaslala udarni talas
koji je bio nalik na udarac. Prašina i kamenje su poleteli s tavanice. Uprkos
Belindžerovim upozorenjima, u ušima mu je bolno odjekivalo od eksplozije. Buka je
uzdrmala komoru. Srušiće se, pomislio je, privukavši Amandu bliže k sebi. Tutnjava
je i dalje trajala, preteći da ga baci na pod. Čvrsto je zagrlio Amandu, zaklonivši je
svojim telom, odlučan da je brani. Vibriranje je polako prestalo. Stenje je prestalo da
pada. Pošto je morao da udahne, osetio je prašinu i miris belog luka. Amanda je
skrenula iza ugla i osvetlila lampom Grobnicu.
Pećina je bila ispunjena izmaglicom. Uprkos tome, Belindžer je primetio da su
figure raznete. Gomile kamenja i ostaci drveta ležali su na podu. Mumije su se
pretvorile u gomilu kostiju. On i Amanda su pretrčali preko njih i ponovo zadržavali
dah dok je baterijska lampa osvetljavala otvor iza zida. Belindžer je očekivao da će
ugledati sofisticirani uređaj koji zagreva arsenik, ali u pitanju je bila obična peć na
ugalj koja se prevrnula, a ostaci zagrejanog uglja bili su na podu. Komad žute
supstance, koji je ležao pored uglja, bio je arsenik, pretpostavio je Belindžer. Šutnuo
je taj komad s puta.
Dok mu se vrtelo u glavi od mirisa belog luka, pronašao je vrata koja se nisu
videla od zida. Eksplozija ih je otvorila, otkrivši tunel. Na kraju tunela sijalo je
svetio. Uzevši Amandu za ruku, potrčao je kroz tunel, želeći očajnički da umakne od
mučnog, smrtonosnog mirisa.
Stigli su do još jednih vrata iznad kojih je sijala sijalica. Ali vrata nisu bila
drvena, ni posivela od starosti. Bila su sjajna i metalna.
Belindžer je posegao za kvakom, ali je shvatio da je Amanda ovoga puta
zgrabila njega za ruku.
„Nemoj“, rekla je.
Izvadila je gumenu rukavicu iz svog kombinezona i objasnila mu: „Tamo gde
sam se juče probudila, vrata su bila naelektrisana.“
Stavila je rukavicu i okrenula bravu koja je škljocnula. Kada su se otvorila
vrata, sklonila se u stranu kako bi Belindžer mogao nanišaniti puškom.
Otvorenih usta su zurili u ono što su ugledali.
4.
VELIKA, JAKO OBASJANA PROSTORIJA u kojoj se čulo zujanje elektronike pružala
se ispred njih. Tavanica joj je bila zasvođena stena, dok su se na levoj strani
prostorije nalazile brojne metalne police na kojima su se pružali nizovi monitora.
Svaki monitor je bio osvetljen. Prikazivali su dolinu, isušeno veštačko jezero, ulaz u
rudnik, tunel, uništenu Grobnicu i osvetljenu prostoriju u kojoj su stajali Belindžer i
Amanda. Dok je Belindžer hodao između monitora, primetio je da jedan od njih
prikazuje snimak kamere zumirane na njegov set. Drugi monitor je prikazivao
Amandin set. Primetio je svoj profil udaljen šest metara od Amande, dok se na snimku
monitora video samo iz profila. Od višestrukih nivoa opažanja zavrtelo mu se u glavi.
Ali ono što ga je zaprepastilo više od monitora i svevidećeg nadzora bila je
činjenica da ni na jednom od brojnih monitora slika nije imala konvencionalan prikaz.
Dolina, jezero, ulaz u rudnik, tunel, Grobnica, osvetljena kontrolna soba, Belindžer i
Amanda - ništa nije bilo predstavljeno takozvanom realnom slikom. Sve je bilo
urađeno kao crtani film.
„Bože, izgleda kao da smo u video-igrici“, rekla je Amanda. „Dobro došli u
Lešinara.“ Duboki glas, koji je odjekivao, čuo se u njihovim slušalicama.
Belindžer se okrenuo nadesno. Tamo se na brojnim policama nalazio veliki broj
računarske opreme koja se prostirala u dužini od oko pedeset metara. Iznad njih, preko
staklenog zida mogli su da posmatraju monitore.
„Preživeli ste završni test“, rekao je Gospodar igre. „Dokazali ste da ste vredni
truda.“
„Za šta, lažljivo govno?“, viknuo je Belindžer. Obasjan bojama crtanog filma,
delimično je imao uvid u prostoriju iza staklenog zida koji se prostirao iznad njega.
Gore, blizu staklenog zida, nalazila se stolica. Nasloni za ruke bili su opremljeni
brojnim tasterima i polugama. Osoba koja je sedela u stolici bila je niska, mršava i
vitka, izboranog lica koje je Belindžera podsetilo na dečaka koji je iznenada ostario.
Naočare za ispravljanje razrokosti pojačavale su utisak da je dete.
„Frenk!“, povikala je Amanda. „Ovaj monitor! Pogledaj kako nas on vidi!“
Belindžer se okrenuo ka mestu koje mu je pokazivala. Na monitoru je video
sliku koju je Gospodar igre dobijao kroz naočare. Slika je bila iz ptičije perspektive,
iz kontrolne sobe zaštićene staklom. Prikazivala je Belindžera i Amandu kako zure u
monitor, na kojem se opet videla njihova slika kako zure u monitor. Belindžeru se
ponovo zavrtelo u glavi. Vrtoglavica je bila jača zato što su na tom monitoru on i
Amanda prikazani kao crtani film. Nije bila u pitanju samo kamera koja je sve
prikazivala kao grafiku za video-igricu. Naočare koje je Gospodar igre nosio
pretvarale su sve što je video u scenu iz video-igrice. Da bi stvari izgledale gore,
Amandin natečeni, pomodreli obraz i Belindžerov slomljeni nos izgledali su
nedosledno u crtanom filmu. Boja krvi na njegovim izgrebanim grudima i kolenu
zalepljenom lepljivom trakom bila je mnogo intenzivnija.
,.Mi nismo likovi iz crtanog filma!“, povikao je Belindžer dečaku čoveku u
kontrolnoj stolici iza staklenog zida.
Podigao je mini-14 i uperio holografski, crveni nišan u malo izborano lice koje
je nosilo naočare. Kada je opalio, osetio je šok od buke u pećini; metak je udario u
staklo, ali je na zemlju palo samo nekoliko trunčica stakla. Belindžer je znao da se
stakla otporna na metke mogu slomiti ako se u njih ispali pet metaka u krugu od oko
dvanaest centimetara. Ispaljivao je metak za metkom, patrone su izletale, meci su
udarali u staklo, ali osim manjeg oštećenja nije bilo drugog efekta.
Besan, okrenuo se ka monitorima koji su prikazivali grafike njega i Amande.
Pucao je u te monitore, uništavajući slike video-igrice na kojima se video on kako
uništava monitore. Poletele su vamice, delovi plastike su leteli na sve strane.
Prestao je da puca.
„Amanda, u spoljnom džepu mog ranca nalazi se još jedan okvir za metke!“
Amanda mu ga je dodala. On ga je ubacio u pušku, otpustio zatvarač koji je propustio
metak u cev i razneo još pet monitora u delove.
Monitori se mogu lako zameniti, pomislio je Belindžer. Okrenuo se ka policama
s računarskom opremom ne bi li izazvao još veću štetu. Metak za metkom ih je
razbijao u komadiće, varnice su postale dim i plamen. U povezanoj reakciji, monitor
za monitorom je prestajao da radi.
Krenuo je ka metalnim stepenicama koje su vodile u kontrolnu sobu.
„Stani!“, molio ga je glas.
Ali glas nije pripadao Gospodaru igre. Bio je ženski. Belindžer je iznenađeno
stao. Karen Bejli.
Pojavila se iz donjeg dela stepenica. Na nekim monitorima su se još uvek videli
nacrtani likovi. Boje su bile u suprotnosti s njenom jednoličnom odećom, sličnoj onoj
koju je Belindžer video na predavanju o vremenskim kapsulama. Lice joj je izgledalo
bleđe, a kosa skupljena u pundu bila je raščupana.
„Pobedili ste! Sada se gubite odavde! Odlazi!“, povikala je.
„Nakon svega što ste nam učinili?“, povikala je Amanda. „Očekujete da tek
tako odemo?“
„Molim vas, iskoristite priliku! Idite! Ovuda!“ Karen je pokazala ka metalnim
vratima iza sebe. „Ja ću vas izvesti!“
„Još jedna zamka!“
„Nije! Naći ćete moje vozilo napolju!“ Karen je bacila ključeve kroz vrata.
Zazvečali su na kamenom podu.
„U auto je podmetnuta bomba, zar ne?“, pitao je Belindžer.
„Dokazaću ti da nije! Ja ću prva ući i pokrenuću motor!“
„Kada završimo, možda ćemo ti i dozvoliti da to uradiš!“, vikala je Amanda.
„Trenutno imamo neka neobavljena posla!“
„Idite sada! Pustite ga!“
„Da ga pustimo? Do đavola, ima da ga ubijem!“ Belindžer je krenuo napred.
„Nemoj!“ Karen je stala na stepenice. „Nije u redu! Nije trebalo da pobedite!“
„Stekli smo taj utisak. Izvinite što smo vam pokvarili zabavu.“
„Nisam ni sanjala da će bilo kome dopustiti da dođe dovde.“
„Nije on nama ništa dopustio!“, vikala je Amanda. „Sami smo ušli!“
Glas Gospodara igre koji je odjekivao bučao je u pećini. „Istina je. Njihove
mogućnosti za preživljavanje bolje su nego što sam očekivao. Iskreno, iznenadili ste
me. Na početku sam rekao Amandi da će za spasenje biti dovoljno - da me iznenade.“
„Želiš iznenađenje?“, upitao je Belindžer. „Čekaj da dođem gore.“
„Ako ga ubiješ, on će pobediti!“ Karen je zvučala očajno.
„Šta?“
„On će pobediti. Kakvo će ti zadovoljstvo pružiti da mu daš ono što želi?
Prevario je vas isto onako kako je prevario i mene!“
„Prevario tebe?“
„Da sam znala istinu o igrici, nikada mu ne bih pomogla! Tek nedavno sam
otkrila njenu pravu svrhu!“
„Istinu o igrici? Da je on bog, a da mi postojimo samo u njegovom umu? To nije
istina! Ovo nije istina!" Belindžer je ispalio još tri metka. Meci su razneli još tri
konzole, raspršujući vamice i dim.
Pojurio je ka Karen.
„Stani!“, povikala je Karen, isprečivši se na stepeništu.
„U redu je da on ubija ljude, ali nije u redu da bude kažnjen?“
„Ne na ovaj način! On je lud! Treba da bude u bolnici!“
„Zašto ga onda nisi tamo smestila ranije? Mogla si ovo da sprečiš, a umesto
toga, ti si mu pomogla! Ljudi su stradali! Briga me šta je vama dvoma uradio očuh!
Briga me za komoru u koju vas je zakovao na tri dana!“
„Znaš za to?“, zapanjeno je pitala Karen.
„I kako vas je majka ostavila pijanom perverzanjaku. To vam ne daje pravo
da...“
„Njega majka nije napustila.“
„Šta?“
„Ja sam njegova majka. Nikada ga nisam napustila! Neću to učiniti ni sada!“,
vikala je Karen.
Snaga njene zaluđenosti navela je Belindžera da je skoro sažaljeva. Ali ono što
su on i Amanda preživeli nije dozvoljavalo nijednu drugu emociju, osim besa.
„Komora je bila toliko mala da nismo mogli ni da se protegnemo“, rekla je
Karen. „U tami smo ga čuli kako zakiva eksere i blokira bravu. Cimali smo je, ali ona
se nije pomerala. Udarali smo pesnicama po vratima, ali ni to nije upalilo. Nije bilo
dovoljno mesta ni da zamahnemo pesnicama. Jedini vazduh nam je dopirao iz rupa
koje su se nalazile oko brave. Molili smo ga da nas pusti napolje, ali on to nije učinio.
Tri dana bez hrane i vode. Sedeli smo u svojim govnima i pišaćki. Od smrada sam
povraćala. Bila sam sigurna da ćemo umreti, ali nisam mogla da dopustim Džonatanu
da shvati koliko sam uplašena. Počeo je ubrzano da diše; rekla sam mu da imamo
dovoljno vazduha ako dišemo polako i smireno. Milovala sam ga po glavi. Rekla sam
mu koliko ga volim. Stavila sam mu ruku na svoje grudi da bi mogao da vidi kako
polako dišem. U tami mi je šaputao priče - o zamišljenom svetu po imenu Peregrin,
gde su ptice mogle da misle, pričaju i izvode čarolije. Stavili smo sebe u umove
sokola i leteli ka oblacima. Skakali smo, uzletali i leteli iznad vodopada. Komora u
kojoj smo bili nestala je. Kasnije sam shvatila u kakvom sam delirijumu bila. Prva
igrica koju je Džonatan stvorio bila je o tom svetu.“
Karenine oči su gledale u drugom pravcu, kao da se vratila s drugog mesta.
„Vodila sam računa o njemu od kada se rodio. Žena koja ga je napustila nije bila
njegova majka. Ja sam jedina majka za koju zna, jedina osoba koju je voleo. On je
jedina osoba koju sam ja volela.“
„Sklanjaj mi se s puta.“
Karen je posegla za nečim iza sebe. „Neću ti dopustiti da ga povrediš. Neću ti
dozvoliti da povrediš mog sina.“
„On ti je brat.“
„Nije!“, vrisnula je Karen.
„Frenk!“ Amanda koja je stajala iza njega upozorila ga je. Karen je podigla
oružje. Uprkos nedostatku svetiosti, Belindžer je prepoznao oblik puške koju je
držala. On i Amanda su čučnuli u stranu kada su meci počeli da udaraju po stenama
kraj zida koji se nalazio kod vrata na koja su ušli. Karen nije mogla da kontroliše
oružje. Cev je išla uvis i pucala je iznad vrata. Belindžer je ustao, nanišanio i ispalio
joj dva metka u glavu. Pala je, a puška je uz tresak pala na pod.
Belindžer je pohitao pored konzola koje su se dimile. Stigao je do stepenica,
prešao preko Kareninog tela i počeo da se penje. Metalna vrata su bila delimično
otvorena, iza njih se videlo svetio. Šutnuo je vrata i ušao u kontrolnu sobu, gde je
maleni Gospodar igre sedeo u stolici nalik na one iz svemirskih brodova, okružen
kontrolama. Naočare koje je imao na očima krile su izraz njegovih očiju, ali je
njegovo izborano, skoro detinje lice izgledalo jadno.
„Pa, šta znaš? Ovo je prokleti Čarobnjak iz Oza“, rekao je Belindžer. „Momak
iza zavese.“
„Znači li to da si ti Doroti?“ Nakon štete koju je Belindžer izazvao na
kompjuterima, uređaji za pojačavanje glasa Gospodara igre više nisu funkcionisali.
Više nije zvučao kao da objavljuje vesti. Glas mu je bio tih i piskav. „Ovo verovatno
ukazuje na seksualnu zbunjenost. U igrama u virtuelnim svetovima, polovina muških
igrača bira uloge ženskih.“
Belindžer je podigao mini-14.
„Doroti me je razočarala“, rekla je slabašna figura. „Nakon bezbroj živoposnih
čuda koja je pronašla u Ozu, ne može da dočeka da se vrati u svoju muzgavu kuću u
Kanzasu. Odbija čuda alternativne stvarnosti. Kakva budala.“
Setivši se krvi koja je potekla iz Orteginih usta kada su mu kolica slomila
kičmu. Belindžer je nanišanio.
„Je l’ hoćeš da te tamo pošaljem - u Oz? A šta kažeš na Sirijus, kuda su budale
iz Sunčevog hrama mislile da će otići? Ili možda želiš da stigneš do leteće šerpe s
druge strane komete?“
„Svako drugo mesto je bolje od ovoga. ‘Najbolnije stanje bića jeste sećanje na
budućnost’“, rekao je piskavi glas.
Belindžer je ponovio ostatak citata. „Naročito na tvoju budućnost, koju nećeš
imati. Ko je rekao da je Platon pogrešio kada je rekao da je sve iluzija?“
„Aristotel.“
„Pa, onda pozdravi Aristotela.“ Belindžer je stavio prst na obarač.
„Neće ti značiti ništa ako ne saznaš šta si dobio.“
Setivši se kroz kakvu je patnju prošla Amanda i kako je malo nedostajalo da je
izgubi, Belindžer je viknuo: „Dobili smo svoje živote!“
„Ni približno tome“, rekao mu je Gospodar igre. „Nakon svih prepreka koie ste
savladali, dokazali ste se vrednima “
„Za šta?“
„Da imate pravo da ubijete boga.“
„Da ubijemo boga? O čemu ti govoriš?“
„Ubij me.“
Belindžer je bio zaprepašćen za kakvu je veličinu Gospodar igre sebe smatrao.
„Samo ovako se to može dogoditi“, objašnjavao je Gospodar igre. „S velikim
naporom, lik mora da preuzme kontrolu nad igrom kada, u teoriji, jedino stvaralac ima
moć da je kontroliše. Lik postaje junak, pobeduje boga.“
„Želiš da te ubijem?“, s gađenjem je pitao Belindžer. „Je li na to mislila tvoja
sestra kada je rekla da je najzad shvatila pravu svrhu igre?“
„Potreban mi je neko ko je dostojan“, ponovila je krhka figura. „Grobnica
sudnjeg dana.“
„Šta s njom?“
„Ako postoji konvencionalna stvarnost, pretnje zbog kojih je Grobnica sudnjeg
dana neophodna pokazuju koliko loše doživljavamo svet. Nuklearno uništenje.
Globalno zagrevanje. Sve druge košmare. Bolje da Tvorac nikada nije ništa stvorio.
Čak i bog očajava.“
„Samoubistvena igra“, rekao je zapanjeno Belindžer.
„Sada ću poleteti i vinuti se u beskonačnost.“
Belindžer se setio da je i Karen Bejli koristila slične reči. „Kao soko?“
Muškarac s licem dečaka je klimnuo. „Čuo sam da ti je Karen ispričala za
komoru.“ Zadrhtao je. „Je li mrtva?“
„Jeste.“
Gospodar igre je ućutao na trenutak. Kada je progovorio, njegov piskavi glas je
podrhtavao. „Bilo je neizbežno. Kada je saznala kako je igra trebalo da se završi,
zabranila ju je. Trebalo je da je zaustaviš. Ali ona i dalje postoji u mom umu. I ona će
sa mnom poleteti i vinuti se u večnost.“ Ispod naočara Gospodaru igre su tekle suze.
„Ostala je sa mnom svih šest meseci u bolnici.“
Belindžer se prisetio kako mu je profesorka Grejam ispričala o nervnom slomu
koji je Džonatan Krid preživeo.
„Bio sam odlučan da dovedem igre do krajnjeg savršenstva, tako sam se snažno
usredsredio da sam provodio sve više i više vremena bez sna, četiri, pet, šest dana, a
sedmog dana um me je odveo negde drugde.“ Zgrčio se. „Pola godine sam bio
katatoničan. Nisam to ni znao, ali Karen je sedela pored mene sve vreme, šaputala
moje ime, pokušavajući da me vrati. Nikada joj nisam rekao gde sam bio.“
„Profesorka Grejam mi je rekla da si to nazvao Zlo mesto.“ Kepec je klimnuo.
„Bilo je neopisivo. Tih šest meseci, um mi je bio zatočen u komori.“
Belindžer je shvatio da je ostao bez daha. Košmar koji se odnosio na
pominjanje komore ostavio ga je bez reči.
„Sedeo sam skupljen u tami, prestravljen, bez hrane i vode, dok me je smrad
mojih govana gušio. Ali ovoga puta sam bio sam. Nisam imao kraj sebe Karen da me
miluje po glavi i da mi govori kako me voli. Pokušavao sam da ubedim sebe da
komora nije stvarna. A kako sam mogao da znam da li jeste? Moje zgrčeno telo, tama,
glad i žeđ su bili stvarni. Moj strah je bio stvaran. Moja govna su bila stvarna. Rekao
sam sebi da mogu da se usredsredim na bilo šta i ako bih to činio dovoljno snažno, to
bi postalo stvarno. Zato sam se usredsredio na Karen. Zamišljao sam je kako šapuće
moje ime. Uskoro sam, duboko u tami, začuo njen slabašni glas kako me doziva
‘Džonatane’. Povikao sam. Glas joj je postao jači, dozivao me je po imenu, a moj um
je krenuo njoj u susret. Probudio sam se u bolnici, a ona me je grlila.“ Suze su mu i
dalje tekle niz lice. „Ali, naravno, ni ovo nije bilo stvarno. Nikada nisam napustio tu
komoru. Ona je još jedna igra u mom umu. Nikada nisam ni napuštao tu komoru. Još
uvek sam dečak, zatvoren u toj komori, zatvoren u zamku uma u komori. Povuci
obarač.“
Bol izazvan patnjama, za koji je upravo čuo, nadvladao je Belindžera.
„Pomisli samo koliko je Amanda propatila zbog mene“, rekao je Gospodar igre.
„Kazni me. Kazni boga. ‘Udario bih na sunce kada bi me uvredilo.’ Odakle je taj citat,
Amanda?“
„Iz Mobi Dika“, odgovorila je. „Ahab juri belog kita po svetu. Ali Ahab misli
da je sve iluzija koju je stvorio bog. U stvari, Ahab juri samog boga.“
„Ti me nemoj razočarati. Samo napred“, rekao je čovečuljak BelindžerU. „Imaš
moju dozvolu. Uništi svog tvorca. Udari na sunce.“
Belindžer nije mogao da se pokrene..
„Šta čekaš?“
Belindžer je postao svestan da ne može da pomeri prst na obaraču.
„‘Pakao, to sam ja.’ Odakle je to, Amanda?“, upitao je Gospodar igre; bilo mu
je nemoguće uočiti emocije na licu zbog naočara koje je imao.
„Iz Izgubljenog raja. Lucifer opisuje šta znači biti odbačen od Boga.“
„Pretpostavimo da je bog u svom ličnom paklu. Učini to!“, naredio je
Belindžeru.
„I da te nagradim?“
„Ubij me!“
„U igri si se poistovetio sa mnom. Rekao si da sam ja zamena za tebe. Tvoj
avatar. Ja sam ti.“
„Visok i snažan. Bog u telesnom obliku.“
„Ako te ubijem, to je kao da ti pucaš na samog sebe. Neću to učiniti.“
Gospodar igre je pokušao da se ispravi, da izgleda više. „Prkosiš mi?“
„Ako želiš da počiniš samoubistvo, onda stisni petlju i učini to sam. U
suprotnom, ja ću lično dovesti hitnu pomoć. Odvešće te u psihijatrijsku bolnicu.“
„Izdaješ me?“
„Staviće te u izolovanu sobu, koja je druga verzija komore, i pružiće ti pravi
osećaj pakla.“
„Ne“, rekla je Amanda Belindžeru. „Mora da plati. Ali potrebna mu je i
pomoć.“
„Jedino što mi može pomoći jeste puška u tvojim rukama“, rekao je kepec.
„Ne.“ Belindžer je spustio pušku.
„Kao Lucifer i Adam, ne želiš da me poslušaš.“ Gospodar igre je posmatrao
Belindžera. Iako su mu naočare zaklanjale oči, Belindžer je mogao da oseti bol iza
njih. „Imaš još jednu priliku da se predomisliš.“
Belindžer nije odgovorio.
„U tom slučaju“, čovečuljak je najzad progovorio.
Krenuo je da pritisne jedno dugme.
„Hej.“ Instinkt je naterao Belindžera da pokuša da ga zaustavi. „Šta to radiš?“
„Svi ćemo otići u pakao.“ Pritisnuo je dugme.
Belindžer je osetio kako mu iskra zebnje prolazi nervima. „Kakvo je to dugme?
“
„Dokazao si da ne vrediš ništa.“
„Šta si hteo da kažeš onim ‘svi ćemo otići u pakao’? Šta si sad uradio?“
„Imaš li hrabrosti da ja dovedem stvari do kraja? Veoma dobro. Ako nećeš da
prihvatiš svoju sudbinu, ja ću dovršiti igru umesto tebe.“
Belindžer je zurio u dugme dok je strah u njemu rastao.
„Za minut“, rekao je Gospodar igre, „svet će se završiti onako kako je počeo.“
Skoro sva preostala svetla su se pogasila. Jedina svetlost dolazila je od konzole
ispred stolice Gospodara igre: digitalni tajmer na kojem su brojke odbrojavale od
šezdeset.
„Uz eksploziju“, rekao je Gospodar igre.
„Kučkin sine, dići ćeš ovo mesto u vazduh?“
„Igra nije uspela. Baš kao ni univerzum“, rekao je slabašni glas iz tame.
Amanda je uključila bateriju, ali njena svetlost je bila slaba, a baterije su se
skoro ispraznile. Belindžer je otvorio ranac i izvadio naočare s vizirom za noćno
osmatranje. Kroz njih je ugledao zelenkasto obojenog dečaka čoveka kako sedi u
stolici za video-igrice i gleda kroz svoje naočare u tajmer. Ka beskonačnosti. Kroz
vizir za noćno osmatranje izgledao je kao lik iz video-igrice.
„Pedeset sekundi“, rekao je Gospodar igre.
Činilo se nemogućim da je tek deset sekundi prošlo, ali Belindžer nije imao
prilike da o tome razmišlja. Okrenuvši se ka Amandi, povikao je: „Uhvati me za
ruku!“
Rane su ga bolele dok je vodio Amandu niz stepenice. Kada su sišli, prekoračili
su preko tela Karen Bejli; njena krv je pod zelenkastom svetlošću naočara za noćno
osmatranje izgledala nestvarno. Potrčali su ka metalnim vratima iza nje.
„Četrdeset sekundi!“, vikao je piskavi glas iz kontrolne sobe.
Ponovo mu se činilo da odbrojavanje nije dobro. Belindžer je osećao da im je
bilo potrebno više od deset sekundi da siđu niz stepenice i dođu do vrata.
Amanda je upotrebila gumenu rukavicu da okrene bravu na vratima.
Vrata nisu htela da se otvore.
Nešto je zarežalo iza Belindžera. Iznenađen, shvatio je da je drugi pas ušao kroz
otvorena vrata na drugoj strani pećine.
S udaljenosti od tri metra pas je gledao u njega.
„Trideset i pet sekundi!“
Nemoguće, pomislio je Belindžer. Toliko stvari se nije moglo dogoditi u tako
kratkom roku.
„Gospodaru igre!“, povikala je Amanda. „Bog drži svoju reč!“
Belindžer je shvatio šta Amanda pokušava.
„Tako je, dokaži da je tvoja igra poštena!“, povikao je.
„Trideset i četiri sekunde!“
„Otvori vrata!“, Amanda je bila uporna. „Pronašli smo Grobnicu. Zakleo si se
da je to sve što treba da uradimo da bismo pobedili! A sada si promenio pravila!“
Tišina je trajala, trenuci su postali duži.
„Pokaži nam da bog nije lažov!“
Pas je zarežao.
Iznenada, vrata su zazujala i otključala se; Gospodar igre ih je puštao.
Amanda je kao pomahnitala okrenula bravu. Kada je otvorila vrata, pas ih je
napao. Ili im se bar činilo. Pretpostavljajući da je motiv uspaničenog psa bio da
pobegne, Belindžer je gurnuo Amandu dole. Osetio je kako ih je životinja preskočila i
pobegla u tamu. Onda su i on i Amanda potrčali.
Našli su se u još jednom tunelu. Trčeći, Belindžer je osećao da je preostalo
vreme sigurno isteklo. Činilo se da je tunel neizmerno dug. Dok je trčao, u sebi je
brojao sedam, šest, pet, četiri i čekao udar eksplozije. Tri, dva, jedan. Ali, ništa se
nije dogodilo. Kroz naočare je ugledao svetliju nijansu zelene u prostoru ispred njih,
dok se tama tunela prelivala u tamu doline. Nije obraćao pažnju na bol u kolenu i
terao je sebe da trči brže.
Više se nije čuo bat njihovih koraka. Izašavši iz tunela i osetivši vazduh oko
sebe, Belindžer je čuo Amandu kako trči pored njega i odjednom se osetio lakim.
Tresak eksplozije ga je podigao. Tresnuo je o zemlju i skotrljao se niz blagu padinu.
Za razliku od razrušenog predela ispred rudnika, padina je bila pokrivena travom.
Vazduh mu je bio izbijen iz pluća. Nastavio je da se prevrće i iznenada se zaustavio.
Amanda je pala pored njega, ječeći. Na travu je padalo kamenje. Jedan kamen je
udario Belindžera u rame. Izmrcvaren, dopuzao je do Amande.
„Jesi li povređena?“, uspeo je da upita.
„Sve me boli“, jedva je odgovorila. „Ali mislim da ću preživeti.“
Izgubio je pušku i naočare za noćno osmatranje. Pri svetlosti meseca, okrenuo se
i video prašinu i dim kako šikljaju iz tunela iznad njega.
„Server je pao. Igra je završena“, promrmljao je.
„Je li?“ Amandin glas je zvučao žalosno. „Kako ćemo zaista znati da li se igra
zaista završila?“
Belindžer nije imao odgovor. Pokret mu je privukao pažnju; pas je trčao duž
grebena obasjanog mesečinom.
Amanda je legla pored Belindžera. „Gospodar igre je održao reč. Pustio nas je.
Dokazao je da nije lažov.“
„Bog je pokušao da se iskupi“, složio se Belindžer.
Drhtao je.
Kao i Amanda.
„Šta je sledeće? Misliš li da je Karen Bejli govorila istinu kada je pomenula
kola?“
„Da li bi ti poverovala u to?“, upitao je.
„Ne bih. Kola koja odlaze u vazduh predstavljaju jednosmeran završetak igre.“
„Alternativa je da se smežuramo kao Pek-men.“ Belindžeru je nešto palo na
pamet. „Ili kao meštani u pećini. Jednu stvar me je Gospodar igre naučio - u mnogim
video-igricama nikada nema pobednika. Igrač uvek umire.“
„Da, svi umiru. Ali ne večeras“, rekla je Amanda. „Večeras smo mi pobedili. U
pećini, kada je brojao, činilo mi se da minut traje mnogo duže nego uobičajeno.“
Belindžer je shvatio šta se dogodilo. „Odbrojavanje je bilo u maniru video-
igrice. Jedan minut u njegovoj stvarnosti trajao je dve minute u našoj.“
Ta misao ga je naterala da začuti. Pas je zavijao u daljini.
„Zašto nam je pružio priliku?“, pitala se Amanda.
„Možda nije hteo da nam pruži priliku“, odgovorio je Belindžer. „Možda je
znao samo za virtuelno vreme.“
„A možda je znao za razliku, a odbrojavanje je bio završni nivo igre. ‘Vreme je
pravi lešinar’ govorio nam je. Na kraju ove trke pune prepreka i lešinarskog lova, dao
nam je nešto dragoceno: jedan minut.“
„Naš bonus.“ Belindžer je imao osećaj da će od sada ovo biti način na koji će
razmišljati, kao da nikada nije umakao, kao da je i dalje u igri.
Amanda je pokušavala da sedne.
„Čeka nas pešačenje.“
„Kada se malo odmorimo.“ Belindžer je obuhvatio svoje grudi, pokušavajući da
suzbije drhtavicu.
Amanda je ponovo legla.
„Da, kratak odmor je dobra ideja“, priznala je.
„Daje nam mogućnost da planiramo svoju budućnost.“
„Ne“, rekla je Amanda. „Ne budućnost.“
„Ne razumem.“
„Vremenska kapsula je poruka budućnosti koju otvaramo u sadašnjosti da bismo
naučili nešto o prošlosti, je li tako?“, upitala je.
„Tako nam je on rekao.“
„U igri sam shvatla da prošlost i budućnost nisu važni. Ono što je važno jeste
sadašnjost.“
Belindžer se prisetio profesorke Grejam.
„Postoji jedna starija žena koja je isto to naučila iz video-igrica. Odvešću te da
je upoznaš. Svideće ti se. Smrtno je bolesna, ali kaže da bezbrojne odluke i aktivnosti
koje pravi u video-igrici ispunjavaju svaki sekund i drže je u večnom trenutku.“
„Da“, rekla je Amanda. „Volela bih da je upoznam.“
Belindžer je uspeo da se nasmeši. Pogledao je u nebo, u blistave zvezde. „Bili
su u pravu.“
„Ko?“
„Stari narodi. Nebo liči na kupolu s otvorima. Kroz njega se u stvari probija
nebeska svetlost.“
„Sve postoji u božjoj mašti“, rekla je Amanda.
Belindžer ju je dotakao po ramenu.
„Ti nisi izmišljena.“
„Nisi ni ti“, Amanda je posegla za njegovom rukom. „Hvala bogu.“
PIŠČEVA NAPOMENA
DOVOLJNO PROSTORA I VREMENA
Kada dobijem ideju za novi roman, postajem kao svraka. Police u mojoj
kancelariji su prepune dosijea starih nekoliko decenija. Ispisani zaključci radio-
izveštaja i intervjua datih za televiziju uvijeni su u žute stranice iscepane iz časopisa i
dnevnih novina. Ima ih na gomile. Kad god nešto privuče moju pažnju, deo moje mašte
se pita zašto. Po teoriji, ako mi neka tema privuče pažnju, možda će privući i pažnju
mojih čitalaca. Tokom godina, sakupio sam toliko dosijea da nikada nisam imao
vremena da ih razvrstam po kategorijama, da dozvolim da se sami razviju u romane.
S vremena na vreme, moja me radoznalost natera da ih istražujem. Uz velika
očekivanja, neke dosijee spustim na pod, skinem prašinu s njih i čitam ih. Ali skoro
uvek, krte stranice u mojim rukama odnose se na probleme i događaje koji su bili
važni u vreme kada je o njima pisano, a danas su potpuno beznačajni. Teme i situacije
o kojima govore više nisu bitne mojoj mašti. Ubuđale činjenice mi pokazuju čitav jaz
godina između osobe koja ih je sakupila u dosijee i sasvim drugačiju osobu koja ih
čita.
U retkim prilikama, neka tema mi momentalno zaintrigira maštu i ja joj se
vraćam, pokušavajući da pronađem put da dramatizujem emocije koje je priča
probudila u meni. Na primer, moj prethodni roman Uljezi inspirisan je člankom iz Los
Anđeles tajmsa o urbanim istraživačima: poklonicima istorije i arhitekture koji ulaze
u stare zgrade, zapečaćene i napuštene decenijama. Stranica o tome nalazila se ispod
hrpe podataka, ali je uspela da ispliva na površinu moje mašte, a ja nisam mogao a da
se ne zapitam zašto je to tako. Sam proboj romana u mojoj mašti nastao je kada sam se
iznenada prisetio napuštene stambene zgrade koju sam istraživao kada sam bio dete.
Koristio sam je da pobegnem od nemilosrdnih svađa između majke i očuha, zbog kojih
sam se plašio da ostanem kod kuće. Sećanje na strah i potreba da se vratim u prošlost
naterali su me da napišem roman u kojem grupa urbanih istraživača, opčinjena
prošlošću, otkriva da ih takvi podvizi više ne umiriju, nego užasavaju.
Sličan članak, koji me je podsvesno ‘grickao’, naveo me je da napišem
Lešinara. U stvari, nalazio se osam godina u sakupljenoj gomili dosijea, tiho me
dozivajući, sve dok se na kraju nisam predao. Ovoga puta, u pitanju je bio Njujork
tajms. Datum izdavanja bio je 8. april 1998. godine, a mesto događanja Zapadni
Njujork, država Nju Džersi. Sviđa mi se činjenica da je gradić, koji se zove Zapadni
Njujork, toliko daleko na zapadu da se nalazi u susednoj državi, u Nju Džersiju. Mene
je poljuljao sadržaj članka. Naslov je bio „Od vremenske kapsule do zakopanog
blaga“. „Negde u Zapadnom Njujorku mogao bi biti delić gradskog života iz 1948.“
Saznao sam da je, dok je Zapadni Njujork planirao proslavu svoje
stogodišnjice, neko predložio da zakopaju vremensku kapsulu. „Odlična ideja“, svi su
se složili. Zatim se jedan penzioner setio da se nešto slično dogodilo tokom proslave
pedesetogodišnjice grada. Šta se dogodilo s tom kapsulom? - pitali su se. Gde je bila
zakopana? U gradu su započele potrage. Pažljivo su pregledane paučinom prekrivene
gradske knjige i pokušano je da se stupi u kontakt s ljudima koji su imali dovoljno
godina da bi mogli da prisustvuju proslavi pola veka, 1948. godine. Naposletku su
naišli na mogući odgovor u gradskoj biblioteci, gde se jedan napisan tom, koji je
napisao lokalni istoričar, odnosio na „bakarnu kutiju koja sadrži dokumenta i
suvenire“.
Ta kutija je, navodno, spuštena ispod bronzanog zvona za slučaj opasnosti izvan
Gradske skupštine, ali potraga se tamo završila razočaranjem, jer je zvono bilo
postavljeno u čast oblasnih vatrogasaca koji su poginuli dok su branili Zapadni
Njujork; niko nije želeo da bude kažnjen zbog skrnavljenja spomenika. Staviše, zvono
je bilo prikačeno za granitnu ploču tešku nekoliko tona. Pomeranje ploče bilo bi teško
i koštalo bi mnogo; šta ako, nakon skrnavljenja spomenika, vremenska kapsula ne bi
bila ispod ploče? Na kraju, ništa nisu učinili.
To je moralo biti frustrirajuće, govorio je izveštač Njujork tajmsa, jer je grad
imao snažnu potrebu da ga inspiriše poruka iz slavnih dana od pre pedeset godina.
Naime, godine 1948, oblast je napredovala, uglavnom zbog Glavne njujorške
železničke stanice i proizvoda koji su se tuda transportovali iz obližnjih krojačkih
fabrika. Ali, do 1998. pruga i fabrika više nije bilo, ulice su bile tihe i puste. U
kontekstu priče o poruci iz prošlosti, stavljenoj na pogrešno mesto, nisam mogao a da
ne primetim da izveštač nije dobio naslovnu stranu.
Pokrenut motivima koje nisam razumeo dodao sam ovaj članak svojoj haotičnoj
zbirci. Zaboravio sam na nju, setio je se, pa ponovo zaboravio, ali ne zadugo.
Napokon, nakon osam godina, pročešljao sam svoje dosijee, ponovo pogledao članak
i pokušao da razumem zašto me privlači da napišem roman o vremenskim kapsulama.
Ideje da će vremenska kapsula biti stara stotinu godina, da će potraga za prošlošću
uključiti savremene instrumente kao što su prijemnici za globalno satelitsko
pozicioniranje, blekberi telefon s mogućnošću korišćenja intemeta i holografske
nišane na pušci tada mi nisu pale na pamet. Morao sam da sprovedeni uobičajeno
istraživanje i saznam sve što sam mogao o temi.
Moj prvi korak bio je da odem na internet. Kada sam istraživao za svoj
prethodni roman, Uljeze, ukucao sam u Guglov pretraživač „urbani istraživači" i bio
zapanjen što sam dobio 300.000 rezultata. Isto sam učinio i s temom „vremenske
kapsule“. Zamislite moje zaprepašćenje kada sam dobio 18 miliona rezultata. Ovo je,
očigledno, bila tema koja je zaokupljala pažnju mnogih ljudi, i sa čijim je otkrivanjem
moja fascinacija postajala veća. Saznao sam (kako profesor Merdok opisuje u
Lešinaru) da, iako su predmeti koje znamo kao vremenske kapsule stari koliko i
istorija, sam termin „vremenska kapsula" nije postojao do 1939. kada je korporacija
Vestinghaus napravila kontejner u obliku torpeda i napunila ga predmetima toga doba,
za koje su njihovi dizajneri mislili da će biti interesantni u budućnosti. Uz udare u
gong, kapsula je zakopana u Flešing Medouzu, u državi Njujork, gde se održavao
Svetski sajam. Pošto je namera bila da se otvori nakon pet hiljada godina, kapsula je i
dalje zakopana petnaest metara ispod zemlje, ali su na nju uglavnom svi zaboravili.
Ako imate GPS prijemnike, kao što su oni korišćeni u Lešinaru, možete uneti
koordinate ove kapsule i pustiti crvenoj strelici da vas vodi do mesta gde se kapsula
nalazi. A da biste saznali te koordinate, morate da nađete primerak Knjige zapisi o
vremenskim kapsulama. Godine 1939, primerci ove knjige poslati su svakoj većoj
biblioteci u svetu, uključujući i dalaj-laminu biblioteku. Ovih dana, da bi se knjiga
pronašla, potrebno je sprovesti pravi lešinarski lov.
Saznao sam da je vremenska kapsula kompanije Vestinghaus inspirisana jezivim
nazivom - Grobnica civilizacije, koja je započela 1939. godine na Univerzitetu
Ogltorp u Atlanti. Uznemiren narastajućom dominacijom nacizma u Evropi, dekan
Ogltorpa verovao je da se civilizacija nalazi na ivici propasti. Da bi sačuvao što se
može, isušio je zatvoreni bazen i napunio ga predmetima za koje je verovao da će biti
važni za razumevanje kulture tridesetih godina dvadesetog veka. Među tim predmetima
je i primerak knjige Prohujalo s vihorom, roman podjednako čudan kao i Grobnica
koju bi trebalo da otvore posle šest hiljada godina; i ova kapsula je, kao i
Vestinghausova, skoro potpuno zaboravljena. Da nije bilo studenta Pola Hadsona koji
je 1970. istraživao podrum zgrade u krugu Univerziteta, Grobnica bi iščezla iz
sećanja. Kada se svetlost njegove baterijske lampe odbila o vrata od nerđajućeg
čelika, student se raspitivao za mogućnost da se podrum pretvori u javni prostor, gde
bi bila otvorena knjižara i gde bi ljudi mogli svakog dana da prolaze pored
zapečaćenih vrata Grobnice. Na kraju je Pol Hadson postao beležnik na Ogltorpu i
predsednik Međunarodnog udruženja ljubitelja vremenskih kapsula.
Ovaj podatak me je toliko fascinirao da nisam mogao da prestanem da pričam
prijateljima o njemu. Obično bi, kod ovoga dela, pitali: „Grobnica civilizacije?
Međunarodno udruženje ljubitelja vremenskih kapsula? Izmišljaš!" Ali nije tako.
Grobnica sudnjeg dana na Arktiku takođe postoji, baš kao i Dvorana zapisa ispod
planine Rašmor i milioni kopija nesrećne igrice s E.T. vanzemaljcem, koji su zakopani
ispod betona u pustinji u Novom Meksiku. Čudne stvari se tu ne završavaju. Doznao
sam podatak o gradu koji je zakopao sedamnaest vremenskih kapsula i zaboravio ih
sve... i o studentima koji su zakopali jednu kapsulu, a zatim pretrpeli grupno ispiranje
mozga, kao da se to nikada nije dogodilo... i o članovima gradske skupštine koji su
zakopali vremensku kapsulu u čast stogodišnjice grada, a koji su umrli pre nego što je
bilo ko mogao da napravi zapis o tome gde su stavili kapsulu.
Ko bi mogao da pomisli da je postojao spisak najtraženijih vremenskih kapsula
ili da je hiljade vremenskih kapsula zaboravljeno, a većina njih nikada nije ni
pronađena? Čak i kada bi bile locirane, one bi stvarale dodatnu misteriju, jer bi
kontejneri najčešće propuštali vlagu i insekte, a rezultat svega toga bi bio da poruke za
budućnost koje otvaramo u sadašnjosti da bismo naučili nešto o prošlosti nisu ništa
drugo nego gomila brljotina koja se ne može pročitati.
Dok sam pokušavao da razumem svoje oduševljenje vremenskim kapsulama,
razmišljao sam o ponosu koji motiviše ljude da ih stvore, pod pretpostavkom da je
svaki trenutak posebno važan da bi bio zamrznut u vremenu i da bi se mogao videti u
budućnosti. Nasuprot informacijama o Grobnici sudnjeg dana u kojoj bi trebalo da su
milioni semenki zaštićeni od globalne katastrofe, optimizam u vezi s vremenskim
kapsulama nastavlja da me zapanjuje. Nije u pitanju samo ponos ili optimizam. Kako
jedan od likova u Lešinaru kaže, opsesivna detaljnost kojom se neke kapsule
pripremaju ukazuje na to da se njihovi tvorci plaše da će biti zaboravljeni.
„Dovoljno prostora i vremena.“ To je naziv predavanja o vremenskim
kapsulama koje u Lešinaru drži profesor Merdok. U pitanju je citat iz poeme po imenu
„Njegovoj smernoj ljubavnici“ iz sedamnaestog veka, koju je napisao Endru Marvel.
Poema iskazuje emocije mladića koji oseća kako vreme sve brže prolazi i želi da
ubedi družbenicu da mu pomogne da u potpunosti prigrle život dok mogu. Ako
izbacimo neke stihove i umetnemo druge, poema se odnosi na motivaciju za sačuvanje
vremenskih kapsula.
Jesmo li imali dovoljno prostora i vremena...
Al’ iza leđa stalno čujem
Kako mi se približavaju krilate kočije vremena;
A pred nama se prostiru
Pustinje ogromne večnosti?{7}
Možda to nije budućnost koja nas požuruje da stvorimo vremenske kapsule.
Možda je u pitanju pritisak samog vremena, brzina kojom ono prolazi, svesnost o
našoj smrtnosti. Pre 1939. godine, vremenske kapsule su se nazivale kutije ili sanduci
- kao metafore za sahrane. Ista metafora se nalazi i u nazivu Grobnica civilizacije.
Možda emocije koje se odnose na stvaranje vremenskih kapsula nisu nada, optimizam
ili čak strah, nego tuga zbog toga što sve umire? Ponovo me na to podseća Marvelova
poema:
Grob je lepo i skriveno mesto,
Al’ tamo se, mislim, niko ne grli?{8}
Jedna zajednica zakopava ono što u tom trenutku smatra važnim za taj trenutak,
esenciju svog sveta. Mnogo godina kasnije druga zajednica iskopaće kapsulu, ako je
pronađe. Ljudi će se okupiti sa znatiželjom. „Koja je tajna?“, želeće da znaju. „Koja
je to važna poruka koju prošlost želi da nam pošalje?“ Otvaraju sanduk, ili grobnicu
ili, ako želite, kapsulu i otkrivaju da je sadržaj istrulio, ili da su predmeti toliko čudni
da su beznačajni. „Teško je pomisliti da su verovali da je ovo važno“, neko će
promrmljati. Na kraju, to bi mogla biti poruka svake vremenske kapsule. Od daleke
prošlosti nas upozoravaju da ono što je ovde i sada ne opstaje, da predmeti u našem
okruženju nisu toliko važni, kao što mislimo, da nije važno obećanje budućnosti, nego
vrednost svakog proteklog trenutka. Kao što kaže Gospodar igre u ovom romanu:
„Vreme je jedini pravi lešinar".
Pretpostavljam da su moje gomile dosijea vremenske kapsule koje predstavljaju
interesovanja osobe koja ja više nisam. To su i moji romani koji čuvaju podatke o
tome kako sam se osećao i razmišljao u prošlosti, baš kao što su vremenske kapsule i
romani mojih omiljenih pisaca, koje me vraćaju u Dikensov London, obavijen
maglom, ili stari Njujork iz doba Edit Vorton, ili Pariz Emesta Hemingveja iz
dvadesetih godina. Ove knjige ne samo da me prenose u prošlost s kojom su se suočili
ovi pisci, nego i u moju prošlost; daju mi podatak kako mi je bilo da se suočim s ovim
knjigama po prvi put.
Istražujući za Lešinara, hodao sam po lokacijama na Menhetnu kako bih
proverio fizičke detalje. Kada sam stigao na Vašington skver, bio sam siguran da sam
došao na pogrešno mesto. Poslednji put sam na ovom mestu bio sredinom osamdesetih
godina. Tih dana, svod na Vašington skveru bio je pokriven grafitima, a narkomani su
kupovali drogu u parku, u kojem skoro da nije bilo drveća tako da su se jasno videle
zgrade u okolnim ulicama. Sada su ove zgrade zaklonjene ogromnim stablima ispod
kojih se roditelji igraju sa svojom decom, dok se - u parku psi igraju sa svojim
vlasnicima. Zadivljen sjajem čistog svoda iznenada sam se podsetio da je prošlo
punih dvadeset godina i da sam ostario. Umesto da upadnem u depresiju zbog toga, taj
trenutak je oživeo u mom sećanju. Ništa ne prestaje da postoji dok god se toga
sećamo. Svako od nas je vremenska kapsula.
IZVORI
Osim Grobnice svetskih želja, svaka pomenuta vremenska kapsula u Lešinaru je
stvarna. Esej nad kojim sam najviše razmišljao o ovoj temi zove se „Istorija kapsula“,
koji je napisao Lester A. Rajngold (novembar 1999.). Možete ga naći na stranici
www.americanheritage.com.
Ukucajte naziv eseja u pretraživač na stranici i kliknite na link.
Drugi važan izvor o vremenskim kapsulama jesu „Priče o budućoj prošlosti"
koje je napisao Dejvid S. Zondi. Kliknite na link na stranici www.davidszondy.com
gde ćete pronaći i fotografije Vestinghausove vremenske kapsule zajedno s listom na
kojoj se nalazi sadržaj kapsule. Na ovom sajtu ima mnogo više informacija koje će
vas zadiviti na ovom putovanju kroz buduću prošlost.
Kako sam naveo u svojoj autorskoj belešci, Grobnica civilizacije je stvarna.
Idite na stranicu
www.oglethorpe.edu/about_us/crypt_of_civilization. Pronaći ćete linkove koji
će vas odvesti na fotografije Grobnice i njen sadržaj. Pronaći ćete i informacije o
Međunarodnom udruženju ljubitelja vremenskih kapsula, o najtraženijim vremenskim
kapsulama (uključujući i kapsulu MASH), tajne vremenskih kapsula i druge podatke
koji će vam otvoriti oči.
Skrivena komora ispod planine Rašmor takođe postoji. Idite na „Tajne crnih
brda“ na stranici www.rosyinn.com/5100b19.htm. Kliknite na ‘more link’ da biste
videli fotografiju.
Što se tiče informacija o ‘geoskloništu’ i ‘poštanskim sandučićima’ idite na
www.geocaching.com i www.letterboxing.org. One su postale toliko popularne da
mnoga odmarališta, čija je delatnost rekreacija na otvorenom, prihvataju i
‘geoskloništa’ i ‘poštanske sandučiće’ podjednako kao i jahanje konja i plivanje.
Stranice posvećene ovim igrama sadrže informacije o skloništima u vašem susedstvu.
Bio sam zapanjen kada sam saznao za sklonište skriveno na kilometar i po od moga
doma u Santa Feu, u državi Novi Meksiko.
Lešinar se odnosi na virtuelnu stvarnost i metafiziku video-igrica. U Medijumu
video-igre Marka J. P. Volfa, eseji o prostroru, vremenu i naraciji u video-igricama
bili su od velike pomoći. Stiven L. Kent, Rošel Slovin, Čarls Bemštajn, Rebeka R.
Tjuz i Ralf H. Baer (tvorac kućnog sistema video-igara Odiseja Magnavoks iz 1972.
godine) takođe su dali zanimljive eseje. U dodatku, Kent je napisao Vrhunska istorija
video-igrica, čiji naslov dovoljno govori.
Pametna bomba, koju su napisali Hiter Čaplin i Aron Rubi, pruža odličan
‘insajderski’ pogled u svet video-igrica. Između ostalog, pruža odličnu analizu igrice
Bog i igrica u kojima igrač koristi pušku kao da je na licu mesta. Zahvaljujem se
svojoj prijateljici Dženet Elder što me je upoznala s tom knjigom i knjigom S ti vena
Džonsona Sve ono što je loše, dobro je za vas. Džonsonova analiza video-igrica
naterala me je da poverujem u podnaslov: Kako nas današnja popularna kultura, u
stvari, čini pametnijiiia.
***
Dok mnoge video-igrice imaju nesvrsishodne nasilne sadržaje koji verovatno
igrača lišavaju emocija na nasilje u njihovim životima, u međuvremenu su se odigrali
događaji koji imaju dokazane veze s video-igricama, Najdokumentovaniji primer
dogodio se 1999. godine u srednjoj školi Kolambajn u Koloradu, gde su dva učenika
ubila nastavnika i dvanaest svojih vršnjaka i ranila još dvadeset i četvoro, pre nego
što su počinila samoubistvo. Napadači su bili opsednuti video-igricom s nasilnim
sadržajem po imenu Osuda. Oni su takođe bili žrtve nemilosrdnog zlostavljanja koje
je rezultiralo nekontrolisanim besom. Je li igrica pod grevala bes, ili je igrica bila
ventil za bes i odloženu nasilnost? Pošto su se dečaci ubili, nemamo odgovore, a
problem nije toliko jednostavan kao što ga predstavljaju neki društveni komentatori.
U Lešinaru, profesorka Grejam primećuje da polovina ljudi u Sjedinjenim
Državama igra video-igrice. Iako sve te igrice nemaju nasilnu tematiku, mnoge je ipak
imaju; još uvek nismo videli masovnu provalu nasilja koju bi te igrice mogle
izazavati. Mislim da je, umesto da se usredsredimo na nasilje, mnogo važnije
posmatrati igrice iz druge perspektive - posmatrati formu, umesto sadržaja. Nivoi
težina, uključujući mnogobrojne odluke i pokrete koji zahtevaju svaki sekund akcije,
teraju igrača da brže razmišlja i ubrzava reflekse. Mentalna usredsređenost koju jedna
igrica zahteva jeste veština preživljavanja u složenom društvu. To je posebna vrsta
usredsređenosti, jer to znači usredsređivanje na mnogo stvari u nizu, da se čini da se
pojavljuju istovremeno. Na pamet mi pada i paralela s radom na više različitih stvari
istovremeno. Neki društveni kritičari potcenjuju ovaj fenomen kao formu koja vodi ka
površnom razumevanju i ograničenoj pažnji. Slažem se s knjigom Stivena Džonsona
Sve što je loše, dobro je za vas: moguće je da igrice obučavaju naš um da se
usredsredi na mnoge stvari odjednom i da dobro izvršava više zadataka. Ukratko,
video-igrice nam mogu pomoći da iskusimo kako naši mozgovi mogu funkcionisati na
nov način. Ako nas vremenske kapsule uče da stvari nikada nisu ono što su
predstavljale, video-igrice nam pokazuju da se stalno menjamo, često i na načine koje
ne poimamo.
O PISCU
Dejvid Morel je nagrađivani autor romana Prva krv, po kojem je snimljen
Rambo. Rođen je 1943. godine u Kičeneru, u Ontariju u Kanadi. U sedamnaestoj
godini postao je ljubitelj klasika među televizijskim serijama - Puta 66, o dva
mladića koji u korveti putuju Sjedinjenim Državama, istražujući Ameriku i sebe.
Scenario Stirlinga Silifanta toliko je oduševio Morela da je odlučio da postane pisac.
Godine 1966. rad drugog pisca (Hemingvejevog učenika, Filipa Janga) naterao
je Morela da se preseli u Sjedinjene Države, gde je studirao s Jangom na Državnom
univerzitetu u Pensilvaniji i gde je magistrirao i doktorirao na temu američke
književnosti. Tamo je sreo i cenjenog pisca naučne fantastike, Vilijema Tena (pravo
ime mu je Filip Klas), koji je Morela podučio osnovama pisanja. Rezultat je bila Prva
krv, roman o veteranu povratniku iz Vijetnama, koji pati od posttraumatskog
poremećaja i koji dolazi u konflikt sa šefom policije u malom gradu, a zatim se bori u
sopstvenoj verziji Vijetnamskog rata.
Ovaj ‘otac’ savremenih akcionih romana štampan je 1972, dok je Morel bio
profesor na Katedri za engleski jezik na Univerzitetu u Ajovi. Tamo je predavao od
1970. do 1986. godine, u isto vreme pišući druge romane, od kojih su mnogi postali
međunarodni bestseleri, kao što su Bratstvo ruže (koje je poslužilo kao osnova za
visoko ocenjenu mini-seriju na televiziji NBC). Na kraju je, umoran od dve profesije,
odustao od mesta predavača kako bi se posvetio pisanju.
Nedugo zatim, njegovom petnaestogodišnjem sinu Metjuu postavljena je
dijagnoza retkog raka kostiju; dečak je umro 1987, što je bio gubitak koji nije samo
progonio Morela kroz život, nego se provlači i kroz njegove romane, kao što je
uspomena na Metjua Svici i roman Očajničke mere čiji je glavni lik izgubio sina.
„Umereni profesor s krvoločnim vizijama“, kako ga je nazvao jedan kritičar,
Morel je napisao dvadeset i devet knjiga, uključujući trilere visoke akcije Peta
profesija, Ukradeni identitet i Krajnje poricanje (čija se radnja dešava u Santa Feu,
u Novom Meksiku, gdc sada živi sa svojom ženom Donom). U Lekcijama o pisanju
Morel analizira ono što je naučio tokom trideset godina pisanja. Njegov pretposlednji
roman, Uljezi, pojavio se na nekoliko lista najprodavanijih knjiga i dobio cenjenu
nagradu Brem Stoker.
Morel je suosnivač Organizacije međunarodnih pisaca trilera. Cenjen po želji
da istražuje, dobio je diplomu Nacionalne škole za vodiče u prirodi, kao i diplomu
Akademije za društvenu bezbednost ‘G. Gordon Lidi’ za preživljavanje u divljini.
Takođe je doživotni počasni član Udruženja za specijalne operacije i Udruženja bivših
oficira tajne službe. Prošao je obuku za vatrogasca, pregovore u krizama s taocima,
krađe identiteta, izvršne zaštite i napadačko-odbrambene vožnje, što su samo neke od
veština koje opisuje u svojim romanima. S osamnaest miliona odštampanih primeraka,
njegove knjige su prevedene na dvadeset i šest jezika. Posetite veb-stranicu
www.davidmorell.net.
Scan i obrada: BABAC
EPUB, MOBI: ikamisic
{1} Komoljika - lat. Artemisia tridentata - vrsta srebrnastosivog žbuna žutih cvetova koji
raste u sušnim predelima zapadnog dela Sjedinjenih Američkih Država (prim. prev.)
{2} U originalu je data skraćenica DIST TO DEST (od DISTANCE TO DESTINATION, tj.
RAZDALJINA DO ODREDIŠTA). Za potrebe lakšeg razumevanja, u prevodu je korišćena
skraćenica DO DEST (DO DESTINACIJE).(prim. prev.)
{3} Agorafobija - strah od otvorenog prostora
{4} LG - longitude, geografska dužina, longituda. (prim. prev.)
{5} LT - latitude, geografska širina, latituda (prim. prev.)
{6} U engleskom jeziku se praznik Duhovi (Trojice) naziva Pentekost (prim. prev.)
{7} Slobodan prevod (prim. prev.)
{8} Slobodan prevod (prim. prev.)