148 28. PRIJATELJSTVO Jim Carvel pruži ruku i režanje što se čulo iz Bareejeva grla zamrije. Čovjek se diže. Stajao je tako gledajući u pravcu kojim je otišao McTaggart, i potiho se nasmija, ali nekako čudno i veselo. Čak je i u tom smijehu bilo prijateljstva. Bilo je prijateljstva u njegovim očima i u sjaju njegovih zuba, kad je opet pogledao Bareeja. U njega bijaše nešto što je razvedravalo taj sivi, hladan zrak, nešto čudno što je širilo raspoloženje, upravo onako kao što se i iz tople peći širi toplina. Baree to osjeti. Prvi put otkako su ta dva čovjeka prišla k njemu, napetost popusti u njegovu tijelu, zubi mu cvokotali dok je drhtao u smrtnim mukama. Ovom je čovjeku pokazao svoju slabost. U njegovim krvlju podlivenim očima bijaše čeznutljiv pogled, dok je promatrao Carvela, odmetnika koji se i sam za odmetnika priznavao. I Jim Carvel opet ispruži ruku, ovaj put bliže. — Jadni stvore! — reče, a smiješak mu iščeznu s lica. — Jadni stvore! Te su se riječi činile Bareeju poput milovanja, a osjetio ga je prvi put otkako je izgubio Nepeesu i Pierrota. On spusti glavu, sve dok mu čeljusti nisu počivale na snijegu. Carvel vidje kako iz njih polako kapa krv. — Jadni stvore! — ponovi. Prema načinu kako je pružio ruku, vidjelo se da se ne boji. Bilo je to vrlo ozbiljno povjerenje i duboka samilost. Dotače se Bareejeve glave i potapša je, i onda se polagano s malo više opreza spusti do stupice koja je sapela Bareejeve prednje šape. U svom napola omamljenom mozgu Baree je nastojao da razumije sve te stvari, i osjetivši kako se čelične čeljusti stupice otvaraju, konačno shvati istinu i izvuče osakaćenu nogu. I onda učini nešto što nije učinio ni
149 jednom drugom stvorenju do Nepeese. Samo se jednom njegov vrući jezik pomoli na trenutak i liznu Carvelovu ruku. Ovaj se nasmiješi. Snažnim rukama otvori i ostale stupice, i Baree bijaše slobodan. Nekoliko je časaka ležao nepomično, upirući oči u tog čovjeka. Carvel sjede na kraj brezova trupca pokrivena snijegom i poče puniti lulu. Baree ga je promatrao kako pali; opazio je s novim zanimanjem prvi crvenkasti oblak dima gdje izlazi iz Carvelovih usta. Čovjek je bio svega na dvije dužine lanca stupice od Bareeja i nasmiješi mu se. — Smiri živce, prijane stari — hrabrio ga je. — Nisu ti prebijene kosti. Samo su malo krute. Možda bi bilo bolje da uhvatimo maglu. On se okrenu u pravcu Lac Baina. Sumnja ga je podilazila da bi se McTaggart mogao i vratiti. Možda je ta ista sumnja morila i Bareeja, jer kad ga je Carvel opet pogledao bio je već na nogama i teturajući pomalo je hvatao ravnotežu. Čas potom i odmetnik zbaci svoj svežanj sa leđa i otvori ga. On turi u nj ruku i izvuče dobar komad prijesna mesa. — Zaklao sam ga jutros — objašnjavao je Bareeju. — Godišnjak je, meso mu je meko kao jarebičje, poslastica, na takvu se još nisi namjerio. Evo ti! I dobaci meso Bareeju. Ovaj se nije ni časa skanjivao. Izgladnio je a prijatelj ga nudi mesom. On ga dočeka s otvorenim čeljustima. Njegovi ga zubi skrckaše u tren oka. Nova snaga prostruji sad njegovim tijelom, a upaljene oči nije ni časka skidao s tog čovjeka. Carvel opet spremi svoju prtljagu. Diže se, dohvati pušku, navuče krplje i uputi se na sjever. — Diži se, sokole — reče. — Valja nam na put. Bio je to ozbiljan poziv, kao da su njih dvojica već dugo suputnici. Možda to i nije bio samo poziv, u neku ruku možda i zapovijed. To smete Bareeja. Malo je stajao nepomičan, sve buljeći u leđa Carvelu koji je grabio velikim koracima prema sjeveru. Carvel se nije osvrtao. Grčevit trzaj prođe iznenada Bareejem, on okrenu glavu put Lac Baina; zatim opet pogleda za Carvelom, i iz grla mu se izvi cvilež koji se jedva razlikovao od daha. Čovjek je već gotovo nestao među gustim omorikama. Sad zastade i osvrni se.
150 — Ideš li, sokole? Čak i na toj udaljenosti Baree vidje kako se ljubazno smiješi. On opazi ispruženu ruku, a taj glas uzbudi mu nove osjećaje. Nije bio nalik na Pierrotov. Nikada nije volio Pierrota. Glas nije bio mek i sladak, kao u „Vitke vrbe“. Baree je poznavao samo nekoliko ljudi, i sve ih je odreda promatrao s nepovjerenjem. No taj ga glas umiri. Bio je to primamljiv poziv. Baree je želio da mu se odazove. Najednom ga zaokupi želja da pristane za tim strancem. Prvi put u životu obuze ga žudnja za prijateljstvom čovjeka. Ne pomače se dok Jim Carvel nije zamaknuo među omorike. Onda pođe za njim. * * * Te su se noći utaborili u guštari od cedrova i balzamova drveća. Deset milja od McTaggartova niza stupica na sjever. Dva je sata padao snijeg, te je zameo njihove tragove. Praminjao je podjednako, ali ni jedna se pahuljica ne probi kroz gusti svod od debelih grana. Carvel razapne mali svileni šator i naloži vatru; kad su povečerali, Baree leže potrbuške; promatraše odmetnika koji mu je bio gotovo nadohvat. Naslonjen leđima na drvo i zapalivši lulu Carvel je zadovoljno odbijao dimove. Skinuo je kaput i kapu, i u toplom sjaju vatre činio se gotovo dječački mlad. No čak i u tom sjaju nisu mu vilice bila manje uglate, ni oči mu ne izgubiše vedri sjaj. — Dobro je kad imaš nekoga s kim možeš porazgovoriti — govorio je Bareeju. — Nekoga tko te razumije, a usta drži zatvorena. Je li te ikada obuzela želja da zavijaš, a ne usuđuješ se? Tako se, eto, meni događa. Katkad mi se srce zaželi razgovora, a ne nađem čovjeka. On protrlja ruke i ispruži ih prema vatri. Baree je pratio svaki njegov pokret i pažljivo hvatao svaki glas iz njegovih usta. Gledao ga je udivljeno, njegov je pogled grijao Carvelovo srce, razgonio je strašnu usamljenost i prazninu noći. Baree se dovuče bliže do čovjekovih nogu, i Carvel se najednom saže i pomilova njegovu glavu. — Zao sam, stari prijane — smijao se tiho. — To ti ne bi rekao, zar ne? Hoćeš li znati šta se desilo? — On zastade časak, dok je Baree netremice piljio u njega. Zatim Carvel nastavi, kao da pripovijeda
151 čovjeku: — Čekaj, ima otad pet godina, pet godina bit će u decembru, pred sam Božić. Imao sam oca. Sjajan čovjek! Nisam imao majke, samo oca, on i ja bili smo jedno. Razumiješ li ti to? I naiđe podlac, neki Hary, i moga oca ubije jednoga dana, jer mu je bio protivnik. Pravo pravcato umorstvo. I nisu ga objesili, podlaca! Ne, gospodine, objesili ga nisu. Imao je puno novaca i političkih prijatelja puno, i dobio je dvije godine tamnice. Ali nije ni dospio u nju. Nije, Gospoda mi moga, nije dospio onamo! Carvel je kršio ruke sve dok mu članci nisu zapucketali. Zadovoljan smijeh razvedri mu lice, a u očima mu blistao odsjev vatre. — Ne, nije stigao do tamnice — nastavi Carvel gledajući ravno u Bareeja. — Znaš li zapravo šta to znači, stari prijane? Bio bi pomilovan nakon godine dana. A moj otac, vrjednija polovica nas dvojice, trunuo je u grobu. Priđem ja tome podlacu, nazovi-bijelcu, upravo pred očima suca i pred očima branitelja, pred očima njegovih dragih rođaka i prijatelja, i ja njega ubijem. I onda u bijeg. Umakoh kroz prozor, prije nego što su se snašli, i ravno u šumu. I odonda svejednako potucam. I mislim, Bog me je čuvao, mladiću, jer je učinio čudnu stvar, izvukao me pretprošlog ljeta, kad su me konjanici najjače progonili, i kad se već sve činilo beznadno. Nađen je utopljen čovjek, dolje u pokrajini Reindeer, upravo na mjestu gdje su držali da su me natjerali u škripac; taj je čovjek bio toliko nalik na mene da su ga pokopali pod mojim imenom. I tako sam ja, stari moj prijane, službeno mrtav. Ne treba mi se više bojati, sve dok ne postanem dobro poznat ljudima za godinu dana ili nešto više; duboko u sebi počeo sam vjerovati da je tako već unaprijed bilo određeno da se izvučem iz tog škripca. Šta misliš ti? Ha? On se sagnu naprijed da čuje odgovor. Baree je slušao. Možda ga je na neki način i razumio. Ali neki drugi glas, a ne Carvelov, doprije sada do njegovih ušiju. Glave prislonjene uz tlo, čuo ga je sasvim jasno. On zacvili, no taj cvilež pređe u režanje, ali tako tiho da je Carvelu upravo poslužilo za opomenu. On se uspravi. Onda ustade gledajući prema jugu. Baree je stajao kraj njega ukočenih nogu i nakostriješene dlake. Poslije trenutka duboke tišine, Carvel reče: — Tvoji rođaci, stari prijane, vukovi.
152 I ode u šator po pušku i naboje.
153 29. ZOV JUGA Baree je bio na nogama, stajao je kao kip kad je Carvel izašao iz šatora i zastao nekoliko časaka promatrajući ga pažljivo. Hoće li pas odgovoriti na zov čopora? Da li im je pripadao? Hoće li sad otići? Vukovi su prilazili sve bliže. Nisu ih zaobilazili, kao što bi ih zaobilazio sjeverni sob ili jelen, nego su udarili ravno — ravno kao smrt prema njihovu logoru. Carvelu je bilo jasno što to znači. Cijelo to popodne Bareejeva je noga ostavljala miris krvi na njihovu tragu, i vukovi su naišli na trag u gustoj šumi, gdje ga snijeg, iako je padao, nije mogao pokriti. Carvela to ne uplaši. U tih pet godina lutanja između Arktika i visokih lanaca planina nije se samo jedanput poigrao vukovima. Jednu je igru malne izgubio, no desilo se to na otvorenom Barrenu. Noćas ima on vatru, a ponestane li mu drva za ogrjev, ima tu stabala i popet će se na njih. Njegova se bojazan taj čas upravo ticala Bareeja. Ode li pas, ostat će opet sam. Stoga će on što prirodnijim glasom; — Nećeš ti otići, stari moj druže? Ako ga je Baree i razumio, nije to pokazao. No svejednako pažljivo promatrajući Bareeja, Carvel opazi da mu se dlaka na kičmi nakostriješila kao na četki, a onda začu kako se iz njegova grla polako izvija bijesno režanje puno mržnje. Ono režanje koje je zadržalo i trgovca iz Lac Baina. Otvarajući magazin puške da vidi je li sve u redu, Carvel se u sebi sretno smijao. Baree je možda čuo taj tihi smijeh. Možda je štogod i značio za nj, jer naglo okrenu glavu i položenih ušiju pogleda svoga druga. Vukovi sad utihnuše. Carvel je znao što to znači, te postade vrlo oprezan. Škljocaj osigurača odjeknu metalnom oštrinom. Dugo vremena nisu čuli ništa osim pucketanja vatre. Bareejevi mišići kao da se odjednom trznuše. On poskoči unazad i okrenu se prema
154 strani iza Carvelovih leđa, njegovi palac dugi zubi sjajili su se dok je režao prema šumi koja je izvan kruga vatre bila nalik na crnu spilju. Carvel se okrenu kao strijela. I što ugleda, bila je strahota. Par očiju svjetlucao se zelenkastim sjajem, i onda još jedan par, a onda toliko njih da ih ne bi mogao izbrojiti. On teško uzdahnu. Bile su to oči poput mačjih, ali kud i kamo veće. Neke, u kojima se potpuno odsijevala vatra, bijahu crvene kao žeravica, druge su sijevale plavkasto i zelenkasto kao žive bestjelesne stvari. Brzim pogledom obuhvati cijeli crni krug šume. Ima ih i ondje; ima ih sa svih strana; no na mjestu gdje ih je ugledao prvi put, tamo su najzbijeniji. Prvih nekoliko sekunda zaboravi Bareeja; smrtni lanac očiju tih čudovišta što ih je okruživao ulijevao mu je strahopoštovanje, te se malne skameni. Bilo je ondje pedeset, možda stotinu vukova koji se u tom divljem svijetu ničega ne boje do vatre. Približili su se, a nije se čuo ni hod njihovih lakih nogu, ni pucketanje grančica. Da se to desilo nešto kasnije, i da su Baree i Carvel spavali, a vatra da se ugasila... On se strese i na trenutak mu ta misao okrijepi duh. Iako nije bio nakan pucati, osim u nuždi, puška se odjednom podiže do ramena, i on prosu vatru onamo gdje su oči bile najgušće. Baree je znao šta znače ti pucnji, i obuzet najednom ludom željom da se baci na jednog od svojih neprijatelja, jurnu prema njima. Carvel zastrašeno kriknu. Vidio je sjenu Bareejeva tijela, vidio je kako ga je progutala tama, i u tom istom trenu začu sraz očnjaka i sudar tjelesa. Divlja ga jeza uhvati. Pas je sam jurišao, a vukovi su ga čekali. To se može završiti samo na jedan način. Njegov se četveronožni prijatelj bacio ravno smrti u ralje! Čuo je izgladnjele ugrize tih čeljusti ondje u tami. Bilo je odvratno. Njegova se ruka maši automatskog pištolja za pasom, on odbaci praznu pušku koja se kundakom zabije u snijeg. S velikim pištoljem kalibra trideset osam nasrnu u tamu, s usana mu se izvi divlji urlik što se mogao čuti milju daleko. Zajedno s urlikom odjeknu jednolika vatra koju je njegov automatski pištolj rigao u gomilu borbenih životinja. U pištolju je bilo jedanaest metaka, i dok nije prazan okidač metalno škljocnuo, Carvel ne presta urlikati i povlačiti se prema osvijetljenom krugu. Osluškivao je duboko dišući. Nije više vidio oči u mraku, ni čuo pokrete tjelesa. Njegov neočekivani i divlji napad odbio je vučju hordu. No gdje je pas! On
155 zaustavi dah i napregnu oči. Jedna sjena vukla se u osvijetljeni krug. Bio je Baree. Carvel potrča prema njemu, obuhvati ga rukama ispod prednjih nogu i donese ga do vatre. Dugo vremena poslije toga je u Carvelovim očima počivao upitan i začuđen pogled. On nabije oružje, navali još drva na vatru i iz svojeg svežnja iskopa trake platna kojima previje tri-četiri najdublje rane na Bareejevim nogama. Desetak puta pitao je čudeći se: — Koji te bijes natjerao da to učiniš, stari druže? Što ti imaš protiv vukova? Cijele te noći nije spavao nego je čuvao stražu. * * * Njihov susret s vukovima izbrisa zadnje ostatke nepovjerenja koji su se još mogli ispriječiti između čovjeka i psa. Dane i dane potom, dok su polako putovali prema sjeveru i zapadu, Carvel je njegovao Bareeja kao bolesno dijete. Kako je pas bio ozlijeđen, prelazio je Carvel samo nekoliko milja na dan. Baree je to razumio i u njemu je sve jače rasla velika ljubav prema čovjeku čije su ruke bile nježne kao u „Vitke vrbe“, a čiji ga je glas ispunjao toplim i neizmjernim prijateljstvom. Nije ga se bojao ni sumnjao u njega. A i Carvel je zapazio neke stvari. Prostrana pustoš oko njih i njihova usamljenost pružili su mu priliku da mozga o nevažnim potankostima, i danomice bi sve pažljivije promatrao Bareeja. Otkrije na kraju nešto što ga je veoma zanimalo. Redovno kad bi se zaustavili na putu, Baree bi okrenuo glavu prema jugu; kad bi logorovali, najčešće bi njušio vjetar s juga. To je sasvim prirodno, mislio je Carvel, jer njegova prijašnja lovna područja bijahu ondje dolje. Ali kako su dani prolazili, poče zapažati i neke druge stvari. Tu i tamo gledajući prema dalekoj zemlji iz koje su došli, Baree bi tiho cvilio, i te bi ga dane progonio velik nemir. On nije pokazivao želje da napusti Carvela, ali Carvel poče sve bolje shvaćati da do Bareeja dopire s juga neki tajnoviti zov. Namjera skitnice bijaše da skrene prijeko, u zemlju Velikog roba, dobrih osam stotina milja na sjeverozapad, prije nego okopni snijeg. Odande je namjeravao putovati lakim čamcem, kad
156 proljetne vode navale, prema zapadu do Mackenzija i konačno u planine Britanske Kolumbije. Te je planove promijenio u februaru. Uhvatila ih velika oluja u pokrajini jezera Wholdaia, i kad ih je već sreća gotovo izdala, Carvel naiđe usred guste omorikove šume na kolibu, i u njoj na mrtva čovjeka. Davno je već umro, a bio je smrznut. Carvel iskopa jamu i pokopa mrtvaca. Ta je koliba Carvelu i Bareeju bila pravo blago, a naročito je valjala čovjeku. Očito nije imala drugog vlasnika do onog pokojnika; bila je udobna i opskrbljena hranom; štaviše, njezin je vlasnik skupio sjajnu lovinu krzna prije nego je studen načela njegova pluća. Carvel pažljivo i veselo pregleda kože. Vrijedile su da ih brat bratu daje tisuću dolara na svakoj postaji, a nije bilo razloga zašto ne bi sad pripale njemu. Za tjedan dana očistio je snijegom zatrpani niz stupica, te je sad lovio za svoj račun. Bilo je to dvjesta milja sjeverozapadno od Grey Loona, i uskoro Carvel primijeti da se Baree ne okreće ravno prema jugu u trenucima kad bi neobičan zov dopirao do njega, nego prema jugoistoku. Sada se sunce svaki dan dizalo sve više; prigrijalo je; snijeg je postao mekši pod nogama, a u zraku se osjećalo sve jače strujanje proljeća. S tim se pojavama probudila u Bareeju i stara čežnja; uzbudljivi zov usamljenih grobova na Grey Loonu, zov zatrpane kolibe, zov napuštenog šatora kraj jezerca — zov Nepeese. U snu je viđao slike pojedinih stvari. Opet je slušao blag i sladak glas „Vitke vrbe“, osjećao dodir njezine ruke, opet se igrao s njom u tamnoj sjeni šume — a Carvel je sjedio i promatrao ga kako sanja, i nastojao da odgonetne što to pas vidi i čuje. U aprilu Carvel naprti svoja krzna i krenu prema postaji Lac la Biche koja je ležala još više prema sjeveru. Baree ga je pratio do polovice puta i onda, jedne noći, krenu natrag istim putem kući. Na kraju tjedna Carvel se vrati do kolibe i pronađe ga ondje. Tako se razveselio da je zgrabio psu glavu i zagrlio ga. Ostadoše u kolibi sve do maja. Pupoljci počeše tada tjerati, a miris cvijeća dizao se iz zemlje. I onda Carvel pronađe prvi rani plavi cvijet. Te noći spremi on svoj svežanj. — Vrijeme je da krenemo — objavi Bareeju. — I ja sam donekle promijenio svoje namjere. Vratit ćemo se onamo.
157 I pokaza na jug.
158 30. KRAJ TRAGANJU Čudno raspoloženje obuze Carvela kad je započeo put na jug. Nije vjerovao u slutnje, bile one dobre ili zle. Praznovjerje ga nije nikada mnogo mučilo, no bio je radoznao i volio je pustolovine, a godine samotničkog lutanja razvile su u njemu izvanredno jaku dalekovidnost koja bi se drugim riječima mogla nazvati i neobično živom maštom. Znao je da neka neodoljiva snaga vuče Bareeja nazad na jug — znao je da ga ne vuče tek samo pravcu kojim kompas pokazuje jug, nego tačno prema nekom određenom mjestu. Bez naročitog razloga poče ga to zanimati sve više, i kako je imao vremena napretek, a nikakva određenog cilja, dade se na istraživanje. Prva dva dana prepustio je vodstvo Bareeju i jedno pedesetak puta utvrđivao je prema kompasu smjer kojim ga pas vodi. Vodio ga je na jugoistok. Trećeg dana Carvel hotimice skrenu ravno prema zapadu. Ubrzo opazi na Bareeju promjenu — u početku, dok ga je slijedio, bio je nemiran, a poslije potišten. O podne Carvel opet oštro krenu na jugoistok, i doskora Bareeja opet zaokupi prijašnja žustrina te potrča ispred gospodara. Poslije toga je Carvel dugo vremena slijedio psa. — Možda sam ja glupan, stari druže — ispričavao se jedne večeri. — No to je ipak zabavno, na kraju krajeva, a ja moram doći do željezničke pruge prije nego što stignem prijeko u planine, pa tu onda i nema razlike. Sudjelovat ću u igri samo ako me ne odvedeš natrag onom gadu u Lac Bain. A sad mi reci koji te vrag goni prema njegovom nizu stupica? Ako je zaista tako... On otpuhnu oblak dima iz svoje lule gledajući Bareeja, a Baree, s glavom među prednjim šapama, zagleda se u njega.
159 Tjedan dana kasnije Baree je odgovorio na Carvelovo pitanje; skrenuo je prema zapadu i u velikom luku obišao postaju Lac Bain. Sredinom popodneva presjekoše stazu duž koje bijahu postavljene McTaggartove stupice i klopke. Baree čak i ne zastade. Išao je prema jugu putujući tako brzo da se gdjekad gubio Carvelu iz vida. Zatomljeno ali silno uzbuđenje zaokupilo ga, te bi zacvilio kad god bi se Carvel zaustavio da otpočine — neprestano je njušio vjetar s juga. Proljeće, cvijeće, zazelenjela zemlja, pjesma ptica i sladunjavi dašak u zraku prenosili su ga natrag u ona krasna vremena kad je pripadao Nepeesi. U njegovu mozgu koji nije razmišljao, zime nije više ni bilo. Dugi zimski mjeseci i glad iščezoše; u novim sanjarijama što su zaokupile njegov mozak, sve pade u zaborav. Vratile se ptičice, cvijeće i plavo nebo, a s njima mora da se vratila i „Vitka vrba“, i sad ga čeka, upravo ondje iza vijenca od zelene šume. Nešto jače od obične radoznalosti poče obuzimati Carvela. Sad je bivao i duboko zamišljen, u njemu je nicalo nekakvo bezrazložno radosno iščekivanje popraćeno prigušenim uzbuđenjem. Kad stigoše do stare Dabrove bare, tajna neobične pustolovine čvrsto ga zaokupi. Od naseobine Slomljenog zuba Baree ga povede do potoka duž kojega je Wakayoo, crni medvjed, lovio ribu, a odavde ravno na Grey Loon. Bilo je to rano popodne jednog prekrasnog dana. Bijaše takva tišina da je romon proljetnih voda što su žuborile u tisuće potočića i rječica ispunjavao šume uzbudljivom glazbom. Na toplom suncu purpurno je blistala puzavica. Na otvorenim je prostorima zrak bio ispunjen miomirisom plavog cvijeća. Na drveću i u grmlju parovi ptica savijali svoja gnijezda. Poslije dugog zimskog sna priroda je bila sva u poslu u svoj svojoj veličanstvenosti. Bio je to Unekepesim, mjesec parenja, doba kad se grade domovi — i Baree je išao kući. Nije išao k svojoj družici, nego k Nepeesi. Znao je da je ona sad ondje, možda na samom rubu provalije, gdje ju je posljednji put vidio. Oni će se uskoro opet igrati zajedno, kao što su se igrali jučer i prekjučer, te u svom veselju zalaja u lice Carvelu potičući ga neka požuri. I onda stigoše na čistinu, a Baree zastade ukočen kao stijena. Carvel spazi ugljenisane ostatke izgorjele kolibe, a trenutak kasnije i oba groba pod visokom omorikom. Počeo je shvaćati i svrnu oči na
160 psa što je čekao osluškujući. U grlu ga nešto stegnu, i poslije par trenutaka reče blago i s naporom: — Sokole, naslućujem da si kod kuće. Baree nije čuo. Uzdignute glave, uperio je nos prema plavom nebu njušeći zrak. Što dopire sad do njega s mirisima šume i zelenih livada? Zašto sada dršće stojeći tu? Što je u zraku? Tako se pitao Carvel, dok je očima istraživao, nastojeći da odgovori na ta pitanja. Ništa. Tu je smrt, smrt i pustoš, i to je sve. I onda najednom se Bareeju ote čudan škamut — rekao bi ljudski vrisak — i nesta poput vjetra. Carvel zbaci svoj svežanj. Do njega baci pušku i uputi se za Bareejem. Trčao je brzo. Ravno preko čistine, među patuljaste balzame, na staroputine zarasle u travu. Trčao je sve dok ga ne izdade dah, a onda se zaustavi osluškujući. Nije mogao čuti ništa od Bareeja. No taj je put vodio do pod šumska stabla, i on se uputi njime. Odmah uz duboko tamno jezerce, gdje je tako često skakutao s „Vitkom vrbom“, Baree se zaustavi. Čuo je kako voda žubori, i oči mu zasjaše bljeskom vatre dok je tražio Nepeesu. Mislio je ugledat će je ondje, njezino vitko bijelo tijelo gdje se blista negdje u tamnoj sjeni omorika koje se nadnose nad vodu, ili kako se bjelasa poput snijega na toplim zrakama sunčane svjetlosti. Očima je pretraživao njihova stara omiljela mjesta; veliku prepuklu stijenu na drugoj strani; podlokane obale gdje su često ronili kao vidre; debele grane omorika što su se spuštale do površine, među kojima se „Vitka vrba“ skrivala dok bi je on tražio po jezeru. I najednom na kraju shvati da je ondje nema i da mora ići dalje. I nastavi put do indijanskog šatora. Mala čistina gdje su sagradili taj mali skriveni šator bila je preplavljena sunčanim sjajem koji je probijao kroza šumski procijep sa zapada. Šator je još ondje. Bareeju se ne učini mnogo izmijenjenim. A sa zemlje ispred šatora dopre do njega kroz miran zrak — dim od male vatre. Nad vatru sagnulo se neko čeljade, i Baree se tome ne začudi“ a ne iznenadi ga ni to što ono čeljade ima dvije sjajne pletenice koje mu se spuštaju niz leđa. On zacvili, i na njegovo cviljenje ono se čeljade ukoči i polako okrenu.
161 Čak i sada mu se učini najprirodnijom stvari na svijetu da je to Nepeesa — i nitko drugi. Izgubio ju je jučer, danas ju je našao. I kao odgovor na njegovo cviljenje odjeknu jecaj koji se ote iz dna duše „Vitke vrbe“. Carvel ih tu zateče nekoliko minuta kasnije. „Vitka vrba“ čvrsto je stiskala Bareejevu glavu na svoje grudi i plakala gorko kao malo dijete, lice joj bilo skriveno za Bareejem. Carvel ih ne prekinu; dok je čekao, činilo mu se da ono jecanje i šumska tišina šapću priču o izgorjeloj kolibi i o grobovima, te o tome što je značio zov koji je s juga dopro do Bareeja.
162 31. RAČUN JE NAPLAĆEN Te je noći nova logorska vatra plamtjela na maloj čistini. Nije to bila tek vatrica naložena u strahu da je ne vide nepoželjne oči, nego vatra što bukti visokim plamenom. U njezinu je sjaju stajao Carvel. I kao što vatra nije bila nalik na onaj mali tinjajući plamen nad kojim je „Vitka vrba“ kuhala svoju večeru, tako ni Carvel nije više bio onaj službeno mrtvi odmetnik. Brade mu je nestalo s lica; zbacio je kaput od sobovog krzna; rukave je zasukao do lakata, lice mu se jako zarumenjelo, ni od vjetra, ni od sunca, ni od nevremena, a oči mu blistale sjajem kakva već pet godina a možda i nikada još dotad u njima nije bilo. Pogled mu je počivao na Nepeesi. Sjedila je u sjaju vatre. Prekrasna joj se kosa toplo zasja u odsjevu žeravice, kad se nagnula i napola okrenula prema ognju. Carvel se nije micao dokle god je ona bila u tom položaju. Činilo se da on jedva diše. Sjaj mu u očima posta dublji — muškarac se divio ženi. Nepeesa se iznenada okrenu i uhvati mu pogled prije nego što ga je i mogao skrenuti. Ona nije imala što kriti u svojim očima. Kao i njezino cijelo lice, sjale su joj novom nadom i novim zadovoljstvom. Carvel sjede do nje na brezovo deblo, uzme jednu njenu debelu pletenicu i stade joj prebirati kosu. Do njihovih nogu ležao je Baree i promatrao ih. — Sutra ili prekosutra idem u Lac Bain — reče tvrdim i ogorčenim glasom, drukčijim od onoga kojim je Nepeesi iskazivao svoje nježno obožavanje. — Neću se vratiti dok ga ne ubijem. „Vitka vrba“ gledala je ravno u vatru. Vladala je tišina, prekidana samo pucketanjem vatre, dok su Carvelovi prsti prebirali svilenkaste pramenove djevojčine kose. Njegove se misli vratiše u prošlost. Kakvu je priliku propustio onoga dana kod McTaggartova niza stupica — da je tada znao! On stisnu zube, i u crvenom žaru vatre prividi mu se sva strahota onoga časa kad je trgovac iz Lac
163 Baina ubio Pierrota. „Vitka vrba“ mu je ispripovijedala cijelu priču. Svoj bijeg. Svoj skok u ledenu bujicu provalije, gdje je mislila naći sigurnu smrt. Svoj čudesan spas iz vode — i kako ju je gotovo mrtvu otkrio Tuboa, stari krezubi Indijanac iz plemena Cree, kojemu je Pierrot s dobre volje dopustio da lovi u nekim dijelovima njegova područja. Osjetio je Carvel tragediju i užas onog strašnog sata kad je nestalo sunca za „Vitku vrbu“, i gledajući u plamen vatre zamišljao je kako vjerni Tuboa, upevši sve svoje snage, nosi Nepeesu sve one duge milje od provalije do svoje kolibe; zamišljao je prizore za mnogih tjedana u toj kolibi, tjedana gladi i silne zime, kad je život „Vitke vrbe“ visio o jednoj niti. I na kraju, kad je snijeg bio najdublji, Tuboa je umro. Carvelovi se prsti zgrčiše držeći pramove pletenica „Vitke vrbe“. Duboki uzdah izvi mu se iz grudi, i gledajući netremice u vatru reče: — Sutra ću u Lac Bain. Trenutak Nepeesa ne odgovori. Gledala je također u vatru. I onda reče: — Tuboa je namjeravao da ga ubije kad dođe proljeće i kad uzmogne putovati. Kad je Tuboa umro, znala sam da ga moram ja sama ubiti. I tako sam došla s Tuboovom puškom. Ponovo sam je nabila jučer. I, Ookimow Jeem... — izgovarajući mu ime na svom jeziku ona uzdigne pogled prema njemu, pobjedonosan bljesak sijevnu joj u očima, te nastavi gotovo šapćući: — Nećeš u Lac Bain. Poslala sam poruku. — Poruku? — Da, Ookimow Jeem, poslala sam poruku. Prije dva dana. Javila sam životinji da nisam umrla, da sam ovdje, čekam ga i sad hoću da mu budem iskwao, žena. On će doći, Ookimow Jeem, brzo će on doći. A ti ga nećeš ubiti. Ne. — Dok mu se smiješila u lice, srce mu je burno udaralo. — Puška je nabijena — reče ona tiho. — Odapet ću je ja. — Prije dva dana — reče Carvel. — A iz Lac Baina... — Stići će on ovamo sutra — odgovori Nepeesa. — Sutra kada bude sunce zalazilo, izbit će on na čistinu. Znam. To krv pjeva u meni cijeli dan. Sutra, sutra, jer će brzo putovati, Ookimow Jeem. Da, brzo će on doći.
164 Carvel saže glavu. Mekane vitice kose što je držao među prstima, pritisnu na usne. Zagledavši se ponovo u vatru, „Vitka vrba“ to ne vidje. No ona to osjeti, a duša joj zaleprša kao na ptičjim krilima. — Ookimow Jeem — prošapta. Bio je to samo dašak, tako nježni drhtaj usana da ga Carvel i ne ču. * * * Da je stari Tuboa bio te noći nazočan, možda bi zamijetio kako vjetar u vršcima drveća blago šapuće, kao da opominje. Bila je takva noć, kad crveni bogovi šapuću tiho među sobom. Bila je svetkovina blaženstva, u kojoj dršću, kako se činilo, čak i tamne sjene i zvijezde visoko na nebu; kao da ih je uzbudio sablastan govor. Nije vjerojatno da bi stari Tuboa sa svojih devedeset godina saznao štogod ili da bi na kraju posumnjao o nečemu, što Carvel tako mlad i pun povjerenja nije ni zamijetio. Sutra, doći će sutra! No starom bi Tubou drveće možda govorilo: zašto ne noćas? O ponoći je velik pun mjesec stajao nad malom čistinom u šumi. „Vitka vrba“ spavaše u šatoru. U sjeni jednog balzama, podalje od vatre počivao je Baree, a još dalje, na rubu gustiša omorika, spavao je Carvel. Pas i čovjek bijahu umorni. Putovali su daleko i brzo toga dana, te nisu čuli nikakva šuma. No nisu putovali tako daleko a ni tako brzo kao Bush McTaggart. Od izlaska sunca do ponoći prešao je četrdeset milja, dok nije izbio na čistinu gdje je stajala Pierrotova koliba. Dvaput je dozivao Nepeesu s ruba šume; i sad, kako nije bilo nikakva odgovora, zastade na mjesečini i osluškivaše. Nepeesa ga je imala tu čekati. Bio je umoran, no malaksalost nije mogla zatomiti vatru što je plamtjela u njegovoj krvi. Gorjela je cijelog dana, a sada tako blizu ostvarenja i pobjede — stara ga je strast opijala poput vina. Negdje blizu Nepeesa ga čeka, čeka njega. Još jednom je zovnu, i dok je osluškivao, srce mu je žestoko udaralo u ludom radosnom iščekivanju. Nije bilo odgovora. A zatim samo na jedan uzbudljivi trenutak dah mu zastade. Opet udahnu i osjeti miris dima. Prema prvom nagonu čovjeka koji živi u šumi, McTaggart se okrenu prema povjetarcu što je dopirao do njega samo kao slabi
165 dašak pod tim zvjezdanim nebom. Nije ponovo dozivao, nego se požuri preko čistine. Nepeesa je ondje, negdje spava kraj vatre. S usana mu se ote tihi usklik veselja. On stiže do ruba šume; sudbina je vodila njegove korake do obrasle staze; on krenu po njoj i jače osjeti miris dima. I opet ga nagon čovjeka iz divljine natjera da se oprezno približuje, nagon divljine i potpuna noćna tišina. Grančice pod njegovim nogama nisu pucketale. Provlačio se kroz grmlje tako tiho da ni šušnulo nije. Kad konačno stiže do male prolisine, gdje se još s Carvelove vatre kružeći dizao dim od omorikinih grana, McTaggart se došulja tako tiho da nije probudio čak ni Bareeja. Možda je duboko u njemu tinjala stara sumnja; a možda je želio iznenaditi Nepeesu dok spava. Slika indijanskog šatora natjera mu srce da brže zakuca. Bio je osvijetljen kao po danu, jer je stajao na mjesečini, i opazi kako vani visi nekoliko komada ženske odjeće. Krao se poput lisice i zaustavivši se trenutak kasnije dohvati rukom krilo indijanskog šatora na ulazu i istegnu vrat, ne bi li uhvatio kakav šum. Čuo je kako ona diše. Na trenutak okrenu se tako da mu je mjesečina udarila u oči. Gorjele su divljom vatrom. I onda tiho, posve tiho, zategnu šatorsko krilo na ulazu. Nije šum probudio Bareeja u tamnoj sjeni balzama, dvanaest koračaja dalje. Mora da je to bio miris. Prvo trznu nozdrvama, i onda se probudi. Nekoliko časaka njegove su oči buljile u lik što se sagnuo na ulazu u šator. Znao je, nije Carvel. Stari miris — miris od čovjeka-zvijeri ispuni mu nozdrve kao omražen otrov. On skoči, zastane trenutak na ravno ustobočenim nogama, dok je polako režeći kesio duge očnjake. McTaggart nestade. Iz šatora doprije neki šum; hitro prebacivanje tjelesa; uplašeni usklik iza sna — a onda vrisak; tih, prigušen, prestrašen vrisak, i na taj vrisak Baree pojuri, a iz grla mu navrije režanje koje je značilo smrt. Na rubu omorikove guštare Carvel se nemirno prevrtao. Neobični su ga glasovi probudili, krikovi koji su se njemu, izmučenom od puta, činili kao da sanja. Na kraju sjede, i onda s nenadanim užasom skoči i pojuri prema indijanskom šatoru. Nepeesa bijaše na čistini i dozivaše ga: „Ookimow Jeem — Ookimow Jeem“, imenom koje mu je sama nadjenula. Stajala je
166 ondje blijeda i vitka, a u očima su joj se odražavale zvijezde, ispružila je ruke prema Carvelu i svejednako vikala: — Ookimow Jeem... Oo-Oo, Ookimow Jeem.. . Iz šatora se čulo kako pas bijesno reži, a čovjek stenje. Carvel krikne i privuče „Vitku vrbu“ na svoje grudi, njezine ruke oviju mu se oko vrata, jecala je. — Ookimow Jeem... to je čovjek-zvijer... on je unutra! To je čovjek-zvijer iz Lac Baina... i Baree... Shvatio je Carvel šta se zbiva, pa uze Nepeesu u zagrljaj i pobježe s njom od onih jezivih i strašnih glasova. U gustišu omorika ponovo spusti Nepeesu na zemlju. Bacila mu se oko vrata, i dok se privijala uz njega osjećao je kako joj tijelo dršće od straha; jecala je, oči je uprla u njega. On je čvršće zagrli, naglo pritisnu lice uz njezino i na čas osjeti topli drhtaj njezinih usana na svojima. I začu nježan i drhtav šapat: — Oo ... Oo, Ookimow Jeem... Kad se Carvel vratio do šatora, sam, s pištoljem u ruci, Baree ga tamo već dočeka. Carvel uze zapaljenu luč i uđe u šator. Kad je opet izišao, lice mu bijaše blijedo. On baci luč u vatru i vrati se k Nepeesi. Umotao ju je u svoje pokrivače, i sad se spusti do nje, i ovi joj ruke oko vrata. — Mrtav je, Nepeeso. — Mrtav, Ookimow Jeem? — Da, Baree ga je ubio. Činilo se da i ne diše. Nježno je Carvel prislonio usne na njezinu kosu i šaputao joj kako zamišlja njihov budući raj. — Nitko neće saznati, draga. Noćas ću ga pokopati i zapaliti šator. Sutra ćemo u Nelson House k misionaru, a onda natrag, i sagradit ću novu kolibu na mjestu gdje je bila stara. Voliš li me, draga? — Oui ... da ... Ookimow Jeem ... volim te... Najednom ih nešto prekide. Konačno začuše Bareejevo pobjedonosno zavijanje. Dizalo se k zvijezdama, odjekivalo je nad šumskim svodom i ispunjavalo nebesku tišinu — pravo vučje zavijanje, puno veličanja, uspjeha i zadovoljene osvete. Jeka pomalo zamrije u daljini i opet nasta tišina. Duboka tišina koja je
167 šaputala poput blagog daška na vrhovima drveća. Sa sjevera je dopirao ljubavni zov loona. Ruke „Vitke vrbe“ čvrsto zagrliše Carvelova pleća. A Carvel zahvali Bogu iz dubine svoga srca. KRAJ