Baree Kazanov sin - James Oliver Curwood

JAMES OLIVER CURWOOD ODABRANA DJELA Urednik: OMER LAKOMICA JAMES O. CURWOOD BAREE, KAZANOV SIN Naslov originala BAREE, SON OF KAZAN Prevela s engleskoga OTILIJA ŠNAJDER Sken: Cyrano & jaske Obrada: solicitor www.BalkanDownload.org www.StripZona.com „OTOKAR KERŠOVANI“ Rijeka — 1964.

SADRŽAJ 1. NEPOZNATI SVIJET.................................................................................... 1 2. PRVA BORBA ...............................................................................................5 3. UŽASNA NOĆ.............................................................................................10 4. GLADNA SKITNICA................................................................................... 17 5. VUČJA SE NARAV OČITUJE ....................................................................22 6. VAPAJ USAMLJENOG SRCA................................................................... 29 7. ZADNJI DANI WAKAYOOA......................................................................36 8. NEPEESA U OPASNOSTI..........................................................................43 9. NAPOKON SE SPRIJATELJIŠE............................................................... 48 10. UMISKOV SPAS........................................................................................53 11. UHVAĆEN .................................................................................................57 12. SVLADAN, ALI NE POBIJEĐEN.............................................................63 13. McTAGGART DOBIJA ODGOVOR ........................................................ 66 14. MAMAC ŠTO GA JE SPREMILA ŽENA.................................................. 71 15. KĆI OLUJE................................................................................................77 16. NEPEESA SE BRANI................................................................................81 17. GLAS NJEGOVA RODA........................................................................... 86 18. IZGNANIK.................................................................................................91 19. TRGOVAC SE NAKANIO ...................................................................... 100 20. JALOVA BORBA ....................................................................................107 21. NEPEESIN IZBOR...................................................................................111 22. SAM......................................................................................................... 116 23. ZIMA PROLAZI U OČEKIVANJU......................................................... 121 24. NA SJEVER............................................................................................. 127 25. NA PUTU.................................................................................................132 26. BAREE ZADAJE BRIGE McTAGGARTU .............................................138 27. McTAGGARTOVA POBJEDA ................................................................143 28. PRIJATELJSTVO ...................................................................................148 29. ZOV JUGA............................................................................................... 153 30. KRAJ TRAGANJU..................................................................................158 31. RAČUN JE NAPLAĆEN..........................................................................162

1 1. NEPOZNATI SVIJET Otkako se Baree rodio, još dugo vremena golema mračna spilja bila mu je svijet. U prve dane života dom mu bijaše usred velika poloma gdje je Siva Vučica, njegova slijepa majka, za mladunče pronašla sigurno gnijezdo, kamo bi se samo katkad navratio drug joj Kazan, kojemu se oči u tami blistale kao čudesne kugle zelenkasta sjaja. Kazanove oči prve su govorile Bareeju da pored okrilja njegove majke ima još nešto, a otkrile su mu i to da on umije gledati. Mogao je osjećati, mirisati, čuti — ali u toj crnoj jami pod polomljenim drvljem gledao nije nikada, sve dok se te oči nisu pojavile. Prvo su ga zastrašile, onda smele, i njegov strah prometnu se u silnu radoznalost. Gledao je ravno u njih, kadli ih najednom nestade. To bi se dogodilo kad bi Kazan okrenuo glavu. A onda bi ponovo sijevnule prema Bareeju iz tame, iznenada i zastrašujući, te bi se nehotice jače stisnuo uz majku koja bi svaki put zadrhtala i neobično se stresla kad bi Kazan ulazio. Baree dakako neće nikada saznati za prošlost svojih roditelja. Nikada neće znati da je Siva Vučica, njegova majka, čistokrvna vučica, a Kazan, njegov otac, da je pas. U njemu je već priroda počela razvijati svoj izvanredni zadatak, ali ona neće nikada prijeći određene granice. Reći će mu na vrijeme da je njegova lijepa majkavučica slijepa, ali nikada neće saznati za onu strašnu borbu Sive Vučice s risom, gdje mu je majka izgubila vid. Priroda mu neće moći ništa pripovijedati o Kazanovoj nemilosrdnoj osveti, o divnim danima drugarstva njegovih roditelja, o njihovoj vjernosti, njihovim neobičnim pustolovinama u golemoj divljini Kanade — ona će moći od njega stvoriti samo Kazanova sina. Ali u početku, i još mnogo dana potom, majka mu bijaše sve. Čak i kad je sasvim progledao i toliko prohodao da je mogao pomalo

2 naokolo bauljati U tami, ništa nije postojalo za Bareeja osim njegove majke. Još ni onda kad je već toliko poodrastao te se igrao grančicama i mahovinom vani na suncu, nije on znao na što E mu je majka nalik. Za njega ona bijaše velika, meka, topla. Lice mu je lizala i pričala nježno cvileći, a to ga je napokon ponukalo da pusti od sebe glas, slab piskutav štektaj. I onda je došao onaj divan dan kada su zelenkaste okrugle žeravice, Kazanove oči, malo pomalo prilazile sve bliže i vrlo oprezno. Prije je Siva Vučica opominjala Kazana neka joj ne prilazi. Prvi zakon njezina divljeg plemena bijaše da bude sama u vrijeme materinstva. Tihim režanjem uvijek bi zaustavila Kazana. Ali toga dana režanje izosta. Zamrlo je u grlu Sive Vučice i izbilo u tiho cviljenje, kao znak osamljenosti, zadovoljstva i velike čežnje. „Sad je sve u redu“, govorila je Kazanu, a Kazan, oklijevajući časak da se i sam uvjeri, odvrati joj dubokim glasom iz grla. Sve polako, kao da nije posve siguran, što će otkriti, Kazan im se približi, a Baree se jače privi uz majku. Čuo je kako se Kazan teško potrbuške prevalio uz Sivu Vučicu. Nije se uplašio, nego je bio silno radoznao, a Kazan isto tako. Baree je njušio. Načulio je uši u tami. Malo kasnije poče se micati. Sve palac po palac, povlačio se od okrilja Sive Vučice. Vučica bijaše vrlo mirna, svaki mišić gipka joj tijela bijaše napet poput čelične žice, dok je slušala. Njezina vučja krv opet ju je opominjala. Bareeju prijeti opasnost. Ne davši od sebe glasa zavrnula je labrnje i otkrila očnjake. Grlo joj je podrhtavalo ali glas nije iz njega nikako izlazio. Iz tame, dva jarda dalje, doprije do nje nježan cvil šteneta i umilno hlaptanje Kazanova jezika. Bareeja su prožimali trnci, jer je to bio njegov prvi veliki doživljaj. Otkrio je svoga oca. * * * Dogodilo se to trećeg tjedna Bareejeva života. Navršio je ravno osamnaest dana kad je Siva Vučica dopustila Kazanu da se upozna sa svojim sinom. Da nije bila slijepa i da se nije sjećala dana kad joj je na Sunčanoj klisuri ris razorio oči, Siva Vučica okotila bi Bareeja na otvorenu mjestu i njegove bi noge bile dovoljno jake. Upoznao bi sunce i mjesec i zvijezde, shvatio bi što znači grmljavina, i vidio bi

3 sijevanje munja na nebu. Ali tako nije mogao ništa drugo raditi u toj crnoj rupi pod polomom, nego posrtati pomalo naokolo u tami i lizati sićušnim crvenim jezikom po tlu razasute kosti. Često bi ga ostavila sama. Čuo je svoju majku kako odlazi i dolazi, i to se gotovo uvijek dešavalo kad bi Kazan zaštektao, a glas bi mu dopro do njih kao daleka jeka. Bareeja nije nikada obuzimala naročita želja da ih slijedi, sve do onog dana kad mu je veliki hladni Kazanov jezik pomilovao njušku. U tim izvanrednim trenucima očitovala se i priroda. Do tog se časa njegov nagon nije bio posve probudio. I pošto Kazan ode ostavivši ih same u mraku, Baree zacvili za njim neka se vrati, upravo onako kao što je plakao za majkom kada bi ga od vremena do vremena ostavljala odazivajući se zovu svoga druga. Sunce bijaše upravo iznad šume, kadli se jedan ili dva sata po Kazanovu pohodu Siva Vučica tiho udalji. Između Bareejeva gnijezda i vrha poloma nalazilo se četrdeset stopa zbijene i polomljene suhadi koju nije mogla probiti ni zraka svjetlosti. Taj ga mrak nije plašio, jer je tek trebalo da upozna šta je svjetlost. Dan, a ne noć prožet će ga prvim velikim užasom. Zato se neustrašivo uputi za majkom zaštektavši neka ga pričeka. Da ga je Siva Vučica i čula, ne bi se obazirala na njegov zov. I tapkanje njezinih čaporaka po suhadi brzo zamrije. Ovaj put Baree se nije zaustavio pred deblom od osam palaca u promjeru što je uvijek zastiralo njegov svijet naročito u tom smjeru. On se s mukom pope na nj i skotrlja se preko njega na drugu stranu. Tamo se otvarao beskrajan neznani svijet, i on se hrabro uputi u nj. Trebalo mu je dugo da prijeđe prvih dvadeset jarda. Zatim stiže do debla što su ga izgladile noge Sive Vučice i Kazana. Zastajkujući svakih nekoliko stopa da pusti plačni zov za majkom, napredovao je sve dalje i dalje uz deblo, a čudna promjena zbila se u njegovu svijetu. Dosad je znao samo za tamu. A sad mu se učini da se tama razbila u neobične oblike i sjene. Jednoć ga zahvati blijesak žarkog traka odozgo — tračak sunca što ga tako uplaši da se priljubio potrbuške uz deblo, odakle se nije maknuo pola minute. Zatim nastavi put. Jedan zerdav zapišti pod njim. Začu žustro šuštanje vjeveričinih nogu i neki čudni glas koji uopće nije bio nalik na kakav zvuk što ga je ikada njegova majka izdala od sebe. Napustio je trag. Deblo nije bilo više glatko, a vodilo ga je uzgor sve više i više u gustiš

4 poloma i postajalo uže na svakoj stopi kako je napredovao. Meki, mali Bareejev nosić uzalud je tražio topli majčin miris. Naglo izgubi ravnotežu i pade. Oštro krikne od straha osjetivši da se skliže, i onda propadne u dubinu. Zacijelo je Baree bio visoko u polomu, jer je to za nj bio strahovit pad. Nerazvijeno mu malo tijelo odbijalo se od debla do debla, padajući čas ovamo, čas onamo, i kad se konačno zaustavi ne osta gotovo ni daha u njemu. Ali se brzo podiže na svoje četiri drhtave noge i zatrepta očima. Novi ga užas prikova za zemlju. U tren oka čitav mu se svijet izmijeni. Poplavila ga bujica sunčane svijetlosti. Kud je god pogledao, sve same čudesne stvari. Ali najviše se uplašio sunca. Bijaše to njegov prvi dojam o vatri, od koje ga zabolješe oči. On bi se odšuljao natrag u ugodnu tamu poloma, ali u taj čas pojavi se iza velikog debla Siva Vučica, a za njom pristade Kazan. Ona je veselo njuškala Bareeja, dok je Kazan na pravi pseći način mahao repom. Tu pasju oznaku naslijedit će i Baree. Iako polu-vuk, uvijek će mahati repom. On to i sada pokuša. Možda je Kazan opazio njegovu namjeru, jer prigušeno zaštekta u znak odobravanja, dok se spuštao na svoja bedra. Kao da je govorio Sivoj Vučici: — Dakle, ipak smo natjerali tog malog ugursuza iz poloma, zar ne? Za Bareeja bijaše to velik dan. Otkrio je svog oca — i svijet.

5 2. PRVA BORBA Bio je to divan svijet. Svijet beskrajne tišine kojem nedostaje sve osim divljačnih stvorova. Najbliža trgovačka postaja bila je stotine milja na jug. Prije dvije godine, Tusoo, lovac iz plemena Cree, proglasio je to područje za svoje. Pripadalo mu je po šumskom zakonu još od njegovih praotaca; Tusoo bijaše posljednji od svog roda, pa i on umrije od boginja, a s njime i žena mu i djeca. Otada nije ljudska noga krenula njegovim tragom. Ris se namnožio. Los i sjeverni sob kretahu se slobodno, jer ih čovjek nije lovio. Dabrovi su nesmetano gradili svoja naselja. Tragovi crnog medvjeda bijahu isto tako gusti kao i jelenji dalje prema jugu. I gdje su nekad Tusoove smrtonosne stupice i otrovni mamci uništavali i prorjeđivali vukove, nije više prijetila opasnost muhekunima1 divljine. Kad je sunce počinulo tog prvog krasnog dana, pomoliše se mjesec i zvijezde Bareejeve prve prave noći. Bila je to prekrasna noć, kad zaplovi pun crven mjesec nad šumom obasipajući zemlju novom vrstom svjetlosti, blažom i Bareeju ljepšom. Vučja narav bijaše u njega jaka, i on se uznemiri. Toga dana spavao je na toplom suncu, ali nije mogao spavati u tom mjesečevu sjaju. Njuškao je uzrujano oko. Sive Vučice, koja je ležala potrbuške, uzdigavši lijepu glavu i oprezno slušajući čeznutljive noćne zvukove, ne bi li načula glas Kazana koji se poput sjene potajno odšuljao u lov. Lutajući naokolo u blizini poloma, Baree je nekoliko puta čuo tiho zujanje iznad glave, a jedanput ili dvaput opazi neku sivu sjenu kako hitro leti zrakom. Bijahu to goleme sjeverne sove, a slijetale su do njega da ga ogledaju, i da je bio kunić a ne štene rođeno od psa i vučice, prva noć na mjesečini i zvijezdanu sjaju bila bi mu i zadnja; 1 Muhekun znači vuk na jeziku indijanskog plemena Cree.

6 jer on ne bijaše oprezan poput kunića Wapoosa. Siva Vučica nije nad njim bdjela. Nagon joj kazivaše da u tim šumama Bareeju ne prijeti velika opasnost, osim od ljudske ruke. U njegovim je žilama strujila vučja krv. On je lovio sva ostala divlja bića, ali ni jedno od njih, ni krilato ni zubato, nije gonilo njega. Baree je nekako to i osjećao. Nije se bojao sova. Nije se plašio tog čudnog kreštanja što ledi krv, a razliježe se u crnim vrhovima omorika. Ali kad ga je jednom prilikom uhvatio strah, pohita natrag majci. Bijaše to onda kad se jedan od tih krilatih lovaca spustio iz zraka na kunića snježnih šapica, i kad je cika tog stvora u smrtnoj borbi, osuđenog na propast, uzbudila Bareeju srce te je lupalo poput malog kladiva. U toj ciki osjetio je blizinu one uvijek nazočne tragedije divljine — smrti. Ponovo ju je osjetio one noći kad je tijesno priljubljen uz Sivu Vučicu slušao strašno zavijanje vučjeg čopora koji je bio za petama mladom sjevernom sobu mužjaku. A zašto ga podilaze divlji trnci, i što to sve znači, shvatio je brzo, kad se Kazan vratio u sivu zoru držeći u čeljustima golema kunića koji se još previjao i borio za život. Taj kunić bijaše vrhunac prvog poglavlja Bareejeva odgoja. Čini se da su sve to Siva Vučica i Kazan udesili unaprijed, kako bi on dobio prvu pouku o umijeću ubijanja. Kad je Kazan spustio kunića, Baree mu se približi vrlo oprezno. Sija Wapoos-kunića bijaše slomljena; okrugle oči bile su mu staklene, i već je prestao osjećati boli. Ali Bareeju bijaše potpuno živ kad mu je zarinuo sitne zubiće u gusto krzno pod grkljanom. Zubi mu nisu zahvatili kunićevo meso. Čvrsto je stiskao misleći da kolje. Osjećao je samrtne grčeve kunića. Čuo je kako se zadnji hroptavi izdisaji otimaju iz toplog tijela, režao je i natezao, dok napokon ne pade naleđaške s punom gubicom dlaka. Kad je ponovo napao kunića, taj je već bio mrtav, ali ga je Baree svejedno grizao i nadalje režao, dok Siva Vučica ne priđe i svojim oštrim očnjacima ne rastrga kunića na komade. Potom su slavili gozbu. Tako je Baree počeo shvaćata da jesti znači ubijati, i dok su prolazili dani i noći, u njemu se ubrzo razvi glad za mesom. Po tome bijaše pravi vuk. Od Kazana je naslijedio druge i jače osobine psa. Bio je prekrasno crn, i po tome je kasnije dobio ime Kusketa Muhekun — crni vuk. Na prsima mu se bijeljela zvjezdasta pjega.

7 Desno mu uho bijaše bijelo obrubljeno. Kad je navršio šest tjedana, rep mu je već bio kitnjast i dug. Pravi vučji rep. Uške mu bjehu kao u Sive Vučice — šiljaste, kratke, uspravne i uvijek na oprezu. Naziralo se da će mu pleća biti potpuno slična Kazanovim. A kad bi se uspravio, bio je pravi pas-sprežnik, samo što se uvijek postavljao pobočke prema promatranoj tački ili predmetu. Po tome je opet bio vuk, jer pas, kad nešto motri, okrene i tijelo u tom pravcu. Jedne divne noći, kad je navršio dva mjeseca i kad se nebo osulo zvijezdama, a junski mjesec bio tako sjajan te se činilo da stoji jedva više od visokih omorikinih vrškova, Baree sjede na bedra i zaurla. Bijaše to prvi pokušaj. No nije se nimalo zabunio. Bilo je to pravo vučje zavijanje. Ali čas kasnije, kada se Baree došuljao do Kazana, kao da se duboko zastidio svoga pokušaja, mahao je repom — nema sumnje — ispričavao se. A po tome opet bijaše pas. Da ga je vidio Tusoo, mrtvi indijanski lovac divljači, prepoznao bi ga po tom mahanju repom. Ono je otkrivalo istinu da je Baree, duboko u svom srcu i duši, ako ju je uopće imao, ipak pas. Tusoo bi stvorio sud o njemu i na drugi način. Mladunče od vuka, kad navrši dva mjeseca, zaboravi već kako se igra. Ono je podmuklo čedo divljine koje već vreba na manja i bespomoćnija stvorenja. A Baree se još igrao. Na svojim izletima izvan poloma nikada nije išao dalje od potoka, sto jarda od mjesta gdje mu je ležala majka. Pomagao joj je da rastrga na komade kuniće koji su već bili mrtvi ili još izdisali; vjerovao je, ako je uopće o tome razmišljao, da je vrlo žestok i habar. Ali tek u devetoj nedjelji života okušao je svoju snagu vodeći užasnu borbu a mladom sovom na rubu guste šume. Oohoomisewu, golemu snježnu sovu koja je savila gnijezdo u trulom panju nedaleko od poloma, svakako je sama sudbina odredila da stubokom promijeni tok Bareejeva života, upravo kao što je sljepoća Sive Vučice promijenila njen, a čovjekova kijača Kazanov život. Potok je tekao tik do panja. Taj je panj stajao u dubokoj šumskoj tišini okružen visokim crnim omorikama i zavijen u tamu čak i u po bijela dana. Mnogo je puta Baree odlazio do ruba toga tajanstvenog dijela šume i radoznalo u nju zurio, a čežnja u njemu sve rasla. Toga dana, dana njegove velike bitke, šuma ga je neodoljivo privlačila. Malo-pomalo ulazio je u nju blistavih očiju, naćulivši oprezno uši da uhvati i najneznatniji šum koji bi iz nje

8 dopro. Srce mu je brže kucalo. Tama ga je sve više zavijala. On zaboravi polom, Kazana i Sivu Vučicu. Tu se pred njim širila novina pustolovine. Slušao je neobične zvukove, vrlo tihe, kao da dopiru od mekušnih nogu i pahuljastih krila, i on poče napeto iščekivati. Pod nogama mu nije bilo trave, ni korova, ni cvijeća, nego prekrasan smeđi sag od nježnih crnogoričnih iglica. To mu je godilo nogama, a bijahu tako baršunaste da nije čuo ni svojih kretnja. Bio je punih tristo jarda od poloma, kad je prošao kraj Oohoomisewina panja i ušao u guste mladice balzamske jele. I tu, upravo na njegovu putu, čučala je neman. Papayuchisewa, „mlada sova“, nije bila veća od trećine Bareeja. No bijaše to strašan stvor. Bareeju se činilo da je sva ona samo jedna glava i jedne oči. Nije razabirao da uopće ima tijelo. Kazan nije nikada uvrebao plijen koji bi bio nalik na ovaj, i Baree je pola minute ostao vrlo miran, gledao i mozgao. Papayuchisewa nije maknula ni jednim perom; ali kako se Baree oprezno prikradao, oči su joj rasle, a perje joj se na glavi nakostriješilo, kao da ga je malo vjetra uskomešalo. Bila je od borbena roda, ta mala Papayuchisewa, pripadala je divljoj, neustrašivoj i ubojnoj porodici, čak bi se i Kazan čuvao tog nakostriješenog perja. Dvije stope jedno od drugoga promatrahu se štene i mlada sova. Da ih je Siva Vučica u tom času vidjela, rekla bi Bareeju: „Na noge — i trkom!“ A Oohoomisewa, stara sova rekla bi Papayuchisewi: „Budalice, raširi krila, pa hvataj maglu!“ Nisu učinili ni jedno ni drugo — i borba poče. Papayuchisewa je prva napala, a Baree zaštektavši divlje ustuknu i složi se u gomilu. Kukast kljun mlade sove zahvati poput žarko usijana škripca nježno meso na vrhu njegova nosa. Taj prvi štektaj od iznenađenja i boli bijaše Bareejev prvi i zadnji vapaj u borbi. U njemu se probudi vučja narav; obuze ga bijes i želja za ubijanjem. Dok je Papayuchisewa tako držala, puštala je neobičan pištav glas; Baree se pak kotrljao i škripao zubima, nastojeći da se nekako oslobodi tih strahovitih kliješta na svome nosu, a bijesno tiho režanje naviralo mu iz grla. Cijelu jednu minutu nije se mogao poslužiti svojim čeljustima. Zatim slučajno zakači Papayuchisewu u rašlje niskog žbunja i oslobodi vršak nosa. Sad je mogao pobjeći, ali on udari na mladu sovu poput munje. Nenadano nađe se

9 Papayuchisewa na leđima, a Baree joj zabije u prsa svoje poput iglica šiljate zube. To bijaše kao da pokušava pregristi mekan jastuk, jer joj je perje bilo tako zbito i gusto. Sve dublje i dublje prodirali su Bareejevi očnjaci, i upravo kad su već doprli mladoj sovi do kože, Papayuchisewa, udarajući naslijepo kljunom koji bi ljuto uštinuo kad god bi se zatvorio, ščepa Bareeja za uho. Bol bijaše mučna te Baree pokuša ne bi li u još očajnijem naporu probio zubima neprijateljev debeli pernati oklop. U borbi skotrljaše se pod balzamovo grmlje na rubu klanca kojim protječe potok. Padoše preko strma ruba, i dok su se kotrljali i treskali prema dnu, Bareejev ugriz popusti. Papayuchisewa se držala hrabro, pa kada su stigli na dno, podjednako je još visjela na Bareejevu uhu. Bareeju je nos krvario, a osjećao je kako mu se uho čupa iz glave. U tom teškom trenutku, novi tek probuđeni nagon natera malu Papayuchisewu, te ona otkrije da joj prednost u borbi leži baš u krilima. Sova nije zaista nikada započinjala borbe ne služeći se krilima, i s veselim piskanjem Papayuchisewa poče tući protivnika tako brzo i tako zlobno da je Baree bio omamljen. Prisilila ga je da zatvori oči te je naslijepo škljocao čeljustima. Prvi put otkako je borba započela, jako zažele da umakne. Pokuša ne bi li se s pomoću prednjih šapa oslobodio neprijatelja; no kako je Papayuchisewu bilo teško urazumiti i kako je bila nepokolebljivo tvrdoglava, držala se njegova uha poput sudbine. U tom odlučnom trenutku kad se pojam obrane brzo stvarao u Bareejevu mozgu, spasi ga sreća. Njegovi očnjaci zahvate sovinu nježnu nogu. Papayuchisewa iznenada ciknu, i uho bi konačno oslobođeno te Baree slavodobitno zareža i zlobno trgne Papayuchisewinu nogu. Uzbuđen od borbe nije ni čuo kako potok odmah pod njima bijesno šumi, a on se surva s Papayuchisewom preko ruba jedne stijene, a studena voda potoka, nabujalog od kiša, zatomi posljednje režanje i posljednji pisak dvoje mladih boraca.

10 3. UŽASNA NOĆ Nakon prvog gutljaja vode Papayuchisewa osjeti da je u potoku gotovo isto tako sigurna kao i u zraku, jer je zaplovila niz vodu lako poput galeba, čudeći se u svojoj golemoj a tupoj glavi kako hita brzo i ugodno a bez ikakva napora. Za Bareeja su posljedice bile drugačije. On potonu kao kamen. Snažan šum vode ispuni mu uši; sve je bilo tamno, zagušljivo, strašno. Hitra ga struja okretala i prevrtala. Dvadeset stopa nosila ga pod vodom. Na to on izroni na površinu i očajnički zagreba nogama. To mu je slabo pomoglo. Uhvatio je tek toliko vremena da jednom ili dvaput zatrepta očima i da napuni pluća zrakom, pa kad ga uze matica koja je između donjih krajeva dvaju srušenih stabala jurila kao da tjera mlinsko kolo, potone u njoj i dvadeset stopa daleko ni najoštrije oči ne bi mu vidjele traga. Baree izroni opet na rubu jedne plićine preko koje je voda kuljala poput malog nijagarskog slapa, i pedeset ili šezdeset jarda struja ga je bacakala kao kakvu dlakavu loptu. Potom ga otisne u duboko hladno jezerce, i on napola mrtav ispuže na pješčani sprud. Tu je ležao dugo, nepomično, u mlazu sunčeve svjetlosti. Uho ga je strašno boljelo, i kad je najposlije stao na noge, nos mu bijaše ranjav a pekao ga je kao živa vatra. Tijelo i noge kidala mu bol, i kad se uputio po šljunčanom prudu bio je najjadnije štene na svijetu. Zastao je sav omamljen. Uzalud je gledao oko sebe ne bi li opazio kakav poznati trag, nešto što bi ga odvelo nazad u njegov dom u polomu. Sve bijaše strano. Nije znao da ga je voda izbacila na drugu stranu potoka, i morao bi ga opet prijeći da se dokopa poloma. Cvilio je, ali tek toliko da bi ga jedva čula i majka da je bila blizu. Siva Vučica čula bi ga da je zalajao, jer polom bijaše svega dvije

11 stotine i pedeset jardi daleko uz potok. Ali Baree-vuk silio ga da bude tih i da samo tiho cvili. Udarivši obalom poče se spuštati niz potok. Tako se sve više udaljavao od poloma, i svaki novi korak vodio ga je sve dalje od doma. Na mahove bi zastajao i prisluškivao. Suma bijaše sve gušća, crnja i tajanstvenija. Šumska ga je tišina strašila. Nakon pola sata Baree bi dobrodošlicom pozdravio i samu Papayuchisewu! Ne bi se borio s njom. Upitao bi je zna li možda put koji vodi nazad domu. Bio je čitave tri četvrti milje daleko od poloma, kadli stiže do mjesta gdje se potok razdvajao u dva korita. Mogao je poći samo niz vodu što je skretala malo prema jugoistoku. Voda nije brzala. Nije bila puna svjetlucavih brazda i kamenja, oko kojeg se redovito voda pjeni i žubori. Postajala je sve tamnija, kao i šuma. Bila je tiha i duboka. I ne znajući Baree je zalazio sve dublje u Tusoova stara lovišta. Otkako je Tusoo umro, nikoga nije tu bilo osim vukova, jer Siva Vučica i Kazan nisu lovili s ove strane vode, a i vukovi su voljeli lov na otvorenu prostoru. Najednom se Baree nađe na rubu duboka, tamna jezerca, gdje je voda ležala mimo kao ulje, i sav protrne od straha, kad li neko veliko, glatko, sjajno stvorenje skoči gotovo njemu ispred nosa i baci se silnim pljuskom usred jezera. Bio je to vidrin mužjak, Nekik. On nije čuo Bareeja, i čas zatim Napanekika, njegova žena, doplovi iz tamna kuta, a za njom tri vidirice ostavljajući za sobom četiri svjetlucave brazde na vodi mirnoj poput ulja. Što se zatim dogodilo natjera Bareeja da na nekoliko minuta zaboravi da se izgubio. Nekik nestade pod površinom, i najedanput izroni upravo ispod svoje ženke koja nije ništa ni naslućivala, s takvom snagom da ju je napola uzdigao iz vode. Odmah zatim ponovo nestade, ali Napanekika dade se bijesno u potjeru za njim. Baree nije znao da je to igra. Dvije od malih vidara obore se na treću koja kao da se očajnički borila. Bareeja prođe drhtavica i bol. Krv mu je uzrujano kolala; on se zanese i zaštekta. U tren oka vidre nestadoše. Još nekoliko časaka jezerska se voda zibala i mreškala i to bješe sve. Malo potom Baree se povuče u grmlje i nastavi put. Bijaše oko tri sata popodne, i trebalo bi da sunce još stoji visoko na nebu. No bivalo je sve tamnije, i Baree prestrašen tim neobičnim događajima ubrza hod. On bi svaki čas zastajkivao, i u jednoj od tih stanki začu glas koji ga natjera da se odazove veselim cviljenjem.

12 Bilo je to zavijanje u daljini — vučje zavijanje — upravo ispred njega. Baree nije mislio na vukove nego na Kazana, i trčaše kroz tamnu šumu sve dok se nije zasopio. Zatim stade, osluškivao je dugo. Vučje se zavijanje nije ponovilo. Umjesto toga se sa zapada zaori mukla i gromovita tutnjava. Kroz vrhove stabala bljesne blistav trag munje. Stenjući, šapat vjetra stizao je prije oluje, grmljavina je sve više rasla, i drugi blijesak munje kao da je tragao prema mjestu gdje je Baree stajao dršćući pod krošnjom velike omorike. To bijaše njegova druga oluja. Prva ga je strahovito uplašila, i odšuljao se tada duboko u zaklon poloma. Ovoga puta pronašao je tek nekakvu šupljinu pod jednim golemim korijenom, i ušulja se u nju tiho cvileći. Bio je to plač šteneta — plač za majkom, za domom, toplinom, za nečim što je meko i što bi ga zaštićivalo i čemu bi se mogao priljubiti. I dok je Baree tako cvilio, oluja se prolomi nad šumom. Nikada još Baree nije čuo toliku buku, i nikada nije vidio igru munja u takvim blijescima vatre kao u tom junskom prolomu. Na časove mu se činilo da je čitav svijet u plamenu, i da se zemlja trese i ruši pod treskom grmljavine. On presta cviljeti i zguri se koliko je god mogao pod korijen što ga je donekle štitio od strašnih udaraca kiše koja je mlazovima probijala krošnje drveća. A potom sve prekri mrak, i Baree nije već vidio ni stabla omorika dvadeset stopa dalje, osim kad bi munje razdirale tamu. U dvostrukoj udaljenosti od Bareeja nalazilo se golemo suho drvo koje se svaki put kad bi vatre projurile nebom uzvijalo poput duha, kao da izaziva plamene ruke tamo gore neka se spuste na nj — i na kraju jedna ga od njih i stiže. Plavkasti jezik praskavog plamena jurnu niza staro deblo, i kad se dotače zemlje prolomi se silan prasak nad vrhovima drveća. Golemi se trup strese, a zatim puče udvoje, kao da ga je raskolila divovska sjekira. On se sruši tako blizu Bareeja da je zemlja i pruće samo prašilo oko njega i Baree divlje zaštekta od užasa, nastojeći da se dublje šćućuri u plitku rupu pod korijenom. Pošto su uništile stari cedar, grmljavina d munje kao da su iskalile svoj bijes. Grmljavina krenu prema jugu i istoku tutnjeći nad šumskim svodovima, kao stotine i stotine kotača od teretnih kola, a munje pristadoše za njom. Kiša je jednolično padala. Još čitav sat kako je Baree vidio posljednju munju na nebu kiša je

13 podjednako pljuštala. Rupa u kojoj je Baree potražio zaklon, sva je prokisla. Bio je mokar do kože, a zubi mu cvokotali dok je čekao što će se desiti dalje. Dugo je čekao. Kad je kiša prestala, a nebo se razvedrilo, bijaše noć. Kroz vrhove drveća Baree bi vidio zvijezde da je turio glavu iz rupe i pogledao uzgor. Ali on nije napuštao svoga zaklona. Prolazio je sat za satom. Iznemogao, prokisao, ranjavih nogu i gladan, nije se ni micao. Na kraju ga svlada nemiran san — san u kojem bi svaki čas zaplakao tiho i nemoćno za svojom majkom. Kad se napokon probudio ispod korijena, bilo je jutro i sunce je sjalo. Isprva je Baree jedva mogao stajati. Noge mu bijahu ukočene; činilo mu se kao da su mu se sve kosti tijela istavile; uho se skrutilo kao rog, gdje je izbila i zgrušala se krv, a kad je pokušao navorati ranjeni nos, zaštekće kratko i oštro od bola. Bio je prava slika i prilika bijede, čak vjernija od one koja ga je zaista snašla. Zablaćena mu se dlaka osušila, bio je sav savcat prljav, i kako je god jučer bio punahan i sjajan, sada bijaše mršav i jadan, kako ga je samo nesreća mogla udesiti. I bio je gladan. Nije do sada nikad znao kako je to, kad utrobu stegne glad. Krenuo je dalje istim pravcem kojim je udario jučer, no vukao se malodušno. Glavu i uši nije više dizao, a prošla ga je i radoznalost. Nije ga morila samo glad; čežnja za majkom nadjača mu fizičku potrebu za jelom. Majka mu je bila potrebna više nego ikada u životu. Želio je da svoje malo dršćuće tijelo privije k njezinu, da osjeti toplo milovanje majčina jezika i da sluša cvilež njezina glasa. Čeznuo je za Kazanom i za starim polomom, za golemim komadom neba što se plavjelo upravo nad njim. Kad je opet nastavio put obalom potoka, plakao je za njima svima, kao što bi se rascviljelo i malo dijete. Šuma se s vremenom prorjeđivala, i to ga malo obodri. Sunčana toplina također mu je olakšavala bolove. Poče ga mučiti sve veći glad. Dosad su ga hranili Kazan i Siva Vučica. Tako su roditelji učinili od njega razmaženo štene. Sljepoća Sive Vučice bijaše tome kriva; otkako je Baree došao na svijet, vučica nije lovila s Kazanom i bilo je sasvim prirodno da se Baree držao nje, iako bi ga počešće spopadala velika čežnja da krene za Kazanom. Priroda nastojaše da

14 sada iz sve snage svlada njegovu nemoć. Borila se da uvjeri Bareeja kako je eto došlo vrijeme da sam potraži hranu. Zbilja ga prožimala polako, sigurno, i on poče misliti na tri-četiri korepnjaka2 što ih je uhvatio i progutao na kamenom prudu blizu poloma. Sjetio se također otvorene školjke koju je našao, i slasti koja se krije u mekanom zalogaju. Njime ovlada nov nagon. U njemu se odjednom probudi lovac. Kako je šuma bivala rjeđa, i potok je postajao plići. Protjecao je opet preko pješčanih i kamenih prudova, i Baree poče njuškati uz njihove rubove. Dugo nije imao uspjeha. Ono nekoliko korepnjaka što ih je opazio, bijahu vrlo živi i nikako na dohvatu, a sve školjke tako čvrsto zatvorene da bi ih čak i Kazanove gvozdene čeljusti teško zdrobile. Bijaše uskoro podne kad je uhvatio prvog riječnog raka, velikog otprilike kao kažiprst u čovjeka. Baree ga proždrljivo proguta. Okus hrane prožme ga novom srčanošću. Popodne uhvati još dva riječna raka. Već se spuštao sumrak, kad istjera mladog kunića iz skrovišta pod travom. Da je Bareeju bilo mjesec dana više, sigurno bi uhvatio kunića. Bijaše još vrlo gladan, jer tri riječna raka u jednom danu nisu bila kadra ispuniti prazninu što mu je sve jače zjapila u želucu. Kako se hvatao sumrak, vraćao mu se i strah, a tištila ga i usamljenost. Još za dana pronađe zaklon pod golemom stijenom gdje je ležala topla naslaga mekog pijeska. Otkako se Baree borio sa Papayuchisewom prevalio je velike daljine, i stijena pod kojom je uhvatio ležaj te noći bijaše najmanje osam do devet milja daleko od poloma. Nalazila se na čistini uz korito potoka, tamna omorikova šuma prostirala se s obaju strana; a kad je mjesec izišao i nebo se osulo zvijezdama, Baree bi, izvirivši, vidio vodu potoka kako blista kao po bijelom danu. Upravo pred njim sve do ruba vode razastro se bijeli pješčani sag. Po tom pijesku pola sata kasnije dotaba golem crn medvjed. Dok Baree nije vidio vidre kako se igraju u potoku, njegove predodžbe o šumi kretale su se još u granicama koje nisu prelazile veličinu njegova roda i bića poput sova, kunića i malih pernatih stvorova. Vidre ga nisu uplašile, jer je još stvari mjerio po veličini, a Nekik ne bijaše ni upola kao Kazan. No medvjed bijaše 2 Vrsta školjke.

15 grdosija, a Kazan pored njega pravi patuljak. Ako je priroda izabrala taj put da otkrije Bareeju istinu prema kojoj ima u šumi važnijih stvorova od pasa i vukova, od sova i riječnih rakova, ona je to uspješno izvela, malo pretjeranije istaknuvši baš ono što je bilo potrebno. Jer je Wakayoo, medvjed, težio najmanje šesto funta a možda i više. Bio je debeo i gladak, jer se mjesec dana gostio ribom. Kiv.no mu se na mjesečini sjajilo poput crna baršuna, a hodao je gegajući se neobičnim pokretima, nisko spuštene glave. Bilo je užasno što je zastao pobočke na pješčanom sagu, samo deset stopa udaljen od stijene pod kojom se Baree tresao kao u groznici. Bilo je očito da Wakayoo osjeća u zraku njegov miris. Baree ga je čuo kako njuši; čuo ga je kako diše; uhvatio je odsjev zvjezdanog sjaja u njegovim crvenkastosmeđim očima, dok su kolutale sumnjivo prema golemom naplavljenom kamenju. Da je Baree znao kako je zbog njega, malog Bareeja, ta grdosija ljuto zaplašena i uznemirena, ciknuo bi od veselja. Jer Wakayoo, uza svu svoju veličinu, bijaše pomalo kukavica što se tiče vukova. A od Bareeja širio se vučji miris. Sve jače je prodirao u Wakayoove nozdrve, i upravo tada dopre iz dna šume dugo i strašno zavijanje, kao da je htjelo još povećati probuđeni nemir. Glasno gunđajući Wakayoo krene dalje. Vukovi su prava kuga, umovao je on. Oni se ne bi upustili u borbu. Režali bi ti i štektali za petama čitave sate, i uvijek bi nestali brže no što trepneš okom, kad se na njih oboriš. Kakva li korist da se vrzaš oko mjesta gdje ima vukova, a u ovako krasnoj noći. On otetura odlučno. Baree je prisluškivao kako teško tapkajući k drugoj obali uspljuskuje vodu. I tek onda Baree duboko odahne. Dotad zapravo nije ni disao. No sva uzbuđenja te noći nisu još prošla. Baree je izabrao svoj ležaj baš na mjestu kuda su životinje silazile na pojilo, i pregazivši potok prelazile iz jedne šume u drugu. Nije prošlo dugo otkako nesta medvjeda, a Baree začu tešku škripu u pijesku i topot kopita o kamenje. Los, golema granata rogovlja, prijeđe širokom prolisinom na mjesečini. Baree ga je gledao izbuljenih očiju, jer ako je u Wakayooa bilo šesto funti, to drugo gorostasno stvorenje, kojemu noge bijahu strahovito duge te se činilo da hoda na štakama, težilo je najmanje dva puta toliko. Za losom je išla njegova ženka. A onda lane. U toga laneta i nije bilo ništa do samih nogu. To bijaše

16 previše za Bareeja, i on se povuče sve dublje i dublje pod stijenu, dok se nije stisnuo kao sardina u kutiji. I tu osta ležeći sve do jutra.

17 4. GLADNA SKITNICA Kad je Baree sutradan u zoru izišao ispod svoje stijene, bio je kud i kamo iskusniji od šteneta koje je nedavno srelo Papayuchisewu, mladu sovu, na putu u blizini starog poloma. Ako se vrijeme može nadoknaditi iskustvom, onda je Baree prilično poodmakao dobom u posljednjih četrdeset i osam sati. On već zapravo i nije bio štene. Probudio se s novom i mnogo jasnijom predodžbom o svijetu. Sad mu je svijet bio golem prostor. Prostor ispunjen raznim stvorovima, a Kazan i Siva Vučica nisu među njima bili najvažniji. Grdosije što ih je vidio na prudu obasjanom mjesečinom probudile su u njemu novu vrst opreza, i brzo su razvile onaj najjači nagon kod životinja — bitnu spoznaju da jači kvači. Životinjsku snagu i opasnost što prijeti od tih stvorova dosad je sasvim prirodno prosuđivao samo po njihovoj veličini. Tako je i medvjed bio strašniji od Kazana, a los strašniji i od medvjeda. Bila je prava sreća za Bareeja što ga nagon nije već u početku natjerao da shvati kako sva šumska bića, imala ona pandže, papke ili krila, najviše strahuju baš od njegova, vučjeg plemena. Inače, poput dječačića koji misli da zna plivati, a nije naučio ni potrebne zamahe, Baree bi skočio u preveliku dubinu i smjelost bi platio glavom. Nakostriješene dlake duž hrptenjače, a sve režeći, Baree je vrlo oprezno njušio goleme tragove medvjedovih i losovih nogu. Medvjeđi miris natjera ga da reži. Slijedio je tragove sve do ruba potoka. Potom nastavi lutati, ne bi li našao štogod za hranu. Tražio je dva sata, a ni jedne jedine rakovice! Iz zelene šume stiže do ruba neke pogorjeline. Tu bijaše sve crno. Panjevi stabala stršili su poput golemih pougljenih šupljih trski. Bilo je to još razmjerno svježe garište od prošle jeseni i pepeo još mekan pod

18 Bareejevim nogama. Ravno kroz to crno područje tekao je potok, a iznad njega pucalo plavo nebo i sjalo sunce. Sve je to privlačilo Bareeja. Lisica, vuk, los i sjeverni sob vratili bi se već s ruba te mrtve zemlje. Za godinu dana bilo bi to dobro zemljište za lov, ali je sada bez života. Čak ni sove ne bi ondje ništa našle za jelo. Plavo nebo i sunce, meko tlo pod nogama mamili su Bareeja. Bijaše ugodno putovati ovuda poslije bolnih iskustava u šumi. Baree nastavi put niza struju, iako je sad bilo malo nade da će naći ma šta za jelo. Voda je usporila tok i potamnjela je; korito bijaše zasuto pougljelim krhotinama, što su pale u nj kad je šuma gorjela, a obale bijahu meke i muljevite. Kad je nakon dugog vremena Baree zastao i osvrnuo se, nije više vidio zelene šume. Bio je sam u toj opustošenoj divljini pougljelih drvenih trupaca. Sve je šutjelo, kao crna smrt. Ni cvrkut ptičica nije se čuo u toj tišini. U mekom pepelu nije Baree čuo ni tapkanje svojih nogu. Ali se nije plašio. Tu je bio siguran. Kad bi samo našao što za jelo. Ta ga misao svega zaokupila. Nagon još nije djelovao toliko na nj da mu kaže kako je sve to što vidi oko sebe, puko skapavanje. Pun nade da će naći hrane, nastavi put. Ali konačno, kako su god sati prolazili, tako mu je ginula i nada. Sunce se spuštalo prema zapadu. Nebo je blijedjelo, slab vjetrić poče poigravati nad vršcima panjeva, te se tu i tamo po koji sruši zastrašujućim praskom. Baree nije mogao dalje. Sat prije sumraka legne na otvorenom prostoru, slab i izgladnio. Sunca nestade iza šume. Mjesec se diže s istoka. Nebo se svjetlucalo od zvijezda, i cijelu noć Baree preleža kao mrtav. Kad svanu jutro, odvuče se do potoka da se napije. Prikupivši zadnje snage krene dalje. To ga je vučja narav gonila da se do zadnjeg časa bori za život. Pas u njemu želio je da legne i ugine; ali vučja iskra u njemu gorjela je jače. Na kraju ona i pobijedi. Pola milje dalje stiže Baree ponovo do zelene šume. U šumama, baš kao u velikim gradovima, sudbina igra promjenljivu i hirovitu igru. Da se Baree dovukao do šume pola sata kasnije, uginuo bi. Bio je isuviše iznemogao da uhvati makar i rakovicu ili da ubije i najslabiju pticu. Ali on stiže upravo kad je Sekoosew, zerdav — najkrvožedniji mali razbojnik cijele divljine — klao.

19 Bilo je to sto jarda od mjesta gdje je Baree ležao ispružen pod omorikom, gotovo spreman da ispusti dušu. Sekoosew bijaše lovac svoje vrste. Tijelo mu je bilo oko sedam palaca dugačko, imao je repić na vršku crn, i čitav Sekoosew težio je jedva pet unča. Dječji prsti lako bi ga obuhvatili između prednjih i stražnjih nogu, a mala mu, oštro zašiljena glava s okruglim crvenim očima povukla bi se bez muke kroz rupu široku jedan palac. Nekoliko stoljeća ta je životinja sudjelovala u stvaranju historije. Ona je namamila preko mora hrpu pustolovne gospode s princom Rupertom na čelu, još u ono doba kad je samurovina vrijedila sto dolara kraljevskog zlata; mali Sekoosew dao je povoda da se osnovalo veliko dioničko društvo na Hudsonovu zaljevu i da se otkrila polovina kontinenta; gotovo tri stoljeća on se borio za opstanak s lovcima na krzna. A sada, iako nije već vrijedio toliko žutog zlata koliko je težine bilo u njega samoga, ipak je bio najpametniji, najnasilniji i najnemilosrdniji od svih stvorenja u svome svijetu. Dok je Baree ležao pod drvetom, Sekoosew se šuljao prema svojoj žrtvi, golemoj, debeloj, divljoj kokoši koja je stajala u guštari od crnih ribiza. Ni jedno živo uho ne bi čulo Sekoosewjeve kretnje. Bio je kao sjena — sad kao siva tačkica ovdje, sad kao munja ondje, sad sakriven iza grane koja ne bijaše deblja od čovječjeg ručnog zgloba; pojavljivao bi se na časak i u tren oka nestalo bi ga, kao da ga nikad ni bilo nije. Tako se prikrao od pedeset stopa na same tri stope do divlje kokoši. To mu je bila najzgodnija udaljenost za napad. Sad se baci nepromašljivo na grlo pospane trčke i igličaste zube zarije joj kroz perje u meso. Sekoosew bijaše pripravan na ono što se dalje desilo. To se uvijek dešavalo kad god bi napao Napanao, tu šumsku trčku. Imala je snažna krila i kad bi Sekoosew napao, prvi bi joj nagon bio da pobjegne. Ona se sad naglo trgne uvis bučno lomatajući krilima. Sekoosew se čvrsto zakvačio zarinuvši joj zube duboko u grlo, a malim oštrim pandžama uklještio ju je kao rukama. On prohuja s njome zrakom zagrizajući sve dublje i dublje, sve dok se stotinu jarda od mjesta gdje ju je to strašno stvorenje smrtonosno zakvačilo za grlo, Napanao ne sruši na zemlju. Mjesto gdje je pala nije bilo ni deset stopa daleko od Bareeja. On je nekoliko časaka zapanjeno gledao tu borbenu gomilu perja i ne shvatajući pravo da mu je hrana eto na dohvatu. Napanau je

20 lipsavala, ali se svejednako grčevito borila krilima. Baree se krišom digne, i poslije jednog trenutka u kojem je sakupio svu svoju preostalu snagu, potrča za njom. Zube joj zarine u prsa — i u taj mah opazi Sekoosewa. Zerdav podiže glavu sa smrtna zahvata na trčkinu grlu i divlje crvene očice upilji samo tren u Bareejeve oči. Ono što je ugledao, bilo je preveliko za klanje, i bijesno ciknuvši Sekoosew nestade. Trčki krila klonuše i život joj utrnu. Bila je mrtva. Baree ju je čvrsto držao da mu ne izmakne. Zatim započe gozbu. S mržnjom u srcu Sekoosew je krzmao u blizini, ševrdajući amotamo, ali ne primičući se Bareeju nikako bliže od šest stopa. Oči mu se crvenjele jače no ikada. Svaki čas ciknuo bi oštro i tiho od bijesa. Nikada u svom životu nije bio tako bijesan! Da mu otmu masnu trčku na taj način, to je prijevara koju nije nikada dopuštao! Prohtjelo mu se da nasrne na Bareeja i da mu zarije zube u vratnu žilu. No bio je on i premudar vojskovođa da bi se usudio na taj smioni pothvat, premudri Napoleon da bi promišljeno izazvao poraz kod Waterlooa. Sa sovom bi se još i pobio. On bi se čak odupro i svom velikom bratu — a najvećem neprijatelju — vodenoj lasici. Ali u Bareeju je prepoznao vučji rod, i davao je oduška svojoj zavisti tek izdaleka. S vremenom vrati mu se ipak dobra volja, te ode drugamo u lov. Baree pojede trećinu trčke, a preostale dvije trećine sakrije vrlo brižljivo u podnožju goleme omorike. Zatim pohitje dolje do potoka da se napije. Svijet mu se činio sada sasvim drugačiji. Konačno, sreća zavisi znatno o tome koliko si trpio. Neuspjeh i nesreća su mjerilo budućih uspjeha i sreće. Tako je to bilo i kod Bareeja. Prije četrdeset i osam sati pun želudac ne bi za nj značio ni desetinu sreće što ju je osjećao sada. Do tada mu je najveća čežnja bila majka. Otada se probudila još jedna veća čežnja u njemu — čežnja za hranom. U neku ruku bijaše sreća za njega što je malone umirao od iznemoglosti i gladi, jer mu je to iskustvo pomoglo da od sebe stvori uzrasla psa — ili vučjaka, kako god vam drago. On će žaliti za majkom još dugo, ali nikada više onako kao što je još žalio jučer i prekjučer. To popodne drijemao je dugo kraj svoga skrovišta hrane. Zatim otkopa trčku i poče večerati. Kad je pala četvrta noć, nije se skrivao kao one tri prethodne noći. Bio je neobično radoznao, ali oprezan.

21 Na mjesečini i pod zvijezdama skitao se po rubu šume i po garištu. Prisluškivao bi s naročitim uzbuđenjem kako u daljini zavija čopor vukova u lovu. Prisluškivao bi sablasno uhukanje sova, a zadrhtao ne bi. Zvukovi i tišina sad dobiše novo važno značenje. Još jedan dan i jednu noć osta Baree u blizini svoga skrovišta hrane. Pošto je i zadnju kost oglodao, krene dalje. Ušao je sad u zemlju gdje ga nije mučila briga za opstanak. Bila je to zemlja risova, a gdje je njih ondje ima i mnogo kunića. Kad se kunići prorijede, ris se seli na bolja lovišta. Budući da se kunić snježnih šapica množi preko cijelog ljeta, Baree se našao u zemlji slasti i lasti. Nije mu bilo teško da uhvati i zakolje mlade kuniće. Čitav je tjedan napredovao i od dana do dana rastao je i jačao. Ali cijelo to vrijeme — gonjen svojim istraživačkim i lutalačkim duhom — nadajući se još svejednako da će naći stari dom i majku, putovao je prema sjeveru i prema istoku. A to bijaše upravo područje gdje je ležalo lovište mješanca Pierrota. Bio je sam samcat, čeznuo je za domom, i njegovo je malo srce vapilo za toplim prijateljstvom i za utjehom majčinske ljubavi. Biti sam na svijetu — tko bi to poželio! Gdjekad bi Baree tako izgarao od čežnje da vidi njušku Sive Vučice i divan stas Kazanov da je osjećao pravu bol. Upravo sad je pseća narav u njemu pretegla vučju. Bio je još malo neutješivo štene. A dom sa Sivom Vučicom i Kazanom, pa stari polom, gdje je živio sigurnim životom, činili mu se vrlo dalekim. Neutješiv lutao je dalje u nepoznati svijet...

22 5. VUČJA SE NARAV OČITUJE Do prije dvije godine Pierrot se smatrao za jednog od najsretnijih ljudi te goleme divljine. Bijaše to prije nego se pojavila la mort rouge — crvena kuga. On je bio napola Francuz, a oženio se kćerkom poglavice plemena Cree. U svojoj drvenoj kolibi na Grey Loonu poživjeli su mnogo godina u pravom blagostanju i sreći. Pierrot se ponosio trima stvarima u svom divljem svijetu: silno se ponosio Wyolom, svojom ženom kraljevske krvi, ponosio se svojom kćerkom, pa još time što je lovac na glasu. Dok nije došla crvena kuga, živio je upravo divno. A onda, prije dvije godine, kozice mu ubiše ženu kraljevske krvi. I potom je Pierrot živio još u maloj kolibi na Grey Loonu, ali se promijenio. Srce mu je bilo bolesno. I ono bi prestalo kucati da Pierrot nije imao kćerku Nepeesu. Pierrotova žena prozvala ju je Nepeesom, a to znači „vitka vrba“. Nepeesa je izrasla poput vrbe, vitka kao trska, naslijedila je svu divlju majčinu ljepotu s malom primjesom francuske krvi. Navršila je gotovo sedamnaest godina, imala velike tamne prekrasne oči, i tako lijepu kosu da je neki posrednik iz Montreala, prolazeći jednom tim putem, pokušao ne bi li tu kosu otkupio. Padala joj u dvije sjajne pletenice gotovo do koljena, a debela bijaše kao čovječja luka. — Non, m’sieu — rekao je Pierrot hladno bljesnuvši očima kad vidje što se ocrtavalo u posrednikovim očima — to nije na prodaju. Prođoše dva dana kako je Baree stigao na Pierrotovo lovno područje, kadli se Pierrot vrati iz šume zabrinuta lica. — Nešto ubija mlade dabrove — tumačio je Nepeesi francuskim jezikom. — To je ris ili vuk. Sutra... — i slegnu mršavim ramenima, pa joj se nasmiješi. — Mi ćemo u lov — nasmija se sretno Nepeesa odgovarajući mekanim jezikom plemena Cree.

23 Kad god bi joj se Pierrot nasmiješio na taj način i počinjao: „Sutra“, to je uvijek značilo da može i ona s njime na zasnovanu pustolovinu. Tek sutradan kasno popodne, Baree je prelazio na Grey Loon preko mosta od nanesenog drvlja što se zaglavilo između dva drveta. Bijaše to prema sjeveru. Upravo onkraj toga mosta od nanesenog drvlja pucao je mali proplanak, i na njegovu rubu Baree zastane da uživa u zadnjim tracima sunca na smiraju. Dok je nepomično stajao prisluškujući, nisko spuštena repa, načuljenih ušiju i njuškajući šiljatim nosom nepoznatu zemlju prema sjeveru, nije bilo ni jednog para očiju u šumi koji ga ne bi držao za mladog vuka. Iza skupine mladih balzama, sto jarda dalje, Pierrot i Nepeesa motrili su gdje dolazi preko mosta od nanesenog drvlja. To bijaše pravi čas. Pierrot nanišani. I tek onda dotače se Nepeesa lako njegove ruke. Disala je malo uzbuđeno šaputajući: — Nootawe, pusti mene da pucam. Ubit ću ga ja! Smijući se u sebi Pierrot joj doda pušku. Smatrao je vukovo mladunče već mrtvim. Jer na takvu daljinu bila je Nepeesa kadra da od deset hitaca sa devet pogodi četvorinu od jednog palca. I uzevši pažljivo Bareeja na nišan, Nepeesa smeđim kažiprstom sigurno povuče otponac. Kako je „Vitka vrba“ opalila pušku, Baree trgne uvis. Osjetio je snagu taneta prije nego i začu prasak puške. Tane ga podiže s nogu i odbaci ga, te se on skotrlja nekoliko puta, kao da ga je zahvatio strašan udarac toljage. U prvi mah nije osjećao boli. A tad ona prostruji kroza nj kao usijani nož, i u toj boli pasja narav u njemu nadjača vučju, te on ispusti divlji glas pasjeg štektanja, dok se kotrljao i grčio na zemlji. Pierrot i Nepeesa izađoše iza balzama. Oči „Vitke vrbe“ sjale su od ponosa, jer je pogodak bio tačan. Odjednom ona zaustavi dah. Naglo zgrčivši smeđe prste ona zgrabi pušku. Smiješak zadovoljstva izgubi se s Pierrotovih usana, dok je Bareejeva bolna cika ispunjala šumu. — Uchi Moosis! — bez daha će Nepeesa na svom jeziku. Pierrot joj prihvati pušku.

24 — Do bijesa — poviče on — to je pas! Stene! On se dade u trku za Bareejem; ali dok su se čudili, izgubiše nekoliko trenutaka, a Bareeju se povrati omamljena svijest. On jasno vidje kako se približuju preko proplanka — nova šumska čudovišta! Ciknuvši još jednom on sune nazad u gustu sjenu od stabala. Sunce je već malone zašlo i on se požuri prema tami gustih omorika u blizini potoka. Drhtao bi ugledavši medvjeda i losa, no tek sada prvi put osjeti što je prava opasnost. I ona se ispriječila odmah za njim. Čuo je lomljavu tih dvonožaca što su ga progonili; neobični uzvici bijahu mu gotovo za petama. Bilo je grozno kad mu zemlja nesta pod nogama, jer iznenada pade u jednu jamu, ali se ne oglasi. Vučja je narav opet ovladala njime. Ona ga prisili da ostane nepomičan i nijem — jedva dišući. Glasovi se čuli nad njim. Neobične noge malone posrnuše u jamu gdje je ležao. Gledajući iz svoga tamnog skrovišta vidje jednog od svojih neprijatelja. Bila je to Nepeesa, „Vitka vrba“. Stajala je tako da joj je posljednji trak danje svjetlosti padao na lice. Baree nije skidao očiju s nje. Svlada ga čudan i dubok čar koji mu potisne bol. I skupivši dlanove oko usta, a glasom nježnim i tugaljivim, koji je za čudo godio Bareejevu malom srcu uzbuđenom od straha, djevojka poviče: — Uchimoo — Uchimoo — Uchimoo! Potom začu Baree i drugi glas, ali ni taj ne bijaše strašan kao mnogi zvukovi što ih je prisluškivao u šumama. — Dobro se taj sakrio, Nepeeso — čuo je isti glas. — Otpuzao je nekamo da skapa. Šteta! Hajdemo. Tamo gdje je Baree stajao, na rubu proplanka, zastade Pierrot i pokaza na mladicu breze koju je čas prije presjeklo tane „Vitke vrbe“. Nepeesa shvati. Mladica koja ne bijaše deblja od njezina palca promijenila je malo smjer taneta i spasila Bareeja od neposredne smrti. Ona se opet okrenu i zovnu: — Uchimoo — Uchimoo — Uchimoo! U očima joj više nije bilo želje za ubijanjem. — Neće te on razumjeti — reče Pierrot vodeći je putem preko proplanka. — Divlji je on, vukovi su ga donijeli na svijet. Možda je

25 potomak Koomove kuje — vodiča, što je pobjegla da lovi s čoporima prošle zime. — I lipsat će... — Ayetun, da, lipsat će. Ali Baree nije ni pomislio da lipsa. Bio je prežilav stvor da bi ga tane što mu je prošlo kroz meso prednje noge ranilo na smrt. Evo što se dogodilo. Noga mu je bila razderana do kosti, ali sama kost ostala je neozlijeđena. Čekao je dok mjesec iziđe, i onda tek izmilje iz svoje jame. Noga mu se već ukrutila; prestala je krvariti, ali cijelo tijelo trgala je strašna bol. Da ga je čitavo tuce Papayuchisewa zgrabilo za ušesa i za nos, ne bi ga jače boljelo. Kad god bi se pomakao, prožela bi ga oštra, kratka bol, a ipak se svejedno uporno kretao. Nagonski je osjećao, ako se udalji od te jame, izmaći će i opasnosti. To bijaše najbolje što je mogao učiniti, jer nešto kasnije jedan dikobraz lutajući naiđe tim putem i čavrljajući sam sa sobom na svoj glupi i dobroćudni način upade u jamu naglo tresnuvši. Da je Baree ostao u njoj, bio bi tako pun bodljika da ne bi nikako izmakao smrti. Osim toga, baš je trebalo da se kreće. To nije dalo njegovoj rani prilike da se dade na zlo, „ustao“, 3 kako bi rekao Pierrot, jer njegova je ozljeda bila više bolna nego teška. Prvih sto jarda šepao je na tri noge, no poslije otkri da se može služiti i četvrtom, ali vrlo oprezno i štedljivo. Išao je uz potok oko poia milje. Kad god bi se grančica od kakva grma dotakla njegove rane, opako bi na nju zarežao, i mjesto da zacvili osjetivši oštru kratku bol, što mu je prožimala tijelo, navrlo bi mu iz grla bijesno tiho režanje, i samo bi škljocnuo zubima. Sad, pošto je izišao iz jame, učinak pucnja „Vitke vrbe“ uskomešao je svaku kaplju vučje krvi u njegovu tijelu. U Bareeju je raslo neprijateljstvo — osjećaj bijesa koji nije bio uperen naročito na jednu nego na sve stvari. Nije taj osjećaj bio nalik na onaj kad se borio s Papayuchisewom. Te je noći nestalo u njemu pseće naravi. Gomila nesreća oborila se na nj, i zbog njih — i zbog njegove sadašnje ozljede — pojavio se u njemu vuk, divlji i osvetoljubivi. Bila je to prva noć što ju je proveo na putu. Sad je on neustrašiv, ne boji 3 Na jeziku indijanskog plemena Cree: „upaljen“.

26 se ničega, ma što se došuljalo na nj iz tame. Najgušće sjene nisu mu već bile jezive. Bila je to prva velika bitka dviju naravi što su se rodile s njim — vučje i pseće, a pas bijaše pobijeđen. Načas bi zastao da obliže ranu, i režao bi, kao da u samoj ozljedi vidi svoga neprijatelja. Da ga je Pierrot vidio i čuo, razumio bi ga vrlo brzo te bi rekao: „Ostavite ga neka crkne. Neće toljaga nikad iz njega istjerati vraga.“ U takvu raspoloženju jedan sat kasnije izbije Baree iz guste šume kraj korita potoka na ravnu malu prolisinu koja se protegla uz podnožje gorskog klanca. Baš u toj ravnici lovila je Oohoomisewa. Bijaše to golema snježna sovuljaga, praotac svih sova na čitavu Pierrotovu lovačkom području. Od starosti je gotovo oslijepila. Stoga nikad nije lovila kao druge sove. Nije se skrivala u mračnom pokrovu vrhova omorika balzama, nije lebdjela tiho kroz noć, spremna svakog časa da se obori na svoju žrtvu. Očni joj vid bijaše jako slab, s vrha omorike ne bi bila kadra spaziti kunića, a lako bi zamijenila lisicu s mišem. Tako je stara Oohoomisewa stječući mudrost iz iskustva, lovila iz zasjede. Čučala bi na zemlji, i kadšto bi sate i sate ostajala tako bez glasa, jedva bi trepnula perom, sve čekajući Jobovom strpljivošću, neće li joj što jestivo naići na put. Kadšto bi se i zabunila. Dvaput je zamijenila risa s kunićem, a u drugom je napadu izgubila nogu, i stoga kad bi preko dana zadrijemala visoko gore, uhvatila bi se za granu jednom jedinom pandžom. Sakata, gotovo slijepa i toliko ostarjela da je već davno izgubila čuperke perja za ušima, bila je snagom još pravi div, a kad bi pobjesnjela, škljocanje njezina kukasta kljuna čulo bi se dvadeset jarda dalje. Tri noći nije imala uspjeha, a noćas bijaše naročito nesretna. Dva su joj kunića naišla na put, i ona je nasrnula na svakog iz skrovišta. Prvog je potpuno promašila; od drugog joj je ostalo u kljunu tek čuperak dlaka i krzna, i to bijaše sve. Bila je vraški gladna i škripala je kljunom loše raspoložena, kad li začu da se Baree približuje. Da je Baree i mogao zaviriti pod tamni grm preda se, i da je otkrio Oohoomisewu spremnu da sme iz svoje zasjede, vjerojatno ne bi jako skrenuo postrance. Borbena mu je krv bila uzburkana. I on je bio spreman na rat sa svakim tko mu je ravan snagom. Konačno Oohoomisewa vrlo nejasno ugleda Bareeja kako dolazi preko male čistine koju je promatrala. Ona se šćućuri. Perje joj se kostriješilo, dok se ne zaobli poput lopte. Gotovo slijepe oči

27 zablistaše joj kao dvije plavkaste vatrene kugle. Još deset stopa daleko, Baree je stao na čas i lizao svoju ranu. Oohoomisewa je oprezno čekala. Opet se Baree stade približavati, držeći se šest stopa daleko od grma. S hitrim hop, hop, hop, i iznenadnom tutnjavom moćnih krila velika se sova stvori nad njim. Ovaj put Baree ne pusti od sebe vapaj bola ili straha. Vuk je kipichimao, kako kažu Indijanci. Ni jedan lovac nikada još ne ču vuka u stupici da cvili za milost pred udarom toljage. On skapava iskešenih očnjaka. Te noći Oohoomisewa je napala vučje, a ne pasje štene. Sovin prvi nasrt prevrne Bareeja, te se trenutak gušio pod golemim raširenim krilima, dok ga je Oohoomisewa prikovala uza zemlju, skakutala da ga ščepa jedinom svojom čitavom nogom, i udarala ga žestoko kljunom. Jedan jedini udarac tim kljunom ma gdje po glavi dotukao bi svakog kunića, ali već kod prvog udarca Oohoomisewa otkri da to, što je poklopila krilima, nije kunić. Krvoločno režanje odgovori joj na udarac, i Oohoomisewa se sjeti risa, svoje izgubljene noge i kako je tad umakla jedva iznijevši živu glavu. Stari bi razbojnik sad htio uzmaći, ali Baree nije više bio štetne koje se u svoje doba borilo s mladom Papayuchisewom. Iskustvo i nevolja ojačaše ga i učiniše zrelijim. Njegove čeljusti što su lizale kosti, ubrzo se prometnuše u čeljusti što ih mrve, i prije nego što je Oohoomisewa mogla pobjeći, ako je i pomišljala na bijeg, Bareejevi očnjaci opako škljocnuvši zahvate jedinu joj čitavu nogu. U noćnoj tišini začu se još jača tutnjava krila, i na nekoliko časaka Baree zatvori oči, da ih zaštiti, da ne oslijepi od Oohoomisewinih bijesnih udaraca. Ali on je podjednako stiskao zube i kad su mu se sastavili probivši meso na butu starog noćnog razbojnika, njegovo bijesno režanje bilo je izazov za Oohoomisewu. Rijetka sreća nasmije se Bareeju, kad je zahvatio sovinu nogu, i sad je on znao da pobjeda ili poraz stoji do njegove sposobnosti, bude li je kadar zadržati među zubima. Stara sova nije imala i druge pandže da ih zarine u Bareeja, i tako uhvaćena nije mogla nasrtati kljunom. Stoga stade strahovito udarati krilima, koja bi raširena dosegla četiri stope. Krila su stvarala veliku buku oko Bareeja, ali ga nisu ozlijedila. On dublje zarine svoje očnjake. Njegovo režanje bivaše sve bjesnije kad osjeti okus Oohoomisewine krvi, i obuze ga vruća želja da ubije to noćno čudovište, kao da će se smrću tog stvorenja

28 osvetiti za sve boli i nevolje što su ga snašle otkako je izgubio majku. Čudno je bilo da Oohomisewa nije nikada osjetila takav strah kao sada. Ris je bijaše ščepao samo jedanput, te je otišao ostavivši je sakatu. Ali ris nije režao na tako vučji način, i nije bio tako uporan. Tisuću i jednu noć je Oohoomisewa prisluškivala vučje zavijanje. Nagon joj je govorio šta to znači. Vidjela je čopore kako prolaze tiho u noć, i uvijek kad bi promicali skrivala bi se u najdubljoj sjeni. Za nju, kao i za sva ostala divlja bića, vučje zavijanje značilo je smrt, ali dokle god nije Baree zarinuo svoje očnjake u njezinu nogu, nikada nije tako živo osjetila strah od vuka. Trebalo joj je mnogo godina da joj ta spoznaja uđe u tupi i glupi mozak; ali sada, kad ju je taj strah spopao, zaokupi je više nego ju je ikada išta zaokupilo u životu. Najednom prestade udarati i vinu se u zrak. Poput golemih lepeza moćna joj krila uskomešaše zrak i Baree osjeti kako ga najednom diže sa zemlje. Još se čvrsto držao i odjednom pade s muklim udarcem. Oohoomisewa pokuša ponovo. Ovaj put s više uspjeha, i digne se čitavih šest stopa u zrak zajedno s Bareejem. Padoše iznova. I po treći put stari odmetnik zalamata krilima da se oslobodi Bareejevih čeljusti, i onda se iznemogla ispruži raširenih gorostasnih krila, sikćući i praskajući kljunom. Pod tim je krilima Bareejev mozak radio po hitrom nagonu ubojice. Najednom ispusti nogu i zarije očnjake u donji dio Oohoomisewina tijela. Zubi prodru u perje tri palca debelo. Kao što je brz bio Baree, i Oohoomisewa je isto tako brzo iskoristila ovu priliku. Za tren oka sunu uvis. Tek jedan trzaj, začu se čupanje perja iz mesa — Baree osta na bojnom polju sam. Istina, ubio nije, ali jest pobijedio. Osvanu njegov prvi veliki dan ili zapravo noć. Svijet mu se ispuni novim obećanjem, beskrajnim poput same noći. Čašak kasnije sjede na bedra njušeći trag potučenog neprijatelja; a zatim, kao da prkosi pernatoj grdosiji koju je izazivao da se vrati i bori do kraja, upravi šiljatu malu gubicu prema zvijezdama i svoje prvo, još nevješto vučje zavijanje odasla u noć.

29 6. VAPAJ USAMLJENOG SRCA Borba s Oohoomisewom bijaše Bareeju dobra pouka. Nije mu ulila samo veliko povjerenje u sebe, nego mu je očistila i krv od opake groznice. Nije više škljocao zubima i režao na sve oko sebe, kad se uputio u noć. Noć bijaše prekrasna. Mjesec sjao upravo iznad njega, a nebo prepuno zvijezda, tako da je na otvorenim prostorima svjetlost bila jaka gotovo kao dan, samo blaža i ljepša. Sve je bilo vrlo tiho. Ni vjetra ni ćuha u vrhovima drveća, i Bareeju se činilo da zavijanje što ga je odašiljao mora doprijeti do nakraj svijeta. Ovdjeondje čuo bi poneki zvuk, i svaki put bi zastao pažljivo osluškujući. Izdaleka je čuo dugo i slabo mukanje losove ženke; začu i teški pljusak u vodi malog jezera do kojeg stiže, a jednom doprije do njega i oštro praštanje rogovlja o rogovlje — dva su mužjaka prečišćavala svoje račune četvrt milje dalje. Ali vučje bi ga zavijanje uvijek natjeralo da sjedne i dugo prisluškuje, dok bi mu srce uzbuđivao neobičan nagon koji on još nije posve pravo razumio. Bijaše to glas njegova roda, koji ga je dozivao potiho, ali ustrajno. Bio je još skitnica — Pupamootao, kako to Indijanci vele. Baš taj „skitnički duh“ nadahnjuje neko vrijeme gotovo svako biće divljine, čim je sposobno da se skrbi za sebe — možda je na taj način priroda onemogućila pretijesne porodične veze i svakojaka opasna križanja pasmine. Poput mlada vuka što traži nova područja za lov, ili kao mlada lisica koja otkriva novi svijet, Baree nije imao određene svrhe ili pravca kojim bi udario. On je jednostavno promicao. Tražio je nešto što nije mogao naći. Vučja mu je narav to ucijepila. Zvijezde i mjesec ispuniše ga čežnjom. Daleki glasovi dopirahu do njega u velikoj samoći. I nagon mu je govorio da samo tragajući može naći. Sada mu nisu toliko nedostajali ni Kazan, ni Siva Vučica — ni majčino okrilje, ni dom — ikoliko drugarstvo. Pošto je sada svoj

30 vučji bijes utolio u borbi s Oohoomisewom, pseća narav ovlada opet njime. Ona polovica što je čeznula za ljubavlju. Onaj dio što je želio da se priljubi živom, naklonjenom stvoru, a nije važno ima li taj stvor perje ili krzno, čaporke ili papke. Bio je ozlijeđen od taneta „Vitke vrbe“, iznemogao od borbe, te pred zoru leže pod okrilje joha na rubu drugog nekog malog jezera, i tu je mirovao do podne. Zatim poče tražiti hranu po šašu i sve do lopoča. Našao je tek mrtvu ribu koju je načela vodena lasica, te je pojede. To popodne rana ga je kud i kamo manje boljela, a kad se spustila noć, jedva ju je i osjećao. Otkako je malne tragično zaglavio od Nepeesine ruke, promicao je uglavnom prema sjeveroistoku, i po nagonu držao se toka vode; no napredovao je sporo, i kad se mrak ponovo spusti, nije bio udaljen više od osam ili deset milja od jame u koju je bio upao kad ga je pogodila „Vitka vrba“. Nije daleko putovao te noći. Kako je ranu zadobio u sumrak, a borba s Oohoomisewom započela je kasnije, postao je on sada oprezniji. Iskustvo ga je naučilo kako iz tamne sjene i crne jame u šumi lako prijeti opasnost. Nije bio više tako zaplašen kao nekoć, ali mu bijaše dosta borbe za neko vrijeme, i stoga spozna da je oprez bolje oružje od srčanosti i da treba izbjegavati opasnosti od mraka. Neobičan ga je nagon silio da potraži ležaj na vrhu goleme stijene, i teško se popne na nju. Možda je to bilo vraćanje u one dane kad je Siva Vučica u svom prvom materinstvu tražila sklonište na vrhu Sunčane klisure, što se uzdizala visoko iznad šumskog svijeta kojemu pripadahu ona i Kazan, a gdje je oslijepila u borbi s risom. Bareejeva stijena nije se uzdizala u vis stotinu stopa ili više; dosegla je tek visinu čovjeka. Nalazila se na rubu potoka, a omorikova šuma protezala se Bareeju odmah za leđima. Prolazili su sati, a on ne zaspa, nego je sve ležao budan, na oprezu, napeto hvatajući svaki zvuk, što je dolazio iz tamna svijeta oko njega. U njegovu oprezu bilo je te noći nešto više od puke radoznalosti. Odgoj mu se znatno proširio u jednom pravcu — shvatio je da je on tek sićušni dio čitave te divne zemlje, što je pukla pod zvijezdama i mjesecom, te živo zaželje da se s njom bolje upozna bez novih borbi i ozljeda. Te je noći znao kakve su to sive sjene što ih vidi gdje tiho izlijeću iz šume na mjesečini. Sove! Grdosija od roda s kojim se

31 borio. Čuo je kako pucketa granje pod nogama papkara i kako se lomi grmlje pod teškim tjelesima. Ponovo je slušao losovo mukanje. Glasovi koje ne bi prije ni čuo, dopirahu sada do njega: oštro štektanje lisice; sablasno hihotavo vrištanje velikog sjevernog loona4, na jezeru pola milje daleko; risov krik što je prodirao iz udaljenosti od nekoliko milja; prigušeno tiho kreštanje noćnih sokolova čulo se odnekud između Bareeja i zvijezda. Čuo je neobično šuštanje u vrhovima drveća — šuštanje vjetra; i jednom usred mrtve tišine oglasi se jedan srndać, zazvižda oštro upravo iza njegove stijene, pa osjetivši u zraku vonj vuka, odjuri prestrašen ostavljajući u mraku za sobom suvi trag. Svi ti zvukovi dobili su novo značenje za Bareeja. Brzo je počeo upoznavati divljinu. Oči mu blistale, krv mu se uzbudila. Katkada bi se u nekoliko minuta jedva i pomakao. Ali od svih glasova što su dopirali do njega, vučje ga je zavijanje najviše uzbuđivalo. Slušao ga je ponovo i podjednako. Gdjegod je bilo vrlo daleko — tako daleko da je stizalo poput šapta koji već zamire prije negoli upravo i dopre do njega; a onda bi opet naviralo iz puna grla, vruće od ubrzanog disanja u lovu, mameći ga na uzbudljiv divlji lov, divlje orgije oko rastrganog mesa i istekle krvi — zovući, sve zovući, dozivajući. Tako je dozivao njegov rod, krv njegove krvi i meso njegova mesa — divlji, strašni čopori roda njegove majke. Bijaše to glas Sive Vučice što traži njega u noći; krv Sive Vučice što ga poziva u bratski čopor. I on je drhtao osluškujući. Tiho bi i prigušeno jecao. Odmaknu se od strme strane stijene. Gonilo ga da krene. Priroda ga silila da ide. No zakon divljine borio se protiv nejednakosti. Jer Baree bijaše pas, koji je prigušene i uspavane nagone naslijedio od svojih pređa — i cijele te noći pasja narav u njemu zadržala ga je na vrhu stijene. Sutradan ujutro nađe Baree mnogo rakovica uz potok te se gostio njihovim sočnim mesom sve dok ne osjeti da je sit i presit. Ništa mu nije tako išlo u tek otkako je pojeo trčku koju je oteo zerdavu Sekoosewu. Usred popodneva Baree stiže u dio šume koji bijaše vrlo miran i vrlo tih. Potok bivaše sve dublji. Ovdje-ondje širile mu se obale, te stvarale mala jezerca. Dvaput je Baree morao prilično skrenuti s 4 Calymbus glacialls, vellki plijenar.

32 puta da obiđe ta jezerca. Putovao je vrlo mimo, osluškujući i motreći. Otkako je onoga kobnog dana napustio stari polom, nije se osjećao na tako poznatom tlu kao sada. Činilo mu se da napokon prolazi zemljom koju zna i gdje će naći prijatelje. Možda je to bilo još jedno čudo, zagonetni nagon prirode, jer on se nalazio u zemlji Slomljenog zuba, u zemlji dabrova. Upravo tu su njegov otac i majka lovili lov u dane prije negoli je on došao na svijet. Nedaleko odavde Kazan i Slomljeni zub podijeliše u vodi megdan, s kojega je Kazan jedva odnio živu glavu jer mu je u plućima već bilo ponestalo daha. Baree neće nikada saznati za te događaje. Neće saznati da sad putuje starim tragovima. No nešto duboko u njemu neobično mu zaokupi pažnju. Njušio je u zraku, kao da u njemu otkriva mirise poznatih stvari. Bijaše to samo slab dašak neodređene nade što ga je ispunjala neobjašnjivim očekivanjem. Suma je bivala sve gušća. Divna šuma. Nije tu bilo džbunja, te je hodao pod drvećem kao po golemoj tajnovitoj spilji kojoj danja svjetlost blago probija krov a gdješto je obasjavaju zlatni snopovi sunčanih zraka. Neko je vrijeme Baree mirno napredovao kroz tu šumu. Nije vidio ništa do nekoliko lepršavih ptičjih krila; tišinu nisu narušivali gotovo nikakvi zvukovi. I onda stiže do još većeg jezerca. Oko ovoga širio se gusti pojas od joha i vrba. Drveće se prorijedilo. Ugleda kako se popodnevno sunce blista na vodi — i onda najednom začu žive stvorove. Malo promjena zbilo se u naseobini Slomljenog zuba, otkako se njegovo pleme zavadilo s Kazanom. Stari Slomljeni zub još je jače ostario. Ugojio se. Mnogo je spavao, a možda je bio i manje na oprezu. Dremuckao je na velikom nasipu od mulja i drvlja, gdje je bio glavni graditelj — kadli se Baree tiho pojavi na visokoj obali, trideset ili četrdeset stopa daleko. Tako se tiho približio da ga ni jedan od dabrova ne opazi i ne ču. Povalio se potrbuške i sakriven iza čuperka trave motrio je naročito pažljivo svaki njihov pokret. Slomljeni zub upravo se budio. Trenutak je stajao na svojim kratkim nogama, zatim se isprsi poput vojnika „u pozoru“, te spljoštena repa i s neočekivanim zviždukom snažno pljusnuvši zaroni u jezero. Čas potom Bareeju se učini da je bara oživjela od samih dabrova. Glave i trupovi navirali i gubili se jureći po vodi čas amo, čas tamo, tako da ga je to zapanjilo i smelo. Bijaše to večernje veselje

33 naseobine. Repovi su mlatili po vodi poput glatkih dasaka. Neobično zviždanje gušilo se u pljusku vode — i onda najednom, kao što se igra započela, naglo i prestade. Bilo je tu sigurno do dvadesetak dabrova, ne računajući mlade, i kao da su upozoreni poznatim znakom — nečim što Baree i ne ču — oni utihnuše, tako da se jedva ikakav zvuk mogao čuti u bari. Nekolicina potonuše u vodu i nestadoše, ali većinu njih vidio je Baree kako se izvlače na obalu. Nisu gubili vremena, nego započeše redovni svoj posao, a Baree ih je promatrao i prisluškivao iz trave kamo se sakrio tako tiho da nije zašuštala ni jedna vlat. Nastojao je da ih ocijeni. Naprezao se da te čudne naoko privlačne stvorove uvrsti među one koje već pozna. Nije ih se bojao, a nije ga ni smetalo što ih ima toliko i što su tako veliki. Nije se tu stišao iz obzirnosti prema njima da ih ne smeta, nego iz neobične i sve veće želje da što bolje upozna taj čudni četveronožni svijet iz bare. Sad mu golema šuma nije bila tako pusta. I eto, odmah pod sobom, samo deset stopa daleko od mjesta gdje je ležao, ugleda nešto, što ga malone nagna da dade oduška čežnji šteneta za prijateljstvom, koja je navirala u njemu. Dolje na otvorenoj obali, što se dizala iza barovitog mekog mulja, gegao se mali debeli Umisko i njegova tri druga. Bio je otprilike jednake dobi kao i Baree, možda nedjelju-dvije mlađi. Bio je punahan i trom, a širok gotovo toliko koliko i visok. Osim mečeta priroda ne može stvoriti četveronožno mladunče ljupkije od dabrova. Na svakoj svjetskoj izložbi odnio bi Umisko prvu nagradu među dabrovom djecom. Njegova tri druga bijahu nešto manji. Pristizali su gegajući se iza jedne niske vrbe, čavrljali su čudnim cvoktavim glasovima i vukli za sobom plosnate repiće poput sićušnih saonica. Bili su debeli i dlakavi, a vrlo prijazni, kako se Bareeju činilo, i njegovo srce burno zakuca od radosti. Ipak se ne mače. Jedva je i disao. Iznenada obori se Umisko na jednog od svojih drugova i prevrne ga. U tren oka druga dvojica skoče na Umiska, i četvero malih dabrova kotrljalo se, koprcalo kratkim nogama i lomatalo repovima, a cijelo su vrijeme pri tom nježno piskutali. Baree je znao da to nije prava borba, nego pusta šala. On skoči na noge. Zaboravi gdje je — zaboravi sve na svijetu do tih razigranih dlakavih loptica. Sav okrutan odgoj što mu ga je Priroda bila dala, pade u taj čas u zaborav. Baree nije više bio ni borac ni

34 lovac. Nije više tragao za hranom. Posta štene, i obuze ga nova želja, jača od gladi. Poželje da siđe do Umiska i njegovih malih prisnih prijatelja da se s njima provaljuška i poigra. Htio bi im reći, bude li ikako mogao, da je izgubio majku i dom i otada proživio preteške dane, i volio bi ostati s njima i s njihovim majkama, ako ih ne bi smetalo. Iz grla mu se ote najtiši cvilež — tako tih da ga Umisko i njegovi drugovi nisu ni čuli. Bili su i previše zabavljeni. Polako učini Baree prvi korak prema njima. Zatim drugi — i konačno eto ga na uskom komadiću obale, šest stopa od njih. Oštre male uši naćuli, i poče repom uzmahivati koliko je god brže mogao, a svaki mišić njegova tijela ustrepta u radosnom očekivanju. I sad ga opazi Umisko, a debelo mu malo tijelo postade odjednom nepomično poput kamena. — Zdravo! — reče poigravajući cijelim tijelom, a govorio je očito kao što bi i čovjek svojim jezikom govorio. — Hoću li vas smetati ako se s vama poigram? Umisko ne odgovori. Njegova tri druga upriješe oči u Bareeja. Nisu se ni makli. Činilo se da su se zabezeknuli. Četiri para izbuljenih, začuđenih očiju bijaše uprto u stranca. Baree pokuša još na neki način da im se približi. Puzao je na prednjim nogama, dok je repom i stražnjim nogama i dalje poigravao, te onjušivši komadić drveta uze ga u zube. — Hajde, primite me — poticao ih je. — Ja se znam igrati. I baci komadić drveta u zrak, da dokaže kako govori istinu, i kratko zaštekta. Umisko i njegova braća ostadoše nijemi kao lutke. I najednom golemi dabar, što je plivao niz baru s trupcem mlada drveta koje mu je trebalo da izgradi novu branu, ugleda Bareeja. Smjesta odbaci teret i ogleda se po obali. Zatim kao iz puške odjekne po vodi udarac njegova golema plosnata repa, dabrov znak za opasnost koji se u tihoj noći može čuti pola milje daleko. — Čuvaj se! — opominjao je. — Čuvaj se — čuvaj — čuvaj! Tek što se ta opomena proču, a repovi zapraskaše u svim pravcima u bari, u skrivenim kanalima, u gustim vrbama i johama. Umisku i njegovim drugovima javljali su:

35 — Spašavaj glavu! Baree je stajao ukočeno i nepomično. U čudu je promatrao četvero malih dabrova kako se bacaju u baru i nestaju. Čuo je šum drugih i težih tjelesa što su se treskom rušila u vodu. A zatim nasta neobična i gluha tišina. Baree tiho zacvili, a bilo je kao da jeca. Zašto ga je Umisko s malim svojim drugovima ostavio? Što je učinio da ga nisu htjeli za prijatelja? Strašna usamljenost ovlada njime — usamljenost čak veća od one što ju je osjetio prve noći odijeljen od majke. Posljednji traci sunca gubili se na nebu, a on je svejednako stajao. Sve tamnije sjene vukle se preko bare. On pogleda u šumu, tamo je već stizala noć, i zacvilivši još jednom pokunjeno se odšulja nazad u nju. Nije našao prijatelja. Nije našao druga. I srce ga zabolje.

36 7. ZADNJI DANI WAKAYOOA Dva ili tri dana kako je Baree lutao u potrazi za hranom, odvodila su ga sve dalje i dalje od bare. No svako popodne navraćao bi se k njoj — dok trećeg dana ne otkri novi potok i Wakayooa. Potok bijaše pune dvije milje duboko u šumi. Bio je to sasvim drukčiji potok. Veselo je žuborio preko šljunčanog korita, između ispucanih stijena provalije. Stvarao je duboka jezerca i pjenušave vrtloge, a na mjestu, gdje je Baree prvi puta naišao na nj, zrak je podrhtavao od daleke grmljavine vodopada. Bio je mnogo zabavniji od tamnog i tihog dabrova potoka. Činilo se da je pun života, a njegov šum i uzburkanost, ta pjesma i grmljavina vode, budile su u Bareeju sasvim nova osjećanja. On nastavi put uz potok polagano i oprezno, i baš zbog te sporosti i opreza naiđe iznenada i neopažen na Wakayooa, golemog crnog medvjeda, koji je upravo lovio ribu. Wakayoo je stajao do koljena u vodi jednog jezerca što se stvorilo iz pješčanog pruda i upravo ga služila silna sreća. Baš kad je Baree ustuknuo izbuljenih očiju ugledavši neman koju je već vidio jednom u noćnoj tami, Wakayoova golema šapa izbaci snažan pljusak vode visoko u zrak i jedna se riba nasuka na šljunkovitoj obali. Prije kratkog vremena na tisuće riba krenulo je uz potok da se mrijesti, a kako je voda naglo pala, zaostaše mnoge ribe u tim jezercima. Wakayoovo debelo i glatko tijelo očitovalo je blagostanje što ga je zahvaljivao tim prilikama. Iako je već prošla najbolja sezona za medvjeđe kože, Wakayoovo je krzno bilo divotno gusto i crno. Četvrt sata Baree promatraše kako Wakayoo izbacuje ribu iz jezerca. Kad je konačno prestao, među kamenjem bijaše dvadeset do trideset riba, neke već mrtve, a neke su se još praćakale. Ležeći između dviju stijena, Baree je čuo kako medvjed hrska kosti i meso, proždire svoj ručak. Bili su to primamljivi glasovi, a svjež miris ribe

37 probudi u Bareeju slast, kakvu nije nikad izazvala rakovica pa čak ni trčka. Premda je bio debeo i velik, Wakayoo nije bio proždrljivac i pošto je pojeo četvrtu ribu, okupi sve ostale na jednu hrpu, pokrije ih pijeskom i kamenjem, što ga je zgrnuo dugim šapama, pa obori malu balzamovu mladicu i završi svoj posao, tako da je riba bila potpuno skrivena. Zatim se polako odgega prema bučnom vodopadu. Jedva prođe dvadesetak sekunda otkako Wakayoo nesta s vidika za jednim zavojem potoka, a Baree se stvori pod slomljenim balzamom. Izvuče jednu još živu ribu. Izjede je cijelu, poslije duge dijete od rakovica bila je baš slasna. Baree sad otkri da je Wakayoo riješio pitanje njegove prehrane. Golemi je medvjed neprestano lovio uz potok i niza nj, i Baree se dan za danom svraćao na gozbu. Nije mu bilo teško pronaći Wakayoova skrovišta. Valjalo je tek da se smuca uz obale potoka i da pažljivo njuši. Neka od tih skrovišta bijahu već stara i njihov miris Bareeju vrlo neugodan. Takvim se mjestima uklanjao. No nikada nije propuštao jedan ili dva obroka iz svježe zalihe. Jednog dana odvuče do Dabrove bare golemu ribu na poklon Umisku, koji je međutim bio strogi vegetarijanac. Tjedan dana provodio je tako život u lijepoj zabavi. I tad nasta promjena određena da Bareeju znači ono isto što je davno prije Kazanu, njegovu ocu, značio dan kad je na granici divljine zaklao čovjeka-zvijer. Promjena započe s onim danom kad se Baree, obilazeći golemu stijenu blizu vodopada, našao licem u lice s Pierrotom i Nepeesom. Nepeesu je ugledao prvu. Pierrotu bi brzo okrenuo leđa. I opet krv njegovih pređa izazva neobično drhtanje u njemu. Zar je isto tako prva žena pogledala Kazana, onog dana tamo dolje na granici civilizacije, kad mu je na glavu položila bijelu ruku? Stajao je mirno. Nepeesa je bila svega dvadeset stopa od njega. Sjedila je na stijeni, sva obasjana jutarnjim suncem, i češljala divnu svoju kosu. Dok je tako sjedila kosa ju je pokrivala gotovo do zemlje blistavim sjajem, ljepšim od Wakayoova ulaštenog krzna, i iz tog tamnog oblaka lice joj je gledalo ravno u Bareeja. Usne joj se otvoriše. Oči joj zasjaše na trenutak poput zvijezda. Jedna ruka ostade joj u zraku opterećena

38 crnim pramovima. Prepoznala ga je. Opazila je zvjezdastu pjegu na njegovim prsima i bijeli rub na uhu, i tiho prošaputa „Uchi Moosis“ — Pasje štene! To je divlji pas na koga je pucala i mislila da je uginuo. O tome nema sumnje. Dok je ovako stajao gledajući je, imao je sva pasja obilježja. Pierrot i ona sagradili su sinoć sklonište od balzama iza jedne goleme stijene. Na malom bijelom pješčanom prudu Pierrot je klečao nad vatrom pripravljajući doručak, dok je „Vitka vrba“ redila kosu. Pierrot baš podiže glavu da joj nešto kaže, i ugleda Bareeja. Tog trenutka čara nestade. Opazivši čovjeka-zvijer kako se diže na noge, Baree nestade poput munje. Bio je jedva nešto brži od Nepeese. — Pache, mon père — uzviknu ona — to je mlado pseto! brzo! U lepršavom oblaku od svoje kose pojuri ona poput strijele za Bareejem. Pierrot pojuri za njom zgrabivši pušku. Teško je bilo dostići „Vitku vrbu“. Bila je poput divljeg duha, nožice u mokasinima jedva joj se i doticale pijeska, dok je trčala dugim prudom. Bilo je divno gledati kako okretno hita i kako joj krasna kosa leprša na suncu. Čak i sada, u tom trenutnom uzbuđenju, Pierrot je morao misliti na McTaggarta, trgovca prijeko iz Lac Baina i na ono što je jučer rekao. Do ponoći je Pierrot ležao budan i škripao zubima misleći na to; i tog jutra, prije nego što je Baree na njih naletio, promatrao je Nepeesu pomnije nego ikada prije. Bila je zaista lijepa. Ljepša čak i od Wyole, svoje pokojne kraljevske majke. Ta kosa — što je prisiljavala muškarce da bulje u nju kao da ne vjeruju svojim očima! A njezine oči — poput jezera objasnih divnim zvijezdinim sjajem; Bila je vitka kao cvijet! A McTaggart je rekao... Uzbudljiv vrisak dopre do njega. — Požuri se, Nootawe! Skrenuo je u slijepi kanjon. Sad je naš! Sva je dahtala kad je stigao do nje. Francuska joj krv zapalila obraze i usne. Bijeli su joj se zubi caklili kao biserje. — Tamo unutra... — pokazivala mu ona. Uđoše. Baree je trčao pred njima da iznese živu glavu. Spopao ga strah od čovjeka-zvijeri. Strah koji mu oduze razum i rasuđivanje. Drugačiji strah nego od bilo koje druge stvari, strah što ga je život

39 ili priroda mogla potaći u njemu. Poput medvjeda, vuka, risa, svih šumskih stvorenja, imala ona kopita ili pandže, on je nagonski osjetio da su ova čudnovata dvonožna stvorenja svemoćna. I progone ga! Čuje ih. Nepeesa ga je slijedila gotovo isto tako brzo kao što je on odmicao. Najednom skrene u procjep među dvije velike stijene. Zapreka od dvadeset stopa ispriječila mu se na putu, i on jurne nazad. Dok je bježao ravno dalje uz kanjon, Nepeesa je bila svega dvadeset jarda iza njega, i sad, gotovo do nje ugleda Pierrota. „Vitka vrba“ vrisnu. — Mana — Mana — evo ga! Ona zaustavi dah i srnu u guštaru od mladih balzama gdje je Baree nestao. Poput velike paučine raspuštena joj se kosa zamrsi u grmlje, i Nepeesa usklikne da obodri Pierrota, pa stane skupljati kosu preko ramena, dok je on projurio mimo nju. Ona se zadrža časdva i već pojuri za njim. Pedeset jarda ispred nje Pierrot vikne da je opomene. Baree se okrene. Gotovo u isti tren pojuri natrag istim putem ravno na „Vitku vrbu“. Nije je opazio na vrijeme da se zaustavi ili da skrene u stranu, i Nepeesa mu se baci na put. Čas-dva bijahu zajedno na zemlji. Baree osjeti kako ga guši njezina kosa i hvataju njene ruke. No Nepeesa ga promaši radi duge kose što je lepršala oko nje — i Baree izbaulja ispod nje i jurnu opet pravcem gdje se zatvara slijepi kanjon. Nepeesa skoči na noge. Bila je sva zadihana, a smijala se. Pierrot se vrati, sav izvan sebe, a „Vitka vrba“ pokaza iza njega. — Već sam ga dohvatila, a nije me ugrizao! — reče zadahtana. I još uvijek pokazujući na kraj kanjona ponovi: — Držala sam ga, a nije me ugrizao, Nootawe! I baš to je bilo čudno. Bila je neoprezna, a Baree je nije ugrizao. I dok je upirala svoje sjajne oči u Pierrota sa smiješkom koji je polako nestajao s njezinih usana, ona izgovori nježno i gotovo s poštovanjem: „BAREE“. Ta riječ odjeknu u Pierrotu poput hica. Mršave mu se ruke stisnu. Trenutak je buljio u Nepeesu iskolačenih očiju. Zatim povika: Ne, ne, to ne može biti! Brzo, da ga ne izgubimo!

40 Pierrot bijaše sad siguran. Kanjon se sužava i Baree neće moći neopaženo mimo njih. Tri minute kasnije Baree stiže do dna kanjona — do stijene što se ustremila pred njim. Kao da je u kotlu. Kako se Baree bijaše gostio ribom i spavao duge sate uz Dabrovu baru, ugojio se tako da je sad malne izgubio dah zaludu tražeći izlaz. Kad ga Pierrot i Nepeesa ponovo ugledaše, nalazio se na drugom kraju zaobljene stijene, gdje nije bilo ni žbunja ni čuperaka od trave da se sakrije. Nepeesa se uputi ravno prema njemu. Znajući unaprijed što će Baree učiniti, Pierrot se požuri nalijevo u pravom kutu prema dnu kanjona. Izlazeći iz stijena i ulazeći među njih Baree je mahnito tražio put da umakne. Čas kasnije stiže do dna kanjona. Bila je to pukotina u zidu pedeset-šezdeset stopa široka, a vodila je u prirodnu zagradu, veliku jedno jutro. Krasna li mjestanca! Sa svih strana osim ulaza zatvoreno je visokim stijenama. Sasvim na kraju rušila se voda u nizu sitnih slapova. Trava je bila pod nogama gusta i puna cvijeća. U toj zagradi Pierrot je već često puta uhvatio pokoju lijepu zvjerku. Iz nje nije bilo izlaza, osim prema nišanu njegove puške. On pozva Nepeesu, kad je vidio da Baree ulazi, i oni se zajedno popeše na kamenitu kosinu. Baree stiže gotovo do ruba te zatvorene livadice, kadli se zaustavi tako naglo da se srušio natraške na bedra, a srce kao da mu je odjednom skočilo u samo grlo. Upravo na njegovu putu stajaše Wakayoo, golemi crni medvjed! Pola minute otprilike kolebao se Baree između tih dviju opasnosti. Čuo je glasove Nepeese i Pierrota. Razabirao je kako im se kotrlja kamenje pod nogama. I strašna ga strava uhvati. Zatim baci oko na Wakayooa. Golemi se medvjed nije pomakao ni palac. I on je prisluškivao. Ali bilo je tu nešto što ga je više uznemirivalo od glasova. Osjećao je u zraku miris. Miris čovjeka. Promatrajući ga Baree opazi kako polako maše glavom, dok su se koraci Nepeese i Pierrota čuli sve jasnije. Prvi put našao se sad Baree licem pred golemim medvjedom. Promatrao je on već medvjeda kako ono lovi ribu, a zahvaljujući Wakayoovu junaštvu, dobro se uhranio. Medvjed mu je ulijevao velik strah i poštovanje. Ovako golem i moćan Wakayoo neće uzmaći ispred dvonožnih progonitelja. Da mu je ikako proći mimo Wakayooa — bio bi spašen!

41 On udari prema jednoj strani i pojuri na otvorenu livadu. Wakayoo se i ne pomače, kad je projurio pokraj njega, kao da je Baree ptica ili kunić. Zatim dopre do Wakayooa drugi dašak prožet mirisom čovjeka. I sad on živne. Okrene se, pa se teško i bučno uputi za Bareejem prema zagrađenoj livadi. Baree se okrene i ugledavši medvjeda pomisli da ga progoni. U taj mah stigoše Nepeesa i Pierrot preko kosine i spaziše oboje, Wakayooa i Bareeja. Od mjesta gdje su ušli na tu zelenu padinu pod kamenitim stijenama, Baree skrenu oštro nadesno. Tu je ležao veliki naplavljen kamen, kojega se jedan kraj koso dizao iz zemlje. Činilo se da je kao stvoren za skrovište. Baree se podvuče poda nj. Ali Wakayoo nastavi put ravno na livadu. Iz svojeg skrovišta Baree je gledao što se događa. Tek što se podvukao pod stijenu, kad Nepeesa i Pierrot osvanuše kroz pukotinu na padini i zastanu. Sama ta činjenica da su zastali, duboko se dojmila Bareeja. Boje se Wakayooa! Golemi medvjed prijeđe dvije trećine livade. Sunčane zrake padaju na njega, te mu se krzno sjaji poput crne svile. Tek jedan trenutak buljio je Pierrot u medvjeda. Godišnje doba već je poodmaklo. Krzna nisu više mnogo vrijedila. A ipak Wakayoovo bijaše krasno! Pierrot nije ubijao iz obijesti. Nužda ga je silila da štedi životinje. Divljač mu je služila za hranu i odjeću, pa za krov nad glavom, i da je Wakayoo imao čupavo i olinjalo krzno bio bi spašen. Ali ovako — Pierrot sad podiže pušku. Baree opazi tu kretnju. On ugleda trenutak kasnije kako nešto sunu iz vrata puške, i zatim začu isti onaj zaglušni prasak koji je provalio i u času kad je bio ozlijeđen, kad mu je tane „Vitke vrbe“ probilo meso. On svrnu brz pogled na Wakayooa. Golemi se medvjed zateturao. Pao je na koljena. Sad se s naporom uspravlja i nastavlja da hoda. I opet odjeknu zaglušni prasak iz puške. I po drugi put Wakayoo poklekne. Pierrot nije mogao promašiti na tu daljinu. Wakayoo bijaše divan nišan. Odapeti na nj bilo je, istina, ubojstvo, ali za Pierrota i Nepeesu posao — životni posao. Baree je drhtao više od uzbuđenja nego od straha, jer mu straha nestade u tim teškim trenucima. Tiho se cviljenje izvijalo iz njegova grla dok je promatrao Wakayooa kako sad zastaje i gleda u lice svojih neprijatelja — vilice razjapio, glavom polako maše, a noge pod njim slabe, kako god mu se krv izlijeva iz rastrganih pluća.

42 Baree zaplače. Ta Wakayoo je za njega lovio ribu, i zato ga je Baree smatrao kao prijatelja, i znao je da Wakayoo sada gleda smrti u oči. Odjeknu i treći hitac. Zadnji. Wakayoo se sruši na zemlju. Golema mu glava klonu među prednje šape. Hroptav kašalj dopre još jednom-dvaput do Bareeja. I nasta tišina. Čašak kasnije, stojeći nad Wakayoom, Pierrot reče Nepeesi: — Mon Dieu, pa to je krasna koža, Sakahet! Vrijedi dvadeset dolara prijeko u Lac Baineu! Izvuče kamen i poče na njem brusiti nož. U tom vremenu Baree je mogao izmiljeti ispod svoje stijene i pobjeći niz kanjon. Bili su ga na čas zaboravili. Kad je Pierrot počeo guliti medvjeda, Nepeesa se sjeti pseta i onim neobičnim začuđenim glasom ponovi: „Baree“. Pierrot na koljenima uzdignu pogled prema njoj. — Zašto to veliš? — upita. — Zašto, moja Nepeeso? Blistave oči „Vitke vrbe“ ispitivahu livadu. — Jer ima zvijezdu na prsima i bijelo uho, i... i... nije me ugrizao! — reče ona. Nova vatra zablista u Pierrotovim očima poput razbuktale žeravice, koja se već gotovo ugasila. — Ne, to ne može biti — reče, kao da šapuće sam sebi, i nagnu se nad svoj posao. Ali Nepeesa, spustivši pogled, opazi kako mu podrhtava ruka što drži nož.

43 8. NEPEESA U OPASNOSTI Dok je Nepeesa gledala po tim zagradnim kamenim zidovima kanjona, kamo su natjerali Wakayooa i Bareeja, Pierrot podiže ponovo pogled s golemog crnog medvjeda, kojemu je derao kožu, i promrmlja nešto sam sebi. Čas prije rekao je: „Ne, to ne može biti“, ali Nepeesa je držala da može, i ta joj misao sad padne na pamet. Čudna misao. Ona joj je duboko potresla divlju i lijepu dušu. Oči joj jače zasjaše, a lice i usne jače joj se zarumenješe od uzbuđenja. Ona opet prošaputa riječ koja je toliko smela Pierrota. Baree! Zašto to ne bi bilo moguće? Dok je istraživala kršne rubove te livadice, ne bi li otkrila tragove šteneta, misli joj se navratiše za trenutak u prošlost. Prije dvije godine pokopali su joj majku od kraljevskog roda pod visokom omorikom do njihove kolibe. Toga je dana Pierrotovo sunce zašlo za sva vremena, a Nepeesin je život pritisla velika usamljenost. Bilo ih je troje uz grob to poslijepodne, kad je sunce zalazilo — Pienrot, ona i Baree. Baree bijaše pas, golem eskimac s bijelom pjegom u obliku zvijezde na prsima i s bijelo obrubljenim uhom. Već od malena bio je ljubimac pokojne joj majke. Njezina tjelesna straža, uvijek uz nju — položio je čas glavu na rub njezina kreveta, dok je umirala. I one noći kad su je pokapali Baree nestade. Otišao je mirno i zauvijek, kao što je i duh njezin otišao. Nitko ga nikada otad ne vidje. Bilo je to neobično, a Pierrot je to smatrao za čudo. Duboko u srcu bijaše uvjeren da je Baree krenuo s njegovom ljubljenom Wyolom u nebo. No Nepeesa, koja je provela tri zime u misionarskoj školi u Nelson Housu, naučila je štošta o bijelim ljudima i o pravom Bogu i znala je da je Pierrotovo uvjerenje krivo. Vjerovala je da je majčin Baree uginuo ili se pridružio vukovima. Bit će da je otišao vukovima. Zar nije stoga vjerojatno da je to štene, što ga je gonila s

44 ocem — krv od krvi ljubimca njezine majke? Bilo je to i te kako moguće. Bijela zvijezda na njegovim prsima, bijelo obrubljeno uho — pa činjenica da je nije ugrizao, kad je lako mogao zarinuti očnjake u meko meso njezinih ruku! Sad je bila sigurna. Dok je Pierrot gulio medvjeda, ona poče loviti Bareeja. A Baree nije se ni jedan palac pomakao ispod svoje stijene. Ležao je kao omamljen netremice uprtih očiju u tragičan prizor vani na livadi. Vidio je nešto što neće nikad zaboraviti — kao što neće sasvim zaboraviti ni svoje majke, ni Kazana, ni stari polom. Vidio je na svoje oči kako ugiba stvorenje koje je držao za svemoćno. Wakayoo, taj golemi medvjed, nije čak ni pokušao da se bori. Pierrot i Nepeesa su ga ubili, a nisu ga se ni dotakli, i sad ga Pierrot zasijeca nožem što baca srebrne munje na suncu. A Wakayoo se i ne miče. Od toga se Baree strese i povuče se za palac dalje za stijenu, gdje je već bio tako duboko kao da ga je tko onamo ugurao. Odanle je mogao vidjeti Nepeesu. Došla je ravno straga do pukotine kroz koju je on umakao, i stala konačno svega dvadeset stopa od mjesta gdje je bio skriven. Stojeći sad tamo, tako da Baree ne može pobjeći, poče ona plesti svoju sjajnu kosu u dvije debele pletenice. Svrativši oči s Pierrota, Baree ju je radoznalo promatrao. Sad je se više i ne boji. Živci su mu napeti. Neobična i sve jača snaga silila ga da riješi veliku zagonetku — zašto se želi izvući ispod svoje stijene i približiti tom prekrasnom stvoru blistavih očiju i sjajne kose. Želi, pa eto! Kao da mu je nevidljiva struna taknula srce. To ga doziva stoljetni nagon naslijeđen od Kazana, a ne od Sive Vučice, a taj je zov star, kao egipatske piramide, a možda i desetak tisuća godina stariji. No protiv te želje buni se prastari nagon Sive Vučice, koji je poticao još iz prastarih vremena divljine. Sili ga da ostane miran i nepomičan. Nepeesa se smiješila, lice je za trenutak okrenula prema njemu, i on ugleda bijeli blijesak njezinih zuba, a lijepe blistave oči kao da je uprla ravno u njega. I tad se naglo spusti na koljena i zaviri pod stijenu. Oči im se susrele. Najmanje pola minute ne ču se ni glasa. Nepeesa se i ne pomače, dah joj je bio tako tih da ga Baree nije ni čuo. I zatim će ona tiho, kao da šapće: — Baree! Baree! Upi Baree!

45 Prvi put je sad čuo svoje ime, a bilo je u tom glasu nešto nježno i c, te je protiv svoje volje pas u njemu odgovorio cviljenjem što dopre do uha „Vitke vrbe“. Ona polako ispruži ruku. Golu, oblu i meku ruku. Mogao je nasrnuti za dužinu svoga tijela i vrlo lako bi svoje očnjake zario u nju. No nešto ga je zadržavalo. Znao je da to nije neprijatelj; znao je da mu te tamne prekrasne oči, što su žarko uprte u njega, ne žele nauditi, a glas koji dopire nježno do njega, zvonio je kao čudna i uzbudljiva pjesma. — Baree! Baree! Upi Baree! Neprestano ponavljajući njegovo ime „Vitka vrba“ zvala ga je sve nastojeći da se potrbuške podvuče za koji palac dublje pod stijenu. Nije ga mogla dosegnuti.. Razmak od stopu-dvije dijelio je svejednako njezinu ruku od Bareeja, i Nepeesa se nije mogla više podvući ni za dlaku. Uto ona opazi da je na drugoj strani stijene udubina, zatvorena kamenom. Da odmakne možda taj kamen i da uđe tim putem?... Ona se izvuče ispod stijene i uspravi se još jednom na suncu. Srce joj je bilo uzbuđeno. Pierrot se bavio oko medvjeda i nije ga htjela zvati. Naprezala se, ne bi li odmaknula kamen što je zatvarao udubinu pod golemom naplavljenom stijenom, ali on bijaše čvrsto ukliješten. Sad poče kopati jednim štapom. Da je Pierrot bio nazočan, oštre bi mu oči otkrile koliko je važan taj kamen iako nije veći od kablića za vodu. Možda već stotine godina leži tu i podupire golemu stijenu da se ne otisne, kao što jedno zrno može izbaciti iz ravnoteže kotač koji teži čitavu tonu. Za pet minuta ona je već olabavila kamen. Teško ga je bilo izvući. Iskopala ga je palac po palac, dok najposlije nije ležao do njezinih nogu, i sad je mogla naprijed. Ona ponovo baci pogled na Pierrota. Bio je svejednako zabavljen poslom, i ona se nježno smijala odvezujući sa svojih ramena veliku crvenobijelu maramu iz Hudsonova zaljeva. Njome će uhvatiti Bareeja. Sad se spusti na ruke i na koljena, pa onda leže na zemlju i poče puzati u udubinu pod naplavljenim kamenom. Baree se pomakne. Prislonjen zatiljkom o stijenu čuo je nešto što Nepeesa nije čula, osjetio je slab, pa sve jači pritisak. Baree se polako povlačio — ali pritisak ga je stalno pristizao. Golema se stijena nagibala! Nepeesa nije ništa vidjela, ni čula, ni razumjela. Dozivala je sve ljupkije:

46 — Baree... Baree... Baree... Glava, ramena i obje ruke bijahu joj sada pod stijenom. Oči su joj sjale ispred samog Bareeja. On poče cviljeti. Jeza od velike i bliske opasnosti uzbudila mu je krv. I onda... U taj čas Nepeesa osjeti pritisak stijene na svom ramenu, i oči što su nježno gledale u Bareeja sjevnuše najednom divljim pogledom užasa. Otrže joj se s usana vrisak, nimalo nalik na glas kakav je Baree ikada čuo u divljini — divalj, prodoran, pun smrtnog straha. Pierrot nije čuo taj prvi vrisak. Čuo je tek drugi i treći — i onda krik za krikom, dok se stijena nagibala i polako pritiskivala nježno tijelo „Vitke vrbe“. On poletje prema stijeni kao vjetar. Krikovi su bivali sve slabiji — nestajali su, zamirali. Ugleda Bareeja kako izlazi ispod stijene i bježi u kanjon, i istoga trena ugleda jedan dio haljine „Vitke vrbe“ i njezine noge u indijanskim mokasinima. Sve ostalo skrivala je smrtonosna stupica. Pierrot poče kopati kao lud. Kad je nekoliko časaka kasnije izvukao Nepeesu ispod naplavljenog kamena, bila je blijeda i samrtno mirna. Oči su joj bile zatvorene. Njegova ruka nije osjetila da je Nepeesa još živa, i strašan, tjeskoban jauk izvi mu se iz duše. No on je znao kako se valja boriti za život. Rastrga njezinu haljinu i nađe da Nepeesa nije zgnječena. Onda potrči po vodu. Kad se vratio, oči „Vitke vrbe“ bijahu otvorene, ona je teško dišući hvatala zrak. — Hvala svim svecima! — jecao je Pierrot padajući do nje na koljena. — Nepeeso, moja Nepeeso! Ona mu se smiješila držeći obje ruke na grudima, i Pierrot je privinu k sebi zaboravivši vodu koju je donio s tolikom žurbom. Nešto kasnije, kad se spustio na koljena i zavirio pod stijenu, lice mu problijedi i on reče: — Mon Dieu, da nije bilo te male udubine u zemlji, Nepeeso... Strese se i ne reče više ni riječi. Ali Nepeesa, sretna što se spasila, položivši dlan na dlan reče smiješeći m u se: — Ovako bih bila stiješnjena. Oh, mon pere, ja se nadam da neću nikada imati dragana tvrdog poput ove stijene! Pierrotovo se lice smrkne, dok se naginjao nad njom. — Ne! — reče on bijesno. — Nikada!

47 Mislio je opet na McTaggarta, trgovca iz Lac Baina, i njegove se šake stisnu, dok se usnama nježno doticao Nepeesine kose.