101 su se pomerale senke onih sa druge strane. Glasovi na španskom. Prigušeni glasovi sa ulice. Zvuk motorcikla koji prolazi. Pas. Pomeri glavu na jastuku i srete pogled čoveka koji je sedeo na metalnoj stolici pored zida i koji je drţao buket. Kako se osećaš? upita čovek. Bolje. Ko si ti? Zovem se Karson Vels. Ko si ti? To pitam. Mislim da znaš ko sam ja. Cveće je za tebe. Mos okrenu glavu i ostade tako da zuri u tavanicu. Koliko vas je ovde? Pa, rekao bih da u ovom trenutku postoji samo jedan o kome treba da brineš. Ti si taj? Da. Šta je sa tipom koji je došao u hotel? O njemu moţemo da porazgovaramo. Pričaj. Mogu da učinim da nestane. To mogu i ja. Ne verujem. Svako ima pravo na svoje mišljenje. Da Akostina banda nije uletela one noći, ne verujem da bi se ovako dobro izvukao. Nije baš bilo tako dobro. Bilo je. Veoma si dobro to izveo. Mos pomeri glavu i opet pogleda čoveka. Koliko si ovde u sobi? Oko sat. I tako si sedeo? Da. Znači nemaš mnogo posla, je l tako? Navikao sam da sve radim jedno po jedno, ako si na to mislio. Deluješ potpuno glupo dok tu sediš. Vels se nasmeja. Što ne spustiš to blesavo cveće. Hoću. Ustade i spusti buket na stočić pored bolesničke postelje i ponovo sede na metalnu stolicu.
102 Znaš li šta su dva santimetra? Aha. To je mera, duţina. Dva santimetra su tri četvrti jednog inča. I onda? Za toliko ti je promašena jetra. Doktor ti je to rekao? Da. Znaš li čemu sluţi jetra? Ne. Da te odrţi u ţivotu. Da li ţeliš da znaš ko je čovek koji te je upucao? Moţda nije taj. Moţda jedan od Meksikanaca. Da li znaš ko je taj čovek? Ne. Je i’ treba da znam? Nije osoba koju bi voleo da upoznaš. Osobe koje ga sretnu imaju pred sobom skraćenu budućnost. Zapravo i nemaju budućnost. Svaka mu čast. Ne slušaš me paţljivo. A treba da me saslušaš. Taj čovek neće prestati da te traţi. Ĉak i ako povrati novac. Njemu to ništa ne znači. Ĉak ako ga sam potraţiš i sam mu odneseš novac opet će te ubiti. Jer je zbog tebe imao neprijatnosti. Mislim da sam mu učinio malo više od neprijatnosti. Šta to znači? Mislim da sam ga pogodio. Ko ti to kaţe? Raspalio sam sačmu za krupnu divljač posred njega. Ne mogu da verujem da mu je prijalo. Vels se nasloni u stolici. Posmatrao je Mosa. Misliš da si ga ubio? Ne znam. Nisi ga ubio. Izašao je na ulicu i pobio sve Meksikance i onda se vratio u hotel. Kao što bi neko drugi otišao po parče papira ili neku sitnicu. Nije ih mogao sve pobiti. Pobio je one koji su preostali. Hoćeš da mi kaţeš da ga nisam pogodio? To ne znam. Misliš, zašto bi mi to rekao. Kako god hoćeš.
103 On ti dođe drugar? Ne. Pomislio sam da ti je moţda neki ortak. Nisi na to pomislio. Moţda sad ide u Odesu, a? Šta će u Odesi? Da ubije tvoju ţenu. Mos nije odgovorio. Leţao je na gruboj posteljini i gledao u tavanicu. Imao je bolove koji su se pogoršavali. Pojma nemaš šta sve lupetaš, reče. Doneo sam ti nekoliko fotografija. Ustade i spusti dve fotografije na krevet pa se vrati na stolicu. Mos baci pogled na fotografije. Kakve veze ovo ima sa mnom? reče. Jutros sam škljocn’o ove slike. Ţena je ţivela u stanu na drugom spratu u zgradi na koju si ti pucao. Telo je još tamo. Sereš. Vels ga je posmatrao i onda se okrenu ka prozoru. Sa svim ovim ti ama baš nemaš nikakve veze, je l’ to tako? Nemam veze. Prosto si slučajno naleteo na ona vozila. Ne znam o čemu govoriš. I nisi uzeo robu? Kakvu robu? Heroin. Nije kod tebe? Ne. Nemam veze. Vels klimnu glavom. Zamislio se. Moţda bi trebalo da te pitam šta nameravaš da radiš. Moţda da ja to tebe pitam. Ja ništa ne nameravam da uradim. Ne moram. Ti ćeš mene potraţiti, ranije ili kasnije. Nemaš izbora. Ostaviću ti broj mog mobilnog. Zašto misliš da neću nestati? Da li znaš koliko mi je vremena trebalo da te nađem? Ne znam. Oko tri sata. Moţda sledeći put nećeš imati tu sreću. Moguće. Ali to za tebe neće biti dobra vest. Rekao bih da ste nekad radili zajedno.
104 Ko? Vas dvojica. Ti i taj tip. Da, jesmo. Jednom prilikom. Kako se zove? Ĉigur. Anton Ĉigur. Ko ti tvrdi da sa njim neću da ugovorim dil? Vels je sedeo nagnut malo napred sa rukama prekrštenim preko kolena i sa spojenim prstima. Odmahnu glavom. Opet me ne pratiš, reče. Moţda ne verujem u te tvoje priče. Veruješ. Itekako. A mogao bi i da se s njim pozabavim. Opet te mnogo boli? Onako. Da. Vidim da te kida. Kad boli, teško se razmišlja. Pozvaću bolničarku. Ne trebaju mi tvoje usluge. U redu. Ko je najzad ta tipčina, najveći ološ? Ja ga ne bih tako opisao. Nego kako? Vels razmisli za trenutak. Pa, rekao bih da nema smisao za humor. To nije zločin. Nije u tome poenta. Pokušavam da ti nešto kaţem. Onda reci. Sa njim nema dogovora. Ponoviću ti. Ĉak i ukoliko mu vratiš novac ubiće te. Nema nikog ţivog na celoj planeti da mu je uputio jednu jedinu ruţnu reč. Svi takvi su mrtvi. Šanse ti nisu dobre. On je čudan čovek. Ĉak bi se moglo reći da poštuje principe. Svoje principe. A na njegove principe nikakav uticaj nemaju ni novac ni droga. Zašto mi toliko pričaš o njemu? Sam si traţio. A ti si pristao. Zašto? Zato što bi moj posao bio lakši ukoliko ti shvatiš u kakvom se sosu nalaziš. O tebi ništa ne znam. Ali znam da nisi dorastao za ove
105 stvari. Misliš da jesi. Ali nisi. To ćemo videti, je l’ tako? Neko od nas hoće. Sta si uradio s novcem? Oko dva miliona dolara potrošio sam na kurve i viski a resto mi je prošlo kroz prste. Vels se nasmeja. Nasloni se unazad i prekrsti noge. Na nogama je imao skupe krokodilske čizme. Šta misliš kako te je našao? Mos ne odgovori. Nisi o tome razmišljao? Znam kako me je pronašao. Neće moći opet. Vels se nasmeja. Odlično za tebe, reče. Naravno. Bokal s vodom stajao je na malom plastičnom posluţavniku na stočiću pored kreveta. Mos samo što pogleda u tom pravcu. Ţeliš vodu? Ako ikad nešto poţelim od tebe, onda ću ti to i reći. Spravica se zove odašiljač sa prijemnikom, reče Vels. Znam kako se zove. To mu nije jedini način da te nađe. Je l’? Mogao bih da ti kaţem neke korisne cake. Ponoviću ono što sam rekao. Ne trebaju mi usluge. Nisi radoznao da čuješ zašto bih ti rekao? Znam zašto. A to je? Radije bi da imaš posla sa mnom nego sa tim lepotanom. Da. Sipaću ti malo vode. Idi dođavola. Vels je sedeo mirno i prekrštenih nogu. Mos ga pogleda. Misliš da si me uplašio sa tim tipom. Ne znaš o čemu pričaš. Mogu ja protiv vas obojice. Vels se nasmeja. Sleţe jednim ramenom. Pogleda na vrh jedne čizme i onda vrh čizme obrisa o zadnji deo nogavice svojih farmerica pa opet prekrsti noge. Ĉime se baviš? Šta? Ĉime se baviš? Ja sam u penziji.
106 A pre penzije? Šta si radio? Zavarivač. Kakvi varovi? Svi. Sve što moţe da se zavari, ja zavarim. Odlivke gvoţđa? Da. Ne mislim na bronzu. Nisam pomenuo bronzu. Odlivci od metala? Već sam ti rekao. Jesi li bio u Vijetnamu? Jesam. Bio sam u Vijetnamu. I ja sam bio. Sta to treba da znači? Da smo drugari? Sluţio sam u specijalnim jedinicama. Zabole me gde si bio. Potpukovnik. To mi je bio čin. Sranje. Ne bih rekao. Ĉime se sad baviš? Pronalazim ljude. Sređujem račune. Takva vrsta poslova. Ti si likvidator. Vels se nasmeja. Likvidator, ponovi. Nazovi to kako hoćeš. Ljudi sa kojima sklapam ugovore ne ţele da se eksponiraju. Ne vole da budu umešani u stvari koje privlače paţnju. Ne vole da su u novinama. To verujem. Ovo neće prestati. Ĉak ukoliko budeš vešt i srećan i skineš jednog ili dvojicu, a za to su slabe šanse, oni će poslati nekog sledećeg. Ništa se ne bi promenilo. I opet će te naći. Nemaš gde da se skloniš. Tvojim problemima moţeš da dodaš i ljude koji su isporučili robu i ostali bez nje. A šta misliš koga oni traţe? Da ne pominjem drţavnu Agenciju za borbu protiv narkotika i sve druge lokalne i savezne sluţbe i agencije. I svako ima svoju listu sa istim imenom na listi. I na svakoj listi je samo jedno ime. Moraš da mi daš nešto. Ja nemam ni jedan jedini razlog da te zaštitim.
107 Plašiš se tog tipa? Vels sleţe ramenima. Rekao bih da sam veoma oprezan. Nisi pomenuo šerifa Bela. Bel. Šta s njim? Ĉini mi se da na njega ni ne misliš. Uopšte ne mislim. On je provincijski šerif u provincijskom gradiću u provincijskom okrugu. U provincijskog drţavi. Pozvaću bolničarku. Ne osećaš se najbolje. Ovo je broj mog mobilnog. Traţim od tebe samo jedno: razmisli. Razmisli o ovome o čemu smo pričali. Ustao je i spustio vizitkartu pored cveća na stočić. Pogleda u Mosa. Sad misliš da me nećeš pozvati ali hoćeš. Nemoj da odugovlačiš. Taj novac pripada mom klijentu. Ĉigur je odmetnik. Vreme nije na tvojoj strani. Mogli bismo čak da ti ostavimo jednu šumicu. Ali ako se desi da novac moram da čupam od Ĉigura onda će za tebe biti prekasno. Da ne pominjem tvoju ţenu. Mos ne odgovori. Ako hoćeš, pozovi je. Kad sam je ja pozvao, zvučala je zabrinuto. Kada je Vels otišao, Mos pogleda na fotografije koje su leţale na krevetu. Kao kockar koji proverava kakve karte drţi u ruci. Pogleda na bokal s vodom ali u tom trenutku uđe bolničarka.
108 VI Danas je mladima teško da odrastaju. Ne znam zašto je to tako. Moţda je to zato što se ne moţe odrasti brţe nego što treba. Imao sam rođaka koji je bio zamenik šerifa kad je imao tek osamnaest godina. Tad se i oţenio i dobio dete. Imao sam prijatelja sa kojim sam odrastao i koji je postao baptistički sveštenik sa isto toliko godina. Sveštenik u jednoj maloj seoskoj crkvi. Posle tri godine odlučio je da ode u Lubok i kad je u crkvi svojim parohijanima to saopštio, oni su svi počeli da plaču. Muškarci i ţene podjednako. Do tada ih je venčavao i krštavao i sahranjivao. Imao je dvadeset i jednu godinu, moţda dvadeset dve. Kada je drţao propovedi, oni bi stajali i slušali. To me je iznenadilo. U školi je uvek bio miran. Imao sam dvadeset jednu kad sam otišao u vojsku i bio sam jedan od najstarijih u kasarni. Šest meseci kasnije bio sam u Francuskoj i iz puške pucao na ljude. U to vreme me to ništa nije čudilo. Ĉetiri godine kasnije postao sam šerifu ovom okrugu. Nikad nisam sumnjao šta ću biti u ţivotu. Danas kad pričate šta je dobro a šta loše mnogi ljudi će se samo nasmejati. Ali ja u takvim stvarima nikad nisam imao nedoumice. Ni u pomisli. I nadam se da će kod mene tako uvek biti. Moja Loreta mi je ispričala da je čula preko radija da postoji neki procenat dece u ovoj zemlji koje podiţu babe i dede. Zaboravio sam koliki procenat. Dosta visok, mislim. Roditelji koji ne ţele da podiţu svoju decu. Nas dvoje smo onda o tome pričali. Pitali smo se šta će biti kada dođe sledeća generacija. Mislim kad ova sadašnja deca stasaju i kad ne budu htela da podiţu svoju decu, ko će tu decu da podiţe? Njihovi roditelji biće jedine babe i deđe koji su još tu ali oni ni njih nisu hteli da podiţu. Na naša pitanja nismo nalazili odgovore. Kad se dobro osećam i imam dobre dane, onda mi se čini da nešto nisam najbolje shvatio ili da sam nešto nehotice propustio. Dobri dani mi retko dolaze. Ponekad se noću probudim i tako ćutim budan i razmišljam i siguran sam kao što je
109 sigurna smrt da ništa ne moţe da uspori ovaj sled događaja, da nema ničeg dovoljno moćnog da to zaustavi sem moţda drugi Hristov silazak na zemlju. Ne znam koja je svrha da tako budan razmišljam, ali to činim. Ne verujem da ovaj posao moţe da se radi bez ţene. I to prilično nesvakodnevne ţene. Pomoć u svemu. I da kuva i da pripazi na zatvor i šta sve ne. Njeni sinovi nisu ni znali kakvu su sreću imali. A moţda su i znali. O njoj nikad nisam morao da brinem, uvek je bila sa obe noge na zemlji. Brinula je i o bašti i deca su skoro cele godine imala sve domaće i sveţe. I dobru proju. I dobru supu od pasulja. A poznata je po svojim hamburgerima i pomfritu. Posle su odrasli, odselili se, poţenili i dobro se snašli, ali dolaze stalno, skoro svake godine, da nas posete i dolaze sa svojim ţenama i svojom decom. Ne dolaze mene da vide. Dolazili su tako i predstave nam svoje ţene ili devojke i onda odu na kuglanje. Odrasli ljudi. A činili su i svakojake stvari koje nisu nimalo dobre. Ona je znala i sa tim. Uvek je znala šta treba. I kad nas dvoje razgovaramo. O svemu. I o mom poslu. I što bih onda ja sam tu bilo šta odlučivao. Ne bi imalo svrhe. I to je tako.
110 a raskrsnici Ĉigur skrenu sa autoputa na lokalni put 131 i otvori telefonski imenik koji je drţao na krilu i poče da prevrće krvlju umrljane stranice dok nije došao do rubrike veterinari. U Breketvilu, oko trideset kilometara odatle, nalazila se jedna klinika. Pogledao je na peškir koji je stegao oko jedne natkolenice. Peškir je bio natopljen krvlju i krv je probila i na sedište. Odbaci telefonski imenik na pod i sede tako sa rukama na volanu. Tako je sedeo tri minuta. Onda ubaci menjač u brzinu i potera natrag na autoput. Došao je do raskrsnice kod La Priora i skrenuo na put koji vodi na sever ka Uvaldeu. Noga mu je pulsirala kao pumpa. Na autoputu kod Uvaldea zaustavio se ispred robne kuće pod nazivom Kooperativa i skinuo prvo pantljiku kojom je bio privezan peškir, pa skide i peškir. Onda izađe iz kola, trudeći se da što manje hramlje. Kupio je punu kesu veterinarskih zaliha. Gazu i zavoj i pamuk i tufere i flaster. Kupio je i špric i flašu hidrogenperoksida. I štipaljke i makaze i još malo tufera i flašicu betadina. Kad je platio, izašao je i otišao u svoj ramčardţer i upalio mašinu i onda tako sedeo i posmatrao zgradu u retrovizoru. Izgledalo je kao da razmišlja da nije nešto zaboravio, ali nije to bilo u pitanju.Gurnuo je prste pod kraj rukava i paţljivo obrisao znoj sa očiju. Onda je pokrenuo ramčardţer i okrenuo vozilo i nastavio autoputem u pravcu grada. Došao je do Glavne ulice pa je skrenuo na sever kod ulice Geti i onda na istok u ulicu Nopal gde se zaustavio i isključio motor. Noga mu je i dalje krvarila. Izvadi iz kese makaze i flaster i onda sa poklopca kutije u kojoj je bila gaza izreza jedan krug prečnika oko tri inča. To zajedno sa flasterom gurnu u svoj dţep na košulji. Sa poda iza sedišta uze jednu vešalicu za odelo i iskrivi krajeve tako da bude prava. Onda se naţe i iz svoje torbe izvadi košulju i makazama odseče jedan rukav i savi ga i stavi u dţep a makaze vrati u kesu iz Kooperative i otvori vrata i izađe napolje, sa obe ruke podiţući i pridrţavajući ranjenu nogu. Stajao je pridrţavajući se za vrata. N
111 Spusti glavu na grudi i ostade tako skoro ceo minut. Onda podiţe glavu i zalupi vrata i krenu niz ulicu. Ispred dragstora u ulici Mejn zastade i okrenu se i osloni se na jedna kola koja su tu bila parkirana. Osmotri ulicu. Niko nije dolazio. Odšrafi poklopac rezervoara i zakači odsečeni rukav za vešalicu i gurnu ga u rezervoar pa ga izvuče napolje. Onda onaj kruţić od izrezanog kartona uglavi na vrh otvorenog rezervoara i ugura rukav natopljen bezinom i sve to pričvrsti flasterom i pripali i, vukući nogu, pohita prema dragstoru. Prešao je malo više od pola rastojanja do dela radnje u kome je apoteka, čiji se stakleni izlog, kada je tamo nedaleko na ulici eksplodirao auto, skoro ceo sručio. Uvuče se u apotekarski deo i krenu duţ polica sa lekovima. Pronađe pakovanje špriceva i flašu hidrokodona i poče da traţi penicilin. To nije našao ali je našao tetracilin. Nabi sve to u dţep i prođe iza pulta dok je od spolja dopirao ruţičasti odsjaj vatre i pri kraju polica nađe par aluminijumskih štaka koje uze i, poklecujući, izađe kroz zadnja vrata radnje na parking prekriven sitnim šljunkom. Oglasi se alarm na zadnjim vratima, ali nije bilo nikog da na to obrati paţnju i Ĉigur se ni ne osvrnu da pogleda ka radnji koja je sada bila zahvaćena plamenom. Uzeo je sobu u jednom motelu izvan Honda i soba je bila na kraju zgrade i on ode u sobu i stavi torbu na krevet. Gurnu pištolj pod jastuk i ode u kupatilo i ponese kesu kupljenu u Kooperativi i istrese sadrţinu u umivaonik. Istrese dţepove i sve stavi na policu uz umivaonik: ključeve, antibiotike i špriceve. Onda je seo na ivicu kade i skinuo čizme i začepio kadu i pustio vodu. Onda se svukao i spustio u kadu koja se punila. Noga mu je bila crna i modra i gadno podnadula. Ličilo je na ujed zmije. Natopljenim peškirićem brisao je ranu. U vodi okrenu nogu i pogleda izlaznu ranu. Parčići tkanine ulepljeni u rani. Izlazna rupa bila je dovoljno velika da moţe da se gurne palac. Kad je izašao iz kade voda je bila bledoruţičasta, a iz obe rupe na nozi još je curkala krv. Spusti čizme u vodu i osuši se peškirom i sede na WC šolju i uze flašu betadina i iz umivaonika paketić sa tuferima. Zubima otvori paketić i odšrafi otvarač sa flaše i sipnu malo preko rana. Onda ostavi flašu i poče da čisti rane od parčića tkanine, koristeći pincetu. Pustio je da voda teče u umivaonik.
112 Kratko je predahnuo. Vrh duge medicinske pincete stavi pod slavinu, pa otrese vodu i nastavi sa svojim poslom. Kad je završio, još jednom je dezinfikovao ranu i preko oba otvora na nozi stavio komade gaze i sve omotao zavojem za ovce i koze. Onda ustade i natoči čašu kod umivaonika i iskapi je. Onda opet natoči i popi. I još jednom. Vrati se u sobu i ispruţi, a nogu podiţe ukoso u vis preko jastuka. Sem malo znoja na čelu, kod njega se nije mogao primetiti nikakav drugi trag napora. Kad se vratio u kupatilo, izvadio je iz pakovanja jedan špric i skinuo je plastični omotač i gurnuo iglu u flašicu tetraciklina i povukao ručicu šprica nagore tako da iz flašice usisa tečnost i onda prineo iglu svojoj desnoj butini i, polako pritiskajući palcem, ušpricao rastvor. U motelu je ostao pet dana. Na štakama se spuštao da jede i odmah se vraćao u sobu. TV je drţao upaljen i pratio je program i nikad nije promenio kanal. Gledao je sve što je išlo i kako se smenjivalo. I sapunice i vesti i govorne emisije. Dva puta dnevno je previjao ranu i uzimao antibiotike. Prvo jutro kada je došla spremačica, dočekao ju je na vratima i rekao da mu ne treba spremanje. Samo peškiri i sapun. On joj je dao deset dolara i ona je uzela novac i stajala je tako na vratima kao da ne zna šta bi. On joj je sve isto ponovio na španskom i ona je klimnula glavom i stavila novac u kecelju i produţila sa kolicima dalje a on ostade da stoji i da posmatra automobile na parkingu i onda zatvori vrata. Pete večeri, kad je sedeo u kafiću, dva pomoćnika šerifa iz okruga Valdez uđoše i sedoše i skinuše šešire i staviše ih na slobodne stolice pored sebe i uzeše jelovnike u metalnim ramovima i otvoriše ih. Jedan od njih ga pogleda. Ĉigur to primeti, ali se ne okrenu. Razgovarali su. Onda i onaj drugi pogleda u njegovom pravcu. Onda im je prišla konobarica. On završi svoju kafu, ustade, ostavi novac na stolu i iziđe. Štake je ostavio u sobi i hodao je polako i ravnomerno i prošao je ispred izloga kafea i trudio se da ne hramlje. Prošao je pored svoje sobe pa se onda okrenuo. Pogledao je ka ramčardţeru koji je bio na kraju parkinga. Nije se video iz kancelarije ili iz kaferestorana. Vratio se u sobu i stavio pribor za brijanje i pištolj u torbu i polako, preko parkinga, došao do
113 ramčardţera i upalio motor i prošao uz susedni parking, koji je pripadao prodavnici sa elektronikom, i odvezao se ka autoputu. Vels je stajao na mostu dok mu je vetar sa reke podizao proređenu ţutosedu kosu. Okrenuo se i naslonio na ogradu i onda podigao mali jeftini fotoaparat, koji je obično nosio sa sobom, i napravio snimak ničeg određenog i fotoaparat sklonio. Stajao je na mestu na kome je stajao Mos pre četiri večeri. Posmatrao je krv na pločniku. I trag krvi i mesto gde trag nestaje i onda je stajao sa prekrštenim rukama i sa bradom oslonjenom na jednu šaku. Nije hteo da opet slika. Niko ga nije posmatrao. Pogleda niz reku na zelenkasti i spori tok. Načini desetak koraka pa se vrati. Pređe preko kolovoza i dođe na drugu stranu mosta. Prođe jedan kamion. Lako zadrhta metalna konstrukcija. Nastavi niz traku za pešake pa zastade. Jedva primetan otisak krvave čizme. On pogleda ţičanu ogradu ne bi li primetio trag krvi. Iz dţepa izvadi maramicu i navlaţi je jezikom i pređe njome preko ograde. Zastao je i gledao na reku. I na drum koji je išao duţ američke strane. Između tog puta i reke gust pojas rečne trske. Trska se blago njihala na vetru koji je duvao sa reke. Ako je poneo novac u Meksiko, tamo ga više nema. Nije odneo novac. Vels je ponovo posmatrao tragove čizama. Nailazili su neki Meksikanci sa svojim korpama i paketima. Izvadi fotoaparat i škljocnu: nebo, reka, svet. Bel je sedeo za stolom i potpisivao čekove i prstom lupkao po cifarniku digitrona. Kad je završio ispruţio se unazad u stolicu i pogledao kroz prozor na pomalo zapušteni travnjak. Moli, reče. Ona uđe i ostade kod vrata. Da li si do sada iskopala bilo kakve podatke o onim vozilima? Šerife, našla sam sve što je moguće pronaći. Vozila se vode na mrtve. Vlasnik blazera umro je pre dvadeset godina. Ţelite da proverim i za meksička vozila? Ne. Boţe sakloni. Evo tvoj ček. Ona priđe i uze sa stola koverat s čekom i stavi ga pod mišku. Opet je zvao onaj istraţitelj iz Agencije za narkotike. Ne ţelite da ga pozovem i da vas spojim?
114 Trudiću se da to izbegnem koliko god mogu. Rekao je da će opet da ode tamo i pitao je da li bi i vi pošli sa njim. Ljubazno od njega. Moţe da ide kud god hoće. On je ovlašćeni istraţni agent Vlade Sjedinjenih Drţava. Zanima ga šta nameravate da uradite sa vozilima. Ih. Mogu da probam da ih prodam na licitaciji. Da još malo narodnog novca bacimo u vazduh. Jedno vozilo vredi. Opasan motor. Za taj bi se mogla dobiti neka para. Da l se javila gospođa Mos? Ne, gospodine. Dobro. Pogleda na zidni sat. Mogu li da te zamolim da pozoveš Loretu i da joj kaţeš da sam otišao za Igl Pas i da ću je pozvati odande. Mogao bih sam da je pozovem, ali ona će kazati da smesta dođem kući i tako bi sigurno bilo. Da pričekam i da je pozovem kad vi odete? Tako je. On odgurnu stolicu i ustade i uze opasač sa pištoljem koji je visio na čiviluku i prebaci ga preko ramena i uze šešir i stavi ga na glavu. Sta je ono pričao Torbert? O istini i pravdi? Svaki dan se ponovo zaklinjemo i posvećujemo. Tako nekako. Ĉini mi se da ću ja da se zaklinjem i posvećujem dva puta dnevno. Moţda i tri puta pre nego što dođem do kraja. Vidimo se sutra ujutru. Zaustavio se u kafeu i poručio kafu i krenuo natrag prema svom sluţbenom automobilu baš u trenutku kad je nailazio kamion. Sav je bio zaprašen sivom pustinjskom prašinom. Bel zastade i isprati ga pogledom i uđe u svoja kola i krenu. Pretekao je kamion i zaustavio ga. Izašao je iz kola i krenuo prema vozaču kamiona, koji je ţvakao ţvakaću gumu i posmatrao ga sa izrazom dobroćudne nadmenosti. Bel stavi jednu ruku na kamion i pogleda vozača. Vozač klimnu glavom: Zdravo šerife, reče. Proveravaš li tovar koji voziš? Vozač baci pogled na retrovizor. U čemu je problem, šerife? Bel se udalji od kamiona. Dođi ovamo, reče.
115 Ĉovek otvori vrata kamiona i spusd se dole. Bel pokaza glavom prema zadnjem delu kamiona. Ovo je baš nedopustivo, reče. Vozač kamiona se dogega do zadnjeg dela kamiona i pogleda. Da, ovaj deo cirade se razvezao, reče. Vozač dohvati razvezani deo cirade i povuče ga i zateţe tako da ponovo pokri tela koja su na kamionu bila naslagana u plastičnim vrećama umotanim širokim trakama. Na kamionu je bilo osam takvih vreća. Osam mrtvih ljudi upakovanih u vreće i vreće pojačane širokim lepljivim trakama. Koliko si vreća utovario? reče Bel. Nijedna mi nije spala sa kamiona, šerife. Mogao si to i sa nekim manjim kamionetom. Nismo imali terenski pikap. Vozač zaveza kraj cirade. Dobro, reče Bel. Nećeš da mi pišeš kaznu što nisam propisno obezbedio tovar? Gubi mi se s očiju. Stigao je do mosta na Đavolovoj reci u suton i zaustavio se na pola mosta i uključio sluţbeno svetio na krovu vozila i onda zatvorio vrata i otišao ispred vozila i naslonio se na aluminijumsku ogradu. Posmatrao je sunce kako zalazi sa druge strane ţelezničkom mosta koji je isto na zapadu. U pravcu zapada išao je šleper i vozač prebaci u niţu brzinu kako bi usporio dok prolazi pored Bela. Vozač se naţe kroz prozor kad je bio naspram Bela. Ne skači, Šerife. Nije ona vredna toga. Sledeće sekunde već je prošao, ostavljajući za sobom vazdušni cug dok je dizel motor ubrzavao pod višom brzinom menjača. Bel se nasmeja. Ova jeste, reče, i to je istina. Oko dve milje posle raskrsnice puteva 481 i 57 oglasi se kutija koja je bila na sedištu pored vozača. Oglasila se samo jednim malim piskom i ponovo utišala. Ĉigur se zaustavi uz put. Uze kutiju i okrenu je levo pa desno pa sa strane. Podesi tastere. Ništa. Nastavi autoputem. Sunce je bilo iznad niskih plavičastih breţuljaka pred njim. Crvenilo sunca kao da je krvarilo nad horizontom. Suton je donosio sveţinu i senke koje su se širile po pustinji.
116 On skinu naočare za sunce i stavi ih u pregradu koju onda zatvori i upali farove. Tad se kutija ponovo oglasi i poče da pišti u jednakim intervalima. Parkirao je iza hotela. Izašao je vukući nogu i noseći kutiju i pušku i pištolj, koje je sve stavio u torbu sa patent otvaračem, i presekao preko parkinga i pošao uz hotelske stepenice. Prijavio se na recepciji i uzeo ključ i odšepao uz stepenice i duţ hodnika do svoje sobe i ušao u sobu i zaključao vrata i legao na krevet sa puškom preko grudi i zureći u plafon. Nije mu se činilo logičnim da se odašiljač nalazi u hotelu. Za Mosa je bio skoro uveren da je mrtav. To bi značilo da je odašiljač u rukama policije. Ili kod nekog agenta Matakumbe naftne kompanije. I koji svakako misle da on misli da oni misle da on misli da su oni jako glupi. Razmišljao je o tome. Kada se probudio, bilo je deset i trideset uveče i leţao je tako u polutami i tišini i sad je znao odgovor. Ustao je i sklonio pušku iza jastuka, a pištolj stavio za pojas. Onda je izašao iz sobe i odšepao do recepcije. Recepcionar je sedeo i čitao neki magazin i kada je primetio Ĉigura, on spusti magazin ispod pulta i ustade. Izvolite gospodine, reče. Voleo bih da vidim spisak gostiju. Vi ste policajac? Ne. Nisam. Bojim se da onda ne mogu da vam pomognem. Ja kaţem da moţete. Kada se vratio, zastao je u hodniku ispred svojih vrata i osluškivao. Ušao je u svoju sobu i uzeo pušku i prijemnik i onda otišao do vrata sobe, prelepljenih policijskom trakom, i prislonio kutiju sa prijemnikom uz vrata i uključio prijemnik. Onda je otišao do drugih vrata prelepljenih trakom. Ponovio je stvar sa prijemnikom. Onda je otišao do prve sobe i otvorio je ključem sa recepcije, povukao se i stao leđima naslonjen na zid hodnika. Mogao je da čuje saobraćaj. Brundanje je dopiralo sa ulice, sa druge strane parkinga, i on je zaključio da je prozor u sobi zatvoren. Nije bilo nikakve promaje. Bacio je pogled u sobu. Krevet pomeren od zida. Vrata kupatila otvorena. Proveri kočnicu na pušci. Uđe.
117 Nikoga nije bilo u sobi. Pređe kutijom sa prijemnikom preko sobe i pronađe odašiljač u fijoci noćnog stočića. Sede na krevet, vrteći odašiljač u ruci. Malo romboidno posivelo parče metala, ne veće od jedne kocke domina. Pogleda kroz prozor na parking. Noga ga je bolela. Parče metala gurnu u dţep i isključi prijemnik i ustade i pođe, a vrata zalupi za sobom. U sobi zazvoni telefon. Pomisli ko bi to mogao biti. Onda spusti kutiju sa prijemnikom na ispust prozora u hodniku i ode dole ka predvorju i recepciji. I tamo je čekao Velsa. To je mogao da bude samo on. Niko drugi to ne bi uradio. Seo je u koţnu fotelju koja je bila u uglu i iz koje je mogao da vidi ulaz u hotel kao i hodnik prema zadnjem ulazu. Vels je došao u jedanaest i trinaest i Ĉigur ustade i krenu za njim uz stepenice sa puškom ovlaš prekrivenom novinama koje je do tada čitao. Na pola stepeništa Vels se okrenu i pogleda pozadi, a Ĉigur pusti novine da padnu i podiţe pušku do iznad kuka. Zdravo, Karsone, reče. Seli su u Velsovu sobu. Vels na krevet a Ĉigur na stolicu pored prozora. Ne moraš to da uradiš, reče Vels. Ja sam mali igrač i mogao bih da se, jednostavno, vratim kući. Mogao bi. Mogu da ti učinim da nisi dţabe dolazio. Da odemo do prvog bankarskog automata. I onda svako na svoju stranu. Ĉetrnaest hiljadarki na korak odavde. Dobra para. Jeste. Ĉigur baci pogled kroz prozor, sa puškom preko kolena. Promenio sam se otkad sam ranjen, reče. Promenila mi se perspektiva. Poimanje. Pomerio sam se, na neki način. Neke stvari, koje tu nisu bile, došle su na svoje mesto. Mislio sam da su tu, ali nisu bile. Najbolje što mogu da objasnim je da sam se uskladio sa samim sobom. A to nije loše. I bilo je vreme. I dalje je ono pristojan novac. Jeste. Ali je u pogrešnoj valuti. Vels odmeri rastojanje između njih dvojice. Besmisleno. Moţda pre dvadeset godina. Verovatno ni tada. Obavi to što moraš da obaviš, reče.
118 Ĉigur je sedeo lepo zavaljen u fotelji, vrh brade naslonjen na zglob šake. Posmatrao je Velsa. Posmatrao je njegove poslednje trenutke, njegove poslednje misli. Sve je to viđao ranije. Kao i Vels. Sve je počelo dosta ranije, reče. Tad to nisam shvatio. Bio sam blizu granice i zaustavio sam se u jednom kafeu i unutra su bili neki ljudi koji su pili pivo i jedan od njih me je stalno gledao. Ja na njega nisam obraćao paţnju. Poručio sam večeru i jeo. Ali kad sam pošao ka šanku da platim račun, morao sam da prođem pored te grupe ljudi i oni su se kezili i rekli nešto što čovek nije mogao da ignoriše. Da li znaš šta sam uradio? Da. Znam šta si uradio. Ignorisao sam ih. Platio sam račun i bio već na vratima kad je onaj čovek opet ponovio istu stvar. Ja sam zastao sa čačkalicom u ustima i glavom napravio pokret u njegovom pravcu. Znak da izađe napolje. Ako to ţeli. I onda sam izašao. I čekao sam na parkingu. A on i njegovi prijatelji izađoše napolje i ja sam ga onda ubio tu na parkingu i ušao u kola. Svi su se bili skupili oko njega. Nisu shvatali šta se dogodilo. Nisu shvatali da je mrtav. Jedan od njih reče da sam ga uspavao sprejem a ostali se sloţiše. Pokušavali su da mu pomognu da se pridigne. Samarali su ga i pokušavali da ga stave u sedeći poloţaj. Sat kasnije ispred Sonore me je zaustavio zamenik šerifa i ja sam mu dozvolio da mi stavi lisice i da me odvede u grad. Nisam siguran zašto sam to uradio, ali mislim da sam ţeleo da vidim da li mogu da se izbavim čistom snagom volje. Zato što verujem da je tako nešto moguće. Ali bilo je glupo to što sam uradio. Isprazno. Da li razumeš? Da li razumem? Da. Da li ti bar malo shvataš koliko si ti prokleto lud? Misliš na prirodu našeg razgovora? Mislim na tvoju prirodu. Ĉigur se zavali unazad. Posmatrao je Velsa. Reci mi nešto, reče. Šta? Ako su te pravila kojih si se drţao dovela dovde gde si sada, kakav su smisao imala ta pravila? Ne znam o čemu govoriš. Govorim o tvom ţivotu. Koji je sad potpuno jasan.
119 Antone, tvoja sranja me ne zanimaju. Mislio sam da ţeliš da sebe objasniš. Ne moram sebe da objašnjavam tebi. Ne meni. Sam sebi. Mislio sam da bi moţda ţeleo da nešto kaţeš. Idi dođavola. Iznenađuješ me, to je sve. Očekivao sam nešto drugo. To dovodi protekle događaje u pitanje. Ne misliš li i ti tako? Veruješ da bih voleo da zamenimo mesta? Da. Verujem. Ja sam ovde a ti si tamo. Kroz nekoliko minuta ja ću i dalje biti ovde. Vels pogleda prema zamračenom prozoru. Znam gde je koţna aktovka, reče. Da znaš gde je aktovka bila bi kod tebe. Mora se sačekati da nikog nema u blizini. Dok ne padne noć. Duboka noć. Do posle ponoći. Tako nekako. Znači, znaš gde je ta torba. Da. Ja znam nešto još bolje. Šta je to? Znam gde će torba uskoro biti. Gde je to? Biće doneta i spuštena meni pred noge. Vels obrisa usta nadlanicom. Ništa te ne bi koštalo. To je dvadeset minuta odavde. Dobro znaš da se to neće desiti. Je l’ tako? Vels ne odgovori. Je l’ tako? Idi dođavola. Misliš da očima moţeš da odloţiš neodloţno. Sta očima? Misliš da moţe da se odlaţe dokle god me gledaš. Ne, ne mislim to. Nije tačno. Misliš. Trebalo bi da priznaš u kojoj si situaciji. Bilo bi više dostojanstva. Pokušavam da ti pomognem. Kurvin sine. Misliš da nećeš zatvoriti oči. Ali ’oćeš.
120 Vels ne odgovori. Ĉigur ga je posmatrao. Znam i šta drugo misliš, reče. Ne znaš o čemu mislim. Misliš da sam ja isti kao ti. Da je u pitanju pohlepa. Ali ja nisam kao ti. Ja vodim skroman ţivot. Završi već jednom. Ti to ne shvataš. Ĉovek kao ti to ne shvata. Hajde, završi već jednom. Da, reče Ĉigur. Svi uvek to kaţu. Ali ne misle tako, zar ne? Ti si obično govno. Ne valja tako, Karsone. Saberi se. Ako mene ne poštuješ, šta tek onda misliš o sebi? Pogledaj dokle si stigao. Misliš za sebe da si van svakog domašaja, reče Vels. Ali nisi. Ne. Nisam van svakog domašaja. Nisi van kruga smrtnih. Meni to ne znači isto što i tebi. Misliš da se plašim da umrem? Da. ’Ajde. Završi to i proklet bio. Nije isto, reče Ĉigur. Odustajao si od mnogih stvari tokom godina da bi najzad dospeo dovde. Ne shvatam to. Kako čovek odluči da napusti svoj dotadašnji ţivot i po kom rasporedu poteza? U istom smo poslu. Do izvesne tačke. Kako si mogao da me tako omalovaţiš? I zašto? Kako si sebi dozvolio da dođeš u ovu situaciju? Vels pogleda prema ulici. Kol’ko je sati? reče. Ĉigur podiţe ruku i pogleda na sat. Jedanaest i pedeset sedam, reče. Vels klimnu glavom. Prema kalendaru jedne proročice, ostalo mu je još tri munuta. Pa nek ide sve bestraga. Rekao bih da sam još odavno video da će do ovoga doći. Kao neki san. Deja vu. Pogleda Ĉigura. Ne zanimaju me tvoja gledišta. ’Ajde već jednom. Prokleti psihopato. ’Ajde i da se nosiš u pakao. Zatvorio je oči. Zatvori oči i okrenu glavu i podiţe šaku kao da ţeli da spreči ono što se nije moglo sprečiti. Ĉigur mu opali u lice. Sve što je Vels ikada znao ili mislio ili voleo curilo je polako niz zid iza njega. Lice njegove majke, prva pričest, ţene koje je poznavao. Lica ljudi koji su pred njim na kolenima umrli. Telo mrtvog deteta u
121 odronu kamenja na drumu u nekoj drugoj zemlji. Leţao je na krevetu bez pola glave i sa raširenim rukama, a većeg dela desne šake nije bilo. Ĉigur ustade i pokupi čauru sa tepiha i dunu u nju i stavi je u dţep i pogleda na sat. Do novog dana ostao je još jedan minut. Izađe na zadnje stepenice i na parkingu dođe do Velsovih kola i sa sveţnja Velsovih ključeva pronađe ključ od kola i otvori vrata i pregleda unutrašnjost kola i prostor ispod sedišta. Bio je to rentakar i u kolima nije bilo ničega sem ugovora o iznajmljivanju koji je bio u dţepu sa unutrašnje strane vrata. Zalupi vrata i odšepa pozadi do gepeka i otvori gepek. Ničeg. Ode do vrata vozačkog sedišta i otvori vrata i saţe se i povuče ručicu za otvaranje haube i ode napred i podiţe haubu i pređe pogledom preko motora i onda spusti haubu i ostade tako gledajući prema hotelu. Dok je stajao tu, zazvoni Velsov mobilni. Iskopa mobilni iz dţepa i pritisnu dirkicu i prinese ga na uvo. Da? reče. Pridrţavajući se za ruku bolničarke, Mos je hodao niz bolnički hodnik pa se opet vraćao. Ona ga je ohrabrivala na španskom. Ponovo su okrenuli ka kraju hodnika. Njemu je po čelu izbio znoj. Indale, reče ona. Que bueno. On potvrdi glavom. Usrano bueno, reče. Kasno te noći probudio se iz nemirnog sna i uz dosta napora otišao na hodnik i zatraţio da telefonira. Okrenuo je broj u Odesi i dobro se oslonio na pult i čekao da zazvoni. Dugo je zvonilo. Najzad odgovori njena majka. Ja sam. Levelin. Neće da razgovara s tobom. Hoće. Znaš li ti koliko je sada sati? Baš me briga kol’ko je sati. I ne spuštajte slušalicu. Rekla sam joj šta će se desiti. Kao da sam čitala iz knjige: Ovako i ovako će biti. I evo sad se desilo. Ne spuštajte slušalicu. Pozovite je na telefon. Kad je ona došla i uzela slušalicu rekla je: nisam verovala da ćeš moći ovo da mi uradiš. Zdravo dragi, kako si? Jesi dobro, Levelin? Gde su nestale te reči?
122 Gde si ti? Piedras Negras. Sta ja da radim, Levelin? Jesi ti dobro? Ne, nisam dobro. Kako da budem dobro? Stalno zovu i pitaju za tebe. Bio je ovde šerif iz Okruga Terel. Banuo na vrata. Pomislila sam da si mrtav. Nisam mrtav. Šta si mu rekla? Šta sam mogla da mu kaţem? Mog’o je da te navuče da mu nešto kaţeš. Pcvređen si, je li? Odakle ti to? Osećam u tvom glasu. Ti si OK? Ja sam OK. Gde si sada? Rekao sam ti gde sam. Zvuči kao da zoveš sa autobuske stanice. Karla Dţin, moraš da se sklanjaš odatle. Odakle? Iz te kuće. Plašiš me, Levelin. Gde da se sklonim odavde? Svejedno gde. Znam da tu više ne treba da ostaneš. Mogla bi u motel. A šta ću sa mamom? S njom će sve biti u redu. Biće u redu? Da. Ti to ne znaš. Levelin ne odgovori. Je ’l znaš? Ne verujem da bi nju neko dirao. Ne veruješ? Moraš odatle. Povedi i nju. Ne mogu mamu u motel. Bolesna je, ako nisi zaboravio. Šta je rekao šerif? Šta misliš da je rekao? Rekao je da te traţe. Šta je još rekao?
123 Nije odgovorila. Karla Dţin? Zazvučalo je kao da plače. Šta je još rekao? Karla Dţin? Rekao je da sve radiš da pogineš. Šta bi on drugo rekao. Zaćutala je. Karla Dţin? Levelin, neću novac, ne zanima me. Samo ţelim da nas dvoje budemo kao što smo bili. Bićemo. Nećemo. Razmišljala sam. To je laţno boţanstvo. Jeste. Ali novac je pravi. Ona opet izgovori njegovo ime i onda briţnu u plač. Pokušavao je da joj govori, ali ona nije odgovarala. Stajao je i slušao kako ona, tamo u Odesi, tiho jeca. Šta ţeliš da ja uradim? reče on. Nije odgovorila. Karla Dţin? Hoću da sve bude kao što je bilo. Ako ti kaţem da ću se potruditi da sve ispravim, hoćeš li onda da uradiš ono što sam te pitao? Da. Hoću. Imam jedan telefonski broj koji mogu da pozovem. Neko ko moţe da nam pomogne. Moţeš li da mu veruješ? Ne znam. Znam toliko da ni u koga drugog nemam poverenje. Pozvaću te sutra. Nisam mogao da pomislim da bi te tu našli, inače te nikad ne bih poslao . Zovem te sutra. Spusti slušalicu i okrenu broj mobilnog koji mu je dao Vels. Posle drugog zvonceta neko je odgovorio, ali to nije bio Vels. Mislim da sam pogrešio broj, reče Levelin. Nisi pogrešio broj. Treba da dođeš da se vidiš sa mnom. Ko je to? Ti znaš ko je. Mos se naslonio na pult, a čelo je naslonio na pesnicu. Gde je Vels? On sad ne moţe da ti pomogne. Kakav ste dil sklopili?
124 Nikakav dil s njim nisam napravio. Jesi. Koliko je trebalo da ti da? Ne znam o čemu pričaš. Gde je novac? Šta si uradio Velsu? Mišljenja su nam se razišla. Pusti Velsa i ne opterećuj se sa njim. Izašao je iz kadra. Sa mnom treba da pričaš. Nema potrebe da s tobom pričam. Rekao bih da ima. Znaš li kuda ću sada? Što bi to mene zanimalo? Pitam da li znaš kuda ću ja sada? Mos ne odgovori. Jesi još tamo? Jesam. Znam gde si ti. Je l? Gde sam? U bolnici u Piedras Negras. Ali ne idem tamo. Da li sad znaš kuda ću ja? Da. Znam gde ćeš. Mogao bi sve ovo da promeniš. Od tebe zavisi. Zašto bih ti poverovao? Poverovao si Velsu. Nisam mu poverovao. Okrenuo si njegov broj. Okrenuo, pa šta. Reci mi šta ţeliš da ja uradim. Mos prebaci teţinu na drugu nogu. Znoj mu je oblio čelo. Nije odgovarao. Reci nešto. Ĉekam. Mogao bih da te sačekam kad tamo stigneš, reče Mos. Da iznajmim avion. To ti nije palo na pamet? To bi bilo OK. Ali ti to nećeš uraditi. Ko ti kaţe da neću? Da to nameravaš da uradiš ne bi mi pomenuo. Uostalom, moram da krenem. Valjda ti je jasno da neće biti kod kuće. Nije vaţno gde su.
125 Šta ćeš onda tamo? Znaš kako će sve ovo da se završi, zar ne? Ne. A ti znaš? Da. Ja znam. Mislim da i ti znaš. Samo što to još nećeš da prihvatiš. Evo šta ću ja da uradim. Donesi mi novac i ona me više ne zanima. U suprotnom ona ulazi u račun. Kao i ti. Ne znam kako ti ovo zvuči, ali to je najbolji dil koji moţeš da postigneš. Neću da te laţem da sebe moţeš da spaseš jer ne moţeš. U redu, doneću ti nešto, reče Mos. Odlučio sam da ti predloţim nešto. Nećeš morati više da me juriš. Drago mi je da to čujem. Počeo si da me razočaravaš. Nećeš biti razočaran. Dobro. Nećeš biti nimalo razočaran. Obučen u bolničku haljinu, preko koje je navukao kaput, napustio je bolnicu pre zore. Jedan kraj kaputa bio je ukrućen od zgrušane krvi. Bio je bez cipela. U unutrašnjem dţepu kaputa nalazio se novac koji je tu gurnuo. Po novčanicama je bila usirena krv. Stajao je na ulici i gledao na ulične svetiljke. Nije znao gde se nalazi. Hladan beton pod golim stopalima. Nekako dođe do ugla ulice. Prošlo je nekoliko automobila. S mukom ode do sledećeg ugla. Stao je i naslonio se jednom rukom na zgradu. U dţepu kaputa imao je dve pilule i on uze jednu i proguta je na suvo. Učini mu se da će povratiti. Dugo je tako stajao. Nalazio se tu niz niskih prozora, ali nije mogao da sedne jer su tu gde bi se moglo sesti bili oštri gvozdeni šiljci kako bi obeshrabrili skitnice od takvih namera. Prođe taksi i on podiţe ruku ali taksi produţi. Shvatio je da mora da krene i posle malog odmora krenu. Malo je hodao i malo šepao i malo se zanosio i onda je naišao drugi taksi i on je podigao ruku i taksi se zaustavio. Vozač ga je posmatrao. Mos se naţe prema prozoru. Moţeš li da me prebaciš preko mosta? reče. Na drugu stranu? Da. Na drugu stranu. Imaš lovu? Imam lovu.
126 Vozač je gledao sumnjičavo. Dvadeset dolara, reče. OK. Na graničnoj rampi sa američke strane straţar se naţe i pogleda na Mosa koji je sedeo na zadnjem sedištu. U kojoj ste zemlji rođeni? reče. U Sjedinjenim Drţavama. Šta unosite? Šta prijavljujete? Ništa. Straţar ga je posmatrao. Izađite ovde napolje, reče. Mos pritisnu kvaku na vratima taksija i nasloni se jednom rukom na prednje sedište da bi lakše izašao. Stajao je. Šta se desilo s tvojim cipelama? Ne znam. I nemaš ništa na sebi, je li? Imam. Obučen sam. Drugi straţar davao je rukom znak automobilima da prolaze. Okrenuo se taksisti s uperenim prstom. Parkiraj taksi na ono tamo mesto, vidiš? Taksista ubaci menjač u brzinu. Hoćete se pomeriti od kola? Mos se pomeri. Taksi se prebaci u parking zonu i taksista isključi motor. Mos pogleda straţara. Drugi straţar kao da je očekivao da će im on nešto reći, ali nije. Uvedoše ga unutra i staviše ga na metalnu stolicu u maloj kancelariji belih zidova. Jedan drugi čovek stupi unutra i nasloni se na metalni sto. Posmatrao ga je. Koliko si popio? Ništa nisam pio. Šta ti se desilo? Kako to mislite? Gde ti je odelo? Ne znam. Imaš bilo kakav dokument? Ne. Ništa? Ne.
127 Ĉovek se naţe malo unazad kao da ţeli da ga bolje proceni i ruke prekrsti preko grudi. Reče: Šta misliš ko moţe da prođe kroz ovu rampu i da uđe u Sjedinjene Američke Drţave? Ne znam. Američki građani. Neki američki građani. A ko to odlučuje? Pa valjda vi. Tačno. I kako ja to rešavam? To ne znam. Postavljam pitanja. I ako dobijem razumne odgovore, onda mogu da uđu u Ameriku. Ako ne dobijem razumne odgovore, onda ne mogu da uđu. Ima li tu nešto nejasno? Ne, gospodine. Onda da ja počnem iz početka. Dobro. Ţelimo da čujemo kako to da nemaš ništa na sebi? Imam kaput. Zajebavaš se sa mnom? Ne, gospodine. Nemoj sa mnom da se zezaš. Jesi u vojsci? Ne, gospodine. Ja sam vojni veteran. Iz kog sektora? Armije Sjedinjenih Drţava. Bio si u Vijetnamu? Da, gospodine. Tamo sam odradio dva roka. U kojoj jedinici? Dvanaestoj pešadijskoj. Datumi? Od sedmog avgusta šezdeset šeste do drugog septembra šezdeset osme. Ĉovek ga je posmatrao. Mos ga pogleda, pa skrenu pogled. Pogledao je prema vratima i praznoj čekaonici. Sedeo je tako u kaputu, skoro sklupčan, sa laktovima na kolenima. Jesi li ti dobro? Da, gospodine. Dobro mi je. Imam ţenu koja će doći po mene ako me vi pustite da uđem. Imaš nešto para? Makar za telefonski ţeton? Da, gospodine.
128 Začu kandţe koje grebu po podnim pločicama. U blizini je stajao straţar koji je na kaišu drţao vučjaka. Ĉovek koji ga je ispitivao pogleda čoveka sa psom. Nađi nekog da pomogne ovom čoveku. Mora u grad. Je l taksi otišao? Da, gospodine. Taksi je bio čist. Proverili smo. To znam. Nađi nekog da mu pomogne. Pogleda u Mosa. Odakle si? Iz San Saba, Teksas. Zna li tvoja ţena gde si? Da gospodine. Nedavno sam s njom razgovarao. Posvađali ste se? Posvađali? Ti i tvoja ţena. Pa, na neki način. Da, gospodine. Treba da joj se izvineš. Reci joj da ti je ţao. Molim? Kaţem da treba da joj kaţeš da ti je ţao. Da, gospodine. Hoću. Ĉak iako misliš da je ona pogrešila. Da, gospodine. Sad briši. Vuci svoju guzicu odavde. Da, gospodine. Dešava se ponekad da čovek ima mali problem i da ga ne rešava, a onda odjednom to više nije mali problem. Razumeš o čemu ti govorim? Da, gospodine. Razumem. ’Ajd’ sad. Da, gospodine. Još malo pa će svanuti dan, a taksi je već odavno otišao. Sedeo je na ulici. Iz rane mu je curila sukrvica, zajedno sa terapijskim premazom, i slivala mu se sa unutrašnje strane noge. Niko na njega nije obraćao paţnju. Prešao je u ulicu Adams i stao pred jednu prodavnicu odeće i zagledao se kroz izlog. U dnu prodavnice bilo je svetio. On zakuca na vrata i pričeka i ponovo zakuca. Najzad jedan čovečuljak u beloj košulji i sa crnom mašnom otvori vrata i podiţe pogled. Znam da još niste otvoreni, reče Mos, ali baš sam u frci da se
129 obučem. Ĉovek potvrdno klimnu glavom i širom otvori vrata. Uđite, reče. Išli su jedan pored drugog do odeljenja gde su čizme. Razne marke. Toni Lama, Dţastin, Nokona. Tu su bile niske stolice i Mos se spusti na jednu i ostade tako drţeći se čvrsto za oba bočna rukohvata. Trebaju mi čizme i da se obučem, reče. Imam zdravstvenih problema i neću da hodam okolo više nego što moram. Ĉovečuljak opet klimnu glavom. Da, gospodine, reče. Naravno. Imate li Lari Mahans? Nemamo, gospodine. U redu, ništa. Trebaju mi farmerke vrangler broj trideset dva, duţina trideset četiri. I široka košulja. Ĉarape takođe. I pokaţite mi nokona čizme broj deset i po. A treba mi i kaiš. Da, gospodine. Da pogledate i šešire? Mos pređe pogledom preko radnje. Moţe i šešir. Da. Imate li stokman sa manjim obodom? Broj sedam i tri četvrt? Imamo. U toj vrsti šešira imamo rezistol i nešto bolji stetson. Model pet iks, čini mi se. Da vidim Stetson. Sivosrebrnast, ako moţe. U redu, gospodine. Ţelite bele čarape? Samo bele i nosim. A donji veš? Moţda bokserice. Broj trideset dva. Ili srednju veličinu. Da, gospodine. Vi se samo opustite. Je li vam dobro? Sve u redu. Ĉovečuljak klimnu i okrenu se da krene. Mogu nešto da vas pitam? reče Mos. Da gospodine. Da li vam dolazi mnogo onih koji nemaju ništa na sebi? Ne, gospodine. Teško da bih to mogao da kaţem. On ponese naramak nove odeće do ograđene garderobe i zbaci sa sebe kaput i okači ga na kuku sa unutrašnje strane vrata. Bleda i zgrušana krv prekrivala je ranu. Flaster je popustio i s jedne strane nije pokrivao ranu. On pokuša da ponovo prilepi flaster, ali se on nije drţao. Spustio se na nisku klupu i navukao čarape i onda uzeo gaće i navukao ih preko stopala ' gore do kolena i onda ustade i
130 navuče ih paţljivo preko previjene rane. Onda opet sede i izvadi košulju iz celofana u kome je bila upakovana i povadi one bezbrojne čiode. Kad je izašao iz garderobe, kaput je drţao preko ruke. Prošeta gore dole preko drvenog poda koji je škripao. Ĉovečuljak je gledao u njegove čizme. Krokodilskoj koţi treba vremena da omekša, reče. Aha. I leti je u njima toplo. Ali u redu su. Da probam taj šešir. Nisam bio ovako upakovan još od onda kad sam izašao iz vojske. Šerif srknu kafu i spusti šolju na onaj isti stakleni podmetač sa koga ju je podigao. Spremaju se da zatvore hotel, reče. Bel klimnu glavom. Nisam iznenađen. Svi zaposleni su dali otkaz. Onaj na recepciji nije bio ni dve smene. Nisam mogao ni da pretpostavim da će se onaj kurvin sin opet pojaviti. Ni u snu to nisam mogao da pretpostavim Moţda nije ni napuštao hotel. I o tome sam razmišljao. Niko ne zna kako taj đavo izgleda jer niko nije poţiveo dovoljno da bi nam ga opisao. Ed Tome, imamo posla sa ubicom i luđakom. Aha. Mada ja ne bih rekao da je luđak. Nego kako bi ga nazvao? Ne znam. Kad zatvaraju hotel? Valjda je već zatvoren. Imaš ključ? Aha. Imam ključ. Kako da nemam ključ od mesta zločina. Da odemo tamo i prošnjuvamo još malo. Dobro. Moţemo ako hoćeš. Prva stvar koju su primetili bio je prijemnik ostavljen na prozoru u hodniku. Bel ga podiţe i okrenu. Gledao je ručke i prekidače. Da nije neka prokleta bomba, Šerife? Nije. Samo bi nam još to falilo. Aparat za praćenje signala i lociranje. Znači da su locirali to što su traţili. Verovatno. Šta misliš kol’ko dugo je ova mašinica ovde?
131 Ne znam. Ali bih moţda mogao da pogodim šta su jurili da lociraju. Moţda, reče Bel. U celoj ovoj stvari ima nešto što ne zvuči kako treba. I ne moţe da bude kako treba. Imamo čak i jednog bivšeg pukovnika sa pola glave koga smo mogli da identifikujemo tek preko otisaka preostalih prstiju. Pukovnik naše vojske. Sa četrnaest godina aktivne sluţbe. A kod njega nikakav dokument, ni papirić. Opljačkan je. Aha. Sta to znaš a nećeš da mi kaţeš, Šerife? Znaš sve činjenice koje i ja znam. Ne govorim o faktografiji. Da li misliš da se sav ovaj haos prebacio na jug, preko granice? Bel odmahnu glavom. Ne znam. Imaš li nekog psa tragača u ovom lovu? Ne baš. Ĉini mi se da ima nekoliko klinaca iz mog okruga koji su na neki način upetljani u sve ovo a bolje da nisu. Upetljani na neki način? Aha. Neki tebi bliski? Ne. Osobe iz mog okruga. Osobe o kojima treba da vodim računa. Predade prijemnik šerifu. Šta ja s ovim da radim? Ovo je sad svojina okruga Meverik. Dokazni materijal sa mesta zločina. Šerif provrte glavom. Droga, reče. Droga. To đubre prodaju školskoj deci. Još je gore od toga. Kako to? Školarci ţele da kupe. I kupuju.
132 VII Neću da pričam ni o ratu. Trebalo bi da sam ratni heroj, a poginulo mi je onoliko ljudi. I za to sam dobio odlikovanje. Oni su poginuli, a ja sam dobio medalju. Ne treba ni da znam šta vi mislite o tome. Ne prođe ni dan a da se toga ne setim. Neki momci koje znam vratili su se iz rata i dobili vojne stipendije i krenuli da se školuju i govorili su gadne stvari o nama. Neki od njih. A njih su opet nazivali glupim seljačinama i sve takve stvari. Ljudima se nisu dopadali njihovi stavovi. Dve generacije nije malo vreme za ovu zemlju. Neki su pominjali rane doseljenike. A ja sam im odgovarao i kazao da ako vam ubiju ţenu i decu i još ih skalpiraju i iskasape kao ribe onda nije čudo da se neki na to uznemire, ali oni nisu shvatali o čemu govorim. Mislim da su šezdesete godine u ovoj zemlji mnoge otreznile. Nadam se da je tako. Pre nekog vremena pročitao sam u novinama da su neki učitelji pronašli anketu koja je sprovedena po školama tamo tridesetih godina. Tad su poslali upitnike silnim školama po celoj zemlji. Pitanje je bilo šta su naj veći problemi u školama. I tako su ti učitelji naišli slučajno na tu anketu, na popunjene upitnike i odgovore, koji su tada stigli iz cele zemlje. I šta mislite šta je rekla anketa? Najveći problemi koje su tada uočavali i koje su mogli da navedu bilo je pričanje tokom časa ili jurnjava po hodnicima. I ţvakaća guma tokom nastave. I prepisivanje domaćih i prepisivanje na pismenim zadacima. Takve stvari. E onda su ovi isti, koji su pronašli tu staru anketu, odštampali potpuno iste upitnike i poslali na adrese svih onih istih škola. Posle četr’es i kusur godina. Nije se dugo čekalo, stigli su odgovori. Kakvi odgovori? Silovanje, trovanje, ubistva. Narkomanija. Samoubistva. Razmišljam o svemu tome. Išta se dešava: kad kaţem ljudima da ovaj svet sve brţe juri u propast, onda se ljudi nasmeju i kaţu da starim. To je još jedan simptom. Jer po meni svako ko ne vidi razliku između silovanja i ubistva i ţvakaće gume taj je u mnogo većem problemu od mene.
133 Ĉetrdesetak godina nije ni neki predug period. Moţda će se za sledećih četrdeset godina neki ljudi probuditi iz anestezije. Ako ne bude prekasno. Pre godinu ili dve ja i Loreta smo otišli na neki simpozijum u Korpus Kristi i ja sam dobio sedište pored te neke ţene koja je bila supruga nekog budţe ili tako nešto. I nije prestajala da priča o političkoj desnici. Te desnica ovo, te desnica ono. Nisam baš bio siguran na šta je tačno mislila. Ljudi koje poznajem su obični ljudi. Obični kao obična zemlja, kao sto se kaţe. To sam joj rekao a ona me čudno pogledala. Pomislila je da sam za te ljude rekao nešto ruţno, ali to što sam rekao je veliki kompliment tamo u krajevima odakle ja dolazim. Nastavila je da priča, da melje. Najzad mije rekla: ne sviđa mi se kako se vodi ova zemlja. Ne sviđa mi se u kom pravcu ide. Ţelim da moja unuka moţe da abortira kad god poţeli. Onda sam joj ja rekao: gospođo, mislim da uopšte ne treba da brinete u kom pravcu ide naša zemlja. Kol’ko ja vidim, nema nikakve sumnje da će moći da abortira kadgodpoţeli. Vaša unuka moći će ne samo da abortira nego će imati pravo i da vas uspava zauvek. Na ovome se naš razgovor završio.
134 ramajući od odmorišta do odmorišta, Ĉigur se peo uz zatvoreno i hladno betonsko stepenište i došao do sedamnaestog sprata i stigao do čeličnih vrata i klaničnim pištoljem izbacio cilindar iz brave i otvorio vrata i ušao u hodnik i zatvorio vrata za sobom. Naslonio se na vrata drţeći sačmaru sa dve ruke. Osluškivao je. Disao je nimalo zadihan kao da je upravo ustao iz fotelje. Nastavi niz hodnik i pokupi cilindar sa poda i stavi ga u dţep i dođe do lifta i zastade. Opet je osluškivao. Skide čizme i ostavi ih pored vrata lifta i nastavi niz hodnik. Hodao je u čarapama, hodao je polako, štedeo je svoju ranjenu nogu. Vrata kancelarije bila su otvorena prema hodniku. Zastade. Pomisli da je čovek moţda mogao da primeti njegovu senku na drugom zidu hodnika, senku koja se slabo videla, ali se opet mogla primetiti. Ĉigur je znao da strah od neprijatelja ljude ume tako da zaslepi da ne vide druge opasnosti. Skide remen sa ramena i spusti klanični pneumatski pištolj na pod. Senka čoveka reflektovala se u mutnom staklu pregradnog zida. On povuče sačmaru malo unazad, tako da mu je kundak bio u jednoj ruci, i otpusti kočnicu. Ĉovek je drţao mali pištolj u visini pojasa. Ĉigur zakorači do vrata i sa otvorenih vrata ustreli ga kroz grlo. Sačma broj deset. Takvu sačmu koriste oni koji love ptice da bi ih preparirali. Ĉovek pade unazad na naslon stolice i preturi stolicu i pade na pod, trzajući se i krkljajući. Ĉigur sa zemlje podiţe čauru i stavi je u dţep i ušeta u sobu dok je iz skraćene cevi puške još izlazio bledi dim. Zaobišao je sto i stao kraj čoveka koji je bio na podu. Ĉovek je leţao na leđima i jednu je šaku drţao na grlu a krv je ravnomerno šikljala kroz njegove prste i dole na tepih. Lice mu je bilo puno sitnih rupica, ali desno oko je bilo netaknuto, i on pogleda Ĉigura i pokuša da nešto izgovori ustima punim krvi. Ĉigur se spusti na jedno koleno i nasloni na pušku i pogleda ga. U čemu je stvar? reče. Sta pokušavaš da mi kaţeš? H
135 Ĉovek pomeri glavu. Ĉulo se kako mu krv grgoće u grlu. Da li me čuješ? reče Ĉigur. Nije odgovorio. Ja sam taj koga je Karson Vels trebalo da ubije. Jesi to hteo da znaš? Posmatrao ga je. Na sebi je imao plavu trenerku od sintetičkog materijala i bele koţne cipele. Oko njegove glave već je bila bara krvi i on se tresao kao da se smrzava. Uzeo sam sačmaru jer nisam ţeleo da razbijem stakleni zid. Tamo iza tebe. I da prospem staklenu kišu na ljude dole na ulici. Pogleda prema staklu na kome su se videle ogrebotine od sitne sačme. Ponovo pogleda čoveka. Saka mu je spala sa grla i krv je sve slabije curila. Pogleda na pištolj koji je bio na podu. Ustade i zakoči sačmaru i prođe pored čoveka i priđe staklu da bolje proveri tragove sačme. Kad je ponovo skrenuo pogled na čoveka, ovaj je bio mrtav. Pređe preko sobe i dođe do vrata i zastade da oslušne. Ode niz hodnik i pokupi klanični pištolj i navuče čizme. Onda nastavi niz hodnik i produţi kroz metalna vrata i niz betonske stepenice dole do garaţe gde je ostavio svoja kola. Tek je svanjivalo kada su došli na autobusku stanicu. Bilo je hladno i sivo i padala je sitna kiša. Ona se nagla preko sedišta i platila vozaču i dala mu bakšiš od dva dolara. Vozač izađe i ode do gepeka i otvori gepek i izvadi njihove stvari i spusti ih sa strane i njenoj majci donese pomagalo za hodanje. Njena majka zakorači s velikim naporom. Mama sačekaj, ja ću ti pomoći. Znala sam da će doći do ovoga, reče majka. To sam rekla još pre tri godine. Nema još tri godine. Istim rečima sam i tada rekla. Sačekaj da ti pomognem. Kiša, reče majka. Pogleda u taksistu. Imam rak, reče. A sad još i ovo. Nemam ni dom u koji bih otišla. Da, gospođo. Idemo u E1 Paso, ovde u Teksasu. Znate li koliko ljudi poznajem u El Pasu?
136 Nije mi poznato, gospođo. Ona zastade i pridrţa se za vrata taksija i ispruţi šaku i spoji palac i kaţiprst i napravi znak 0. Toliko njih poznajem, reče. Da, gospođo. Sele su u kafe okruţene torbama i paketima i zurile su u kišu i autobuse koji su bili napolju i na sivi dan koji se najavljivao. Ona pogleda majku. Hoćeš još malo kafe? reče. Starica ne odgovori. Ništa ne kaţeš, kol’ko vidim. Ne znam o čemu bi pričali. Pa, ni ja ne znam. Šta ste uradili to ste uradili. Ne znam zašto ja moram da beţim od zakona. Mama, ne beţimo od zakona. Ne moţeš da ih pozoveš da ti pomognu, zar ne? Koga da pozovem? Sluţbu, zakon, policiju. Ne. To ne moţemo. To sam i mislila. Starica palcem vrati protezu na svoje mesto i zagleda se kroz prozor. Stiţe autobus. Vozač je stavio njeno pomagalo za hodanje u prdjaţnik na dnu autobusa i onda joj je pomogao da se popne u autobus i smestio je na prvo sedište. Imam rak, reče ona vozaču. Karla Dţin stavi njihove stvari na policu iznad sedišta i onda sede. Starica je nije ni pogledala. Pre tri godine, reče. Nisi smela da imaš nikakve snove. Nije bilo potrebno nikakvo prosvetljenje ili pamet. Uopšte ne kaţem da sam ja bila pametna. Svako je to mogao da ti kaţe. Pa ja nisam nikog ni pitala. Starica zavrte glavom. Gledala je kroz prozor na sto u bifeu za kojim su do maločas sedeli. Uopšte se ne hvalim da sam bila vidovita. I nikad za sebe to neću reći. Ĉigur se dovezao u ulicu i ugasio motor. Isključio je farove i posmatrao zamračenu kuću. Svetleći cifarnik na radiju pokazivao je da je 1:17. Sedeo je u kolima do 1:22 i onda je uzeo bateriju iz
137 prednje pregrade i izašao napolje i zatvorio vrata kamioneta i krenuo preko ulice prema kući. Otvori laka spoljna vrata sa mreţom protiv insekata i izbaci cilinder iz brave i uđe u kuću i zatvori vrata za sobom i zastade. Osluškivao je. Iz kujne je dolazilo svedo i on krenu niz hodnik sa baterijom u jednoj i puškom u drugoj ruci. Kad je došao do vrata, on zastade i oslušnu. Svetio je dolazilo od jedne gole sijalice koja je bila na tremu izvan kujne. On uđe u kujnu. Na golom plastičnom stolu u centru sobe stajala je kutija sa cerealijama. Na podu se ocrtavala senka kuhinjskog prozora. Pređe preko prostorije i otvori friţider i pogleda u njega. Pušku stavi pod mišku i iz friţidera izvadi konzervu gaziranog soka od pomorandţe i otvori je kaţiprstom. Pio je stojeći i osluškivao da li će biti neke reakcije na metalni zvuk otvaranja konzerve. Povuče još neki gutljaj i ostavi polupraznu konzervu na radnu ploču i zatvori vrata friţidera i prođe kroz trpezariju pa dođe u dnevnu sobu i zavali se u udobnu stolicu koja je stajala u uglu sobe i skrenu pogled na ulicu. Posle nekog vremena on ustade i izađe iz sobe i krenu uz stepenice. Na vrhu stepenica je zastao i osluškivao. Kad je ušao u staričinu sobu, mogao je da oseti slatkasti i ustajali miris bolesti i za trenutak je pomislio da ona leţi tamo na krevetu. Upali baterijsku lampu i ode u kupatilo. Stajao je i čitao etikete na bočicama sa lekovima koje su bile na toaletom stočicu. Pogleda kroz prozor dole na ulicu, na mutno zimsko svetio ulične rasvete. Dva po ponoći. Suvo. Hladno. Tiho. Ponovo se spustio u prizemlje i kroz hodnik otišao do male spavaće sobe u zadnjem delu kuće. Isprazni sve njene fioke na krevet i onda poče da razgleda stvarčicu po stvarčicu i poneku bi podigao da je bolje vidi u plavičastom svedu koje je dolazilo spolja. Plastična četka za kosu. Jeftina vašarska narukvica. Stavljao je ovakve stvarčice na dlan kao da je medijum kome će te stvarčice reći nešto o svom vlasniku. Onda je okretao stranice u fotoalbumu. Školski drugovi. Porodica. Pas. Kuća ali ne ova. Ĉovek koji je mogao biti njen otac. Dve njene slike stavi u dţep košulje. Na plafonu je bio ventilator. On ustade i povuče lančić i leţe na krevet sa puškom pored sebe i posmatrao je kako se drvena rebra
138 ventilatora vrte u svedu koje je dolazilo kroz zatvoreni prozor. Posle nekog vremena ustao je i uzeo stolicu koja je bila uz mali sto i nakrivio je stolicu i njen naslon zaglavio pod kvaku tako da vrata ne mogu da se otvore. Onda je seo na krevet i skinuo čizme i ispruţio se i zaspao. Kad je došlo jutro, ponovo je prošao kroz celu kuću i gore i dole i onda je došao u kupatilo da se istušira. Tuš zavesu ostavio je izvan tuškade tako da se voda slivala na pod. Vrata je ostavio poluotvorena. Puška je bila na toaletnom stočiću tek stopu od njega. Zavoj na rani osušio je fenom za kosu. Onda se obrijao i obukao i onda je sišao u kuhinju i pojeo punu zdelu kukuruznih pahuljica sa mlekom. Jeo je hodajući kroz kuću. U dnevnoj sobi se zaustavio i pogledao na poštu koja je leţala na podu uz ulazna vrata a koja je ubačena kroz mesingani prorez na samim vratima. Stajao je i sporo ţvakao. Onda je činiju i kašiku ostavio na jednom malom stolu i došao do rasute pošte i sagnuo se i pokupio poštu i počeo da je sortira. Onda je seo u stolicu pored vrata i prvo otvorio koverat sa telefonskim računom. Prešao je preko liste poziva. U donjem delu listinga pisalo je Odeljenje šerifa Terel okruga. Presavi račun i vrati ga u koverat i koverat spusti u dţep košulje. Onda nastavi da razgleda ostalu poštu. Onda je otišao u kuhinju i uzeo pušku sa stola i vratio se i stao tačno na mesto gde je maločas stajao. Dođe do jednog jeftinog stočića od mahagonija i otvori prvu fioku. Fioka je bila puna pošte. Odloţi pušku i sede u naslonjaču i izvadi poštu i raširi je na radnom stolu i poče da je čita. Mos je proveo dan u jednom jeftinom motelu na kraju grada spavajući go na krevetu, a svoju novu garderobu okačio je na vešalice u plakaru. Kada se probudio, dvorištem su se pruţale duge senke i on uz malo muke sede na ivicu kreveta. Na čaršavu bleda fleka od krvi, fleka veličine šake. Na noćnom stočiću bila je papirnata kesa u kojoj su bile stvarčice koje je kupio u dragstoru u gradu i on uze kesu i odšepa do kupatila. Istuširao se i obrijao i oprao zube prvi put u pet dana i onda je seo na ivicu kade i previo rane. Onda se obukao i pozvao taksi.
139 Stajao je pred ulazom u recepciju motela kad je došao taksi. Sede na zadnje sedište, udahnu da povrati dah i onda zatvori vrata. Lice vozača mogao je da vidi u retrovizoru. Hoćeš da zaradiš neku lovu? reče. Aha. Hoću lovu. Mos uze pet novčanica od po sto dolara i pocepa ih po sredini i onda jednu polovinu preko sedišta pruţi vozaču. Vozač prebroja prepolovljene novčanice i stavi ih u dţep košulje i pogleda Mosa u ogledalu. Ĉekao je. Kako se zoveš? Pol, reče vozač. Sviđa mi se tvoj stav, Pol. Neću te uvaliti ni u kakvo sranje. Jedino ne ţelim da me ostaviš negde gde ne ţelim da budem ostavljen. U redu je. Imaš baterijsku lampu? Aha. Imam. Daj mi je. Vozač mu doturi lampu. Jesi čovek, reče Mos. Gde idemo? Na put koji vodi uz reku. Neću nikog drugog da vozim. Nema drugog. Vozač ga pogleda u ogledalu. Neću narkose, reče. Nema narkosa. Vozač je čekao. Treba da podignem jednu koţnu torbu. Ta torba pripada meni. Moći ćeš da je pogledaš i zaviriš. Ništa nelegalno. Mogu da vidim šta je unutra? Moţeš. Nadam se da ovo nije neka zavidancija. Nije. Volim novac ali još više mi se sviđa da ne završim u ćuzi. I ja sam od te sorte, reče Mos. Vozili su polako prema mostu. Mos se naţe preko sedišta. Ţelim da se parkiraš ispod mosta, reče.
140 Dobro. Odvrnuću sijalicu dugog svetla iz baterijske lampe. Drţe ovaj put na oku nonstop i danju i noću, reče vozač. Poznato mi je. Vozač skrenu s puta i ugasi motor i farove i pogleda Mosa u ogledalu. Mos pruţi vozaču sijaličicu i otvori vrata. Vraćam se za nekoliko minuta. Sipraţje. Trska je bila prašnjava i gusta. Polako se probijao. Hodao je obazrivo sa baterijskom lampom u visini kolena i šakom je pokrivao pola sočiva. Koţna aktovka stajala je uspravno i neoštećena kao da ju je tu neko spustio. Ugasi bateriju i podiţe koţnu torbu i krenu natrag kroz mrak, upravljajući se prema silueti mosta visoko iznad njegove glave. Kad je došao do taksija, uneo je aktovku na sediše i onda je paţljivo ušao i zalupio vrata. Bateriju pruţi vozaču, a sam se zavali na zadnjem sedištu. Idemo, reče. Šta je unutra? reče vozač. Novac. Novac? Lova. Vozač upali motor i vrati se na put. Upali svetla, reče Mos. On upali svetla. Kol’ko para? Puno para. Kol’ko traţiš da me odvezeš do San Antonija. Vozač se zamisli za trenutak. Misliš preko onih pet stotina? Da. Da zaokruţiš na hiljadarku? Ukupno? Da. Dogovoreno. Vozač potvrdno klimnu. Onda bi onih drugih pet polovinki mogle da pređu kod mene. Mos izvadi novčanice i pruţi ih preko sedišta. Šta ako nas murija zaustavi? Neće nas zaustaviti, reče Mos. Odakle znaš?
141 Ĉeka me još toliko sranja kojih treba da sredim i to se ne završava sad i ovde. Nadam se da si u pravu. Veruj mi kad ti kaţem, reče Mos. Mrzim da čujem te reči, reče vozač. Oduvek sam mrzeo. Ti to nikad nisi rekao? Jesam. Tako sam i naučio kol’ko takve reči vrede. Proveo je noć u drumskom motelu na autoputu 90 odmah zapadno od grada i ujutru je sišao i uzeo novine i s naporom se popeo natrag u sobu. Od ovlašćenog prodavca nije mogao da kupi pištolj jer nije imao nikakav dokument, ali mogao je da kupi preko oglasa u novinama, što je i učinio. Odlučio se za tec9 sa dva ekstra šarţera i jednom i po kutijom municije. Ĉovek mu je doneo pištolj do sobe i on je platio u gotovom. Okretao ga je u ruci. Imao je nekakav zelenkasti sjaj. Poluautomatik. Kad ste iz ovog poslednji put gađali? upita. Nisam nikad. Jeste li sigurni da puca? Zašto ne bi? Ne znam. E, pa ne znam ni ja. Nakon što je čovek otišao, Mos je otišao u preriju iza motela i pod rukom je poneo jedan motelski jastuk i onda je jastuk stavio preko usta cevi i ispalio tri metka i onda je stajao pod hladnim jutarnjim suncem i gledao kako naokolo vetrić diţe i spušta perje iz jastuka i razmišljao je o svom ţivotu, o onome što je bilo i o onome što tek treba da dođe. Onda se okrenuo i polako krenuo natrag prema motelu a progoreli jastuk odbacio je na zemlju. Odmorio se malo u holu recepcije i onda se ponovo popeo u svoju sobu. Okupao se u kadi i onda je u ogledalu kupatila posmatrao svoju izlaznu ranu. Izgledala je prilično gadno. U obe rupe bili su drenovi koje je hteo da izvadi, ali nije. Skide povez preko nadlaktice i pogleda i tu ranu i duboku brazdu koji je napravio metak i onda vrati povez. Obukao se i stavio još nekoliko novčanica u zadnji dţep farmerki i stavio je pištolj i njegov pribor u kutiju i uzeo koţnu torbu i otišao dole niz stepenice.
142 Kupio je jedan ford iz 1978, pikap sa pogonom na sva četiri točka i sa motorom model 460. Vozilo je kupio na jednom placu za polovna vozila u Severnom Brodveju i prodavcu je platio u kešu i kratku papirologiju i registraciju završio je u njihovoj kancelariji odmah tu i vlasničke papire gurnuo na prednju policu u kolima i onda se odvezao. Vratio se u motel, platio, odjavio se i otišao, a tec9 bio mu je pod sedištem, a koţna torba i torba sa njegovom garderobom bile su na podu ispred sedišta za suvozača. Na ulasku na autoput kod Berna stajala je devojka autostoperka i Mos stade čim je prošao pored nje i pritisnu sirenu i osmotri je kroz retrovizor. Trčala je sa plavim plastičnim rancem prebačenim preko jednog ramena. Popela se u kamionet i pogledala ga. Petnaest godina. Moţda šesnaest. Crvenokosa. Koliko daleko ideš? reče ona. Umeš da voziš? Aha. Vozim. Je l nije stari menjač? Nije. Izlazi pa u krug. Ona ostavi ranac na sedištu i izađe i prođe ispred vozila. Mos gurnu ranac na pod i prebaci se na desno sedište a ona uđe i pope se na vozačko mesto i ubaci u brzinu i odmah se nađoše na saveznom autoputu. Koliko ti je godina? Osamnaest. Ne foliraj. Sta ćeš ovde? Je l ne znaš da je opasno autostopirati? Aha. Znam. On skide svoj šešir i spusti ga na sedište pored sebe pa se nasloni unazad i zatvori oči. Ne teraj preko dozvoljene brzine, reče. Ako nas zaustave pajkani, i ti i ja bićemo u debelim govnima. Razumem. Ozbiljno ti govorim. Jednom prekorači brzinu i tvoja guzica leti u kanal pored druma. Dobro, dobro. Pokušao je da zaspi ali nije mogao. Imao je jake bolove. Posle nekog vremena uspravio se i uzeo šešir sa sedišta i stavio ga na glavu i pogledao na kazaljku brzinomera. Mogu nešto da te pitam? reče ona. Pitaj. Je l’ ti beţiš od policije?
143 Mos se ispravi još malo i pogleda u curu i skrenu pogled na autoput. Odakle ti to? Pa, sam si mi nešto rekao. Ono da nas ne zaustavi murija. Pa šta ako sam rekao? U tom slučaju bi bilo bolje da ja odmah izađem. Ne muči to tebe. Ti samo hoćeš da znaš gde si ti u tome. Ona ga pogleda krajičkom oka. Mos je posmatrao pejzaţ kroz koji su prolazili. Ako ostaneš tri dana sa mnom, reče, naučićeš kako se pljačkaju benzinske stanice. Nije teško. Ona ga pogleda uz mali smešak. Je l to radiš? Pljačkaš benzinske pumpe? Ne. Nemam potrebe. Jesi gladna? Ja sam OK. Kad si poslednji put jela? Ne volim da me pitaju kad sam jela. U redu. Kada si poslednji put jela? Ĉim sam ušla u kola, znala sam da si pametnjaković. Aha. Zaustavi kod sledećeg izlaza. Još oko četiri milje. I dodaj mi pištolj koji je ispod tvog sedišta. Bel je polako vozio kroz prostranu ravnicu i ispašu. Zaustavio se kod jedne kapije. Otvorio je kapiju i uterao pikap pa se vratio i zatvorio kapiju i poterao dalje niz ispašu i parkirao se kod bunara i onda otišao do korita s vodom. Šakom je zahvatio vodu i pustio da mu voda iscuri između prstiju. Onda skide šešir i mokrim prstima prođe kroz kosu i pogleda na mlinvetrenjaču. Posmatrao je kako se polako okreću rebra vetrenjače iznad suve i vetrom povijene trave. Blizu njega na zemlji leţalo je okruglo drveno dno bureta. Stajao je i vrteo šešir tako što je obod šešira propuštao kroz prste. Izgledao je kao čovek koji je upravo nekoga sahranio. Dođavola, reče, ne znam ama baš ništa. Večera ga je čekala kad se vratio kući. Ključeve vozila spusti u fioku kuhinjskog stola i ode do sudopere da opere ruke. Njegova ţena spusti papirić na radni sto i on ga pogleda. Da l’ je rekla gde je? Ovo je broj u Zapadnom Teksasu. Samo je rekla da se zove Karla Dţin i rekla broj telefona.
144 On ode do visećeg telefona i okrenu broj. Ona i njena baba bile su u jednom motelu izvan E1 Pasa. Moram nešto da vas pitam, reče ona. U redu Da li vi drţite reč? Da. Ĉak i prema meni ćete odrţati reč? Posebno prema vama. Mogao je da čuje kako diše uz slušalicu. I saobraćaj u daljini. Šerife? Da? Ako vam kaţem odakle me je pozvao da li mi obećavate da mu se ništa loše neće desiti? Mogu da vam dam moju reč da mu se ništa loše neće dogoditi s moje strane. To mogu da obećam. Posle male pauze ona reče: OK. Ĉovek je sedeo za malim stolom koji se oslanjao na zid i upravo je završio pisanje na jednom blokčetu. Onda otcepi ispisani listić sa bloka i stavi ga na sto, a onda obe šake prevuče sa strane svoje crne kose. Okrenu se i pogleda prema zadnjem delu kampprikolice, gde je drugi čovek leţao na krevetu. Spreman? reče. Ĉovek se pridiţe sa kreveta i spusti noge na pod. Sedeo je tako oko minut i onda ustade i krenu napred. Nabavio si? Nabavio. Uze ono parče papira i pruţi mu i on ga pročita i onda stavi u dţep košulje. Zatim otvori jedan kuhinjski plakar i iz njega izvadi kamuflaţno obojen automat i dva rezervna šarţera i otvori vrata i izađe dole i zalupi vrata za sobom. Prešao je preko šljunkovite zemlje i došao do crnog barakuda plimuta koji je tu bio parkiran i otvorio vrata i poloţio automat na sedište za suvozača i onda se popeo u vozilo i zatvorio vrata i upalio motor. Pritisnu gas dvatri puta i onda krenu i uključi svetla i prebaci u drugu brzinu i ode uzbrdo a kola kao da su čučala na velikim i širokim zadnjim gumama, koje su bacale u vazduh šljunak i prašinu.
145 VIII Mnoge prijatelje sam izgubio poslednjih nekoliko godina. Nisu svi bili stariji od mene. Jedna od stvari koju shvatite dok starite je da neće svi ostariti sa vama. Pokušavate da pomaţete ljudima koji plaćaju porez i koji vam daju platu i naravno da ne moţete da ne mislite kakav ćete bilans ostaviti za sobom. U ovom okrugu nije bilo nerešenog ubistva u poslednjih četrdeset i jednu godinu. Sad imamo devet u samo jednoj nedelji. Da li će se razrešiti? Ne znam. Svaki dan je još jedan dan protiv nas. Vreme nije na našoj strani. Ne znam da li bi ti sluţilo na čast ako bi se pročulo kako si tek naknadno otkrio da se radi o ekipi dilera. A njih je baš briga i ako ih otkriješ. Zato što nemaju nikakvo poštovanje prema zakonu? To ne objašnjava ni pola toga. Oni o zakonu i ne razmišljaju. Njih zakon ne zanima. Pre nešto više godina u San Antoniju su ubili jednog saveznog sudiju. On ih je, pretpostavljam, zabrinuo. Dodao bih tome da ima ljudi koji rade u policijskim patrolama duţ granice, koji se dobrano bogate od droge. Ovo je bolno saznanje. Barem meni. Ne verujem da je ovako bilo pre samo deset godina. Korumpirani policajac je nešto najodvratnije. To je sve što o tome moţete da kaţete. Takav je deset puta gori od samog kriminalca. I ovo nije prolazna stvar. I ovo je bezmalo jedina stvar u koju sam siguran. Ne prestaje i neće. Kuda nas to vodi? I ovo moţda zvuči glupo, ali ja mislim da mi najgore pada to što je verovatno jedini razlog što sam još ţiv taj što me uopšte ne zarezuju. Ne poštuju. A to je bolno. Veoma bolno. Stvari su otišle dalje od bilo čega što ste mogli da zamislite pre samo nekoliko godina. Pre ne znam kolko godina u okrugu Presidio nađen je avion DC4. Parkiran usred pustinje. Banda je tamo kakotako izravnala teren da bude avionska pista i sa obe strane postavila burad sa katranom radi osvetljenja. Ali posle nije bilo moguće da avion odatle uzleti. Kad se spustio, zaorao je po toj pisti i duboko se ukopao sve do pilotske kabine. Mogli ste da osetite miris
146 marihuane, nije vam bio potreban pas tragač. I onda je tamošnji šerif — neću da kaţem njegovo ime — odlučio da im spremi zasedu i sve ih pokupi kad se vrate po avion. Neko mu je rekao da se niko od njih neće vratiti. I nisu. Kada je najzad shvatio šta mu govore, samo se ućutao i onda se okrenuo i seo u svoja kola i otišao. Kad su vodili te njihove narko ratove tamo dole preko granice, onda ovde nigde niste mogli da kupite drogu ni za lek. Koje imao rezervu u nekoj ostavi taj je imao. Puši i ţvaći to što ti je ostalo. Ali nigde nije preostalo. Onda su počeli da koriste tegle sa ručnim bombama. Ako bi leteli preko nečije kuće ili imanja i bacili dole ručnu bombu, ona bi eksplodirala pre nego što tresne o zemlju. I šta su onda smislili. Izvadili bi osigurač iz bombe, uglavili je u teglu i ponovo zašrafili poklopac. Tako bi bomba eksplodirala tek kad tegla udari u zemlju. Staklo bi se raspalo a okidač bi se aktivirao. Ostalo bi im samo da pokupe drogu suparničke bande. Teško je poverovati da je neko noću pilotirao malim avionom i sa ovakvim tovarom. Ali tako su radili. Mislim da bi, ako bi bio Satana i smišljao kako i čime da ljudsku rasu baciš na kolena, sigurno morao da se odlučiš za narkotike. Moţda je on to već učinio. Rekao sam to nekom za doruč kom pre neki dan i on me je upitao da lija verujem u Satanu. Ja rekoh da nije u tome poenta. Nije poenta, reče, ali, da li veruješ u Satanu? Morao bih o tome da razmislim. Dok sam bio klinac, mislim da sam verovao. Kad sam dogurao do srednjih godina, to mi je uglavnom izvetrilo. Sad sve više počinjem da mislim kao kad sam bio mali. Njegovo postojanje objašnjava mnoge stvari koje se inače ne mogu objasniti. Bar ne meni.
147 os spusti koţnu torbu na klupu i onda sede pored nje. Uze jelovnik koji je stajao pored senfa i kečapa. Ona sede preko puta njega. Nije ju pogledao. Šta ćeš ti, reče. Ne znam. Nisam pogledala jelovnik. On pruţi jelovnik i spusti ga pred nju i pogledom potraţi konobaricu. Šta si ti? reče devojka. Šta ću da poručim? Ne. Šta si ti? Neka faca? On je pogleda. Jedini ljudi koje ja znam i koji znaju ko je faca, reče, su oni koji su face. A ja bih mogla biti putnik saputnik. Saputnik? Aha. Sad jesi. Povređen si, je l tako? Ko ti kaţe? Jedva hodaš. Moţda je to stara ratna rana. Ne verujem. Šta ti se dogodilo? Misliš u poslednje vreme? Da. Baš to. Ne treba to da znaš. Zašto? Ne ţelim da se napališ na mene. Po čemu misliš da bih se napalila? Nevaljalim devojčicama sviđaju se nevaljali momci. Sta ćeš da poručiš? Ne znam. Ĉime se baviš? Pre tri nedelje bio sam pristojan građanin koji poštuje zakon. Radno vreme od devet do pet. U stvari od osam do četiri. Stvari se čoveku dešavaju kad se dese. Ne pitaju te da li hoćeš da ti se dogode. Nije im potrebna tvoja dozvola. M
148 Nikad nisam čula ništa tačnije, reče ona. Drţi se mene, pa ćeš još svašta čuti. Misliš da sam loša devojka? Mislim da bi volela da budeš. Šta je u toj tašni? Sadrţaj tašne. A to je? Mogao bih da ti kaţem, ali bih onda morao da te ubijem. Ne bi smeo da nosiš pištolj na javnom mestu. Zar to ne znaš? A naročito ne takvu pucaljku. Da te nešto pitam. Samo izvoli. Kad počne pucnjava, da li bi se radije drţala zakona ili bila naoruţana? Neću da budem ni u kakvoj pucnjavi. Hoćeš. Ţeliš. Piše ti na licu. Samo ne ţeliš da tebe ukokaju. Šta si rešila? A ti? Ĉizburger i kakao. Došla je konobarica i poručili su. Ona je poručila topli sendvič sa govedinom i krompir sa prelivom. Nisi me ni pitao gde putujem, reče ona. Znam gde putuješ. Reci mi onda gde idem. Kud te drum vodi. To nije odgovor. To je više od odgovora. Ne znaš ti baš sve. Ne znam. Da l’ si nekad ubio nekog? Aha, reče on. A ti? Osetila se neprijatno. Sam znaš da nikad nikog nisam ubila. Ne, ne znam. Kaţem da nisam. Onda nisi. Nisi ni ti, je li tako? Nisam šta?
149 To što sam rekla. Kokn’o nekog? Ona pogleda levodesno da proveri da ih neko ne čuje. Da, to, reče ona. Teško je biti skroz siguran. Konobarica je donela porudţbinu. On zubima otkinu vrh sa kesice majoneza i iscedi ga na čizburger i pruţi ruku prema kečapu. Odakle si, reče. Ona uze gutljaj hladnog čaja i obrisa usta papirnatom salvetom. Iz Port Artura, reče ona. On klimnu glavom. Uze čizburger sa obe šake i uze dobar griz i zavali se unazad. Zvakao je. Nikad nisam bio u Port Arturu. Nisam te tamo nikad ni videla. Kako si mogla da me vidiš kad sam rekao da tamo nikad nisam bio? Nisam mogla. Rekla sam samo da nisam. Sloţila sam se s tobom. Mos zavrte glavom. Jeli su. Mos ju je posmatrao. Rekao bih da si krenula za Kaliforniju. Kako si pogodio? U tom pravcu si krenula. Jeste, idem tamo. Imaš nešto para? Šta to tebe zanima? Ne zanima me. Imaš love? Nešto malo. On dovrši čizburger i obrisa ruke papirnatom salvetom i popi ostatak mleka. Onda iz dţepa izvadi uvijen sveţanj novčanica od po sto dolara i odmota sveţanj. Iz sveţnja izbroja hiljadu dolara i spusti ih na plastični sto i gurnu ka njoj i vrati sveţanj u dţep. Idemo, reče. Šta je ovo? To je za put u Kaliforniju. Šta za ovo traba da uradim? Ima da uradiš ništa. Desi se da i ćorava koka ubode zrno. Pokupi to i polazimo. Platili su i otišli do kamioneta. Ne misliš ozbiljno da sam ćorava koka?
150 Mos je ne udostoji odgovora. Daj mi ključeve, reče. Ona izvadi ključeve iz dţepa i pruţi mu ih. Pomislila sam da si moţda zaboravio da su kod mene, reče ona. Slabo zaboravljam. Mogla sam da kao odem u WC i uzmem ovo kamionče a tebe ostavim. Nisi mogla. Zašto nisam mogla? Penji se unutra. Popeli su se i on stavi aktovku između njih dvoje i iz pojasa izvadi tec9 i spusti ga ispod sedišta. Zašto nisam mogla da te ostavim? reče ona. Ne budi neobrazovana. Kao prvo, mogao sam da vidim ceo parking i mesto gde smo ostavili kola. Kao drugo, čak i da sam bio tol’ko glup da sam seo leđima okrenut parkingu, opet ne bi imala šansu jer bih uzeo taksi i stigao te i izvukao napolje i ubio boga u tebi i bacio te pored puta. Ona se potpuno umirila. On ubaci ključ i upali motor i potera. Zar bi to stvarno uradio? Šta ti misliš? Kada su stigli u Van Horn, bilo je sedam uveče. Ona je prespavala dobar deo puta a ruksak joj je bio jastuk. Zaustavio se na stajalištu za kamione i isključio motor, a ona otvori oči kao da je srna. Uspravi se i pogleda ga i onda pogleda na kamionski parking. Gde smo? reče ona. Van Horn. Jesi gladna? Mogla bih nešto da gricnem. Moţe dizel pečeno pile? Kakvo pile? On pokaza na neonski znak. Ne bih to nikad, reče ona. Zadrţala se u toaletu. Kad je došla, upitala ga je da li je pon uJesam. Poručio sam za tebe pola onakvog pileta. Nisi, kaţi da nisi, reče ona. Poručili su odreske. Je l stalno ovako ţiviš? reče ona. Naravno. Kada si desperados velikog stila, nebo je granica. Šta ti je na tom lancu?