Baree Kazanov sin - James Oliver Curwood

48 9. NAPOKON SE SPRIJATELJIŠE Divlja strepnja u strašnim krikovima „Vitke vrbe“ i lik Pierrotov, kako mahnito juri prema njemu, Bareeju, od mrtvog tijela Wakayooa, nagnaše Bareeja u bijeg, i on ne presta trčati dok mu se ne učini da ga izdaje dah. Kad se zaustavio bijaše već prilično odmakao od kanjona, te se uputi prema Dabrovoj bari. Gotovo tjedan dana nije ga bilo ni blizu. Nije zaboravio Slomljenog zuba ni Umiska, a ni ostale male dabriće, no Wakayoo i svježa riba koju bi svaki dan nalovio bijahu prevelika kušnja za Bareeja. Sada je Wakayoo nestao. Osjećao je tu istinu, da golemi crni medvjed neće nikada ponovo loviti u mirnim jezerima i svjetlucavim vrtlozima, a mjestima gdje je dugo vladao mir i obilje, odsad prijeti velika opasnost. I kao što bi Baree u drugom kraju tražio sklonište u starom polomu, letio je sada očajan prema Dabrovoj bari. Bilo bi teško reći čega se zapravo bojao, ali sigurno ne Nepeese. „Vitka vrba“ ljuto ga je progonila. Ona se bacila na nj. Sjećao se kako ga je bila zakačila rukama i gušila mekom kosom, a ipak se nje nije bojao! Ako se i zaustavljao kadšto u bijegu, ogledavajući se, činio je to da vidi slijedi li ga Nepeesa. Ne bi on jako trčao pred njom da je bila sama. Njezine oči, glas i ruke potakli su nešto što ga je uzbuđivalo; sad ga je morila veća čežnja i veća usamljenost — i te je noći sanjao bume sne. Pronašao je ležaj pod korijenom omorike nedaleko Dabrove bare i cijele su mu noći počinak ometali nemirni sni. Sni o majci, o Kazanu, o starom polomu, o Umisku i o Nepeesi. Jednom, kad se probudio, pomislio je da je korijen od omorike Siva Vučica, pa kad je razabrao da mu matere nema, zaplaka; da su ga čuli Pierrot i „Vitka vrba“, mogli bi reći šta znači njegov plač. Svejednako mu dolazili na san jezoviti prizori što ih je doživio toga dana. Vidio je Wakayooa kako bježi preko male livadice — pa ga je opet gledao

49 kako umire. Vidio je sjajne oči „Vitke vrbe“ odmah pred njegovim očima, čuo joj glas, tako mio i blag, nalik na neobičnu glazbu, i iznova je čuo njezine krikove. Bio je sretan kad je svanula zora. Nije tražio hrane nego se uputio dolje prema bari. Malo se nade i radosnog očekivanja očitovalo u sadašnjem njegovom vladanju. Sjećao se, Umisko i drugovi rekli su mu jasno, kao što se na životinjski način može reći, da ne žele imati s njim nikakva posla. A ipak, već sama činjenica da su oni tamo, ublaži njegov osjećaj usamljenosti. Bilo je to još gore nego usamljenost. Vučja je narav u njemu bila zatomljena. Gospodario je pas. I u tim prolaznim trenucima, kada je divljačka krv gotovo spavala u njemu, bio je potišten zbog nagonskog, sve jačeg osjećaja da ne pripada toj divljini, nego da je bjegunac koga sa svih strana vrebaju nepoznate opasnosti. Duboko u sjevernoj šumi dabar se igra i radi ne samo noću, nego iskorišćuje i dan, čak i više nego noć; stoga su mnogi podanici Slomljenog zuba bili budni, kad je Baree sav žalostan počeo istraživati obale bare. Mladi dabrovi bili su još sa svojim majkama u golemim kućama, što su nalik na velike kupole od pruća i blata, a dižu se iz sredine jezera. Tu su bile tri takve kuće, a jedna je od njih imala u promjeru barem dvadeset stopa. Hodajući obalom Baree naiđe na zapreke. Kad je stigao najzad među vrbe, johe i breze, mnoštvo malih kanala križalo se na njegovu putu i presijecalo ga. Neki od tih kanala bijahu široki jednu stopu, drugi opet tri-četiri stope, no svi puni vode. Ni jedna država na svijetu nije nikada imala bolji prometni sustav, negoli je onaj u zemlji dabrova, po kojem se dovozi građa za rad i hranu u glavno skladište — u baru. U jednom širem kanalu Baree iznenadi jednog krupnog dabra koji je vukao četiri stope dugu oborenu brezu, debelu kao ljudska noga. Taj je tovar sačinjavao nekoliko doručaka, ručaka i večera. Četiri do pet nutarnjih brezovih kora, mogli bismo reći, na dabrovu su jelovniku ono što je nama kruh s maslacem i krumpiri, a mnogo više cijenjena kora od vrbe i mlade johe zauzima vrijednost mesa i pašteta. Baree radoznalo onjuši oborenu brezu, pošto ju je stari dabar napustio u bijegu, i zatim pođe dalje. Nije više ni pokušavao da se sakrije, i najmanje pola tuceta dabrova dobro su ga promotrili prije nego što je dospio do mjesta gdje se bara sužavala do širine potoka, gotovo

50 pola milje daleko od brane. Zatim se odskita nazad. Cijelo je jutro ševrdao oko bare ne krijući se. U svojim golemim utvrdama od pruća i blata dabrovi zazvaše ratno vijeće. Bilo je očito da su smeteni. Imali su četiri neprijatelja kojih su se bojali više nego svih ostalih — vidru, jer im je u zimsko doba uništavala brane izlažući ih smrti od zime i snizujući vodu toliko da nisu mogli doći do svojih zaliha hrane; risa koji je vrebao sve njih, i mlado i staro podjednako; pa lisicu i vuka, koji bi čitave sate ležali u zasjedi da se obore na najmlađe, poput Umiska i njegovih drugova u igri. Da je Baree bio jedna od te četiri životinje, lukavi stari Slomljeni zub i njegov narod znali bi što valja činiti. No sigurno je da Baree nije vidra, a ako je lisica, ris ili vuk, vladanje mu je u najmanju ruku vrlo neobično. Nekoliko je puta imao prilike da se obori na svoj plijen, ako ga je tražio. Ali nikada nije očitovao želju da im naudi. Možda su sad dabrovi otvoreno među sobom raspravljali o toj stvari. Možda su Umisko i njegovi drugovi već pripovijedali roditeljima o svojoj pustolovini, i kako Baree nije učinio ni jedan pokret da im naudi, kad ih je mogao sasvim lako uhvatiti. Također je vrlo vjerojatno da su stariji dabrovi, koji su pobjegli pred Bareejem toga jutra, izvijestili o svojim doživljajima, ističući opet kako stranac nije pokazao sklonosti da ih napadne, iako ih je prestrašio. Sve je to bilo lako moguće, jer ako dabrovi mogu stvarati velik dio historije kontinenta i izvoditi građevna djela koja može uništiti samo dinamit, razumljivo je da imaju i neki način kojim se međusobno sporazumijevaju. Bilo kako bilo, hrabri stari Slomljeni zub odluči da će sam dokrajčiti tu neizvjesnost. Bilo je rano popodne, kad se Baree treći ili četvrti put prošetao po brani. Ta je brana bila čitave dvije stotine stopa dugačka, ali ni na jednom mjestu nije voda tekla preko nje, jar je nalazila put kroz uske žljebove. Prije tjedan-dva Baree je mogao prijeći na drugu stranu bare po toj brani, ali sad, sasvim na kraju brane, Slomljeni zub i njegovi pioniri dograđivali su novi dio, a da lakše izvedu svoj zadatak poplavili su cijelih pedeset jarda niskog zemljišta na kojem su radili. Glavna je brana imala za Bareeja naročiti čar. Tu se jako osjećao miris dabrova. Vrh brane bijaše suh i visok, a na njemu sila

51 glatko izlizanih malih šupljina u kojima su se dabrovi sunčali. U jednu od tih šupljina ispruži se i Baree te poče promatrati baru. Nijedan valić nije joj mreškao baršunastu glatkoću. Nijedan zvuk nije prekidao tu uspavljivu tišinu popodneva. Sudeći po toj tišini, dabrovi su, rekao bi, izumrli ili spavali. Znali su ipak da je Baree na brani. Na mjestu gdje je ležao, sunčane su zrake padale u toplim snopovima, a to mu je tako godilo da je nakon nekog vremena s mukom držao oči otvorene da motri baru. Zatim zaspi. Na koji je način Slomljeni zub to osjetio, to je tajna. Poslije pet minuta izađe on polako iz vode, pedeset jarda daleko od Bareeja, a nije ni zapljusnuo niti zašuštao. Nekoliko minuta jedva se micao u vodi. Potom zapliva po bari vrlo lagano uporedo s branom. Na drugoj strani izvuče se na kopno i nekoliko je minuta sjedio nepomično kao kamen, očiju uprtih u onaj dio brane gdje je ležao Baree. Od ostalih dabrova ni jedan se i ne pomače, i uskoro postade očito da je Slomljenom zubu samo jedan cilj pred očima — da pobliže promotri Bareeja. Kad je ponovo ušao u vodu, zapliva tik do brane. Deset stopa iza Bareeja poče se uspinjati. Radio je to vrlo polagano i oprezno. Napokon stiže na vrh nasipa. Nekoliko jarda od njega Baree bijaše gotovo sav u udubini, samo hrbat njegova sjajna crna tijela ne izmače pomnoj pažnji Slomljenog zuba. Da bolje vidi, stari dabar ispruži plosnati rep iza sebe i sjede na stražnje noge držeći prednje šapice na prsima, baš kao vjeverica. U tom je stavu bio visok čitave tri stope. Težio je sigurno četrdeset funta i bio nekako nalik na debelog, trbušastog, dobroćudnog i glupog psa. No mozak mu je radio izvanredno brzo. Najednom pljesne repom po tvrdom blatu nasipa — i Baree sjedne. Smjesta opazi Slomljenog zuba i zapilji očima u nj. I Slomljeni zub je buljio u njega. Pola minute ni jedan se ne pomače ni za dlaku. Onda se Baree digne i mahne repom. To bijaše dovoljno. Spustivši se na prednje noge Slomljeni zub se lijeno odgega do ruba brane i zaroni. Sad već nije bio na oprezu, a nije se baš ni žurio. Jako je uzburkao vodu plivajući drsko tamoamo pred Bareejem. Pošto je to više puta izveo, uputio se ravno uz baru do najveće od onih triju kuća, i nestade. Pet minuta poslije junačkog djela Slomljenog zuba, vijest se brzo proširila u naseobini. Stranac — Baree — nije ris. Nije ni lisica. Ni vuk. Osim toga, vrlo je

52 mlad i bezopasan. Posao se može nastaviti. Ne prijeti nikakva opasnost. Tako je glasio sud Slomljenog zuba. Da je tko objavio te činjenice dabrovim jezikom preko zvučnika, odaziv ne bi mogao biti brži. Bareeju, koji je sveudilj stajao na rubu brane, učini se da je bara oživjela. Nikad prije nije vidio najednom toliko dabrova. Pojavljivali su se odasvud iznenada, neki su plivali jedva dvanaest stopa cd Bareeja promatrajući ga lijeno i radoznalo. Pet minuta otprilike činilo se da dabrovi nemaju nikakav određeni cilj. Napokon se Slomljeni zub glavom uputi ravno prema obali i izađe. Ostali pristadoše za njim. Pola tuceta radnika nestane u kanalima. Još toliko njih odgega se među johe i vrbe. Baree je nestrpljivo očekivao Umiska i njegove drugove. Napokon ugleda i njih kako plivaju iz manjih kuća. Oni se uspeše na svoje igralište — na ravan iznad muljevite obale. Baree zamahne repom tako snažno da mu se cijelo tijelo trgnulo i požuri uz branu. Kad je izašao na ravnu obalu, Umisko je ondje bio sam i grickao svoju večeru s jedne duge, tek oborene vrbe. Ostali mali dabrovi otišli su u gustu skupinu mladih joha. Ovaj put Umisko ne pobježe. On diže pogled sa svog vrbovog pruta. Baree sjede do Umiska umiljavajući se prijateljski. Umisko ga je promatrao nekoliko minuta. Sad se nije imao čega bojati. Bilo to strano stvorenje što mu drago, mlado je i bezopasno, a činilo se da se zaželjelo društva. Umisko je napeto piljio u Bareeja. Zatim sasvim hladnokrvno nastavi večerati. ...a Baree osjeti da odsad ima prijatelja.

53 10. UMISKOV SPAS Baš kao što utjecaj okoline, bio on dobar ili zao, u životu svakog čovjeka igra veliku ulogu, tako je i u Bareejevu životu Dabrova bara uglavnom odredila njegovu sudbinu. Kuda bi on otišao da nije otkrio tu baru, i što bi mu se dogodilo, to možemo tek nagađati. No bara ga je zadržala. Počela je zauzimati dosadašnje mjesto staroga poloma, a u dabrovima našao je drugove koji su mu nadomjestili, barem donekle, Kazana i Sivu Vučicu. To drugarstvo, ako ga možemo tako nazvati, razvilo se samo do određene granice i ništa dalje. Svakim danom što je prolazio stari dabrovi sve su se više navikavali na Bareeja. Da je na kraju drugog tjedna Baree otišao, oni bi osjetili taj gubitak, ali ne na isti način na koji bi Baree osjetio gubitak dabrova. Bila je to dobroćudna snošljivost s njihove strane. Kod Bareeja bilo je to drugačije. Bio je podjednako uskahis, kao što bi rekla Nepeesa; bijaše još željan majčinog tetošenja; još ga je mučila čežnja šteneta koju nije izliječilo vrijeme, i kad bi se spustila noć — kad baš govorimo o toj čežnji, reći ćemo jasno i glasno — želio je da s Umiskom i njegovim malim drugovima ode u golemu kuću dabrova i da ondje spava. Četrnaest dana, počevši od onog dana kad je Slomljeni zub izvršio junački izvid na brani, Baree se prehranjivao milju daleko od bare, a uz potok gdje bijaše mnoštvo rakovica. Ali dom bijaše mu bara. Noć bi ga zatjecala ondje, a ondje bi boravio i veliki dio dana. U naročito vedrim noćima spavao bi na kraju ili na vrhu nasipa, i dabrovi ga smatrahu za stalnog gosta. Vršili su svoj posao u njegovoj nazočnosti, kao da ga tamo i nema. Baree bijaše očaran tim poslom, i nikad ga se nije mogao nagledati. To ga je zbunjivalo i dovodilo u nepriliku. Dan za danom gledao je kako pokreću drvlje i granje po vodi za novi nasip. Vidio je kako taj nasip, zahvaljujući njihovu

54 naporu, podjednako raste. Jednog je dana ležao dvanaest stopa daleko od nekog starog dabra što je obarao drvo debelo šest palaca. Kad se drvo srušilo a stari dabar pobjegao, pobježe i Baree. Poslije se vratio i njušeći prerez razmišljao je što li se to desilo, i zašto je Umiskov ujak ili djed ili stric započeo sav taj posao. On još nije mogao skloniti Umiska ni ostale mlade dabrove da mu se pridruže u igri i nakon jedne nedjelje otprilike, ili koji dan više, odustade od svojih nastojanja. Njihovoj se igri doista čudio, gotovo isto toliko kao i postupku starih dabrova pri gradnji brane. Umisko se na primjer volio igrati u blatu na rubu bare. On bijaše nalik na vrlo malog dječaka. Kao što su njegovi odrasli dopremali za golemi nasip drvlje s promjerom od tri palca do jedne stope, tako je Umisko donosio male prutove i grančice, ništa veće od jedne olovke, na svoje igralište i gradio tamo tobožnji nasip. Oko te igračke nasipa bavio se katkad po čitav sat isto tako marljivo kao što su mu otac i majka radili oko velikog nasipa, a Baree bi dotle ležao potrbuške, nekoliko stopa dalje, promatrao i čudom se čudio. I u tom osušenom blatu Umisko bi također kopao svoje male kanale, kao što mali dječak na odvodu kakva bunara na kraju gradilišta kopa rijeke i oceane po kojima vrve pusti gusari. Oštrim zubićima grickao je drvlje — vrbove mladice — nikada deblje od jednog palca; i kad bi se koja od tih četiri do pet stopa dugih mladica srušila, sigurno je osjećao isto tako veliko zadovoljstvo kao Slomljeni zub kad bi na rubu bare s praksom oborio brezu sedamdeset stopa dugu. Baree nije mogao razumjeti kakva je razonoda u svemu tome. Mogao je donekle shvatiti zašto grickaju pruće — i njemu je bilo isto tako drago oštriti zube na prutovima; ali se čudio zašto Umisko tako mučno guli s pruta koru i zašto je guta. Drugi način Umiskove igre još više je odvraćao Bareeja da mu se približi. Nedaleko od mjesta gdje ga je prvi put ugledao, dizala se jedna kosina deset do dvanaest stopa iznad vode, a mlađi su je dabrovi upotrebljavali kao klizalište. Bila je tvrda a glatka. Umisko bi se uspinjao na vrh kosine s manje strme strane. Stigavši na vrh ispružio bi rep ravno iza sebe i uzevši zamah jurnuo bi niz tobogan i s velikim pljuskom pao u vodu. Kadšto se tim sportom tu zabavljalo šest do deset mladih dabrova, a katkad bi se i pokoji stari dabar odgegao na vrh klizališta i pojurio s mladima. Jednog

55 popodneva, kad je tobogan bio naročito vlažan i klizav, jer je maločas bio u prometu, Baree se uputi dabrovim puteljkom do vrha kosine i poče je istraživati. Nigdje nije naišao na tako jak miris dabrova kao na tom klizalištu. Poče njuškati i uputi se nesmotreno predaleko. U jednom trenu noge se pod njim okliznuše, i on divlje zaštektavši pojuri niz tobogan. Po drugi put u svome životu nađe se sad u borbi s vodom, i kad se minutu-dvije kasnije izvukao iz mekog blata na čvrsto obalno tlo, imao je konačno vrlo određeno mišljenje o igri dabrova. Možda ga je Umisko vidio. Možda se vrlo brzo pripovijest o njegovoj pustolovini pročula po gradu dabrova. Jer, kad je Baree te večeri naišao na Umiska gdje jede svoju večeru od johine kore, Umisko se ne pomače sa svoga mjesta ni za nokat, i po prvi put onjušiše nosove. Dok je Baree glasno njuškao, hrabri je mali Umisko sjedio poput uzdignute sfinge. Tako je napokon utvrđeno prijateljstvo s Bareejeve strane. Nekoliko je časaka pretjerano skakutao oko Umiska, govoreći mu koliko ga voli i da će biti dobri prijatelji. Umisko ne odvrati ništa! I ne mače se, sve dok ne nastavi večerati. No unatoč svemu, činilo se da je mali Umisko ipak druževan stvor, i Baree je bio sretniji nego ikada otkako je napustio stari polom. Nema sumnje da je to prijateljstvo bilo sretno za Umiska, iako se činilo da je jednostrano. Kad god je Baree bio kod bare i kad bi pronašao Umiska, držao bi se što više do njega. Jednog je dana ležao na tratini napola spavajući, dok je Umisko bio zaposlen u šumarku od johinih mladica nekoliko jarda daleko. Udarac dabrova repa koji je pozivao na oprez, potpuno razbudi Bareeja; zatim se začu još jedan, pa još jedan kao iz puške. Baree skoči na noge. Dabrovi su sa svih strana nasrnuli prema bari. Upravo tog trenutka Umisko izbije iz johova šumarka i požuri prema vodi koliko god su ga kratke i debele noge nosile. Još korak pa bi stigao do mulja, kadli na popodnevnom suncu jedna munjevita crvenkasta strijela sijevnu pred Bareejevim očima, i čas potom lisac Napaksew zarine oštre očnjake u Umiskovo grlo. Baree začu smrtni vapaj svoga malog prijatelja; on začu mahnito udaranje mnogih repova i krv mu se najednom uzburka od uzbuđenja i bijesa. Isto tako brzo kao i crveni lisac, jurne on da oslobodi Umiska. Baree bijaše velik i težak kao lisac, i kad spopade Napakasewa, zareža tako divlje da ga je i Pierrot

56 mogao čuti s najudaljenije strane bare, a zubi mu se usjekoše poput noževa u rame Umiskova napadača. Lisac je bio od roda onih šumskih razbojnika koji napadaju s leđa. On se ne bi borio kad bi došlo do borbe prsa o prsa, osim kad bi bio natjeran u škripac, a Bareejev napad bijaše tako žestok i nenadan da lisac udari u bijeg isto tako brzo kao što je i napao Umiska. Baree ga nije progonio. Pošao je do Umiska koji je ležao napola u blatu cviljeći i dašćući na neobičan način. Baree ga nježno onjuši i časak-dva kasnije Umisko se podiže na noge slične plovkama, dok je skupina od dvadesettrideset dabrova dizala strahovitu buku u vodi uz obalu. Poslije tog događaja, Dabrova bara postala je Bareeju više nego dom.

57 11. UHVAĆEN Dok se Baree sve češće vraćao k Dabrovoj bari, a Pierrot i Nepeesa s one strane bare kovali planove kako da ga privuku, jer ih je bijelom zvijezdom na prsima i bijelim rubom na uhu podsjećao na drugog Bareeja koga su Oboje voljeli, dotle je snovao malu svoju spletku i Bush McTaggart koji je živio četrdesetak milja daleko na sjeverozapadu kao suvlasnik trgovačke postaje što ju je sam nazvao Post Lac Bain. Indijanci su ga nazivali Napao Wetikoo — čovjekđavo. Činili su to potiho: zlokobno su šaputali to ime u sjaju šatorskih vatara ili bi ga tiho spominjali na mjestima odakle ga čak ni vjetar ne bi mogao odnijeti do McTaggarta. Bojali su ga se. Mrzili su ga. Skapavali su pod njegovom vlašću od gladi i bolesti, i što je Bush McTaggart jače stezao željeznu vladalačku šaku, to su se oni poniznije — kako mu se činilo — pokoravali njegovoj vlasti. Podla duša, eto, skrivala se u zdepastom tijelu surova čovjeka koji je uživao u svojoj moći. Gregson, drugi neki bijelac okrutna srca, znao bi štošta pričati. Gregson, samostalan nakupac krzna, glavni suvlasnik postaje Lac Bain, pohađao je McTaggarta jednom na godinu. Gregson je znao da Indijanci nazivaju McTaggarta „Napao Wetikoo“ zato što im za krzna daje samo pola cijene. Gregson bi znao pričati, kako je McTaggart za zimskih mjeseci glađu natjerao lovce da padaju pred njim na koljena i njegove ruke da prislanjaju na svoja grla — otkrivajući svu istinu na uvjerljiv i ganutljiv način — i još bi znao pričati da uvijek drži Indijanku ili mješanku bila žena ili djevojka, koja živi s njim u postaji. No Gregson se vrlo dobro zabavljao prigodom svojih pohoda u Lac Bainu. Znao je da ga tamo čekaju dva tjedna razvratnih zabava, a povrh toga svojim je ukućankama nosio skupocjena krzna što ih je McTaggart nepošteno stekao.

58 Jedne je večeri sjedio McTaggart u svom skladištu uz uljanu svjetiljku. Pomoćnika je poslao na počinak te je ostao sam. Već šest tjedana muči ga veliki nemir. Upravo prije šest tjedana Pierrot je doveo Nepeesu u pohode u Lac Bain prvi put, otkako se McTaggart nalazio ondje. Ugledavši je, zastao mu je dah. Otada nije bio kadar da misli ni na što drugo nego na nju. Dvaput u tih šest tjedana odlazio je do Pierrotove kolibe. Sutra će opet poći. Mariju, tu vitku djevojku iz plemena Cree, sasvim je zaboravio prijeko u svojoj kolibi, kao što je prije Marije dvanaestak drugih djevojaka izmaklo njegovu sjećanju. Sada misli na Nepeesu. Nikada nije vidio takve ljepote kakva je Pierrotova kći. Glasno je proklinjao Pierrota. Pierrot mu je bio na putu. Pierrotov otac bijaše čistokrvan Francuz. Stoga je i Pierrot bio polufrancuz, Nepeesa je pak imala četvrtinu francuske krvi, a bila je tako lijepa, da bi se čovjek zakleo da joj u žilama teče tek jedna ili dvije kapi indijanske krvi. Da su Pierrot i Nepeesa bili pravi Indijanci iz plemena Chippewyan, Cree, Ojibway, Dog Rib — bilo kojeg plemena — ne bi McTaggart imao nikakvih poteškoća. Podvrgao bi ih pod svoju vlast, i Nepeesa bi došla u njegovu kolibu kao što je došla i Marija prije šest mjeseci. No ovako, štitio ih je taj prokleti francuski rod; Pienrot i Nepeesa nešto su drugo. A ipak... Dok se mrko smješkao, šake mu se jače stezale. Napokon, zar je njegova moć mačji kašalj? Zar bi mu se i Pierrot usudio oprijeti? Bush McTaggart zagledao se u račun što ga je napravio na arku papira. Pierrotovo lovište, njegovo vlasništvo prema općem zakonu divljine, vrlo je vrijedno. Posljednjih sedam godina izvlačio je Pierrot prosječno tisuću dolara na godinu za svoja krzna, jer ga McTaggart nije mogao onako grubo varati kao Indijance. Tisuću dolara na godinu! Predomislit će se Pierrot, i kako će se predomisliti! McTaggart se tiho smijao dok je gužvao taj papir u rukama i spremao se da ugasi svjetlo. Pod kratko ošišanom čupavom kosom žarilo mu se crvenkasto lice od vatre što mu je plamsala u krvi. Bilo je to neprijatno lice — kruto željezo, nije badava zbog izraza toga lica dobio ime Napao Wetikoo. Oči mu se krijesile, i on duboko uzdahnu gaseći svjetlo. Opet se tiho nasmije, dok se po tami primicao vratima. Nepeesa mu je sigurna, tek što je nema u šakama. Imat će on nju, makar Pierrot platio glavom. A

59 zašto ne? Sve bi to išlo lako. Hitac kod onog usamljenog niza stupica, jedan jedini ubod nožem — i tko će doznati? Tko će pogoditi kamo je Pierrot otišao? A kriv će biti Pierrot sam. Jer kad je posljednji put vidio Pierrota, stavio mu je častan predlog: oženit će se Nepeesom. Da, čak i to. To je on rekao Pierrotu. Također je obećao Pierrotu da će mu kao tastu plaćati dvostruku cijenu za krzna. A Pierrot je samo gledao. Zurio je zabezeknuto, kao čovjek koga su udarili toljagom po glavi. I eto tako — ne dobije li McTaggart Nepeesu bez muke, svemu će biti kriv Pierrot. Sutra će se McTaggart ponovo uputiti na mješančevo područje, i Pierrot mu mora dati odgovor. Bush McTaggart se opet tiho nasmijao, kad se spremao u postelju. To natjera Mariju da zadrhti. McTaggart je uvjeravao sama sebe da će Pierrot sam, svojim odgovorom, odlučiti o svom životu ili smrti. Sve do predzadnjeg dana, do kojeg je trebalo odgovoriti McTaggartu, Pierrot nije ništa spominjao Nepeesi o tome što se odigralo između njega i trgovca u Lac Bainu. A onda joj ispripovijedi sve. — To je životinja, đavo — završi on. — Radije da te vidim mrtvu ovdje vani s njom — i pokaza prema visokoj omorici pod kojom je ležala njezina kraljevska majka. Nepeesa ne izusti ni riječi. No oči joj narasle i potamnjele, a u obraze navali joj rumen kakvu Pierrot nije nikada prije opazio. Pošto je završio ona se diže, Pierrotu se učini da je porasla. Nikad još nije bila toliko nalik na pravu ženu, Pierrotove oči potamnješe od straha i tjeskobe dok ju je promatrao kako zuri na sjeverozapad prema Lac Bainu. Divno je to vitko stvorenje djevojke-žene, a obožava je više od svojega boga. Zabrine se zbog njezine ljepote. On je vidio izraz u McTaggartovim očima. Zamijetio je uzbuđenje u McTaggartovu glasu. Zapazio je strast i životinjsku želju na McTaggartovu licu. To ga je isprva uplašilo. Ali sada — ne plaši se više. Nemiran je, no šake su mu stisnute. U srcu mu vatra tinja. Konačno se Nepeesa okrenu, priđe mu i sjede opet do njegovih nogu. Pierrot položi svoju grubu ruku na njezinu kosu. Volio je među prstima osjećati dragost svilenih pramenova njezine kose. — On dolazi sutra, ma chérie — reče on uprtih očiju u crveni žar sunca na smiraju. — Što da mu kažem?

60 Usne „Vitke vrbe“ bijahu rumene. Oči joj sjale, no ona ne uzdigne pogled u oca. — Ništa, Nootawe, nego da se obrati meni, jer ja pri tom odlučujem. On se nagne k njoj i opazi njezin smiješak. Sunce je zašlo. I Pierrotovo srce pritisnu suton težak poput hladnog olova. * * * Od Lac Baina do Pierrotove kolibe vodi staza pola milje od Dabrove bare, a dvanaest milja do mjesta gdje je živio Pierrot; i baš tu, na jednom oštrom zavoju potoka, gdje je Wakayoo lovio ribu za Bareeja, Bush McTaggart udari tabor preko noći. Samo dvadeset milja toga puta mogao je prijeći u lakom čamcu, a kako je McTaggart putovao zadnji dio pješice, lako mu se bilo namjestiti — odrezati nekoliko balzama, raširiti lagani pokrivač i naložiti malu vatru. Prije nego što će prirediti večeru, trgovac izvuče nekoliko zamki od bakrene žice iz svog malog svežnja i utroši pola sata dok ih je postavio u visini kunićeva skoka. Ovakav način opskrbe mesom bio mu je lakši nego da nosi pušku po tom vrućem vremenu, a bio je i pouzdaniji. Pola tuceta stupica dovoljno je barem za tri kunića, jedan od njih bit će sigurno dosta mlad i sočan za tiganj. Pošto je namjestio stupice, McTaggart stavi roštilj sa slaninom na žar i skuha kavu. Od svih logorskih mirisa, miris slanine dopire najdublje u šumu. Njemu ne treba vjetra. On leti na svojim krilima. U mirnoj noći lisica će ga nanjušiti milju daleko — dvaput dalje ako zrak struji ravno k njoj. Baš taj miris slanine stiže do Bareeja koji je ležao u svojoj udubini na vrhu Dabrove bare. Lagana, postojana struja zraka koja je nosila taj miris poslije sunčane pripeke, ugodno je hladila Bareeja, i malo potom on sjede i poče njušiti. Od onog doživljaja u kanjonu i Wakayoove smrti nije se baš naročito hranio. Oprez ga je držao u blizini bare, i tako je živio gotovo samo od rakovica. Taj novi miomiris što je dolazio s povjetarcem probudi u njemu glad. No bijaše to varljiv miris. Čas bi ga osjećao — a čas potom ništa. Napustivši branu poče u šumi tragati za njim, dok ga nakon

61 nekog vremena sasvim ne izgubi. McTaggart je prestao peći slaninu i u taj čas upravo ju je jeo. Spuštala se divna noć. Možda bi je Baree prespavao u svom gnijezdu na vrhu nasipa da mu miris slanine nije nanovo probudio glad. Poslije one pustolovine u kanjonu gušća ga šuma nagonila na strah, naročito noću. Ali ova noć bila je kao blijed zlatan dan. Mjesečine nije bilo. No zvijezde su sjale poput milijuna dalekih svjetala, natapajući zemlju mekim i ustalasalim morem svjetlosti. Blag šapat vjetra ćarlijao je ugodno u krošnjama drveća. Sve je utonulo u tišinu, jer je bio Puskowepesim — mjesec kad životinje mijenjaju dlaku — doba kad vukovi ne love, sove gube glas, a lisice se potajno šuljaju poput sjena, pa čak i dabrovi obustavljaju rad. Rogovi losa, jelena i sjevernog soba prekriti su nježnim baršunom, a ove se životinje jedva i kreću i nikako ne zameću borbu. Bilo je to potkraj mjeseca jula, „mjeseca linjanja“, kako ga zovu ljudi iz plemena Cree, „mjeseca tišine“, za pleme Chippewyan. U toj tišini Baree krene u lov. Uzbudi porodicu nedoraslih jarebica, ali mu umakoše. Progonio je kunića, ali ga ne stiže. Čitav sat nije imao sreće. I onda začu zvuk što u njemu uzbudi svaku kapljicu krvi. Nalazio se blizu McTaggartova tabora, i zvuk što ga začu, dolazio je od kunića uhvaćena u jednu McTaggartovu stupicu. Baree iziđe na malu zvijezdama osvijetljenu čistinu i tu opazi kunića kako se čudnovato koprca. To ga za trenutak zapanji, i on se zaustavi u trku. Kunić Wapoos zaletio se dlakavom glavom u zamku i njegov prvi zaplašeni trzaj izbio je mladicu o koju je bila privezana bakrena žica, tako da je sada visio napola u zraku dodirujući zemlju tek stražnjim nogama. I tako je tu ludo poigravao, dok ga je omča oko vrata polagano davila tjerajući ga u smrt. Bareeju zastane dah u čudu. Nikako nije mogao razumjeti što će ta žica i ta mladica u toj neobičnoj igri. Vidio je samo da kunić Wapoos čudno skakuće i poigrava na stražnjim nogama, što ne običava inače nikada. Možda je to Baree smatrao za kakvu naročitu igru. No, do kunića mu nije bilo stalo koliko do Umiska, a iskustvo i nagon su mu govorili da će Wapoos biti vrlo dobra hrana. Oklijevajući čas-dva, srne on na svoj plijen.

62 Već napola mrtav kunić Wapoos nije pružao gotovo nikakva otpora, i u zvjezdanom sjaju Baree ga dokrajči i potom se gostio čitavih pola sata. Bush McTaggart nije čuo ni glasa, jer je zamka u koju se kunić glavom zaletio bila najdalja. Kraj žeravice što je tek tinjala, sjedio je naslonjen leđima o drvo, pušio svoju crnu lulu i požudno sanjao o Nepeesi, dok je Baree nastavio svoje noćno vrludanje. Baree nije više bio željan lova. Bio je presit. No svejednako je njuškao prelazeći prostorom po mjesečini i u zasjenku i silno uživao u tišini i zlatnom sjaju noći. Sve po kunićevu tragu stiže do mjesta gdje su dva oborena debla ostavila prolaz širok upravo koliko njegovo tijelo. On se progura, ali nešto ga stegnu oko vrata, začu se nenadan lom, zuj mladice što se oslobodila otponca, i Baree poleti uvis tako naglo da nije imao vremena ni naslutiti što se događa. Štektanje u njegovu grlu pređe u hropac, i čas potom koprcao se poput kunića Wapoosa koji mu se osvećivao iz njegove utrobe. Ni za živu glavu Baree se nije mogao osloboditi od toga plesa, dok mu se žica sve jače stezala oko vrata. Kad bi zarežao na žicu i bacio se svom težinom tijela na tlo, mladica bi se pokorno savila, ali kad bi se potom ispravila u tren oka trgla bi ga sa zemlje. Borio se bijesno. Bijaše pravo čudo kako je tanka žica izdržala. Još nekoliko trenutaka i ona bi pukla, no McTaggart ga je čuo. Dohvatio je pokrivač i tešku batinu, i požurio prema zamki. Znao je da kunić ne pušta takve glasove. Možda je mačak ribar, ris, lisica, mladi vuk. To je vuk, pomislio je najprije kad je ugledao Bareeja na kraju žice. Ispustio je pokrivač i podigao batinu. Da su oblaci zastrli nebo, ili da su se zvijezde manje sjajile, Baree bi sigurno stradao kao kunić Wapoos. Podignuvši batinu iznad glave, McTaggart u pravi čas opazi bijelu zvijezdu, bijelo obrubljeno uho i kao ugljen crno Bareejevo krzno. Hitrim pokretom zamijeni batinu pokrivačem.

63 12. SVLADAN, ALI NE POBIJEĐEN Pola sata kasnije McTaggartova se vatra ponovo rasplamsala. U njezinu je sjaju ležao Baree povijen kao indijansko dijete u okrugli povoj sapet remenom babiche, a virila mu je samo glava iz pokrivača, gdje je njegov tamničar načinio prorez. Bio je beznadno zatočen — tako sapet u pokrivaču da je jedva mogao micati i jednim mišićem tijela. Nekoliko stopa od njega McTaggart je prao krvavu ruku u zdjeli vode. I jedan se crveni tračak također spuštao niz McTaggartov bikovski vrat. — Mali vraže — režao je na Bareeja. — Mali vraže. Iznenada dohvati Bareejevu glavu i zlobno udari po njoj teškom svojom šakom. — Trebalo je da ti izbijem mozak, i sunca mi sve mislim da ću to i učiniti! Baree je promatrao McTaggarta dok je ovaj dizao komadić drveta kojim je podjarivao vatru. Pierrot je progonio Bareeja, no sad se prvi put našao tako blizu ljudskom čudovištu da vidi crveni sjaj u njegovim očima. Nisu nalik na oči onog krasnog stvorenja što ga je gotovo uhvatilo u koprenu od svoje kose i što je puzalo za njim pod stijenu. Ovo su životinjske oči. One ga nagone da se povuče i pokuša ne bi li kako uvukao glavu natrag pod pokrivač. Uto se podiže palica. On zareža. Bijeli mu očnjaci bljesnu u sjaju vatre. Uši zategne. Prohtjelo mu se da zarije zube u ono crveno grlo gdje je već bio okušao krv. Batina se spusti. Spuštala se svejednako, a kad je McTaggart prestao, Baree je ležao gotovo omamljen, napola zaklopljenih očiju, gubica mu je krvarila.

64 — Ovako mi tjeramo vraga iz divljeg psa — zareža McTaggart. — Mislim da nećeš više pokušati da grizeš, ha, junače! Do sto đavola, ujeo sa me za ruku gotovo do kosti. Ponovo je ispirao ranu. Bareejevi su se zubi duboko zarili, i izraz trgovčeva lica postade zabrinut. Bilo je to u mjesecu julu. Loš mjesec za ugrize. Iz naprtnjače izvuče čuturicu viskija i kanu malo ljute tekućine na živu ranu, sve proklinjući Bareeja dok ga je rana palila. Bareejeve napola zatvorene oči bijahu čvrsto uprte u nj. Znao je da se namjerio na najljućeg neprijatelja. A ipak nije bio zastrašen. Toljaga u McTaggartovoj ruci nije dotukla njegov duh. Ona mu je tek razbila strah. Stvorila je u njemu mržnju za kakvu nikad nije znao — čak ni tada kad se borio s Oohoomisewom, s onom sovom odmetnicom. Osvetničko vučje neprijateljstvo planulo je sad u njemu uporedo s divljom hrabrošću psa. On se već ne plaši kad mu se McTaggart ponovo približuje. Napreže se ne bi li se kako uspravio, pa da skoči na to ljudsko čudovište. Onako povijen u pokrivač, on se u tom naporu sruši bespomoćno u klupko. Taj prizor svidje se šaljivčini McTaggartu, i on se nasmija. Zatim ponovo sjede, nasloni se leđima o drvo i napuni lulu. Dok je McTaggart pušio, Baree nije skidao očiju s njega. Promatrao ga je kako se proteže na golu zemlju i sprema na počinak. Slušao je nešto kasnije kako hrče to gnusno ljudsko čudovište. Za duge noći neprestano je nastojao da se oslobodi. Nikada neće zaboraviti tu noć. U gustim, vrućim naborima pokrivača njegovi udovi i tijelo bijahu toliko stisnuti da mu je krv gotovo zastala u žilama. Pa ipak nije cvilio. Kad je jutro svanulo, glava mu je ležala mlitavo na zemlji. Nije je mogao podići kad se onaj čovjek nagnuo nada nj. McTaggart je to zamijetio i bio je zadovoljan. — Mislim — progunđa — da mi na putu do Pierrota nećeš zadavati brige. Krenuše na put prije nego što je sunce izašlo, i dok je krv Bareeju malo zamrla, Bushu McTaggartu je strujala tijelom u žaru radosna očekivanja i čežnje. Stvarao je posljednje planove hodajući hitro kroza šumu s Bareejem pod rukom. Odmah će poslati Pierrota do Oca Grotina u misionarsku postaju, sedamdeset milja na zapad. Vjenčat će se s Nepeesom. Da, oženit će se! Time će polaskati Pierrotu, i bit će sam s Nepeesom kad Pierrot ode po misionara. Ta

65 mu je misao upalila krv poput jakog viskija. Ali, što će reći Nepeesa i što će misliti, ta pomisao nije iskrsnula u njegovu usijanu i ludu mozgu. Nije on čeznuo za njezinom dušom. On je želio njezino meso i njezino divno tijelo, njezinu ljepotu koja mu je ispunila surovu dušu ludilom. Šake mu se stisnuše, i on se grubo nasmija kad mu na trenutak sinu misao da Pierrot možda neće htjeti da mu je dade. A šta! Neće biti prvi put da je McTaggart ubio čovjeka. Ni drugi put. Ta ubijati je tako jednostavno, samo treba da se u to pravo razumiješ. Da te nitko ne vidi. Da te nitko ne čuje. Da nitko za to ne zna. Jednostavno — čovjek nestao: otišao iz svoje kolibe jednog dana i više se nije vratio. On se ponovo nasmija i zakorača još brže. Neće on izgubiti igru, neće njemu Nepeesa izmaći. On, Bush McTaggart, gospodar je ove divljine, vladar njezina stanovništva, upravitelj njihovih sudbina. On je Vlast i Zakon! Nepeesa će ići natrag s njim u Lac Bain, makar on Pierrotu iskopao grob. * * * Sunce je već bilo visoko na nebu kad je Pierrot stojeći pred svojom kolibom s Nepeesom pokazao prema usponu na stazu tričetiri stotine jarda dalje, gdje se upravo pojavio Bush McTaggart. — Ide... Lice, postaralo od prošle noći, svrnu prema Nepeesi. Opet opazi mračan sjaj u njezinim očima, i tamno rumenilo napola otvorenih usana, srce mu se ponovo ispuni stravom. Zar je moguće... Ona mu se obrati blistavih očiju i drhtava glasa. — Zapamti, Nootawe, pošalji ga k meni po odgovor — povika brzo i jurnu u kolibu. Pierrot okrenu hladno sivo lice prema Bush McTaggartu.

66 13. McTAGGART DOBIJA ODGOVOR Skrivena iza nabora zastora što ih je sama bila napravila, „Vitka vrba“ je s prozora gledala šta se događa napolju. No sad se više nije smiješila. Poče ubrzano disati, tijelo joj se ukoči. Bush McTaggart zastane ni dvanaest stopa daleko od prozora, rukovao se s Pierrotom, njezinim ocem. Čula je McTaggartov grubi glas, njegov bučni pozdrav, i onda opazi kako pokazuje Pierrotu svoj zavežljaj pod miškom. Jasno ga je čula gdje objašnjava kako je svog zatočenika uhvatio u zamci za kuniće. Na to on odmota pokrivač. Nepeesa vrisnu od čuda. U tren oka bijaše vani uz njih. Nije gledala McTaggarta — nije dopustila svojim očima da zastanu ni kratak tren na njegovu crvenom licu što se sjalo veselo i slavodobitno. — To je Baree! — poviče ona. Uze svežanj od McTaggarta i okrenu se Pierrotu. — Reci mu da Baree pripada meni — reče. Zatim se požuri u kolibu. McTaggart je gledao za njom zapanjen i začuđen. A onda pogleda Pierrota. Tko nije slijep na oba oka, opazio bi da se i Pierrot ne čudi ništa manje. Nepeesa se nije obratila njemu, tom moćnom trgovcu iz Lac Baina, nije ga ni pogledala. A uzela je od njega psa, brinući se tako malo za njega kao da je on nitko i ništa. Crvenilo njegova lica pojača se dok je ukočen pogled skretao s Pierrota na vrata koja je Nepeesa zatvorila za sobom. Na podu u kolibi Nepeesa se spusti na koljena i poče odmatati pokrivač. Nije se bojala Bareeja. Usne joj bijahu otvorene. Zaboravila je McTaggarta. I kada se Baree srušio bespomoćno na pod, ona opazi njegove polusklopljene oči i osušenu krv na gubici, a radosti joj nesta s lica isto tako hitro kao što i oblak zasjeni sunce. — Baree — viknu nježno. — Baree... Baree...

67 Ona ga podigne objema rukama. Bareejeva glava klonu. Tijelo mu bijaše tako ukočeno da se nije bio kadar ni maknuti. Nogu nije osjećao. Jedva je mogao gledati. No čuo je njezin glas! Isti glas što je dopro do njega onoga dana kad je osjetio oštru bol od taneta; glas koji je čuo kad se u kanjonu zapleo u mrežu njezine kose — glas koji ga je molećivo dozivao ispod stijene! Duboko ga se dojmio. Činilo se da je uskomešao obamrlu krv u njegovim žilama, i on jače otvori oči i ponovo ugleda te prekrasne zvijezde što su na nj sjale tako blago na dan Wakayoove smrti. Jedna duga pletenica pade „Vitkoj vrbi“ preko ramena, i on opet osjeti sladak miris njezine kose dok ga je njezina ruka milovala i glas mu govorio. Zatim se naglo uspravi i ode, a on se ne maknu, osta da je čeka. Za trenutak se vratila s posudom tople vode i s komadom tkanine. Blago mu je otirala krv s očiju i s njuške. A Baree se ipak još nije micao. Jedva je i disao. No Nepeesa je zapazila kako mu tijelo svaki put zatreperi kao od električne struje kad god bi ga se dotakla njezina ruka. — Tukao te toljagom — govorila je gledajući Bareeja tamnim očima, jedva stopu daleko od njegovih. — On te tukao! Ta životinja! Uto se vrata otvoriše a čovjek-zvijer stajaše gledajući na njih iskešena crvena lica. Baree smjesta pokaza da je živ. Skoči iz ruku „Vitke vrbe“ i naglo zareža gledajući u McTaggarta. Dlake mu se na hrptenjači nakostriješile kao četka, očnjaci sijevnuše prijeteći, a oči mu planuše poput žeravica. — Đavo je u njemu — reče McTaggart. — On je vučji izrod. Moraš biti na oprezu, ili će te zgrabiti za ruku. Ka Sakahet! — Bijaše to prvi put da ju je nazvao tim imenom, kako u plemenu Cree momak naziva dragu. Srce joj je burno udaralo. Ona sagnu glavu za trenutak nad svoje stisnute šake, a McTaggart, misleći da je smetena, ispruži ruku da joj pomiluje kosu. Pierrot je s vrata čuo onu riječ i vidio McTaggartovu kretnju, pa podiže ruku kao da bi htio spriječiti to svetogrđe. — Mon Dieu! — on šapne. Čašak potom ote mu se oštar uzvik iznenađenja koji se pomiješa s neočekivanim McTaggartovim bolnim urlikom. Poput munje Baree odskoči s poda i zarine zube u nogu trgovačkog agenta. Njegovi su oštri zubi duboko zasjekli, prije nego je trgovački agent mogao to spriječiti snažnim udarcem noge. S kletvom trgne

68 McTaggart revolver iza pasa. „Vitka vrba“ ga preteče. Sa slabim krikom baci se na Bareeja i uzme ga u naručje. Dok je gledala prema McTaggartu, nježan joj vrat, razgaljen do ramena, bijaše svega nekoliko palaca daleko od Bareejevih iskešenih očnjaka. Oči su joj sijevale, dok je pogledom šibala trgovca. — Tukli ste ga! — vikala je. — On vas mrzi, mrzi vas! — Pusti ga — povika Pierrot u strahu. — Mon Dieu! Velim ti, pusti ga, ili će te razderati! — On vas mrzi... mrzi... mrzi! — ponavljala je „Vitka vrba“ preneraženom McTaggartu. Onda se iznenada obrati ocu: — Ne, neće on mene rastrgati — vikala je. — Gledaj! To je Baree! Zar ti nisam rekla? Nije li to dokaz što me obranio od njega! — Od mene? — McTaggart će smrknuta lica, teško dišući. Pierrot se približi i položi ruku na McTaggartovu. Smiješio se. — Ostavimo ih neka se oni bore, m’sieu — reče on. — To su dvije male usijane glave i mi nismo od njih sigurni. Ako je ugrize... On slegnu ramenima. Teško je breme palo na njih najednom. Glas mu postade blag i uvjerljiv. I bijesa nestade s lica „Vitke vrbe“. Dobacivši koketan pogled McTaggartu nasmiješi se ocu i reče: — Eto me za časak k vama, mon pere, k tebi i gospodinu iz Lac Baina! Nema sumnje vražići joj vire iz očiju, mislio je McTaggart, vražići su se smiješili baš njemu dok je govorila, i oni mu uspališe mozak i natjeraše krv da divlje struji. Te oči — u njima igraju vještice! O, kako će ih ukrotiti i poigrati se s njima — valjda uskoro! Dok je slijedio Pierrota, golemo mu se tijelo proželo ushićenjem što će ono blago biti njegovo. U svom veselju nije više osjećao oštru bol koju su mu nanijeli oštri Bareejevi zubi. — Pokazat ću vam svoju novu zapregu što sam je napravio za zimu, m’sieu — reče Pierrot, kad su se vrata za njima zatvorila. Pola sata kasnije Nepeesa iziđe iz kolibe. Razabirala je da Pierrot i trgovac razgovaraju o nečemu što nije ugodno njezinu ocu. Lice mu je bilo napeto. Ona zapazi kako tinja vatra u njegovim očima, a nastojao ju je ugušiti kao što se plamen guši pokrivačem. McTaggartove vilice bijahu ukočene, ali oči zablistaše od zadovoljstva kad ugleda Nepeesu. Ona je znala o čemu govore.

69 Čovjek iz Lac Baina tražio je odgovor od Pierrota, a Pierrot mu je odvratio što je i ona uporno zahtijevala — da mora ići k njoj. I on će doći! Ona se okrenu, dok joj je srce brzo udaralo, i požuri se niz puteljak. Čula je McTaggartove korake za sobom i dobaci mu munjevit smiješak preko ramena. No zubi joj bijahu čvrsto stegnuti. Zgrčivši šake, noktima je parala dlanove. Pierrot je nepomično stajao. Promatrao je kako ono dvoje nestaje na rubu šume. Nepeesa je bila nekoliko koračaja ispred McTaggarta. Iz Pierrotovih prsiju ote se težak uzdah. — Par les mille comes du diable! — zakune tiho. — Zar je moguće da se od srca smiješi onoj životinji? Ne! Nikako! Pa ipak, ako je tako... Smeđom rukom grčevito stegnu koščani držak noža o pojasu i krenu za njima. McTaggart se nije žurio da stigne Nepeesu. Išla je uskom stazom sve dublje u šumu, a to ga je veselilo. Bit će sami — daleko od Pierrota. Bio je deset koraka iza „Vitke vrbe“, ona mu se ponovo nasmiješila preko ramena. Koračala je hitro. Držala je stalan razmak između sebe i McTaggarta, a on nije slutio da se ona baš zbog toga svako malo okreće. Bio je zadovoljan što ona ide sve dalje. Kad je skrenula s uske staze na rasputicu gdje je jedva bilo tragova ljudske noge, srce mu zaigra od veselja. Nastavi li ona tako, bit će uskoro sami, podaleko od kolibe. Krv mu užari lice. Nije Nepeesi govorio iz bojazni da ona ne bi zastala. Čuo je pred sobom šum vode. To bijaše potok što je protjecao kroz provaliju. Nepeesa se uputi ravno prema tom šumu. Smijući se tiho ona potrči, a kad se zaustavila na rubu provalije, McTaggart bijaše čitavih pedeset jarda iza nje. U dubini od dvadeset stopa ležalo je među stijenama malo jezerce. Bilo je tako duboko da mu se voda plavjela kao nebo. Nepeesa se okrenu prema trgovcu iz Lac Baina. Nikada joj se njegovo crveno lice nije činilo toliko životinjsko. Do tog se časa nije bojala. Ali sad — u jednom trenutku — ona ga se uplaši. Prije nego li je i mogla progovoriti koju riječ, stvori se on do nje, obuhvati joj ručetinama lice, a grubi mu se prsti grčevito zariše u svilene pramenove debelih pletenica na njezinu vratu, tamo gdje su joj padale preko ramena.

70 — Ka Sakahet! — uzvikne strastveno. — Pierrot je rekao da ćeš mi ti odgovoriti. Ali sad mi ne treba odgovor! Ti si moja! Moja! Ona vrisnu. Bio je to prigušeni, očajan vrisak. Njegove je ruke stegoše kao željeznim obručem, stegoše joj krhko tijelo. Nije se mogla ni boriti ni vikati! Osjećala je kako joj trgovac strastvenim usnama pali lice. Čula je njegov glas — i onda osjeti trenutak slobode, a zrak joj nahrupi u stisnuta pluća. Pierrot je doziva! Zove je milo: „Vitka vrbo“! McTaggartove vrele ruke pokriju joj usta. — Ne oglašuj se! — čula ga je kako joj govori. Snaga, bijes, mržnja buknuše u njoj, i ona bijesno zbaci ruku. Nešto u njezinim divnim očima zadrža McTaggarta. Upravo su mu palile dušu. — Bete noire! — soptala je oslobodivši se i posljednjeg dodira njegovih roku, — Životinjo... crna životinjo! — Glas joj je drhtao, a lice joj se žarilo. — Gledaj, došla sam da ti pokažem svoje jezerce, i da ti kažem što si želio čuti, a ti, ti me gnječiš kao životinja, kao okrutna stijena! Gledaj, tamo dolje, to je moje jezerce! Nije bila tako zasnovala. Namjeravala je da mu se nasmiješi, pa čak i da se smije u tom trenutku. Ali je McTaggart pokvario sve njezine pomno stvorene planove! Pa ipak, dok je pokazivala u dubinu, trgovac iz Lac Baina pogleda na trenutak preko ruba provalije. I onda se ona nasmije, i svejednako se smijući iznenada ga gume odostrag. — Evo ti moj odgovor, m’sieu iz Lac Baina! — viknula je podrugljivo kad je naglavce zaronio u duboko jezerce opasano stijenama.

71 14. MAMAC ŠTO GA JE SPREMILA ŽENA S ruba čistine Pierrot je vidio što se dogodilo, i on olakšano uzdahnu. Onda se povuče među balzame. Sad nije bila prilika da se pokaže. Dok mu je srce udaralo poput čekića, lice mu se sjalo od veselja. Bacivši se na ruke i koljena, „Vitka vrba“ se nadvirila nad provaliju. Bush McTaggart je bio nestao. Pao je kao velika klada, a jezerce se nad njim sklopilo s muklim pljuskom nalik na kakav pobjedonosni hihot. Uskoro se trgovac pomoli, udarao je rukama i nogama da se održi na površini, a pratili su ga porugljivi povici „Vitke vrbe“. — Bete noire! Bete noire! Životinjo! Životinjo! Bijesno ga je gađala grančicama i grumenima zemlje. Pošto se uspio održati na površini, McTaggart pogleda gore, spazi kako se Nepeesa jako nagnula preko ruba stijene, te mu se učini da će ona pasti. Duge su joj pletenice visile nad liticom i sjale se na suncu; oči su joj se smijale, a usne podrugivale; vidio je i blijesak bijelih joj zuba. — Životinjo! Životinjo! On zapliva ne skidajući pogleda s nje. Pošto ga je tiha struja odnijela stotinu jarda, uzverao se na obalu od ilovače, a Nepeesa ga je do polovine puta slijedila svojim podrugljivim smijehom i bacala se na nj prućem i šljunkom. Opazio je da nijedan od tih komadića nije bio velik toliko da bi ga mogao povrijediti. Kad su mu se noge konačno dotakle dna, ona nestade. Nepeesa sad hitro potrči stazom natrag, i gotovo se nađe u Pierrotovu zagrljaju. Ubrzano je disala i smijala se, dok se na časak zaustavi.

72 — Dala sam mu odgovor koji je zaslužio, Nootawe! U jezercu je — reče i nestade među balzamima, nestade poput ptice. Pierrot nije ni pokušavao da je zaustavi ili slijedi. — Tonnere de Dieu! — nasmija se on, te popriječi kroza šumu i udari ravno prema drugoj stazi. I Nepeesu je već izdao dah kad je stigla do kolibe. Baree koji je bio privezan za nogare od stola remenom od kože sjevernog soba, čuo je kako je za trenutak zastala pred vratima. Zatim ona uđe i uputi se ravno k njemu. Za tih pola sata što je nije bilo u sobi, Baree se jedva i makao. To vrijeme i još nekoliko minuta potom, učiniše snažan dojam na njega. Priroda, nasljeđe i nagon bijahu na djelu, sukobljavali se i usklađivali te mu razvijali novo poimanje — početak novog shvaćanja. Nagli i divlji nagon natjera ga da skoči na Busha McTaggarta kad je ovaj stavio ruku na glavu „Vitke vrbe“. Nije ga na to natjerao razum. To se pas vraćao u prošlost sve do onoga dana kad je Kazan, njegov otac, upravo s istog razloga u šatoru zaklao surova čovjeka. Tada je pas obranio ženu. A i sad je po srijedi bila žena. Ona je budila Bareejevu veliku skrivenu strast koju je naslijedio od Kazana. Znao je Baree da od svih živih stvorenja u svijetu, ovome što se pojavilo na vratima ne smije nanijeti zlo. Drhtao je kad je opet klekla do njega, divlji i uzvišen utjecaj Kazanove krvi prevali duge godine i svlada vuka ublaživši divljaštvo što se rodilo s njim — te on položi glavu na pod i nježno zacvili i mahnu repom. Nepeesa zaklikta od veselja. — Baree! — prošapta uzimajući mu glavu objema rukama. — Baree... Njezin ga dodir uzbudi. Izazva laku drhtavicu u njegovu tijelu, plaho treperenje što ga i ona osjeti te joj oči jače zasjaše. Rukom mu je nježno gladila glavu i leđa. Nepeesi se činilo da on i ne diše. Pod milovanjem njene ruke oči mu se sklopiše. Čas potom, na zvuk njezina glasa, otvori oči. — Doći će ovamo, ona životinja! I ubit će nas — govorila je. — Ubit će te, jer si ga ugrizao, Baree. Oh! Da si veći i jači, pa da mu umjesto mene otkineš glavu!

73 Odvezivala je remen i potiho se smijala. Nije bila zaplašena. To bijaše strahovita pustolovina — ona se tresla likujući pri pomisli da je svojim postupkom pobijedila čovjeka-zvijer. U mislima ga je vidjela u jezercu kako se napreže i kako se praćaka poput kakve velike ribe. Upravo ga vidi kako se izvlači iz provalije, i ponovo se nasmija uzimajući Bareeja pod ruku. — Oh... Oopi-Nao, pa ti si težak! — stenjala je. — Ipak te moram ponijeti, moram trčati! Ona požuri napolje. Kako Pierrot još nije bio stigao pohitala je u balzamovu šumu iza kolibe; Bareeja je nosila prebačena preko ruke, poput vreće stegnute po sredini a punih krajeva. On se zaista i osjećao kao u vreći, tako bi i kazao da je mogao govoriti. Ipak još nije želio da se izmigolji i oslobodi. Nepeesa je s njim trčala dok je ruka ne zabolje. Onda se zaustavi i spusti ga na noge držeći kraj remena od sobove kože, kojim ga je vezala oko vrata. Osigurala se da joj ne pobjegne. Očekivala je da će to Baree i pokušati, i nekoliko časaka pažljivo ga je promatrala, no kad je opet osjetio tlo pod nogama, samo je gledao bezazleno oko sebe. I onda će mu „Vitka vrba“ nježno: — Nećeš pobjeći, Baree. Ne, ostat ćeš sa mnom, i mi ćemo ubiti onu životinju, ako se usudi da me opet napadne. Uf! — Zabaci raspletenu kosu s užarena lica i za trenutak zaboravi Bareeja misleći na one trenutke provedene na rubu litice iznad jezerceta. Gledao je ravno u nju, kad joj se opet pogled spustio na njega. — Ne, nećeš pobjeći, slijedit ćeš me — ona prošaputa. — Dođi. Konopac od babichea stezao je Bareeju vrat i time ga je Nepeesa poticala da je slijedi. Ali on, osjetivši da ga steže ona omča za kuniće, odupre se prednjim nogama i malo izbijeli očnjake. „Vitka vrba“ ga nije vukla. Ona mu ponovo neustrašivo položi ruku na glavu. Od kolibe dopre povik, čuvši ga Nepeesa opet uze Bareeja pod ruku. — Bete noire! Bete noire! — vikala je podrugljivo, ali prigušeno, da se čuje tek nekoliko jarda dalje. — Nosi me u Lac Bain, Owases, divlja životinjo! Brzo je koračala kroza šumu. Sve gušća i tamnija bivala je šuma, a nigdje staze. Išla je pola sata i triput se zaustavila da spusti Bareeja i odmori ruku. Svaki put ga je usrdno i mazno molila da je slijedi. Drugi i treći put Baree se vrpoljio i mahao repom, no osim

74 zadovoljstva što se izmijenila njegova sudbina, nije ničim pokazivao da kani umaći. Kako mu se konopac stezao oko vrata, on se odupirao; jednom je zarežao, a jednom je opako škljocnuo zubima na remen babiche. Zato ga Nepeesa i dalje nosila. Napokon stigoše na jednu čistinu. Bila je to malena čistina usred šume, površinom samo tri-četiri puta veća od kolibe; trava je pod nogama bila meka i zelena, gusto prošarana cvijećem. Upravo po sredini te malene oaze tekao je potočić, i „Vitka vrba“ preskoči ga s Bareejem pod rukom; na rubu potočića stajao je malen indijanski šator, od svježe odsječenih omorikovih i debelih balzamovih grana. „Vitka vrba“ zaviri u šatorčić da vidi je li još sve onako kako je osta-vila jučer. Odlane joj, pa duboko uzdahne i spusti svoj četveronožni teret te priveže kraj remena za jednu od grana što su sačinjavale šator. Baree se zavuče pod zid indijanskog šatora, dignuo je glavu na oprez, široko otvorenih očiju napeto je očekivao šta će biti dalje. Ni jedna kretnja „Vitke vrbe“ nije mu izmakla. Sjajila se od sreće i veselja. Podigla je ruke prema nebu, a smijeh joj sladak i divlji poput ptičjeg cvrkuta, natjera Bareejevo srce da jače zakuca, jer mu se prohtjelo da s njome proskače po cvijeću. Činilo se da ga je Nepeesa na čas zaboravila. Njezina se divlja krv uzbudila od radosti što je pobijedila čovjeka iz Lac Baina. Ponovo je doživljavala prizor kako se on praćaka u vodi; zamišljala ga je kako sada, kod kolibe, mokar i bijesan, pita njezina oca kamo je ona otišla. A njezin otac sliježe ramenima i odgovara da ne zna — bit će da je pobjegla u šumu. Uopće joj nije padalo na pamet da se poigrala sa svojom sudbinom kad je na takav način nasamarila McTaggarta. Nije shvaćala svoj težak položaj, inače bi joj svijest o opasnosti u tren oka odagnala divlje rumenilo s lica i sledila krv u žilama — nije ni slutila da joj od McTaggarta prijeti opasnost strašnija od svih vukova u šumi. Trgovac je osjetio šta znači držati je u zagrljaju; osjetio je divlje kucaje u njezinim grudima, toplu mekotu njenih usana i lica, slatku jezu koju izaziva dodir njezine svilenkaste kose — i sve je to toliko potaklo plamen njegove strasti, te se razbuktao kao u kakvoj golemoj peći. Nepeesa je znala da on bjesni. No, čega bi se morala bojati? I otac bi njen mogao pobjesniti, ako bi mu rekla šta se dogodilo na rubu litice. Ali mu neće reći. Mogao bi ubiti onu životinju iz Lac Baina. Trgovac je moćan, ali je Pierrot, njezin otac,

75 još moćniji. Neograničeno je vjerovala u njega, tu je vjeru naslijedila od majke. Možda ga sada Pierrot otpravlja natrag u Lac Bain govoreći mu da mu je ondje mjesto. Ali se ona neće vratiti do kolibe da vidi. Čekat će ovdje. Otac će je razumjeti — zna gdje je može naći, kad ona životinja ode. Bila je to sjajna zabava — bacati se na nj grančicama. Poslije kratkog vremena ona se vrati Bareeju. Donese mu vode i dade mu komad sirove ribe. Čitave sate bili su sami, i sa svakim je satom u Bareeju sve jače rasla želja da prati svaki pokret koji bi djevojka učinila, da dopuže sasvim do nje kad bi sjela, da osjeti dodir njezine haljine, njezine ruke — i da čuje njezin glas. No on to nije pokazivao. Ta bio je još mali divljak iz šume. Četveronožni barbarin, napola vuk, napola pas, i stoga osta mimo ležati. S Umiskom bi se igrao. S Oohoomisewom bi se borio. Bushu McTaggartu pokazao bi zube i duboko ih zarinuo u njega da mu se pruži prilika. No djevojka bijaše drugačija. On je poče obožavati. Da ga je „Vitka vrba“ odvezala, ne bi pobjegao. Da ga je napustila i otišla možda bi je slijedio na izvjesnoj udaljenosti. Njegove oči nisu je nikada napuštale. Posmatrao je kako loži malu vatru i kako kuha komad ribe. Promatrao je kako jede svoj ručak. Bilo je prilično kasno popodne kad je došla i sjela kraj njega, a krilo joj bilo puno cvijeća koje poče upletati u svoje sjajne pletenice. Da se igra, udarala bi Bareeja krajem jedne pletenice. On se trzao pod tim nježnim udarcima. S prigušenim smijehom nalik na ptičji cvrkut Nepeesa mu povuče glavu sebi u krilo puno razasuta cvijeća. I onda se ruka umiri i osta tako blizu da je Baree htio ispružiti topli crveni jezik i pomilovati je. Udisao je miomiris od cvijeća i ležao nepomično. Bijaše to uzvišen trenutak. Gledajući ga Nepeesa nije mogla ni opaziti da diše. Začu se pucketanje suhe grančice. Pierrot je stizao kradomice kroz šumu, kao mačka. Kad su podigli pogled, stajao je na rubu čistine. Baree je znao da to nije Bush McTaggart, no to je ipak čovjek-zvijer! Bareejevo se tijelo smjesta ukoči pod rukom „Vitke vrbe“. On se povuče polako i oprezno s njezina krila, i kako se Pierrot približavao, Baree je režao sve jače. Čas potom Nepeesa skoči na noge i potrča k Pierrotu. Izražaj lica njezina oca uplaši je. — Što se dogodilo, mon pere? — povika ona.

76 Pierrot slegnu ramenima. — Ništa, moja Nepeeso, samo što si probudila stotinu đavola u srcu onog čovjeka iz Lac Baina i što... On se zaustavi ugledavši Bareeja i pokaza na nj. — Kada ga je prošle noći m’sieu iz Lac Baina uhvatio u stupicu, ugrizao ga pas za ruku. M’sieuova je ruka otekla, narasla na dvostruko, i vidim, krv mu već crni. To je pechipoo. — Pechipoo! — prošapta Nepeesa. Gledala je Pierrotu u oči. Bile su tamne i pune zlokobna sjaja — odraz veselja, kako je ona mislila. — Da, to je otrovanje krvi — reče Pierrot. Lukavi se blijesak pojavi u njegovim očima dok ju je gledao preko ramena, i on kimne. — Sakrio sam lijek i rekao mu neka ne gubi vremena, neka se odmah vrati u Lac Bain. A on se boji krenuti nazad sam. I tako ja idem s njim. Nego slušaj, Nepeeso. Mi ćemo na put kad sunce zađe, ali ima nešto što moraš saznati prije nego odem. Baree ih je vidio kako stoje jedno uz drugo u sjeni visokih omorika. Čuo je šapat njihovih glasova — naročito glas Pierrota, i na kraju je vidio kako Nepeesa stavlja obje ruke oko vrata onog čovjeka-zvijeri, i zatim kako Pierrot nestaje opet u šumi. Bareeju se činilo da „Vitka vrba“ neće više nikada okrenuti lice prema njemu, tako je dugo stajala i gledala u pravcu kojim je Pierrot otišao. A kad se poslije nekog vremena okrenula i vratila k njemu, činilo se da to nije ona Nepeesa koja je upletala cvijeće u svoju kosu. Smijeh je iščezao s lica i iz očiju. Ona kleknu do Bareeja i neočekivano žestoko mu uze i podigne glavu. — To je pechipoo, Baree — prošaputa ona. — To si ti, ti stavio otrova u njegovu krv, i ja se nadam da će umrijeti! Jer mene je strah, strah! Ona se trese. Možda je toga trenutka Veliki duh odredio da Baree shvati kako je napokon svanuo njegov veliki dan, kad mu sunce više ne izlazi i ne zalazi na nebu, nego u ovoj djevojci čija ruka počiva na njegovoj glavi. Cvilio je nježno i privlačio se palac po palac bliže k njoj, dok mu glava ponovo ne počinu u njezinu krilu.

77 15. KĆI OLUJE Dugo vremena Nepeesa se i ne pomače s mjesta gdje je sjedila s krilom punim cvijeća, dok su je Bareejeve pseće oči s obožavanjem gledale u lice. Samo snagom svoje ljupkosti i nježnosti, pa svojeg povjerenja, ona je osvojila Bareeja. Obožavao ju je, predao joj se kao rob. Bio je spreman da joj svakog trenutka ispuni svaku želju. Kad je uzdigla pogled, crni se oblaci polako skupljali preko otvorenog prostora iznad ovršja omorika. Spuštala se tama. U šaptu vjetra i mrtvoj tišini sve gušće tame osjećao se potmuli tutanj oluje. Večeras neće biti sunca na zalazu. Neće biti sumraka u kojem se vidi staza; ni mjeseca biti neće, ni zvijezda; ako Pierrot i trgovac iz Lac Baina nisu već na putu, neće ni krenuti u strašnu tamu koja će ubrzo pritisnuti čitav kraj. Nepeesa se strese i ustane. Prvi put se Baree digne i stane tik do nje. Blijesak munje presiječe nad njima oblake poput plamena noža, a čas potom odjekne strahovit udarac groma. Baree ustukne kao da ga je pogodilo. On bi se odšuljao da se zakloni pod granati zid indijanskog šatora, ali kad je pogledao u „Vitku vrbu“, ona mu uli povjerenje. Grom iznova udari. No Baree se i ne mače. Oči mu bijahu uprte u nju. Uspravno je stajala, njezina se vitka prilika ocrtavala u sve gušćoj tami koju su parale munje. Lijepa joj se glava uspravila, usne rastvorile, a oči sjajile u nestrpljivu radosnu iščekivanju. Prava ukipljena božica koja zadržavši duha dobrodošlicom pozdravlja nalet nebeskih sila. Možda se vlada tako jer se rodila jedne olujne noći. Mnogo su joj puta Pierrot i pokojna kraljevska majka pripovijedali — kako su one noći kad je došla na svijet, udari groma i blijesci munje stvarali živi pakao; kako su potoci preplavili obale i kako je deset tisuća šumskih stabala popucalo u tom bijesu, a udarci

78 pljuska na krovu njihove kolibe zatomili glasove bolova njezine majke i plač novorođenčeta. Možda se one noći Duh Oluje rodio u njoj. Voljela je prkositi oluji. Natjerala ju je da zaboravi sve osim te veličanstvene moći prirode; njezina poludivlja duša bijaše duboko potresena tim praskom i vatrom, i često bi pružala gole ruke smijući se od veselja gdje se pljusak spušta oko nje. Čak i sad bi tako ostala na toj maloj čistini sve čekajući kišu da je nije Bareejev cvilež odvratio od toga. Kad su prve velike kapi muklo udarale oko njih poput olovne tanadi, ode s Bareejem u zaklon od grana. Bilo je to davno kad je Baree proživio užas olujne noći — noći kada se sakrio pod jednim korijenom i vidio kako je munja raskolila drvo; ali sada je imao društvo, a toplina i nježni pritisak ruke „Vitke vrbe“ na njegovu glavu i vrat ispunjavahu ga neobičnom hrabrošću. Blago je režao na udarce groma. Usudio se da škljocne zubima na munju, jer je „Vitka vrba“ bila uza nj. Nepeesa je osjetila pod rukom kao da mu se tijelo koči, i u jednom trenutku sablasne tišine začu kako su mu zubi oštro i nervozno škljocnuli. A onda se spusti kiša. Nije to bila kiša onakva kakvu je Baree upoznao. Poplava je to bila koja je nadirala iz nebeskih tmina. Za pet minuta unutrašnjost balsamova zaklona postade prava kupelj; za pola sata otkako se spustila bujica toga teškog pljuska, Nepeesa bijaše prokisla do kože. Voda joj tekla curkom niz leđa i prsa; sićušni mlazovi vode izbijali iz natopljenih joj pletenica, vodene kapljice padale joj s dugih trepavica, a pokrivač bio mokar poput krpe. Bareeju se taj potop učini strašan, bilo mu je gotovo kao onda kad se utapao u potoku, poslije bitke s Papayuchisewom, i on se jače priljubi pod zaštitničku ruku „Vitke vrbe“. Dugo je i dugo trajalo dok se grmljavina otkotrljala daleko prema istoku, a sijevanje se gasilo s dalekim i sve rjeđim munjama. Čak i potom kiša je padala još čitav sat. Zatim presta odjednom, kao što je i započela. S veselim uzdahom Nepeesa se podiže. Voda joj je šljapkala u mokasinima kad je izašla van na čistinu. Nije obraćala pažnju Bareeju, no on ju je slijedio. Posljednje olujne oblake odnosio je vjetar preko čistine. Nad vrhovima drveća jedna zvijezda zablista. Zatim još jedna, i „Vitka vrba“ zastade promatrajući kako se pomaljaju, dok ih nije bilo toliko da ih već nije mogla brojiti. Mraka nestade. Prekrasna zvjezdana svjetlost preplavila je čistinu poslije duboke olujne tame.

79 Nepeesa spusti pogled na Bareeja. Stajao je mimo, nije bio vezan, i sloboda ga je mamila na sve strane. Pa ipak nije pobjegao. Čekao je mokar kao vodeni štakor, upirući oči u nju, sav u iščekivanju. Nepeesa se okrenu prema njemu sve nešto oklijevajući. — Nećeš mi pobjeći, Baree. Ostavit ću te slobodna. A sad moramo napraviti vatru! Vatru! Svatko bi osim Pierrota rekao da je mahnita. U šumi nije bilo ni stabljike ni grančice s koje se ne bi cijedila voda. Čulo se kako voda svuda oko njih šumi. — Vatru — ponovo će ona. — Potražit ćemo wuskwi, Baree. U mokroj, uz tijelo pripijenoj odjeći bila je Nepeesa poput vitke sjenke kad je prešla preko raskvašene čistine i izgubila se među drvećem u šumi. Baree je jednako išao za njom. Ona se uputi ravno k brezi koju je taj dan našla, i poče guliti već napola izguljenu koru. Pun naručaj te kore odnese do indijanskog šatora i navali na nj svežanj za svežnjem mokrih drva u veliku hrpu. Iz šatora donese iz jedne staklenke suhu šibicu, i na prvi dodir sićušna plamena plane brezova kora poput papira natopljena u ulju. Pola sata kasnije mogli bi tu vatru „Vitke vrbe“ opaziti čak iz Pierrotove kolibe koja je bila milju daleko, da je nije skrivala šuma. Sve dok nije oganj plamsao desetak stopa uvis, Nepeesa nije prestajala nalagati drva. Zatim zabode nekoliko štapova u mekano tlo i preko njih razastre pokrivač da se suši. Potom se poče skidati. Stajala je naga u crvenom sjaju vatre. Bila je čudesno vitka i izvanredno bijela — lijepa kao morska vila koja je došla na čaranje iz zelenog oceana; na časak zabaci i ispruži ruke uvis kao da tamo visoko gore među zvijezdama boravi neki duh a ona ga nijemo doziva. I dok ju je Baree promatrao i dok su se od topline iz njezine odječe dizali oblačići pare, rasplete ona svoju mokru kosu. Divno to blistavo runo, crno poput ahata, prebačeno u valovima oko njezina tijela, skrivalo ju je do koljena, samo bi joj se ruke i grudi blago zasjale od vatre, kad bi to ruho rasprostirala oko sebe da se brže osuši. Kiša je ohladila zrak, i njegova svježina pomiješana sa sladunjavim mirisom balzama i omorika razigra krv u žilama „Vitke vrbe“. Ona zaboravi sve neugodnosti nevremena. Zaboravi čovjeka iz Lac Baina i što joj je Pierrot pripovijedao o njemu. Sad je ona šumska ptičica, divlja a ljupka kao divlje cvijeće pod njezinim

80 nogama; i u blaženstvu tih prekrasnih časova iza oluje nije vidjela ništa, niti je razmišljala o čemu što bi joj moglo nauditi. Igrala je oko Bareeja zabacujući amo-tamo oko sebe obilje svoje kose, iz koje bi joj katkad ljeskalo nago tijelo, oči joj se užarile, a usne smijale od razuzdane sreće — sreće što je živa, što punim plućima upija mirisavi šumski zrak, što gleda zvijezde i krasno nebo nad sobom. Zaustavi se pred Bareejem i pružajući ruke poviče smijući mu se: — Eh, Baree, kad bi i ti mogao tako lako zbaciti sa sebe krzno, kao ja svoju odjeću! Duboko uzdahne, a oči joj bljesnu od iznenadne pomisli, crvena joj se usta polako skupe kao da izgovara O, nagne se nad Bareeja i prošapta: — Bit će duboko i ugodno noćas. Ninga, da, hajdemo! Nježno ga pozva odmičući hitro u mokrim mokasinima uz mali potočić u šumi. Stotinu jarda dalje stiže do obale jezerca. Bilo je duboko i povodno te noći. Triput veće nego prije oluje. Mogla je čuti žubor i naviranje vode. Na namreškanoj površini jezera zvijezde su sjale. Jedan ili dva trenutka stajala je neodlučno na jednoj stijeni, a hladna dubina dosezala je oko šest stopa pod njom. Zabaci kosu i poleti poput bijele strijele kroz zvjezdanu svjetlost. Baree vidje kako nestaje. Čuo je pljusak njezina tijela. Pola sata ležao je mimo tik do ruba jezerca i promatrao ju. Katkada je bila upravo pod njim, ploveći tiho, dok joj je kosa stvarala oblak tamniji od okolne vode, ili je opet brzo presijecala površinu gotovo kao one vidre što ih je nekoć vidio; sad bi se opet iznenada zagnjurila, nestala bi, i dok je Baree čekao da se opet pojavi, srce mu je brže kucalo. Jednom je nestala na dulje vrijeme. Zacvilio je jer je znao da ona nije ni dabar ni vidra, i silno odahnu kad je izronila. I tako prođe njihova prva noć. Oluja, osvježenje, duboko jezerce, golema vatra, a onda, pošto su se odjeća i pokrivač „Vitke vrbe“ osušili prospavali su nekoliko sati. U zoru se vratiše do kolibe. Oprezno su se približavali. Dim nije izlazio iz dimnjaka. Vrata bijahu zatvorena. Pierrot i Bush McTaggart bijahu otišli.

81 16. NEPEESA SE BRANI Na početku augusta — u doba kada mjesec pomrači — Pierrot se vratio iz Lac Baina, i tri dana potom „Vitka vrba“ proslavi svoj sedamnaesti rođendan. Pierrot je donio mnoge stvari Nepeesi — vrpce za kosu, prave cipele kakve je katkad nosila, poput onih dviju Engleskinja u Nelsonovu internatu. A najveće blaženstvo izazvala je neka prekrasna crvena tkanina za haljinu! U tri zime što ih je provela u Misiji, one su žene koješta naučile Nepeesu. Naučile su je dobro šiti, čitati i izgovarati engleske riječi, moliti se, pa bi se „Vitkoj vrbi“ katkad prohtjelo da sve radi onako kao što su one radile. Tako je ona za tri dana sašila sebi novu haljinu, i na svoj je rođendan stajala pred Pierrotom tako dotjerana da mu je zastao dah kad ju je gledao. Savila je kosu u sjajne kupove i kovrče i sakupila ih na vrhu glave, kao što ju je naučila mlada Engleskinja Yvonne, i u to obilje kose boje ahata uplela je svježu grančicu grimiznog cvijeta. Ispod te krune sjajile su joj se oči i jarko se rumenjele usne i obrazi, a krasna crvena haljina prionula uz vitku i oblu ljepotu njezina stasa, po načinu kako su se odijevale one žene unazad dvije godine u Nelsonovu internatu. Uz haljinu koja je dosezala samo nešto ispod koljena — Nepeesa je sasvim zaboravila pravu duljinu, ili joj je nedostalo tkanine — dolazio je coup de maitre svega ukrasa, prave čarape i prekrasne cipele s petama! Bila je pojava pred kojom bi i šumskim bogovima zaigralo srce u grudima. Pierrot ju je bez riječi okretao nekoliko puta i smiješio se; ali kad ga je ostavila, i pošla s Bareejem za petama, malo šepesajući u tijesnim cipelama, smiješka mu nestade s lica, ono osta hladno i ozbiljno. — Mon Dieu! — prošaputa za sebe na francuskom, dok ga je pratila pomisao bolna poput oštra uboda u srce. — Nema u nje majčine krvi, ne. U nje je francuska krv. Da, ona je kao anđeo.

82 Pierrot se promijenio. Za ta tri dana što je šila novu haljinu, Nepeesa bijaše suviše oduševljena da bi zamijetila tu promjenu, a Pierrot je pokušavao da je sakrije od nje. Deset je dana bio na putu do Lac Baina i donio je Nepeesi radosnu vijest da m’sieu McTaggart teško boluje od pechipoo — otrovanja krvi — vijest koja je natjerala „Vitku vrbu“ da pljesne rukama i da se sretno nasmije. No znao je da će se trgovac oporaviti i ponovo doći do njihove kolibe na Grey Loonu. A kad dođe drugi put... Lice mu postajalo hladno i mrko, a oči plamtjele kad je mislio na to. Razmišljao je o tome baš na njezin rođendan, unatoč njezinu smijehu što mu je dopirao do uha poput pjesme. Dieu! lako joj je već sedamnaest godina, još je djevojčica — dijete. Nije mogla naslućivati njegove strašne more. A strava da je ne bi za uvijek probudio iz toga lijepog djetinjstva, zadržala ga je da joj kaže pravu istinu koja bi joj sve potpuno razjasnila. No to se ne smije dogoditi. Njegovu dušu ispuni velika i nježna ljubav. Bdjet će on, Pierrot Duquesne. A ona neka se smije, pjeva i igra. Neće dijeliti s njime te crne slutnje što su ga spopale da mu pokvare život. Toga dana stiže s juga MacDonald. Bio je malo prosijed, smijao se prostodušno i srdačno, a bio je čovjek iskrena srca. Dva je dana ostao s Pierrotom. Pripovijedao je Nepeesi o svojim kćerima kod kuće, o njihovoj majci koju je obožavao više nego išta na svijetu; i prije nego što je nastavio istraživati dokle još dopire granica banksianskog bora, slikao je „Vitku vrbu“ koju je prvi put vidio na njezin rođendan: u crvenoj haljini, i u cipelama s petama, kose složene u sjajnim kovrčama i kupovima. Negative je odnio sa sobom obećavši Pierrotu da će mu prvom prilikom poslati sliku. Tako djeluje sudbina na neobičan i naoko nedužan način, pletući mreže i tragedije. Još mnogo tjedana potom, dani mimo prolažahu na Grey Loonu. Bijahu to Bareeju prekrasni dani. U početku bijaše nepovjerljiv prema Pierrotu. Nakon nekog vremena trpio ga je, i na koncu primi ga kao pripadni dio kolibe i Nepeese. Postao je sama sjena „Vitke vrbe“. Pierrot je zamijetio tu privrženost s velikim zadovoljstvom. — Ah, još samo nekoliko mjeseci, pa će skočiti za grlo gospodinu trgovcu — govorio je u sebi jednoga dana.

83 U septembru, kad je navršio šest mjeseci, Baree je bio velik gotovo kao Siva Vučica — krupnih kostiju, dugih očnjaka, širokog grudnog koša i jakih čeljusti što su već mogle drobiti kost kao da je suharak. Nepeesa nije mogla ni maknuti, a da je on ne bi slijedio. Plivali su zajedno u oba jezera — u šumskom i u onom između stijena. U početku se Baree plašio gledajući kako Nepeesa skače sa stijene s koje je gurnula McTaggarta, ali potkraj mjeseca ona ga nauči da se baca za njom u taj ponor od dvadeset stopa. Na kraju mjeseca augusta Baree je prvi put ugledao pripadnike svoga plemena osim Kazana i Sive Vučice. Pierrot je preko ljeta puštao svoje pse da slobodno trče na jednom malom otočiću, što se nalazio usred jezera dvije-tri milje daleko i dvaput tjedno lovio im je ribe. Na jednom od tih izleta Nepeesa ga je pratila s Bareejem. Pierrot je nosio svoj dugi bič od crijeva sjevernog soba. Očekivao je borbu. Ali je nije bilo. Baree se pridružio čoporu kad je jurnuo na ribu, i jeo je zajedno s njima. To se naročito svidjelo Pierrotu. — Bit će to divan pas kad ga upregnemo u saonice — uživao je on. — Najbolje bi bilo da ga tjedan dana ostavimo s čoporom, moja Nepeeso. Nepeesa nerado pristane. Dok su psi još jeli ribu, uputiše se oni kući. Njihov se laki čamac kradom otisne prije nego je Baree shvatio da ga kane ostaviti. Istog trena skoči on u vodu i zapliva za njima, a „Vitka vrba“ mu pomogne u čamac. Na početku septembra neki prolaznik Indijanac donese Pierrotu vijest o Bushu McTaggartu; trgovac je bio teško bolestan. Umalo nije umro od otrovanja krvi, ali sad mu je dobro. S prvim osvježujućim jesenjim dahom, što se osjećao u zraku, nova strava zaokupi Pierrota. I on namisli nešto, ali za sada još ništa ne reče Nepeesi. „Vitka vrba“ gotovo je zaboravila čovjeka iz Lac Baina, jer joj je jesenska radost i uzbuđenje divljine bilo u krvi. Išla je na duge izlete s Pierrotom pomažući mu označavati nove nizove stupica koje će upotrijebiti kad padne prvi snijeg, a na tim putovanjima uvijek bi je pratio Baree. Većinu svojih slobodnih časova provodila je vježbajući ga za spregu u saonicama. Počela je sa babiche remenom i s jednom palicom. Cijeli je dan prošao dok je sklonila Bareeja da vuče tu palicu a da se ne okreće na svakom drugom koraku škljocajući zubima i gunđajući na nju. Zatim mu pričvrsti još jedan

84 babiche remen da vuče dvije palice. I tako ga je malo pomalo privikavala na zapregu saonica, dok nije potkraj drugog tjedna junački teglio sve što bi se sjetila da mu priveže. Pierrot dovede kući dva psa s otoka i Baree poče vježbati s njima pomažući im da vuku prazne saone. Nepeesa bijaše oduševljena. Na dan kad je prvi lagani snijeg pao, ona pljesnu rukama i poviče Pierrotu: — Do sredine zime učinit ću od njega najboljeg psa u čoporu, oče! To bijaše Pierrotu pogodan trenutak da kaže što je naumio. Smiješio se. Diantre, zar ona životinja, trgovac iz Lac Baina, neće pobjesnjeti kao sam vrag kad otkrije kako je prevaren! Pa ipak... Nastojao je da mu glas zvuči mimo i prirodno. — Imam namjeru — reče — da te zimus opet pošaljem u školu dolje u Nelsen House, ma cherie. Baree će pomoći da te odvezemo onamo čim padne prvi dobar snijeg. „Vitka vrba“ vezivala je čvor na Bareejevu babicheu; polako se podiže na noge i pogleda Pierrota. Oči joj bijahu velike, tamne i odlučne. — Ja ne idem, mon pere! Prvi put je to rekla Pierrotu na takav način. To ga se duboko dojmilo. Jedva je mogao izdržati pogled njezinih očiju. Nije se znao pretvarati. Ona opazi što mu se zrcali na licu — činilo mu se da mu ona čita misli i da je porasla stojeći tako ondje. Nema sumnje da je ubrzano disala, mogao je opaziti kako joj se nadimlju grudi. Nepeesa nije sačekala da on kaže štogod. — Ja ne idem! — ponovila je ona još odlučnije, sagnuvši se iznova nad Bareejem. Pierrot slegnu ramenima. Promatrao ju je. Na kraju krajeva, zar nije zadovoljan time? Zar ga srce ne bi zaboljelo da je vidi radosnu iako ostavlja njega? Priđe joj i položi ruku na njenu sjajnu kosu. „Vitka vrba“ mu se nasmiješi. Čuli su škljocanje Bareejevih zuba, a pas je stajao između njih i odmarao gubicu na ruci „Vitke vrbe“. Prvi put nakon nekoliko tjedana svijet se Pierrotu učini najednom pun sunčanog sjaja. Kad se vraćao u kolibu, dizao je glavu visoko. Nepeesa ga neće ostaviti! Smijao se blago. Zadovoljno je trljao ruke.

85 Nestao je strah od trgovca iz Lac Baina. S vrata kolibe svrnu pogled na Nepeesu i Bareeja. — Slava budi svima svecima na nebu! — mrmljaše. — Sada, sada Pierrot Duquesne zna šta će i kako će.

86 17. GLAS NJEGOVA RODA Potkraj mjeseca septembra kartograf MacDonald stiže nazad u Lac Bain. Gregson, samostalan nakupac krzna, bio je već deset dana McTaggartov gost u postaji, i za to vrijeme Marija je već dvaput namjeravala da mu se došulja i da ga u snu ubije. Trgovac joj je sad obraćao malo pažnje, a to bi nju veselilo da nije bilo Gregsona koga je zanijela divlja ljepota te gipke djevojke iz plemena Cree, a McTaggart, nimalo ljubomoran, još ga je nukao i podbadao. McTaggart je bio sit Marije i to i rekao Gregsonu. Želio je da je se otrese, te ako bi je Gregson poveo sa sobom učinio bi mu veliku uslugu. Objasnio mu je i zašto. Malo kasnije, kad zapadne dubok snijeg, ići će po kćer Pierrota Duquesnea da je dovede na postaju. Kako su bili jednako pokvareni, ispričao je svom pobratimu o onom pohodu i kako je bio primljen, pa o događaju kod jezerceta. Uza sve to uvjeravao je Gregsona kako će se Pierrotova kćer uskoro naći u Lac Bainu. Baš u to vrijeme došao je i MacDonald. Ostao je samo jednu noć, a ne znajući da podjaruje vatru koja već opasno plamsa, dade McTaggartu Nepeesinu sliku. Bijaše to divna slika. — Ako je jednom možete nekako poslati toj djevojci, bit ću vam jako zahvalan — reče McTaggartu. — Obećao sam joj. Otac joj je Duquesne, Pierrot Duquesne. Sigurno ih znate. A djevojka... Krv mu se zagrijala opisujući McTaggartu kako je bila lijepa onoga dana u crvenoj haljini koja se na slici vidi crna. Nije ni slutio kako je McTaggartova krv uzavrela. Sutradan MacDonald krenu prema Norwy Houseu. McTaggart nije pokazao sliku Gregsonu. Zadržao ju je za se, i noću, pod sjajem svjetiljke, gledao ju je, zaokupljen mislima što su ga ispunjale grozničavim nemirom — i sve većom odlučnošću. Ima samo jedan jedini način. Osnovu je smišljao već tjednima, a ona ga slika natjera da se nakani. Nije se

87 usudio povjeriti svoju tajnu ni Gregsonu. No, to mu je jedini način koji će mu osigurati Nepeesu. Samo — mora čekati da zamete snijeg, duboki snijeg usred zime. On sve tragedije duboko pokapa. Bio je zadovoljan kad je Gregson krenuo za kartografom prema Norwy Houseu. Iz uljudnosti pratio ga je jedan dan na njegovu putu. Kad se vratio na postaju, Marije više nije bilo. On posla glasnika s tovarom darova za njezinu porodicu s porukom: — Nemojte je tući. Zadržite je. Ona je slobodna. Uz vrevu i komešanje kad nastaju pripreme za početak godišnjeg lova, McTaggart poče pripremati svoju kuću za dolazak Nepeese. Znao je da ona voli čistoću i pazi na kojekakve sitnice. Dao je obojiti drvene zidove olovnim bjelilom, određenim za njegove čamce iz Yorka. Neke istrošene zidove sruši i podiže nove; žena prvog tekliča, Indijanka napravila je zastore za prozore, a on zaplijeni mali fonograf, određen za Lac Biche. Nije sumnjao u uspjeh brojeći dane kako prolaze. Dolje na Grey Loonu, Pierrot i Nepeesa bijahu zaposleni koječim, tako zaposleni da je katkad Pierrot zaboravljao tjeskobu koja ga je snašla zbog trgovca iz Lac Baina, a koja je iz mozga „Vitke vrbe“ potpuno iščezla. Bio je „Crveni mjesec“, doba kada sve prožima radosno očekivanje i uzbuđenje zbog zimskog lova. Nepeesa je pažljivo namakala stotinjak stupica u kipuću mast sjevernog soba pomiješanu s dabrovim salom, dok je Pierrot spremao nove klopke da ih postavi na staze. Kad bi napuštao dulje od jednog dana kolibu, Nepeesa bi ga uvijek pratila. Ali u kolibi bijaše mnogo posla, jer Pierrot, kao i sva njegova braća sa Sjevera, nije se počeo pripremati sve dok u zraku nije osjetio oštar dah jeseni. Trebalo je ispreplesti krplje novim babicheom; nasjeći drva da ih ima za zimske oluje; zaštititi kolibu, napraviti novu ormu; naoštriti noževe za deranje koža i napraviti zimske mokasine — sto poslova kojih se trebalo prihvatiti, pa čak i popraviti pregradu za meso, na stražnjem kraju kolibe, gdje će u smočnici od početka pa do svršetka studeni visiti bedra divljači, sjevernog soba i losa, namijenjena obitelji, a kad ponestane ribe, bit će tamo mjesta i za pseće zalihe. U svoj toj žurbi Nepeesa nije mogla obraćati Bareeju toliko pažnje kao prošlih tjedana. Nisu se igrali toliko, nisu više plivali jer je u zoru pao jak mraz a voda bila hladna kao led; nisu

88 više vrludali duboko po šumama tražeći cvijeće i jagode. Baree je kadšto sate i sate ležao do nogu „Vitke vrbe“, promatrao je kako nježnim prstima hitro ukršćuje babiche na svojim krpljama, a kadšto bi se Nepeesa, odmarajući se, nagnula i položila ruku na njegovu glavu govoreći s njime trenutak — koji put jezikom plemena Cree, koji put engleski ili francuski, jezikom njezina oca. Baree je počeo razumijevati njezine glasove, pokrete usana, kretnje i držanje tijela, pa promjenljiva raspoloženja što su joj vedrila i mračila lice. Razumio je što znači kad se ona smije, i tad bi se sav uzvrpoljio, a često bi radosno skakao oko nje pridružujući se njezinu smijehu; njezina sreća bila je i njegova, a njezina oštra riječ boljela ga gore od udarca. Dvaput ga je Pierrot udario i dvaput je Baree odskočio motreći ga iskešenih očnjaka i bijesno režeći, dok mu se dlaka duž leđa ježila poput četke. Da je to drugi koji pas učinio, Pierrot bi ga gotovo umlatio. To bi bila buna, a čovjek mora biti gospodar. No Baree bijaše uvijek pouzdan. Dodir ruke „Vitke vrbe“, jedna njena riječ, i dlaka bi se lagano slegla a režanje zamrlo u grlu. Pierrot mu to uopće nije zamjerio. — Dieu! Neću nikada pokušati da to bičem istjeram iz njega — govorio je u sebi. Barbarin je on, divlja životinja, i njezin rob. Za nju će on ubijati! Tako se dogodilo da Baree nije postao sprežni pas, zahvaljujući Pierrotu koji nije kazivao svoje razloge za to. Mogao se slobodno kretati. Nikada nije bio vezan poput ostalih pasa. Nepeesa bijaše zadovoljna, ali nije naslućivala što je Pierrot zamislio. U sebi se Pierrot zadovoljno smješkao. Nikad neće Nepeesa doznati zašto je Pierrot stalno gajio Bareejevo nepovjerenje prema njemu, čak toliko da ga pas i zamrzi. Htjelo se za to dosta vještine i lukavosti. On je zaključivao u sebi: — Ako ga natjeram da mrzi mene, mrzit će i svako muško čeljade. Meyoo! Dobro je to! Tako se on skrbio za Nepeesinu budućnost. No tada hladni dani i studene noći u doba „Crvenog Mjeseca“ jako izmijeniše Bareeja. Bilo je to neizbježno. Pierrot je znao da će ta promjena doći, i prve noći kad se Baree spusti na svoja bedra i zaurla prema Crvenom Mjesecu, on pripravi Nepeesu na to.

89 — On ti je divlji pas, moja Nepeeso — reče Pierrot. — Upola je vuk, zov će ga se snažno dojmiti. Otići će u šumu, koji put će nestati. No ne smijemo ga vezati. Vratit će se. Ka-he će se vratiti! — Trljao je ruke na mjesečevu sjaju, tako snažno da su mu članci prstiju pucketali. Zov stiže do Bareeja poput tata što se uvlači polako i oprezno u tuđu kuću. U početku ga nije razumio. Uzrujao se li bilo mu je nelagodno, sav se uznemirio, te ga je Nepeesa često čula kako tiho cvili u snu. Očekivao je nešto. Sto? Pierrot je to znao i smiješio se na svoj zagonetan način. I onda se dogodilo. Bila je noć — divna noć, puna mjesečeva i zvjezdana sjaja od kojega se zemlja bijeljela pod svojom koprenom mraza. A iz daljine dopirao zov čopora! Na mahove je i ranije stizao do njih pokoji usamljeni vučji zov, ali ovo sad bijaše čopor, i kako je do njih kroz beskrajnu tišinu i tajnu noći dopirala pjesma divljine koja se u doba „Crvenog Mjeseca“ javlja odvajkada, Pierrot je znao da je konačno stiglo ono što Baree očekuje. Za tren i Baree to osjeti. Mišice mu se napeše kao strune dok je stajao na mjesečini okrenut onamo odakle je dopirao zagonetan i uzbudljiv glas. Čuli su Bareeja kako tiho cvili, i Pierrot se sagne do njega, dobro je razabrao pri noćnoj svjetlosti kako pas dršće. — To je meekoo! — reče šapćući Nepeesi. Bio je to zov Bareejevoj krvi što je brzo strujila njegovim žilama; nije to bio samo zov njegova roda, nego i zov Kazana i Sive Vučice, pa njegovih bezbrojnih predaka kroz čitava pokoljenja. Bio je to glas njegova roda. Tako je šaputao Pierrot, i imao je pravo. U sjajnoj noći „Vitka vrba“ je iščekivala, jer je ona najviše stavljala na kocku i morala je ili dobiti ili izgubiti. Nije izustila ni riječi; nije odgovarala na Pierrotov šapat, nego je zadržavši dah promatrala kako Baree polagano nestaje u daljini, korak po korak među stijenama. Još nekoliko trenutaka, i više ga neće biti. I tek onda se ona uspravi i trgne glavu unazad, dok su joj oči blistale kao da se sjajem nadmeću sa zvijezdama. — Baree! — viknula je. — Baree! Baree! Baree! Mora da je već bio blizu ruba šume, jer je ona imala vremena da jednom-dvaput polako predahne dok je on stigao natrag k njoj. No,

90 došao je hitro poput strijele i zacvilio joj u lice. Nepeesa spusti ruke na njegovu glavu. — Pravo veliš, oče — potvrdi ona. — Otići će k vukovima, ali će se i vratiti. Neće me nikada napustiti zadugo. — Držeći svejednako jednu ruku na Bareejevoj glavi, drugom pokaza na šumu, tamnu kao noć. — Idi k njima, Baree! — prošapta ona. — Ali se moraš vratiti. Moraš. Cheamao! Ona ode s Pierrotom u kolibu; vrata se zatvoriše za njima, a Baree osta sam. Nastade duga tišina. U njoj je razabirao blage noćne zvukove; zveket lanaca za koje bijahu privezani psi, nemirne kretnje njihovih tjelesa, mukle udarce jednog para krila i disanje noći. Jer je njemu ta noć, čak i tako tiha, bila puna života. I ponovo se u nju zaputi, a tik do šume zaustavi se još jednom da osluškuje. Vjetar se promijenio, s njime je dolazio tugaljiv i uzbudljiv zov čopora. Daleko prema zapadu jeđan je usamljen vuk okrećući gubicu prema nebu odgovarao na zov plemena što poziva na okup, a zatim s istoka dopre glas iz takve daljine da se činio poput jeke koja zamire u noćnom prostranstvu. Jeziv glas skupljao se u Bareejevu grlu. On zabaci glavu. Upravo iznad njega bijaše Crveni Mjesec što ga je pozivao u uzbudljiv i zagonetan prostrani svijet. Bareejev odgovor dizao se iz grla i polako rastao sve više, dok nije dopro do zvijezda. Pierrot i „Vitka vrba“ čuli su ga u svojoj kolibi. Pierrot slegnu ramenima. — Otišao je — reče. — Da, oče, otišao je — odvrati Nepeesa zureći kroz prozor.

91 18. IZGNANIK Šumska tama nije više kao nekad strašila Bareeja. Njegov se lovački zov te noći uzdigao do zvijezda i mjeseca, i u tom je zovu prvi put odaslao izazov noći i prostoru, opomenu svoj divljini, pristupanje vučjem bratstvu. U tom zovu i u odgovorima što su dopirali do njega osjetio je svu moć — konačnu pobjedu prirode koja mu je ucijepila istinu da se ne treba više bojati šume i njezinih stvorova, nego da se oni svi boje njega. Tu, daleko od kolibe i utjecaja Nepeese, nalazilo se sve za čim je vučja krv u njemu najviše čeznula: drugarstvo njegova roda, uzbudljiv život, crvena i slatka krv lovine i želja za družicom. Ta je želja ipak bila glavna tajna što ga je tjerala naprijed, iako ju je od svega toga najmanje razumio. On odjuri ravno u tamu prema sjeverozapadu šuljajući se pod žbunjem, podvinuta repa i ukoso spuštenih ušiju — poput vuka što se prikrada noćnom stazom. Čopor je skrenuo prema sjeveru, a promicao je brže od njega, tako da ga nakon pola sata nije više mogao čuti. Ali usamljeno zavijanje vuka što je dopiralo sa zapada čulo se sve bliže, i tri puta Baree odgovori na nj. Poslije pola sata ponovo začu kako čopor skreće prema jugu. Pierrot bi to lako razumio: njihova je žrtva našla spas u vodi ili u jezeru, i vukovi bijahu na svježem tragu. U to vrijeme, samo četvrt milje šume dijelilo je Bareeja od usamljenog vuka, no taj samac bijaše i stari vuk koji pun iskustva tačno skrenu sa svog puta pola do tri četvrt milje lovcima u susret. To je umještvo naučio od svoje braće. Baree je morao još učiti, a posljedica njegova neznanja i nevještine bijaše đa se za pola sata dvaput našao u blizini čopora, a nije mu se umio pridružiti. Čopor se već međutim oborio na ubijenu žrtvu i za gozbe se nije oglašavao.

92 Preostali dio noći ili bar do časa dok nije mjesec počeo blijedjeti, Baree je lutao sam. Nalazio se daleko od kolibe, i premda mu je trag bio nesiguran i isprepleten, nije ga više mučio tjeskoban osjećaj da se izgubio. Za posljednja dva-tri mjeseca u njega se jako razvilo ćutilo orijentacije, to šesto ćutilo što nepogrešivo vodi goluba na njegovu putu, a medvjeda ravno k njegovu brlogu, i pticu da leti k svojem lanjskom gnijezdu. On nije zaboravio Nepeese. Desetak je puta okrenuo glavu natrag cvileći, i uvijek bi tačno odredio pravac gdje leži koliba. No nije se vraćao. Noć je prolazila, a on je podjednako uzalud tragao za nečim zagonetnim što nije mogao pronaći. Iako je mjesec već blijedio i svanjivala siva zora, njegova ga glad nije mogla natjerati u lov za hranom. Bilo je hladno, a kad se sjaj mjeseca i zvijezda ugasio, učini mu se da je još hladnije. Posvuda unaokolo, osobito po proplancima, pao debeli mraz u kojem je ostavljao jasne tragove nožnih prstiju i čaporaka. Putovao je čitave sate bez prestanka, prevalio je već mnogo milja, i kad je objutrilo bijaše umoran. I onda dođe čas kad se Baree zaustavi kao ukopan na svom putu, iznenada škljocnu oštro zubima. Konačno se sad namjerio na ono što je tražio. Zbilo se to na jednoj čistini osvijetljenoj hladnom zorom. Tamo stajaše mlada vučica Maheeguna, okrenute glave prema njemu, čekajući da iziđe između sjena i snažno osjećajući njegov miris u svom izoštrenom nosu. Baree je nije nanjušio; nego ju je odmah ugledao čim je izišao iz obruča mladog drveća što okruživaše čistinu. U tom trenutku zastade. I cijelu minutu ni jedno se od njih ne pomače ni za dlaku, kao da i ne diše. Nije bilo ni četrnaest dana razlike u njihovoj dobi, pa ipak je Maheeguna bila mnogo manja; tijelo joj bilo dugo kao i njegovo, samo vitkije; stajala je na tankim nogama, gotovo nalik na lisičje, a leđa joj bila poput lako savijena luka — znak da je brza kao vjetar. Stajala je još spremna za bijeg i kad se Baree prvim koracima uputio prema njoj, a onda joj! napetost poče popuštati, i kako se god Baree približavao, uši joj se spuštale i padale. Sad Baree zacvili. Uši su mu bile upravljene, glava na oprezu, a kitnjast rep u zraku. Domišljatost, ako ne strategija, postadoše već dijelom njegove mužjačke nadmoćnosti, i on se nije odmah žurio da se s njom upozna. Bio je pet stopa daleko od Maheegune, kad se kao slučajno okrene od nje motreći na istok gdje je slabi snop crvenih i zlatnih

93 zraka nagovješćivao dan. Nekoliko je trenutaka njuškao i gledao naokolo, ispitujući vrlo ozbiljno odakle puše vjetar, ne bi li što jače istaknuo svoju važnost i učinio dojam na svoju lijepu znanicu, kako je to uradio već mnogi dvonožac mnogo prije njega. I Maheegune se to jako dojmilo. Bareejeva je varka isto tako lijepo uspjela kao i varke dvonožnih životinja. Onjuškivao je zrak tako uzbudljivom i sumnjičavom gorljivošću da su se Maheegunine uši oprezno uspravile, te stade i ona njušiti zrak zajedno s njime; okretao je glavu s jedne strane na drugu tako oštro i budno da ju je njena ženska radoznalost, a možda i strah, natjerala da i ona s njime okreće glavu i istražuje zrak; a kad on poče zavijati, kao da je u zraku osjetio nešto zagonetno što ona možda ne bi mogla razumjeti, odziv se stade dizati iz njezina grla, no zatomljeniji i tiši, poput uzvika žene koja nije sasvim sigurna ne smeta li možda svoga gospodara. Na taj zvuk što ga Bareejeve uši uhvatiše, krene k njoj laganim sitnim korakom i čas kasnije već su se onjuškivali uzajamno. * * * Kad je sunce izašlo zateče ih još na maloj čistini, na istočnoj strani gorskog lanca, gdje se ispod njih prostirao gust pojas šume, a onkraj njega široka pošumljena ravnica pod pokrivačem od mraza, nalik na sablasni mrtvački plašt. Tamo je zarudjela zora preplavljujući Čistinu toplinom koja je prijala sve više kako se god sunce više dizalo. Ni Bareeju, a ni Maheeguni nije se neko vrijeme dalo krenuti, pa su jedan ili dva sata ležali i sunčali se u jednoj udubini obronka, i gledali u dolinu širom otvorenih očiju, ispitujući pošumljenu ravnicu koja je pucala pod njima kao veliko more. Maheeguna je također tražila čopor, a nije ga mogla dostići, kao ni Baree. Bili su umorni, izgubili su srčanost za neko vrijeme i mučila ih glad. No još su bili živahni od krasnog uzbuđenja koje ih je ispunilo radosnim očekivanjem i proželo sviješću o novom i tajanstvenom drugarstvu. Nekoliko se puta Baree dizao i njušio oko Maheegune, cvileći tiho i dotičući se gubicom njezina meka krzna, dok je ležala na suncu, no zadugo mu ona nije obraćala nikakve pažnje. Na kraju ipak krene za njim. Cijeli su taj dan lutali i ostali zajedno. Ponovo se spustila noć.

94 Bila je bez mjeseca i zvijezda. Sive skupine oblaka letjele su polako sa sjevera kad se spuštala noć. Snijeg poče praminjati u sumraku, gusto, tromo, bez ikakva šuma. Nije bilo hladno. A posvuda tišina, takva da su Baree i Maheeguna svakih nekoliko jarda zastajkivali na putu da osluškuju. Tako su putovale sve šumske noćne skitnice, ako su se uopće i kretale. Bijaše to prvi veliki snijeg. Mesožderima, divljim šumskim stvorovima, imali oni krila ili pandže, veliki je snijeg bio početak zimskih poklada, kada se održavaju kolinja i gozbe, početak divlje pustolovine u dugim noćima i nemilosrdnog ratovanja na smrznutim stazama. Dani oplođivanja i materinstva, jer proljetno je i ljetno mirovanje prošlo; nebo je objavljivalo da se budi Sjever, pozivalo sve mesoždere u dugi lov, i u tom prvom uzbuđenju sve životinje slabo se micale te noći, a ako bi se i krenule učinile bi to oprezno i nepovjerljivo. Bareeju i Maheeguni, njima tako mladima sve je to bilo novo; krv im hitro strujala žilama, noge im lako gazile, uši im bile tako izvježbane da su hvatale i najslabiji zvuk. U tom prvom velikom snijegu osjećali su kako se uzbudljivo odvija nov život. On ih je mamio sve dalje. Pozivao ih u pustolovine te bijele zagonetke i nijeme oluje; i zaneseni tim nemirom mladosti i njezinim čežnjama nastaviše put. Snijeg je postajao sve dublji pod njihovim nogama. Na otvorenim prostorima krčili su kroza nj put upadajući sve do koljena — i još je pridolazio u beskrajnom bijelom oblaku što je jednolično praminjao s neba. Ponoć bijaše blizu kad presta padati. Oblaci se povukli pod zvijezdama i mjesecom, a Baree i Maheeguna stajahu dugo nepomično gledajući s ogoljelog sljemena planine dolje na prekrasan svijet. Nikada još nisu vidjeli tako daleko, osim pri danjoj svjetlosti. Pod njima se širila dolina. Gledali su njezine šume, osamljeno drveće što stoji poput sjena u snijegu, potok — još nesmrznut — kako se svjetluca kao staklo od kojega se odbijaju treperavi plamsaji. Baree se uputi prema tom potoku. Nije više mislio na Nepeesu, i on zacvili od potajne sreće zaustavljajući se na pola puta da se okrene i onjuši Maheegunu. Prohtjede mu se da se valja po snijegu i skakuće unaokolo sa svojom družicom; prohtjede mu se da zalaje, da uzdigne glavu i zavija, kao što je zavijao na Crveni Mjesec onda iza kolibe. Nešto ga je zadržalo da to učini. Uzrok možda bijaše

95 Maheegunino vladanje. Ukočeno je primala njegovo udvaranje. Jedan ih dvaput se činilo da je gotovo uplašena; dvaput je Baree čuo oštro škljocanje njezinih zuba otkako su se popeli na planinski hrbat. Minule noći i za cijele noćašnje oluje njihovo je drugarstvo bilo prisnije, no sad mu je Maheeguna začudo sve više izbjegavala. Pierrot bi to mogao objasniti. Taj bijeli snijeg pod njim i oko njega, pa jasan mjesec i zvijezde nad njim, preobraziše Bareeja kao što su preobrazili i noć. Krzno mu bilo poput sjajna ahata. Svaka dlaka na njegovu tijelu crno se krijesila. Crno! U tome bješe stvar. Jer je priroda pokušavala Maheeguni objasniti da od svih stvorenja što ih njezino pleme mrzi, najviše se valja bojati crnih i najviše mrziti njih. Nije joj iskustvo nego nagon govorio o vjekovnoj zavadi između sivog vuka i crnog medvjeda, a Bareejevo krzno na mjesečini i snijegu bijaše crnje nego što je Wakayoovo ikada bilo u danima mjeseca maja kad se tovio ribama. Dok nisu naišli na prostrane čistine u dolini, mlada je vučica bez krzmanja slijedila Bareeja; no sad se poče vladati neodlučno i neobično. Zaustavila bi se i ostavila bi Bareeja neka nastavlja put bez nje. Sat pošto su sišli u ravnicu, najednom dopre sa zapada glas vučjeg čopora. Nije bio jako udaljen od njih, možda milju duž podnožja planine, i oštro, sivo štektanje što se javilo poslije prvog zova, nagovješćivalo je da su zubati lovci iznenada započeli lov na sjevernog soba ili mladog losa i da su mu već za petama. Na glas njezina roda, Maheeguna položi uške uz glavu i poleti poput strijele odapete s luka. Kako je neočekivano poletjela i brzo odmakla, zaostade Baree mnogo iza nje u trku preko ravnice. Jurila je slijepo, no sreća joj bijaše sklona. Otprilike nakon pet minuta čopor bijaše tako blizu svojoj lovini da se i nije oglašavao, a hajka skrene ravno prema Maheeguni i Bareeju. Baree bijaše samo za nekoliko dužina svoga tijela iza mlade vučice, kad ih lomljava u grmlju baš pred njima zaustavi tako naglo da su nabili snijeg poduprijevši se na prednje noge i bedra na koja su sjeli. Deset sekunda kasnije sjeverni sob probije se kroz žbunje i pojuri preko čistine, svega dvadeset jarda od mjesta gdje su oni stajali. Čuli su njegovo brzo dahtanje dok ga nije nestalo. I onda se pojavi čopor. Kad je ugledao ona siva tjelesa što su se brzo kretala, Baree za trenutak osjeti da mu je srce skočilo u grlo. On zaboravi

96 Maheegunu, zaboravi da mu je pobjegla. Nije već znao ni za mjesec ni za zvijezde. Nije više osjećao studeni snijeg pod nogama. Bio je vuk — pravi pravcati vuk. Osjećajući još topli miris sjevernog soba u nozdrvama i strast da ubija što je prostrujila kroza nj poput plamena, jurne za čoporom. Čak ga je i u jurnjavi Maheeguna malko prestigla. Nije mu nedostajala — u uzbuđenju svoje prve hajke nije više želio da bude uz nju. Ubrzo se nađe uz bok neke sive nemani iz čopora; poslije pola minute pristade iz grmlja jedan novi lovac iza njega, a onda još jedan, a za potonjim i treći. Tu i tamo trčao je rame uz rame sa svojim novim drugovima; čuo je cvilež uzbuđenja u njihovim grlima, škljocanje njihovih čeljusti u trku, a u srebrnoj mjesiečevoj svjetlosti pred sobom lomljavu sjevernog soba koji se u trku probijao kroz guštaru i preko poloma da spasi život. Bareeju se činilo da odvajkada pripada čoporu. Pridružio mu se sasvim naravno, kao i svi ostali zalutali vukovi što su pristajali iz grmlja; nije bilo razmetanja ni dobrodošlice kakvom ga je Maheeguna pozdravila na čistini, ali ni neprijateljstva. Pripadao je tim vitkim, brzonogim odmetnicima starodrevnih šuma, i čeljusti mu škljocahu, a krv mu uzavri kad god je miris sjevernog soba postajao jači, a lomljava bliža. Činilo mu se da su sobu već gotovo za petama, kad naletješe na otvorenu ravnicu, na jalov komad zemlje gdje nije bilo ni drveća ni grmlja, a blistao se na mjesečevoj i zvjezdanoj svjetlosti. Preko njegova nepregažena snježnog saga jurio je sjeverni sob jedva sto jarda pred čoporom. Dva lovca-vodiča sad više nisu gonila ravno za sobom, nego su izbili ukoso, jedan zdesna, drugi slijeva progonjenoj divljači, i poput dobro uvježbanih vojnika čopor se razdijeli udvoje i raširi u obliku lepeze, spreman za konačni juriš. Dva kraja lepeze napredovahu približavajući se jedan drugome, dok lovci-vodiči nisu trčali gotovo uporedo sa sjevernim sobom, pedeset-šezdeset stopa udaljeni od progonjene divljači. Tako je čopor spretno i hitro, sa smrtonosnom tačnošću sastavio zubati kordon u obliku potkove, iz kojeg se moglo pobjeći samo u jednom pravcu — ravno naprijed. Ako skrene samo pola stupnja desno ili lijevo, za sjevernog soba bila bi to smrt. Dužnost lovaca-vodiča bila je da sad stegnu krajeve potkove, dokle god jedan ih oba ne uzmognu izvršiti koban napad

97 na soba, na njegove tetive ispod koljena. A potom bit će sve jednostavno. Čopor će se srušiti na soba poput poplave. Baree se našao u donjem dijelu te potkove, prilično u pozadini, kad je hajka bivala u najjačem jeku. Ravnica iznenada prijeđe u nagib. Upravo sada zabliješti pred sjevernim sobom voda — voda u odsjevu zvjezdanog sjaja i taj prizor natjera posljednji jaki mlaz krvi u njegovo srce koje je već pucalo. U četrdeset sekundi odigrala se ta priča — četrdeset sekundi krajnjeg napora soba da spasi život, i četrdeset sekundi posljednjeg strahovitog nastojanja vodiča da soba zgrabe. Baree osjeti neočekivano uzbuđenje tih trenutaka, i dok je napredovao s ostalima u tom donjem dijelu potkove, jedan lovacvodič nasrne na tetivu pod koljenom mladog soba mužjaka. Nije mu se posrećilo. I drugi vuk nasrne. I on promaši. Nije bilo vremena da ih drugi zamijene. S raspršenog kraja potkove Baree začu kako sob bučno pada u vodu. Kad se Baree pridružio čoporu, pobješnjeloj rulji što je režala zapjenjenih gubica, Napamoos, mladi sob mužjak, bijaše već dosta daleko u rijeci, polako je plivao prema drugoj obali. Tek onda nađe se Baree uz Maheegunu. Dahtala je, crveni jezik visio joj je iz otvorenih čeljusti, no kad se on pojavi ona škljocnu očnjacima i režeći se odšulja pokunjeno u sredinu iznemoglog i razočaranog čopora. Vukovi bijahu u strašnom raspoloženju, no Baree nije to razumio. Nepeasa ga je naučila da se snalazi u vodi kao vidra, i on nije razumio zašto bi ih tako plitka rijeka zadržala iako se to zaista i dogodilo. On otrči do vode i stojeći do trbuha u njoj u čudu je za trenutak motrio rulju divljih životinja nad sobom ne znajući zašto ga ne slijede. A bio je crn — crn. On se iznova uspe do njih, i sad ga prvi put zamijete. Njihovo nemirno kretanje prestade. Nešto ih novo i čudno zaokupi i zadrža ukočeno na mjestu. Očnjaci im oštro škljocahu. Na trenutak Baree opazi Maheegunu na čistini i jednog golemog sivog vuka gdje stoji kraj nje. On ode ponovo do nje, no ovoga puta ona spusti uši dok joj je on njušio vrat. I onda zlokobno zareža i ugrize ga. Njezini zubi zarinu mu se duboko u meko meso na plećki, i on ispusti vrisak iznenađenja i bola. Čas potom golemi sivi vuk baci se na nj ega. Neočekivano napadnut, Baree pade a vučji se očnjaci oboriše na njegovo grlo. No u njemu je tekla Kazanova krv, bilo je to meso, kosti i snaga Kazanova, i prvi put u životu borio se sad kao i Kazan