– Ćudljivica je sposobna za to – reče Roza. – Pa ako je nađete otvorenu kad se vratite? – Pa šta? – Ah, Rozo, od trenutka kad se otvori, setite se da ne treba ni trenutka gubiti da se obavesti predsednik. – I da vas obavestim. Da, razumem. Roza uzdahnu, ali bez gorčine kao žena koja počinje da shvata slabost, premda se ne može da navikne na nju. – Vraćam ee lali, gospodine van Barle, i čim se bude otvorila bićete obavešteni; čim vas obavestim, vesnik polazi. – Rozo, Rozo, ne znam već više sa kakvom divotom neba ili zemlje da vas uporedim. – Uporedite me sa crnom lalom, gospodine Kornelijuse, i biću polaskana, verujte mi; recimo jedno drugom doviđenja, gospodine Kornelijuse. – O, recite: do viđenja prijatelju! – Doviđenja, prijatelju, – reče Roza malo utešena. – Recite: dragi moj prijatelju. – Oh, prijatelju… – Dragi, Rozo, preklinjem vas, dragi, dragi, zar ne? – Dragi, da, dragi, – reče Roza uzdrhtala, opijena, luda od radosti. – Onda, Rozo, pošto ste rekli dragi, recite i srećni, recite srećni kao što nikada čovek nije bio srećan i blagosloven pod nebom. Samo mi nešto nedostaje, Rozo. – Šta to? – Vaš obraz, vaš sveži obraz, vaš ružičasti obraz, vaš kadifeni obraz. Oh! Rozo, sama od sebe, ne na prepad, ne slučajno, Rozo! Ah! Zatvorenik molbu završi uzdahom; susreo je devojčine usne, ne više slučajno, ne na prepad, kao što je sto godina docnije Sen-Pre 24 imao da susretne Julijine usne. Roza pobeže. Kornelijusova duša osta pripijena o njene usne, a lice o prozorče.
Kornelijus se gušio od radosti i sreće. On otvori prozor i dugo posmatraše nebesko plavetnilo bez oblaka, mesec koji je srebrom obasjavao dve reke, prelivajući se po brežuljcima, i srce mu se nadimalo od radosti. Uvlačio je u pluća blagotvoran i svež vazduh, duh ispunjavao prijatnim mislima, dušu zahvalnošću i divljenjem. Siroti bolesnik je bio ozdravio, siroti zatvorenik je bio slobodan! Kornelijus je dobar deo noći proveo držeći se za rešetke svog prozora, osluškujući! Zbio je svih svojih pet čula u jedno jedino, ili, bolje reći, u dva, gledao je i slušao. Gledao je nebo, slušao je zemlju. Zatim, okrećući s vremena na vreme pogled ka hodniku: – Tamo, – govorio je – tamo je Roza; Roza koja bdi kao ja, koja čeka svakog minuta kao ja. Tamo, pred Rozinim očima je tajanstveni cvet, koji živi, poluotvoren je, otvara se; možda baš ovog trenutka Roza drži među svojim nežnim i toplim prstima lalinu stabljiku. Dodirni je blago, Rozo. Možda svojim usnama dodiruje poluotvorenu čašicu; dodirni je pažljivo, Rozo! Rozo, tvoje usne sažižu; možda se ovog trenutka miluju moje dve ljubavi. Tog trenutka, zapali se na jugu jedna zvezda, prelete prostor koji je razdvajao horizont od tvrđave i pade na Levenštajn. Kornelijus uzdrhta. – Ah, – reče – to bog šalje dušu mome cvetu. I kao da je tačno pogodio, skoro isto trenutka, zatvorenik začu u hodniku lake korake, kao korake silfide 25 , šuštanje haljine koje je ličilo na lepršanje krila i dobro poznati glas koji mu je govorio: – Kornelijuse, prijatelju, dragi i srećni prijatelju moj, dođite, dođite brzo. Kornelijus u skoku dođe do prozora do vrata; ovog puta njegove usne susretoše Rozine usne koje su mu kroz poljubac šaputale: – Otvorila se, crna je, evo je. – Kako, evo je! – uzviknu Kornelijus, rastavljajući usne od devojčinih. – Da, da, treba se izložiti maloj opasnosti da bi pružili veliku radost, evo je, pogledajte. I jednom rukom uzdiže na visinu prozorčeta malu prigušenu lampu kojoj
pusti jaču svetlost, dok je u istoj visini u drugoj ruci držala čudesnu lalu. Kornelijus kriknu i pomisli da će se onesvestiti. – Oh! – prošaputa. – Bože moj, bože moj, nagrađujete me za moju nevinost i moje zatočeništvo, pošto ste dopustili da ova dva cveta cvetaju pred prozorčetom moje tamnice. – Poljubite je, – reče Roza – kao što sam je ja malopre poljubila. Kornelijus, zadržavajući dah, dodirnu vrhom usana vršak cveta, i nikada poljubac dat usnama žene, bile to i Rozine usne, nije mu dublje prodro u srce. Lala je bila lepa, divna, veličanstvena, stabljika je imala više od osamnaest palaca u visinu, izbijala je posred četiri zelena lista, glatka i prava kao vrhovi koplja, cvet je bio sasvim crn i blistao se kao ugljen. – Rozo, – reče Kornelijus sav uzdrhtao, – Rozo, ni trenutka da se gubi, treba pisati pismo. – Napisano je, dragi Kornelijuse, – reče Roza. – Zaista! – Dok se lala otvarala, ja sam pisala, jer nisam htela ni časa da gubim. Pogledajte pismo i recite mi da li je dobro. Kornelijus uze i pročita pismo, napisano rukopisom koji je daleko lepši nego onaj od poslednjeg pisamceta koje je primio od Roze: Gospodine predsedniče, Crna lala će se otvoriti možda kroz deset minuta. Čim se otvori, poslaću vam vesnika da vas zamolim da dođete u tvrđavu Levenštajn da je lično uzmete. Ja sam ćerka tamničara Grifusa, skoro isto tako zarobljenica kao zatvorenici moga oca. Neću dakle moći da vam donesem tu divotu. Zato se usuđujem da vas preklinjem da lično dođete da je uzmete. Želja mi je da se zove Roza Barlenzis. Otvorila se; potpuno je crna… Dođite, gospodine predsedniče, dođite. Čast mi je biti vaša skromna služavka, ROZA GRIFUS
– Tako je, tako je, draga Rozo. Pismo je divno. Ne bih umeo da ga napišem tako prostosrdačno. Veću ćete dati sva obaveštenja koja vam budu tražili. Znaće se kako je lala bila stvorena, uz koliko pažnje, bdenja, bojazni; ali, zasad, Rozo, ni trenutka ne gubiti… Vesnik! Vesnik! – Kako se zove predsednik? – Dajte da napišem adresu. Oh, dobro je poznat. To je minher van Sistens, predsednik Harlemske opštine… Dajte, Rozo, dajte. I drhtavom rukom, Kornelijus napisa na pismu: „Minheru Petersu van Sistensu, predsedniku Opštine i predsedniku Cvećarskog društva u Harlemu“. – A sada, idite, Rozo, idite, – reče Kornelijus – i budimo pod zaštitom Gospoda koji nas je dosad tako dobro čuvao.
ZAVIDLJIVAC Doista je mladim ljudima bila preko potrebna zaštita neba. Nikada oni nisu bili tako blizu očajanja kao onog trenutka kada su mislili da su sigurni za svoju sreću. Čitaocu je već jasno da je Jakov, naš stari prijatelj, bolje reći, naš stari neprijatelj, Isak Bokstel. Isak je pratio iz Buitenhofa do Levenštajna predmet svoje ljubavi i predmet svoje mržnje: Crnu lalu i Kornelijusa van Barlea. Ono što niko drugi, osim ljubitelja lala i to ljubitelja zavidljivog, ne bi nikada mogao otkriti, to jest postojanje lukova i zatvorenikove ambicije, zavist je učinila da Bokstel to ako ne otkrije, a ono nasluti. Videli smo da je, srećnije pod imenom Jakov nego pod imenom Bokstel, oklopio prijateljstvo sa Grifusom, čiju je zahvalnost i gostoprimstvo zalivao nekoliko meseci najboljom rakijom koja se ikada pekla između Teksela i Antverpena. Uspavao je njegovo nepoverenje; jer, kao što smo videli, stari Grifus je bio nepoverljiv; uspavao je njegovo nepoverenje laskajući mu brakom sa Rozom. Podsticao je, osim toga, njegove tamničarske nagone, pošto je polaskao očinskoj gordosti. Podsticao mu je njegove tamničarske nagone opisujući mu najmračnijim bojama učenog zatvorenika kota je Grifus držao pod katancem, i koji je, po pričanju lažnog Jakova, napravio savez sa đavolom da nanese štetu njegovoj visosti Oranskom princu. Bio je isto tako dobro uspeo i kod Roze, ne time što bi u njoj izazvao kakve naklonosti prema sebi, Roza je uvek malo volela minhera Jakova, već joj je govoreći o braku i ludom zanosu, ugasio bio sve sumnje koje je mogla da ima. Videli smo kako ga je izdala njegova nesmotrenost što je pratio Rozu u
baštu, i kako je nagonski Kornelijusov strah naterao mlade ljude da budu na oprezi. Čitalac se toga seća da je zatvorenikovu zabrinutost najviše izazvala velika Jakovljeva ljutnja na Grifusa, kada je ovaj zgazio luk. A bes Bokstelov bio je utoliko veći što je on tog trenutka podozrevao da Kornelijus ima i drugi luk, a da postoji ni najmanje nije sumnjao. Tada je stao da vreba Rozu i da je prati ne samo kad je silazio u baštu već i po hodnicima. Samo, kako ju je sada pratio noću i bosonog, nisu ga ni videli ni čuli. Izuzev onog puta kada se Rozi učinilo da je nešto slično senci promaklo stepenicama. No bilo je već dockan, Bokstel je iz ustiju samog zatvorenika saznao za postojanje i drugog luka. Prevaren Rozinom lukavošću, koja se pravila da ga je zakopala u leji, i ne sumnjajući da je mala komedija bila izvedena da bi ga primorala da se izda, on udvostruči obazrivost i uvede u igru sve lukavosti svog duha da bi nastavio da vreba druge a sam da ne bude vreban. Video je kako Roza odnosi veliki ćup od keramike iz kuhinje svoga oca u svoju sobu. Video je kako Roza pere, uz obilje vode, svoje lepe ruke pune zemlje koju je izmesila da lali spremi što je moguće bolje ležište. Najzad, uzeo je pod zakup, na jednom tavanu malu jednu sobu, tačno prekoputa Rozinog prozora; dosta udaljenu da ga ne bi mogli poznati golim okom, ali dosta blizu da bi pomoću svog teleskopa mogao da prati šta se sve događa u devojčinoj sobi, kao što je u Dordrehtu pratio šta se sve događa u Kornelijusovoj sušnici. Nije bio proveo na svom tavanu ni tri dana a već je svaku sumnju razagnao. Već od ujutru ćup je bio na prozoru izložen jutarnjem suncu i slična Mijerisovim26 ili Metsisovim27 ljupkim ženama, Roza se pojavljivala na prozoru uokvirena prvim zelenim grančicama vinove loze i puzavice. Roza je zemljani ćup gledala takvim pogledom da je on Bokstelu otkrivao stvarnu vrednost predmeta koji se nalazio u ćupu.
U ćupu je, dakle bio drugi luk, to jest poslednja nada zatvorenikova. Kada je pretilo da će noći biti suviše hladne, Roza je unosila ćup u sobu. Nije bilo sumnje, ona je radila po Kornelijusovim uputstvima, koji se bojao da se luk ne smrzne. Kada je sunce postalo toplije, Roza je zemljani ćup unosila od jedanaest do dva časa posle podne, jer se Kornelijus bojao da se zemlja ne osuši. Ali kad vršak cveta izbi iz zemlje, Bokstel se potpuno uveri u postojanje i drugog luka; kad vide zahvaljujući svom teleskopu, da je cvet za palac visok zavidljivac više nikakve sumnje nije imao. Kornelijus je imao dva luka, i jedan od njih bio je poveren ljubavi i nezi Rozinoj. Jer, kao što se može pomisliti, Bokstelu nije izmakla ljubav dvoje mladih. Dakle, trebalo je naći načina da se taj drugi luk oduzme Rozinoj nezi i Kornelijusovoj ljubavi. Samo to nije bilo lako izvesti. Roza je bdela nad svojom lalom kao što majka bdi nad detetom: još bolje, kao što golubica leži na jajima. Roza nikada nije preko dana napuštala sobu; što je bilo još čudnije, nije napuštala svoju sobu ni uveče. Sedam dana je Bokstel uzaludno vrebao Rozu, Roza ne iziđe iz svoje sobe. To su bili onih sedam dana nesporazuma radi kojih je Kornelijus bio toliko nesrećan, koji su ta istovremeno lišavali vesti i o Rozi i o lali. Da li će se Roza večito ljutiti na Kornelijusa? Onda bi krađa bila mnogo teža nego što je minher Isak u prvi mah mislio. Kažemo krađa, jer se Isak jednostavno odlučio da ukrade lalu; a, pošto je rasla u najdubljoj tajanstvenosti, i dvoje mladih krilo njeno postojanje od celog sveta; pošto će se pre verovati njemu, poznatom odgajivaču lala, nego nekoj devojci, koja nije znala ništa o pojedinostima gajenja cveća, ili nekome zatvoreniku, osuđenom zbog veleizdaje, zatvorenom, čuvanom i vrebanom, i koji bi slabo mogao da protestvuje iz svog zatvora; i uostalom, pošto će on biti pritežalac lale, pa kako u pogledu nameštaja i drugih pokretnih stvari, posedovanje označava vlasništvo, to će iz svih tih razloga sigurno on dobiti
nagradu, i biti sigurno nagrađen umesto Kornelijusa, te lala, umesto da se zove Tulipa nigra Barlaensis zvaće se Tulipa nigra Boxtelensis ili Boxtelea. Minher Isak još nije bio utvrdio koja će od ova dva imena dati crnoj lali; ali kako su oba isto značenje imala, nije u tome ležala glavna tačka. Glavna tačka bila je ukrasti lalu. Ali, da bi Bokstel mogao da ukrade lalu, trebalo je da Roza iziđe iz svoje sobe. Zato se Jakov ili Isak kako se god hoće, iskreno obradova kad vide da se ponovo nastaviše uobičajeni večernji sastanci. Prvo je iskoristio Rozino odsustvo da prouči njena vrata. Vrata su se dobro zatvarala i to dvaput, pomoću jednostavne brave, ali je od njih samo Roza imala ključ. Bokstel je pomislio da ukrade Rozi ključ, ali, osim toga što nije bilo lako pretresti devojčin džep, Roza bi, primetivši da je izgubila ključ, promenila bravu, i ne bi izlazila iz svoje sobe dokle god brava ne bi bila promenjena, i Bokstel bi tako počinio nepotreban zločin. Bolje je bilo, dakle, upotrebiti neko drugo sredstvo. Bokstel je sakupio sve ključeve koje je mogao pronaći, i dok su Roza i Kornelijus provodili na prozorčetu svoje srećne časove, on ih je sve probao. Dva ključa uđoše u bravu, jedan se okrenu jedanput ali drugi put zastade. Trebalo je, dakle, samo malo popraviti ključ. Bokstel ga obloži tankim slojem voska i ponovi opit. Smetnja koju je ključ susreo pri drugom obrtu ostavi trag na vosku. Bokstel je sad samo po tom otisku imao da upotrebi oštru i tanku turpiju. Za dva dana rada Bokstel je ključ savršeno podesio. Rozina vrata otvarala su se bez šuma, bez napora, i Bokstel se nađe u devojčinoj sobi, nasamo sa lalom. Prvo kažnjivo Bokstelovo delo bilo je što je prešao preko zida da iskopa lalu; drugo kad je u Kornelijusovu sušnicu ušao kroz otvoren prozor; treće što se uvukao u Rozinu sobu sa tuđim ključem. Kao što se vidi zavist je krupnim koracima vodila Bokstela u zločin. Bokstel se, dakle, nađe nasamo sa lalom.
Običan lopov bi uzeo ćup pod mišku i odneo bi ga. Ali Bokstel nije bio običan lopov i on dobro razmisli. Uvide, prvo, gledajući na lalu, pomoću svoje pritajene lampe, da još nije toliko napredovala da bi se sa izvesnošću znalo da će cvetati crno, mada je prema spoljnim znacima to bilo vrlo verovatno. Drugo, ako ne cveta crno, ili ako cveta crno sa ma kakvom mrljom, da bi krađa bila nepotrebna. Treće da bi se glas o krađi rasprostro, da bi posumnjali ko je lopov prema onom što se dogodilo u bašti, da bi se preduzela traženja i, da bi, ma kako dobro sakrio lalu, ipak mogli da je pronađu! Uvide, zatim, ma sakrio on lalu tako da se ne može pronaći, ipak joj se, zbog prenosa koje će morati da pretrpi, može da desi nesreća. I najzad uvide da bi bolje bilo, pošto već ima ključ od Rozine sobe, i pošto može unutra ući kad hoće, da bi bolje bilo sačekati cvetanje lale, uzeti je jedan sat pre nego što se otvori, ili jedan sat pošto bude otvorena, i istog trenutka poći bez zadržavanja za Harlem, gde bi, pre nego što bi mogli da protestvuju, ona bila pred svojim sudijama. Tada bi, onoga ili onu, ko bi protestvovao Bokstel optužio za krađu. Plan je bio dobro smišljen i dostojan u svemu onoga ko ga je smislio. Tako je svake večeri, za vreme onog nežnog časa koji su mladi ljudi provodili na prozorčetu zatvora, Bokstel ulazio u devojčinu sobu, ne da oskrnavi svetilište nevinosti, već da prati napredak crne lale u njenom rascvetavanju. Večeri do koje smo došli, hteo je da uđe kao i ostalih; ali, kao što smo videli, mladi ljudi su izmenjali samo nekoliko reči i Kornelijus je Rozu oterao da bdi nad lalom. Kada je video da Roza ulazi u svoju sobu deset minuta nakon što je iz nje izišla, Bokstel razumede da je lala cvetala ili da će da cveta. Te je noći, dakle, imala da se odigra velika igra; zato se Bokstel pojavi kod Grifusa sa dvostrukom količinom rakije nego inače. A to će reći sa bocom u svakom džepu. Kad je Grifus pijan, Bokstel je skoro gospodar kuće. U jedanaest časova, Grifus je bio mrtav pijan. U dva sata ujutru, Bokstel
vide kako Roza izlazi iz svoje sobe, ali se videlo da u rukama nosi neki predmet sa puno pažnje. Taj predmet je bez sumnje bila crna lala koja se rascvetala. Ali, šta će da uradi s njom? Da li će istog trenutka da krene s njom za Harlem? Nije bilo moguće da će mlada devojka preduzeti sama, noću, takvo putovanje. Da li će samo da pokaže Kornelijusu lalu? Bilo je verovatno. Pratio je Rozu bosonog i na vrhovima prstiju. Video je kako se približava prozorčetu. Čuo je kako zove Kornelijusa. Pri svetlosti prituljene lampe, ugleda otvorenu lalu, crnu kao noć u kojoj je bila skrivena. Ču za utvrđenu nameru između Kornelijusa i Roze da pošalju vesnika u Harlem. Vide usne dvoje mladih kako se dodiruju i ču Kornelijusa kako je rekao Rozi da ide. Vide kako Roza gasi svoj fenjer i vraća se u svoju sobu. Vide kako je ušla u sobu. Zatim vide je, deset minuta docnije, kako izlazi iz sobe, i pažljivo, dva puta, da obrće ključ u bravi. Zašto je s tolikom brigom zatvarala ta vrata, znači da je iza njih skrivala crnu lalu. Bokstel, koji je video sve to skriven na odmorištu sprata iznad Rozine sobe, spuštao se jedan stepenik niže dok je i Roza to radila. Tako kad je Roza silazila niz poslednji stepenik svojim lakim korakom, Bokstel je, još lakšom rukom, dodirivao bravu Rozine sobe. U toj ruci bio je onaj drugi ključ koji je otvarao vrata Rozine sobe isto tako dobro kao i onaj pravi. Eto zašto je mladim ljudima bila potrebna zaštita nebesa.
LALA MENJA GOSPODARA Kornelijus je stojao na mestu na kome ga je Roza ostavila, tražeći u sebi, uzaludno, snagu da ponese dvostruki teret svoje sreće. Prođe pola časa. Već su prvi, plavičasti i sveži sunčevi zraci ulazili kroz rešetke tamničke sobe, kada Kornelijus iznenada uzdrhta zbog koraka koji su se peli stepenicama i krikova koji su postajali sve bliži. Skoro istog trenutka, njegovo se lice nađe uz Rozino bledo i izmenjeno. On se odmače i sam bledeći od užasa. – Kornelijuse, Kornelijuse, – uzviknu ona zadihana. – Šta je, šta je? – zapita zatvorenik. – Kornelijuse, lala… – Pa šta? – Kako da vam to kažem? – Recite, Rozo, recite. – Uzeli su nam je, ukrali. – Uzeli su nam je, ukrali je! – uzviknu Kornelijus. – Da, – reče Roza oslanjajući se o vrata da ne bi pala. – Da, uzeli, ukrali. I protiv njene volje, noge joj poklecnuše, ona skliznu i pade na kolena. – Ali, kako, – upita Kornelijus – recite mi, objasnite mi… – Oh nisam ja kriva, prijatelju. Sirota Roza, nije se više usuđivala da kaže: dragi moj. – Ostavili ste je samu! – reče Kornelijus očajnim glasom. – Jedan jedini trenutak, da obavestim našeg vesnika koji stanuje jedva pedesetak koračaji, na obali Vahala. – I za to vreme, uprkos mojim savetima, vi ste ostavili ključ u vratima,
nesrećno dete. – Ne, ne, ne, i eto šta ne razumem, ključ me nije napuštao, stalno sam ga držala u ruci, stežući ga, kao da sam se bojala da će mi pobeći. – Ali onda, kako je moguće? – Otkud znam. Dala sam vesniku pismo i on je pošao ispred mene. Vraćam se, vrata su zatvorena, svaka stvar je na svom mestu u mojoj sobi, izuzev lale koja je nestala. Mora da je neko nabavio ključ moje sobe ili je napravio neki lažan ključ. Ona se zaceni, suze joj nisu davale da govori. Kornelijus, nepomičan, izmučenog lica, slušao je gotovo ne razumevajući, šapćući samo: – Ukradena, ukradena, ukradena! Izgubljen sam. – Oh, gospodine Kornelijuse, milost, milost! – vikala je Roza. – Umreću. Na tu Rozinu iretnju, Kornelijus zgrabi rešetke prozorčeta i, besno ih tresući, uzviknu: – Rozo, istina, pokrali su nas, ali da li smemo dopustiti da nas to dovede do očajanja. Ne, nesreća je velika, ali se možda može popraviti; Rozo, mi znamo ko je lopov. – Avaj, otkud vam to mogu sigurno reći? – Oh, ja ću vam reći, to je onaj gnusni Jakov. Hoćemo li ga pustiti da u Harlem nosi plod naših radova, plod naših briga, dete naše ljubavi. Rozo, treba ga goniti, treba ga stići. – Ali kako ćemo sve to uraditi, prijatelju, a da ne otkrijemo mom ocu da smo bili u dosluhu? Kako ću ja, tako malo slobodna žena, tako nevešta, postići cilj koji, možda, ni vi ne biste postigli? – Rozo, Rozo, otvorite mi ova vrata i videćete da li ga ja neću stići. Videćete da li ja neću otkriti lopova. Videćete da li ga ja neću naterati da prizna svoj zločin. Videćete da li ga neću naterati da traži milost! – Avaj, – reče Roza briznuvši u plač – mogu li da vam otvorim? Da li su ključevi kod mene? Da sam ih imala zar ne biste već odavno bili slobodni? – Vaš ih otac ima, vaš bestidni otac, dželat koji mi je već zgazio prvi luk moje lale. Oh, bednik, bednik! On je saučesnik Jakovljev. – Tiše, tiše, za ime boga.
– Oh, ako mi ne otvorite, Rozo, – uzviknu Kornelijus, do krajnosti razdražen – provaliću ovu rešetku i pobiću sve što nađem u tamnici. – Prijatelju, imajte milosti. – Kažem vam, Rozo, da ću da razrušim zatvor, sve kamen po kamen. Nesrećnik je obema rukama, čiju je snagu udvostručio bes, drmao vrata uz veliki tresak, ne brinući se o odjecima svoga glasa koji je grmeo u dnu zvučne spirale stepeništa. Roza, uplašena, uzalud je pokušavala da umiri tu besnu buru. – Kažem vam da ću ubiti sramnog Grifusa, – urlao je van Barle – kažem vam da ću proliti njegovu krv kao što je on prolio krv moje crne lale. Nesrećnik je počeo da ludi. – E pa, dobro, – reče Roza – dobro, umirite se, uzeću ključeve, otvoriću vam, ali se smirite, dragi Kornelijuse. Ona ne dovrši a jedan urlik prekide njenu rečenicu. – Otac! – uzviknu Roza. – Grifus! – zareža van Barle. – Ah, zlikovče! Stari Grifus, usred te buke, bio se popeo a da ga nisu čuli. On grubo uhvati ćerku za ruku. – Ha, uzećete mi ključeve! – reče glasom koga je bes gušio. – Ah, ovaj zločinac, ovo čudovište, ovaj zaverenik koga treba obesiti, to je vaš Kornelijus! Aha, tako, u dosluhu sa državnim zatvorenicima! Dobro. Roza u očajanju sklopi ruke. – Oho, – nastavi Grifus, prelazeći od grozničavog glasa srdžbe na hladnu ironiju pobednika – oho gospodine nevini ljubitelju lala, oho, gospodine mirni učenjače, vi ćete me ubiti, vi ćete popiti moju krv. Vrlo dobro, je l’ samo to? I to u dosluhu s mojom ćerkom. Isuse, ja se, dakle, nalazim u razbojničkoj pećini, u lopovskoj špilji! Ah, gospodin guverner će sve to već ujutru saznati, a i njegova visost statuder sve će to znati sutra. Poznajemo mi zakon: Ko god se u zatvoru buni, tačka 6. Daćemo vam sada drugo izdanje Buitenhofa, gospodine učenjače, a ovog puta dobro izdanje. Da, da, grizite pesnice kao medved u kavezu. A vi, lepotico, pojedite svoga Kornelijusa očima. Obaveštavam vas, jaganjci moji, da više nećete imati sreću da zajedno kujete zavere. Hajde, odrođena kćeri, silazi. A vi, gospodine učenjače,
doviđenja; budite mirni, doviđenja! Roza, luda od straha i očajanja, posla poljubac svom prijatelju; pa bez sumnje obasjana kakvom iznenadnom pomišlju, polete niz stepenice govoreći: – Sve još nije izgubljeno, računaj na mene, dragi Kornelijuse. Otac pođe za njom urlajući. Što se tiče sirotog ljubitelja lala, on malo pomalo pusti rešetke koje su držali njegovi zgrčeni prsti; glava mu oteža, oči zaigraše u svojoj duplji, i on pade teško na pod sobe, šapćući: – Pokrali, pokrali su me. Za to vreme, Bokstel, izišavši iz tvrđave kroz vrata koja je otvorila Roza, Bokstel, sa crnom lalom obavijenom širokim ogrtačem, Bokstel je uleteo u čeze koje su ga čekale u Gorkumu i nestao. Kao što se može misliti nije obavestio prijatelja Grifusa o svom iznenadnom odlasku. Išao je polako, jer se ne mogu nekažnjivo terati brzo kola koja nose crnu lalu. Ali je Bokstel, bojeći se da ne stigne dockan, dao da se u Delftu izradi sanduk obložen lepom svežom mahovinom, u koji uvuče lalu; cvet se u njemu tako meko smestio, podržavan sa svih strana a izložen vazduhu odozgo, da su čeze mogle da pređu u galop bez onasnosti. Stigao je sutradan u Harlem, mrtav umoran ali pobedonosan, promenio je lali ćup, da bi izbrisao svaki trag krađe, stari je razbio i komade bacio u kanal. Napisa onda pismo Cvećarskom društvu u kome je obaveštavao da je stigao u Harlem sa potpuno crnom lalom, i smesti se u dobru gostionicu sa svojim netaknutim cvetom. I tamo ostade, čekajući.
PREDSEDNIK VAN SISTENS Kad je napustila Kornelijusa, Roza je bila odlučila šta će da uradi. Vratiće mu crnu lalu koju joj je ukrao Jakov ili ga više nikad neće videti. Videla je očajanje sirotog zatvorenika, njegovo dvostruko i neizlečivo očajanje. S jedne strane doista je predstojao neizbežan rastanak pošto je Grifus otkrio tajnu njihove ljubavi i njihovih sastanaka. S druge strane, bio je to kraj svim nadama ambicije Kornelijusa van Barlea, a te je nade hranio on već sedam godina. Roza je bila od onih žena koje klonu pred jednom sitnicom, ali koje, pune snage protiv krajnje nesreće, u samoj nesreći nalaze energije da se bore protiv nje, ili sredstvo kojim će da je poprave. Mlada devojka ode u svoju sobu, baci poslednji pogled da vidi nije li se prevarila, da lala nije u kakvom kutu izbegla njenom pogledu. Ali je Roza uzalud tražila, lale nije bilo te nije, lala je bila ukradena, te ukradena. Roza napravi mali paket od odela koje joj je bilo potrebno, uze svojih ušteđenih tri stotine forinata, to jest celo svoje imanje, potraži pod čipkama treći luk koji je tamo ležao, sakri ga brižljivo u nedra, zaključa dva puta svoja vrata da bi, za toliko koliko je potrebno vremena da se vrata otvore, odložila otkrivanje njenog bekstva, siđe niz stepenice, iziđe kroz tamnička vrata koja su jedan čas pre toga propustila Bokstela, i ode do trgovca konja da zakupi jedne čeze. Trgovac je imao samo jedne čeze, baš one koje je Bokstel veče uoči toga uzeo pod zakup i sa kojima je jurio Delftskim drumom. Kažemo Delftskim drumom, jer je trebalo mnogo zaobilaziti da se od Levenštajna dođe do Harlema; ptičijim letom rastojanje bi bilo upola manje. Ali samo ptice mogu da putuju ptičijim putem po Holandiji, zemlji koja je na svetu najviše ispresecana rekama, potocima, rečicama, kanalima i jezerima.
Roza je, dakle, morala da uzme konja koga joj trgovac lako dade pošto je znao da je Roza ćerka vratara tvrđave. Roza se nadala da stigne svog vesnika, dobrog i čestitog mladića koga bi povela sobom i koji bi joj bio i vodič i potpora. Doista, nije na milju odmakla kad ga opazi kako je grabio puteljkom kraj druma koji je išao uporedo sa rekom. Potera konja kasom i stiže ga. Čestiti mladić nije znao značaj poruke koju je nosio a međutim tako je hitao kao da je znao. Za manje od sata bio je prešao milju i po. Roza mu uze pismo koje je postalo nepotrebno i izloži mu šta očekuje od njega. Lađar joj se stavi na raspoloženje, obećavajući da će ići isto toliko brzo kao i konj samo ako mu Roza dopusti da prisloni ruku bilo na sapi životinje bilo na greben. Devojka mu dopusti da ruku prisloni gde hoće samo da ne zaostaje. Dva putnika već su bila pet časova na putu i već su prešli više od osam milja, a čiča Grifus još ni pomišljao nije da mu je kći napustila tvrđavu. Tamničar, u suštini vrlo rđav čovek, uživao je što je svojoj kćeri ulio smrtonosni strah. Ali dok je on sebi čestitao kako će tako lepu priču imati da priča Jakovu, Jakov je takođe bio na putu za Delft. Samo je on, zahvaljujući svojim čezama, izmakao četiri milje ispred Roze i lađara. Dok je on zamišljao da Roza drhti ili se duri u svojoj sobi, Roza je grabila napred. Niko, dakle, izuzev zatvorenika, nije bio tamo gde je Grifus zamišljao da se nalazi. Roza se tako retko pojavljivala kod svog oca otkako je negovala lalu, da Grifus tek o ručku, to jest u podne, primeti da mu se kći duri, na štetu njegovog apetita, već prilično dugo vremena. Pozva je preko jednog svog ključara; zatim kako ovaj siđe javljajući da je uzalud tražio i uzalud zvao, odluči da je on sam pozove i potraži. Najpre ode pravo u njenu sobu; ali je uzalud lupao, Roza ne odgovori. Dovedoše tamničkog bravara; bravar otvori vrata, ali Grifus ne nađe Rozu
kao što ni Roza nije našla lalu. Roza je, tog trenutka, ulazila u Roterdam. I tako je Grifus ne nađe niti u kuhinji, niti u sobi, pa ni u bašti. Može se zamisliti tamničarev bes kada je saznao, pošto je pretražio celu okolinu, da mu je kći uzela konja i kao prava lutalica otišla neznano kud. Grifus se besan pope kod van Barlea, ispsova ga, zapreti mu, prodrma ceo njegov ubogi nameštaj, obeća mu samicu, obeća mu zatvor u podrumu, obeća mu glad i šibanje. Kornelijus i ne slušajući šta mu govori tamničar, pustio je da ga vređa, psuje, da mu preti, ostajući sumoran, nepomičan, smrvljen, neosetljiv prema ma kakvom uzbuđenju, obamro prema strahu. Pošto je Rozu tražio na sve strane, Grifus potraži Jakova i kako ne nađe ni njega posumnja tog trenutka da mu Jakov nije odveo kćer. Međutim, devojka, pošto se dva sata odmorila u Roterdamu, krenula je dalje na put. Iste večeri spavala je u Delftu, a sutradan je stigla u Harlem, četiri sata posle Bokstela. Roza odmah zatraži da je odvedu kod predsednika Cvećarskog društva, gospodina van Sistensa. Zateče dostojanstvenog građanina na važnom poslu. Sastavljao je izveštaj upravi društva. Izveštaj se nalazio na jednom velikom komadu hartije pisan najlepšim predsednikovim rukopisom. Roza se prijavila pod običnim svojim imenom Roza Grifus, i ma kako bilo zvučno ono je bilo nepoznato predsedniku, i Roza prema tome bi odbijena. Teško je u Holandiji, zemlji nasipa i brana, prekršiti naredbe. Ali Roza ne ostade na tome, ona je sebi dala jedan zadatak i zaklela se da je neće obeshrabriti ni odbijanja, ni grubosti, ni uvrede. – Javite gospodinu predsedniku – reče ona – da dolazim zbog crne lale. Ove reči, ništa manje magične od čuvenog Sezame, otvori se iz Hiljadu i jedne noći, poslužiše joj kao ulaznica. Zahvaljujući ovim rečima, ona prodre do kancelarije predsednika van Sistensa, koga vide kako joj ljubazno polazi u susret. Bio je to prijatan čovečuljak, mršavog tela, koje je prilično tačno
predstavljalo stabljiku cveta, glava čašicu a dve neodređene i opuštene ruke dvostruki dugi list lale, njihanje tela koje mu je bilo urođeno, dopunjavalo je njegovu sličnost sa cvetom kada se povija pod dahom vetra. – Gospođice, – uzviknu – vi dolazite od strane Crne lale, rekoste? Za gospodina predsednika Cvećarskog društva, Tulipa nigra je bila prvorazredna veličina koja je mogla, kao kraljica cveća, da šalje ambasadore. – Da, gospodine, – odgovori Roza – dolazim da vam govorim o njoj. – Je li dobro? – zapita van Sistens sa smeškom nežnog obožavanja. – Avaj, gospodine, ne znam, – reče Roza. – Kako! Da joj se nije dogodila kakva nesreća? – Velika nesreća, gospodine, ali ne njoj nego meni. – Kakva? – Ukrali su mi je. – Ukrali su vam crnu lalu? – Da, gospodine. – A ko, znate li? – Oh, sumnjam ali još ne smem da optužim. – Ali to će se lako proveriti. – Kako to? – Otkako su vam je ukrali lopov ne bi mogao biti daleko. – Kako ne bi bio daleko? – Zato što sam je video nema dva sata. – Videli ste crnu lalu? – uzviknu Roza poletevši prema gospodinu van Sistensu. – Kao što vas vidim, gospođice. – Ali gde to? – Kod vašeg gazde verovatno. – Kod mog gazde? – Da. Niste li vi u službi gospodina Isaka Bokstela? – Ja?
– Svakako vi. – Ali, šta vi mislite ko sam ja, gospodine? – A, šta mislite ko sam ja? – Gospodine, vi ste, nadam se, ono što jeste, to jest uvaženi gospodin van Sistens, predsednik Opštine Harlema i predsednik Cvećarskog društva. – I vi dolazite da mi kažete? – Dolazim da vam kažem, gospodine, da su mi ukrali lalu. – Vaša lala je onda lala gospodina Bokstela. Hajde, vi se rđavo izražavate, dete moje; nisu vama, već gospodinu Bokstelu, ukrali lalu. – Ponavljam vam, gospodine, da ja ne znam ko je to gospodin Bokstel i da prvi put čujem to ime. – Vi ne znate ko je gospodin Bokstel, i vi ste imali takođe crnu lalu. – Ali zar postoji još jedna? – zapita Roza, sva uzdrhtala. – Postoji lala gospodina Bokstela, da. – Kakva je? – Pa crna, zaboga. – Bez mrlje? – Bez ijedne mrlje, bez ijedne tačke. – I vi imate tu lalu, je li ona ovde? – Ne, biće ovde izložena, jer moram prvo da je prikažem društvu pre nego što se nagrada dodeli. – Gospodine, – uzviknu Roza – taj Bokstel, taj Isak Bokstel, koji kaže da je sopstvenik crne lale… – I koji to doista i jeste. – Gospodine, nije li to mršav čovek? – Da. – Ćelav? – Da. – Unezverenog pogleda? – Mislim da jeste. – Uznemiren, povijen, krivih notu?
– Doista, dali ste, crtu po crtu, sliku gospodina Bokstela. – Gospodine, da li je lala u ćupu od bele i plave keramike sa žutim cvećem koje predstavlja kotaricu na trima stranama ćupa? – Ah, što se toga tiče nisam siguran, više sam gledao čoveka nego ćup. – Gospodine, to je moja lala, to je ova koja mi je ukradena; gospodine, to je moja sopstvenost; gospodine, došla sam ovde da je tražim od vas. – Oho! – učini gospodin van Sistens gledajući Rozu. – Šta! Vi dolazite da tražite lalu gospodina Bokstela! Gle, pa vi ste smela devojka! – Gospodine, – reče Roza, malo zbunjena tim rečima – ja ne kažem da tražim lalu gospodina Bokstela, kažem vam da tražim svoju lalu. – Vašu? – Da, onu koju sam zasadila, koju sam lično odgajila. – E pa, idite nađite gospodina Bokstela u krčmi kod Belog labuda, pogodićete se sa njim; što se mene tiče, pošto mi ova parnica izgleda teža nego ona što je bila izneta pred kralja Salomona, a pošto ne smatram da imam njegovu mudrost, zadovoljiću se da napišem izveštaj da utvrdim postojanje crne lale i da odredim sto hiljada forinata za njegovog izumitelja. Zbogom, dete moje. – Oh, gospodine, gospodine, – pokuša još jednom Roza. – Samo, dete moje, – nastavi van Sistens – kako ste lepi, mladi, kako još niste sasvim pokvareni, primite moj savet: budite obazrivi u ovoj stvari, jer mi u Harlemu imamo sud i zatvor; štaviše, vrlo smo osetljivi po pitanju časti lala. Idite, dete moje, idite. Gospodin Isak Bokstel, hotel kod Belog Labuda. I gospodin van Sistens, uzimajući svoje najlepše pero, nastavi da sastavlja svoj prekinut izveštaj.
JEDAN ČLAN CVEĆARSKOG DRUŠTVA Roza, van sebe, gotovo luda od radosti i straha pri pomisli da je crna lala ponovo nađena, pođe ka gostionici kod Belog labuda, sve u pratnji svog lađara, snažnog frizijskog momka, sposobnog da sam proguta deset Bokstela. Usput je lađar bio o svemu obavešten, ne bi ustuknuo pred bitkom kada bi do bitke došlo; a ako bi do bitke došlo imao je nalog da poštedi lalu. Ali kad je stigla do Grote Markt, Roza se najedared zaustavi; obuze je iznenadna pomisao. – Bože, – prošaputa – užasno sam pogrešila; izgubila sam možda i Kornelijusa i lalu i sebe! Skrenula sam pažnju, izazvala sam sumnju. Ja sam samo jedna žena i ovi se ljudi mogu udružiti protiv mene, onda sam izgubljena. – Oh, ja izgubljena, to nije ništa! Ali Kornelijus, ali lala. Onda se pribra jedan trenutak. – Ako otidem kod tog Bokstela pa ga ne poznam, ako taj Bokstel ne bude moj Jakov, ako je to neki drugi ljubitelj lala koji je, isto tako, otkrio crnu lalu, ili ako je moju lalu ukrao neko drugi a ne onaj na koga sumnjam, ili je već prešla u druge ruke, ako ne poznam čoveka već samo lalu, kako onda dokazati da je lala moja? A s druge strane, ako u tom Bokstelu poznam lažnog Jakova, ko zna šta će se dogoditi? Dok se mi budemo sporili lala će umreti! Oh, sveta Bogorodice, nadahni me! U pitanju je moj život, u pitanju je siroti zatvorenik koji možda ovog trenutka umire. Kada se tako pomolila, Roza je pobožno očekivala nadahnuće sa neba. Čula se, međutim, velika neka buka na kraju Grote-Markta. Ljudi su trčali, vrata su se otvarala; Roza, jedina, bila je neosetljiva prema tom pokretu stanovništva. – Treba da se vratim kod predsednika – šaputala je.
– Da se vratimo – reče lađar. Uputiše se uličicom La Paj koja ih odvede pravo u stan gospodina van Sistensa, koji je svojim rukopisom i najboljim perom nastavljao da piše svoj izveštaj. Svuda, kud je prolazila, Roza ni o čem drugom nije slušala nego o crnoj lali i nagradi od sto hiljada forinata; vest je već kružila kroz varoš. Roza nije imala teškoća da ponovo uđe kod gospodina van Sistensa koga, kao i prvi put, ponovo uzbudi magična reč crna lala. No kad poznade Rozu, o kojoj je već stekao bio mišljenje kao o ludi ili gore još od toga, ljutnja ga obuze te htede da je vrati. Ali Roza sklopi ruke i sa naglaskom čestite istinitosti koji do srca prodire, reče: – Gospodine, tako vam neba nemojte me odbijati; naprotiv, saslušajte što ću vam reći, pa ne budete li mi mogli udeliti pravdu, bar ni sebi nećete prebacivati jednog dana, pred licem Gospoda, da ste bili saučesnik jednog rđavog dela. Van Sistens je poigravao od nestrpljenja: ovo je drugi put da ga Roza uznemirava usred sastavljanja izveštaja, u koji je ulagao svoje dvostrano samoljublje – predsednika Opštine i predsednika Cvećarskog udruženja. – Ali moj izveštaj! – uzviknu. – Moj izveštaj o crnoj lali! – Gospodine, – produžavala je Roza sa čvrstinom koju daju nevinost i istina – gospodine, ako me vi ne saslušate, vaš izveštaj o crnoj lali zasnivaće se na kriminalnim ili na lažnim činjenicama. Preklinjem vas, gospodine, dovedite tu pred vas i preda me tog gospodina Bokstela, za koga pretpostavljam da je gospodin Jakov, i zaklinjem se bogom da ću mu ostaviti u svojinu lalu ako ne budem poznala ni lalu ni vlasnika. – Vraga! Divna vajda od toga. – Šta želite tim da kažete? – Pitam ja vas šta će se time dokazati ako ih budete poznali? – Ali, najzad, – reče Roza u očajanju – vi ste čestit čovek, gospodine. Pa eto, dali biste nagradu jednom čoveku za stvar koju ne samo što nije izumeo, već koja je uz to i ukradena. Možda je naglasak Rozin, kojim je ove reči propratila, stvorio u srcu van
Sistensa izvesno uzbuđenje, i možda se već spremao da blažije odgovori sirotoj devojci, kada se na ulici diže velika buka, koja je izgledala jednostavno nastavak buke koju je Roza već čula, ali na koju ona nije obratila bila pažnju na Grote-Marktu. Bučni povici zatresoše kuću. Gospodin van Sistens oslušnu te povike koji su za Rozu bili prvo neka buka a sada samo običan zvuk. – Šta je to, – uzviknu predsednik – šta je to! Da li je moguće, jesam li ja dobro čuo? I potrča ka predsoblju, ne obraćajući više pažnju na Rozu koju ostavi u svojoj radnoj sobi. Tek što je stigao do predsoblja, gospodin van Sistens glasno kriknu ugledavši prizor na svojim stepenicama punim sveta sve do predsoblja. U pratnji, ili, bolje reći, okružen mnoštvom, jedan mladić obučen vrlo jednostavno u odelo od ljubičaste kadife izvezeno srebrom, peo se plemenitom sporošću po kamenim stepenicama koje su se blistale od beline i čistoće. Iza njega su išla dva oficira, jedan mornarski, drugi konjički. Van Sistens, probijajući se između unezverenih slugu, pokloni se, skoro ničice pade pred novodošavšim koji je prouzrokovao svu tu uzrujanost. – Gospodaru, – uzviknu – gospodaru! Vaša visost kod mene u kući, to je zanavek sjajna počast za moju skromnu kuću. – Dragi gospodine van Sistensu, – reče Viljem Oranski sa spokojstvom koje je kod njega zamenjivalo osmeh, – ja sam pravi Holanđanin, volim vodu, pivo i cveće, ponekad čak i onaj sir koga Francuzi cene; među cvećem, naravno da najviše volim lale. Čuo sam u Lajdenu da grad Harlem ima najzad crnu lalu, i pošto sam se uverio da je ta stvar istinita, Mada neverovatna, došao sam da o njoj zapitam predsednika Cvećarskog društva. – Oh, gospodaru, gospodaru, – reče van Sistens očaran – kakva slava za Društvo ako se njegovi radovi dopadnu vašoj visosti. – Je li cvet ovde? – reče princ – koji se sigurno već kajao što je mnogo govorio. – Nažalost, nije, gospodaru, nije ovde.
– A gde je? – Kod svog sopstvenika! – Ko je njegov sopstvenik? – Jedan čestiti odgajivač iz Dordrehta. – Iz Dordrehta? – Da. – A zove se? – Bokstel. – Gde stanuje? – Kod Belog labuda; odmah ću ga pozvati, i ako za to vreme vaša visost hoće da me počastvuje i uđe u moj salon, on će se požuriti, kada sazna da je gospodar ovde, da gospodaru donese svoju lalu. – Dobro, pozovite ga. – Da, vaša visosti. Samo… – Šta? – Oh, ništa važno, gospodaru. – Sve je važno na ovom svetu, gospodine van Sistensu. – Pa, gospodaru, nastala je jedna teškoća. – Koja? – Lalu već potražuju uzurpatori. Istina je da vredi sto hiljada forinata. – Zaista? – Da, gospodaru, uzurpatori, krivotvorci. – Pa to je zločin, gospodine van Sistensu. – Da, vaša visosti. – A imate li dokaza o tom zločinu? – Ne, gospodaru, krivac… – Krivac, gospodine… – Hoću da kažem ona koja traži lalu, gospodaru, tu je, u sobi do nas. – Tu. Pa šta mislite o njoj, gospodine van Sistensu? – Mislim, gospodaru, da je pala u iskušenje zbog sto hiljada forinata.
– I ona traži lalu? – Da, gospodaru. – A šta podnosi, sa svoje strane, kao dokaz? – Hteo sam da je ispitam kada je vaša visost ušla. – Da je saslušamo, gospodine van Sistensu, da je saslušamo; ja sam prvi sudija u zemlji, saslušaću i izreći pravdu. – Eto, nađe se moj kralj Salomon – reče van Sistens klanjajući se i pokazujući princu put. Ovaj htede da pođe ispred svog vodiča kada se iznenada zaustavi: – Pođite napred i zovite me, gospodine. Uđoše u radnu sobu. Roza je još uvek bila na istom mestu, oslonjena o prozor i gledajući na vrt. – Aha, Frizijka! – reče princ primećujući zlatan kalpak i crvene Rozine suknje. Ova se okrenu na šum, ali jedva da opazi princa koji sede u najmračniji kut od sobe. Sva je njena pažnja bila usredsređena na tu važnu osobu koju su zvali van Sistens, a ne na tog skromnog stranca koji je pratio gospodara kuće i koji verovatno nije imao nikakvog imena. Skromni stranac uze neku knjigu iz biblioteke i dade znak van Sistensu da počne sa ispitivanjem. Van Sistens, sve na poziv mladića u ljubičastom odelu, sede, sav srećan i gord zbog važnosti koja mu je data. – Kćeri moja, – reče – obećavate li mi istinu, celu istinu o toj lali? – Obećavam vam. – Dobro, govorite dakle pred gospodinom; gospodin je član Cvećarskog društva. – Gospodine, – reče Roza – šta da vam kažem što vam nisam rekla? – E pa onda? – Onda da se vratim na molbu koju sam vam već uputila. – A to je?
– Da dovedete ovde gospodina Bokstela sa njegovom lalom; ako ne poznam da je to moja lala, ja ću to otvoreno reći; ali ako je poznam, ja ću je tražiti. Pa ma išla čak i do same njegove visosti statudera, sa mojim dokazima u ruci. – Vi dakle, imate dokaze, lepo moje dete? – Bog, koji zna da sam u pravu, pružiće mi ih. Van Sistens izmenja pogled sa princom, koji je još od prvih Rozinih reči izgleda pokušavao da u svojem sećanju nađe taj glas koji kao da je već jedanput zvučao u njegovim ušima. Jedan oficir iziđe da dovede Bokstela. Van Sistens nastavi ispitivanje. – A na čemu zasnivate tvrdnju da ste i sopstvenik crne lale? – reče on. – Pa na vrlo prostoj stvari, što sam je ja zasadila i odgajila u svojoj sopstvenoj oobi. – U svojoj sobi, a gde je ta vaša soba? – U Levenštajnu. – Vi ste iz Levenštajna? – Ja sam kći tamničara tvrđave. Princ učini pokret koji kao da je značio: – Aha, sada se sećam. I praveći se da čita, pogleda na Rozu sa više pažnje. – I vi volite cveće? – nastavi van Sistens. – Da, gospodine. – Onda ste vi cvećarka puna znanja? Roza se dvoumila trenutak, zatim glasom koji joj je išao pravo iz srca reče: – Gospodo, ja govorim časnim ljudima? Naglasak je bio tako istinit da van Sistens i princ odgovoriše istovremeno potvrdnim klimanjem glave. – E pa, ne, nisam ja cvećarka puna znanja, ne, ja sam samo sirota devojka iz naroda, sirota frizijska seljanka, koja pre tri meseca nije znala ni da čita ni
da piše. Ne, crnu lalu nisam ja pronašla. – Ko ju je pronašao? – Jedan ubogi zatvorenik u Levenštajnu. – Jedan zatvorenik u Levenštajnu? – reče princ. Na zvuk tog glasa sada Roza zadrhta. – Državni zatvorenik onda, – nastavi princ – jer u Levenštajnu ima samo državnih zatvorenika? I on nastavi da čita ili se bar pravio da nastavlja čitanje. – Da, – prošaputa Roza dršćući – da, državni zatvorenik. Van Sistens preblede čuvši takvo priznanje pred takvim svedokom. – Nastavite, – reče Viljem hladno predsedniku Cvećarskog društva. – Oh, gospodine, – reče Roza obraćajući se onome za koga je verovala da je njen pravi sudija – ja ću sebe teško da optužim. – Doista, – reče van Sistens – državni zatvorenici ne smeju da imaju dodira ni s kim u Levenštajnu. – Avaj, gospodine. – I prema onom što nam kažete, izgleda da ste se vi koristili vašim položajem tamničareve ćerke i da ste stupili u vezu sa zatvorenikom radi gajenja cveća? – Da, gospodine, – prošaputa Roza sasvim izgubljena – da, moram da priznam, viđala sam ga svakog dana. – Nesrećnice! – uzviknu gospodin van Sistens. Princ podiže glavu posmatrajući Rozin užas i predsednikovo bledilo. – To se ne tiče članova Cvećarskog društva; – reče svojim jasnim i čvrstim glasom – oni imaju da sude o crnoj lali i ne znaju za političke krivice. Nastavite, mlada devojko, nastavite. Van Sistens rečitim pogledom zahvali u ime lala novom članu Cvećarskog društva. Roza, umirena tom vrstom ohrabrenja koju joj je dao nepoznati, ispriča sve što se dogodilo za tri meseca, sve što je učinila, sve što je pretrpela. Govorila je o Grifusovoj okrutnosti, uništenju prvog luka, o zatvorenikovom bolu, o preduzetim merama da se drugi luk sačuva, o strpljivosti
zatvorenikovoj, njegovim strepnjama za vreme njihovog rastanka; kako je hteo da umre od gladi zato što nije imao vesti o svojoj lali; o radosti koju je osetio kada su se opet sastali, najzad o njihovom obostranom očajanju kada su videli da im je lala, koja se rascvetala, bila ukradena jedan čas posle cvetanja. Sve je to bilo izneto takvim verodostojnim glasom koji je princa ostavljao, bar naizgled, mirnog ali koji je na gospodina van Sistensa neizbežno ostavljao jak utisak. – Ali, – reče princ – vi odskora poznajete tog zatvorenika? Roza otvori svoje velike oči i pogleda nepoznatog koji se zavuče u tamu, kao da je hteo da izbegne taj pogled. – Zašto to, gospodine? – zapita. – Zato što je tek četiri meseca kako su tamničar Grifus i njegova kći u Levenštajnu. – To je tačno, gospodine. – Osim ako niste molili za premeštaj vašeg oca, da biste pratili nekog zatvorenika koji bi iz Haga bio premešten u Levenštajn. – Gospodine! – reče Roza crveneći. – Dovršite – reče Viljem. – Priznajem, poznavala sam zatvorenika u Hagu. – Srećni zatvorenik! – reče smešeći se Viljem. Tot trenutka, oficir koga su poslali po Bokstela vrati se i objavi princu da ga onaj po koga je išao prati sa svojom lalom.
TREĆI LUK Tek što je objavio Bokstelov dolazak a Bokstel lično stupi u salon gospodina van Sistensa, u pratnji dva čoveka koji su u jednom sanduku nosili dragoceni teret, koga položiše na sto. Princ je, obavešten o tome, izišao iz radne sobe, ušao u salon, divio se i ćutao, i bez reči se vrati na svoje mesto u mračnom uglu gde je sam bio namestio jednu fotelju. Roza, ustreptala, bleda, ispunjena strahom, čekala je da je pozovu da i ona pogleda. Ona ču Bokstelov glas. – To je on – uzviknu. Princ joj dade znak da ode i pogleda u salon kroz odškrinuta vrata. – To je moja lala, – uzviknu Roza – to je ona, poznajem je. Oh, siroti moj Kornelijus! I briznu u plač. Princ ustade, ode do vrata gde je neko vreme stajao u punoj svetlosti. Roza ga je netremice gledala. Više nego ikada bila je sigurna da je ona tog stranca već jedanput videla. – Gospodine Bokstele, – reče princ – izvolite ovamo. Bokstel dotrča užurbano i nađe se prema Viljemu Oranskom. – Njegova Visost! – uzviknu ustuknuvši. – Njegova Visost! – ponovi Roza zaprepašćena. Na taj uzvik koji je dolazio s leve strane, Bokstel se okrete i ugleda Rozu. Kad je ugleda celo telo zavidljivca uzdrhta kao da je u dodiru sa električnom strujom. – Ah, – prošaputa princ za sebe – zbunio se. Ali se Bokstel, uz veliki napor, već beše savladao.
– Gospodine Bokstele, – reče Viljem – izgleda da ste vi pronašli tajnu crne lale? – Da, gospodaru, – odgovori Bokstel glasom u kome se zapažala mala zbunjenost. Istina je da je ta zbunjenost mogla doći otuda što se odgajivač uzbudio kada je poznao Viljema. – Ali, – nastavi princ – evo jedne mlade devojke koja tvrdi da je i ona pronašla tu tajnu. Bokstel se prezrivo nasmeja i slegnu ramenima. Viljem je sve njegove pokrete pratio sa izvanrednom radoznalošću. – Tako, vi ne poznajete ovu mladu devojku? – reče princ. – Ne, gospodaru. – A vi, mlada devojko, poznajete li gospodina Bokstela? – Ne, ja ne poznajem gospodina Bokstela, ali poznajem gospodina Jakova. – Šta hoćete da kažete? – Hoću da kažem da se u Levenštajnu onaj koji se sada zove gospodin Isak Bokstel zvao gospodin Jakov. – Šta na to kažete, gospodine Bokstele? – Kažem da ta mlada devojka laže, gospodaru. – Vi poričete da ste ikada bili u Levenštajnu? Bokstel zastade: ukočenog i ispitivačkog oka, princ mu nije dopuštao da laže. – Ne mogu da poričem da sam bio u Levenštajnu, gospodaru, ali poričem da sam ukrao lalu. – Ukrali ste mi je, i to iz moje sobe! – uzviknu Roza gnevna. – Poričem to. – Slušajte, da li poričete da ste me pratili u baštu onog dana kad sam pravila leju u kojoj je trebalo da je zakopam? Da li poričete da ste me pratili onog dana kada sam se pravila da je zakopavam! Da li poričete da ste te večeri po mom odlasku poleteli na to mesto nadajući se da ćete naći luk? Da li poričete da ste s tim vašim rukama prekopavali zemlju, hvala bogu beskorisno, jer je to bilo samo lukavstvo da saznamo za vaše namere. Da li sve to poričete, recite? Bokstel nije smatrao za potrebno da odgovori na sva ta razna pitanja, i
zanemarujući započetu prepirku sa Rozom okrenu se princu: – Već je dvadeset godina, gospodaru, – reče – kako ja u Dordrehtu negujem lale, već sam u toj umetnosti stekao i izvestan glas: jedan od mojih lukova nosi u katalogu slavno jedno ime. Posvetio sam ga portugalskom kralju. Evo sada istine. Ova devojka je znala da sam ja našao crnu lalu i u dogovoru sa jednim svojim ljubavnikom koga ima u tvrđavi Levenštajn, ta je devojka rešila da me upropasti prisvajajući nagradu od sto hiljada forinata koju ću, nadam se, ja dobiti, zahvaljujući vašoj pravednosti. – Oh! – uzviknu Roza van sebe od ljutnje. – Mir! – reče princ. Zatim okrećući se Bokstelu: – Koji je taj zatvorenik, – reče – za koga kažete da je ljubavnik ove mlade devojke? Roza se zamalo ne onesvesti, jer je zatvorenik od prinčeve strane bio zabeležen kao veliki krivac. Bokstelu ništa nije moglo biti prijatnije od tog pitanja. – Ko je taj zatvorenik? – ponovi on. – Da. – Taj zatvorenik, gospodaru, je čovek čije će samo ime dokazati vašoj visosti, koliko se može verovati u njegovo poštenje. Taj zatvorenik je državni zatvorenik, koji je već jedanput osuđen na smrt. – Kako se zove? Roza sakri glavu među ruke sa pokretom očajanja. – Zove se Kornelijus van Barle, – reče Bokstel – i rođeni je kum onog zlikovca Kornelija de Vita. Princ uzdrhta. Njegovo mirno oko baci plamen, i mrtvačka ukočenost ponovo se preli preko njegovog nepomičnog lica. On ode do Roze i prstom joj pokaza da skloni ruke sa lica. Roza posluša, kao da je pod nekim magnetskim uticajem. – Vi ste mi u Lajdenu tražili premeštaj za svoga oca da bi ste pošli za tim čovekom? Roza spusti glavu i krajnje uzbuđena prikloni se šapućući:
– Da, gospodaru. – Nastavite – reče princ Bokstelu. – Nemam šta više da kažem, – nastavi ovaj – vaša visost sve zna. Sada, evo ono što nisam hteo da kažem da ne bih naterao ovu devojku da crveni iz nezahvalnosti. U Levenštajn sam došao svojim poslom; tamo sam se upoznao sa starim Grifusom, zaljubio sam se u njegovu kćer, tražio sam je za ženu, a kako nisam bio bogat a neobazriv, poverio sam joj svoju nadu da ću dobiti sto hiljada forinata. Da bih opravdao tu nadu ja sam joj pokazao crnu lalu. Tada, kako se njen ljubavnik, u Dordrehtu, pravio da se bavi odgajivanjem lala da bi prikrivao zavere koje kuje, oboje su se dogovorili da me upropaste. Uoči cvetanja lalu je uzela od mene ova devojka, odnela u svoju sobu gde sam imao sreću da je uzmem u trenutku kada je imala smelosti da šalje vesnika da bi gospodi iz Cvećarskog društva javila kako je pronašla veliku crnu lalu; ali se ona nije zbog toga zbunila. Bez sumnje da je za ono nekoliko časova što je lalu čuvala u svojoj sobi pokazala nekolicini osoba koju će pozvati da svedoče. Ali ste sada srećom, gospodaru, obavešteni, o ovoj spletkašici i njenim svedocima. – Oh, bože moj, bestidnik! – zajeca Roza sva uplakana, bacajući se statuderu pred noge, koji se, mada verujući da je kriva, sažaljivo odnosio prema njenoj užasnoj strepnji. – Rđavo ste postupili, mlada devojko, – reče – i vaš će ljubavnik biti kažnjen što vas je tako rđavo savetovao. Jer vi ste tako mladi i imate tako pošten izgled, te verujem da zlo dolazi od njega a ne od vas. – Gospodaru, gospodaru! – uzviknu Roza. – Kornelijus nije kriv. Viljem se prenu. – Nije kriv što vas je savetovao. Je li to hoćete da kažete? – Želim da kažem, gospodaru, da Kornelijus nije kriv za drugi zločin koji mu se pripisuje kao što nije ni za prvi. – Za prvi, a znate li šta je bio njegov prvi zločin? Znate li zašto je bio optužen i što je dokazano? Zato da je, kao saučesnik Kornelija de Vita, skrivao korespondenciju namesnika sa markizom de Luvoa. – Gospodaru, on nije znao da je čuvao tu korespondenciju; on nije to znao. Oh, bože moj, on bi mi to rekao. Zar bi to čisto srce moglo da ima tajnu koju krije od mene? Ne, ne, gospodaru, ponavljam vam, makar se izložila
vašoj srdžbi, Kornelijus je isto toliko kriv za prvi zločin koliko i za drugi, a za drugi koliko za prvi. Oh, kad bi vi poznavali mog Kornelijusa, gospodaru! – Jedan de Vit! – uzviknu Bokstel. – Eh, gospodar ga isuviše dobro poznaje, pošto mu je već jedanput oprostio život. – Mir! – reče princ. – Rekao sam da državne stvari ne dolaze u okvir Cvećarskog društva iz Harlema. Zatim, nabravši obrve, dodade: – Što se tiče lale budite spokojni, gospodine Bokstel, biće učinjeno po pravu. Bokstel se pokloni, srca ispunjenog radošću, i primi predsednikove čestitke. – A vi, mlada devojko, – nastavi Viljem Oranski – vi zamalo što niste počinili zločin, neću vas za to kazniti, ali će pravi krivac platiti za vas oboje. Čovek njegovog imena može da kuje zavere, može čak da izda… ali ne sme da krade. – Da krade! – uzviknu Roza. – Da krade Kornelijus! Oh gospodaru, nemojte; umro bi kad bi čuo vaše reči, vaše bi ga reči sigurnije ubile nego što bi to učinio mač dželata na Buitenhofu. Ako je krađe bilo, gospodaru, zaklinjem vam se da je ovaj čovek to počinio. – Dokažite – hladno reče Bokstel. – Da, da. S božjom pomoću ću dokazati – reče Frizijka energično. Zatim okrenuvši se Bokstelu: – Je li lala bila vaša? – Da. – Koliko ste imali češnjeva? Bokstel se dvoumio jedan tren, ali shvati da devojka ne bi postavljala to pitanje da su postojala samo dva poznata češnja. – Tri, reče. – Šta je bilo s tim češnjevima? – zapita Roza. – Šta je s njima bilo?… Jedan nije urodio, drugi je dao crnu lalu… – A treći? – Treći?
– Gde je treći? – Treći je kod mene – reče Bokstel sav zbunjen. – Kod vas, a gde, u Levenštajnu ili u Dordrehtu? – U Dordrehtu – reče Bokstel. – Lažete – uzviknu Roza. – Gospodaru, – dodade, obraćajući se princu – ja ću vam reći pravu istinu o tim češnjevima. Prvi je moj otac zgazio u zatvorenikovoj sobi, i ovaj čovek to zna, jer se nadao da će ga dočepati, pa kad je video da mu je nada propala, zamalo što se šije posvađao s mojim ocem koji mu je tu nadu uništio. Drugi, koga sam ja negovala, dao je crnu lalu, a treći, poslednji, – mlada devojka ga izvuče iz nedara – treći je ovde u istoj hartiji koja je obavijala i prva dva kada mi ih je Kornelijus van Barle dao, pre nego što je pošao na gubilište. Evo, gospodaru, uzmite. I Roza vadeći luk iz hartije, u kojoj je brižljivo bio zavijen, pruži pa princu koji ga uze iz njenih ruku i osmotri. – Ali, gospodaru, zar ga ova devojka nije mogla ukrasti kao što je lalu ukrala! – promuca Bokstel uplašen pažnjom s kojom je princ ispitivao luk i naročito pažnjom kojom je Roza čitala ono nekoliko redaka ispisanih na hartiji koja joj je ostala u rukama. Odjedared sinuše oči mlade devojke, ona uzbuđeno pročita tu tajanstvenu hartiju i kriknuvši pruži je princu. – Oh, čitajte, gospodaru, – reče mu – tako vam boga, čitajte. Viljem pruži treći luk predsedniku, uze hartiju i pročita je. Tek što je Viljem bacio pogled na tu hartiju, on se zanese, ruka mu uzdrhta kao da će je ispustiti, oči mu se ispuniše strašnim izrazom bola i sažaljenja. Hartija koju mu je Roza predala bila je strana iz Biblije koju je Kornelije de Vit poslao u Dordreht, po Krekeu, sluzi svoga brata Java, da zamoli Kornelijusa da spali namesnikovu korespondenciju sa gospodinom de Luvoa. Molba je bila ovako sastavljena: Dragi kumiću, Spali ostavštinu koju sam ti poverio, spali je ne gledajući je, ne otvarajući je, da bi i samom tebi ostala nepoznata. Tajna njegova je takva da ubija one
koji je čuvaju. Spali i tako ćeš spasti Jana i Kornelija. Zbogom i voli me. 20 avgusta 1672 Kornelije de Vit. Taj je list bio istovremeno dokaz van Barleove nevinosti i njegovog vlasništva nad lukovima crne lale. Roza i statuder izmenjaše poglede. Rozin je značio: Eto vidite! Statuderov: Budi mirna i čekaj! Princ obrisa kap hladnog znoja koja mu sa čela kanu na obraz. Lagano savi hartiju, utapajući svoj pogled i svoju misao u taj ambis bez dna i bez izlaza koji se zove kajanje i sramota zbog prošlosti. Uskoro s naporom podiže glavu: – Idite, gospodine Bokstelu, – reče, – biće učinjeno po pravdi, ja sam to obećao. Zatim predsedniku: – A vi, dragi moj gospodine van Sistensu, – dodade – zadržite onde ovu mladu devojku i lalu. Zbogom. Svi se pokloniše i princ izađe pogružen, pod velikom bukom narodnih usklika. Bokstel se vrati Belom labudu, dosta uznemiren. Ta hartija koju je Viljem dobio od Roze, koju je pročitao, savio i ostavio u svoj džep sa toliko pažnje, ta ga je hartija mnogo brinula. Roza se približi lali, i pobožno ljubeći njen list svu dušu svoju iznese u šapatu: – Bože moj, da li si i sam znao u kom me je cilju dobri moj Kornelijus učio da čitam?
PESMA CVEĆA Dok su se odigravali događaji koje smo ispričali, nesrećni van Barle, zaboravljen u sobi tvrđave Levenštajn, trpeo je od Grifusa sve ono što zatvorenik može da trpi kada se njegov tamničar reši da se pretvori u dželata. Pošto Grifus ništa nije znao o Rozi kao ni o Jakovu, on je sebe ubedio da je sve što mu se događalo đavolje delo, i da je doktor Kornelijus van Barle bio đavolji izaslanik na zemlji. I tako se jednog lepog jutra, trećeg po nestanku Jakova i Roze, Grifus pope u Kornelijusovu sobu bešnji nego obično. Kornelijus nalakćen na prozor, s glavom u rukama, pogledom izgubljenim u magličastom horizontu, koji su dordrehtske vetrenjače presecale svojim krilima, udisao je vazduh da bi suzbio suze i primorao svoju filozofiju da se ne raspline. Golubovi su još uvek bili tu, ali nade nije više bilo, budućnost je nedostajala. Avaj! Roza pod prismotrom više neće moći da dolazi. Da li će samo moći da piše, i ako bude pisala kako će moći da mu dostavlja pisma? Ne. On je juče i prekjuče video suviše besa i zluradosti u očima starog Grifusa da bi njegova budnost ma i za trenutak mogla da popusti, a osim zatvora, osim rastanka neće li ona imati da trpi i gore mučenje? Taj grubijan, taj nevaljalac, ta pijanica, neće li se svetiti po uzoru na očeve iz grčkog pozorišta? Kad mu se rakija popne u glavu, neće li svojoj ruci, koju je Kornelijus isuviše dobro popravio, dati snage dveju ruku i jedne batine? Pomisao da bi Roza mogla biti zlostavljana dovodila je Kornelijusa do očajanja. Osećao je tada svoju ništavnost, svoju nemoć, svoju nepotrebnost. Van Barle je imao nameru da piše Rozi. Ali gde je bila Roza? Došla mu je bila pomisao da piše u Hag da bi predupredio novu oluju koja će mu se sručiti na glavu nekom Grifusovom dostavom.
Ali i s čim da piše? Grifus mu je oduzeo pisaljke i hartiju. Uostalom, kad bi imao i jedno i drugo, sigurno se ne bi Grifus primio da otprati njegovo pismo. Tada su Kornelijusu kroz glavu prolazila i prolazila ova ona jadna lukavstva koja upotrebljavaju zatvorenici. Pomišljao je na bekstvo, na koje nije pomišljao kada je mogao svakog dana da viđa Rozu. Ali što je više mislio na bekstvo tim mu je ono sve više izgledalo nemoguće. Pripadao je onim odabranim prirodama koje se užasavaju od onoga što je obično, i koje često propuste dobre prilike u životu zato što ne pođu putem prostog naroda, tim velikim putem kojim idu osrednji ljudi i koji ih svemu odvodi. Zar bi bilo moguće, mislio je Kornelijus, da bih i ja umeo pobeći iz Levenštajna odakle je nekada, pobegao gospodin Grocijus? Nije li posle tog bekstva sve predviđeno? Nisu li prozori čuvani? Vrata dvostruka ili trostruka? Straže deset puta budnije? Zatim, osim čuvanih prozora, dvostrukih vrata, straža budnijih nego ikada, zar nemam ja nepogrešivog argusa? 28 Grifusa, utoliko opasnijeg argusa jer ima oči mržnje! Najzad, zar ne postoji jedna okolnost koja me vezuje? Rozino odsustvo. Kada bih mogao deset godina svoga života upotrebiti da izradim turpiju, kojom ću prestrugati rešetke, ili da ispletem konopac da bi se spustio kroz prozor, ili da sebi prilepim krila o ramena pa da odletim kao Dedal 29… Ali je za mene naišlo vreme zle sreće. Turpija će se slomiti, konopac prekinuti, krila će se istopiti na suncu. Neću se sasvim ni ubiti. Pokupiće me hromog, bez ruke, bez noge. Uvrstiće me u Haški muzej između krvavog prsnika Viljema Ćutljivog i morske žene koju su našli u Stavenzenu, i rezultat mog postupka samo će mi dati čast da budem sastavni deo zanimljivosti Holandije. Ali ne, to je čak bolje, jednog lepog dana Grifus će mi napraviti neku podlost. Gubim strpljenje otkako sam izgubio radost i Rozino društvo, naročito otkad sam izgubio svoje lale. Nema sumnje da će me danas ili sutra Grifus napasti na način koji će vređati moje samoljublje, moju ljubav i moju ličnu bezbednost. Osećam u sebi, otkako sam zatočen, neku čudnu snagu, svađalačku, nepodnošljivu. Imam nagon za borbom, volju za bitkom, nedovoljnu žeđ za čarkom. Skočiću starom zlikovcu za vrat i udaviću ga! Na te poslednje reči, Kornelijus zastade trenutak, zgrčenih usta, nepomičnog oka.
Požudno je u svom duhu milovao misao koja mu je godila. – Ali, – nastavi Kornelijus – kad jedanput Grifusa zadavim, zašto da mu ne uzmem ključeve? Zašto da ne siđem stepenicama kao da sam učinio najvrlije delo? Zašto da ne odem Rozi u njenu sobu? Zašto da joj ne objasnim šta sam uradio i zajedno s njom skočim u Vahal s njenog prozora? Umem dovoljno dobro da plivam za nas oboje. Roza! Ali bože, taj Grifus je njen otac; ona mi nikad neće oprostiti – ma kako da me voli – što sam joj oca zadavio, ma kako bio on grub, ma kako zao. Onda ću morati da objašnjavam, da govorim i za vreme tog govora naići će kakav pomoćnik ili ključar, koji bi našao Grifusa u ropcu, ili potpuno zadavljenog, koji će mi ponovo staviti ruku na rame. Videću onda ponovo Buitenhof i sev onog gadnog mača, koji se onda neće na po puta zaustaviti i upoznaće se sa mojim vratom. Nikako to, prijatelju Kornelijuse, to nije dobar način! Ali šta onda da radi i kako da pronađe Rozu? Takva su bila Kornelijusova razmišljanja tri dana posle kobne scene rastanka između Roze i njenog oca, baš u trenutku kada je Kornelijus stojao nalakćen na prozor. U tom istom trenutku uđe Grifus. U ruci je držao ogromnu močugu, oči su mu sijale od zlih misli, gadan osmeh mu je krivio usne, zloslutno njihanje treslo njegovo telo, i u njegovoj ćutljivoj prilici sve je odisalo rđavim raspoloženjem. Kornelijus, naviknut nuždom na strpljenje, nuždom koja se razmišljanjem pretvorila u ubeđenje, Kornelijus ga ču kako ulazi, pogodi da je to on i ne okrete se. Znao je da ovog puta Roza neće biti iza njega. Ništa nije neprijatnije ljudima koje je ljutnja naoštrila nego ravnodušnost onih prema kojima je ta ljutnja upućena. Čovek se baca u troškove i neće uludo da mu odu. Glava se raspali, krv navri. Pa našta toliki trud što se čovek žestio, ako se to ne nagradi sa malo bar oduška. Svaki valjani nevaljalac koji je naoštrio svoj zao duh želi da kome bilo njime zada pristojnu ranu.
Zato, videvši kako se Kornelijus ne miče, Grifus se snažno zakašlja. – Hm! Hm! Kornelijus zapeva kroz zube pesmu cveća, tužnu, ali ljupku pesmu: Mi smo kćeri tajnog plama. Plama koji kola po venama zemlje; Mi smo kćeri zore i rose, Mi smo kćeri vazduha, Mi smo kćeri vode; Mi smo pre svega kćeri nebesa. Ova pesma, čija je tiha i blaga melodija pojačavala spokojnu setu, dovede Grifusa do besa. On udari svojom batinom po pločama, vičući: – Hej, gospodine pevaču, čujete li me? Kornelijus se okrete. – Dobar dan – reče. I nastavi pesmu. Ljudi nas kaljaju i ubijaju svojom ljubavlju, Jedna nit nas vezuje za tle Ta nit je naš koren, a to je naš život. Ali mi dižemo što više možemo Svoje ruke nebu. – Ah, prokleti vraču, ti mi se smeješ čini mi se – viknu Grifus. Kornelijus nastavi: Nebo je naša domovina Prava naša domovina, duša nam od njega teče
I njemu se duša naša vraća. Jer naša duša, naš je miris. Grifus se približi zatvoreniku: – Ama zar ne vidiš da sam našao dobar način da te ukrotim i nateram da priznaš svoje zločine? – Jeste li ludi, dragi moj gospodine Grifuse? – zapita Kornelijus okrenuvši se. I, dok je to izgovarao, ugleda promenjeno lice, blistave oči i zapenušena usta starog tamničara: – Dođavola, – reče – mi smo više nego ludi, kako izgleda; mi smo pomahnitali! Grifus zavitla batinom. – De, de, majstor Grifuse, – reče van Barle ne uzbuđujući se, prekrstivši ruke – izgleda da mi pretite. – Dabome da ti pretim – viknu tamničar. – A čime? – Pogledaj, prvo, šta držim u ruci. – Mislim da je to batina, – reče Kornelijus mirno – čak neka debela batina; ali ne pretpostavljam da mi vi time pretite. – Aha, ne pretpostavljaš, a zašto? – Zato što se svaki tamničar koji udari zatvorenika izlaže dvema kaznama; prva, član IX pravilnika Levenštajna: „Biće otpušten svaki tamničar, inspektor ili ključar koji digne ruku na državnog zatvorenika“. – Ruku, – reče Grifus, pijan od ljutnje – ali batinu; aha, batinu, pravilnik ne govori o njoj. – Druga, – nastavi Kornelijus – druga koja nije zapisana u pravilniku, ali koja se nalazi u Jevanđelju, druga je ova: „Ko udari mačem poginuće od njega. Ko udari batinom biće batinom pretučen“. Grifus sve više izazvan mirnim i sređenim Kornelijusovim glasom,
podiže batinu; ali u trenutku kada je dizao, Kornelijus pojuri, ote mu je iz ruku i uze je pod mišku. Grifus je urlao od besa. – Hajde, dobričino, – reče Kornelijus – nemojte sebe izlagati opasnosti da izgubite mesto. – Ah, vraču! Uhvatiću te ja već – zareža Grifus. – U dobar čas. – Vidiš da mi je ruka prazna? – Da, vidim, čak sa zadovoljstvom. – Ti znaš da ona obično nije prazna kada se ujutru popnem. – Ah, tačno, vi mi obično donosite najgoru supu ili najbednije jelo koje se može zamisliti. Ali to za mene nije kazna; ja se hranim samo hlebom, a što je po tvom ukusu hleb gori, Grifuse, on je po mom bolji. – On je po tvom bolji? – Da. – A zašto? – Oh, to je vrlo prosto. – Reci onda zašto. – Vrlo rado, znam da kad mi daješ rđav hleb ti misliš da ću da patim zbog toga. – Sigurno ti ga ne dajem da bi ti bio prijatan razbojniče. – E pa, ja, koji sam vrač, kao što znaš, promenim tvoj rđav hleb u odličan, koji me veseli više nego kolači, i onda imam dvostruko zadovoljstvo, da jedem hleb po svom ukusu i da tebe dovedem do besa. Grifus zaurla od ljutnje. – Ah, ti dakle priznaješ da si vrač? – reče. – Pa sigurno da to jesam. Ja ne kažem to pred svima, zato što bi me odvelo do lomače kao Gofredija ili Urbana Grandijea 30 ; ali pošto smo nasamo, ne vidim nikakve nezgode. – Dobro, dobro, – odgovori Grifus – ali ako vrač pravi beli hleb od crnog, zar vrač ne umire od gladi kada nema nikakvog hleba?
– Šta! – učini Kornelijus. – Dakle, neću ti više hleba donositi, pa da te onda vidim kad prođe osam dana. Kornelijus poblede. – I to, – nastavi Grifus – počev od danas. Pošto si tako dobar vrač, hajde, pretvori nameštaj tvoje sobe u hleb; što se mene tiče, ja ću zaraditi svakog dana osamnaest marjaša koje mi daju za tvoju ishranu. – Ali, to je zločin! – uzviknu Kornelijus, ponesen prvim pokretom straha, veoma razumljivim, koji mu je ulivao taj užasni način smrti. – Dobro, dobro, – nastavi Grifus ismejavajući ga – pošto si vrač ipak ćeš živeti. Kornelijus ponovo postade nasmejan i slegnu ramenima. – Zar me nisi video kako sam doveo golubove iz Dordrehta? – Pa šta? – reče Grifus. – Pa šta, golub je lepo pečenje; čovek koji svakog dana pojede po jednog goluba ne umire od gladi, čini mi se? – A vatra? – reče Grifus. – Vatra! Pa znaš i sam da ja imam savez sa đavolom. Misliš li da bi me đavo ostavio bez vatre, kada je vatra njegovo oružje? – Ma kako čovek bio snažan ne može se održati jedući dnevno samo po goluba. Bilo ih je koji su se kladili na to, ali su morali da odustanu. – He, – reče Kornelijus – ali ako mi dosade golubovi, ja ću ribu iz Vahala i Meze. Grifus razgorači uplašene oči. – Ja dosta volim ribu; – nastavi Kornelijus – ti mi je nikada ne daješ. Iskoristiću to što hoćeš da me umoriš glađu pa ću se nasladiti ribe. Grifus se umalo ne onesvesti od srdžbe pa čak i straha. Ali, predomišljajući se: – E pa, – reče stavljajući ruku u džep – pošto me na to teraš. I izvuče nož koji otvori. – Aha, nož! – viknu Kornelijus zauzimajući stav odbrane sa svojom batinom.
VAN BARLEOV OBRAČUN SA GRIFUSOM Jedan trenutak ostaše tako oboje, Grifus u napadu, a van Barle u odbrani. Zatim, kako je situacija mogla tako da se beskonačno oteže, Kornelijus, raspitujući o uzrocima tog povećanja ljutnje kod svog protivnika, upita: – Pa dobro, šta hoćete još? – Šta hoću, sad ću ti reći – odgovori Grifus. – Hoću da mi vratiš moju ćerku Rozu. – Vašu ćerku! – uzviknu Kornelijus. – Da, Rozu! Rozu koju si mi oteo tvojom đavoljom veštinom. Hajde, hoćeš li mi reći gde je? I Grifus zauze sve više preteći stav. – Roza nije u Levenštajnu? – uzviknu Kornelijus. – Dobro ti to znaš. Još jedanput te pitam hoćeš li mi vratiti Rozu? – Dobro, – reče Kornelijus – ti mi neku zamku postavljaš. – Poslednji put te pitam, hoćeš li mi reći gde mi je ćerka? – Hej, pogodi nevaljalče, ako ne znaš. – Čekaj, čekaj! – zagrme Grifus, bled i usana uznemirenih ludilom koje je počelo da mu osvaja mozak. – Ha, nećeš ništa da kažeš? E pa, ja ću da ti razvežem jezik. I učini korak ka Kornelijusu, pokazujući mu oružje koje mu je blistalo u ruci: – Vidiš li ovaj nož? – reče – Slušaj, sa njim sam zaklao više od pedeset crnih petlova. Zaklaću i njihovog gospodara, đavola, kao što sam i njih zaklao, čekaj, čekaj. – Ali, nesrećniče, – reče Kornelijus – ti baš hoćeš da me ubiješ! – Hoću da ti otvorim srce, da u njemu vidim gde kriješ moju ćerku. Izgovarajući te reči kao groznicom zanet, Grifus se baci na Kornelijusa,
koji je tek toliko imao vremena da se skloni iza stola da bi izbegao prvi udarac. Grifus je zamahivao svojim velikim nožem izgovarajući grozne pretnje. Kornelijus uvide, ako je i bio izvan domašaja ruke, da nije bio i izvan domašaja oružja, jer bi mu se ono, bačeno sa daljine, moglo da zabode u grudi; on dakle, nije gubio vreme i batinom koju je sačuvao zadade snažan udarac po ruci koja je držala nož. Nož pade na zemlju i Kornelijus ga pritisnu nogom. Zatim, kako je Grifus izgleda hteo da nastavi borbu u kojoj bi, zbog bola od dobivenog udarca po ruci i sramote što je dvaput bio razoružan, bio neumoljiv, Kornelijus donese veliku odluku. On isprebija svog tamničara sa najjunačkijom hladnokrvnošću, birajući mesta na koje će njegova strašna batina svaki put da padne. Grifus uskoro zavapi za milost. Ali pre nego što je tražio milost, vikao je i to mnogo; njegovi su se povici čuli i uzbudiše sve službenike tamnice. Dva ključara, jedan inspektor i tri do četiri stražara upaše odjednom i uhvatiše Kornelijusa na delu kako udara batinom a nož drži pod nogom. Kad je ugledao sve te svedoke nedela koje je počinio, i čije su olakšavajuće okolnosti, kako se to danas kaže, bile nepoznate, Kornelijus razumede da je sasvim izgubljen. Doista, svi su izgledi bili protiv njega. Za čas je Kornelijus bio razoružan, a Grifus opkoljen, podignut, pridržavan, mogao je da izbroji, urlajući od besa, onoliko naduvenih uboja po ramenima i leđima, koliko i brežuljaka oko vrha neke planine. Zapisnik o napadu koji je zatvorenik učinio nad svojim čuvarem bio je na licu mesta napisan, a zapisniku napisanom pod Grifusovim uticajem ne bi se moglo prebaciti da je bio blago napisan. Ništa manje nego pokušaj ubistva, odavno pripreman i izvršen nad tamničarem, sa predumišljajem a prema tome i otvorenom pobunom. Dok se sastavljao zapisnik, pošto je Grifusovo prisustvo, posle datih obaveštenja, bilo nepotrebno, dva ključara ga snesoše u pisarnicu gde ostade isprebijan i ječeći. Za to vreme, stražari koji su ščepali Kornelijusa, milostivo su ga
obaveštavali o pravilima i običajima u Levenštajnu, koje je on isto tako dobro poznavao kao i oni, pošto su mu bili pročitali kada je stupio u tamnicu, a izvesne tačke pravilnika dobro je bio upamtio. Pričali su mu osim toga kako je taj pravilnik bio primenjen na nekog zatvorenika Matijasa koji je 1668, tj. pre pet godina, počinio mnogo nevinije nedelo nego što je bilo ovo koje je Kornelijus izvoleo učiniti. On je bio pronašao da mu je supa suviše vruća i bacio je u lice nadzorniku čuvara, koji je posle tog umivanja doživeo tu neprijatnost da je brišući lice skinuo i deo kože s njega. Matijas je, u toku narednih dvanaest časova, bio izveden iz svoje sobe; Zatim su ga odveli u pisarnicu gde je bio zapisan kao da izlazi iz Levenštajna; Zatim su ga odveli na terasu, sa koje je pogled veoma lep i obuhvata prostor od jedanaest milja unaokolo. Tamo su mu vezali ruke; Zatim su mu vezali oči, očitali tri molitve; Zatim su ga pozvali da klekne, i stražari Levenštajna, njih dvanaest na broju, na znak narednika, vrlo su mu vešto smestili svaki po jednu kuglu iz musketa u telo. Usled čega je Matijas na licu mesta umro. Kornelijus sasluša sa najvećom pažnjom tu neprijatnu priču. A pošto je čuo: – Aha, – reče – posle dvanaest časova, kako rekoste? – Da, mislim dvanaesti čas da još nije bio odzvonio – reče pripovedač. – Hvala – reče Kornelijus. Stražar još nije bio dovršio ljubazan osmeh kojim je potvrđivao svoju priču, kada neki zvučan korak odjeknu po stepenicama. Mamuze su zveckale po uglačanom kamenu stepenica. Stražari se skloniše u stranu da propuste jednog oficira. Ovaj stupi u Kornelijusovu sobu u trenutku kada je levenštajnski pisar još pričao. – Je li to broj jedanaest? – upita.
– Da, pukovniče, – odgovori jedan podoficir. – Onda je to soba zatvorenika Kornelijusa van Barlea? – Tako je, pukovniče. – Gde je zatvorenik? – Evo me, gospodine, – odgovori Kornelijus pobledevši malo uprkos svojoj odvažnosti. – Vi ste gospodin Kornelijus van Barle? – zapita, obraćajući se ovog puta zatvoreniku. – Da, gospodine. – Onda pođite za mnom. – Oh, – reče Kornelijus, čije je srce lupalo, uznemireno prvim strepnjama smrti – brzo se svršavaju poslovi u tvrđavi Levenštajn, a nevaljalac ovaj koji mi priča o dvanaest časova. – Šta sam vam kazao? – reče stražar-istoričar na uho zatvoreniku. – Laž. – Kako to? – Obećali ste mi dvanaest časova. – Ah, da. Ali vama šalju ađutanta njegove visosti, jednog od njegovih najbližih čak, gospodina van Dekena. Dovraga, sirotom Matijasu nisu takve počasti pravili. – Hajd, hajd! – reče Kornelijus, puneći grudi najvećom mogućom količinom vazduha. – Da pokažemo ovim ljudima da jedan građanin, kumić Kornelija de Vita, može da primi bez mrštenja isto toliko kugli iz musketa koliko i neki Matijas. Gordo prođe ispred pisara koji se, prekinut u svom poslu, usudi da kaže oficiru: – Ali, pukovniče van Dekenu, zapisnik još nije gotov. – Ne treba ga ni svršavati – odgovori oficir. – Dobro! – odgovori pisar filozofski prikupljajući hartije i pera u istrošenu i masnu lisnicu. Pisano je bilo, pomisli siroti Kornelijus, da na ovom svetu neću svoje ime dati ni detetu, ni cvetu, ni knjizi, tim potrebama od kojih, kako uveravaju,
bog zahteva bar jednu da ispuni svaki čovek koga je udostojio da na zemlji ima vlasništvo duše i upotrebu tela. Pođe za oficirom odlučnog srca i uzdignute glave. Kornelijus odbroja stepenike koji su vodili do terase, žaleći što nije stražara zapitao koliko ih ima, što ovaj, u svojoj službenoj ljubaznosti, sigurno ne bi propustio da mu kaže. Na ovom putu, koji je smatrao da će ga ovog puta sigurno odvesti cilju velikog putovanja, zatvorenik se jedino bojao da će ugledati Grifusa, a da Rozu neće videti. Kakvo bi se zadovoljstvo doista ogledalo na licu oca. A kakav bol na licu kćeri. Kako li će Grifus odobravati to pogubljenje, tu divlju osvetu za jedno izrazito pravično delo, za koje je Kornelijus, po svojoj savesti, smatrao da je izvršeno kao dužnost. Ali Roza, sirota devojka, ako je ne vidi, ako umre bez poslednjeg poljupca ili bar poslednjeg pogleda. I ako najzad umre bez ikakve vesti o velikoj crnoj lali, i tamo gore se probudi, ne znajući na koju stranu da okrene oči da bi je našao! Doista, da u tom trenutku ne brizne u plač, siroti odgajivač lala morao je da ima više oes triplex 31 oko srca nego što ih Horacije pripisuje moreplovcu koji je prvi posetio strašne grebene Kimarskih planina 32 . Kornelijus je uzalud gledao na desno, uzalud na levo, stiže do terase ne ugledavši Rozu, ali ni Grifusa. To je ličilo kao neka naknada. Kornelijus, kad stiže na terasu, hrabro potraži očima stražare svoje ubice, i doista ugleda jedno dvadesetak okupljenih vojnika koji su se razgovarali. Bili su okupljeni i razgovarali bez musketa, okupljeni i u razgovoru među sobom, što se Kornelijusu učinilo kao postupak nedostojan ozbiljnosti koja obično pristoji u takvim događajima. Odjedared Grifus, hramljući, teturajući se, oslanjajući se na štaku, pojavi se iz pisarnice. Poslednjim pogledom mržnje bio je zapalio vatru svojih starih, sivih, mačećih očiju. On poče onda da obasipa Kornelijusa takvom bujicom užasnih kletvi da Kornelijus reče, obraćajući se oficiru: – Gospodine, mislim da nije uljudno da dopustite da me ovaj čovek
vređa, i to naročito u ovakvom jednom trenutku. – Slušajte, – reče oficir smejući se – prirodno je da je taj dobri čovek kivan na vas, izgleda da ste ga pretukli batinom? – Ali, gospodine, to je bilo u ličnoj odbrani. – Eh, – reče pukovnik pokazujući sleganjem razmena očito filozofsko razmatranje – eh, pustite ga neka govori. Kakve važnosti ima to sada? Hladan znoj obli Kornelijusovo čelo na taj odgovor, koji je smatrao kao malo brutalnu ironiju od strane oficira za koga su govorili da je u ličnoj službi kod princa. Nesrećnik razumede da više nije bilo nikakvog izgleda, da više nije imao prijatelja, i pomiri se sa sudbinom. – Neka bude, – prošaputa sagnuvši glavu – još su gore postupali sa Hristom, i ma kako bio nevin ne mogu se s njim uporediti. Hristos bi dopustio da ga tamničar bije a ne bi on njega bio. Zatim, okrećući se oficiru koji izgleda da je ljubazno čekao da završi sa svojim razmišljanjem: – Dakle, gospodine, – zapita – kuda ću sad? Oficir mu pokaza kočije u koje su bila upregnuta četiri konja; one ga veoma podsetiše na kočije koje je u sličnoj prilici već bio zapazio na Buitenhofu. – Uđite! – reče mu. – Ah, – prošaputa Kornelijus – izgleda da mene neće počastvovati terasom! Te je reči izgovorio dosta glasno da ih je čuo istoričar koji kao da je bio pridodat njegovoj ličnosti. Bez sumnje je poverovao da mu je dužnost da Kornelijusu da nova obaveštenja, jer se približi vratima kočije i dok je oficir, ulazeći, davao poslednje zapovesti, on mu tiho reče: – Dešavalo se i to da su osuđenike vodili u mesto rođenja, i, da bi primer bio što jači, kazne izvršavane pred pragom njihove sopstvene kuće. To zavisi od slučaja. Kornelijus mu se zahvali pokretom. Zatim pomisli:
– Lepo, baš lepo, evo momka koji ne propušta nikad da udeli utehu kada mu se prilika ukaže. Tako mi boga, prijatelju, baš sam vam zahvalan. Zbogom. Kola krenuše. – Ah, zlikovac! Ah, razbojnik! – urlao je Grifus preteći pesnicom svojoj žrtvi koja mu se izmicala. – I eto odlazi a nije mi vratio kćer. – Ako me vode u Dordreht, – reče Kornelijus – videću, prolazeći pored moje kuće, da li su moje sirote leje opustošene.
MUČENJE KOJE JE ČEKALO KORNELIJUSA VAN BARLEA Kola su celog dana išla. Ostaviše Dordreht na levo, prođoše kroz Roterdam, stigoše do Delfta. U pet sati uveče, prevalili su bili bar dvadeset milja. Kornelijus uputi nekoliko pitanja oficiru koji mu je u isto vreme bio i čuvar i drug; ali, ma kako obazriva bila pitanja, sa žaljenjem je video da su ostala bez odgovora. Kornelijus zažali što pored njega nije onaj tako ljubazni stražar koji je i bez molbe govorio. Sigurno bi mu o čudnim događajima, koji mu se po treći put dešavaju, pružio isto tako ljubazne pojedinosti i isto tako tačna obaveštenja kao i za prva dva puta. Noć su proveli u kočijama. Sutradan, odmah po svitanju, Kornelijus je bio izvan Lajdena, Severno More bilo je levo od njega a Harlemsko desno. Tri časa docnije ulazili su u Harlem. Kornelijus nije ništa znao šta se dogodilo u Harlemu, i ostavićemo ga tako sve dotle dok iz samih događaja to ne sazna. Ali s čitaocem je druga stvar, on se mora obavestiti pre našeg junaka. Videli smo da su Roza i lala, kao dve sestre i kao dve sirotice, bile ostavljene kod predsednika van Sistensa. Roza ne primi nikakvu vest od statudera sve do večeri. Predveče dođe jedan oficir do van Sistensa; njegova visost je pozivala Rozu da dođe u Gradsku kuću. Tamo je bila uvedena u veliku dvoranu za zasedanja u kojoj nađe princa kako piše. Bio je sam, pokraj nogu mu je bio veliki frizijski hrt koji ga je ukočeno gledao, kao da je verna životinja pokušavala da uradi što nijedan čovek nije