201 se poprilično slaţe sa tim advokatom. Rekao mi je da te, ako se ne drţiš zakona, ni dobro ni zlo ne mogu spasti. Mogu da vidim da to pije vodu. Ali to ne moţe da promeni ono što ja mislim. Na kraju sam ga upitao da li zna ko je Mamom. A on reče: Mamon ? Da. Mamon. Mislite kao ono, Bog i Mamon? Da, gospodine. Pa, reče on, nisam baš siguran. Znam da je to u Bibliji. Da nije đavo? Ne znam. Potrudiću se da saznam. Imam osećaj da treba da saznam koje. Ljubazno se nasmejao i rekao: Vi kao da mislite da moţe da vam se pojavi u pomoćnoj spavaćoj sobi. Pa, rekoh ja, to moţe da bude jedna briga. U svakom slučaju osećam da treba da se upoznam sa njegovim navikama. On klimnu glavom. Osmehnu se. Onda je on meni postavio jedno pitanje. Rekao je: Onaj misteriozni čovek, za koga mislite da je ubio onog saobraćajnog policajca i spalio ga u kolima, šta znate o njemu? Ne znam ništa. Voleo bih da znam. Ili mislim da bih voleo. Da. Skoro kao da je duh. Skoro kao ili stvarno duh? Ne, on je tu negde. Voleo bih da nije. Ali jeste. On klimnu glavom. Rekao bih, ako je duh, onda vi nemate zbog čega da se brinete. Ja sam mu onda rekao da je u pravu, ali o tome razmišljam već neko vreme i mislim da je odgovor na njegovo pitanje taj da kada se suočite sa određenim stvarima u svetu, sa dokazima da one postoje, shvatite da ste nabasali na nešto čemu niste dorasli i mislim da je ovo jedan takav slučaj. Kada kaţeš da je to stvarno i da nije samo vizija u tvojoj glavi onda uopšte više nisam siguran o čemu govorim. Loreta je rekla jednu stvar. Rekla je da to nije moja krivica a ja sam rekao da jeste. Ja sam i o tome razmišljao. Rekao sam joj da će ljudi, ako u bašti imaš dovoljno opasnog psa, onda zaobilaziti tvoju baštu. A nije bilo tako.
202 ada se vratio kući, nje nije bilo ali su njena kola bila tu. Onda je otišao do štale i video da nema njenog konja. Krenuo je da se vrati u kuću, ali onda je zastao i pomislio da se ona moţda povredila i onda je otišao po sedlo pa do štale i zviznuo svome konju i onda je njegov konj promolio glavu iznad niskih vrata štale i uši su mu mrdale kao da su makaze. Jahao je, drţeći uzde u jednoj ruci. Drugom rukom je tapšao konja. Pričao je konju dok su išli. Lepo je biti napolju, je l tako? Znaš moţda gde su otišli? Nema veze, u redu je. Ništa ne brini. Naći ćemo ih. Posle četrdeset minuta primetio ju je i zaustavio konja i posmatrao. Jahala je duţ crvenog prašnjavog grebena prema jugu, a ruke je drţala prekrštene ispred sebe na sedlu i gledala prema suncu na zalasku, a njen konj je išao polako preko rastresitog peska koji se kao ruţičasta prašina dizao iza njih. Ono tamo je moje srce, reče on konju. I uvek je tako bilo. Zajedno su odjahali do Vernerovog Bunara i sjahali i seli ispod jednog drveta dok su konji pasli. Golubovi su sletali na valove s vodom. Već je jesen. Neće ovde ostati još dugo. Odleteće uskoro, reče on. Ona se osmehnu. Jesen, reče ona. Je l’ mrziš? reče on. Da odem odavde? Da odeš odavde. Ja sam OK. Zbog mene, zar nije tako? Ona se osmehnu. Pa, reče ona, kad se uđe u neke godine, ne verujem da postoje dobre promene. Onda smo u problemu. Biće sa nama sve u redu. Mislim da će mi se dopasti da si za večeru stalno kod kuće. Uvek volim da sam kod kuće. Sećam se, reče ona, kad se tata penzionisao mama mu je rekla: Rekla sam u dobru i u zlu, ali nisam spominjala ručak. K
203 Bel se nasmeja. Kladim se da bi sad volela da on moţe da se vrati kući. Sigurno da bi volela. I ja bih volela. Nije trebalo to da kaţem. Nisi rekao ništa rušno. Tako mi uvek kaţeš. To mi je posao. Bel se osmehnu. A da grešim, bi li mi to rekla? Ne. A kad bih ja ţeleo da mi kaţeš? Teško. Posmatrao je male pustinjske golubove kako sleću u svetlosti sunca na zalasku. Rekla si istinu? Uglavnom. Ne sasvim. Je li to dobra ideja? Pa, reče ona. Šta god to bilo, puštala sam da to resiš bez moje pomoći. A kada je bilo nešto da se nismo slagali ja bih, čini mi se, prelazila preko toga. Dok ja ne bih. Ona se nasmeja i spusti ruku na njegovu ruku. Pusti sad to, reče ona. Lepo je da smo ovde. Da, gospođo. Stvarno je lepo.
204 XII Probudio sam se pa ću onda da probudim Loretu. Dok tako leţi u mraku izgovoriće moje ime. Kao da me pita da li sam tu. Ponekad tako odem u kujnu i donesem joj sok i tako sedimo u mraku. Voleo bih da mogu da joj olakšam neke stvari. Svet koji sam ja upoznao nije mi pomogao da se produhovim. Naprotiv. Za razliku od nje. Uvek se brine zbog mene. To vidim svakog dana. Mislio sam da će zato što sam stariji i što sam muško ona učiti od mene i u mnogo čemu jeste. Alija ipak dobro znam koje kome duţan. Mislim da znam kuda sve ovo vodi. Kupili su nas našim sopstvenim novcem. I nije to samo droga. Tu su nagomilana ogromna bogatstva o kojima niko ništa ne zna. Šta će da učini toliki novac? Novac koji moţe da kupi čitave zemlje. I već jeste. Moţe li da kupi i ovu našu? Ne verujem. Ali će vas staviti u krevet osoba sa kojima ne bi trebalo da budete tamo. Nije to više ni problem primene zakona. Sumnjam da je to ikad i bio problem. Droge je bilo oduvek. Ali ljudi ne počnu odjednom da se drogiraju bez ikakvog razloga. Milioni njih. Na to nemam odgovor. Nemam odgovor koji bi otkrio pravu suštinu. Ne tako davno bila je ovde jedna novinarka, mlada simpatična. Tek se trudila se da postane dobar novinar. Rekla je: Šerife, kako to da ste dozvolili da kriminal u vašem okrugu toliko zacaruje? Zvučalo je kao pošteno pitanje, rekao bih. Moţda je stvarno bilo pošteno pitanje. Tek, ja sam joj rekao: Sve počinje kad počne da se zaboravlja pristojno ponasanje. Svaki put kad se u uzajamnom ophođenju ne govori vise gospodine i gospođo, onda se kraj nazire. I još sam joj rekao: To prodire u sve slojeve društva. Ĉuli ste već to, zar ne? U sve slojeve? Na kraju se nađete u kolapsu trgovačke etike koja po pustinji seje mrtvace u njihovim sopstvenim kolima a tada je već prekasno. Pogledala me je malo čudnim pogledom. I onda sam joj na kraju još nešto rekao, a moţda nije trebalo to da kaţem, rekao sam joj da nema narko biznisa bez narkomana. Mnogi od njih su lepo obučeni i
205 imaju odlično plaćene poslove. Dodao sam: Moţda neke od tih i poznajete. Druga stvar su stari ljudi i na njih se stalno vraćam. Pogled na njih uvek postavlja neko pitanje. Davnih dana to mi se nije dešavalo. Ne sećam se da sam primećivao starce kad sam počinjao kao šerif tamo davno pedesetih godina. Sad kad ih gledate ne izgledaju zbunjeno. Izgledaju kao da su poludeli. To me uznemirava. Izgledaju kao da su se upravo probudili i da ne znaju kako su se tu našli. Pa, na neki način zaista ne znaju. Danas za vreme večere rekla mi je da je čitala Jovanovo jevanđelje. Otkrovenja. Svaki put kada bih joj pričao šta se sve događa, ona bi našla neki primer u Bibliji tako da sam je upitao da li u Otkrovenjima kaţu nešto o tome u kakvim se oblicima neke stvari pojavljuju ona je rekla da će ponovo pročitati i da će mi reći. Pitao sam je da lije naišla da se pominju neki sa zelenom kosom i koskama probodenim kroz nos i ona mije odgovorila da na takav način ne piše. Nisam siguran da li je to dobar znak ili nije. Onda je ona došla iza moje stolice i stavila mi ruke oko vrata i gricnula me za uvo. Ona je veoma mlada ţena po mnogo čemu. Da nju nemam, ne znam šta bi sa mnom bilo. Ne znam ni šta bi mi drugo zapalo. Ne, ipak znam. To drugo se ne stavlja u finu kutiju.
206 io je hladan vetrovit dan kada je poslednji put izašao iz suda. Neki ljudi su mogli da zagrle uplakanu ţenu, ali to njemu nikad nije bilo prirodno. Sišao je niz stepenice i izašao na zadnja vrata i ušao u svoja kola i tako sedeo. Nije znao kako bi nazvao svoje osećanje. Bila je to tuga, ali bilo je tu još nečega. A to nešto drugo bio je razlog što sedi u kolima umesto da upali motor i krene. Dešavalo mu se da se ovako oseća, ali bilo je to davno i kada se toga setio odmah je shvatio šta je to. Poraz. Bio je to osećaj potpune poraţenosti. Gorak osećaj. Za njega gori i od smrti. Ovo moraš da prebrodiš, reče. I onda upali motor i potera kola. B
207 XIII Kada izađete na zadnja vrata iza te kuće tamo se nalazi jedno kameno korito za vodu usred korova iza kuće. Jedna cev se spuštala sa krova tako daje korito bilo uglavnom puno vode i sećam se da sam se jednom tamo zaustavio i čučnuo i zagledao kameno korito i da sam o njemu počeo da razmišljam. Ko zna od kada je tu. Sto godina. Dvesta godina. U kamenu su se videli tragovi dleta. Isklesano je od tvrde stene i bilo je dugačko oko šest stopa i oko jednu i po stopu široko i isto toliko duboko. Izdubljena stena. Počeo sam da razmišljam o čoveku koji je to uradio. Taj deo zemlje nije imao, koliko ja znam, duga razdoblja mira. Ĉitao sam malo istoriju i nisam siguran daje tu ikad bilo mira. Ali taj čovek je uzeo čekić i dleto i u steni izdubio korito za vodu da traje deset hiljada godina. Zašto je to uradio? U šta je on to verovao? Sigurno nije mogao da veruje da se ništa neće promeniti. Toliko je sigurno znao. O tome sam dosta razmišljao. Razmišljao sam o tome i kad sam otišao daleko od tog mesta gde se nalazi ta kuća koja je sada razneta i pretvorena u ruševinu. A to korito za vodu je još tamo. Teško da bi se našao neko ko je u stanju da ga pomeri, to vam tvrdim. Zamišljam ga tako kako sedi tamo sa čekićem i dletom, moţda satdva posle večere, šta ja znam. I jedina stvar koju mogu da smislim je da verujem daje u srcu nosio neku vrstu nade. Ja nemam nameru da isklešem moje kameno korito za vodu. Ali bih voleo da mogu da osetim neko takvu vrstu nade. Mislim da bih to voleo više od svega. Još nešto. Mislim da sam malo šta rekao o mom ocu i znam da to nije pravimo. Danas sam dvadeset godina stariji nego što je on poţiveo, tako da na neki način mogu da kaţem da, gledajući unazad, govorim o čoveku mlađem od sebe. Bio je jedva stariji od dečaka kada je otišao od kuće da se bavi trgovinom konjima. Pričao mi je da su ga prvi put a moţda i drugi debelo odrali, ali to mu je bila škola. A onda mu je posle jedan trgovac konjima rekao: Sinko,
208 ja ću s tobom da sklopim posao čak i da nemaš nijednog konja. Stvar je u tome da će ti neki ljudi reći kakve su im namere prema tebi i onda je najpametnije da ih dobro saslušaš. To mi se urezalo u pamćenje. Poznavao je konje i bio je dobar prema njima. Video sam ga dok je neke krotio i uvekje znao šta radi. Opušten. Pričao je sa njima. Mene nikad nije krotio i ja mu dugujem više nego što sam mislio. Na osnovu uvreţenih pogleda biće da sam ja ispao bolji čovek. Ruţno zvuči kad se ovo kaţe. Ruţno. Teško je bilo ţiveti s ovom pomišlju. Izneverioje svog oca. Nikada ne bi postao dobar šerif. Na koledţu je bio mislim dve godine i nikad nije diplomirao. Na njega sam mislio mnogo manje nego što bi trebalo i svestan sam da ni to nije u redu. Dva puta sam ga sanjao posle njegove smrti. Prvog sna se ne sećam baš najbolje, ali je bilo kao da smo se našli u nekom gradu, on mije dao neke pare i da sam onda te pare izgubio, mislim tako otprilike. U drugom snu obojica smo bili u nekom prohujalom vremenu i bila je noć a ja sam jahao preko planine. Jahao sam kroz planinski klanac. Bilo je hladno i bilo je snega na zemlji a on je onda projahao pored mene i terao dalje. Ništa nije rekao. Projahao je pored mene i bio je ogrnut ćebetom i glava mu je bila spuštena i u trenutku dok je prolazio pored mene video sam da nosi vatru u jednom rogu, kao što se nekad činilo, i rog sam mogao da vidim zahvaljujući svetlosti vatre. Svetlost boje meseca. I u tom snu znao sam da jaše ispred i da mu je cilj da negde zapali vatru u svoj toj tami i svoj toj hladnoći i znao sam da će me kad god ja stignem on tamo čekati. I tad sam se probudio.