200 podigoše, a u očima mu se pojavi neki smešan izraz, više ljubav nego veselost. Bio je naučio da se smeje. Na sličan način je naučio i da se igra s gospodarem, da se pusti da ga prevrće i valja i da bude žrtva bezbrojnih grubih šala. Za uzvrat on se pravio da se ljuti, da se roguši i da besno reži, pa čak i da seva zubima i da škljocne u prividno krivičnoj nameri. Ali se nije nikad zaboravljao. Ta su se škljocanja uvek svršavala u vazduhu. Posle jednog takvog igranja, kad su ćuške i udarci, režanja i škljocanja išli brzo i besno, oni bi se iznenada izmakli na nekoliko stopa, buljeći jedan u drugoga. A tada bi odjednom, kao što se javlja sunce nad uzburkanim morem, udarili u smeh. To bi uvek došlo do vrhunca kad bi gospodar raširio obe ruke i sklopio ih oko vrata Beloga Očnjaka, dok je ovaj gunđao i preo svoju pesmu ljubavi. Ali niko se drugi nije tako igrao s Belim Očnjakom. On to nije dozvoljavao. Držao je do svoga dostojanstva. A kad bi neko i pokušao, njegovo režanje i kostrešenje dlake na vratu nije nimalo ličilo na šalu. To što je dopuštao takve slobode svome gospodaru još nije bio razlog da bude sasvim običan pas koji voli i ovoga i onoga, s kojim može svako da se igra i zabavlja. Imao je samo jednu ljubav, i nije pristajao da pobija vrednost ni sebi samom, ni svojoj ljubavi. Gospodar je mnogo išao na jahanje, te je jedna od glavnih dužnosti u životu Belog Očnjaka bila da ga prati u tim prilikama. Na Severu je on dokazivao svoju odanost time što je potezao u saonicama. Ali na Jugu nije bilo saonica, niti su psi nosili tovare na leđima. Zato je izražavao svoju odanost na nov način, time što je trčao uz konja svoga gospodara. Ni najduži dan nije nikad iznurio Belog Očnjaka. On je imao kurjački korak, lagan, neumoran, neusiljen, te i posle trčanja od pedeset milja on bi došao kući veselo i lako, kaskajući ispred konja. I baš u vezi s tim jahanjem, Beli Očnjak dođe do još jednog načina izražavanja — značajnog po tome što se njime poslužio svega dvaput u životu. Prvi put se to dogodilo kad je njegov gospodar pokušao da jednog vatrenog, punokrvnog konja nauči da jahač otvara i zatvara vratnice, a da pritom ne mora da sjaše. On je neprestano ponavljao pokušaj da konja pritera uz vratnice i trudio se da ih zatvori, a konj bi se svaki put poplašio, pa bi udario da se izmiče u nazad i da se propinje. Svakog trenutka je postajao sve
201 nervozniji. Kad bi počeo uzmicati, gospodar bi ga priterao mamuzama i time bi ga naterao da spusti prednje noge na zemlju, na što bi konj počeo da se rita. Beli Očnjak je posmatrao celu stvar sa sve većom strepnjom, dok se najzad nije mogao više uzdržati, nego stade pred konja i zalaja na njega besno i preteći. Iako je kasnije mnogo puta pokušavao da zalaje, i mada ga je gospodar podsticao na to, on je to uspeo samo još jednom prilikom, i to ne u gospodarevom prisustvu. Veseli galop preko jednog pašnjaka, zec koji je iznenada skočio konju ispred samih nogu, naglo uzmicanje unazad, prevrtanje i pad na zemlju, i gospodareva slomljena noga bili su uzrok tome. Beli Očnjak se besno ustremi prema grlu grešnoga konja, ali ga zadrža gospodarev glas. — Kući! Idi kući! naredi mu gospodar, pošto je ustanovio svoju povredu. Belom Očnjaku nije bilo po volji da ga napusti. Gospodar je pomislio da napiše pisamce, ali je uzalud tražio po džepovima hartiju i pisaljku. On ponovo naredi Belom Očnjaku da ide kući. Ovaj ga gledaše zamišljeno, pođe, pa se vrati i tiho zacvile. Gospodar mu stade govoriti blago ali ozbiljno, a on naćuli uši slušajući s puno naporne pažnje. — U redu, stari druže, samo ti odjuri kući, govorio mu je on. Idi kući pa im kaži šta se meni dogodilo. Hajde kući, vučino! Idi kući! Beli Očnjak je znao značenje reči „kuća“, pa iako nije razumeo ostatak gospodarevog govora, znao je da je njegova volja da on ide kući. Okrenuo se preko volje i otkasao od njega. Zatim je zastao neodlučno i pogledao unazad preko ramena. — Idi kući! glasila je oštra zapovest, i on je toga puta poslušao. Porodica je sedela na tremu da u hladovini provede popodne, Kad Beli Očnjak stiže. On uđe među njih zadihan i sav pokriven prašinom. — Vidon se vratio, javi Vidonova majka. Deca pozdraviše Belog Očnjaka veselim usklicima i potrčaše mu u susret. On ih izbeže i pođe niz trem, ali ga ona priteraše u kut između jedne stolice za ljuljanje i ograde. On zamumla i pokuša da se progura između njih. Njihova majka pogleda poplašeno u tome pravcu.
202 — Moram priznati da me uzrujava kad je s decom, reče ona. Sve se bojim da se odjednom neočekivano ne okrene protiv njih. Mumlajući besno, Beli Očnjak skoči iz kuta, prevrnuvši dečka i devojčicu. Majka ih pozva k sebi i stade ih tešiti govoreći im da ne diraju Belog Očnjaka. — Vuk je vuk, objasni sudija Skot. Ne može mu se verovati. — Ali on nije čist vuk, umeša se Beti zastupajući odsutnog brata. — Oslanjaš se samo na Vidonovo mišljenje, odgovori sudija. On prosto pretpostavlja da u Belom Očnjaku ima izvesna pseća žica. Ali kao što će ti i on sam reći, on ne zna ništa o tome. Što se tiče njegovog izgleda ... On ne završi rečenicu. Beli Očnjak je stajao pred njim i besno mumlao. — Odlazi odatle! Lezi dole, gospodine! naredi sudija Skot. Beli Očnjak se okrete ženi svoga voljenoga gospodara. Ona vrisnu od straha kad je on dohvati zubima za haljinu i stade je vući, dok se laka tkanina ne razdera. Dotle on već beše postao središte interesovanja. Beše prestao da mumla, pa je stajao uzdignute glave i gledao im u lica. Grlo mu se grčevito naprezalo, ali nije mogao da iskaže ono što se moralo iskazati. — Nadam se da neće pobesneti, reče Vidonova majka. Ja sam rekla Vidonu da se bojim da topla klima nije za životinju iz severnih, ledenih krajeva. — Ja mislim da se on muči da progovori, objavi Beti. Baš u tome Trenutku Beli Očnjak dobi moć govora, koji mu navali uz grlo i izbi u snažnom lajanju. — Nešto se dogodilo Vidonu, reče njegova žena odlučno. Sad svi poskakaše na noge, a Beli Očnjak potrča niz stepenice, osvrćući se u nazad kao da ih zove da idu za njim. Zalajao je po drugi i poslednji put u svome životu iskazujući ono što je želeo. Posle toga događaja on dobi toplije mesto u srcima na Sijera Visti, pa čak i konjušar kome beše razderao ruku morade da prizna da je to pametan pas, baš ako je i vuk. Sudija Skot je još ostajao pri svome mišljenju i dokazivao ga, na opšte nezadovoljstvo, raznim merenjima i opisima koje beše pokupio iz enciklopedija i raznih prirodopisnih dela.
203 Dani su dolazili i prolazili, zasipajući suncem Dolinu svete Klare. Ali kad oni počeše kraćati i kad se primače duga zima od dolaska Belog Očnjaka na Jug, on dođe do čudnog otkrića: da Ovčarkini zubi nisu više tako oštri. U šenim grickanjima bilo je želje za igranjem i neke blagosti koja im nije dala da ga ozlede. On zaboravi da mu je ona nekad zagorčavala život, i kad bi se ona tako počela vrteti oko njega, on joj odgovaraše dostojanstveno, starajući se da bude šaljiv, a postajući samo smešan. Jednoga dana ona ga povede u dug lov preko zadnjeg pašnjaka, pa u šumu. To je bilo po podne kad gospodar ide na jahanje, i Beli Očnjak je to znao. Konj je stajao osedlan i čekao pred vratima. Beli Očnjak je oklevao. Ali je u njemu postojalo nešto što je bilo jače od svakog zakona koji je bio naučio, od svih običaja koji su mu dali oblik, od njegove ljubavi prema gospodaru, pa čak i od same njegove volje da živi. A kad ga u tome trenutku neodlučnosti Ovčarka zagrize u šali i stade trčati napred, on se okrete i pođe za njom. Gospodar ode toga dana sam na jahanje. A kroz šumu su Ovčarka i Beli Očnjak kaskali jedno uz drugo, kao što su njegova majka Kajči i stari Ćora trčali pre toliko godina kroz tihe šume severnih predela.
204 V ZASPALI VUK Otprilike baš u to vreme listovi behu puni pojedinosti o drskom bekstvu jednog robijaša iz zatvora u San Kventinu. Bio je to krvoločan čovek. Od prirode naopako stvoren. Nije se rodio ispravan, a ni doterivanje koje je dobio u rukama društva nije mu ni malo pomoglo da bude bolji. Ruke društva su grube, i taj čovek je bio pravi proizvod tih ruku. To je bila zver — ljudska zver, istina, ali ipak tako grozna, da se najbolje može izraziti rečju mesožder. U zatvoru u San Kventinu pokazao se kao nepopravljiv. Kazne nisu nikako mogle slomiti njegov duh. On je mogao umreti kao nem ludak boreći se do poslednjeg daha, ali nije mogao biti živ potučen. Što se zverskije borio, utoliko je društvo grublje postupalo prema njemu, a jedino dejstvo te grubosti bilo je u tome što ga je činilo još krvoločnijim. Ludačke košulje, gladovanja i batinanja bili su pogrešno postupanje prema Džimu Holu. On je za takvo postupanje znao još kad je bio mali, slab dečko u jednoj sirotinjskoj kući u San Francisku — mekana ilovača u rukama društva, kojoj je trebalo dati izvestan oblik. Za vreme svog trećeg bavljenja u zatvoru, Džim Hol naiđe na jednog čuvara koji je bio skoro ista tolika zver kao i on. Čuvar je postupao prema njemu nepravedno, lagao o njemu nadzorniku, poništavao mu stečena prava i progonio ga. Sva je razlika među njima bila u tome što je čuvar imao ključeve i revolver. Džim Hol je imao samo svoje gole ruke i zube. Ali je jednoga dana skočio na čuvara i zubima ga zgrabio za grlo kao kakva zver u džungli. Posle toga je Džim Hol bačen u ćeliju za nepopravljive. Proveo je tu tri godine. Ćelija je bila sva od gvožđa: pod, zidovi i krov. Nikad nije izlazio iz nje. Nikad nije viđao nebo ni sunčevu svetlost. Dan je tu bio samo sumrak, a noć mrtva tišina. Bio je u gvozdenom grobu, živ sahranjen. Nije viđao ljudskog lica niti je govorio s ljudskim stvorom. Kad bi mu doturili hranu, on bi zamumlao kao divlja životinja. Mrzeo je sve na svetu. Po čitave dane i noći on je iz glasa
205 urlao od besa na celu vasionu. Zatim se nedeljama i mesecima od njega nije čulo ni glaska, nego je u crnoj tišini grizao u sebi samu svoju dušu. Bio je to čovek i čudovište, jedna od najgroznijih utvara koja se ikad kezila u priviđenjima nekog ludačkog mozga. A zatim je jedne noći umakao. Nadzornik je rekao da je to nemogućno, ali je ipak ćelija bila prazna, a na podu, pola u njoj a pola van nje, ležalo je telo jednog mrtvog čuvara. Dva druga mrtva stražara beležili su njegov trag kroz zatvor do spoljnih zidina. Ubijao ih je rukama da bi izbegao larmu. Bio je naoružan oružjem ubijenih čuvara — živi arsenal koji je bežao kroz planine, gonjen organizovanom snagom društva. Bio je ucenjen velikom sumom zlatnika. Gramzivi farmeri su ga gonili lovačkim puškama. Njegova ucena bi mogla isplatiti neku hipoteku, ili poslati sina u koledž. Građani puni društvenog duha skidali su puške s klina i polazili u lov na njega. Čopor tragačkih pasa išao je tragom njegovih krvavih nogu. A tragački psi zakona — plaćene borbene životinje društva, sa telefonom, telegrafom i specijalnim vozovima, držali su se njegovog traga i dan i noć. Ponekad bi i naišli na njega. LJudi su ga napadali kao junaci, ili su bežali izbezumljeni glavom bezobzirce kroz ograde od bodljikavih žica, na veliku radost i uživanje sveta koji je za doručkom čitao novine. Posle takvih sukoba, mrtvi i ranjeni su kolima nošeni u grad, a njihova mesta su se popunjavala ljudima - ljubiteljima lova na čoveka. A tada je Nim Hol odjednom iščezao. Psi tragači su uzalud tražili njegov zatureni trag. Naoružani ljudi su u dalekim i zabačenim dolinama zaustavljali bezazlene farmere i nateravali ih da se legitimišu; a u čitavom tucetu planina ljudi su nalazili ostatke Nima Hola i tražili da im se isplati ucena. Za to vreme na Sijera Visti su se čitale novine ne toliko sa interesovanjem koliko sa strahovanjem. Žene su se bojale. Sudija Skot se podsmevao tome strahu, ali neopravdano, jer je Džim Hol ranije stajao pred njim i bio osuđen od njega u poslednjim danima njegovog zasedanja. A toga dana je Džim Hol u sred sudske dvorane pred svim ljudima izjavio da će doći dan kad će se osvetiti sudiji koji ga je osudio.
206 Toga puta je Džim Hol bio u pravu. Bio je nevin za zločin zbog kojeg je bio osuđen. To beše jedan od slučajeva koji su u policijskom i lopovskom rečniku poznati pod nazivom „ekspedovanje“. Džim Hol je „ekspedovan“ u zatvor za zločin koji nije izvršio. Zbog ranije dve osude na robiju, sudija Skot ga je osudio na pedeset godina. Sudija Skot nije znao za sve stvari, te nije znao ni da je učesnik u jednoj policijskoj zaveri, da je dokazni materijal veštački pripremljen i dat pod lažnim zakletvama, i da je Džim Hol nevin u zločinu zbog koga je bio optužen. A Džim Hol, opet, nije znao da sudija Skot nije bio obavešten. Džim Hol je verovao da je sudija Skot znao za celu stvar i da je išao ruku pod ruku sa policijom u izvršenju te čudovišne nepravde. I zato, kad je sudija Skot Džimu Holu izrekao osuda na pedeset godina žive smrti, ovaj, mrzeći sve u društvu koje se ogrešilo o njega, beše ustao i stao da besni u sudskoj dvorani, dok ga nije savladalo i odvuklo jedno pola tuceta neprijatelja u plavim mundirima. Za njega je sudija Skot bio potporni kamen svoda nepravde, pa je na sudiju Skota i iskalio svoj gnev i zasuo ga pretnjama o osveti koja će morati da dođe. Zatim je Džim Hol otišao u živu smrt i ... pobegao. Beli Očnjak o svemu tome nije znao ništa. Ali između njega i Alise, žene njegovog gospodara, postojala je jedna tajna. Svake noći, pošto bi sva Sijera Vista otišla u postelju, ona bi ustala da pusti Belog Očnjaka da spava u velikom holu. Ali pošto Beli Očnjak nije bio kućni pas, pa mu se nije dopuštalo da spava u kući, ona je rano svakoga jutra nečujno silazila i puštala ga napolje pre nego što se porodica izbudi. Jedne takve noći, dok je sva kuća spavala, Beli Očnjak se probudi, ali i dalje ležaše mirno. Vrlo tiho onjuši vazduh i pročita ono što mu je on javljao o prisustvu nekoga stranoga boga. A do ušiju mu dopreše šumovi od kretanja toga stranoga boga. Beli Očnjak ne udari ni u kakvu besnu galamu. To nije bio njegov način. Strani bog je išao tiho, ali je još tiše išao Beli Očnjak, jer nije imao odelo da mu šušti pri dodiru s telom.Išao je za njim sasvim nečujno. U Divljini je on lovio živo meso koje je bilo beskrajno plašljivo, te je znao za dobre strane iznenadnog napada. Strani bog zastade pri dnu velikih stepenica i osluškivaše, a Beli Očnjak beše kao mrtav i nepomičan dok je motrio i čekao. Uz
207 stepenice je vodio put ka voljenom gospodaru i ka najmilijim sopstvenostima voljenoga gospodara. Beli Očnjak se naroguši, ali pričeka. Noga stranoga boga se podiže. Počeo je da se penje. Beli Očnjak napade u tome trenutku. Nikakvo upozorenje, nikakvo režanje nije prethodilo njegovom napadu. Vinuo je telo u vazduh u skoku koji ga je bacio stranome bogu na leđa. Beli Očnjak se pripijao prednjim šapama za čovekova ramena, a u isto vreme zario mu očnjake u zadnji deo vrata. Držao se grčevito u tome položaju neko vreme, dovoljno dugo da povuče boga u nazad. Zajedno se srušiše na pod. Beli Očnjak odskoči u stranu, i dok se čovek trudio da ustane, on jurnu opet na njega zubima koji su cepali. Sijera Vista se probudi u strahu. Ozdo se čula takva buka, kao da se bije dvadesetak nemani. Čuše se i pucnji revolvera. Glas nekog čoveka vrisnu od groze i straha. Čulo se strašno režanje i mumlanje, a iznad svega toga grdno treskanje polupanog nameštaja i stakla. Ali buka se utiša skoro isto tako naglo kao što se i podigla. Borba nije trajala duže od tri minuta. Poplašeni ukućani okupiše se na vrhu stepenica. Ozdo, kao i iz nekog ponora punog mraka, čulo se kao neko krkljanje, kao da vazduh klokoće kroz vodu. Ponekad je to krkljanje prelazilo u šištanje, skoro u zviždanje. Ali i to brzo postajaše sve tiše, dok ne prestade. Zatim se ništa više nije čulo iz crnog mraka osim neko teško dahtanje, kao da se neko stvorenje muči da dođe do vazduha. Vidon Skot pritisnu jedno dugme, te stepenice i donji hol preplavi svetlost. Zatim on i sudija Skot, s revolverima u ruci, siđoše oprezno. Nije bilo nikakve potrebe za tom opreznošću. Beli Očnjak je bio učinio svoje. U sred ruševina od prevrnutog i polomljenog nameštaja, delimično na boku, s licem sakrivenim pod jednom rukom, ležao je nekakav čovek. Vidon Skot se saže, podiže ruku i okrete čovekovo lice na više. Široko otvorena rupa na grlu objašnjavala je način njegove smrti. — Džim Hol, reče sudija Skot. I otac i sin pogledaše se zajedno. Zatim se okretoše Belom Očnjaku. I on je ležao porebarke. Oči su mu bile sklopljene, ali mu se kapci lako podigoše dok se naprezao da ih pogleda kad su se naginjali nad njim, a rep se primetno
208 upinjao u uzaludnom nastojanju da maše. Vidon Skot ga potapša, a iz grla se začu mumlanje zahvalnosti. Ali je to u najboljem slučaju bilo slabo mumlanje, koje brzo prestade. Očni kapci mu se spustiše i zatvoriše, a celo telo kao da se olabavi i spljošti na podu. — Skoro je sasvim gotov, jadnik, promuca njegov gospodar. — To ćemo još videti, izjavi sudija Skot i pođe prema telefonu. — Iskreno da kažem, postoji verovatnoća jedan prema hiljadu, izjavio je hirurg, pošto je sat i po radio na Belom Očnjaku. Zora je svitala kroz prozore i zasenjivala električnu svetlost. Izuzimajući decu, sva je porodica bila na okupu oko hirurga da čuje njegovu presudu. — Prelomljena jedna stražnja noga, nastavi on. Tri rebra slomljena, a bar jedno od njih je probilo pluća. Izgubio je skoro svu krv iz tela. Postoji i velika verovatnoća da ima i unutrašnjih ozleda. Mora da je čovek skočio na njega. Da se i ne govori o tri rupe od kuršuma prosviranih kroz telo. Verovatnoća jedan prema hiljadu je u stvari vrlo optimistička. Nema ni jedan od deset hiljada izgleda da se izvuče. — Ali on ne sme izgubiti nikakvu mogućnost koja bi mu bila od pomoći, viknu sudija Skot. Ne obazirite se na troškove. Stavite ga pod zrake, upotrebite sve moguće načine. Vidone, telegrafiraj odmah u San Francisko za doktora Nikola. Nemojte se naći uvređeni, doktore, vi ćete razumeti, ali on mora dobiti svaku moguću pomoć. Hirurg se smešio blago. — Naravno da razumem. On je zaslužio sve što se može učiniti za njega. Mora se negovati isto onako kako biste negovali neko ljudsko biće, neko bolesno dete. I ne zaboravite što sam vam rekao: da merite temperaturu. Ja ću opet doći u deset sati. Beli Očnjak dobi svaku negu. Predlog sudije Skota da se dovede školovana nudilja dočeka bučno negodovanje njegovih kćeri, koje se same latiše toga posla. I Beli Očnjak odnese pobedu sa verovatnoćom jedan prema deset hiljada, koju mu hirurg nije priznavao. Ali hirurgu ne treba zameriti što se prevario u svojoj proceni.
209
210 On je celog veka negovao i operisao mekušne ljude iz civilizacije, koji su živeli obezbeđenim životom i bili potomci mnogih obezbeđenih pokolenja. U poređenju sa Belim Očnjakom oni su bili krhki i mlitavi, i prijanjali za život slabim rukama. Beli Očnjak beše došao pravo iz Divljine, gde slabi propadaju rano, a bezbednost nije nikome zajemčena. Ni kod njegovog oca ni majke nije bilo nikakve slabosti, pa ni u svim pokolenjima pre njih. Beli Očnjak je bio dobio u nasleđe gvozden telesni sastav i životnu snagu Divljine, i on se grčevito držao života, svom svojom snagom i svakim pojedinim delom, duhom i telom, upornošću koja je u prastaro vreme pripadala svim stvorovima. Okovan kao robijaš, ukrućen u gipsu i sa zavojima koji mu nisu dopuštali ni da se makne, Beli Očnjak je tavorio duge nedelje. Spavao je mnogo sati i sanjao mnogo, a kroz glavu su mu prolazile beskrajne povorke priviđenja sa Severa. Sve utvare iz njegove prošlosti podigle su se i bile s njim. Ponovo je živeo u jazbini sa Kajči, puzio dršćući do nogu Sivoga Dabra da mu podnese uverenje o svojoj odanosti, trčao iz sve snage ispred Lip-Lipa i čitave one besomučne rulje štenadi što pakleno urla. Trčao je kroz tišinu i lovio živu hranu u vreme meseca gladi; pa onda opet na čelu zaprege, dok su Mit-Sahov bič i bič Sivoga Dabra od jelenjeg creva pucali pozadi, a oni vikali: „Raa! Raa!“ kad bi došli do nekog uskog prolaza i kad bi se zaprega sabila kao sklopljena lepeza da može da prođe. proživeo je ponovo sve svoje dane kod Lepotana Smita i sve bitke koje je bio. U takvim prilikama je režao u snu, a oni koji su ga tada gledali govorili su da ima ružne snove. Ali je bio jedan naročito strašan san koji ga je mučio: čudovišni strašni električni tramvaji što zveče, treskaju i zuje, koji su za njega bili risovi što vrište. Sanjao bi kako leži negde u zaklonu od žbunja i vreba neku vevericu da se udalji dovoljno daleko po zemlji od svoga skloništa na drvetu. A odjednom, kad bi skočio na nju, ona bi se pretvorila u električni tramvaj koji mu preti, nadnosi se nad njega kao planina, ciči, zvoni i bljuje vatru na njega. Isto je to bivalo i kad bi prkosio sokolu iz plavog neba. Ovaj bi se ustremio naniže iz plavetne visine, pa bi pao na njega pretvoren u neizbežni tramvaj. Ili bi se našao u kocu Lepotana Smita. Izvan koca bi se skupljali ljudi, i on bi znao da predstoji neka bitka. Motrio bi na vrata i čekao
211 protivnika da se pojavi. Vrata bi se otvorila, a ubacili bi mu u kolac neki grozni električni tramvaj. Hiljadu puta se to ponavljalo, i uvek je užas koji mu je on ulivao bio jači nego ikad. Zatim dođe dan kad mu skidoše gips i poslednji zavoj. Bio je to svečan dan. Sva Sijera Vista bila je na okupu oko njega. Gospodar mu je trljao uši, a on je preo svoju pesmu ljubavi. Gospodareva žena ga nazva Blagosloveni Vuk, i to ime svi prihvatiše s oduševljenim odobravanjem, i sve ga žene stadoše zvati Blagosloveni Vuk. On pokuša da stane na noge, i posle nekolikih pokušaja pade od iznemoglosti. Ležao je toliko dugo, da su mu mišići bili izgubili umešnost, a i sva snaga beše iščezla iz njih. On je osećao neki stid zbog svoje slabosti, kao da stvarno izneverava bogove u službi koju im duguje. Zbog toga je činio junačke napore da ustane, dok najzad ne stade na sve četiri noge, posrćući i povodeći se napred i natrag. — Blagosloveni Vuk kliknuše žene jednodušno. Sudija Skot pogleda u njih pobedonosno. — Sad ste i same priznale, reče on. Tačno ono što sam ja neprestano tvrdio. Nikakav običan pas ne bi mogao učiniti ono što je on učinio. To je vuk. — Blagosloveni Vuk složi se sudija. — I od sada će to biti moj naziv za njega. — Moraće ponovo učiti da hoda, reče hirurg, pa je najbolje da počne sad odmah. To mu neće škoditi. Nosite ga napolje. I izađe napolje kao kralj, a sva Sijera Vista oko njega da ga prati i pazi. Bio je vrlo slab, te kad pođe do travnjaka, on poleže neko vreme da se odmori. Zatim povorka pođe dalje, pošto su Belom Očnjaku u mišiće, ukoliko ih je više upotrebljavao, dolazili mali nastupi snage, a i krv je počinjala da nadolazi u njih. Dođoše do staje, a tu u vratima ležala je Ovčarka sa pola tuceta zdepaste štenadi koja se igrala oko nje na suncu. Beli Očnjak gledaše u njih začuđenim pogledom. Ovčarka ga opomenu režanjem, i on se postara da ostane na odstojanju. Gospodar vrhom cipele pomože jednom štenetu da dopuzi do njega. On se nakostreši podozrivo, ali ga gospodar upozori da je sve u redu.
212 Ovčarka, koju je držala jedna žena, posmatraše ga ljubomorno i režeći ga opominjaše da sve nije u redu. Štene se dovuče preda nj. On načulji uši i posmatraše ga radoznalo. Zatim im se njuške dotakoše, i on oseti topli jezik šteneta na svojoj gubici. Beli Očnjak pruži jezik, ni sam nije zašto, i oliza štene po licu. Pljesak ruku i zadovoljni uzvici od strane bogova pozdraviše taj postupak. On beše iznenađen i gledaše ih nekako u nedoumici. Zatim se opet pojavi njegova slabost, te prileže, pa načuljenih ušiju i glave nakrivljene na jednu stranu posmatraše štene.I druga štenad domile do njega, na veliko Ovčarkino nezadovoljstvo; a on im ozbiljno dopuštaše da se penju na njega i da se preturaju po njemu. Ispočetka, na pljeskanje i odobravanje bogova, njemu opet dođe nešto od one stare zbunjenosti i nespretnosti. Zatim je to iščezavalo ukoliko su duže trajale ludorije i gnjavljenja sa strane malih štenaca, i on je ležao strpljivo, polusklopljenih očiju, dremuckajući na suncu. KRAJ