Baree Kazanov sin - James Oliver Curwood

98 onoga strašnog dana na vrhu Sunčane klisure. Bio je mlad; još se nije bio naučio domišljatosti i strategiji iskusnog borca; no čeljusti mu bijahu poput željeznih štipaljki koje je Pierrot polagao u stupice za medvjede, i srce mu iznenada zaokupi slijepi bijes, želja da kolje koja je zagušila svaki osjećaj straha ili boli. U toj bi borbi Baree pobijedio da je borba bila poštena, iako je bio mlad i neiskusan. Postupajući pošteno, čopor bi morao čekati; po zakonu čopora mora se čekati — dok god jedan ne nadvlada. No Baree bijaše crn. Bio je tuđinac, nametljivac, čeljade koje su opazili tek sada, u trenutku dok im je krv vrela od koljačkog bijesa i razočaranja što su promašili plijen. Drugi se vuk umiješa i podmuklo napadne Bareeja s boka, i dok se Baree valjao u snijegu, u čeljustima mrveći prednju nogu prvog protivnika, cijeli se čopor obori na njega. Takav bi napad za mladog mužjaka sjevernog soba značio smrt za manje od jedne minute. Svaki bi se očnjak zario u cilj. Zahvaljujući sretnoj prilici što se nalazi pod prvom dvojicom napadača, i što je tako zaštićen njihovim tijelima, Bareeja nisu rastrgali na komadiće. Znao je da se bori za pusti život. Rulja životinja valjala se i isprepletala režeći nam njim; zubi što su se zabadali u njegovo meso zadavali mu oštru bol; gušio se, činilo mu se da ga stotinu noževa reže u komade, ali nije od sebe dao ni glasa, ni cvileža, ni vapaja, iako mu je bilo užasno i beznadno. Još pola minute i borba bi se završila, da se nije odvijala baš na rubu obale. Podlokan od proljetnih poplava jedan se sloj obale najednom odvali i ponese polovicu čopora zajedno s Bareejem. Uto se Baree iznenada sjeti vode i sjevernog soba u bijegu. U tren oka taj ga odron oslobodi od čopora, i on se jednim skokom baci preko sivih leđa svojih neprijatelja u duboku riječnu vodu. Pol tuceta čeljusti škljocne odmah za njim, ali hvatajući prazan zrak. Kao što je spasila sjevernog soba, tako je ta traka vode što se caklila u mjesečevu i zvjezdanu sjaju spasila Bareeja. Riječica bijaše svega stotinu stopa široka, no Baree je gotovo zaglavio naprežući se da je prepliva. Dok se nije izvukao na drugu stranu, Baree nije zapravo ni slutio kako su strahovite njegove rane. Jedna mu stražnja noga bijaše nepokretljiva; prednji dio lijeve plećke rastrgan do kosti; glava i tijelo svukud razderani i rasječeni; i tako se vukao polako od rječice, trag što ga je ostavljao u snijegu

99 bijaše staza crvena od krvi. Kapala mu je iz zadahtanih čeljusti, između kojih je i jezik krvario, tekla je iz noge, niz slabine i niz trbuh, cijedila mu se iz ušiju od kojih mu jedno bijaše presječeno u dužini od dva palca kao da je nožem razrezano. Svijest mu bila omamljena, njegove predodžbe o stvarima nejasne, kao da mu je kakva koprena prevučena preko očiju. Nakon nekoliko časaka nije više čuo zavijanje razočarane vučje rulje na drugoj strani rijeke, i nije više osjećao sjaje li se na nebu mjesec i zvijezde. Vukao se sve dalje, dok srećom ne naiđe napola mrtav na skupinu patuljastih omorika. Dovuče se nekako do njih i sav iznemogao klone. Cijele te noći i do podne drugog dana Baree je nepomično ležao. Groznica mu je palila krv; dizala se visoko i brzo zanoseći ga u smrt, a onda poče polako opadati, i život pobijedi. O podne krenu dalje. Bio je slab te je posrtao. Stražnju je nogu još vukao, a bol ga svega razapinjao. No dan bijaše prekrasan. Sunce je toplo grijalo, a snijeg je kopnio. Nebo bijaše poput sitne plave pučine, životne sile opet su toplo strujale Bareejevim žilama. No sada su se njegove želje zauvijek, izmijenile, veliko traženje mu se završilo. Divlji bijes sijevao mu iz očiju dok je režao upravivši ih onamo gdje je sinoć vodio borbu s vukovima. Oni više nisu njegov rod. Nisu od njegove krvi. Nikada ga više neće namamiti njihov lovni zov. I neće glas čopora probuditi staru čežnju. U njemu se rađao nov osjećaj. Vječna mržnja na vukove, mržnja koja će rasti u njemu dok se ne prometne u bolest njegova života, uvijek nazočna i uporna, vapeći za osvetom nad vučjim rodom. Sinoć im je prišao kao prijatelj. Danas je izgnanik. Ranjen i osakaćen, noseći zauvijek ožiljke, primio je pouku divljine. Sutra i preksutra i bezbroj potonjih dana dobro će pamtiti tu pouku.

100 19. TRGOVAC SE NAKANIO Četvrte večeri po Bareejevu odlasku u kolibi na Grey Loonui Pierrot je upravo pušio svoju lulu poslije obilne večere od tečnog bubrežnjaka sjevernog soba što ga je donio iz lova, i Nepeesi pričao o svom izvanredno uspjelom pogotku, kadli ih prekide neki zvuk na vratima. Nepeesa otvori, i Baree uđe. Tek što je zaustila da ga radosno pozdravi, a usklik joj zamre istog trena, dok je Pierrot buljio kao da rođenim očima ne vjeruje da je to stvorenje što se vratilo njihov vučjak. Tri je dana i tri noći gladovao, jer nije mogao loviti zbog noge koju je svejednako još vukao vidjelo se da je skapavao. Pun brazgotina zadobivenih bitki, sav pokriven skorjelom krvi od koje mu se slijepila duga dlaka, bio je pravo strašilo. Nepeesa duboko uzdahne. Čudan se smiješak pojavio na Pierrotovom licu dok se naginjao sa svoje stolice, zatim se polako digne na noge i promatrajući psa pobliže reče Nepeesi: — Ventre saint gnis! Oui! Bio je s čoporom, Nepeeso, a čopor se oborio na njega. Nije to bila bitka između dva vuka, ne! To je bio cio čopor. Sav je razderan i rasiječen na pedeset mjesta. Ali, mon Dieu, živ je... U Pierrotovu se glasu javljalo čuđenje i zaprepaštenje. Nije vjerovao, a ipak nije mogao sumnjati u ono što vidi na svoje oči. To što se dogodilo pravo je čudo, i neko vrijeme nije više izustio ni riječi nego je mimo promatrao Bareeja, sve dok se Nepeesa nije prenula od svog iznenađenja i pružila psu pomoć i hranu. Pošto je Baree halapljivo pojeo hladnu kukuruznu kašu, isprala mu je rane toplom vodom i namazala i ublažila medvjeđim salom, a cijelo je vrijeme tepala psu na svom melodijoznom jeziku plemena Cree. Poslije patnji i gladovanja i razočaranja na svojoj avanturi, to Bareeju

101 bijaše prekrasan doček. Spavao je te noći podno kreveta „Vitke vrbe“. Sutradan ujutro ona osjeti kako je jezikom miluje po ruci. Od toga se dana nastavi njihovo prijateljstvo što ga je prekinuo sam Baree odmetnuvši se na kratko vrijeme od Nepeese. Bareejeva privrženost bila je veća no ikada. Pobjegao je od „Vitke vrbe“, napustio ju je na zov čopora, pa se katkad činilo da osjeća dubinu svoje nevjere pa je nastoji popraviti. Nema sumnje u njemu se dogodila vrlo velika promjena. Pratio je Nepeesu kao sjena. Umjesto da noću spava u zaklonu od omorika, što mu ga učinio Pierrot, on iskopa malu udubinu u zemlji odmah do vrata kolibe. Pierrot je mislio da ga razumije, a Nepeesa je smatrala da ga razumije još bolje, no pravo rješenje te zagonetke znao je samo Baree. Nije se više igrao kao nekad, nego bi sam odlazio u šumu. Ne bi se zabavljao suharcima, ne bi ni trčao jedva dašćući, sretan samo zato što trči. Prošla ga je nestašnost mlada šteneta. Zamijenilo ju je iskreno obožavanje i strašno ogorčenje, ljubav prema djevojci i mržnja prema čoporu i svemu što je s čoporom u vezi. Kad god bi čuo zavijanje vuka, iz grla bi mu se otelo bijesno režanje i iskesio bi očnjake, što bi natjeralo čak i Pierrota da se malo povuče od njega. Umirio bi ga tek dodir djevojčine ruke. Kad se za jedan-dva tjedna spustio gušći snijeg, poče Pierrot obilaziti svoje stupice. Nepeesa je te zime sklopila s njim privlačnu pogodbu. Pierrot ju je primio kao pomagača. Plijen sa svake pete stupice i otrovnog mamca bit će njen. Sve što uhvate ili ubiju, pomoći će im da ostvare prekrasan san što se zasnovao u duši „Vitke vrbe“. Pierrot joj je obećao da ako ulov bude te zime dobar, spustit će se po zadnjem snijegu zajedno do Nelson Housea gdje će kupiti male stare orgulje koje su ondje bile na prodaju, a ukoliko su one već prodane, radit će još jednu zimu i kupiti će nove. To oduševi Nepeesu, i ona se poče živo zanimati za postavljene stupice. Za Pierrota bijaše to više-manje dobra strategija. On bi prodao i svoje ruke da nabavi Nepeesi orgulje; odlučio je da ih ona mora imati, bez obzira hoće li svaka peta stupica ili klopka ili otrovni mamac dati koje krzno ili neće. Nepeesina suradnja u jednu ruku nije značila ništa. No u drugu ruku je značila da se u Nepeesi probudio interes za rad; želja da i sama nešto postigne — Pierrot ju je uvjeravao da je sada postala njegov poslovni drug i ortak. To je, eto, bila njegova

102 osnova. Da ona bude uz njega kad god on napusti kolibu. Znao je da će Bush McTaggart opet doći do Grey Loona, sigurno i više puta preko zime. Ima on hitre pse, a put je kratak. A kad McTaggart opet dođe, Nepeesa ne smije biti sama u kolibi. Pierrotov niz stupica protezao se na sjever i zapad, i zapremao je područje od pedeset milja, i to po dvije stupice, po jednu klopku i po jedan otrovan mamac prosječno na svaku milju. Bila je to krivudava staza koja je vodila duž potoka radi vodene lasice, vidre i kune, prodirala u najgušću šumu gdje žive mačak-ribar i ris, te prelazila preko jezera i vjetrovitih ledina gdje su bili otrovni mamci za lisice i vukove. Na polovici te staze Pierrot je sagradio malu kolibu, a na kraju staze podigao je još jednu, tako da bi obišavši te mamce prevalio u jednom danu dvadeset i pet milja. Pierrotu je to bilo lako, a nakon nekoliko dana nije to bilo teško ni Nepeesi. Čitav oktobar, novembar i veći dio decembra išli su na te izlete redovito, obilazili sva mjesta za šest dana, i onda bi se odmarali jedan dan, jednom u kolibi na Grey Loonu a drugi put u kolibici na kraju staze. Zimski rad bio je Pierrotu posao koji su vršili čitava pokoljenja njegovih predaka; za Nepeesu i Bareeja bio je to razuzdano veseo doživljaj koji ih nikada nije zamarao ni trenutka. Čak se ni Pierrot nije mogao sasvim obraniti od njihova zanosa koji je prešao na njega, i tri je mjeseca bio sretniji nego ikada otkako je njegovo sunce zašlo one večeri kad je umrla Nepeesina majka, žena kraljevske krvi. To su bili divni mjeseci. Krzna bijahu gusta, a vrijeme jednolično hladno bez nemilosrdnih oluja. Da bi olakšala Pierrotu Nepeesa je sama nosila male svežnjeve na leđima, pa je i Bareeja uvježbala da nosi male koševe koje je sama izrađivala. U njima je Baree nosio mamce. U trećini stupica redovito se hvatala „sitna lovina“, kako je Pierrot nazivao kuniće, sove, šojke i vjeverice. Pošto bi im zgulili kožu ili očupali perje, služili su kao mamci na novim stupicama. Na početku decembra, dok su se jednom vraćali prema Grey Loonu, Pierrot se najednom zaustavi nekih dvanaest koraka pred Nepeesom promatrajući snijeg. Njihovu tragu koji je vodio prema kolibi pridružio se još jedan, svjež trag krplji. Pola minute piljio je Pierrot nijemo u taj trag a da nije trgnuo ni jednim mišićem. Trag je dolazio upravo sa sjevera, u tom pravcu leži Lac Bain. Bile su to

103 velike krplje, i korak visoka čovjeka. Još prije nego što je Pierrot progovorio, Nepeesa pogodi šta se dogodilo. — Gospodin iz Lac Baina — reče ona. Baree je nepovjerljivo njuškao nepoznati trag. Oni začuše tiho režanje, i Pierrotova se leđa ukoče. — Da, gospodin iz Lac Baina — potvrdi on. Srce „Vitke vrbe“ kucalo je sve brže što su dalje odmicali. Nije se plašila McTaggarta, nije se plašila njegove tjelesne snage; pa ipak se nešto uzbudilo u njezinim grudima što ju je gušilo, kad bi samo pomislila da je on na Grey Loonu. Zašto je ondje? Nije bilo potrebno da Pierrot odgovori na to pitanje, kad bi ga čak i postavila. Ona je znala. Trgovac iz Lac Baina nije tu imao nikakva posla, osim da vidi nju. Krv joj šiknu u obraze kad se ponovo sjeti onog časa na rubu litice, gdje ju je gotovo zdrobio u svom zagrljaju. Hoće li to opet pokušati? Zadubljen u svoje misli Pierrot jedva ču neobičan smijeh što se iznenada otkinu s njezinih usana. Nepeesa je slušala Bareejevo tiho gunđanje. Bijaše to tih, ali užasan glas. Kad su bili pola milje od kolibe, ona skide koševe s Bareejevih leđa i ponese ih sama. Nakon deset minuta ugledaše nekog čovjeka gdje im dolazi u susret. Nije bio McTaggart. Pierrot ga prepoznade, glasno odahne i mahne rukom. Bio je to De Bar, koji je postavljao stupice na području Bareena, sjeverno od Lac Baina. Pierrot ga je dobro poznavao. Mijenjali su otrov za lisice. Bili su prijatelji i u stisku njihovih ruku osjećalo se zadovoljstvo. Nato se De Bar zagleda u Nepeesu: — Tonnerre, izrasla je u pravu ženu! — uskliknu, a Nepeesa ga je gledala poput žene, pravo u oči, a boja njezinih obraza potamni kad se on duboko poklonio s udvornošću koja je potjecala još iz prošlih stoljeća dok ljudi još nisu postavljali stupice. De Bar nije gubio vremena objašnjavajući povjerenu mu zadaću, i prije nego što stigoše do kolibe Pierrot i Nepeesa su znali zašto je on došao. Gospodin trgovac iz Lac Baina namjerava pet dana biti na putu, pa je poslao De Bara kao izvanrednog glasnika da zamoli Pierrota neka dođe, dok trgovac bude na putu neka pomaže činovniku i skladištaru. Pienrot je razmišljao. Zašto je Bush

104 McTaggart poslao baš po njega? Zašto nije izabrao nekoga tko mu je bliži? I to je upitao lovca pošto je u kolibi zapucketala vatra u željeznoj peći, dok je Nepeesa bila zaokupljena pripravljanjem večere. De Bar slegne ramenima. — Pitao je prvo mene, ne bih li ja mogao ostati. No u moje žene slaba su pluća, Pierrot. Iznenadio ju je mraz prošle zime, pa se ne usuđujem da je zadugo ostavljam samu. On ima veliko povjerenje u vas. Osim toga, vi znate sve lovce na krzna zapisane u knjigama u Lac Bainu. Stoga me poslao po vas i molio da se ne brinete za svoje stupice jer će vam platiti dvostruko više nego što vrijede krzna koja biste uhvatili za vrijeme svog boravka u postaji. — A Nepeesa? — nato će Pierrot. — Da li gospodin očekuje da ću je povesti? Stojeći uz peć „Vitka vrba“ sagne glavu da čuje i srce joj opet slobodno zakuca poslije De Barova odgovora. — Nije spomenuo ništa o tome. Ali to će biti sigurno velika promjena za mladu gospođicu. Pierrot kimnu glavom. — Vjerojatno, Netootam. Te večeri nisu više o tome raspravljali. Pierrot je ipak cijelu noć stalno razmišljao i po stoti je put sebi zadavao isto pitanje: zašto je McTaggart poslao po njega? Nije on jedini čovjek dobro poznat lovcima na krzna unesenim u trgovačke knjige. Tu su, na primjer, Wassoon, Skandinavac križanac čija koliba nije ni četiri sata od postaje, ili Baroch, bjelobradi stari Francuz koji nikad nije slagao kao ni Sveto pismo. Bit će da je na kraju krajeva, uvjeravao je Pierrot sebe, gospodin iz Lac Baina poslao po njega zato što je on Nepeesin otac, pa ga hoće pridobiti i tako steći prijateljstvo same Nepeese. Nema sumnje, treba da mu predstavlja veliku čast što je trgovac izabrao baš njega. Pa ipak, duboko u srcu ostade mu sumnja. Kad se sutradan u zoru De Bar spremao đa ih ostavi, Pierrot mu reče: — Kažite gospodinu da ću sutra krenuti u Lac Bain. Pošto je De Bar otišao, Pierrot reče Nepeesi:

105 — A ti ostani ovdje, ma cherie. Neću te povesti u Lac Bain. Sanjao sam da gospodin neće krenuti na put, nego da je lagao i da će biti bolestan kad ja stignem na postaju. No ipak, ako ti je baš stalo da ideš... Nepeesa se naglo uspravi poput trske kad je zahvati vjetar. — Neću! — povika ona bijesno, te se Pierrot nasmija i protrlja ruke. Tako se desi da je sutradan poslije lovčeva pohoda Pierrot krenuo u Lac Bain, a Nepeesa mu s vrata mahala na rastanku, dok joj nije nestao s vida. U zoru istog dana Bush McTaggart se digao s postelje dok je još bio mrak. Došlo je vrijeme, došao je dan i čas koji je očekivao i o kome je snivao, te cijele noći nije mogao sklopiti oka. Dvadeset je puta držao tu prekrasnu Nepeesinu sliku kraj svjetiljke, i svaki put kad bi bacio pogled na nju, kao da je lijevao ulje u živu vatru. Sve su mu životne strasti podlegle toj velikoj strasti, te je dugo i pažljivo stvarao planove da je zadovolji. Ustezao se od umorstva — od ubojstva Pierrota, i u tom oklijevanju pronašao je bolji put. Nepeesa mu ne može umaći. Zateći će je samu u kolibi, bespomoćnu, i uradit će s njom što mu se bude svidjelo. A potom... Smijao se i u zanosu stiskao svoje krupne šake. Da, potom... Nepeesa će dragovoljno postati žena trgovca iz Lac Baina. Neće je ljudi iz šume držati za Bete Noire. Ne! Ona će doći dragovoljno. A Pierrot neće nikada saznati šta se dogodilo u kolibi — zar da mu to Nepeesa reče? Divan je to plan, lako ostvarljiv, ishod mu je siguran. Pierrot će pak misliti da je on cijelo to vrijeme na istoku zabavljen svojim poslovima. Tek što se počelo prozirati pojede svoj doručak, te bijaše na putu već prije svanuća. Krenuo je navlaš prema istoku, tako da Pierrot dolazeći s jugozapada ne naiđe na trag njegovih saona. Kako Pierrot ne bi saznao i posumnjao, odlučio se i na duži put, makar stigao na Grey Loon tek sutradan. Ipak bolje da stigne jedan dan kasnije, jer je nešto moglo zadržati Pierrota. Stoga se McTaggart nije ni žurio. U njemu je raslo surovo zadovoljstvo, s veseljem je razmišljao o razvoju svoje spletke. Nikako se neće razočarati. Bio je siguran da Nepeesa neće pratiti oca u Lac Bain. Bit će u kolibi na Grey Loonu

106 — sama. Pedeset mu je puta zalilo lice tamno rumenilo, svaki put kad bi pomislio na Nepeesu samu u kolibi. Međutim, Nepeesinu samoću nije zagorčavala nikakva pomisao na opasnost. Bilo je trenutaka kad joj je bila draga pomisao da će jedno vrijeme biti sama, da će nesmetano sanjariti, i zamišljati stvari o kojima ne bi pripovijedala ni Pierrotu. Preobražavala se u ženu — bila je upravo slatki, još zatvoreni pupoljak ženstvenosti; još je bila djevojčica, neki baršunasti sjaj djevojaštva blistao se u njezinim očima, ali misterij žene blago joj je uzburkao dušu kao da je ona Moćna Ruka oklijevala, hoće li je produbiti ili ostaviti neka još malo spava. Kad god joj se pružala prilika da ugrabi nekoliko dokonih sati, navukla bi crvenu haljinu i počešljala prekrasnu kosu onako kako je to vidjela na slikama časopisa koje je Pierrot poručivao dvaput na godinu iz Nelson Housea. Tako se obukla i sutradan po Pierrotovom odlasku, samo je ovaj put ostavila kosu neka joj se u valovima bogato spušta oko nje, a oko čela je vezala crvenu vrpcu. Još nije gotova. Danas ima izvanredne namjere. Na zid, odmah uz ogledalo, čavlićem je pribada veliki list iz nekog ženskog časopisa, na tom je listu slika lijepe žene s uvojcima. Pod njom stoji ime: Mary Pickford. Tisuću i pet stotina milja sjeverno od sunčanog ateliera u Kaliforniji, gdje je ta žena bila slikana, Nepeesa je napučenih crvenih usana i nabrana čela nastojala riješiti zagonetku uvojaka „Male Mary“. Užarena lica i očiju usijanih od uzbuđenja gledala se u zrcalo, trseći se da stvori željeni uvojak od vitice koja joj je padala niz tijelo, kadli se iza nje otvore vrata i uđe Bush Taggart.

107 20. JALOVA BORBA „Vitka vrba“ bijaše leđima okrenuta vratima kad je trgovac iz Lac Baina ušao u kolibu, i kako se djevojka uplaši i ukoči, nekoliko trenutaka nije se okrenula. Prvo pomisli da se Pierrot možda vratio iz nekog razloga; ali čim joj ta misao pade na pamet, začu režanje iz Bareejeva grla i to je natjera da se naglo uspravi i okrene prema vratima. McTaggart nije ušao nepripravljen. Ostavio je vani svoj svežanj zajedno s puškom i s teškim krznom. Stojeći naslonjen o vrata buljio je u Nepeesu, prekrasno odjevenu, spuštene kose, kao da je za trenutak obnevidio. Sudbina ili slučaj igrali su sada protiv „Velike vrbe“. Da je u McTaggartovoj duši tinjala iskra uspavanog viteštva ili čak milosti, ugasila bi se pred ovom slikom. Nikada Nepeesa nije bila ljepša, pa čak ni onoga dana kad ju je slikao kartograf MacDonald. Pridonijelo je toj ljepoti i sunce koje je kroz prozor preplavilo sobu i obasjalo djevojčinu divnu kosu; u tom tamnom sjaju rumeno joj lice bilo uokvireno poput osjenčane kameje, i McTaggartu za trenutak zasta dah. Sanja li? U svojim bestijalnim maštarijama zamišljao je Nepeesu u svoj ljepoti koju strašću izopačen duh može pridati zbilji. Pa ipak nije zamislio ništa slično tome stvorenju koje sada pred njim stoji raskolačenih očiju od straha i sve blijeđeg lica. Nije dugo trajao taj nijemi susret njihovih očiju u strašnoj tišini — strašnoj za djevojku. Nije tu trebalo riječi. Konačno je shvatila; shvatila je kakvoj je pogibli izmakla onoga dana na rubu litice i u šumi, kad se neustrašivo igrala opasnošću koja joj prijeti sada. Bilo je to McTaggartovo lice: neopisivo strašno, rasplamtjela radost u očima, blijesak okrnjenih zuba i crvena krv što mu navaljuje u obraze. Tek joj sada svanu sva istina. Dakle, to je prijevara — a Pierrot je otišao!

108 Dah poput jecaja otkide joj se s usana. — Gospodine! — zausti. No riječ joj bila samo teško disanje, napor. Kao da se guši. Jasno je čula kako je škljocnuo željezni zasun na vratima. McTaggart se približi za korak. Bio je to i jedini korak. Na podu je Baree ležao poput isklesana kipa. Nije se micao. Nije puštao od sebe glasa, do režanja za opomenu, sve dok McTaggart nije učinio taj korak. A onda se strelimice diže i stade pred Nepeesu, dok mu se svaka dlaka na tijelu nakostriješila i pred tim se bijesnim režanjem McTaggart povuče prema zakračunatim vratima. Samo jedna Nepeesina riječ u tom trenutku, i spriječila bi neizbježno zlo. Ali je ona promašila taj trenutak — trenutak prije negoli je uzviknula. U tom su času čovjekove ruke i mozak radili brže od nagona životinje, i dok se Baree bacio na trgovčev grkljan, blijesak sijevne pred očima „Vitke vrbe“, odjekne zaglušan prasak. Bio je to hitac nasumce, hitac s boka iz McTaggartova revolvera. Baree se odjednom sruši. Muklo udari o pod i otkotrlja se do drvenog zida. Nije ni jedanput trznuo tijelom niti se stresao. McTaggart se nasmija nervozno gurajući pištolj nazad u futrolu. Znao je da tako djeluje samo hitac kroz mozak. Naslonjena leđima o drugi kraj zida Nepeesa je čekala. McTaggart je čuo kako teško diše. On joj se približi na pola puta. — Nepeeso — reče — došao sam da vas uzmem za ženu. Nije odgovarala. Vidio je kako joj nestaje dah. Nepeesa se rukom uhvati za grlo. On učini još dva koraka i zaustavi se. Nikada nije vidio takve oči — ne, čak ni onda kad je promatrao muke drugih žena — nikada nije vidio tako golem užas, ni u životu, ni u smrti. Nije to bio puki užas. Bilo je u njima nešto više od toga — nešto što ga je zadržalo. I on će ponovo: — Došao sam da vas uzmem za ženu, Nepeeso. Ovdje, danas, noćas, a sutra ćete ići sa mnom u Nelson House i onda opet natrag u Lac Bain, zauvijek. — Dodao je te posljednje riječi kao naknadnu misao. — Zauvijek — ponovi. — Ne kao Marija. Ona se vratila svome plemenu.

109 Nije birao riječi. Hrabrost i odlučnost porasle su mu kad je vidio kako joj je tijelo klonulo na zidu. Bila je bespomoćna. Bila je njegova. Zašto da sad još gubi riječi? — Sada kad joj je objasnio da će mu pripasti zauvijek? Vatra u njegovom mozgu rasplamsala se jarkim žarom, i on se uputi prema njoj da je uzme u naručaj, kao što je to učinio na rubu litice. Ne može mu pobjeći. Pierrot je otišao. Baree je mrtav. Sad su sami, a vrata zakračunata... Ali kad je ispružio ruke prema „Vitkoj vrbi“, morao je pomisliti da je to najhitrije stvorenje na svijetu. Nije dala od sebe ni glasa, samo je jurnula ispod jedne njegove ispružene ruke. On nasrne surovo, zamahne, i prsti mu zahvate čuperak njezine kose. Čuo je kako je pucnula kad se naglim pokretom oslobodila i pobjegla prema vratima. Već je bila gurnula kračun kadli je on zahvati, njegove se ruke stegnu oko nje. Vukao ju je nazad, i tek sad ona kriknu — zavapi u svom očaju za Pierrotom, za Bareejem, za nekim čudom koje bi je moglo spasiti. Borila se, izvijala i okretala u njegovu zagrljaju. Što se više borila, što ga je jače grebla i udarala po licu užasnije su je gnječile njegove surove ruke, činilo joj se da će joj prebiti leđa. Više nije mogla gledati. Gušila se u svojoj kosi, pokrivala joj je lice, grudi i tijelo, sputavala joj ruke — i uza sve to ona se borila. U borbi se McTaggart spotakao o Bareejevo tijelo, te se an prevali zajedno s djevojkom. Nepeesa se digla čitavih pet sekunda prije trgovca. Mogla je stići do vrata, ali opet ju je zasmetala njezina kosa. Samo što je zastala da zabaci debele pramenove kako bi oslobodila oči, i već je McTaggart bio kod vrata prije nje. Nije ih ponovo zakračunao, nego je stao i zagledao se u djevojku. Izgrebeno mu je lice krvarilo. Nije više bio čovjek nego đavo. Nepeesa bijaše srvana, teško je disala — tiho jecanje dizalo se s njezinim dahom. Sagnula se i dohvati jednu cjepanicu. McTaggart vidje da su joj snage na izmaku. Kad joj se iznova približio, stegnula je cjepanicu. McTaggart zaboravi na oprez. Osjetio je kako ona teško diše, osjetio je otpor njezina tijela, njenu kosu na svom licu dok ju je grlio svom svojom surovom snagom, u njemu utrne svaki čovječanski osjećaj, rasplamti se samo pomamna požuda da pošto-poto bude njegova. I baci se na nju poput divlje zvijeri. Cjepanica pade. Opet je sudbina

110 bila protiv djevojke. Kad se cjepanica spusti na njegovu glavu, on zatetura natrag. No, to ga još ne natjera da ispusti njenu kosu. Prije nego što je mogla ponovo udariti, privuče je k sebi, i kad ju je opet zagrlio rukama kao željeznim obručima, ona vrisnu od strave, a cjepanica pade preko njegovih leđa na pod. Uzalud se sad borila, ne da ga udari ili da mu pobjegne, nego da uhvati dah. Opet je pokušala vikati, no sad joj nikakav glas ne izađe na zasopljena usta. Surove su se ruke sve jače i jače stezale. Bile su strašne, i u tom posljednjem trenutku Nepeesi sijevnu misao poput munje, sjećanje na onaj dan kad ju je velika stijena na livadici gotovo ubila. Čudno da se ta misao javila baš u tom trenutku, no iskrsnula je — jer su McTaggartove ruke bile gore od stijene! Gnječile su je! Sija joj je pucala! I ona je bivala sve slabija na McTaggartovim prsima. Kao sulud on krikne pobjedonosno, popusti stisak i prisili je da padne nauznak na njegove ruke, dok joj se kosa gomilala na podu. Oči joj bijahu još napola otvorene. Još je bila malo pri svijesti, ali bespomoćna. On se ponovo nasmije, i u taj mah začu kako se otvaraju vrata. Zar je to vjetar? Držeći je svejednako na rukama, on se okrenu. Na vratima je stajao Pierrot.

111 21. NEPEESIN IZBOR U tom strašnom času što je slijedio, kratkom ako ga mjerimo po udaranju ljudskog srca, protjecala je u maloj kolibi na Grey Loonu ona beskrajnost vremena koja se nalazi negdje između života i smrti, a mjeri se katkad u ljudskom životu ne na sekunde, nego na čitave vječnosti. U tim sekundama Pierrot se ne mače s mjesta. Zguren, s teretom na svojim rukama, McTaggart je buljio u Pierrota bez pokreta. Ali su se oči „Vitke vrbe“ otvarale. A drhtavica poput grča prostruji Bareejevim tijelom što je ležalo kraj zida. Nije se čuo šum disanja. Zatim u toj tišini odjeknu silno grčevit Nepeesin jecaj. Pierrot živnu. I Pierrot je, kao i McTaggart, ostavio svoje krzno pred vratima. Progovorio je, no glas kao da nije bio njegov. Neki tuđi glas. — Svevišnji me poslao natrag na vrijeme, gospodine — prozbori Pierrot. — I ja sam putovao na istok, i vidio sam gdje vaš trag zakreće ovim putem. Ne, to nije bio Pierrotov glas! Jeza prođe kroz McTaggarta, i on lagano ispusti Nepeesu. Ona padne na pod, a on se lagano uspravi. — Nije li istina, gospodine? — ponovi Pierrot. — Nisam li stigao na vrijeme? Kakva to snaga bijaše, kakav možda golemi strah koji natjera McTaggarta da kimne glavom i da svojim debelim usnama izgovori: „Da — na vrijeme?“ Pa ipak to nije bio strah. Bilo je to nešto veće, nešto svemoćnije od toga. I Pierrot reče istim neobičnim glasom: — Svevišnjem hvala! Oči jednog luđaka upiljiše se u drugoga. Među njima je bila smrt. Obojica su je vidjeli. Obojica su mislili da vide kojim pravcem pokazuje njezin koščati prst. Obojica bijahu sigurni. McTaggartova

112 se ruka ne maši za pištoljem u futroli, a Pierrot se ne dotače svog noža za pojasom. Kad su se približili, značilo je da će se boriti prsa o prsa — dvije životinje, a ne jedna, jer i u Pierrotu bijaše bijes i snaga vuka, mačke i pantere. McTaggart bijaše veći i jači, sila od čovjeka, pa ipak ne odolje Pierrotovu bijesu, već posrnu preko stola i pade s velikom bukom. On se u životu često borio, no nikada nije osjetio na svom grkljanu stisak kakav je bio od Pierrotovih prstiju. Gotovo su mu odjednom skrhali život u njemu. Vrat mu je pucao — još malo i pući će. On je naslijepo udarao s leđa, izvijajući se ne bi li zbacio sa sebe mješančevo tijelo. No Pierrot ga je čvrsto držao, kao što je i Sekoosew, zerdav, čvrsto uhvatio vratnu žilu trčke, i McTaggartove čeljusti polako omlitaviše, crvena boja njegova lica poče prelaziti u purpurnu. Hladan zrak što je strujio kroz vrata, Pierrotov glas i buka borbe osvijestiše Nepeesu, te ona smogne toliko snage da se digne s poda. Bijaše pala blizu Bareeja i kako sad podiže glavu, oči joj se načas zaustaviše na psu, prije nego što je svrnula pogled na onu dvojicu. Baree je živ! Tijelo mu se trzalo, oči mu bijahu otvorene, u trenutku kad ga je pogledala nastojao je podići glavu. Nepeesa se jedva podiže na koljena i okrenu prema muškarcima. Iako sav u krvožednom, ubilačkom bijesu, Pierrot je sigurno čuo njen radosni krik kad je vidjela da je agent iz Lac Baina slabiji. Silnim naporom, sve teturajući, ustade ona i nekoliko trenutaka stajala je nesigurno dok joj mozak i tijelo ne vratiše ravnotežu. Gledala je potamnjelo lice iz kojega su Pierrotovi prsti istjerali život, a dotle se McTaggartova ruka nasumce pružala prema pištolju. Napipao ga je i neopazice izvukao iz futrole. Sam crni đavo pomogao je trgovcu — u svom uzbuđenju, pošto je pucao u Bareeja, trgovac nije bio spustio osigurač. I tako je s preostalom snagom imao samo da povuče otponac. Dvaput mu se kažiprst skvrči, dvaput odjeknu smrtni prasak. Na Pierrotovu licu Nepeesa vidje što se dogodilo. Srce joj zamrije u grudima dok je promatrala naglu promjenu koju stvara iznenadna smrt. Pierrot se polako istegnu, oči mu se za trenutak izbulje, nije pustio ni glasa. Ispruži se prema njoj, te se McTaggart oslobodi. Zaslijepljena užasom presilnim za plač ili riječ, baci se

113 Nepeesa na zemlju do oca. Bio je mrtav. Kako je dugo ležala, kako je dugo čekala da se on makne, da otvori oči, da diše, nije znala. Međutim se McTaggart podiže na noge i nasloni se na zid s pištoljem u ruci. Mozak mu se stade bistriti, a strast ponovo oživje u njemu kad shvati da je konačnu pobjedu odnio on. Njegovo ga nedjelo nije uplašilo. U tom tragičnom trenutku već je stvarao u mozgu obranu — ako mu ikada bude potrebna. Mješanac Pierrot napao je njega, kao kakav ubojica, i bez ikakva razloga. On, McTaggart, ubio je u samoobrani. Prijašnja pobjedonosna radost oživi mu duh. Nepeesa neće nikada progovoriti o borbi i smrti u kolibi — ali zato mora učiniti svoje i s njom. Ne, neće on zauvijek biti poznat kao la Bete Noire. Zakopat će Pierrota, a Nepeesa će s njim u Lac Bain. Ako je dosad bila bespomoćna, sada je to i deset puta više. Nikad neće progovoriti o tome šta se dogodilo u kolibi — pošto učini s njom ono što treba! Zaboravio je na nazočnost smrti gledajući Nepeesu nagnutu nad ocem, njena kosa pokrila je mrtvo tijelo kao kakvim svilenim pokrovom. McTaggart vrati pištolj u futrolu i duboko udahne. Bio je još malo nesiguran na nogama, no lice mu opet posta kao u nečastivog. Jedva je zakoraknuo kad li se začu glas koji je trgnuo djevojku. U sjeni drugog zida Baree se naprezao da sjedne na bedra, i sad je zarežao. Nepeesa polako podiže glavu. Snaga kojoj se nije mogla oduprijeti silila ju je da podigne oči. Vidjela je lice Busha McTaggarta. Gotovo je bila zaboravila da je i on tu, i sad se po njoj razli studen, ona obamre, kao da je s Pierrotovim srcem prestalo kucati i njeno. Ali ono što je pročitala na McTaggartovu licu istrže je iz tupe boli i vrati je pred bezdan opasnosti koja joj podjednako prijeti. Nadnio se nad nju. Na licu mu nema samilosti, nema groze cd učinjenog nedjela — iz pogleda mu izbija samo suludo ushićenje, ne gleda Pierrotovo mrtvo tijelo nego nju. Ispruži ruku i položi je na njenu glavu. Ona osjeti kako joj njegovi debeli prsti mrse kosu, kroz vlažnu koprenu svoga bola i suza vidjela je kako mu oči blistaju kao žive žeravice. Prsti mu mrsili njenu kosu, čula mu je disanje, sve se više saginjao k njoj, ona se s mukom pokuša dići — ali je bila kao prikovana njegovom rukom. — Gospode! — ona zavapi.

114 Nije izustila nikakve druge riječi, ni molbe za milost, nikakav drugi glas do suhog bespomoćnog jecaja. U tom trenutku ni jedno od njih dvoje nije primijetilo Bareeja. Privlačio se k njima, stražnji dio tijela vukao mu se po tlu. Našao se Baree iza McTaggarta. Htio je da se jednim skokom baci na šiju čovjeka-zvijeri i da mu slomi debeli vrat, kao što bi sjevernom sobu lomio kost. No, izdala ga snaga. Tijelo mu je još bilo nemoćno, stražnji dio kao uzet. Ali su mu čeljusti ostale poput čelika, i one divlje ščepaše McTaggartovu nogu. Trgovac zaurla od bola i podiže ruku kojom je pritiskivao „Vitku vrbu“, djevojka se uspravi posrćući. Za jedan dragocjeni trenutak bila je slobodna i dok je trgovac udarao i mlatio oko sebe da se oslobodi Bareejevih čeljusti, ona jurnu prema vratima kolibe na danju svjetlost. Hladan zrak joj udari u lice, ispuni joj pluća novom snagom, te ona i ne misleći gdje bi mogla naći spas, potrča preko snijega u šumu. McTaggart se pojavi na vratima upravo na vrijeme da vidi kuda je nestala. Noga mu bijaše razderana na mjestu gdje su zahvatili Bareejevi zubi, no nije osjećao boli kad se otisnuo u potjeru za djevojkom. Neće ona dospjeti daleko. Pobjedonosni krik, nečovječan, nalik na životinjski urlik, izvi mu se u teškom dahu iz razjapljenih usta kad opazi bjegunicu gdje tetura iznemoglo. Bio je na pola puta do ruba šume, kad se Baree provukao preko praga. Čeljusti su mu krvarile na mjestu gdje ga je McTaggart udario nogom nekoliko puta, dok mu nisu očnjaci popustili. Između samih ušiju nalazila mu se mrlja oprljene dlake, kao da ga netko na čas taknuo usijanim žaračem. Onuda je prošlo McTaggartovo tane. Četvrt palca dublje, i Baree bi platio glavom. No ovako je hitac djelovao poput udarca teškom toljagom, ošamutio ga je i bacio u nesvijest. Sad je već mogao hodati polako, nije padao; i krenuo je za onim čovjekom i djevojkom. Nepeesa je trčala, ali je znala da joj nema spasa. Preostalo joj je samo nekoliko minuta, možda trenutaka. Razum joj se najednom razbistri te stade razmišljati. Skrenu donjim putem kojim ju je McTaggart već jednom slijedio, no uprvo prije litice oštro skrenu nadesno. Vidjela je McTaggarta. On nije brzo trčao, ali ju je svejednako pristizao, kao da uživa promatrajući je bespomoćnu, kao što je malo drukčije u njoj uživao i onoga dana. Dvjesta jarda

115 niže od dubokog jezerceta u koje je bila gurnula trgovca, upravo povrh spasonosne plićine na koju se tad bio izvukao, počinjao je kanjon Plavog pera. Strašna zamisao rodila joj se u mozgu dok je trčala prema kanjonu — zamisao što se sa svakim teškim dahom koji je uvlačila sve više preobražavala u veliku i divnu nadu. Konačno stiže do ponora i pogleda dolje. I dok je tako gledala, iz duše joj se izvi i na usnama zadrhta posmrtna pjesma plemena njezine majke: Očevi naši — dođite! Dođite iz doline. Vodite nas — jer danas umiremo, A vjetrovi šapuću o smrti! Podigla je ruke. Od bijele divljine što se prostirala onkraj provalije odudarala je ona vitka i visoka, a duga joj se kosa na sunčanom sjaju spuštala do koljena. Pedeset jarda iza nje, trgovac iz Lac Baina najednom se zaustavi u svom hodu. — Bože! — prošaputa. — Nije li prekrasna! — A iza McTaggartovih leđa pristizao je Baree sve brže i brže. „Vitka vrba“ opet pogleda u dubinu. Nalazila se na samom rubu, u tom trenutku u nje nije bilo straha. Često se puta prihvatila Pierrotove ruke dok je gledala preko ruba, jer u tu dubinu nije nitko mogao pasti a iznijeti živu glavu. Pedeset stopa ispod nje, voda koja se nije nikada smrzavala, razbijala se o stijenu u pjenu. Bila je duboka, crna i užasna, jer između tijesnih zidova klisure sunce nije dopiralo. Zaglušna buka ispuni uši „Vitke vrbe“. Ona se okrenu prema McTaggartu. Ni onda nije on još ništa naslućivao, nego joj se približavao pružajući ruke, kao da već osjeća njezin dodir. Pedeset jarda! To nije mnogo... i on pohiti naprijed... Još jednom se usne „Vitke vrbe“ otvoriše. Majčina nam duša naposljetku ulijeva vjeru da smo kadri krenuti u vječnost, ma bila ta vjera i poganska, pa je tako i „Vitka vrba“ u smrtnom času zazavala duh svoje majke. S majčinim imenom na usnama baci se u ponor, a kosa šibana vjetrom ovi se poput mrtvačkog plašta oko nje.

116 22. SAM Čas kasnije nađe se i trgovac iz Lac Baina na rubu bezdana. Iz njegovih usta provali ime „Vitke vrbe“ u divljem promuklom kriku sumnje i užasa. Sklopio je goleme crvene ruke, buljio u groznoj neizvjesnosti duboko ispod sebe u uskipjelu vodu i u crne stijene. Ondje već nije bilo nikoga — ni traga od nje, niti zadnjeg odsjeva blijeda joj lica i lelujave kose u bijeloj pjeni. I to je učinila da se spasi od njega! Dušu toga čovjeka-zvijeri zaokupi groza, takva groza da je zaslijepljen oteturao nazad jedva se držeći na nogama. Umorstvo Pierrota smatrao je svojom pobjedom; cijelog je života igrao ulogu surovog čovjeka hladnokrvno i okrutno da mu nije bilo ravna. Ali ga je srvao ovaj događaj sada; potresao ga je do same srži kostiju, bio je kao uzet. Nije opazio Bareeja. Nije mu čuo ni cvilenja na rubu provalije. Zamračilo mu se pred očima; a onda se trgne iz mrtvila i divlje potrči rubom bezdana gledajući u dubinu, gdje god bi mu pogled dosezao do vode, ne bi li na trenutak ugledao Nepeesu. Na kraju je bezdan postao već predubok. Nije bilo više nikakve nade. Nepeesa je otišla zauvijek, samo da izbjegne njemu. Promrmljao je tu istinu nekoliko puta, glupo, nejasno, kao đa mu mozak ništa drugo i ne shvaća. Mrtva. I Pierrot je mrtav. Sve je to on izvršio u nekoliko minuta. Uputio se natrag prema kolibi, ali ne stazom — ne stazom kojom je progonio Nepeesu, nego ravno kroz gusto grmlje. Snijeg poče praminjati. Trgovac pogleda na nebo gdje su se sa sjevera i istoka kotrljale gomile tamnih oblaka. Sunce zađe. Uskoro će oluja i mećava. Krupne pahulje što su mu padale na gole ruke i lice natjeraše ga na razmišljanje. Sreća za njega — ta oluja. Pokrit će ona sve, i svježe tragove, čak i grob koji će on iskopati Pierrotu. Takvu

117 čovjeku kao McTaggartu ne treba dugo da se oporavi od psihičkog potresa. Kad je ugledao kolibu mozak mu zaokupiše konkretne stvari dužnosti koje ga sad čekaju. Sva strahota na kraju krajeva nije u smrti Pierrota i Nepeese, nego u tome što mu je razbijen san, što mu se raspršila tako očekivana sreća. Nije ga smetalo to što je Nepeesa mrtva, nego što ju je on izgubio. To je njega najjače razočaralo. Ono drugo — zločin — lako će on prikriti. Nije ga osjećaj natjerao da pod visokom omorikom iskopa grob Pierrotu tik do njegove žene kraljevske krvi. Njega i nije na to natjerao osjećaj, nego oprez. Pokopao je pristojno Pierrota, kao što će čovjek pokopati čovjeka. Zatim razlije Pierrotovu zalihu petroleja po lako zapaljivim mjestima u kolibi i potpali šibicom. Stajao je na rubu šume dok se koliba ne pretvori u goruću baklju. Snijeg je gusto padao. Svježi grob postade bijeli humak, a tragova nesta. Kad je krenuo za Lac Bain, McTaggartovo srce nije morio strah od ljudi zbog nedjela koja je počinio. Nitko neće nikada zaviriti u grob Pierrota Duquesnea. A i nema čovjeka koji bi ga izdao, ako bi se takvo čudo i dogodilo. No njegova se crna duša neće nikada osloboditi jedne jedine istine. Uvijek će mu lebdjeti pred očima blijedo, pobjedonosno lice „Vitke vrbe“, kakvo je bilo u onom uzvišenom času kad je radije odabrala smrt negoli njega, i kad je on za se uskliknuo: „Bože, zar nije prekrasna?“ Kako je Bush McTaggart zaboravio Bareeja, tako je i Baree zaboravio trgovca iz Lac Baina. Dok je McTaggart jurio po rubu bezdana, Baree se zgurio u izgaženi snijeg, gdje su zadnji put stajale Nepeesine noge, tijelo mu se ukočilo, a prednjim se nogama podupro gledajući u dubinu. Vidio je kad je skočila. Često ju je puta ovog ljeta slijedio kad bi se smjelo bacila u duboku mirnu vodu jezerceta. No ovo je bila strahovita dubina. Nikada nije zaronila na ovakvu mjestu. Gledao je crne litice kako se pomaljaju i kako nestaju u pjeni vrtloga poput glava uzigrane nemani; zaglušan šum vode ispuni ga stravom; njegove oči opaze kako se smrvljeni led ruši među stijene. I ona je nestala ondje dolje! Silno ga obuze želja da je slijedi; da skoči kao što je uvijek skakao za njom. Sigurno je ondje dolje, makar on nju ne vidi. Bit će da se igra između grebena, skriva se u bijeloj pjeni i čudi zašto on ne dolazi. No, oklijevao je — oklijevao je sagnute glave i savijena vrata nad ponorom, kadli mu se

118 prednje noge u snijegu malo poskliznuše. S naporom i cvileći povuče se nazad. Sad osjeti svjež miris McTaggartovih mokasina, i cvilež mu prijeđe polako u dugo režanje. Opet pogleda preko stijene. Nikako da je vidi. Zalaja — kratko i oštro, kako ju je uvijek dozivao. Odgovora ne bi. Još je nekoliko puta zalajao, i uvijek bi mu se odazvao samo zaglušan šum vode. Sad nekoliko trenutaka zastade šuteći i osluškujući; tijelo mu obuze dotad neznana strava, i on se strese. Snijeg je padao kad se McTaggart vraćao prema kolibi. Malo potom Baree pođe tragom toga čovjeka po rubu bezdana i gdje je god McTaggart zastao da zuri u dubinu, zaustavio bi se i Baree. Za časak mu mržnju priguši želja da se pridruži „Vitkoj vrbi“ i on se uputi duž kanjona, sve dok četvrt milje niže, na mjestu gdje je trgovac posljednji put pogledao u provaliju ne naiđe na malu stazicu kojom su on, Baree i Nepeesa mnogo puta smiono silazili tražeći brdske ljubičice. Vijugavi puteljak što se spušta niz površinu litice zavio se u snijeg, no Baree se probijao kroza nj dok se konačno ne zaustavi na rubu nezamrznute bujice. Nepeese nema. Ponovo je cvilio i tugovao, ovaj put u njegovu zovu bijaše nekakav tužan prizvuk koji je odavao da ne očekuje odgovor. Pet minuta poslije sjedio je na bedrima u snijegu, nepomičan kao stijena. Što li je dopiralo do njega iz tamnog misterija i buke bezdana, kakav šapat duha prirode koji mu je govorio istinu, a što razum nije kadar objasniti? Baree je osluškivao i gledao, a mišići mu se trzali dok je u njemu sazrijevala istina; na kraju podiže polako glavu sve dok mu se crna gubica nije uperila prema snježnoj oluji na nebu, i iz grla mu se izvi drhtavo razvučeno zavijanje psa saoničara koji tuguje pred šatorom odskora mrtvog gospodara. Putujući u Lac Bain McTaggart začu to zavijanje i sav se strese. * * * Kad je Baree osjetio da mu sve gušći miris dima štipa nozdrve, odvuče se nazad prema kolibi. Nije mnogo ostalo od nje, kad je stigao na čistinu. Gdje je stajala koliba, leži sada gomila žara i gara. Dugo ju je Baree sjedeći promatrao, svejednako je čekao i slušao. Nije više osjećao posljedice metka što ga je bio omamilo, njegova su

119 se ćutila podvrgavala drugoj promjeni, neobičnoj i nevjerojatnoj, kao što je bila i njihova borba protiv kobne neočekivane smrti u kolibi. U odsjeku vremena koji nije trajao više od jednog sata, svijet se Bareeju čudno uskomešao. Tako je davno „Vitka vrba“ sjedila pred svojim malim ogledalom, pripovijedajući mu i smijući se od sreće, i dok se mučila oko svoje kose, ležao je na podu presretan. A sada nema već ni kolibe, ni Nepeese, ni Pierrota. Strpljivo se naprezao da to razumije. Tek nakon nekog vremena iziđe ispod gustog balzamova drveća, jer je duboka i sve veća sumnja počela upravljati njegovim kretnjama. Nije se ni približio ostacima kolibe što su tinjali, nego se stao pokunjeno šuljati rubom čistine prema psećem oboru. Tako je došao pod visoku omoriku. Cijelu minutu zastade tu, njuškajući skorašnji humak pod bijelim pokrivačem od snijega. Kad je nastavio put šuljao se još pokunjeniji, a uši je spustio uz glavu. Pseći obor bio je otvoren i prazan. McTaggart se pobrinuo za to. I opet se Baree spustio na bedra i odaslao posmrtno zavijanje. Ovoga puta za Pierrotom. U tom se zavijanju osjetila mala razlika od onoga što mu se izvilo kraj bezdana. Bilo je uvjerljivije. Sigurno. Onaj vapaj pokraj ponora bijaše izmiješan s neizvjesnošću, s nekom nesigurnom nadom, nečim toliko bliskim ljudskome, da se McTaggart stresao na putu. Ali je Baree znao šta leži u tom skoro iskopanom i snijegom prekritom grobu. Slabe tri stope zemlje ne mogu od njega sakriti tajnu. Tu je smrt — sigurna i nesumnjiva. Za Nepeesom će još podjednako tragati i nadati se. Do popodneva nije se udaljavao od kolibe, ali se i približio njoj samo jednom, onjušio je crnu gomilu koja se na snijegu isparavala. Nekoliko je puta kružio rubom čistine, držao se grmlja i stabala, njušio zrak i osluškivao. Dvaput se vraćao do provalije. Kasno toga popodneva javi se u njemu poriv koji ga odvede hitro kroza šumu. Nije trčao slobodno; oprez, sumnja i strah probudili su u njemu nanovo vučje nagone. Spustio je uši uz glavu, podvio je rep te mu se vršak njegov vukao po snijegu, a leđa mu se savila neobično, kao vuku na uzmaku i jedva se razlikovao od sjena omorika i balzamova drveća. Nije krzmao na svome putu kroza šumu, putu ravnom poput napeta užeta i pred sumrak dođe na čistinu kamo je Nepeesa pobjegla s njim onoga dana kad je gurnula McTaggarta preko litice u jezerce. Tamo se još nalazio indijanski šator od brezove kore što

120 ga je Neppesa podigla preko ljeta uz Pierrotovu pomoć. Baree se uputi ravno prema šatoru, zaviri u nj i zacvili tiho i očekljivo. Nije dočekao odgovora. Bilo je tamno i hladno u šatoru. Jasno je razabirao dva pokrivača što su svejednako ležali ondje, red limenki u kojima je Nepeesa držala zalihe hrane, i pećicu što ju je Pierrot improvizirao od željeznih otpada i teškog kositra. No Nepeese nije bilo. A nije joj bilo traga ni vani. Po snijegu ležali su samo Bareejevi tragovi. Bio je već mrak kad se vratio do izgorjele kolibe. Cijele te noći vrludao je oko pustog obora za pse, a kako je snijeg cijele noći neprestano padao, u zoru je Baree propadao u snijeg do ramena. Kad je svanulo, nebo se razvedri. Sunce izađe i malne zaslijepi Bareeju oči blistavim sjajem. Uliše mu se nove nade i očekivanja. Njegov je mozak nastojao još željnije nego jučer da shvati ta čudnovata zbivanja. Sigurno će se „Vitka vrba“ uskoro vratiti. Pojavit će se najednom iz šume. Primit će od nje kakav znak. Mora se dogoditi nešto od toga, možda i sve. Na svom putu naglo bi se zaustavljao na svaki šum i njušio bi zrak sa svih strana, kako je dolazio vjetar. Putovao je bez prestanka. Na bijelom brežuljku gdje je stajala koliba, njegovo je tijelo ostavljalo u snijegu duboke tragove koji su vodili od obora do visoke omorike, a pola milje uz provaliju i niz nju bili su mnogobrojni kao otisci nogu vučjeg čopora. Toga dana popodne osjeti drugi jaki poriv. Nije to bio razum, a ni sam nagon. Bilo je to nastojanje životinjskog razuma koji se borio sa svom snagom da riješi zagonetku neopipljive stvarnosti, a ta se nije mogla vidjeti okom, ni čuti uhom. Nepeese nema u kolibi, jer kolibe više nema. Nema je ni u šatoru. Nema joj traga ni u provaliji. Nema je ni s Pierrotom pod golemom omorikom. Ne razmišljajući, nego uvjeren da će je naći, uputi se za starim nizom stupica prema sjeverozapadu.

121 23. ZIMA PROLAZI U OČEKIVANJU Ni jedan čovjek nije još nikada tako snažno osjetio djelovanje misterije smrti kao što ga osjeća sjeverni pas. Taj osjećaj donosi mu kadšto vjetar; bit će da ga donosi zaista najčešće vjetar, a ipak će se oko deset tisuća gospodara na sjeveru zakleti da su im njihovi psi nagovijestili smrt mnogo sati prije nego što se pojavila, a mnogi pak od njih znaju iz iskustva da će im pseća sprega stati na četvrt milje od nepoznate kolibe u kojoj leži nepokopani mrtvac. Jučer je Baree nanjušio smrt i bez velikog razmišljanja doznao da je Pierrot mrtvo truplo. Kako je to znao i zašto je prihvatio tu činjenicu kao neizbježnu, to je jedna od zagonetki što se nekada izazovno nameću ljudima koji smatraju da je životinjski razum podvrgnut pukom nagonu. Znao je da je Pierrot mrtav, a nije tačno znao što je smrt. No, u jedno je bio siguran: da više nikada neće vidjeti Pierrota, da neće ponovo čuti njegov glas, da neće ponovo čuti škripanje njegovih krplji na stazi pred sobom. I stoga na čitavom nizu stupica nije ni tražio Pierrota. Pierrot je otišao zauvijek. Ali Baree još nije povezao smrt s Nepeesom. Jest mu bilo veoma nelagodno; ono što je doprlo do njega iz dubine provalije, potreslo ga je od straha i neizvjesnosti; osjetio je jezu od nečeg nepoznatog, nečeg prijetećeg, pa iako je odaslao posmrtno zavijanje kod provalije, zacijelo je to bilo namijenjeno Pierrotu. Jer je vjerovao da je Nepeesa živa, i bio je sada isto tako siguran da će je stići na nizu stupica kao što je jučer bio siguran da će je naći kod šatora od brezove kore. Od doručka koji mu je jučer ujutro dala Nepeesa, lutao je bez hrane; da ublaži glad trebalo je da lovi, a njegove misli bajahu isuviše zaokupljene traženjem Nepeese a da bi se brinuo i za to. On je nastavljao put gladan cijeloga dana, no na trećoj milji od kolibe

122 naiđe na stupicu u koju se uhvatio krupan kunić snježnih šapica. Kunić bijaše još živ i on ga zakolje i najede se do sita. Do mraka nije mimoišao ni jedne stupice. U jednu se uhvatio ris, u drugu mačakribar, vani na bijeloj površini jezera onjušio je snježni humak pod kojim je ležala mrtva crvena lisica otrovana Rierrotovim mamcem. I ris i mačak-ribar bijahu živi, i čelični lanci njihovih stupica oštro su zazvečali kad su se zatočenici spremili na obranu od Bareeja. No oni ga nisu zanimali. Žurio se dalje, njegov je nemir rastao kako god se hvatao sumrak, a nije pronalazio traga „Vitkoj vrbi“. Spustila se prekrasna jasna noć poslije oluje; hladna i svijetla u kojoj su se sjene jasno ocrtavale kao da su živa bića. Treća mogućnost pade sada Bareeju na pamet. On bijaše kao i sve životinje u jednom času redovito zaokupljen samo jednim pojmom — bio je stvor čiji glavni poriv nadjača sve slabije. A taj ga je poriv nagonio da stigne što brže po sjaju zvjezdane noći do prve Pierrotove kolibe na stazi što vodi od stupice do stupice. Tamo će naći Nepeesu! Postupak kojim je Baree izveo taj zaključak neću nazvati umovanjem, iz bojazni da kakav nazadni studentprirodoslovac ne grakne na me i da me ne proglasi sanjarom, uvjeren u svoje veliko znanje i u nadmoć životinjskog egocentričnog nagona — ali Baree je ipak stekao određenu i sigurnu vjeru. Počeo je propuštati stupice u svojoj žurbi da prevali taj razmak — da stigne do kolibe. Trebalo je dvadeset i pet milja od Piemotova izgorjela doma do prve kolibe na stazi, a Baree ih je do mraka prevalio deset. Ostalih petnaest išlo je najteže. Na ledinama bijaše snijeg mekan i visok kao on; često bi zaronio u nanose iz kojih se izvlačio i po nekoliko minuta. Tri puta je u prvome mraku Baree čuo divlje zavijanje vukova. Jednom je to bila divlja pobjedonosna rika, kad su lovci oborili svoju žrtvu, udaljeni manje od pola milje u dubokoj šumi. No taj ga glas nije više mamio. Bio mu je odvratan. Glas mržnje i izdajstva. Svaki put kad bi ga čuo, zaustavio bi se na svom putu i zarežao, a šija bi mu se ukočila. Bila je sredina noći kad je stigao do mjesta u šumi gdje je Pierrot obarao stupce za svoju prvu kolibu u nizu stupica. Stajao je Baree na rubu čistine i načuljenih ušiju i širom otvorenih očiju njušio zrak u nadi i iščekivanju. Nije bilo dima, ni glasa, ni svjetla u jedinom prozoru drvene kućice. Razočaranje ga poklopilo dok je još tako

123 stajao; opet osjeti da je usamljen, da je uzalud tragao. Smalaksalost od očaja ovlada njegovim tijelom dok se probijao kroz snijeg do vrata kolibe. Putovao je dvadeset i pet milja, bio je umoran; no umor ga dosad nije mučio. Duboki snijeg zatrpao je prolaz do vrata, i tu Baree sjede i zacvilje. Nije to više bio zabrinut istražujući cvilež od nekoliko sati prije. Sad je odavao beznađe i dubok očaj. Pola sata sjedio je tresući se, leđima okrenut vratima, a njuškom k divljini obasjanoj zvijezdama, kao da mu je još preostao tračak nade da bi Nepeesa mogla poslije njega naići stazom. Zatim iskopa duboku jamu u snježnom nanosu i provede ostatak noći u nemirnom polusnu. U cik zore nastavi put. Toga jutra nije bio tako žustar. Žalosno je podvio rep, pse u takvom stanju Indijanci nazivaju akoosewim — bolesnim psom. Baree je bio bolestan — ne tjelesno nego duševno. Nestalo je njegove nade, i on više nije očekivao da će pronaći „Vitku vrbu“. Pa ipak ga je privlačila druga kolibica na kraju puta što je spajao stupice, no nije mu ulijevala onu zanosnu nadu koja ga nosila do prve kolibe. Kaskao je polagano i na mahove, nepovjerenje prema šumi opet je potiskivalo njegovo uzbuđenje prilikom potrage. Prišao je oprezno svakoj Pierrotovoj stupici i klopki, dvaput je iskesio očnjake — prvi put na kunu koja je na njega škljocnula zubima, a bila se zajedno sa stupicom zavukla pod jedan korijen, a drugi put na veliku snježnu sovu koja je bila sletjela da skine mamac te se našla sapeta čeličnim lancem. Možda je Baree mislio da je to Oohoomisewa, i možda se još živo sjećao podmuklog napada i žestoke borbe one noći kad je još kao štene vukao svoje bolno tijelo kroz nepoznate i strašne goleme šume. Snježnoj sovi nije samo pokazao zube, nego ju je rastrgao na komade. Bilo je mnogo kunića u Pierrotovim stupicama, i Baree nije putovao gladan. Stigao je do druge kolibice kasno popodne, nakon deset sati putovanja. Tu se nije jako razočarao jer nije ni očekivao mnogo. Snijega se nagomilalo na tu kolibicu čak i više nego na onu drugu. Bilo ga je pred vratima tri stope visoko, a prozor je ostao bijel od debele naslage mraza. Na tome mjestu što se nalazilo tik do ruba prostrane ledine, nezaštićene šumom, Pierrot je podigao zaklon za svoje ogrjevno drvo, i tu se Baree privremeno smjesti. Sutradan je djelo vrijeme boravio tu, kružio je rubom ledine i istraživao kratak

124 niz od desetak sporednih stupica što su ih Pierrot i Nepeesa postavili kroz močvaru gdje je bilo mnogo tragova risa. Trećeg dana Baree krene natrag prema Grey Loonu. Nije putovao brzo, trebalo mu je dva dana da prijeđe dvadeset i pet milja između prve i druge kolibice. Kod druge se kolibice zadrža tri dana i tek devetog dana stiže na Grey Loon. Nikakve promjene. U snijegu nema tragova osim onih što ih je on ostavio prije devet dana. Svoju potragu za Nepeesom nastavljao je sada već nagonski, prešlo mu je u svakidašnju naviku. Tjedan dana sklanjao se u pseći obor; i najmanje dvaput između zore i mraka otišao bi do šatora od brezove kore i do provalije. Trag mu je uskoro bio tvrdo nabit u snijegu, kao i na Pierrotovoj stazi stupica. Vodio je ravno kroz šumu do šatora, skretao malo prema istoku, tako da je prelazio preko smrznutog jezerca, gdje je Baree nekoć plivao s „Vitkom vrbom.“ Od šatora je zavijao u krugu kroz onaj dio šume gdje je Nepeesa često skupljala grimizno cvijeće, pa vodio do provalije. Išao je gore-dolje uz rub kanjona, onda u kotlinu na dnu provalije i odatle pravo natrag do psećeg obora. I onda Baree odjednom promijeni svoj red. Provede jednu noć u šatoru i otada je spavao u šatoru svaki put kad je izbivao na Grey Loonu. Dva su mu pokrivača služila za ležaj, oni bijahu dio Nepeese. I tu je čekao svu dugu zimu. Da se Nepeesa vratila u februaru i da ga je tu zatekla, našla bi jednog izmijenjenog Bareeja. Više nego ikada bio je nalik na vuka, pa ipak nije nikada zavijao kao vuk, a kad bd čuo zov čopora redovito bi režao duboko iz grla. Nekoliko tjedana opskrbljivao ga je mesom stari niz stupica, no sad je i sam lovio. Dlake i kosti bile su razasute u šatoru i oko njega. Jednom je sasvim sam uhvatio mladog jelena u dubokom snijegu i zaklao ga. Drugi put je usred žestoke mećave u februaru gonio sjevernog soba, mužjaka, i kad ga je prisitignuo skočio je sob preko neke strmine i slomio vrat. Baree je živio dobro, sve je više rastao i snažio, razvijao se u diva svoje pasmine. Još šest mjeseci i bit će velik kao Kazan, čeljusti su mu i sad već snažne kao u Kazana. Triput se borio te zime; jedanput s risom koji je skočio na njega s nekog poloma dok je jeo svježe zaklanog kunića, i dvaput s usamljenim vukovima. Ris ga je nemilosrdno izgrebao a onda umakao u polom. Mlađeg je vuka zaklao, a s drugim, starijim, borba je ostala neodlučna. Sve više je bivao izgnanik, živio sam sa svojim

125 snovima i nadama koje su još tinjale. Ležeći u šatoru često bi čuo Nepeesin glas. Čuo bi njezin slatki zov, njezin smijeh, zvuk svog imena, i često bi već skočio na noge i krenuo — negdašnji Baree na jedan-dva uzbudljiva trenutka — pa iznova legao na svoj ležaj tiho i bolno cvileći. I uvijek kad bi čuo pucketanje kakve grančice ili kakav drugi zvuk u šumi, odmah bi misao na Nepeesu sijevnula u njegovu mozgu. Vratit će se ona jednoga dana. Ta vjera postade dio njegova opstanka kao i sunce, mjesec i zvijezde. Zima je minula i došlo proljeće, a Baree je i dalje obilazio stare tragove, obilazio kadšto i stari niz stupica sve do prve kolibice. Stupice su sad već zarđale, snijeg je kopnio i otkrivao kosti i perje u čeljustima sklopljenih klopki. Na zaleđenim jezerima ležali su kosturi lisica i vukova koji su progutali otrovne mamce. Posljednji je snijeg kopnio. Nabujali otoci pjevali su kroza šume i kanjone. Trava se zelenila i prvo cvijeće nicalo. To je sigurno vrijeme kad Nepeesa mora doći kući! Budno je bdio očekujući. Još češće je obilazio šumu do njihova jezerca gdje su plivali, a boravio je i blizu izgorjele kolibe i psećeg obora. Dvaput je skočio u jezerce i plivao naokolo cvileći, jer kako bi mogla odoljeti i ne pridružiti se staroj njihovoj pustopašnoj igri u vodi? A sad, kad se proljeće primicalo kraju a ljeto dolazilo, njega polako ovlada sumornost i neutješivost potpunog beznađa. Sve cvijeće već cvate, čak se i povijuša bakneesh žari poput jarke vatre po šumama. Komadi zelenila skrivaju već pougljelu gomilu gdje je stajala koliba, a plavo cvijeće povijuše što pokriva grob majke kraljevske krvi, kao vođeno njezinim duhom pruža se prema Pierrotovu grobu. Sve se to tako zbiva i dešava. Ptice se pare i svijaju gnijezda, a Nepeesa ne dolazi! I na kraju nešto se slomi u Bareeju, njegova zadnja nada, možda njegov posljednji san — i jednog dana krenu iz Grey Loona. Nitko ne može reći kako mu bijaše teško otići; nitko ne može opisati kako se borio s osjećajima koji su ga vezali za šator i za staro jezerce po kome su on i Nepeesa plivali, za poznate staze u šumi i za grob koji nije sad usamljen pod visokom omorikom. Krenu. Nije imao razloga, jednostavno — otišao je. Možda postoji neka sila koja vodi životinje kao i ljude, a mi o njoj znamo tek toliko da je možemo nazvati nagonom. Jer je Baree odlazeći kretao u susret velikoj pustolovini.

126 Čekala ga je na sjeveru — i on se uputi na sjever.

127 24. NA SJEVER Baree je ostavio Grey Loon početkom augusta. Nije imao određenog cilja. Ipak je u njegovom mozgu poput osjetljivih otisaka svjetlosti i sjene na negativu, još ostalo sjećanje na prijašnje dane. Stvari i događaji, koje je gotovo zaboravio, povratiše mu se sada dok ga je put vodio sve dalje od Grey Loona; njegova su prijašnja iskustva postala opet stvarna, mnoge su slike izbile svježe u njegovu mozgu otkako se pokidaše i posljednje niti što su ga vezale za dom „Vitke vrbe“. I nehotice je išao tragom tih dojmova iz prošlih vremena, i polako oni probudiše u njemu nova zanimanja. Godina dana njegova života dugo je vrijeme — kao deset godina čovjekova iskustva. Prošlo je više od godine dana otkako je ostavio Kazana, Sivu Vučicu i stari polom, pa ipak mu se sada vraćalo nejasno sjećanje na dane njegove najranije mladosti, sjećanje na potok u koji je bio pao, i na njegovu žestoku borbu s Papayuchisewom. Tek kasnija iskustva probudila su mu i starija sjećanja. Došao je do Slijepog kanjona, uz koji su ga Nepeesa i Pierrot gonili. Činilo mu se, bilo je to jučer. Ušao je na malu livadicu i stao do goleme stijene što je zamalo zdrobila „Vitku vrbu!“, i onda se sjetio gdje je Wakayoo, njegov prijatelj, veliki medvjed, poginuo od Pierrotove puške — i on onjuši njegove pobijeljene kosti razasute po zelenoj travi i cvijeću što je poraslo između njih. Dan i noć proveo je na livadici, prije nego što se vratio iz kanjona do svojih starih skrovišta duž potoka, gdje je Wakayoo za njega lovio ribu. Tu je sada bio drugi medvjed, a i ovaj je lovio ribu. Možda san ili unuk Wakayooa. Baree je nanjušio gdje je napravio skrovišta za ribu, i tri je dana živio od ribe, pa je produžio put na sjever. I sada, prvi put nakon mnogo tjedana, žustrina iz starih vremena ubrza Bareejeve noge. Sjećanja što ih je zamaglilo dugo

128 vrijeme, postadoše opet prava zbilja, i kao što bi se Baree vratio na Grey Loon da je Nepeesa bila ondje, tako on sada — osjećajući se pomalo skitnicom koja se vraća kući — svrati do stare Dabrove bare. Jednog ljetnog dana u najljepše doba pred zalazak sunca stiže onamo. Zastao je stotinu jarda daleko, i ne ugledavši još bare njušio je zrak i osluškivao. Bara je zaista ondje. Osjeća njezin hladan i poznati miris. A Umisko, Slomljeni zub, i svi drugi? Hoće li ih naći? Naćulio je uši ne bi li uhvatio kakav poznati šum, i čas-dva potom dopre do njega mukli pljusak po vodi. Tiho se uputi kroz johe i zaustavi se konačno blizu mjesta gdje se prvi put upoznao s Umiskom. Površina bare biješe lako namreškana; dvije-tri glave izviriše; on opazi brazdu na vodi gdje je stari neki dabar vukao prut uz drugu obalu — pogleda prema nasipu — stoji on kao što ga je ostavio gotovo prije godinu dana. Neko se vrijeme nije pokazivao, nego osta sakriven među mladim johama. Osjećao je kako u njemu sve više raste spokojnost i kako mu se opušta duga napetost što ga je mjesecima pratila u njegovoj usamljenosti dok je iščekivao Nepeesu. S dugim uzdahom spusti se među johe, digao je glavu tek toliko da ima jasan vidik. Kako se god spuštalo sunce, bara je postajala sve življa. Na obali gdje je spasio Umiska od lisice pojavi se novo pokoljenje mlađih dabrova — troje ih je, debeli su i gegaju se. Baree zacvili veoma tiho. Cijelu je noć preležao među johama. Dabrova bara postade i opet njegov dom. Dakako, prilike su se promijenile, i kako su dani prelazili u nedjelje, stanovnici naseobine Slomljenog zuba nisu pokazivali da primaju odraslog Bareeja kao što su davno prije primili Bareeja štene. Bio je sad golem, crn i nalik na vuka — dugih očnjaka i strahovita obličja, i mada nije bio nasilan, dabrovi su ga promatrali s duboko ukorijenjenim strahom i sumnjom. Osim toga, Baree nije više osjećao mladenačke želje da se poput šteneta igra s mladim dabrovima; stoga mu i nije bilo krivo što ga izbjegavaju. Umisko je također izrastao u debela i napredna mužjaka koji ove godine bira ženku, a u taj mah upravo je zaposlen skupljanjem zimskih zaliha. Sasvim je vjerojatno da ovu krupnu crnu životinju što ju je tu i tamo viđao nije dovodio u vezu s malim Bareejem kojemu je nekad njušio nos, a po svoj prilici ni Baree nije više mario za Umiska, osim kao za dio preostalih uspomena.

129 Cijeli august Bareeju je Dabrova bara služila kao glavni stan. Kadšto bi se udaljio na dva-tri dana. Redovno bi tom prilikom krenuo prema sjeveru, gdjekad malo na istok, gdjekad malo na zapad, ali nikad više na jug. I napokon na početku septembra ostavi Dabrovu baru zauvijek. Dugo vremena nije se kretao nekim određenim pravcem. Išao je uvijek za lovinom, živeći uglavnom od kunića i onih bezazlenih jarebica poznatih pod imenom „luda kokoš“. Tu je prehranu, naravno, popunjavao i drugim, na što bi već uz put naišao. Dozrijevao je divlji ribiz i maline, a Baree ih je veoma volio. Prijale su mu i gorke bobe od gorskog jasena, one su, uz meku smolu od balzama i omorika što bi je katkada lizao, bile dobar lijek. U plitkoj vodi uhvatio bi kadšto i pokoju ribu; gdjekad bi se oprezno odvažio i na bitku s dikobrazom, pa ako je bilo sreće gostio se s najmekšim i najtečnijim mesom, i tako poboljšao svoj jelovnik. Dvaput je zaklao mladog jelena. Potoci na koje bi nailazio od zgode do zgode, nisu za nj više bili užas; usred tog obilja zaboravi dane kada je bio gladan. U oktobru odskita se na zapad sve do rijeke Geikie, pa onda na sjever do jezera Wollaston koje leži dobrih stotinu milja sjeverno od Gery Loona. Prvog tjedna novembra krenu opet prema jugu, neko vrijeme sve uz korito rijeke Conoe, a onda udari prema zapadu uz vijugavi potok nazvan „Potokom Kusorepog crnog mede“. Više puta za tih tjedana došao je Baree u dodir s čovjekom, ali osim lovaca iz plemena Cree, kod gornjeg kraja jezera Wollastona, nitko ga ne vidje. Triput je, držeći se rijeke Geike, ležao šćućuren u grmlju, dok su prolazili laki čamci; nekoliko je puta u noćnoj tišini njuškao oko koliba i šatora u kojima je bilo čeljadi; a jednom se toliko približio trgovačkoj postaji kod Wollastona, da je čuo lavež pasa i povike njihovih gospodara. I uvijek je tražio — tragao za stvorom koji je nestao iz njegova života. Njušio je pragove koliba; kružio je izvan šatora razabirući mirise; lake je čamce promatrao sjajnim očima punim nade. Jedanput je pomislio da mu vjetar donosi Nepeesin miris, i u taj ga mah izdadoše noge a srce kao da presta kucati. Trajalo je samo trenutak-dva. Izišla je iz šatora neka indijanska djevojka, a ruke joj bile pune vrbovih rukotvorina — i Baree se neopaženo odšulja.

130 Stiže skoro i decembar, kad Lerue, neki mješanac iz Lac Baina, opazi otiske Bareejevih nogu u svježem snijegu a nešto kasnije na čas i ugleda ga u grmlju. — Gospode bože, kažem vam, noge su mu ko moja ruka, a crni se ko gavranovo krilo na suncu — pričao je u dućanu u Lac Bainu. — Lisica? Kakvi! To je upola medvjed! Vuk, da! A crn je, gospodine, crn ko vrag! I McTaggart je bio među onima što su slušali. Dovršivši neko pismo upravo je stavljao svoj potpis, kad Leruove riječi dopru do njega. Ruka mu se tako naglo zaustavi da kap crnila štrcnu na pismo. Čudni ga podiđoše srsi dok je gledao mješanca. U taj čas uđe Marija. McTaggart je bijaše doveo nazad. Velike su joj tamne oči imale bolestan pogled, od prošle godine nešto je izgubila od svoje divlje ljepote. — I nestao je, ovako! — reče Lerue i puče prstima. Kad opari Mariju zastade. — Cm, kažete? — nehajno će McTaggart gledajući opet u svoje pismo. — Nije li imao kakva pseća obilježja? Lerue slegnu ramenima. — Nestao je poput vjetra, gospodine. Sigurno je vuk. Marija nešto šapnu trgovcu na uho, te su ostali jedva razabrali riječ-dvije; a McTaggart složi pismo i brzo se diže i izađe iz dućana. Nije se vratio cijeli sat. Lerue i ostali su se čudili. Rijetkost je bila da Marija dođe u dućan; rijetko su je uopće viđali. Skrivala se u trgovčevoj drvenoj kući. Lerueu se svaki put kad bi je vidio, činilo da joj je lice sve mršavije a oči sve veće i da ga gledaju s većom čežnjom. I njegovo je srce sve jače čeznulo za njom. Često bi noću prolazio kraj malog prozorčića iza kojeg ona spava; često je gledao ne bi li joj opazio blijedo lice, a živio je samo od sreće što ga Marija razumije i što joj se u očima na trenutak javlja drugačija svijetlost kad bi im se pogledi sastali. Nitko za to ne zna. To je njihova tajna — i Lerue je strpljivo čekao i promatrao. „Jednoga dana“ — govorio je neprestano sebi. „Jednoga dana“, i to bijaše sve. U tim se riječima skrivalo tisuću značenja i nada. Kada taj dan dođe, povest će Mariju pravo k misionaru, prijeko u Fort Churchill, i oni će se vjenčati. Bio je to san — san što mu je duge dane i još dulje noći na njegovom

131 lovačkom putu činio mnogo podnošljivim. Zasad su još oboje robovi prilika u kojima žive. No... jednoga dana... Na to je mislio Lerue kad se McTaggart vratio poslije jednog sata. Trgovac se uputi ravno k mjestu gdje je pola tuceta ljudi sjedilo oko velike kockaste peći, i gunđajući od zadovoljstva strese s ramena svježe naneseni snijeg. — Pierre Eustach prihvatio je ponudu vlasti da kao vodič kartografa ode zimus gore prema Barrensu — on objavi. — Vi znate, Lerue, on ima sto pedeset postavljenih stupica i klopki i veliko područje s otrovnim mamcima. Dobar teren, ha? A ja sam to uzeo u najam za ovo godišnje doba. To će me vani malo zaposliti, a to mi i treba; tri dana na putu, tri dana ovdje. E, što kažete za taj posao? — Dobar je — reče Lerue. — Da, dobar — potvrdi Roget. — Lisičji raj — dometnu Mons Roule. — A lako je putovati — promrmlja Valance gotovo ženskim glasom.

132 25. NA PUTU Stupice Pierrea Eustacha pružale se u nizu od trideset milja zapadno od Lac Baina. Niz nije bio tako dug kao Pierrotov, no prolazio je poput kakve arterije kroz područja bogata krznašima. Zemlja je pripadala ocu Pierra Eustacha, i njegovu djedu i pradjedu, a ta svojina sezala je u prošlost, tvrdio je Pierre, sve do pravog vrela najbolje krvi u Francuskoj. Bilo je to po divljači najbolje zemljište između jezera Reindeer i pokrajine Barren. U decembru Baree stiže onamo. Opet je putovao prema jugu, sporo se skitao tražeći hranu u dubokom snijegu. Kistisew kesten ili Velika oluja došla je te zime ranije nego obično, tjedan dana poslije nje rijetko bi se još micala koja životinja, imala ona papke ili pandže. Baree se nije zavukao u snijeg kao ostale životinje, čekajući da se nebo razvedri i da se na snijegu uhvati kora. Bio je krupan, snažan i nemiran. Težio je dobrih osamdeset funta, a nije mu bilo ni dvije godine. Čaporci su mu široki i vučji. Prsa i ramena kao u psa saoničara, široka a mišićava, kao stvorena za brzinu. Oči su mu malo razdalje nego u eskimskog psa vučjeg porijekla, a nema na njima ni wuttooija, krvne mrene što označuje vuka a donekle i eskimskog psa. Čeljusti ima kao Kazan, možda i silnije. Cijelog tjedna za velike oluje putovao je bez hrane. Četiri je dana padao snijeg, dizale se jake vijavice i žestoki vjetrovi, a potom je tri dana stezala ciča zima te je svaki živi stvor ostao u snijegu, u svojoj toploj jami. Čak su se i ptice zatrpale. I ne sluteći mogao bi hodati po leđima sjevernih sobova i losova. Baree se zaklonio za najgore mećave, no nije dao snijegu da ga pokrije. Od Hudsonova zaljeva sve do zemlje Athabasca znao je svaki lovac na krznaše da će poslije Velike oluje izgladnjele životinje, pokrivene dragocjenim krznom, tražiti hranu i da će vlasnici klopki

133 i stupica, dobro namještenih i opremljenih mamcima, imati najbolju priliku u godini da nešto ulove. Neki su od njih namještali niz stupica šesti dan, neki sedmi, a ostali osmi dan. Bush McTaggart uputio se sedmog dana stupicama Pierra Eustacha koje su pripadale njemu te godine. Trebalo mu je dva dana dok je otkrio stupice, iskopao ih iz snijega, podigao srušene klopke i ponovo namjestio mamce. Trećeg se dana vratio u Lac Bain. Baš toga dana stiže Baree do kolibe na drugom kraju McTaggartova niza. Trgovčevi tragovi u snijegu oko kolibe bijahu još svježi, i kako ih je Baree onjušio, činilo mu se da mu je svaka kapljica krvi u tijelu zaigrala od neobičnog uzbuđenja. Trebalo je možda pola minute da miris koji mu je ispunio nozdrve dovede u vezu s prošlim događajima i da mu se iz grudi izvije duboko i zloćudno gunđanje. Nekoliko minuta stajao je poput crne stijene u snijegu motreći kolibu. Onda poče kružiti oko nje prilazeći joj sve bliže, i na kraju je onjušio prag. Nikakav miris ni glas nije dopirao iznutra, no Baree ipak osjeti stari poznati miris McTaggarta. Zatim se okrenu prema divljini u smjeru gdje je niz stupica vodio natrag do Lac Baina. Drhtao je. Mišići mu se trzali. Zacvilio je. Slike su se sve življe i življe skupljale u njegovu mozgu — borba u kolibi, Nepeesa, divlja hajka kroza snijeg do ruba provalije, pa čak i sjećanje na onu još stariju borbu, kad ga je McTaggart uhvatio u stupicu za kuniće. U njegovu se cviljenju ostavila velika čežnja, gotovo očekivanje. A zatim čežnja polako nestade. Na kraju krajeva, miris u snijegu pripada stvoru koga on mrzi i želi zaklati, a ne onome koga voli. Priroda mu je načas objasnila da mu valja povezati misli — samo načas, i onda toga nesta. Cvilež zamrije, a mjesto njega opet odjeknu zloslutno režanje. Polako krenu stazom, i četvrt milje od kolibe naiđe na stupicu, prvu u nizu. Od gladi mu upali bokovi, tako da je nalik na izgladnjela vuka. U prvu klopku McTaggart je metnuo kao mamac stražnji dio kunića. Baree ga oprezno dohvati. Mnoge je stvari naučio na Pierrotovu nizu klopki; naučio je što znači zahvat stupice; osjetio je nemilosrdnu bol tih čeličnih čeljusti; znao je bolje od najlukavije lisice što zamka može učiniti kad zaponac odskoči — a Nepeesa ga je naučila da se nikad ne dotakne otrovnog mamca. Stoga on zubima oprezno zahvati kunićevo meso i izvuče ga okretno, kao što bi to

134 učinio i McTaggart. Obišao je pet stupica i pojeo pet mamaca, a odskočila nije ni jedna ploča. Šesta bijaše klopka. Kružio je oko nje dok nije utabao stazu u snijegu. Onda se uputi u jednu toplu balzamovu močvaru gdje je za tu noć pronašao ležaj. Sutradan započe borba u kojoj su se čovjek i životinja nadmudrivali u domišljatosti. Bareejevo pljačkanje McTaggartovih stupica nije značio rat, nego borbu za opstanak. Stupice su ga hranile, kao što su ga i Pierrotove opskrbljivale hranom mnogo tjedana. No on je osjećao da sada krši zakon i da ima neprijatelja koga mora nadmudriti. Da je vrijeme bilo pogodno za lov, možda bi on otišao, jer ga je nevidljiva ruka koja je upravljala njegovim lutanjima polako ali sigurno vukla natrag k staroj Dabrovoj bari i na Grey Loon. Ali ovako, u dubokom mekom snijegu — tako dubokom da je kadšto u nj propadao preko ušiju — McTaggartove stupice bile su pravi niz blagodati kao pripremljenih naročito za njega. Išao je tragom trgovčevih krplji, i u trećoj stupici zakla kunića. Kad ga je dokrajčio, od njega ostadoše po snijegu samo dlake i grimizne krvave mrlje. Kako je mnogo dana postio, ogladnio kao vuk, i prije nego što se dan završio, pokrao je mamce iz čitava tuceta McTaggartovih stupica. Triput je naišao na otrovne mamce — na salo sjevernog soba ili druge divljači u koje je stavljena određena doza strihnina, i svaki put su njegove izoštrene nozdrve otkrile opasnost. Pierrot je više puta opazio tu čudesnu Bareeju sposobnost da osjeti otrov pa bio i najvještije stavljen u smrznuto truplo jelena. Lisice i vukovi jeli su to meso od kojega je Bareeja čuvala njegova vanredna osjetljivost kojom je mogao otkriti smrtonosnu pogibelj. I tako je prolazio mimo McTaggartovih otrovanih komadića mesa, njušio ih uz put, a otisci njegovih nogu govorili su koliko je sumnjičav. Takav isti krug opreznih otisaka ostavio je Baree i na mjestu gdje se McTaggart u podne zaustavio da skuha ručak. Kako je već utažio glad, sutradan je Baree bio osjetljiviji prema omraženom mirisu svoga neprijatelja, te je manje jeo a više razarao. McTaggart nije bio tako vješt kao Pierre Eustach da ukloni miris svojih ruku s klopki i stupica, Baree bi svaki čas jako osjetio njegov miris u nosu. To je u Bareeju stvaralo jedno silno i konačno neprijateljstvo, mržnju koja mu je neprestano rasla u srcu gdje je prije nekoliko dana bila već gotovo zaboravljena. U mozgu životinje

135 zbiva se možda neki proces jednostavnog proračuna koji ne može sasvim objasniti razlog, a po svemu nije ni nagon, nego izaziva posljedice što se mogu pripisati i jednome i drugome. Baree nije zbrajao dva i dva da dobije četiri; on se nije vraćao korak po korak natrag, kako bi se uvjerio da je čovjek kome pripada taj niz stupica uzrok svih njegovih nezgoda i nevolja — nego je otkrio da ga prožima duboka i silna mržnja prema njemu. Osim vukova, McTaggart bijaše jedini stvor kojeg je ikada mrzio; McTaggart ga je bio ranio, McTaggart je naudio Pierrotu, McTaggart je bio kriv što je Baree izgubio svoju voljenu Nepeesu — i McTaggart je sad tu, kod tog niza stupica! Ako je prije i lutao bez svrhe i cilja, sada ima zadatak, a taj glas: drži se stupica! Da prehrani sebe i da na njemu iskali svoju mržnju i osvetu dok god je živ. Sutradan usred nekog jezera naiđe na vuka koji je uginuo od otrovanog mamca. Pola sata nemilosrdno je trgao mrtvu životinju, dok joj nije kožu rastrgao na sitne komade. Nije okusio mesa. Gadilo mu se. Osveta vučjem plemenu. Zaustavio se šest milja od Lac Baina i vratio se natrag. Baš na tome mjestu staza je prelazila preko smrznuta potoka u otvorenu ravnicu, i kad bi puhao pravi vjetar, dopirao bi onamo dim i miris od postaje. Drugu je noć Baree preležao puna želuca u guštari borova banksian; trećeg se dana uputio pored niza stupica prema zapadu. Rano u zoru Bush McTaggart krenu da pokupi svoju lovinu, i kad je prešao preko potoka, šest milja daleko od Lac Baina, ugleda prve Bareejeve tragove. Zaustavio se da ih ispita s neočekivanim i neobičnim zanimanjem; kleknuvši na kraju staze skide rukavicu s desne ruke i diže jednu crnu dlaku. — Crni vuk! Izustio je te riječi čudnim i tvrdim glasom, njegove se oči nesvjesno okrenuše u pravcu Grey Loona. Potom je, pažljivije nego prije, pregledao jasno utisnut trag u snijegu. Kad se digao, na njegovu se licu odražavala neugodnost otkrića. — Crni vuk! — ponovi i slegnu ramenima. — Baš je pogodio! Lerue je budala! To je pas. — A čas potom promrmlja glasom jedva čujnim: — Njezin pas! Nastavi put tragom psa. Novo ga uzbuđenje zaokupi, jače od uzbuđenja lova. Kako je bio čovjek lako mu je bilo zbrojiti dva i dva,

136 a dva i dva bila su za njega Baree. Malo je bilo sumnje. Ta mu je misao sijevnula prvi put kad je Lerue spomenuo crnog vuka. Sada, pošto je pregledao tragove, bio je uvjeren. To su tragovi psa, i taj je pas crn. Zatim je stigao do prve stupice, iz koje je bio ukraden mamac. Tiho je kleo. Mamac je nestao, a klopka se nije zatvorila. Šiljati prut kojim je bio proboden mamac, bio je sasvim iščupan. Cijelog toga dana Bush McTaggart je prolazio putem gdje je Baree ostavio tragove svog prisustva. Otkrio je da je stupica za stupicom okradena. Na jezeru naiđe na raskomadanog vuka. Od prvog smetenog uzbuđenja, kad je otkrio Bareejevo prisustvo, njegovo raspoloženje pređe u bijes koji je rastao sve više. Znao je on za četveronožne razbojnike koji potkradaju stupice, ali vukovi ili lisice ili psi vješti krađi orobili bi samo pokoju stupicu. Baree, međutim, samo je išao pravo od jedne stupice do druge, otisci njegovih nogu pokazivali su da se zaustavio kod svake. McTaggartu se činilo da je posao izvršen gotovo ljudski paklenskom spretnošću. Pas je izbjegavao otrov. Ni jednom nije pružio glavu ili šapu prema opasnu mjestu u klopki. Bez ikakva razloga rastrgao je prekrasnu vodenu lasicu, sjajno je krzno ležalo razneseno u bezvrijedne komadiće. Kad se dan već primicao kraju, McTaggart dođe do klopke u kojoj je uginuo ris. Baree je životinji rastrgao svilenkasti bok tako da je koža vrijedila za polovinu manje. McTaggart glasno opsuje i krv mu uzavri. U sumrak stiže do daščare koju je Pierre Eustach sagradio na polovici puta u nizu stupica, i tu izračuna vrijednost svojih krzna. Vrijedila su sada samo trećinu; ris je bio gotovo upropašten, a vodena lasica rastrgana. Sutradan otkri još veću štetu, još više orobljenih klopki. Da izludi. Kad stiže do druge kolibe kasno popodne. Bareejevi tragovi u snijegu bili su još svježi. Triput je noću čuo pseće zavijanje. Trećeg dana McTaggart se ne vrati u Lac Bain, nego oprezno započe lov na Bareeja. Palo je palac-dva novog snijega, i kao da se Baree htio još jače osvetiti svom neprijatelju-čovjeku, ostavio je neustrašivo otiske nogu u promjeru od sto jarda oko kolibe. Prošlo je pola sata dok je McTaggart otkrio pravi trag, a onda ga je slijedio dva sata u gustu močvaru banksian. Baree se ravnao prema vjetru.

137 Tu i tamo osjetio bi miris svoga neprijatelja; nekoliko je puta čekao dok nije McTaggart stigao tako blizu da je Baree čuo kako se lomi rogoz i grančice udaraju o cijev puške. I onda se naglo odluči, pa zakrene u dalekom krugu i uputi nazad do niza stupica, što je izazvalo novu bujicu kletvi kod McTaggarta. Kad trgovac oko podne stiže do stupica, Baree je već završio svoj posao. Zaklao je i pojeo kunića, opljačkao je tri stupice u razmaku od jedne milje i opet se uputio uza same stupice prema postaji Lac Bain. Petog dana Bush McTaggart vrati se u postaju. Bio je loše volje. Od četvorice Francuza samo je Valance bio tamo, i Valance je čuo njegovu priču a potom ga je čuo kako psuje Mariju. Malo kasnije ona dođe u dućan, iskolačenih očiju i uplašena, još joj se žario obraz po kojem ju je udario McTaggart. Dok joj je skladištar tražio losovu konzervu, McTaggartu za večeru, Valance ugrabi priliku da joj šapne na uho: — Gospodin Lerue uhvatio je srebrnu lisicu — reče malo slavodobitno. — On vas voli, imat će sjajnu lovinu do proljeća, i šalje vam ovu poruku iz svoje kolibe na Potoku Kusoropeg crnog mede: Budi spremna za bijeg kad snijeg počne kopniti! Marija ga nije pogledala, ali ga je čula, oči joj bljesnuše poput zvjezdica kad joj je mladi skladištar pružio konzervu. Dok je odlazila, skladištar ju je gledao pa će: — Valance, do đavola, zna ona katkad biti i lijepa! Valance potvrdno kimne i osmjehnu se zagonetno.

138 26. BAREE ZADAJE BRIGE McTAGGARTU U polovini januara rat između Bareeja i McTaggarta više nije bio samo sporedan događaj, prolazna pustolovina životinje, zgoda što draži čovjeka. Taj je rat postao pravi raison d’etre njihova života. Baree nije napuštao stupice. Obilazio ih je kao kakav duh pustošnik, svaki put kad bi nanovo nanjušio miris trgovca iz Lac Baina, samo je jače osjećao nagon za osvetom smrtnom neprijatelju. Neprestano je nadmudrivao McTaggarta; i nadalje je krao mamce iz njegovih stupica; u njemu je sve jače rasla želja da uništi krzno na koje bi naišao; najveći užitak nije mu bio da jede, nego da uništava. Plamen njegove mržnje gorio je sve jače, kako je vrijeme prolazilo, dok ga na kraju ne natjera da reži i dugim očnjacima trga snijeg po kojemu su prošle McTaggartove noge. I cijelo to vrijeme, odvojeno od njegova bijesa, pratio ga je lik Nepeese koji je sve jače prožimao njegov mozak. Ona prva strašna usamljenost — usamljenost onih dugih dana i još duljih noći iščekivanja i traženja na Grey Loonu, morila ga opet, kao ono u prve dane kad ju je izgubio u noćima obasjanim zvjezdanim i mjesečevim sjajem, iz grla mu se izvijalo plačno zavijanje za njom, a Busha McTaggarta hvatala je čudna jeza, kad ga je slušao usred noći. Čovjekova se mržnja razlikovala od mržnje životinje, možda je bila čak i nešto dublja. U McTaggarta nije to bila samo mržnja. S njom je bila pomiješana i neka neodređena i praznovjerna tjeskoba kojoj se smijao, koju je kleo, a ipak ga je svejednako progonila, i nije se mogao izbaviti od nje, kao ni Bareejev nos od mirisa McTaggartova traga. Baree nije postupao samo kao životinja; postupao je i kao zamjenik Nepeese. Ta je misao neprestano progonila McTaggartovu prljavu dušu. Nije bilo dana da trgovac nije mislio na „Vitku vrbu“; nije došla ni prošla ni jedna noć da mu

139 se nije priviđalo njezino lice. Čak mu se za olujne noći u zavijanju vjetra pričuo i njezin glas, i nije potom prošla ni minuta, kad začu nejasno zavijanje duboko iz šume. Te je noći njegovo srce pritisnula teška strava. Tresao se. Pušio je lulu, dok nije cijelu kolibu zavio u plavkasti dim. Proklinjao je Bareeja i oluju, ali je iz njega nestalo one prijašnje izazivačke hrabrosti. Nije prestao mrziti Bareeja, mrzio ga je svejednako, kao što nije nikada mrzio živa čovjeka, a sad je čak imao i veći razlog da ga ubije. Prvi put mu u snu sinu misao, u nemirnu snu, a onda je rasla i bujala — misao da duh Nepeesin vodi Bareeja, pa on pustoši niz njegovih stupica! Poslije nekog vremena prestao je pripovijedati na postaji o crnom vuku što okrada njegove stupice. Krzna upropaštena Bareejevim zubima skrivao je i tu je tajnu čuvao. Naučio je sve vještine i načine lovaca koji su tamanili lisice i vukove duž Barrensa. Iskušao je tri razna otrova, a jedan od njih bio je tako jak da je već jedna kapljica nosila smrt; pokušao je staviti strihnin u čahuru od želatine, u salo od jelena, u salo od sjevernog soba, u losova jetra, pa čak i u meso dikobraza. Pripravljajući te otrove zamočio bi najprije prste u dabrovo ulje, prije nego se dotakne otrova i mesa, da ne ostane miris čovjeka. Lisica, vukovi, pa čak i vodene lasice i kune ugibale su od takvih mamaca, no Baree je im uvijek samo prilazio — i više ništa. U januaru je McTaggart metao samo otrovane mamce u svoje klopke. To je konačno urodilo za nj dobrim plodom. Od toga dana Baree nije više dirao mamce, jeo je samo kuniće što bi ih zaklao u stupicama. U januaru McTaggart prvi put ugleda Bareeja. Bijaše naslonio svoju pušku o drvo od kojega je bio u taj mah udaljen dvanaest stopa. Zbilo se kao da to Baree zna, i kao da je došao samo da mu se naruga; jer kad je trgovac najednom digao pogled, Baree je stajao na čistini do patuljaste omorike ni dvadeset jarda daleko od njega, bijeli mu se očnjaci caklili, a oči mu se sijale poput žeravica. McTaggart je buljio u nj jedan čas kao da se skamenio. Bio je to Baree. Prepoznao ga je po bijeloj zvijezdi, po bijelo obrubljenom uhu, i srce mu poče u grudima udarati poput čekića. Stade se polako šuljati prema svojoj puški. Pruži ruku za njom, a Baree nesta poput munje.

140 Nova zamisao pade McTaggartu na pamet. On utre novu stazu kroza šumu, uporedo sa stazom što je vodila uz stupice, ali barem petsto jarda daleko od nje. No gdje je god bila postavljena koja stupica ili klopka, nova je staza skretala oštro poput šiljka slova V, tako da je mogao neopažen prilaziti nizu svojih stupica. Vjerovao je da će tom strategijom sigurno uhvatiti psa na nišan. Opet je čovjek mudrovao, i opet je bio poražen. Prvog dana kad je McTaggart krenuo svojom novom stazom, Baree je također išao tom stazom. Ona ga za trenutak smete. Triput je presijecao snijeg amo-tamo između nove i stare staze. Onda mu nesta svake sumnje. Nova staza bila je novi trag, i on krenu sve za koracima trgovca iz Lac Baina. McTaggart nije znao što se događa dok se nije vratio, i onda tek otkrio svu dogodovštinu ispisanu u snijegu. Baree je obišao svaku stupicu, a približio im se bez izuzetka, svaki put po vršku izvrnutog slova V. Za tu nedjelju dana što je McTaggart potratio u lovu uzalud ležeći u zasjedi, približujući se stupicama u svim smjerovima vjetra — za tu nedjelju dana kad je McTaggart prokleo dvadeset puta i sebe i svoju ludu glavu, nova mu zamisao pade na pamet. Kao da je nadahnuće rodilo posljednji njegov plan, tako jednostavan da mu je bilo gotovo neshvatljivo kako ga se već prije nije sjetio. On požuri nazad do postaje u Lac Bain. Sutradan pred sumrak nađe se opet na putu. Sad je nosio svežanj, i u njemu desetak jakih stupica za vukove, umočenih u dabrovo ulje, i jednog kunića kojega je prošle noći uhvatio zamkom. Na mahove pogledao bi zastrašeno prema nebu. Do kasno popodne bilo je vedro, kadli se skupine tamnih oblaka počele nadvoditi s istoka. Pola sata potom zaleprša zrakom nekoliko snježnih pahuljica. McTaggart uhvati jednu na sudlanicu svoje rukavice i poče je pažljivo ogledati. Bila je meka i krupna, i to ga zadovolji. Upravo je to i želio. Još ni zora neće zabijeliti, a šest palaca novog snijega pokrit će tragove. Zaustavi se kod prve klopke i odmah se baci na posao. Prvo odbaci otrovani mamac iz klopke i zamijeni ga kunićem. Zatim poče namještati vučje stupice. Tri namjesti odmah uz vrata klopke, kroz koja Baree mora dohvatiti mamac. Ostalih devet porazmjesti u razmacima od jedne stope ili šesnaest unča jednu od druge, pa kad je završio posao, klopku je opkoljavao i čuvao pravi

141 lanac od stupica. Nije pričvrstio lance, nego ih je ostavio da slobodno leže na snijegu. Zapadne li Baree u jednu stupicu, napast će i u ostale, stoga i neće biti potrebni zaponci. Pošto je završio posao, McTaggart se požuri kroz sve gušći sumrak prema svojoj kolibi. Bio je silno oduševljen. Ovoga puta neće doživjeti neuspjeh. Zaklopio je svaku stupicu uz put iz Lac Baina. Ni u jednoj neće Baree naći ništa za jelo, dok ne stigne do gnijezda od dvanaest vučjih stupica. Sedam palaca snijega palo je te noći, i činilo se da se cijela zemlja zavila u prekrasno bijelo svečano ruho. Poput pernatih valova snijeg se penjao na drveće i grmlje; gradio je visoke bijele kape na grebenima, a pod nogama bio tako lagan da bi naboj spušten iz ruke pre propao do dna. Baree je vrlo rano bio na poslu oko stupica. Toga je jutra bio oprezniji, jer nije više bilo McTaggartova mirisa ni tragova njegovih krplji da ga vode. Naišao je na prvu stupicu otprilike na pola puta između Lac Baina i daščare u kojoj je čekao trgovac. Ta je stupica bila zaklopljena i u njoj nije bilo mamca. Išao je od stupice do stupice, i sve su zaklopljene, ni u jednoj mamci. Njušio je zrak sumnjičavo, uzalud nastojeći ne bi li uhvatio oštar miris dima, samo dašak čovjekova mirisa. Oko podneva stiže do „gnijezda“, gdje ga je dvanaest izdajničkih stupica čekalo razjapljenih čeljusti pola stope pod snježnim pokrivačem. Pola minute je stajao izvan opasnog kruga, njušeći zrak i prisluškujući. Kad ugleda kunića glasno škljocnu zubima. Primače se korak naprijed. Još je bio sumnjičav, jer je iz nekog čudnog i neobjašnjivog razloga osjećao opasnost. Tražio ju je zabrinuto njušeći, gledajući i slušajući. No svuda oko njega bila je duboka tišina i veliki mir. Čeljusti mu još jednom škljocnuše. On tiho zacvili. Što se komešalo u njemu? Gdje se nalazi opasnost koju ne može ni vidjeti ni namirisati? Polagano je kružio oko klopke; tri puta obiđe oko nje, svaka ga je spirala dovodila pomalo sve bliže — dok na kraju njegove noge malne dotakoše vanjski lanac stupica. Još je jednu minutu stajao nepomično; polegao je uši; iako mu je kunićev miris silno draškao nos, nešto ga je ipak potezalo nazad. Još čas, i on bi otišao; no najednom dopre do njega, upravo iza klopke, oštra, piskutava štakorska cika, i Baree opazi zerdava bjeljega od snijega, kako proždrljivo trga kunićevo meso. Baree zaboravi

142 neobičnu opomenu da mu prijeti opasnost. Bijesno zareža, no njegov mali srčani suparnik nije se micao od svoje poslastice. Na to Baree skoči ravno u „gnijezdo“ koje je Bush McTaggart pripravio za njega.

143 27. McTAGGARTOVA POBJEDA Sutradan u zoru Bush McTaggart začuje zveket lanaca kad je još bio dobru četvrt milje daleko od „gnijezda“. Zar je to ris? Je li mačak-ribar? Možda vuk ili lisica? Da nije Baree? Gotovo pretrča svu udaljenost i stigavši konačno do mjesta odakle je mogao vidjeti, srce mu zakuca u grlu kad vidje da je uhvatio svog neprijatelja. Približi se držeći pušku spremnu, ako bi se pas kojim čudom oslobodio. Baree je ležao postrance, teško dišući od iznemoglosti, a dršćući od bola. Promukli uzvik veselja provali s McTaggartovih usana dok je prilazio sve bliže promatrajući snijeg. Bio je tvrdo nabit nekoliko stopa oko klopke, a gdje se Baree naprezao da se oslobodi, crvenio se od krvi. Krv je tekla uglavnom iz Bareejevih čeljusti. Kapala je s njih i sada, dok je buljio u svog neprijatelja. Čelične čeljusti sakrivene pod snijegom dobro su izvršile svoj nemilosrdni posao. Jedna Bareejeva prednja noga bila je čvrsto priklještena oko zgloba; i obje stražnje noge bajahu uhvaćene; četvrta mu je stupica zahvatila bok, a oslobađajući čeljusti strgao je komad kože, velik kao polovica McTaggartove šake. Na snijegu se ocrtavala pripovijest o njegovoj očajničkoj borbi koja je trajala cijelu noć; njegove raskrvavljene čeljusti dokazivale su kako je uzaludno pokušavao zubima prekinuti čelik što ga je sputavao. Soptao je. Oči mu bijahu krvlju podlivene. No čak ni sada, poslije svih tih sati krajnjeg napora, ni njegov duh, a ni njegova hrabrost nije popuštala. Kad opazi McTaggarta skoči na noge, no gotovo se istog trenutka sruši ponovo u snijeg. Ipak se podupro na prednje noge. Glava i grudi mu bijahu uspravni, a režanje što je izlazilo iz njegova grla bilo je divlje, kao u tigra. Tu, konačno, svega dvanaest stopa od njega, nalazi se

144 čeljade koje on na cijelom svijetu mrzi više od vučjeg čopora. I opet je bio bespomoćan, kao i onda u kunićevoj omči. Žestina njegova režanja nije sada smetala McTaggarta. Vidio je da mu je Baree izručen na milost i nemilost, i smijući se pobjedonosno nasloni pušku na drvo, svuče rukavice i poče puniti lulu. To je bila pobjeda za kojom je čeznuo, mučenje koje je željno očekivao. U njegovoj je duši buktjela smrtonosna mržnja kao i u Bareejevoj, mržnja kojom čovjek može mrziti čovjeka. Nakanio je isprva metkom dokusuriti psa. No bolje je ovako — promatrati ga kako postepeno umire, podrugivati mu se kao što bi se podrugivao čovjeku, šetati se oko njega, čuti zveket stupica i gledati kako Bareeju kaplje krv, kako izvrće izmučene noge i tijelo da bi trgovcu podjednako gledao u oči. Bila je to sjajna osveta. Toliko je McTaggart bio njome zaokupljen, da nije ni čuo kako se iza njega približuju koraci u krpljama. Glas, ljudski glas, istom ga prisili da se naglo okrene. Taj je čovjek bio stranac, deset godina mlađi od McTaggarta. Barem se nije činilo da mu je više od trideset i pet ili trideset i šest, premda ga je obrasla kratka plava brada. Pripadao je onoj vrsti ljudi koja bi se prosječnom čovjeku dopala na prvi pogled; dječak, pa ipak zreo čovjek; bistrih očiju što iskreno gledaju ispod oboda krznene kape, gipka stasa kao u Indijanca i lica koje uopće nema tvrde crte. Pa ipak je McTaggart odmah znao da taj čovjek pripada divljini, da je dušom i tijelom dio nje. Kapa mu je od kože mačka-ribara. Da se obrani od vjetra nosio je kaput od meke učinjene kože sjevernog soba, opasan u struku dugom širokom vrpcom s indijanskim resama. Unutrašnja strana kaputa bila je od krzna. Hlače su mu od debele tkanine, kakve nose u Hudsonovu zaljevu, a na nogama mu mokasini. Putovao je na dugim uskim krpljama za šumske krajeve; svežanj što ga je privezao za leđa bio je malen i zbit; pušku je nosio u futroli od tkanine. Od kape do krplji, sve je na njemu bilo pohabano od daleka puta. Ocjenjujući ga McTaggart bi rekao da je taj čovjek posljednjih nekoliko tjedana proputovao otprilike tisuću milja. Nije ga zbog te pomisli hvatala neobična i neprijatna jeza; nego nenadani strah da je na neki čudan način istina mogla doprijeti dolje na jug — istina o tome što se dogodilo na Grey Loonu — i da ovaj od puta

145 izmoreni stranac nosi pod svojim kaputom od sobove kože značku Kraljevske kanadske konjičke policije. Na trenutak ga gotovo spopade užas. Strancu se malo prije oteo samo usklik čuđenja. Uprijevši oči u Bareeja reče: — Gospode, pa vi ste natjerali toga jadnika baš u pravi škripac, zar ne? U tom je glasu bilo nešto što je umirilo McTaggarta. Glas nije bio sumnjičav, i on opazi da se stranac više zanima za zatočenu životinju nego za njega. On duboko uzdahnu. — Pljačkao je stupice — reče. Stranac se još pažljivije zagleda u Bareeja. Zabode kundak puške u snijeg i približi mu se. — Gospoda mi, pa to je pas! — usklikne. McTaggart je s leđa promatrao tog čovjeka očima kao u lasice. — Da, to je pas — odgovori. — Divlji pas, napola vuk, kako se bar čini. Opljačkao mi je zimus krzna što vrijede tisuću dolara. Stranac čučnu pred Bareeja nasloniv ruke u rukavicama na svoja koljena, a kada se nasmiješio, bijeli zubi mu bljesnuše. — Jadni stvore ! — reče sućutno. — Dakle, ti si pljačkao stupice, je li? Odmetnik? A policija te uhvatila? I, gospoda mi i opet, nisu s tobom igrali baš poštenu igru! On se digne i okrenu McTaggartu. — Moram postaviti mnogo stupica poput ove — ispričao se trgovac lako crveneći pod upornim pogledom strančevih plavih očiju. Najednom njegovo neprijateljstvo poraste. — Crkavat će ovdje malo-pomalo. Ostavit ću ga da skapa od gladi, da strune u stupici, neka plati za sve što je učinio. — Uze svoju pušku i očiju uprtih u stranca, a sve držeći prst na otponcu, doda: — Ja sam Bush McTaggart, posrednik i dioničar prijeko u Lac Bainu. Putujete li tim putem, gospodine? — Nekoliko milja. Idem gore, povrh Barrensa. McTaggart ponovo osjeti neobičnu jezu. — Vi ste od vlasti? — upita. Stranac potvrdi. — Možda policija? — uporno će McTaggart.

146 — Kako, da, pa naravno, policija — potvrdi mu stranac gledajući ga ravno u oči. — A sada, gospodine, učinit ćete veliku uslugu vlasti, ako opalite hitac u glavu ove životinje, prije nego krenemo dalje. Hoćete li? Ili da ja to učinim? — Po zakonu našeg zanata — reče McTaggart — da onoga koji ti pljačka stupice, ostaviš neka u njoj istrune. A ova je životinja prokleta. Slušajte... Brzo, a ipak ne izostavljajući ni najsitniji detalj, ispriča o borbi koja je tjedne i mjesece trajala između njega i Bareeja; ispriča kako su uzaludne bile sve njegove majstorije i planovi, i kako ga je tjerala u bijes lukavost životinje koja mu je konačno dopala šaka. — Bio je vrag, taj lukavac — povika naposljetku bijesno. — I sad recite, bi li ga čovjek ubio ili ostavio neka ovdje leži i polako crkava, što će se s tim prokletim vragom i dogoditi! Stranac je gledao Bareeja. Lice mu bijaše okrenuto od McTaggarta. Nato reče: — Mislim da imate pravo. Neka taj vrag crkava. Ako idete prema Lac Bainu, gospodine, pratit ću vas komadić puta. Moram ionako nekoliko milja s vama da bih se mogao vratiti na svoj put. On uze svoju pušku. McTaggart krenu prvi. Poslije pola sata stranac se zaustavi pokazujući prema sjeveru. — Moram upravo onamo gore, dobnih petsto milja — reče polako, kao da će stići kući te noći. — Ovdje ću vas ostaviti. Nije mu pružio ruku, nego reče na rastanku: — Možete ih izvjestiti da je John Madison prošao ovim putem. Na to nastavi ravno na sjever i prođe pola milje kroz gustu šumu. Onda se uputa dvije milje prema zapadu, vrati se u oštrom kutu na jug, i već poslije jednog sata otkako je ostavio McTaggarta čučao je opet gotovo nadohvat Bareeju. Govorio je kao da pripovijeda s pravim drugom: — Dakle, to si ti uradio, stari prijane. Pljačkao stupice, je li? Odmetnik? I pobjeđivao si ga u igri dva mjeseca! I zato što si životinja vrjednija od njega, hoće da te ostavi ovdje da što duže crkavaš. Odmetniče! — Glas mu prekide ugodan smijeh, smijeh koji zagrija čak i životinju. — To je smiješno. Trebalo bi da se rukujemo,

147 prijane. Tako mi svetog Jurja, trebalo bi! Kaže da si divlji. Pa i ja sam. Rekao sam mu da mi je ime John Madison. Nije. Ja sam Jim Carvel. Gospode! I rekao sam samo „policija“. To je istina. Nije laž. Mene traži cijeli odred, svaki opasni policajac između Hudsonova zaljeva i rijeke Mackenzie. Daj mi ruku, stari. U jednakoj smo koži, drago mi je što smo se upoznali!