I noć je pala, a ja sam vozio. Morao sam da prespavam negde, u nekom malom mestašcu kakvih je pored puta mnogo. Slatko sam zaspao nakon tuširanja i probudio se u cik zore da nastavim dalje. Ništa novo, sve isto, ispred mene put koji izgleda nema kraja. Na moju radost stigao sam ispred Palerma oko 21 h. Ulična rasveta se upalila iako se videlo, dan je bio na izmaku. Lep prizor, ali odjedanput osetih jeziv smrad čim sam se isključio sa autostrade. Setim se vesti od sinoć koje sam čuo u sobi, u motelu u kom sam odseo. Veliki problem u ovom delu Italije bio je što je štrajkovala gradska čistoća. Prolazim kroz taj smrad, a sa obe strane puta na više mesta gore vatre, ljudi pale smeće, ne znaju kako drugačije da ga se oslobode. Javim se sa jedne pumpe da sam stigao. Dobio sam adresu motela gde je rezervisana soba za mene i objasniše mi kako najlakše da dođem do motela. Brzo sam ga našao. Mali i vrlo čist i uredan motelčić. Na recepciji, nakon obavljenih uobičajenih formalnosti, dadoše mi poruku gde me obaveštavaju da dolaze po mene ujutro u deset sati. Zaspao sam ubrzo nakon tuširanja jer sam bio premoren od vožnje i sunca koje je pržilo celog dana. Jutro. Upravo sam završio doručak kada se u restorančiću pojavi pravi južnjak. Niskog rasta, sa tankim brčićima, u majici i tankom štofanom prsluku. Nije mogao da omane, nego pravo prema meni. – Dobro jutro, hoćemo li? – Dobro jutro, upravo sam završio doručak, idemo. Usput uzmem jednu jabuku sa stola, ali ne znam zašto i odmah je vratim u korpicu u kojoj je stajala. Sedamo u kola – alfa romeo star oko pet godina, tek opran, još voda kapa sa kola. Put prema Palermu, ćutimo. Vozač skrenu na sporedni put, polumakadam. Nekadašnji asfalt, ali dobro oštećen i dotrajao. Pitam kuda idemo. – Kapo je u selu, obilazi vinograd – odgovori čovek za volanom. Ćutimo i dalje, odgovara mi ova atmosfera. Vozimo se nekim ispresecanim putevima, bez pomoći teško bih se sam snašao i vratio. Ubrzo izađosmo na jedan pravi seoski put, kakvih je u Srbiji napretek po selima. Lep krajolik, vidi se da ljudi vrlo brižno održavaju sve što su zasadili. Dolazimo do tri serpentine koje su se na tom mestu uzdigle do seoceta na vrhu jednog brežuljka opkoljenog vinogradima doteranim kao pod konac.
Ispred nas imanje opasano velikim zidom, velika, neprovidna gvozdena kapija. Ovako se gradilo i gradi u ovim krajevima, od davnina su se na razne načine štitili od krvne osvete i međufamilijarnih sukoba. Ušli smo kroz kapiju u veliko dvorište gde se nalazila tipična južnjačka porodična kuća sazidana od kamena. Ogromni objekat nalik na avionski hangar nalazio se uz samu kuću. Saznao sam da u njega skladište najbolja vina, maslinovo ulje i suvomesnate proizvode koje pripremaju za svoje potrebe. Otprilike na sredini dvorišta ispred kuće se nalazio veliki sto za koji može da sedne više osoba, a iznad njega je bilo isprepleteno mnogo vinove loze koja je pravila debelu hladovinu i sa koje su visili grozdovi. Ponudili su me da sednem upravo za taj sto i sačekam da dođe kapo. Odmah sam ponuđen vinom, što se i moglo očekivati jer je za njih vino kao za mene vazduh. Upitali su, onako usput, da li možda hoću neki sok. Prihvatio sam i zatražio sok od nara jer ga oni sami cede, bez ikakvih dodataka, i čuvaju ga na hladnom mestu, a vino bih voleo da popijem kada dođe kapo, sa njim u društvu. Dok sam pio sok, osećao sam kao da pijem zdravlje, ne sećam se kada mi je nešto tako prijalo. Videli su da sam sok brzo popio i odmah su doneli još jednu čašu. Gustirajući sok, primetio sam da jedan muškarac ide prema kapiji, polako, bez žurbe. Odnekud se pojavio još jedan koji je stao iza mene. Vidim još jednog da se ispred kapije pridružio onom prvom. Ćutke i mirno su pošli prema kući u društvu čoveka koji im se pridružio na kapiji. Taj čovek je bio kapo ove familije, a ja sam ga poznavao jer sam se susretao sa njim na raznim sastancima, prijatnim i neprijatnim po mene. Čim je stigao do stola, pružio mi je ruku. Sledeće je bilo da ga je jedan od dvojice koji su bili uz njega poljubio u ruku. Ovo je bio znak da taj ima privilegiju da sprovodi njegova naređenja. – Donesi nam vino – kratko reče kapo, ali sve se znalo i podrazumevalo. Čovek nestade i vrlo brzo se vrati sa čokanjem vina od pola litra i malim debelim čašama od po jedan deci. Ovakve čaše su uobičajene u italijanskim selima. Domaćin nasu vino i meni i sebi. Meni vino nije prijalo odmah posle slatko--kiselkastog soka od nara, ali prijaće.
Pričali smo jedan sat, bio je upoznat sa svime i znao je vrednost posla. Cenio je i voleo Ivana kao i njegovog oca. Isti čovek koji je doneo vino donese i tanjirić sa nasečenim kozjim sirom i nekoliko crnih maslinki. Ovo je gazdin običaj, nikada previše, nego uvek svega pomalo. Kapo poče da priča čim se udaljio čovek koji nas je poslužio. Pretvorio sam se u uvo jer ovaj ne ponavlja, priča samo jedanput. Ne smem ga prekidati kada govori. Mogu da pitam samo kada završi svoju priču, ako imam šta. To su pravila koja važe kod ovih ljudi i u ovom kraju se zna da je takav red. To sam naučio još na početku, kada sam stigao u Italiju i počeo da se sastajem sa ovakvim ljudima. – Nemoj da rešavaš ovaj problem sâm, bez pitanja i odobrenja familije. Pokvarili bi i raskinuli vezu sa ljudima iz Vatikana koji nam mnogo znače i pomažu. Čovek koji je oštetio Ivana okumio se sa don Pipom pre šest meseci, a mi smo sa don Pipovom porodicom pomešali krv. Znaš, on je do kardinala. Razgovaraću – nastavlja kapo – kako da se Ivan obešteti, makar nekim značajnijim delom. Situacija je komplikovana, mislim da deo tih slika sledećeg meseca ide iz Palerma za Ameriku. Reci Ivanu da ne čini ništa dok ne kontaktiramo s njim, šta god da se desi. Ovo je suština poruke koju Ivan mora da poštuje. – Kapo me pogleda i prijateljskim tonom mi reče: – Pozivam te na ručak sa mojom familijom. Ovde se stranac ne zove na porodični ručak, ili je to vrlo retko. Prijao mi je poziv, na kojem sam se zahvalio, i svi smo prešli pod natkrivenu verandu uz kuću gde je bio serviran sto za ručak. Ručak je u Italiji ceremonija, to uvek volim da spomenem jer uživam u tim trenucima. To treba znati, to se uči od rođenja, zna se red, nema žurbe, traje prilično dugo da se sva zadovoljstva dožive. Pili smo najbolja vina iz domaćinovog podruma, jeli domaće testenine i sireve, pa onda malo crnog rižota. Svega pomalo, ničega previše, ali svega dovoljno. Moje glavno jelo bio je jedan osrednji crveni zubatac ispečen na vatri od vinove loze. Vino se pilo i menjalo po jačini, tako da se poslednje pilo vino sa šesnaest procenata alkohola, sa predivnim bukeom koji se osećao čim vino dotakne usne i nos oseti miris. Kako se bližio kraj ručka, žene su se tiho i neprimetno povlačile od stola. Posluga je odnosila tanjire dobro pazeći da ne ponese neki tanjir na kom se nalazio još neki komad koji je poslastica za kraj. Na sve se pazi i ništa ne promiče, a sve teče glatko i normalno. Nestali su svi tanjiri i pribor, ostale su samo čaše ispred svakog muškarca za stolom. Ostalo nas je
šestorica. Ženama je bilo namenjeno neko drugo mesto. Moje mesto za stolom, kao gosta, bilo je počasno, sa desne strane domaćina. Paleći toskanelo, kapo nastavlja priču koju smo započeli ispod loze. Pričao je razvučeno i sporo kao svi južnjaci. Interesantno je da se na Siciliji priča dosta drugačiji jezik nego u centralnoj ili severnoj Italiji. Poznato je da se u ovom delu Italije dosta koristi mešavina grčkog, albanskog i italijanskog jezika. – Verujem da će teško da se vrati ovo što je Ivan izgubio, ali isto tako verujem da će biti uvažene Ivanove zasluge i zasluge njegovog oca. Kako? Pa tako – pita i sam odgovara – što ćemo se potruditi da dobije dobar posao iz kog će moći da se dobrim delom namiri, da nadoknadi ne sve, ali dobar deo da. Otpio je gutljaj vina, povukao dim iz cigare i ućutao. Znao sam da je ovo konačna poruka za Ivana i savet da ne radi ništa nego da čeka. Ubrzo sam se zahvalio na svemu i napustio domaćinstvo. Seo sam sa brkicom u kola i pravo u hotel, motel ili šta li je već. Nisam želeo da po Palermu lutam bez razloga. Hotel ću maksimalno iskoristiti za odmor da bih sutra bio spreman za dugu vožnju. Ustao sam prilično rano i bio prvi na doručku. Iznosim stvari, predajem ključ i tražim račun. Portir onako sa osmehom reče: – Ma pustite ovo, grad Palermo plaća. – Znači brkica je bio pre mene i regulisao račun. – Ovo je takođe za vas – portir mi se obrati, noseći jedan karton vina i dodade mi poklon – ali to nije sve, sačekajte, ima još jedan. – Jedan je za mene, a drugi za Ivana. Pozdravim se sa ovim simpatičnim čovekom i krenem za Trst. Ceo dan ubitačne, dosadne vožnje koju ne mogu da osveže ni česti boravci u usputnim barovima i na pumpama. Pade mi na pamet kako ovo sve izdržavaju celog života vozači kamiona, ali to samo oni znaju i ne bih se menjao sa njima. Hvala lepo. Ponovo sam spavao i odmarao se jednu noć u istom motelu u kom sam boravio kada sam dolazio. Iz jednog bara sa pumpe obavestio sam Ivana da dolazim večeras, kao i da sam obavio razgovor zbog kog sam išao. Ništa nisam govorio o detaljima. Čekao me je u apartmanu, pio hladno pivo i gledao televiziju. Uzmem hladnu limenku kole iz frižidera i odmah počnem, znam da gori da sazna šta je bilo. Nije bio zadovoljan porukom i ishodom razgovora
i hteo je to da reši sam, radikalnije. Ponovim mu kako je sve isprepleteno i kako će izgubiti ako bude rešavao sâm, bez dozvole. – Pravila su pravila i uspostavljena su od kada je sveta i veka. Ako ih kršiš, ne valja, a ako ih ne kršiš, možda valja – kažem mu. Nakon što je razvlašćen, Ivanu je ostao još neki kapital. Nekoliko automobila, jedan stan i kuća, kao i račun sa skromnom svotom novca za njegov raskalašni život. Sada je rešio da uzme novac koji mu pripada a o kojem nije mislio na vreme. Razišli smo se skoro pred zoru. Sutradan mi Ivan reče kako je odlučio da poštuje savet prijatelja iz Palerma i da ga je o tome već obavestio, pa nastavi: – Ti uzmi porše i novca koliko ti treba, idi u Švajcarsku i saznaj o sportisti što više. Ovo znamo samo ti i ja. Tako je i bilo. Čim sam stigao u Cirih, sreo sam slučajno jednog svog poznanika na Ciriškom jezeru. Dogovorili smo se da popijemo kafu u jednom kafeu gde se skuplja dosta Jugoslovena sumnjivog morala. To mi je trebalo. U kafić sam došao pre poznanika i pozvao konobaricu da poručim piće. Dođe devojka, lepotica. Ima godina, ali joj ništa ne nedostaje. Ispostavilo se da se znamo iz Dubrovnika. Ona je iz Konavala kod Dubrovnika. Znam da je imala dužu vezu sa sportistom i da ju je ostavio bez igde ičega. Sada radi u ovome baru za neku malu platu i polako troši svoju lepotu koja pomalo bledi. Bar je bio skoro prazan, samo nakratko navrati poneki sitan lopov. Koristim priliku da joj predložim da je izvedem večeras na večeru. – Ako ti odgovara, reci mi odmah, uskoro mi dolazi jedan poznanik, pa ne bih pred njim o tome. – Ona ode od stola i ubrzo mi donese papirić sa brojem telefona. Bio sam kratko sa poznanikom u baru i brzo sam se uputio prema hotelu da se malo odmorim i da se presvučem. Odmorio sam se poprilično i pred tuširanje pozovem devojku iz bara. – Vodiš me večeras na neko dobro mesto, to ti prepuštam – bio sam isključiv i sugestivan, a dao sam joj slobodu izbora. – Zapiši adresu i dođi po mene u deset sati, biću tačna.
Otišao sam na vreme po lepu Konavljanku i ona je bila tačna. Vidim da joj je prijalo kada je sela u porše kabrio, a lepo i vrlo ukusno se doterala. – Navigavaj – šalim se. Ona se smeje i uživa. U jednom momentu komanduje: – Iza ove krivine, na sredini ulice je jedan dobar klub--diskotekarestoran, tu parkiraj. Videćeš, ima veliku svetleću reklamu KISS. Čim sam ušao u to zdanje, bilo mi je jasno ko uopšte ovde može da uđe. Verovatno je rezonovala; ako hoćeš da se igraš, evo igraj se. Bio sam potkovan za bilo koji vid zabave. Gledao sam devojke oko nas, ne pridajući mnogo pažnju svojoj pratilji; bilo ih je mnogo, i to sve lepotice. Poručili smo večeru. Imala je sve manire svetske devojke. Znala je da poruči i hranu i piće i da se damski ponaša za stolom. Da me ne bi isleđivala, sâm sam odlučio da joj se predstavim nakon njene prve konstatacije: – Voziš porše s tršćanskim tablicama. – Da, da, gazda mi je iz Trsta, a za njega kontrolišem uplate i novac u Trstu, Veneciji i Milanu. Imamo jednog dužnika i ovde, u Cirihu, pa sam navratio na koji dan. Gledao sam unaokolo, uglavnom devojke, što joj nikako nije prijalo. Napao bih je, ali nisam smeo da reskiram da je izgubim. Ona mi je bingo. Ona je znala sve o sportisti, možda najviše od svih jer je čekala da mu se osveti. Iskoristio ju je i odbacio najružnije što je mogao. Živela je za osvetu, što je meni odgovaralo. Zaplesali smo posle večere, bila je uglavnom lagana muzika. Plesali smo pripijeni jedno uz drugo, ali sam uvek držao malu distancu. Ponovo se vratismo za sto po piće, kada se pojavi neki „picopevac“ i pita je za ples. – Pleši, samo pleši – podržim je. Vratila se pre nego je otišla. – Šta bi? – pitam. – Pita kreten jesi li mi makro? – A ti? – Rekla sam mu da si mi muž – i pogleda me kako ću reagovati. Ostali smo do kasno u noć, bilo nam je prijatno. Odvezao sam je do kuće i dao joj sako jer je bilo prohladno. Pred kućom je poljubim kao da mi je familija. Osetim da je za klinč, a ne zna kako bi to ostvarila a da ne bude jeftino. Prekidam situaciju:
– Sutra te vodim na večeru kuda god hoćeš jer si bila divna večeras i zaslužila si to. Sutra uveče sedimo uz tihu muziku, dobro vino i poslugu, sve joj je to nedostajalo. Seks je mogla da ima i u ulazu svoje zgrade, ali ovaj nivo i zadovoljstvo niko joj nije pružio odavno. Koristim situaciju i počinjem pomalo o sportisti, vreme je. Počela je odmah da se žali na njega, a ja da pokazujem saosećanje sa njom. Otvarala se kao školjka u vrućoj vodi. Te večeri mi je ispričala mnogo, spomenula je mnoštvo podataka i adresa dok je sažaljevala sebe. Morao sam da budem taktičan i da što manje pitam, a što više saznam. Pri kraju lepe večeri i zadovoljstava koje smo imali iznenada me upita: – Hoćemo li kod mene ili kod tebe? Ali kada ispijemo vino koje je ostalo u flaši. – Video sam da nije mogla više da se kontroliše i odlučila je da ona vodi igru. Otišli smo kod mene u hotel, u moj apartman, uz pozamašnu napojnicu na recepciji da je ne vide kada prolazimo zajedno. Stanje zadovoljstva kod nje se nije promenilo. Bila je takva kao da živi poslednju noć. Uz rashlađeni šampanjac pričala je i što sam je pitao i što nisam. Plenila je izgledom i lepotom koja kod ovakve vrste žena nije prolazna. Potrudio sam se da zadovoljim njena očekivanja, a ona se dala u najboljem svetlu, u mraku raskošnog apartmana. Ostao sam sa njom još dva dana dok nisam saznao sve što mi je trebalo. Teško bi i dobri operativci uz mukotrpan rad izvukli i polovinu ovakvih informacija. Ona je sve govorila iz besa, ponižena i prevarena, željna osvete bilo kada. Nestao sam onako kako sam se i pojavio. Mislim da ništa nije izgubila, provela se kao dama dva-tri dana i opet u borbu. Možda će naići neko poput mene, a mnogo je lepa. Neće je promašiti. Vratio sam se u Trst i sve preneo Ivanu, koji je bio spreman na radikalniji rez. Ipak je morao da posluša glas iz Palerma ako je želeo da ostane u igri sa svima. Jedva sam uspeo da ga ubedim da se strpi da vidimo kakav će mu posao obezbediti da bi mogao da nadoknadi bar deo štete koju je pretrpeo od sportiste. Ubeđujem ga da može da se vrati na poziciju na kojoj je bio, inače sve drugo bi bio njegov kraj. Ostao bi na čistini nezaštićen, i sve ostalo što ide uz to. On dobro zna kakav je kraj ljudi koji dođu u takvu situaciju. Išao je iz greške u grešku i, kada su jedne noći pripucali na nas, dok smo se vozili prema Udinama sporednim putem, rešio sam da se povučem. Ivanove kombinacije su vodile u propast. Imali smo
ludu sreću, pucali su iz dva pištolja, a noć je bila tamna i slabo se videlo, pripomogao nam je mrak. Nisam imao uvid u ono što je počeo da radi sam, bez mog znanja. Srećno se završilo po nas te noći i nekako smo uspeli da pobegnemo. Sutradan sam saznao od Ivana ko je pucao na nas i zbog čega. Te noći nije progovorio ni reči. Otišao sam do ljudi da popričamo, pucali su na mene bez razloga. Morao sam da znam da li se to nastavlja. Sreli smo se u njihovoj garaži, gde su krili ukradena kola. Nisu ni znali da sam sa Ivanom u kolima jer su čuli da sam otišao u Jugoslaviju. Sa mnom nisu imali ništa neraščišćeno, ali ih je Ivan prevario u jednom poslu za koji nisam znao. Nikada do sada nije tako nešto radio. Izgubio je kompas, potpuno. Osetio sam da nema smisla gaziti sa Ivanom tamo gde nikada nismo gazili. Razišao sam se sa Ivanom da se ne bih zamerio mnogima koji su uglavnom bili korektni prema meni u poslu. Poštovali su pravila. Ivan mi je bio drag, ali kraj dođe sam po sebi. Kraj je bio neminovan! Ivan je uvek bio nasmejan, dobronameran i dobra duša. Uvek je bio spreman da pomogne svima oko sebe, ali najgori je bio za sebe. Prosipao je novac koliko je mogao da bi ispunio skoro uvelu dušu koja je bila osuđena na patnju sve dok nije stekao poziciju i novac. Ličio mi je na nekoga ko je dugo trpeo glad, a onda su ga postavili za sto prepun raznih đakonija. Nije imao mere. Hteo je sve i još i još, sve dok to ne postane neukusno i ružno za gledanje. Tako je Ivan živeo tri godine i trošio ono što je njegov otac stekao. Zaradio je i on, ali ni približno koliko je trošio. Njegova zarada nije mogla ni izbliza da pokrije troškove njegovog razuzdanog života i popuni tamne rupe u njemu. Osećao sam još dosta ranije da je blizu kraj i da je neminovan. Pokušao sam da napravim odstupnicu i obezbedim njega, a i sebe na neki način. Znao sam da je potrošio enormno veliku sumu novca koju nije mogao da nadoknadi. Imao je i dalje svoj deo, svoju petinu vrednosti kompanije i imperije. Plašio sam se da ni taj deo neće moći da pokrije dug koji je napravio. Taj dug se morao izmiriti. Italija je ozbiljna zemlja gde se pravila znaju i zakon poštuje. Advokati i zastupnici to brzo reše. Ovde čovek može vrlo lako ostati bez prebijene pare iako je donedavno bio vrlo bogat. Predložio sam mu da otvorimo manju fabriku džinsa, koji smo prodavali vrlo uspešno. Sve sam ovo činio da, ukoliko izgubi sav novac i nekretnine, ne ostane na ulici. Mislio sam i na svoju budućnost i bio sam
svesniji situacije od Ivana. Verovao mi je i zato sam ovako nešto mogao da mu predložim. Postali smo više od gazde i pratioca i čuvara. Bili smo drugari. Pristao je na moj predlog jer nije umeo da odbije. Obradovao sam se. Pronašao sam jednu radnju, prilično veliku, oko dvesta kvadratnih metara, i na dobrom mestu. Bila je u frekventnoj ulici nadomak neizbežnog Ponte Rosa, oko koga se vrtela cela Jugoslavija. Jednog predstavnika tada poznate robne marke Ufo ubedio sam na sebi svojstven način da nam iz fabrike koju zastupa donese šablone farmerica koje smo kupovali od njih i ludo ih prodavali. Pronašao sam i jedan veliki napušteni hangar, to mi bar nije bilo teško jer sam ih mnogo obišao zbog drugih potreba. Hangar nam je za početak najjeftinija varijanta za fabriku. Da bi se hangar osposobio, moralo se uložiti, ali ne mnogo. Najkvalitetniji džins materijal dobili bismo na odloženo plaćanje od Ivanovih prijatelja iz Palerma koji su kontrolisali sve što ima veze sa džinsom u Italiji. Siguran sam da bi mu pomogli, a i znali su da mu je blizu finansijski krah. Ti organizovani ljudi trudili su se da sve što donosi profit stave pod svoju kontrolu. Ivanu nije bilo jasno kako doći do potrebne sume novca, kako da se zatvori cela konstrukcija. Objasnio sam mu da imamo dvadeset pet dobavljača sa kojima smo dobri. Oni će sigurno pristati da nas finansiraju godinu dana jer smo stvarno dobro radili sa njima i bili im dobri kupci. Kada sam mu sve izložio, nije bio siguran da možemo za godinu dana da vratimo novac. Uporan sam i uzimam od knjigovođe dokumentaciju našeg godišnjeg poslovanja i prometa. Tri dana sam pravio kalkulacije, maltene elaborate. Iz moje analize je proizišlo da bismo, samo ako preuzmemo sve naše kupce na crno, za sedam meseci vratili pozajmicu. Plus promet u radnji. Svi su nas znali i mi smo umeli da radimo. Predložio sam mu korektan odnos raspodele, normalno u njegovu korist iako bih ja sve radio. Verovao mi je, ali nije imao inicijativu i sve sam morao da guram sam. Nisam znao zašto koči. Bez Ivanovog znanja kontaktirao sam s njegovim prijateljima, a mojim poznanicima iz Palerma. Bili su u poseti kod Marija i ukazala mi se idealna prilika da ih sretnem. Izneo sam im ideju i pitao ih da li bismo se njima zamerili ako bismo pokrenuli ovaj posao.
– Samo krenite, obezbedićemo vam džins materijal i pozamanteriju, pa i nama je u interesu da nam roba ide i da imamo profit. Platićete kada stanete na noge. Ponovo sam pokušao sa Ivanom, ali bez uspeha. Verovao je da ga neće smeniti sa mesta direktora i da će iza njega stati prijatelji sa juga i iz Vatikana. – Na prijatelje se možeš osloniti ako imaju profit i korist od tebe – uporno mu ponavljam. Video sam kada sam razgovarao sa njima da je Ivan gotov. Moj savet mu je bio: ako mu ponude da se povuče, da mirno prihvati i izvuče za sebe najviše što može kao jedan vid otpremnine. – Ne zameraj se nikome, ovde je interes ispred svega, a ponekad i ispred porodice. Shvatio sam da je konačno kraj kada su me Sicilijanci pozvali kod Marija, ali da dođem bez Ivana. Interesantno, tamo je sedeo samo onaj mali čovek iz Palerma kod kog sam bio kao gost. – Sedi, i za ovaj sastanak Ivan ne treba da zna, gotovo je, Ivan je pušten niz vodu. Znamo da znaš da radiš. Interes nam je da ubediš Ivana da krenete sa proizvodnjom i prodajom džinsa. Držali ste do sada crno tržište džinsa i sve naplatili u kešu. Pomogli bismo u svemu i stali iza vas, a ako Ivan ne bude hteo, kreni sam. Sposoban si za to. Štitićemo te od svega i bićemo ti garant gde god da se pojaviš. Uzmi radnu snagu iz Slovenije, dosta su jeftiniji, a stanuju tu odmah preko granice. Rade za manju platu i za većinu ne bi plaćao nikakve doprinose. Vidim ja sve su iskalkulisali i razradili. Bili smo im interesantni zbog crnog tržišta, a najviše zbog keša. – Računamo na tebe – bilo je poslednje što je moj uvaženi sagovornik rekao i tako mi stavio do znanja da je razgovor završen. Kraj za Ivana je kraj i za mene ako ga ne ubedim da nastavimo da radimo uz podršku istih ljudi sa kojima je radio i dosad. Bio je uporniji, nesigurniji i plašljiviji od mene. Nisam uspeo da ga nagovorim. Ubrzo su mu saopštili da je smenjen i da više ne predsedava kompaniji. Advokati i finansijski stručnjaci počeli su lov na Ivanovu imovinu da njome nadoknade štetu koju je napravio. Prodata su dva skupocena automobila i novac je uplaćen na račun firme. Zatvoreni su računi u restoranima, buticima i hotelu. Imao sam nešto ušteđevine, u vrednosti jednog novog folksvagena golfa. Ivana su prestali da posećuju
prijatelji iz Jugoslavije, manekenke, glumice i neki estradni radnici od kojih se ranije nismo mogli odbraniti. Kada presuši, svi traže nov izvor. Izvor znači opstanak i za ljude i za životinje. Ivan je otišao u Beograd, a ja sam ostao i počeo da radim u salonu i garaži kod Marija kao probni vozač. Tada počinje nov život i posao opasniji od bilo čega. Transport velikih količina opranog novca koji je odmah mogao da se ubaci u opticaj. Posao opasniji od trgovine drogom i oružjem zajedno.
MAFIJIN KURIR OD POVERENJA Nekako živim po inerciji, sve imam, ali osećam da Ivan gubi tlo pod nogama. Mnogo je novaca bukvalno proćerdao, bacio u nepovrat. Znao je da skupim satom sa platinastom narukvicom plati pesmu – stavi ga na gudalo violine kao napojnicu violinisti. Njegov kraj sam nazirao. Nisam pravio nikakav „štek“. To bi mi ličilo kao da kradem od sebe, a imao sam sve otvoreno, neograničeno. Ono što sam proživeo ovih godina uz njega za to vreme cela Juga nije. Očekivano, Ivana ubrzo smenjuju sa mesta direktora firme. Od njegove petine vlasništva naplaćuju mu proćerdane pare. Ide Ivan i za mene više nema mesta. Pripremao sam se da se vratim u Sarajevo i upravo sam pakovao svojih dvadeset pet skupocenih odela i ostalu skupocenu garderobu koju mi je Ivan vrlo galantno obezbedio, a koja je bila uslov za pojavljivanje na nekim važnim mestima gde smo zajedno išli, kad neko zakuca na vratima. Portir mi saopšti da me je Mario zamolio da mu se javim ili da dođem do njega. U pet sati. Mario mi je bio dobar prijatelj i zaslužio je da sačekam pet sati i odem do njega. Kada sam stigao, primio me kao najbližu familiju. I njemu je bilo žao Ivana, od kog je zaradio mnogo novca kupujući za njega najskuplje automobile i prodajući ih. Dobro me je znao i cenio me. Znajući da sam i ja izgubio posao, ponudio mi je da radim kod njega kao probni vozač skupocenih automobila. Ako mi se dopadne, mogu da ostanem. Imao sam obavezu da svim skupim automobilima koje bi prodao sa kupcima obavim probne vožnje i upoznam ih s osobinama automobila. Pristao sam jer sam oduvek voleo kola. Menjali su se rols, ferari, BMW, mercedes, maserati, lamborgini i ko zna šta još sve. Kupci su bili imućni ljudi koji nisu kupovali direktno nego preko Marija, koji je uvek kola dobijao bez čekanja na isporuku. Jednog dana dobijem jedan hit mercedes i VIP klijenta za probnu vožnju prema Veneciji, ali dovoljno je i do Udina, reče mi Mario. Kupac je bio zet jednog Mariovog prijatelja iz Palerma. Preuzimao je kola za tasta.
Zatvoren, lepo obučen, po čemu je više ličio na Italijana severnjaka. Nije bio mnogo govorljiv i upijao je sve što sam mu govorio. Šta za šta služi i koje su osobine ovog skupog automobila. Auto je bio opremljen svim što se tada moglo ugraditi u automobile. Čovek je pipkao dugmiće i otvarao kasete. Ja izađem na izlaz za Udine, pa krenem nazad prema Trstu. Moj kupac se najzad malo smirio. Vozim sto trideset do sto četrdeset kilometara na sat, mercedes plovi, ne čuje se, i mislio sam da kupac neće usta otvoriti do Trsta. Ubrzo je progovorio. – Nisam došao na salonsku vožnju, hteo bih da vidim šta ova mašina može. – Nije mi trebalo ništa više reći. U to vreme nije bilo ograničenja na autostradi. Brzo smo prebacili kazaljku na kontrolnoj tabli preko dvesta kilometara na sat. Neke sam obilazio s leve, a neke sa desne strane. Ubrzo mi je rekao: – Malo uspori. – Čim sam skinuo nogu sa gasa, suvozač nastavi vrlo smireno i odmereno. – Znamo kakav si i kako voziš, Mario nam je sve rekao. Dobio sam zadatak da obavim razgovor sa tobom. O ovome zbog tvoje bezbednosti nemoj nikom da pričaš. Klimnem glavom uz kratko: – Si čerto. – Priča kreće. – Naše tri porodice sa juga, koje su ti poznate, dobijaju određene količine novca u ovome gradu. Mnogo je novca ovde, pa ima i za nas. – Vidim ga krajičkom oka dok ga slušam, vozim i razmišljam šta će reći dalje. – To su velike sume opranog novca odmah spremnog za upotrebu. Taj novac treba neko ko je registrovan kao naš i u koga imamo poverenje da transportuje iz tačke A, to je Trst, do tačke B, to je Venecija. U Veneciji se pošiljka predaje. Naši sve prate, ni ja ne znam ko to radi, ali da znaš, ceo put je kontrolisan. Mora se tako, vidiš i sam da je Italija kao Vezuv, sva ključa. Za tebe interesantno, honorar po jednoj vožnji je deset hiljada nemačkih maraka. – Nije me mnogo iznenadio. Tek sada sam shvatio zašto je Mario mene odabrao za ovu vožnju i tako obezbedio diskretan razgovor. Gleda me, očekuje izraz lica koji nešto govori. To mu nisam priuštio. Posle kraće pauze i mog neoglašavanja, nastavlja: – Razmisli do sutra uveče, kada se vidimo kod Marija na večeri. Ušli smo u garažu. Ja sam potpisao papir da sam obavio probnu vožnju sa klijentom, to je bilo uobičajeno. Čim sam predao kola, izašao sam na ručak u obližnji restorančić. Nije bilo mesta, sve je bilo puno, kao i obično
u vreme ručka. Seo sam sa dva starija čoveka, samca, kojih ima poprilično. Ručaju skromno, to sebi mogu da priušte jer sami ne mogu da spremaju hranu kod kuće. Pogledam kroz prozor i vidim mog kolegu probnog vozača kako gleda na sve strane. Traži mene pogledom, siguran sam. Registrovao me je, ali ne obraćam pažnju, kao da ga nisam video. Tog trenutka shvatam da je crv sumnje proradio – s kime ručam nakon poverljivog razgovora. Ova sorta ništa ne prepušta slučaju, verujem da su i konobara angažovali da prisluškuje da li pričam sa starcima i o čemu. Ručam i razmišljam, imam nekih jedanaest hiljada maraka. To je ništa prema onome sa koliko sam novca raspolagao i koliko mi je novca prošlo kroz ruke. Uskoro bi trebalo da idem za Sarajevo, ponuda nije loša. Odradim desetak puta i sa stotkom kući. Nisam bio svestan težine obaveze i nečega što je bilo više nego tajna. Ujutro nakon doručka odem na kupanje, nema Ivana ni obaveza. Posle podne ručak kod Marija i sastanak. Tamo su me smatrali za svog. Shvatio sam za ovo vreme provedeno u Italiji da to nije plus nego minus. Tako ti lakše priđu, kontrolišu te, veruješ im i tako mogu da ti urade šta žele. Tako je isto i u njihovim porodicama. Širio se miris roštilja, vreme lepo, toplo, mirno je i tiho. Idealno za uživanje uz piće i razgovor. Mario mi dade znak da uđem u kuću i usput mi reče: – Čekaju te u salonu. U prostoriji samo uz dnevno svetlo nije dovoljno vidljivo jer je kasno poslepodne i sumrak je. Za stolom tri čoveka. Jedan sa velikim tompusom i flašicom san pelegrina ispred sebe, a druga dvojica puše toskanelo sa aromom ruma. Oseti se odmah rum, a piju neki italijanski roze. Završili su svoj razgovor i onaj sa tompusom pokaza mi rukom na stolicu da sednem preko puta njih. Rukom pokaza na čašu umesto pitanja šta ću popiti. – Ništa, hvala, vani pijem kolu. Interesantno, razgovor počinje najniži sa toskanelom u ustima koji ne vadi, samo odbija dimove u pauzi između rečenica koje izgovara. – Znaš o čemu se radi, pa možemo da nastavimo razgovor. Da li si razmislio? – pita me. – Jesam – trudio sam se da budem uverljiv, miran i siguran. – Zašto te interesuje ovaj posao? – nastavlja ispitivanje mali, pronicljivi čovek.
– Vi ste mi ponudili, a ja sam video mogućnost zarade. – Dobro, da li si svestan kakvim ćeš opasnostima biti izložen i koju odgovornost nosi ovaj posao? – Jesam – kratko sam odgovorio. – Dakle, tvoj zadatak je da velike količine novca prevezeš do Venecije i tamo ga predaš onome ko te bude čekao. – Ćutim i slušam. – Taj novac pripada našim familijama i nama si direktno odgovoran ukoliko se nešto desi. Instrukcije ćeš dobiti od Marija. Nas nećeš viđati, osim u nekim nepredviđenim situacijama, kada bi te još neko posetio, ali to ne bismo voleli da se desi. Nakon svakog obavljenog posla od Marija dobijaš deset hiljada maraka. Ako smo se razumeli, onda je dogovoreno. – Da, jesmo – odgovaram. Ona druga dvojica za stolom ni reč nisu progovorila za sve vreme monologa najnižeg čoveka, samo su nemo slušali. Čovek koji mi je sve ovo saopštio pogleda u stranu i klimnu nekome glavom. Za minut njihov čovek u lepom odelu donese na tacni tri čaše crvenog vina. Opet će glavni govornik. – Ovo je najbolje vino koje se pije u Italiji. Da nazdravimo za uspeh u poslu – i prvi uze čašu kako je i red. Svi su nazdravili različitim zdravicama. Jedan od onih koji se nisu oglašavali nazdravi sa „Brindizi“. Malo mi je bilo čudno, znam da je Brindizi luka ispod Barija. Primetio je da sam ga pogledao i poče odmah da objašnjava. – Ovo je zdravica iz regije Pulja, i tamo je mnogi koriste. Moja majka je iz jednog sela blizu Brindizija. Znaš, Brindizi je jedno vreme bio privremena prestonica Italije umesto Rima, za vreme Musolinija. Kratko, ali bio je. Lepa je Pulja – onako kao za sebe reče sa neskrivenim osmehom. Drugi, koji dotad nije otvarao usta niti bili šta govorio, oglasi se: – Kada je razgovor ovako završen, mogli bismo da probamo malo roštilja. Pomešali smo se sa ostalim gostima koji su znali svoje mesto i šta i dokle mogu; to je bilo nepisano pravilo kog su se pridržavali svi prisutni na ovakvim skupovima. Ubrzo sam krenuo, pozdravili smo se podizanjem ruke. Noć sam prespavao mirno. Nisam razmišljao o težini zadatka i opasnostima koje ga
prate, valjda su i godine uticale na to. Sutra me Mario pozva da mi da platu, a mene je uveseljavala jedna lepa Beograđanka. Tog dana nije bilo ni vožnje i kao da se sve namestilo da uživam. Već sledeći dan je bio pakao od posla, a i sledeći isto tako. Radilo se dobro. Na kraju napornog dana Mario me zaustavi. – Ostani malo kada zatvorimo pa onda idi. – Zaključa prodajni salon i, siguran da smo sami, poče. – Prekosutra radimo prvu isporuku, dobro slušaj. Greška ne postoji kao opcija, u našoj garaži preuzimaš kola u kojima su avionske vreće pune novčanica u raznim apoenima. Ovoga puta je vrednost četiri i po miliona nemačkih maraka. Ovaj teret opasniji je i mnogo vredniji od droge jer je to oprani novac, odmah operativan. Veoma je bitan za porodice naših prijatelja. Ovo je najpoželjniji tovar za svakoga. Voziš i budi miran. Ne ulazi u bilo kakve konflikte na putu, izbegavaj incidente. Čuvaj se udesa. Odavde do Venecije imaš tri naše prolazne kontrole, ali tu su i ako bi ti zatrebala pomoć. Policiji ne smeš da staneš ako pokušaju da te zaustave, u tom slučaju izlazi u prvo mesto, na prvom izlazu, imaćeš podršku. Isporuka je u velikoj garaži u Veneciji, na drugoj etaži te čeka beli autobjanki. Signal je levi pa desni migavac i dva puta ablendovanje svetlima. Ne izlaziš iz kola, već im daš ključ od gepeka kroz prozor. Kad preuzmu robu, vraćaju ti ključ, a ti nazad u Trst. Lako je za deset hiljada maraka, ali opasno. A da, da ne zaboravim, na putu za Veneciju nema svraćanja na kafu i pumpe, kola su tankovana do vrha. Tvoja lova te čeka kod mene kada se vratiš, u tvojoj kaseti. Tako je i bilo. Na dan isporuke preuzeo sam jednu alfu kakvih je na desetine hiljada u Italiji, čak ih i policija vozi. Izlazim iz garaže, Mario lupi po gepeku za pozdrav. Vozim tršćanskim ulicama, vrlo je živo. Idem donjim putem kroz Barkolu, vozim lagano i pokušavam da se opustim uz muziku. Čuju se mnoge sirene, kao i svakog dana u Trstu, policija, hitna, vatrogasci. Danas mi nekako drugačije zvuče, kao neka potencijalna opasnost, i ne daju mi da se opustim i mislim na druge stvari. Vozim i registrujem sve. Vrlo brzo se preda mnom ukaza auto-put i zelena tabla: Sežana desno, Milano i Venecija levo. Normalno, krećem prema Milanu i Veneciji. Saobraćaj je veoma gust. Ovo je glavna tranzitna saobraćajnica u severnoj Italiji, gde se nalazi uglavnom sva industrija. Zakucao sam kazaljku na kilometar-satu na sto četrdeset, koliko vozi većina učesnika u saobraćaju. Razmišljam, prvi
put pomislim da, kad im dam ključ da uzmu novac, mogu da me „odrade“ kako žele. Nisu me valjda angažovali jednokratno, nađem opravdanje pred sobom i nastavim dalje, menjajući stanice na radiju. Prošao sam Udine i sigurno prvu kontrolu, vozim dalje, sve je u redu. Pojavi se tabla Mestre, to je najvažniji saobraćajni čvor severne Italije. Produžavam prema Milanu, ali vrlo blizu je skretanje za Veneciju. Na izlazu za Veneciju bila je velika gužva, svi se sporo kreću, voze polako, pa i ja. Vidim garažu, visoka je i štrči. Znam da je ovo finale. Podsetim se još jednom znakova raspoznavanja. Već ulazim u garažu. Nema više vremena za preslišavanje, nego da obavim posao. Drugi sprat garaže, beli autobjanki. Razmenjeni znakovi, roba isporučena i preuzeta uz poglede nepoverenja i želju da se što pre raziđemo. Izlazim iz garaže, a nisam ni svestan da je sve prošlo ovako brzo i po planu. Opet istim putem prema Trstu. Otvorio sam oba prozora. Trebalo mi je vazduha zbog nekog nedefinisanog osećanja. Stanice na radiju su se mešale jer su bile lokalne, sa malim dometom, pa sam ugasio radio. Prva pumpa,veliki kapučino, ledena koka-kola i pogled uprazno. To mi je prijalo. Ponovo sam seo u kola i krenuo prema Trstu. Alfu sam ostavio u garaži salona, novac nisam uzeo, uzeću ga ujutro. U salonu je sigurniji nego u banci. Tu noć sam prespavao bez društva i zabave. Pre nego što sam zaspao, pade mi na pamet naša služba koja me je pustila da se povučem. Nije im verovati. Mora da neko drugi radi ustašku organizaciju u Trstu. Šta ako me nadziru i provale, pa krenu nove ucene, nikada kraja. Da ne govorim o Italijanima koji u ovo ludo vreme prate sva kretanja i poslove mafije. Ujutro, u salonu, Mario me dočeka s osmehom na licu. – Dobro obavljen posao, nisam ništa drugo ni očekivao. – Da, da – rekoh i obojica se prihvatismo posla kojeg je bilo već od ranog jutra. Posao je nekako opao pre ručka. Ja uzmem svoju zaradu, kad mi priđe Mario. – Treba da pripaziš taj novac koji voziš i kako voziš. On pripada porodicama ljudi sa kojima si sklopio posao. Svaka od tih porodica ima interes da u određenom momentu preotme onaj deo koji pripada onim drugim dvema porodicama. Tebe bi okrivili, živog ili uglavnom mrtvog
’ladnog. – Vidim da mu nije drago što mi ovo govori, ali me je mnogo „gotivio“ i hteo je da me upozori. Ubrzo sam uspešno uradio još jedan posao, pa onda mesec dana ništa. Sledećeg meseca četiri puta isti posao. Suma koju sam vozio uvek je bila dosta veća nego prethodnog puta. Na poslednjem poslu sam kasnio sat i po zbog nekog zastoja. Težak udes, lančani sudar na auto-putu. Bila je panika, gde sam. Tada sam video šta se sve oko mene zbiva i kakva je kontrola. Posle ovog obavljenog posla i saznanja koliko je ljudi uključeno u praćenje moje isporuke i transporta, nisam više mogao mirno da spavam. Budio sam se na svaki šum. Shvatio sam da moram da pokušam da se nekako izvučem iz ovoga ludila kako znam i umem. Znam da će biti teško, možda i nemoguće, ali znam da ovako više ne ide. Osećao sam da sledeći posao neće biti dobar za mene jer se količina novca koji vozim stalno povećavala. Dostigla je vrednost od preko dvadeset miliona nemačkih maraka. Pitam se da li je to zbog poverenja ili neko čeka da bude neka mnogo velika suma, pa da odradi moj transport i mene skloni da me ne može niko naći, tako da nema traga ni novcu ni meni. Posao za koji sam odlučio da mi bude poslednja vožnja rešio sam da uradim na svoj način, pa šta bude. Da li me je ophrvala paranoja ili je to bila stvarna situacija, iskreno, nisam znao, ali sam znao da moram ovo da prekinem. U prolazu pred jednim izlogom primetio sam jednog poznanika iz Beograda. Studirao je u Beogradu na fakultetu koji sam ja napustio. Student iz Sarajeva. Momak na koga sam se mogao osloniti da će mi učiniti uslugu za koju sam smislio da mi je potrebna. Izljubimo se tu drugarski, iskreno. Ponekad smo se u Beogradu ispomagali, novcem uglavnom. Pozvao sam ga na kafu u obližnji bar zbog toga što mi je bio drugar, a ispalo je super za moju kombinaciju. Poručili smo standardno po kafu. Počeo sam odmah. – Treba nešto da mi pomogneš, nije ništa komplikovano, a posebno ne za tebe. Zaradiće se i neka para – najavim stimulativno. – Znaš da sam ja uvek za posao, a posebno sa tobom – prihvatio je moj predlog. – O čemu se radi? – upita nestrpljivo, iako je bio staložen momak. – Vidi, sutra me čekaj u deset i trideset u ovom baru, ali pre toga otiđi u Mađore, oni zastupaju rentakar Avis. – Gleda, sluša i ne trepće. – Iznajmi na svoje ime na jedan dan fijat mirafiori sto trideset jedan, imaju ih mnogo.
Kada preuzmeš auto, idi pravo u garažu hotela Đoli, na obali je, znaš sigurno. – Da, znam, spavao sam tamo sa bivšom ribom, jedanput i nikada više. Cifra, druže. – Ma nema veze, uvezi kola u garažu. Ključ moraš ostaviti čuvaru i dođi ovde u bar u dogovoreno vreme. – Gleda me i dalje, vidim nedostaje mu još jedna kockica. – Rekao sam biće i za tebe, evo ti sto hiljada lira za tebe i dvesta hiljada za depozit za kola u rentakaru Mađore – nastavio sam – ali bolje dođi ovde u deset i dvadeset, pa ćemo zajedno do hotela. – Lice mu se ozari na onih sto hiljada lira. – Treba da budeš i u pola pet u ovom baru da odvezeš i razdužiš kola u Mađoreu – završavam ja priču. Nije ni slutio šta radim i šta sam naumio. Verovatno je mislio da je neka pljačka u pitanju. Razišli smo se svako na svoju stranu do sutra. Ja sam sutra ujutro preuzeo jednu lanču sa neverovatno vrednim teretom, odvezao se oko deset i petnaest do bara gde je trebalo da se nađem sa drugarom. Drugar je stigao u narednih nekoliko minuta. Nismo sedali nego mu pokažem da me prati, ovako je bilo sigurnije i brže. Obojica smo ušli u garažu hotela Đoli. Pokazao sam mu da otvori gepek fijata i da sačeka napolju, zvaću ga. Tako je i bilo. Brzo sam prebacio vreće sa novcem iz lanče u fijat. Predao sam ključeve lanče čuvaru parkinga uz umerenu napojnicu i napomenu: – Samo do večeras. – Mislio sam na to koliko kola ostaju u garaži. Dam ključeve fijata mom drugu da ga on izveze jer ga je on i uvezao u garažu. Ispred garaže sednem u iznajmljeni auto i kroz prozor saopštim drugaru: – Ti si svoje završio za sada, budi posle podne oko pola pet ovde da vratiš kola i to je kraj za tebe. – Gleda i ne razume ništa, ali sto hiljadarki je inkasirao. Znam da je dvadeset dva miliona nemačkih maraka u kolima. Počinjem da se borim sam sa sobom. Niko ne zna da sam kola zamenio zbog svoje bezbednosti, zapravo po mojoj proceni zbog opasnosti po mene. Nema me na prolaznim kontrolama. Nosim se sa iskušenjem. Ovo je najveća suma koju sam vozio do sada. Možda misle da sam čekao momenat da pokupim veliku cifru i nestanem. Možda se neka od tri porodice odlučila
da uzme ceo plen i da me „o’lade“. Svašta mi se motalo po glavi jer suma je zaista bila velika. Kod Marija se telefon sigurno usijao. U organizaciji je sigurno opšta panika. Telefonska linija sa Palermom, Napuljem i Katancarom sigurno je otvorena. Pitam se kakav mi je kraj i da li mi je ovakav posao trebao, ali vozim i ne primećujem kola koja prolaze pored mene. Svestan svega, ali pomalo odsutan, osećanje koje je teško opisati. Brzo je sve prošlo ili mi se tako učinilo. Kada želiš da nešto potraje, prođe veoma brzo. Izlaz za Veneciju i garaža je na pomolu. Mislim, evo ga finale, ali neka je, dosta je i strepnji i sve treba da se prekine. Potrudiću se da sve bude najbolje što mogu da izvedem i da bude najbezbolnije za mene. Ulazim na drugi sprat garaže od deset spratova, to je mesto našeg sastanka svaki put kada predajem pošiljku. Vidim autobjanki parkiran kao i uvek na istom mestu. Sede dvojica u njemu. Kroz glavu mi prođe, gde će ovoliko vreća, koliko donosim, stati u ovako mali auto sa malim prtljažnikom. Dajem dogovorene signale, oni ne reaguju. Sačekam pa ponovim, opet oni ne reaguju, opet ponovim i izađem iz kola. Sve van pravila i dogovora. Izađoše i njih dvojica. Pođem prema mom gepeku gde je novac, jedan mi priđe, a drugi se vrati da otvori njihov gepek. Uhvati se momak odmah za vreće, a i ja takođe da što pre završimo i nestanemo. Dođe i onaj drugi i uze jednu vreću, ja još jednu i gotovo. Kada sam ubacivao vreću u njihov auto, video sam da su oborili zadnje sedište svog malog automobila i imali su neko ćebe da ga stave preko vreća. Gledaju u mene i ništa im nije jasno. Sedamo svako u svoja kola i krećemo iz garaže da što pre nestanemo. Meni je nekako laknulo, samo nisam znao koliko će to stanje trajati. Sigurno do susreta sa gazdama novca i života. Standardno bih u povratku posle obavljenog posla svraćao na neku od mnogih benzinskih pumpi na putu za Trst. Normalno, svaki put na drugu pumpu. Ovog puta mi je baš bio potreban jedan produženi espreso sa mlekom u velikoj šolji. Prva velika pumpa bila je moje odredište. Imala je i nekoliko stolova ispred bara, ograđenih žardinjerama sa cvećem. Pio sam svoj espreso i gledao sve te silne automobile koji svraćaju da sipaju gorivo, a poneko i da popije nešto u baru u kom i ja sedim. Mislim koliko svi ti ljudi nose problema, a i lepih stvari u svojim glavama. Za njih ne znam, ali za sebe znam. Brzo sam popio svoju kafu, a nije mi se išlo u Trst. Imao sam obavezu da kola dam čoveku
da ih vrati u rentakar, a ja da odem kod Marija na ispovest. Uskoro sam se našao sa drugarom i dao mu kola da ih vrati. Nije mi bilo do kafe i sedenja s njim. Seo sam u svoju lanču, koju mi je Mario dao jutros punu novca, i pošao u garažu na viđenje i ispovest kod Marija. U garaži-salonu ugašena svetla, samo vidim svetlo koje se probija iz kancelarije. Ablendujem svetlima jer sam znao da je Mario unutra i da me čeka. On otključa vrata i pusti me da uđem, ćutao je. Zatim podiže glavu i upita: – Šta bi? – Nisam mogao više, ne mogu da spavam, uvrtelo mi se u glavu da je kraj i da će da me „odrade“. Mnogo znam, što nije dobro, i takve ućutkaju da budu sigurni. Uradio sam sve po dogovoru, roba je bezbedna i na mestu je. Ovo sam rekao iz više razloga. Prvo, Mario mi je naklonjen, a gazde mogu da uvaže njegovo mišljenje o meni i da me amnestiraju. Drugo, on mi je garant i zato ovo i njega može da košta. Treći je što sam nekome morao da kažem, a nikom ne verujem. Ma ovi ne veruju ni članovima najuže porodice. Gleda me Mario prijateljski i nije siguran šta će biti. – Ja te razumem, ali ovo sve moraš objasniti gazdama, sutra uveče biće ovde kod mene. Poručili su da dođeš. – Nemam kud, dolazim pa kako bude. Znam da ne mogu nikud pobeći. Vreme do sutrašnje večeri i sastanka sa gazdama bilo je večnost. Kada bih nekako mogao da prespavam ovo vreme patnje do sutra uveče. Za moje godine mnogo toga sam prošao sa ljudima iz vlasti i raznih službi i ljudima iz podzemlja. Pravila su skoro ista, ponekad ih samo nijanse odvajaju. Dođe i to ključno i sudbonosno veče za mene. Kod Marija su tri meni poznata automobila. Isti sastav kao i uvek, gosti i pratioci. Večeras nema roštilja ni drugih gostiju. Vidim da sam u ringu sa mračnim silama koje ne mogu da pobedim. Moj zadatak je da se ne borim nego da uz božju pomoć pokušam da se izvučem, ako je moguće. Pitam se da li ja to imam visoko mišljenje o sebi kada verujem da mogu da se izvučem iz ruku majstora ovoga posla. Visoko mišljenje ili ne, to mi je jedino ostalo. Ulazim u salon vile, postao mi je kao kancelarija neke firme. Sede isti ljudi sa istim cigarama, po šoljica kafe ispred njih. Čekaju mene da odluče:
prst gore ili prst dole. Toliko vredi nečiji život za taj soj ljudi koji su svoja mesta zauzeli samo bog zna kakvim rabotama i nedelima. Treba da ih pogledam u oči. I da napravim izraz lica koji ih neće iritirati ili navesti na odluku kobnu po mene. Nisam uspeo u svojoj nameri da napravim bilo kakav određen izraz lica. Već sam sedeo u stolici namenjenoj meni i trpeo njihove poglede. Ćutao sam. Poče najmanji Italijan, igrajući se sa aromatizovanom cigarom toskanelo, čiju sam aromu kafe osetio i ja. Primetili su da sam hladan, bolje rečeno, da sam se pomirio sa sudbinom i da sam na leđima. – Pričaj – bio je kratak da kraći ne može biti ovaj Italijan ne viši od sto šezdeset santimetara. – Znate i ko sam i šta sam. Prihvatio sam ovaj posao, a nisam ni bio svestan kolika je to odgovornost, posebno što je suma novca svaki put bila sve veća i veća. Sve sam obavio po dogovoru poštujući pravila do poslednjeg puta kada sam takođe obavio posao. U poslednjem trenutku, zbog nekog straha sam odlučio da promenim plan na svoju ruku, što nije trebalo da uradim. Imao sam veliko psihičko opterećenje – deklamujem ja svoj monolog u borbi za opstanak i život. Gledaju u mene i imam osećaj kao da govorim zidu. A ja im pričam kao nekim razumnim akademicima. Da nije tužna i teška, situacija bi bila smešna. Nastavljam: – Želeo bih da prekinem ovaj posao i povučem se da ne bih napravio neku grešku koja bi me mnogo koštala, a i vas na određen način. Zamolio bih da me razumete i da mi dozvolite da se povučem iz ovoga posla. Moje ćutanje bi bilo garant moga života i opstanka nadalje. Sve sam rekao i verujem u vaše razumevanje posle dobro obavljenog posla. Onaj sa tompusom malo opusti atmosferu i onako sa poluosmehom reče: – Dobro govori, da ga prebacimo u društvo političara. Nisam mogao da procenim da li je to rekao cinično ili je bila šala. Ponovo uze reč onaj najmanji: – Izađi na pola sata, pa se vrati. Izašao sam i seo pored Marija, za sto ispred salona. – Sipaj mi jedan dupli viski u čašu punu leda – izlete mi iz usta.
– Ti, čoveče, ne piješ – proprati Mario moju narudžbinu iako je znao zašto sam poručio viski. – Ne pijem, ali sipaj. Popio sam napunjenu čašu dopola i ubrzo zatim dovršio i drugu polovinu. Kao da me grom ošinuo, osetio sam se kao da ću eksplodirati ili sagoreti u trenutku. Mario me je gledao. Znao je šta mislim i bio sam siguran da saoseća sa mnom. Malo ko, ko nije živeo sa ovakvim ljudima, može da razume i shvati kakva je to stvarnost i kakav osećaj. Nije prošlo pola sata otkako sam izašao iz salona, a Mario mi pokaza glavom prema salonu i promrmlja: – Zovu te, uđi. Seo sam na istu stolicu i ćutao. Glavni mali Italijan se oglasi, ali napravi pozorišnu pauzu dok je palio cigaru. – Odlučili smo – pa opet pauza. U meni čas vruće čas hladno, osećaj se, čini mi se, menja svake sekunde. Oni se, vidim, zabavljaju, može im se. Govornik je dobro povukao dim iz cigare, kao da želi da je razgori, i onda ispustio oblak dima. Dim se nije još ni razišao, a iza tih sitnih, tankih usana čujem: – Uzeli smo u obzir šta si i kako do sada radio, bilo je dobro do ove zadnje gluposti koju si napravio. Moglo je mnogo da te košta. – Ovo poslednje što je rekao bila je naznaka da se moja nada ostvaruje. – Mnogo znaš o nama i našim poslovima – ćutim, slušam i ne dišem. – Znaš i da ćutiš, to ti je dobro i korisno. Naš Mario ti je garant i uvek o tebi govori najlepše. Oslobađamo te od ovoga posla. Novac koji si zaradio je tvoj. Nestani iz Trsta. Idi u Jugoslaviju ili neku drugu zemlju, samo van Italije, i nemoj se vraćati bar tri meseca. Ovu odluku možemo da promenimo samo ako ti napraviš grešku i progovoriš bilo kome. Znaš koja je kazna za to, a i za Marija kao tvog garanta kazna je ista. Gledaju me, ja prazan, nemam snage ni da se obradujem, ali moram i ja nešto da kažem i da se zahvalim na odluci ovako povoljnoj za mene. – Hvala na odluci i razumevanju, sve ostaje među nama, zauvek. Klimnuli su glavama i to je bio znak da mogu da ustanem i izađem. Na izlazu mi Mario stisnu mišicu i reče: – Vidimo se sutra.
PONOVO U JUGI Te noći nisam mogao da spavam jer nisam verovao da se ovo završilo ovako brzo i dobro po mene. Ujutro sam ustao rano nakon neprospavane noći. Gledao sam kroz prozor Trst, bio je lep, beo, čist i umiven. Sunce je izašlo iza mediteranskih borova, sve je mirisalo na more, so i borovinu. U ovome delu grada borova je bilo dosta. Rano je, nemam kuda, sve je još zatvoreno. Ponovo mi pogled odluta na lepo isplanirane i složene zgrade i ulice između njih. Sve izgleda vrlo lepo i pitomo, ali ja dobro znam šta se sve krije iza te lepote i mirnoće. Vidim prva dostavna vozila koja počinju snabdevanje prodavnica za ovaj dan. Čuju se zvukovi podizanja metalnih roletni sa izloga prodavnica, prvi glasovi. Već se čuje i žamor. Pomislih, ajde da se i ja uključim i siđem do malog bara pored hotela u koji sam prilično retko svraćao. Vlasnik je jedan stariji čovek koji stalno igra loto i, ako bi iko trebalo da dobije u ovoj igri na sreću, to bi trebalo da bude on. Sreća se čeka i on to zna. Nismo bili bliski, ali smo se uvek pozdravljali i odnosili sa poštovanjem i uvažavanjem. Donese mi kapučino, kroasan sa džemom i vodu, moju standardnu jutarnju narudžbinu bilo gde da sednem. Uživao sam u kafi i slatkišu, zalio ih na kraju vodom i prvo u robnu kuću. Ivana tamo nisam ni očekivao jer je odavno smenjen i već su postavili novog direktora. Mene su i dalje uvažavali. Uđem kod knjigovođe, pozdravimo se kao ranije. Dohvatio sam se telefona i pozvao drugara u Sarajevu, probudio sam ga. – Lenštino, sutra ujutro da si kod mene u Trstu, ispred hotela. Nemoj ulaziti i pitati za mene, ja ću izaći kad te vidim. Parkiraj ispred hotela. Nikom nemoj da pričaš da ideš kod mene, ni bilo kuda, samo kreni kao da izlaziš u grad – nastavljam sa šalom, ali i upozorenjem za svaki slučaj. – Nemoj da zaboraviš pasoš, ništa mi ne značiš sa druge strane granice. – Kratko mi je potvrdio da je razumeo. Taj dan sam proveo neplanirano, kako je šta dolazilo samo od sebe. U hotel sam otišao oko ponoći i bio sam siguran da neću moći da spavam. Sve
je prošlo tako brzo i neočekivano glatko za Italijane koji pripadaju najopasnijem staležu u zemlji. Naučio sam da se pazim i da bolesno ne verujem nikome i ničemu živeći ovakav život za kakav sam se opredelio. Počeo sam da se pakujem da bih skratio noć. Brojim odela, a na to nikada do sada nisam obraćao pažnju. Dvadeset pet skupocenih odela, pažljivo biranih za određene situacije, a te priče su deo moga života. Svako odelo ima jednu ili više svojih priča. Skupoceni džemperi, cipele, jakne, košulje. Ovako bi nabrajale samo žene ili devojke, to meni nije svojstveno, ali kada gledam i nosim ove stvari, nosim i svoje uspomene. Poseban je to osećaj. Tek sada shvatam u kakvom sam izobilju živeo i sa kakvim beneficijama. Tek kada prođe, čovek sve shvati. Gledam neke stvari koje sam kupovao iz hira, jer mi se moglo, a nisu mi nešto posebno trebale. Mislim koliko li sam kupio poklona, odeće i slično mnogim devojkama i prijateljima. Nisam hteo ništa da ostavim i sve sam pakovao da ponesem sa sobom. Činilo mi se da bih, kad bih nešto ostavio, ostavio deo svog života. Noć je izmicala, trošio sam je u pakovanju i razmišljanju. Bilo je rano jutro kada je prijatelj stigao. Izneo sam stvari i spakovao ih u veliki opel, pitajući se hoću li imati problema na granici sa carinicima. Seo sam u kola da krenemo, kad istrča portir. – Sinjore, sinjore, ima jedan neplaćen račun sete mila lira. One devojke što su bile rekle su da vi plaćate. Pomislio sam na Ivana, to je bila njegova klijentela kojoj je on dozvolio da pije na račun, ali sada nema računa. Platim taj sitan račun, sednem u kola, pa krenusmo za lepu Jugu. Vozili smo se do Sarajeva tri dana jer smo se usput zezali vozeći obalom, mnogo daljim putem. Bilo je kupanja i provoda u raznim lepim mestima uz jadransku obalu. Išli smo do Opuzena, pa prema Mostaru i svratili u najbolju pečenjaru sa jagnjetinom na svetu, u Jablanici. Putovali smo toliko kao da smo bili na putu oko sveta. Napokon Sarajevo. Susret sa porodicom koja me se uželela, ali sam ipak više vremena provodio sa društvom. Mesto me ne drži i osećam zov Beograda, moje slabe tačke. Imam dovoljno novca za provod sa društvom u Beogradu, ali ipak odlučujem da ne odsedam u hotelu, nego idem u jedan veliki stan gde mi žive dva prijatelja. Koristili su pola stana, a pola gazdarica koja im je prala rublje i povremeno nešto kuvala. Slagali su se dobro.
Prvog dana boravka u Beogradu obišao sam Gorana i Miru. Rekoše mi da je Ivan u Beogradu sa ženom i decom. Dogovorimo se da se sutra vidimo svi na ručku i tako se i raziđosmo. Sledećeg jutra spavao sam malo duže, naravno zbog noćnog provoda. Budi me vlasnica stana, uzbuđena. – Ajde ustaj, došli neki po tebe. – Ko? – pitam. – Policija – reče kratko. Ustanem, obučem samo pantalone i izađem, kad ono dva inspektora. Pogledaše me: – Ajde obuci se, ideš sa nama – bili su kratki i koncizni. Tu pitanja i priče nije bilo iako sam pokušao. Nisu se dali. Seli smo u policijsku zastavu 101, pišti i krči radio-stanica, amortizeri lupaju, ali oni rade i ćute. Stižemo pred SUP u Ulici 29. novembra. Nisu mi stavili lisice, tako da sam pretpostavio da nije ništa opasno, ali vidim odlažu pištolje iz futrola u kancelariji. Procedura, znam. Dva radna stola jedan do drugog u redu, malo razdvojena. Preko puta stolica između stolova. – Sedi – reče inspektor vozač, a inspektor suvozač mu dodade jednu crvenu osrednje debelu fasciklu. – Živeo si u Trstu – poče vozač. Odmah mi pade na pamet da mi je nešto državna bezbednost namestila jer sam odustao od saradnje. Čovek preko puta mene nastavi: – Hoćeš li reći koliko je devojaka, prostitutki, gostovalo u tvom apartmanu u tršćanskom hotelu? – Kod mene retko, ali kod gazde često. – Znamo – smeška se ispitivač – ali one koje su bile kod tebe nudile su posao tebi, a ne gazdi. – Nisam baš razumeo, a i davno je bilo i verovatno beznačajno za mene. – Ni sa kim nisam radio, osim sa Ivanom. – Ispitivač nastavi, dok suvozač ćuti sve vreme i gleda u mene. – Dobio si ponudu da uceniš našeg visokog državnog funkcionera. Jedna ti je pokazala kompromitujuću fotografiju druga Draže Markovića. – Setio sam se. – Da, da, jeste. – Ti si bio dovoljno pametan da ne prihvatiš, a imao si i mnogo novca i lep i ugodan život i nije ti trebalo više, pa nisi pristao. – Shvatio sam da ovo
nije maslo DB-a. Vozač radi kao singerica i ne prestaje. – E, slušaj, najbolje si ovo uradio i za sebe i za nas i za našeg druga Dražu. Da si bilo šta uradio po ovom pitanju, bilo bi ti sigurno deset godina mardelja i kasnije etiketa kroz ceo život. – Gledam ga kako on to meni onako maltene roditeljski priča. – Ovako ti je dobro napolju, uživaš, znamo, znamo sve. – Iskoristim vozačevu pauzu. Zastao je da uzme vazduha jer nije prestajao da priča. Pitam: – Otkud sad ovo kada nema dela i kada se nije ništa desilo? – Devojke su mislile da si ih za nešto odrukao, pa su nam poslale anonimno pismo. Pišu da si ti glavni i da kontrolišeš kanal zlata Istanbul– Trst. – Nikada nisam bio u Istanbulu – ote mi se. – Pa ne moraš biti tamo da bi kontrolisao posao, znaš ti to dobro – oglasi se ćutljivi inspektor. Mi smo i to proverili i znamo da to ne radiš, a otkrili smo i ko je poslao anonimno pismo. – Malo mi je laknulo što ne moram ništa da dokazujem. Suvozač postavi novo pametno pitanje: – A zašto se ti ne zabavljaš ni sa jednom devojkom duže od petnaest dana? – Šokirali su me ovim saznanjem po čemu sve oni kopaju. Dakle ozbiljno su me „radili“. – Pa uglavnom devojaka ima mnogo, ali glavni razlog je da mi vi ne prikačite neku svoju da me nadzire, i ovako imate previše podataka o meni. – Nasmejao sam se, došlo mi ni zbog čega posebno, ali mislim se čime se oni sve bave. – Nisi ti cvećka – preuze vozač – imaš svoje poslove, radiš sam, individualac si, ne priznaješ grupu, tim. Samo sebi veruješ i znaš da radiš. – Znate šta, nadam se da ste zadovoljni mojim ponašanjem i odnosom prema našoj zemlji, pa ako smo gotovi, da idem. – Ovo sam rekao sve u jednom dahu. – Najslađi je kraj – nastavi onaj što je manje pričao. Ja sam dobio zadatak od šefa da odradiš za nas nešto u Italiji. Da porazgovaraš sa njim. Mislim, nemaju šta da mi prikače, ovo je na dobrovoljnoj bazi, a najmanje me interesuje nešto takvo. Odmah sam reagovao. – Kriminal i kriminalci me ne interesuju niti su me ikada interesovali. Već jedan deo posla obavljaju za vas, viđam ih po Italiji, a i ove domaćice
što pišu pisma i prodaju sto grama mesa među nogama rade za vas. Više ih je, a i bolje su od mene. – Da su bolje, ne bi te zvao šef – opet će suvozač. Vidim ja, vrag odneo šalu. Pitam mogu li da okrenem jedan telefonski broj, ali glasom koji ne priliči pritvoreniku. – Može – opet onaj ćutljivi prelazi u ofanzivu – ali slaba vajda. Reci broj – kaže siguran u sebe i svog šefa. Polako mu diktiram broj, on piše i gleda u broj pa u mene. – Otkud ti ovaj broj? – Samo vi okrenite, biće sve u redu samo ako može. – Može, može – i poče nesigurno da okreće napukli brojčanik. Nije sve brojeve okrenuo i pogleda me kao da ne veruje. – Okrenite do kraja da dobijemo nekoga – rekao sam samouvereno. Nije imao kud i okrenu poslednji broj. Znam da tu nema greške, to je broj moga ujaka, majčinog brata, čoveka koji je jedan od dvojice ljudi koji vode našu policiju. Javi se sekretarica iz kabineta. Inspektor nesigurno poče da se predstavlja. – Dobar dan, ovde inspektor Radojičić iz Dvadeset devetog. Imamo ovde druga Relju, koji traži da razgovara sa drugom Barbulovićem. – Iz slušalice se skoro sve čulo na metar od telefona. – Drug Barbulović nije tu, vraća se za pet minuta. Zvaćemo vas čim dođe. – Veza se prekinu. Znam, ili sam „ donji“ ili su oni „donji“. Telefon je zazvonio vrlo brzo. Javi se vozač koji je i zvao i koji nikada nije ni sanjao da može da razgovara sa drugom mojim ujakom. Onako snishodljivo reče: – Druže Barbuloviću, želi da vas čuje drug Relja. – Znam, znam, rekla mi je sekretarica, daj mi ga. – Halo – javim se. – Šta halo, mangupe? – javi se ujak, koji me je mnogo voleo. – Šta ćeš ti tu? Jesi li nešto zabrljao pa da te vadim? – Ma ne, ovi ljudi su fini i korektni – a njima drago, cvetaju. – Mali je nesporazum, nema nikakvog prekršaja. Međutim, po nalogu šefa, žele da me ubede da nešto radim za njih, što ja ne želim. Trebalo bi da
porazgovaraš sa njihovim šefom, zato sam te i zvao. Ti znaš da ja retko zovem. – Retko i dolaziš, sutra kod nas na ručak, a sada mi daj tog inspektora. Predajem slušalicu, a ovaj samo: – Da, da, razumem, hoću, razumem. – Inspektor spusti slušalicu i onako kao za sebe promrmlja: – A drug Barbulović ti je ujak, pa što ne reče. Zatim se obrati suvozaču: – Zovi šefa, neka se javi pretpostavljenom, poručio je drug Barbulović. Ajde da te sada vratimo kući. Sedamo u istu zastavu 101. Krenuli su kuda nije trebalo, pravo Ulicom 29. novembra, pa hoće Cetinjskom, pored tada kultne kafane Šumatovac, koja je dupke puna, u tunel, pa na Novi Beograd. Da me neko iz ove kafane vidi u policijskim kolima, ne bi me oprali ni Sava ni Dunav za ceo život. Brzo sam reagovao i predložio im drugi, mirniji smer. Učinili su mi to, a kako i ne bi posle svega što se desilo. Po povratku ispričam sve o boravku u policiji drugarima jer su i oni znali moga ujaka. Prespavam tu noć u Beogradu. Tog dana mi je propao dogovoreni ručak sa Goranom, Mirom i Ivanom i ujutro sam krenuo mojom starom rutom za Sarajevo. Tamo se mirnije živi, pa koliko izdržim.
EPILOG Dok sam se vozio novim crvenim ferarijem ka gospodinu Antoniniju, u Belinconi, gradiću na granici Italije i Švajcarske, znao sam da sam ušao u novi pakleni krug. U vratima ferarija imao sam, na mikrofilmovima, kompromitujuća dokumenta o novčanim transakcijama koje su obavljali ljudi iz Titovog najbližeg okruženja: Edvard Kardelj, Ivan Stevo Krajačić i Stane Dolanc. Razmišljao sam da ta dokumenta ostavim našima – mom šefu u Beogradu, koji je spadao u malobrojne Srbe koji su još uvek bili na visokim funkcijama u službama bezbednosti. Ali znao sam da je to veliki rizik, da je malo verovatno da uspe – „skinuće“ ga kao Rankovića, ili još gore, kao Krcuna… Iz razmišljanja me prenula taverna i velika osvetljena tabla sa natpisom Imperija. Zaustavio sam se i ušao, istovremeno shvatajući da više nisam Titov špijun – sa jakim razlogom – jer više ne verujem državnom vrhu. Bilo je to poražavajuće, ali istina – surova stvarnost. Rešio sam da u to ime popijem piće i obavim zadatak do kraja.
O autoru Ko je Titov špijun – Dragiša Ivelja – sa kodnim imenom Relja? Još kao klinca angažovao ga je Čika, tatin drug koga su zvali i Lisac. On ga je posmatrao i pratio kako raste i stasava, stavljao ga je na probe primerene starijima. Prvi ozbiljan zadatak koji je morao da obavi – tokom obuke – bio je put od jugoslovensko-italijanske granice do Skoplja, bez novca i dokumenata. Za tačno određeno vreme morao je da se pojavi u kancelariji otpravnika vozova na železničkoj stanici u Skoplju, a tokom puta nije smeo da dozvoli da ga legitimiše ili zaustavi bilo koja služba. Zadatak je izvršio pre zadatog roka. U Reljinom dosijeu pisalo je: „…miran i tih kad treba, prilagodljiv situaciji i raznim društvenim sredinama, bez obzira na starost i uzrast osoba sa kojima kontaktira na zadatku. Odlučan i neočekivano reaguje u situacijama opasnim po njega ili po realizaciju zadatka. Nepotkupljivi patriota… Mane: teško podnosi autoritete.“ Prvi zadatak za Relju bio je vezan za rad sa našim emigrantima u inostranstvu. Pokrenuo se ringišpil konstantnog adrenalina, lepih i ružnih trenutaka, a često i opasnih i teških. Osnovni podaci o Dragiši Ivelji izostavljeni su na insistiranje autora.
Dragiša Ivelja Bio sam Titov špijun Za izdavača Dejan Papić Urednik Nenad Župac Lektura i korektura Milan Gligorijević, Aleksandra Stojković Slog i prelom Saša Dimitrijević Dizajn korica Nevena Mišković Tiraž 3.000 Beograd, 2017. Izdavač Laguna, Beograd Resavska 33 Klub čitalaca: 011/3341-711 www.laguna.rs e-mail: [email protected]
Fusnote 1. Aldo Moro (1916–1978), italijanski političar koji je kao predsednik Demohrišćanske stranke hteo da formira vladu sa tada sve jačim komunistima. Dana 16. marta 1978, kad je krenuo u parlament da formira vladu, oteli su ga u munjevitoj akciji i ubili pet njegovih telohranitelja. Sutradan su Crvene brigade, ekstremna levičarska organizacija, preuzele odgovornost za otmicu. Moro je 9. maja pronađen mrtav u rimskoj ulici Kaitani, koja je, simbolično, na pola puta između štaba demohrišćana i komunista.