Aleksandar Solzenjicin-U prvom krugu

napravimo veliki politički proces - služenje stranim silama. I onda neki odvratni gad telefonira profesoru i kaže mu da im ne da lijek. Mi ćemo svejedno uhapsiti profesora i podići optužbu protiv njega, ali stvar je djelomično pokvarena. Dakle, šta kažeš? Otkrij tko je to bio i postat ćeš slavan." Sevastjanov pogleda pokraj Oskolupova u Jakonova, koji mu uzvrati pogled jedva primjetno izdigavši obrve. Pokušavao je reći da je ovo nova vještina, da ispitivanje još ni izdaleka nije završeno, i da i bez novih zadataka imaju dovoljno problema. Sevastjanov je bio dovoljno bistar da shvati i pokret Jakonovljevih obrva i čitavu situaciju. Bio je spreman neprimjetno preći preko tog pitanja. Ali Foma Gurjanovič Oskolupov imao je vlastite ideje o svom poslu. Nikako nije želio da bude šuplja figura na čelu odjela. Otkako je imenovan na to mjesto bio je ispunjen osjećajem vlastite vrijednosti, te je istinski vjerovao da je dorastao svim problemima i da ih može riješiti bolje od bilo koga - jer inače mu nikad ne bi dali takav položaj. I premda u svoje doba nije završio čak ni sedam godina školovanja, sad nije htio priznati da se neki od njegovih podređenih možda bolje razumiju u svoj posao od njega - osim, naravno, u pojedinostima, u dijagramima, gdje se stvar naprosto morala uzeti u ruke. Nedavno je boravio neko vrijeme u nekom prvorazrednom odmaralištu u civilu i predstavljao se kao profesor elektronike. Tu je upoznao jednog slavnog pisca i pisac nije mogao skinuti očiju s Fome Gurjanoviča, neprestano je nešto bilježio u svoj notes i izjavio da će mu on poslužiti kao baza za portret suvremenog naučnog radnika. Poslije toga Foma je osjećao da je postao pravi naučni radnik. Iznenada je shvatio problem i trgnuo se: "Druže ministre! Mi to možemo učiniti!" Sevastjanov ga zaprepašteno pogleda. "Gdje? U kojem laboratoriju?" 80 "U telefonskom laboratoriju u Mavrinu, naravno. Oni su razgovarali telefonom, zar ne?" "Ali Mavrino je zaokupljen drugim, važnijim problemom." "Nije važno. Naći ćemo mi ljude! Tamo ima tri stotine ljudi, pa zašto da ih ne nađemo?" I on pogleda u ministra s izrazom spremnosti na licu. Abakumov se nije dokraja nasmiješio, ali na licu mu se opet mogla pročitati neka vrst sklonosti prema tom generalu. Takav je bio i on sam na početku svog uspona - spreman od sveg srca da isjecka na komadiće bilo koga, ako mu se to naredi. Mlađa osoba koja vam nalikuje uvijek je simpatična. "Vrlo dobro", reče on. "Tako se govori: na prvom mjestu interes države, a sve ostalo kasnije. Tačno?" "Posve tačno, druže ministre! Baš kako kažete, druže general--pukovniče!" Rjumin kao da uopće nije bio iznenađen i kao da nije bio posebno impresioniran nesebičnom odanošću Oskolupova. Pogledavši Sevastjanova on reče: "Stupit ćemo u vezu s vama sutra ujutro." Izmijenio je pogled s Abakumovom i tiho izišao. Ministar je kopkao po zubu noktom, pokušavajući da izvuče komadić mesa koji mu je tamo zapeo još za večerom. "Onda - kad? Neprestano ste me vukli za nos - prvi kolovoz, pa onda oktobarski praznici, pa Nova godina. Dakle?" On zadrži pogled na Jakonovu, prisiljavajući ga da odgovori. Jakonovu kao da je smetao položaj vlastitog vrata. Pokrenuo ga je malo udesno, pa malo ulijevo, zagledao se u ministra hladnim modrim očima i opet spustio pogled. Jakonov je znao da je vrlo darovit. Jakonov je znao da se ljudi čak još darovitiji od njega koncentriraju na svoj posao četrnaest sati na dan, bez ijednog slobodnog dana u čitavoj godini, da se muče s tim prokletim aparatom. A

strani naučni radnici, koji su objavljivali pojedinosti o svojim izumima u časopisima koji se lako mogu nabaviti, isto tako su bili zaokupljeni radom na tom patentu. Jakonov je također znao tisuće poteškoća koje su savladane, a koje su ipak bile tek početak, kroz koji su njegovi inženjeri, poput plivača u moru, mučno krčili svoj put. Za šest dana isteći će posljednji rok, posljednji od svih posljednjih rokova koji su isprosili od ovog komada mesine u uniformi. Ali bili su sputani tim nizom idiotskih rokova zato što je Korifej svih nauka već od početka postavio jednogodišnju granicu deseto-godišnjem zadatku. U uredu Sevastjanova složili su se da zatraže odgodu od deset dana. Zamjenik ministra uporno je zahtijevao da obećaju isporuku dva telefona do desetog siječnja. Oskolupov je to želio. Ocijenili su da bi mogli proizvesti nešto što bi, premda ne savršeno, u najmanju ruku bilo svježe obojeno. I dok se budu iskušavale mogućnosti apsolutnog šifriranja na tom uređaju, laboratorijski rad će se nastaviti, i tada će moći zahtijevati više vremena da ga dokrajče i usavrše. 6 U prvom krugu 81 Ali Jakonov je znao da se stvari ne pokoravaju ljudskim rokovima, i da čak ni 10. siječnja aparat neće emitirati ljudski govor već samo zbrku. I ono što se dogodilo Mamurinu neminovno će se dogoditi i Jakonovu. Šef će pozvati Beriju i upitati ga: "Koja je budala dostavila ovaj stroj? Makni ga!" I Jakonov će u najboljem slučaju postati još jedna željezna maska, a možda opet naprosto obični zek. Osjetivši pod ministrovim pogledom kako mu se omča steže oko vrata, Jakonov savlada svoj nesretni strah i, nesvjesno, kao što čovjek uvlači zrak u pluća, reče promuklim glasom: "Dajte nam još mjesec dana! Još mjesec dana! Do 1. veljače!" Gledao je u Abakumova pokornim očima psa. Daroviti su ljudi katkada nepravedni prema drugima. Aba-kumov je bio bistriji nego što je Jakonov vjerovao, ali ministrova je pamet, budući da je nije dugo upotrebljavao, postala manje vrijedna. Tokom čitave svoje karijere uvijek je gubio kad je pokušavao misliti, a dobivao kad je radio iz revnosti. I zato je Abakumov opterećivao svoj mozak što je manje moguće. Mogao je shvatiti da ni šest dana, ni mjesec, neće pomoći kad su već prošle dvije godine. Ali u njegovim očima krivnja je bila na ovoj trojici - Sevastjanov, Oskolupov i Jakonov bili su lično krivi. Ako je to bilo tako teško, zašto su onda prije dvadeset tri mjeseca, kad su preuzeli taj zadatak, pristali na jednu godinu? Zašto nisu tražili tri? (On je sad već zaboravio da ih je i onda isto tako nemilosrdno požurivao.) Da su se oduprli Abakumovu na početku, on bi se odupro Staljinu i izvukao dvogodišnji rok, a zatim ga protegao na tri godine. Ali tako je velik bio strah koji su im ulile duge godine podređenosti da ni jedan od njih, ni sada ni onda, ne bi imao hrabrosti da se odupre svojim pretpostavljenima. Abakumov se sam koristio dobro poznatom praksom da sebi ostavi malo zraka, te je u svojim poslovanjima sa Staljinom uvijek dodavao bar dva mjeseca kao rezervu. Tako su stvari stajale i sada. Staljinu je obećan telefon za 1. ožujak. Tako, ako baš dođe do najgorega, može im dati još jedan mjesec dana, ako je zaista u pitanju samo toliko. Uzevši opet u ruku naliv-pero, Abakumov reče: "Kakav ste mjesec dana imali na umu? Baš pravih mjesec dana ili opet lažete?" "Tačno mjesec dana! Tačno!" zablista Oskolupov, razdragan sretnim obratom, očigledno pun želje da krene ravno iz ovog ureda u Mavrino i da se lično prihvati lemljenja. Zavitlavši perom Abakumov zapiše na svoj rokovnik. "Evo. Neka bude dvadeset prvi siječanj, godišnjica Lenjinove smrti, i svi ćete

primiti Staljinsku nagradu. Sevastjanov, hoće li biti gotovo?" "Da! Hoće!" "Oskolupov! Skinut ću ti glavu! Hoće li biti gotovo?" "Da, druže generalni komesaru. Treba napraviti samo-" "A ti? Znaš li ti što riskiraš? Hoće li biti gotovo?" 82 \ Prikupivši svu hrabrost, Jakonov je ostao uporan: "Mjesec dana! Do prvog veljače!" "A ako ne bude gotovo do prvoga? Pukovniče, odvagni svoje riječi - znaš da lažeš." Naravno da je Jakonov lagao. I naravno da je trebalo da traži dva mjeseca. Ali stvar je već krenula svojim neminovnim tokom. "Bit će gotovo, druže generalni komesaru", obeća on tužno. "U redu, ali samo zapamtite da vas nisam ja natjerao da to kažete. Mogu oprostiti sve osim prevare! Možete ići." Izišli su s olakšanjem, još uvijek u redu jedan za drugim, spustivši pogled pred petmetarskim Staljinovim portretom. Ali njihova je radost bila preuranjena. Nisu znali da im je ministar postavio stupicu. Netom su oni izišli, najavljena je druga osoba. "Inženjer Prjančikov." 83 16 NEMA KIPUČE VODE ZA ČAJ Te je noći po naređenju Abakumova preko Sevastjanova pozvan Jakonov. Kasnije su preko telefona upućene dvije tajne poruke u Mavrinski institut u razmaku od petnaest minuta, s naređenjem da se u ministarstvo dovedu prvo zatvorenik Bobinin, a zatim zatvorenik Prjančikov. Bobinin i Prjančikov dovedeni su u odvojenim kolima i uvedeni u različite čekaonice da bi se spriječio bilo kakav tajni sporazum među njima. Bilo je posve nevjerojatno, međutim, da bi Prjančikov bio sposoban za bilo kakav tajni sporazum zbog svoje neprirodne iskrenosti, koju su mnogi trijezni sinovi ovoga doba smatrali pravom psihičkom abnormalnošću. U šaraški bi govorili: "Valentulja je pogriješio fazu." Posebno u ovom trenutku nije bio sposoban ni za kakve planove ili zamisli, čitava je njegova duša bila uznemirena blistavim svjetlima Moskve, koja su sjala i treperila iza prozora pobedc. Izišavši iz mračnog predgrađa oko Mavrina bilo je to veće izne nađenje naći se na velikim sjajnim avenijama, ući u vedru strku trga pred željezničkom stanicom, proći pored neonom osvijetlje nih izloga. Prjančikov je posve zaboravio na šofera i na svoja dva pratioca u civilu, i činilo mu se da mu u pluća ne ulazi zrak već vatra. Nije skidao pogleda s prozora. Nikad ga nisu proveli Moskvom čak ni danju, a ni jedan jedini zek u čitavoj povijest: šaraške nije vidio noćnu Moskvu. Neposredno pred Sretenkom kola su se morala zaustaviti j. je gomila izlazila iz kina, a zatim pričekati da se promijeni svjer na semaforu. Milijuni zatvorenika skloni su vjerovati da je život u slobc bez njih prestao; da nije preostao ni jedan muškarac; da usa: ljene žene nose vreće i posipaju se pepelom, prepune ljubav: vjernosti. A tu je pred Prjančikovom vrvjela uhranjena, živah: gradska gomila - šeširi, velovi, krzna srebrne lisice - i parfc žena u prolazu nametao se njegovim ustreptalim osjetilima, kr mraz, kroz neprobojnu karoseriju, poput niza udaraca. Nejasno

84 mogao čuti razgovor, ali riječi se nisu razumjele; htio je glavom probiti tvrdo staklo i doviknuti ženama da je mlad, da je obuzet čežnjom, da je zatvoren bez ikakvog razloga. Poslije samostanske usamljenosti šaraške ovo je bila neka vilinska priča, neka vrst Sna ljetne noći, isječak onog elegantnog života kojim nikad nije imao prilike živjeti, prvo zato što je bio siromašan student, zatim jer je bio ratni zarobljenik, a zatim jer se našao u zatvoru. Kasnije, u čekaonici, Prjančikov je jedva mogao razabrati stolove i stolice oko sebe; čuvstva i dojmovi koji su njime ovladali nisu tako lako popuštali. Uglađeni mladi kapetan zamolio ga je da pođe za njim. Prjančikov, onako krhka vrata i tankih zglobova, uskih ramena, mršavih nogu, nikad nije izgledao tako neupadljivo kao kad je ušao u ured na čijem ga je pragu ostavio oficir. Ured je bio toliko prostran da Prjančikov nije smjesta ni shvatio da je to ured, ni da je osoba sa zlatnim epoletama na drugome kraju onaj kome taj ured pripada. Isto tako nije zapazio Staljina visokog pet metara iza svojih leđa. Moskva i žene noći još uvijek su mu lebdjeli pred očima. Osjećao se kao pijan. Bilo mu je teško zamisliti zašto je u ovoj dvorani i kakva je to dvorana. Ali još je bilo čudnovatije zamisliti da negdje u polukružnoj prostoriji pretrpanoj ležajevima i osvijetljenoj modrom žaruljom - premda je rat završio već prije pet godina - jedna nedovršena čaša hladnog čaja očekuje njegov povratak. Noge su mu se pokretale po golemom sagu. Bio je mekan, dubok, i osjećao je želju da se po njemu valja. Na desnoj strani dvorane bili su veliki prozori, a na lijevoj strani visilo je veliko ogledalo do poda. Ljudi na slobodi ne shvaćaju vrijednost stvari. Za zeka koji se snalazi s malim jeftinim ogledalcem, manjim od dlana, i koji ni to uvijek nema, prava je pustolovina pogledati se u velikom ogledalu. Prjančikov se zaustavio pred ogledalom kao da je privučen magnetom. Prišao mu je vrlo blizu i zadovoljno razgledao svoje čisto, svježe lice. Namjestio je kravatu i ovratnik modre košulje. Zatim je polako krenuo natraške, očiju čvrsto prikovanih o svoj lik an fas, zatim iz poluprofila i konačno iz profila. Pošto je taka proveo jedan trenutak izveo je nekakav napola plesni pokret, opet prišao ogledalu i stao se izbliza proučavati. Zaključivši da je usprkos svom modrom kombinezonu posve dobrih razmjera i elegantan, i osjetivši zatim da je odlično raspoložen, on krene naprijed, ne zato što ga je očekivao poslovni razgovor - jer Prjančikov je na to posve zaboravio - već zato što je namjeravao nastaviti s razgledanjem prostorije. Čovjek koji je mogao bilo koga u jednoj polovici svijeta strpati u zatvor, svemoćni ministar pred kojim su generali i maršali blijedjeti, gledao je sad vrlo znatiželjno u ovog smiješnog modrog zeka. Već je prošlo mnogo vremena otkako je izbliza vidio ijednog od onih milijuna ljudi koje je uhapsio i osudio. Krećući se kao dendi na šetalištu Prjančikov se približi ministru i ispitivački ga pogleda, kao da nije očekivao da će ga ovdje zateći. "Vi ste inženjer Prjancikov?" reče Abakumov, premećući svoje papire. "Da", odgovori Valentin rastreseno. "Da." "Vi ste glavni inženjer grupe...", i on opet pogleda u svoje bilješke, "koja radi na aparatu za umjetni govor." "Kakav aparat za umjetni govor?" reče Prjancikov, odmah-nuvši rukom. "Glupost! Nitko to u našoj radionici tako ne zove. Dali su mu to ime u borbi protiv služenja stranim kulturama. Mi ga zovemo vo-co-der. Voice coder. šifrirani glas." "Ali vi ste glavni inženjer." "Uglavnom da. Zašto?" Prjancikov je iznenada bio na oprezu. "Sjednite." Prjancikov sjedne bez oklijevanja, podižući uglačane hlače svog kombinezona.

"Želio bih da govorite potpuno iskreno, bez straha da ćete imati neprilika sa svojim pretpostavljenima. Kad će vocoder biti gotov? Govorite iskreno. Hoće li biti gotov za mjesec dana? Možda za dva? Recite mi, ništa se ne bojte." "Vocoder? Gotov? Ha, ha, ha, ha!" slatko se nasmije Prjancikov zvonkim, mladenačkim smijehom koji nikad prije nije odjekivao ovim mjestom. Zavalio se u mekanu kožu i podigao ruke uvis. "Ma što to govorite? što vi zapravo mislite? Očigledno uopće ne razumijete što je vocoder. Ja ću vam protumačiti!" Gipko je skočio s mekanog naslonjača i poletio k stolu Abakumova. "Imate li komad papira? Da, evo tu je!" Otrgnuo je list papira s čistog bloka na pisaćem stolu, zgrabio ministrovo pero boje sirovog mesa i počeo žurno i nespretno crtati sinusoidni val. Abakumov se nije preplašio - bilo je toliko iskrenosti i dje-tinjske spontanosti u glasu tog čudnog inženjera i u svim njegovim pokretima, da je izdržao taj napad i zurio u Prjančikova uopće ne slušajući što mu govori. "Moram vam reći da se ljudski glas sastoji od niza harmonija." Prjancikov se gotovo gušio od neodoljive želje da kaže sve odjednom, i što je brže moguće. "A svrha je vocodera da na umjetni način reproducira ljudski glas - do vraga! kako možete pisati s ovako šugavim perom? - da ga reproducira simulirajući, ako ne sve, a ono barem osnovne harmonije, koje se emitiraju preko individualnog predajnika. Vi naravno poznajete kartezijan-ske koordinate - za njih zna svako đače - i Fourierov niz?" "Čekajte malo", reče Abakumov, kad se malo sabrao. "Recite mi samo jednu stvar: kad će biti gotov? Kad?" "Gotov? Hm - o tome baš nisam mnogo razmišljao." Sad Prjancikov više nije bio ponesen dojmovima prijestolnice u noći, već entuzijazmom za svoj ljubljeni posao, i opet mu je bilo teško da prestane govoriti. "Stvar stoji ovako: problem je mnogo lakši ako smo voljni da ponešto ohrapavimo timbar glasa. U tom slučaju broj jedinica ..." "Da, ali do kojeg datuma? Kojeg datuma? Do prvog ožujka? Prvog travnja?" "Zaboga, o čemu vi to govorite! Travanj? Ne računajući krir-tografski rad bit ćemo gotovi za recimo, četiri, pet mjeseci, nikak 86 ranije. A kakve će posljedice imati šifriranje i dešifriranje impulsa? Napokon, to nužno dovodi do većih iskrivljenja. Ah, nemojmo sad nagađati", obrati se on Abakumovu, povlačeći ga za rukav. "Protumačit ću vam čitavu stvar. Onda ćete razumjeti i složiti se da u interesu samog posla ne valja požurivati!" Ali Abakumov, ukočeno zureći u besmislene valovite linije crteža, već je napipao dugme za zvonce na svom stolu. Isti uglađeni kapetan pojavio se i pozvao Prjančikova da iziđe. Prjančikov se pokorio, potpuno zbunjena izraza lica, napola otvorenih usta. Bio je posebno razočaran zato što nije sve dokraja protumačio. A tada se, kad je već napola izišao, iznenada prisjetio da bi bilo dobro saznati s kim je razgovarao. Sjetio se da su ga momci molili da se žali, da pokuša nešto postići... Na vratima on se naglo okrene i zakorači natrag. "Da! Slušajte! Posve sam vam zaboravio spomenuti..." Ali kapetan mu se ispriječio na putu i prisilio ga da se vrati; čovjek za stolom nije ga uopće slušao. U tom kratkom nelagodnom trenutku, sva bezakonja i sve zatvorske patnje na neki čudan način iščezle su iz Prjančikovljeve glave, zaokupljene u ovom času isključivo radio-dijagrarnima, i uspio se prisjetiti samo jedne jedine stvari i povikati: "Slušajte! Radi se o kipućoj vodi za čaj. Dolazimo s posla kasno uveče i nema kipuće vode! Ne možemo piti čaj." "Nema kipuće vode?" upitao je taj čovjek, valjda nekakav general. "U redu. Gledat ćemo da nešto učinimo." 17

"EJ, KONJICU MRKONJIĆU" Bobinin je došao odjeven u jednaki modri kombinezon. On je bio krupan čovjek, crvene kose, ošišane kratko kao u robijaša. Pokazivao je po prilici jednako toliko zanimanja za namještaj u uredu kao da ovamo dolazi stotinu puta dnevno. Ušao je ravno unutra i sjeo ne pozdravivši ministra. Sjeo je u jedan od udobnih naslonjača nedaleko ministrova stola, i obrisao nos polako, bez ustezanja, u ne baš bijelu maramicu koju je sam oprao za vrijeme posljednjeg kupanja. Abakumov, koga je lakomislenost Prjančikova prilično iznenadila bio je zadovoljan što Bobinin djeluje dostojanstvenije. Nije mu doviknuo: "Ustani!" Umjesto toga, pretpostavivši da čovjek ne shvaća razlike u činu i da kraj tog niza vrata nije mogao pogoditi gdje se nalazi, upita ga gotovo miroljubivo: "Zašto ste sjeli bez dopuštenja?" Bobinin, pogledavši ministra malo iskosa i dalje je brisao nos maramicom i nemarno odgovorio: "Pa eto, znate, ima jedna kineska poslovica koja kaže: "Bolje je stajati nego hodati, bolje je sjediti nego stajati, a najbolje od svega je ležati."" "Ali je li vama jasno tko sam ja?" Udobno se naslonivši laktovima na ručke svog odabranog naslonjača, Bobinin pogleda izravno u Abakumova i prepusti se dokonom nagađanju: "Zbilja, tko ste? Netko poput maršala Goeringa?" "Poput koga?" "Maršala Goeringa. Jedanput je posjetio tvornicu aviona kra; Hallea, gdje sam bio na prisilnom radu. Svi su mjesni general: hodali na prstima ali ja ga nisam ni pogledao. On je zurio i zuri u mene i onda je krenuo dalje." Nešto poput smiješka zatitralo je na licu Abakumova, :: onda je namršteno pogledao tog nevjerojatno drskog zatvoreni"-Zatreptao je očima od napetosti i upitao: "što je sad to? Zar vidite nikakve razlike između nas?" 88 "Između vas i njega? Ili između nas?" Bobininov je glas zazvečao kao čelik. "Između nas vidim je vrlo jasno: vi trebate mene, a ja ne trebam vas." I Abakumov je imao glas koji je mogao zatutnjati kao grmljavina, i znao se njime služiti da zastraši ljude. Ali osjećao je da u ovom trenutku ne bi bilo ni korisno ni dostojanstveno urlati. Shvatio je da je ovaj zatvorenik težak čovjek. Samo ga je upozorio: "Čujte, vi ste zatvorenik. Samo zato što sam blag prema vama ne bi se smjeli odmah zaboraviti..." "A da ste bili grubi prema meni, ne bih ja s vama ni govorio, građanine ministre. Vičite vi na svoje pukovnike i generale. Oni imaju toliko toga u životu što se boje izgubiti." "Natjerali bismo mi vas da govorite." "Varate se, građanine ministre!" Bobininove odlučne oči sjale su mržnjom. "Ja nemam ničega, razumijete li - baš ničega! Ne možete se dočepati moje žene i djeteta - bomba ih je stigla prva. Roditelji su mi već davno mrtvi. Čitavo moje vlasništvo na zemlji moja je maramica: moj kombinezon i rublje koje nema dugmadi ...", on razdrlji grudi da bi potvrdio svoje riječi, "... državna su svojina. Već ste mi davno oduzeli slobodu i nemate moći da mi je vratite, jer ni sami niste slobodni. Imam četrdeset i dvije godine, a vi ste mi natovarili kaznu od dvadeset i pet godina. Već sam bio na robiji, hodao okolo s brojem, u lisicama, s policijskim psima i u kaznenoj brigadi, čime mi još možete zaprijetiti? Čega me još možete lišiti? Mog posla kao inženjera? Vi biste izgubili više nego ja. Pušio bih." Abakumov otvori kutiju Trojka specijalne izrade i gurne je prema Bobininu. "Evo, uzmite ove." "Hvala, nikad ne mijenjam marku. Od tih kašljem." I on izvuče Belomor iz

vlastoručno izrađene kutije za cigarete. "Shvatite barem tu jednu stvar i prenesite je svima onima na vrhu koji još uvijek ne znaju da ste jaki samo dotle dok ljude ne lišite svega. Jer čovjek komu ste oduzeli sve nije više u vašoj moći. On je opet potpuno slobodan." Bobinin ušuti, usredotočivši se na pušenje. Uživao je što podbada ministra i što sjedi zavaljen u tako udobnom naslonjaču, žalio je jedino što je zbog efekta odbio luksuzne cigarete. Ministar baci pogled na svoje papire. "Vi ste, inženjeru Bobinin, glavni inženjer kod izrade "klipera"?" "Da." "Zahtijevam da mi posve određeno odgovorite: kad će biti gotov za upotrebu?" Bobinin podigne guste tamne obrve. "Ovo je nešto novo! Zar se to pitanje ne može postaviti nekome od mojih pretpostavljenih?" "Želim da saznam od vas lično. Hoće li biti gotov do veljače?" "Do veljače? šalite se? Ako je riječ o tome da se nešto na brzinu sklepa i kasnije požali, onda recimo - za pola godine. što se potpunog šifriranja tiče - zaista nemam pojma. Možda za godinu dana." Abakumov je bio kao grorjjom ošinut. Sjetio se gnjevnog, nestrpljivog drhtaja Šefovog brka i obuzela ga je mučnina pri pomisli na obećanja koja je dao na osnovu onoga što je rekao Sevastjanov. Osjećao je isti užas kao čovjek koji je došao da se izliječi od prehlade, a otkrije da ima rak nosa i grla. Ministar reče grčevito, svladavajući se: "Bobinine, molim vas da pažljivo važete svoje riječi. Ako se to može učiniti brže, recite mi: što valja poduzeti?" "Brže? To neće ići." "Ali zašto? S kojeg razloga? Tko je tome kriv? Recite mi, ništa se ne bojte! Recite mi tko je kriv i, ma kakav bio njihov čin, sirgnut ću im epolete." Bobinin zabaci glavu unatrag i zagleda se u strop na kojem su se nestašno poigravale nimfe Osiguravajućeg društva Rusija, "Napokon će to na kraju ispasti dvije i po do tri godine!" bjesnio je ministar. "A dobili ste rok od godinu dana!" Bobinin plane. "Kako to mislite, dobili smo rok? Kako vi to zamišljate nauku? "Ej, konjiću mrkonjiću, sagradi mi palaču do jutra" i ujutro imate palaču? A što ako je problem krivo postavljen već u početku? I što ako dođe do nekih novih pojava? Rok! Zar vam se ne čini da uz to što dajete naređenja, morate imati i mirne, site, slobodne ljude koji će obavljati posao? I bez te strahovite atmosfere sumnje. Eto, selili smo mali strug s jednog mjesta na drugo i, dok smo ga prenosili podložna se pločica razbila. Sam Bog zna zašto se razbila. Ali taj će popravak stajati trideset rublji. Uostalom, taj je strug običan drek, star sto i pedeset godina, bez motora, običan koloturnik s remenom, i zbog te napukline major Šikin, oficir službe sigurnosti, dovlačio je svakog pojedinog k sebi i ispitivao ga čitava dva tjedna, tražeći nekoga kome bi mogao natovariti dodatnu kaznu. Takav je oficir službe sigurnosti u institutu običan parazit, a imamo još jednoga u zatvoru i taj ne zna ništa drugo nego ljudima ići na živce s izvještajima i problemima. Kog će vam vraga svi ti agenti? Napokon, svi kažu da radimo na tajnom telefonu za Staljina i da to Staljin lično požuruje. Pa ipak ni na zadatku kao što je taj niste nam u stanju osigurati stalnu opskrbu materijalom. Ili nam trebaju kondenzatori kojih nema, ili lampe nisu prave vrsti, ili nemamo dovoljno oksilografa. Bijeda! To je sramota! "Tko je kriv?" A jeste li mislili na ljude? Svi oni rade po dvanaest, čak i šesnaest sati dnevno, a vi hranite samo glavne inženjere mesom a ostali dobivaju kosti. Zašto ne dopuštate zatvorenicima u Pedesetosmici posjete? Morali bismo ih dobivati svaki mjesec, a vi ih dopuštate jedanput godišnje. Zar to podiže moral? Možda nemate dovoljno crnih marica da razvozite okolo zatvorenike? Ili novaca da platite stražare što rade u slobodne dane? Režim! Režim vam zadaje glavobolju, režim će vas natjerati u ludilo. Nekad nam se nedjeljom dopuštalo da idemo u šetnju po

cio dan; sad je to zabranjeno. Zašto? Da bismo više radili? Čemu se uopće nadate - da ćete obrati vrhnje s dreka? Stvari neće ići ništa brže ako ljude tjerate da se guše bez svježega zraka. Ah, ali kakva korist od riječi? I 90 t uopće - zašto ste me pozvali noću? Zar danju nema dovoljno vremena? Napokon, ja sutra moram raditi. San mi je potreban." Bobinin je ustao uspravan, gnjevan, golem. Abakumov se teško dišući naslonio na rub stola. Bilo je jedan i dvadeset. Za jedan sat, u pola tri, Abakumov je morao podnijeti izvještaj Staljinu u njegovoj kući u Kuncevu. Ako ovaj inženjer ima pravo, kako da se iskoprca iz te kaše? Staljin nikad ne prašta. I tačno u trenutku kad je otpustio Bobinina sjetio se one trojke lažljivaca iz Specijalnog tehničkog odjela. Crni gnjev pomutio mu je oči. Poslao je po njih. t 18 SVEČAR II Soba je bila malena i niska. Imala je dvoja vrata, ali ni jednog prozora; zrak je ipak bio svjež i ugodan. Posebni inženjer bio je odgovoran za izmjenu i čistoću zraka. Veći dio sobe zapremao je nizak, taman otoman s cvjetnastim jastucima. Dvostruke žarulje sa svijetloružičastim staklenim zaslonima gorjele su na zidu iznad njega. Na otomanu je ležao čovjek kojega je lik bio isklesan u kamenu; naslikan uljenim bojama, u akvarelu, gvašu, sepiji; nacrtan ugljenom i kredom; oblikovan iz šljunka, morskih školjki, keramičkih pločica, zrna žita i zrna soje; izrezbaren iz slonove kosti, ispleten od trave, utkan u sagove, naslikan na nebu pomoću eskadrila aviona u formaciji i snimljen na filmu... kao ni jedan drugi lik tokom tri bilijuna godina, koliko je stara zemaljska kora. Ležao je podignutih nogu obuvenih u mekane kavkaske papuče nalik na pletene čarape. Na sebi je imao vojničku bluzu s četiri velika džepa, dva na grudima, dva sa strane - staru, iznošenu, jednu od nekoliko vojničkih bluza koje je navikao nositi još za građanskog rata i koje je zamijenio za maršalsku uniformu tek poslije Staljingrada. Ime tog čovjeka ispunjalo je svjetske novine, izgovaralo ga je na tisuće spikera na stotinama jezika, izvikivali su ga govornici na početku i na kraju govora, pjevali su ga nježni mladi glasići pionira i objavljivali biskupi. Ime tog čovjeka sušilo se na usnicama umirućih ratnih zarobljenika, na nateklim desnima logoraša. Njime je bilo prozvano mnoštvo gradova i trgova, ulica i aleja, palača, sveučilišta, škola, sanatorija, gorskih lanaca, kanala, tvornica, rudnika, državnih i zadružnih farmi, ratnih brodova, ledo-lomaca, ribarskih brodova, postolarnica, dječjih vrtića - a skupina moskovskih novinara predložila je da ga se dade i Volgi i Mjesecu. A on je bio samo mali starac, opuštenog dvostrukog podbrat ka koji se nikad nije vidio na portretima, usta prožetih vonjem turskog duhana u listovima i masnih prstiju koji su ostavljali 92 tragove na knjigama. Nije se najbolje osjećao ni jučer ni danas. Čak i u toplom zraku osjećao je hladnoću po leđima i ramenima, i pokrio se smeđim šalom od devine dlake. Nije mu se nikamo žurilo, i sa zadovoljstvom je prelistavao malu knjižicu u

smeđim koricama. Gledao je sa zanimanjem fotografije i tu i tamo bi pročitao nešto teksta, koji je znao gotovo napamet, a zatim je dalje okretao stranice. Knjižica je bila vrlo praktična jer se mogla spremiti u džep od kaputa. Mogla je pratiti ljude posvuda u njihovom životu. Imala je dvije stotine pedeset stranica ali bila je štampana vrlo krupnim slovima tako da su je čak i stariji ljudi ili polupismeni mogli čitati bez napora. Naslov je bio utisnut zlatom na koricama: Josif Visarionovič Staljin: Kratka biografija. Elementarne iskrene riječi te knjige morale su ostaviti na ljudsko srce ozbiljan dojam. Njegov strateški genij. Njegova mudra dalekovidnost. Njegova snažna volja. Njegova željezna volja. Od 1918. on je praktički postao Lenjinov zamjenik. (Da, da, baš je tako bilo.) Komandant revolucije zatekao je na frontu paniku, zbrku; Staljinove upute predstavljale su osnovu za Frunzeov plan operacija. (Tačno, tačno.) Imali smo veliku sreću da nas je u teškim danima velikog domovinskog rata vodio mudar i iskusan vođa - Veliki Staljin. (Zaista, narod je imao sreću.) Svima je poznata neodoljiva moć Staljinove logike, kristalna jasnoća njegova duha. (Bez lažne čednosti, sve je to istina.) Njegova ljubav za narod. Njegovo razumijevanje za druge. Njegova nevjerojatna skromnost. (Skromnost - da, to je vrlo tačno.) Vrlo dobro. A kažu da se odlično prodaje. Ovo drugo izdanje štampano je u pet milijuna primjeraka. Za ovoliku zemlju to je premalo. Treće izdanje moralo bi imati deset milijuna, možda i dvadeset. Valja ga prodavati izravno tvornicama, školama, kol-hozima. Osjetio je malu mučninu. Odložio je knjigu, uzeo oguljenu smokvu s okruglog stolića i zagrizao. Ako je posiše, mučnina će nestati, i u ustima će ostati ugodan okus koji malo podsjeća na jod. Zapazio je, premda se to bojao priznati, da mu zdravlje postaje svakog mjeseca sve gore. Događalo mu se da zaboravlja stvari. Osjećao je nepodnošljivu mučninu. Nije ga mučio nikakav određeni bol, ali satovi neugodne slabosti često bi ga prikovali za ležaj. Cak ni san nije pomagao; budio se jednako umoran, jednako iscrpljen, s istim pritiskom u glavi kao i kad je legao; i uopće nije osjećao želje da se kreće. Na Kavkazu je čovjek od sedamdeset godina još mladić! Penje se na planine, na konja, na ženu. A on je uvijek bio tako zdrav! Bio je siguran da će poživjeti do devedesete! Ali što se dogodilo? Posljednjih godinu dana Staljin više nije mogao uživati u svojoj najvećoj radosti u životu - u dobroj hrani. Od narančinog soka pekao ga je jezik, kavijar mu se lijepio za zube i potpuno ravnodušno jeo je čak i pikantnu gruzijsku janjeću čorbu, koju zapravo uopće nije smio jesti. Nije više nalazio ni stari, čisti užitak u vinu - mamurluci su završavali tupim glavoboljama. Cak i pomisao na ženu bila mu je odvratna. 93 Budući da je sebi postavio kao cilj da živi do devedeset godina, Staljin je s tugom pomišljao na činjenicu da mu te godine neće donijeti nikakve lične radosti, da će naprosto morati pretrpjeti još dvadeset godina za dobrobit čovječanstva. Jedan ga je liječnik upozorio (ali čini se da su ga kasnije strijeljali). Stetoskopi su drhtali u rukama najslavnijih imena moskovske medicine. Nikad mu nisu propisivali injekcije (on je sam naredio da se prekine sa svim injekcijama), samo elektroterapiju s visokim naponom i "više voća". Učiti čovjeka s Kavkaza nešto o voću! On opet zagrize, zažmirivši. Prije tri dana veličanstveno je proslavio sedamdeseti rođendan. Slavili su ga nekoliko dana: dvadesetoga uveče Trajču Ko-stova su pretukli na smrt. Tek pošto su se oči te hulje ukočile, mogla je započeti prava svečanost. Dvadeset prvoga bila je ceremonijalna proslava u Bolšom Teatru, i Mao Ce Tung i Dolores lbaruri i ostali drugovi držali su govore. Poslije toga bio je veliki banket. A poslije toga mali banket. Pili su stara vina iz španjolskih podruma. On je morao piti oprezno i čitavo vrijeme pokušavao je otkriti podmuklost u rumenim licima oko sebe. A poslije su on i Lavrentij pili kahetinsko vino i pjevali gruzijske

pjesme. Dvadeset drugoga održano je veliko primanje za diplomate. Dvadeset trećeg gledao je sam sebe na filmskom platnu u drugom dijelu Bitke za Staljingrad od Virte i u Nezaboravnoj 1919. od Višnjevskoga. Premda su ga malo umarala, on je vrlo volio ta dva djela. (Staljinska nagrada za oba.) Dan-danas je njegova uloga u građanskom ratu kao i u velikom domovinskom ratu sve tačnije opisana. Postaje jasno kako je veliki čovjek on tada bio. I vlastito sjećanje govorilo mu je kako je često opominjao i ispravljao naglog i previše lakovjernog Lenjina. A Višnjevski je dobro učinio kad mu je stavio u usta riječi: "Svaki radnik ima pravo da kaže svoje mišljenje. Jednog dana unijet ćemo takav paragraf u ustav." Što je to značilo? To je značilo da je braneći Petrograd od Jude-niča, Staljin već mislio na budući demokratski ustav. Naravno, to se onda zvalo "diktatura proletarijata" u to doba - ali nije važno, bilo je istinito, bilo je snažno! A u Virtinom scenariju bila je odlično opisana noćna scena s Prijateljem. Premda ni jednog takvog lojalnog, velikog Prijatelja Staljin nije mogao zadržati zbog ljudske perfidije i vječne neiskrenosti. (Zapravo, nikad u čitavom svom životu nije imao takvog Prijatelja! Tako se naprosto dogodilo, nikad ga nije imao.) Ali promatrajući Virtinu scenu na platnu Staljin je osjetio kako ga u grlu nešto steže i kako mu suze naviru na oči (eto što znači umjetnik!) i čeznuo je za takvim snažnim, nesebičnim prijate Ijem, kojemu bi mogao povjeriti stvari o kojima razmišlja čitavu noć. Nije važno. Običan, jednostavan puk ljubi svog Vođu, ražu mije ga i ljubi ga - to je istina. Toliko je mogao vidjeti iz novina iz filmova i iz gomile darova. Njegov je rođendan postao narodn; praznik, i to je bilo ugodno. Koliko je čestitaka primio! Od ustanova, organizacija, tvornica, pojedinih građana. Pravda je zatra 94 žila dopuštenje da u svakom broju štampa dva stupca tih česti-taka. Istina, to će morati izlaziti nekoliko godina, ali može, ideja nije uopće loša. A darovi su preplavili deset dvorana Muzeja revolucije. Da ne bi ometao Moskovljane dok ih gledaju tokom dana, Staljin je odlazio da ih gleda noću. Rad tisuća i tisuća majstora zanata, najljepši darovi zemlje, stajali su, ležali i visili pred njim. Ali i tu je osjetio istu onu ravnodušnost, isti onaj nedostatak pravog interesa. Kakve koristi od svih tih darova? Vrlo su mu brzo postali dosadni. A zatim, i samo je to mjesto izazivalo u njemu nekakvu neugodnu uspomenu, samo što se, a to mu se često događalo u posljednje vrijeme, nikako nije mogao tačno sjetiti što je posrijedi, i bio je svjestan samo osjećaja nelagode. Prošao je kroz tri dvorane i nije izabrao ništa. Stao je pred veliki televizor s urezanim riječima "Velikom Staljinu od čekista". (Izrađen u Mavrinu, taj je televizor bio jedinstven - najveći koji je ikad izgrađen u Sovjetskom Savezu.) A onda se okrenuo i otišao. I tako je prošao taj značajan praznik, ali proslava ga nije ispunila pravim zadovoljstvom. Nekakav čudan osjećaj u grudima mučio je Staljina, očigledno u vezi s Muzejom, ali nije ga mogao dokraja shvatiti. Narod ga ljubi, istina, ali sam narod prepun je mana. Kako bi se mogle ispraviti? I koliko bi se brže komunizam mogao izgraditi da nema bezdušnih birokrata. Da nema umišljenih glavešina. Da nema organizacionih slabosti u preodgajanju masa. Da nema "skretanja" u partijskom odgoju. Da nema usporavanja u izgradnji, zakašnjenja u proizvodnji, izrade robe loše kvalitete, slabog planiranja, ravnodušnosti prema uvođenju novih tehnoloških mjera i opreme, odbijanja mladih ljudi da pionirski odlaze u udaljena područja, gubitka žita na poljima, rasipanja knjigovođa, krađa u skladištima, prevara direktora, sabotaža zatvorenika, liberalizma u policiji, uništavanja javnih zgrada, drskih špekulanata, pohlepnih domaćica, razmažene djece, brbljavica u tramvajima, sitničavog "kritiziranja" u literaturi, liberalnih sklonosti u kinematografiji. Ne, narod još uvijek ima previše mana. A što ih je 1941. natjeralo na povlačenje? Napokon, ljudima je bilo naređeno da

ostanu na položajima do smrti. Zašto nisu ostali? Tko se tada povukao, ako nije narod? Ali spominjući se 1941. Staljin nije mogao izbjeći sjećanju na vlastitu slabost. Na svoj žurni i nepotrebni odlazak iz Moskve u listopadu. Naravno, to nije bio bijeg. Jer kad je odlazio, Staljin je ostavio za sobom odgovorne ljude i dao im strogo naređenje da brane glavni grad do posljednje kapi krvi. Ali, na žalost, upravo su se ti drugovi pokolebali i on se morao opet vratiti, doći u glavni grad i braniti ga. Kasnije je poslao u zatvor svakog pojedinca koji se sjećao te panike 16. listopada. Ali kaznio je i sebe - održao je vojničku smotru u studenom. Taj trenutak u njegovom životu bio je nalik na onaj kad je pao u procjep u ledu u izgnanstvu u Turuhansku: led i očaj, ali iz leda i očaja potekla je snaga. Nije to bila mala stvar - vojnička smotra dok je neprijatelj pred vratima. 95 Ali može li uopće biti lako, biti Najveći od najvećih? Iscrpljen neradom, Staljin se nehotice prepustio deprimant-nim mislima. U tom trenutku nije ninašto usredotočio svoju umornu pažnju. Čvrsto je zatvorio oči i ležao, dok su mu se nevezane uspomene iz njegovog dugog života uvlačile u mozak. A ipak, iz nekog čudnog razloga, nije se prisjećao ničega dobroga, već samo loših i neugodnih stvari. Ako se sjetio svog rodnog mjesta Gori, nisu mu padali na pamet ljupki zeleni brežuljci, ni vijuganje rijeka Medžuda i Ljahva, već ono što mu je tamo bilo mrsko i što mu nije dalo da se ni na jedan sat vrati u dom svoga djetinjstva. Ako bi mu se misli navraćale na 1917, prisjećao bi se samo kako se pojavio Lenjin sa svojim umišljenim doktrinama i poremetio sve što je već učinjeno, i kako su se svi smijali kad je Staljin predložio da se osnuje zakonita stranka i da se živi u slozi s Privremenom vladom. Smijali su mu se više nego jednom - ali zašto je bila uobičajena praksa da se svaki težak i nezahvalni zadatak prebaci na njega? Smijali su mu se, ali 6. srpnja poslali su njega a ne nekog drugog iz Kšesinske palače u Petropavlovsku tvrđavu, da uvjeri mornare kako moraju predati tvrđavu Kerenskome i povući se u Kronštat. Grišu Zinovjeva mornari bi kamenovali. Čovjek mora znati razgovarati s ruskim narodom. Sjetio se 1920, i onda opet kako je Tuhačevski iskrivljenih usana vikao da je Staljinova krivnja što nije zauzeo Varšavu. Dobro se izvikao taj luđak! i Čitav njegov život stvari mu nikad nisu polazile za rukom J kako valja. Nikad mu nisu polazile za rukom, jer je uvijek bilo J ljudi koji su ga ometali. A kad bi jednoga uklonili, na njegovom bi se mjestu pojavio netko drugi. Netko je četiri puta lagano pokucao na vrata, tako tiho ćr je izgledalo kao da se pas nekoliko puta očešao o njih. Staljin okrene prekidač kraj svog ležaja i zasun se automatski povuče, a nezastrta vrata se malo otvore. Nisu bila pokrivena zastorom, jer Staljin nije volio nikakve zastore oko kreveta, draperije ili niše gdje bi se netko mogao sakriti. Vrata su se otvorila upravo toliko da propuste psa; ali umjesto toga pojavila se mlada proćelava glava Poskrebiševa sa stalnim izrazom iskrene odanost, i potpune pokornosti na licu. Zabrinut za šefovo zdravlje primijetio je da Staljin leži nap< pokriven šalom od devine dlake, ali nije ga izravno upitao zdravlje. (Pretpostavljalo se da je zdravlje izvanredno.) On re tiho: "Jo Sarjonič, Abakumov će doći u dva i trideset. Hoćete ga primiti? Ili možda nećete?" Josif Visarionovič otkopča džep na prsima i izvuče sat r lancu. (Poput svih staromodnih ljudi nije trpio ručnih satova Još nije bilo dva sata ujutro. Nije imao nikakve volje da se presvuče i da pođe u urL-Ali nikako nije smio dopustiti da disciplina popusti. Ako sa;:.. malo popusti uzde, svi će to smjesta osjetiti. "Vidjet ćemo", odgovori Staljin umorno i zatrepće očirr.i "Ne znam."

96 "Pa neka dođe. Može čekati!" reče Poskrebišev i tri puta nepotrebno kimne glavom. (Ističući svoje dječačko vladanje, činio je svoj položaj mnogo čvršćim.) A sad se opet ukočio, pozorno promatrajući Šefa. "Kakva su vaša naređenja, Jo Sarjoniču?" Staljin tužno pogleda to stvorenje koje mu, na žalost, također nije moglo biti prijatelj, jer je bio tako potpuno podložan. "Hajdete sad, Šaša", reče on ispod brkova. Poskrebišev još jednom kimne, povuče glavu i čvrsto zatvori vrata. Josif Visarionovič namjesti automatski zasun i zaogrnut šalom, okrene se na drugu stranu. Tada opazi na niskom stoliću kraj otomana knjigu u jeftinom džepnom izdanju s crvenim i crnim koricama. Istog trenutka sjetio se što ga je ono zaboljelo u grudima, što ga je peklo, što mu je pokvarilo rođendan: osoba koja mu je još i danas smetala i koja nije bila uklonjena - Tito! Tito! Kako se to moglo dogoditi? Kako se mogao tako prevariti u toj škorpionskoj duši? Godine 1936. i 1937. bile su tako veličanstvene! Toliko glava koje su do tada bile netaknute palo je te godine, ali on je dopustio da mu Tito izmakne iz ruku. Stenjući, Staljin spusti noge sa ležaja. Uspravi se i podigne ruke prema crvenkastoj prosijedoj glavi na kojoj se vidjela ćela. Obuzela ga je neopisiva gorčina i nezadovoljstvo. Poput legendarnog junaka, Staljin je čitavog života odsijecao bezbrojne hidrine glave. Oslobodio se čitavog brda neprijatelja u svom životu. A spotaknuo se o jedan korijen. Josip se spotaknuo o Josipa. Kerenski, koji je još uvijek negdje bio živ, nije ni najmanje smetao Staljinu. Uostalom, što se Staljina tiče, mogli su se iz groba vratiti i Nikolaj II ili Kolčak - prema njima nije osjećao nikakve lične mržnje: oni su bili otvoreni neprijatelji i nisu se izmotavali nudeći neki novi, bolji, vlastiti socijalizam. Bolji socijalizam? Na neki drugi način nego što radi Staljin? Gluposti! Tko može graditi socijalizam bez Staljina? Nije bila riječ o tome da bi Tito mogao uspjeti. I tako ništa ne može nastati iz onoga što on radi! Staljin je gledao na Tita kao što neki stari seoski liječnik, koji je razrezao bezbrojne želuce i odsjekao beskonačan niz udova u kolibicama bez dimnjaka ili na daskama kraj puta, gleda na nekog malog stažista u bijelom ogrtaču. Sabrana djela Lenjinova već su mijenjana tri puta, a djela Utemeljitelja dva puta. Svi oni koji se nisu slagali već su davno spavali vječnim snom, oni koji su se spominjali u starim fusnotama, koji su pomišljali da se socijalizam može graditi na neki drugi način. A tada, kad se čak ni u prašumama na sjeveru nije više moglo čuti ni kritike ni sumnji, Tito je odnekud ispuzao sa svojim dogmatičarem Kardeljem i izjavio da sve to treba raditi drugačije. U tom je trenutku Staljin opazio da mu srce kuca jače, da mu se vid zamaglio, da osjeća neugodne grčeve po čitavom tijelu. U prvom krugu 97 Izmijenio je ritam disanja. Pogladio se po licu i brkovima. Nije smio popustiti. Ako popusti, Tito će mu oteti posljednji mir, posljednji apetit, posljednji san. Kad su mu se oči razbistrile pogled mu je opet pao na crvenu i crnu knjižicu. Tu knjigu nije mogao nizašto kriviti. Staljin zadovoljno posegne za njom, podmetne jastuk pod leđa i opet se napola opruzi na nekoliko minuta. Bio je to primjerak iz multimilijunskog izdanja objavljenog na deset evropskih jezika; knjiga se zvala "Tito, izdajnički maršal" od Renaud de Jouvenela. (Dobro

je djelovalo da autor očigledno stoji posve po strani, da, neki objektivni Francuz i to još s aristokratskim imenom.) Staljin je već prije nekoliko dana pažljivo pročitao tu knjigu, ali nije se htio od nje rastati, kao što se nije rado rastajao ni s jednom ugodnom knjigom. Kolike će se sad oči otvoriti i zaista upoznati tog sebeljubivog, okrutnog, kukavičkog, perfidnog, opakog tirana! Tog odvratnog izdajnika! Tog beznadnog tvrdoglavca! Čak su i komunisti na Zapadu bili potpuno zbunjeni. Ona stara budala Francuz Andre Marty - čak i njega se moralo izbaciti iz Komunističke partije zato što je branio Tita. Listao je knjigu. Da, evo, tu je! Sada ljudi više ne mogu i dalje veličati Tita kao heroja: on se dva puta kukavički htio predati Nijemcima, ali njegov šef Generalštaba, Arso Jovanović, prisilio ga je da ostane Vrhovni komandant. Plemeniti Arso je ubijen, a i Petričević: "Ubijen samo zato što je volio Staljina." Netko i"j uvijek ubijao najbolje ljude, a najgori su ostajali da Staljin s njima obračuna. Tu je bilo sve, sve - da je Tito vjerojatno britanski špij da se silno ponosi svojim donjim rubljem s izvezenom kralj skom krunom; kako je fizički odvratan, kao Goring, kako je iskićen medaljama i ordenjem dok su mu prsti prekriveni ogromnin: dijamantnim prstenjem. (Kakva je to jadna taština u čovjekj koji nema nikakva dara za ratne vještine?) Objektivna, principijelna knjiga. Zar kod Tita nema nekh seksualnih nastranosti? I o tome valja pisati. "Jugoslavenska Komunistička partija nalazi se u kandža::.:-ubojica i špijuna." "Tito je mogao preuzeti vodstvo samo zato -su ga podupirali Bela Kun i Trajčo Kostov." Kostov! Kako je to ime vrijeđalo Staljina! Gnjev mu je na u glavu i snažno je zamahnuo nogom - u krvavu Trajčovu nj ku! I Staljinovi sivi očni kapci zatreperiše od zadovoljenog o? ćaja za pravdu. j Taj prokleti Kostov, svinja prljava! | Nevjerojatno kako su sada, gledajući unazad, postale j?.>J( spletke tih varalica! Kako su se lukavo prikrivali! U najma-j( ruku uspjelo mu je da dohvati Belu Kuna 1937; ali prije i<--^ deset dana Kostov je osramotio socijalistički sud. Koliko je ;:--šnih procesa Staljin vodio, koliko je neprijatelja natjerao . ponize i da priznaju svaki sramotni zločin - a ipak nije . =-u slučaju Kostova! Sramota se proširila čitavim svijetom! K ¦:= je to bila mračna podmuklost, zavarati iskusne isljednike, im pred nogama - a onda na javnom suđenju, pred s: dopisnicima, opet sve poreći! Kakva^ je to pristojnost? I partijska svijest? I proleterska solidarnost? Dobro, umri, ali umri tako da nam budeš od neke koristi! Staljin odbaci knjigu. Ne, nije se mogao naprosto odmarati i ležati. Borba nije prestajala. Bezbrižna zemlja može spavati, ali ne i njen Otac. On ustane, ali se ne ispravi potpuno. Otključa druga vrata u sobi (ne ona kroz koja je ušao Poskrebišev) zatim ih zaključa za sobom. Jedva čujno u mekim papučama pošao je niskim, uskim, zavojitim hodnikom bez prozora, u koji je svjetlo dopiralo odozgo, pokraj ogledala koja su s jedne strane bila prozori i kroz koja je mogao vidjeti predvorje. Pošao je dalje do svoje spavaonice, također niske, malene, bez prozora, s uređajem za ventilaciju zraka. Iza hrastovih oplata na zidovima spavaonice bio je blindirani sloj, a izvana kamen. Malim ključićem koji mu je visio o pojasu Staljin otključa metalni poklopac boce, natoči čašu svog omiljenog, okrepljujućeg likera, ispije je i opet zaključa čep. Prišao je ogledalu. Oči su mu gledale jasno i nepodmitljivo strogo. Cak ni premijeri nisu mogli odoljeti tim očima. Izgled mu je bio ozbiljan, jednostavan, vojnički.

Pozvao je svog gruzinskog posilnog da ga obuče. Čak i pred onima koji su mu bili bliski držao se kao prava povijesna ličnost. Njegova željezna volja. Njegova nepokolebiva volja. 99 19 JEZIK JE SREDSTVO PROIZVODNJE Noć je bila Staljinovo najplodnije doba. Njegov se kritički duh polako razvijao ujutro. Svojim sumornim jutarnjim duhom uklanjao je ljude s položaja, smanjivat : troškove, naređivao da se dva-tri ministarstva spoje u jedno. Svojim oštrim i gipkim noćnim duhom odlučivao je kako da povec_ broj ministarstava dijeleći ih, i kako da nazove nova; potpisivan je nove budžete i potvrđivao nova imenovanja. Sve njegove najbolje ideje rađale su se između ponoći i četir. sata ujutro: kako će zamijeniti stare obveznice novima, a da p- * tom izbjegne plaćanje vlasnicima obveznica; kakve kazne će uveb": f za izostanak s posla; kako će produžiti radni dan i radni tjedan f kako će trajno privezati radnike i ostale namještenike za posa^ I zatim ukaz o robiji i vješalima; raspadanje Treće internacionak § izgon izdajničkog stanovništva u Sibir. I Izgon čitavih naroda bio je ujedno njegov najveći teoret-".;J prilog i najhrabriji eksperiment, ali drugo se tada nije ni mo::a| učiniti, ćitav svoj život on je nesumnjivo bio najistaknutiji spJv-f jalist Partije u pitanju sovjetskih nacionalnosti. Donio je još čitav niz drugih, značajnih ukaza. Međutim, je pronašao jedno slabo mjesto u čitavom arhitektonskom mu, i u njegovom je mozgu polako sazrijevao jedan važan ukaz. Sv*e je zauvijek fiksirao, zaustavio svako kretanje, za sve otvore, svih 200 milijuna znalo je gdje im je mjesto - su mladići iz kolhoza izmicali. Naravno, stvari su se odlično razvijale u kolhozima. S: se u to uvjerio pošto je gledao Kubanske kozake i pročitao 1 zlatne zvijezde. Oba su autora posjetila kolhoze. Sve su \ i izvijestili o onome što su vidjeli, a to je očigledno bilo t: I sam je Staljin razgovarao s kolhoznicima u prezidijumim. Ali kao dubok i samokritičan državnik, Staljin je pokus: temeljitije ući u stvar od tih pisaca. Jedan od provincijskih : skih sekretara (očigledno je kasnije strijeljan) izbrbljao mu nije sve tako dobro kako izgleda: stariji ljudi i žene registri: 100 kolhozima od 1930. rade s entuzijazmom, ali mladi ljudi (ne svi, naravno, samo stanoviti nesavjesni pojedinci) pokušavaju, čim završe školu, na prevaru dobiti pasoš i odjuriti u grad. Staljin je to čuo, i već je u sebi stao razmišljati o mogućnostima da se to ispravi. Obrazovanje! Čitava ta priča o općem sedmogodišnjem obrazovanju, o općem desetogodišnjem obrazovanju, kad djeca kuharica idu na sveučilišta, dovela je do opće zbrke. Lenjin je sam imao krive pojmove u tom pogledu, ali još je bilo prerano da se to ljudima kaže. Svaka kuharica, svaka domaćica morala bi biti u stanju da vodi državu! Kako je on to zapravo sebi konkretno zamišljao? Da kuharice ne kuhaju petkom, već da odlaze na sastanke pokrajinskog izvršnog odbora? Kuharica je kuharica, i njen je posao da priprema večeru, što se vladanja ljudima tiče, to je uzvišeni poziv; on se može povjeriti samo posebno odabranom osoblju, prokušanom i vjernom, koje se provjeravalo tokom niza godina. A upravljanje tim osobljem može biti samo u jednim rukama, iskusnim rukama Vođe. U statutima kolhoza moralo bi stajati da, jednako kao što im zemlja pripada zauvijek, isto tako svaka osoba rođena u određenom selu automatski postaje danom rođenja član kolhoza. To treba prikazati kao časno pravo. I samo prezidij okružnog izvršnog odbora može nekome odobriti odlazak iz kolhoza. Zatim treba smjesta povesti propagandnu kampanju, objaviti niz novinskih

članaka: "Mladi nasljednici kolhozne žitnice", "Značajan korak u izgradnji novog sela". Zacijelo će pisci naći načina da to izraze. Istina, činilo se da je netko od desničara upozoravao da će taj problem iskrsnuti. (Takvi "desničari" zapravo nikad nisu postojali - sam je Staljin grupirao stanovite ljude pod taj naslov da bi što lakše mogao s njima obračunati.) Iz nekih neobjašnjivih razloga, uvijek se kasnije utvrdilo da su uništeni protivnici u nečemu imali pravo. Fasciniran njihovim neprijateljskim mislima, Staljin je oprezno osluškivao njihove glasove preko groba. Ali premda je taj ukaz bio vrlo hitan, i premda su i drugi ukazi, također hitni, sazrijevali u njegovom mozgu, Staljin je danas, ulazeći u svoj ured, osjećao da ga privlači nešto uzvišenije. Na pragu svog osmog desetljeća nije imao nikakva prava da to dalje odlaže. Izgledalo je da je već učinjeno sve moguće da se osigura njegova besmrtnost. Ali Staljinu se činilo da mu se njegovi suvremenici, premda ga nazivaju Najmudrijim od najmudrijih, ipak ne dive onoliko koliko zaslužuje, da je njihov zanos površan, da još uvijek pravo ne poimaju dubinu njegova genija. Jedna ga je misao izjedala u posljednje vrijeme: da postigne još jedan naučni uspjeh, da dade neizbrisivi prilog još nekoj nauci osim filozofiji i povijesti. Naravno, mogao je takav prilog dati biologiji, ali povjerio je taj posao Lisenku, tom poštenom, energičnom čovjeku iz naroda. Osim toga, matematika, ili barem 101 fizika, više je privlačila Staljina. Nikad nije bez zavisti mogao čitati raspravu o nuli i minus jedan na kvadrat u Dijalektici prirode. Ali ma koliko da je listao Kiselevljev udžbenik Algebre i So-kolovljevu Fiziku za više razrede, nigdje nije mogao naći odgovarajuću inspiraciju. I onda ga je sretan slučaj naveo na potpuno različito polje, na polje lingvistike, u vezi s nedavnim slučajem profesora čiko-bave iz Tiflisa. Cikobava je objavio neku antimarksističku, heretičku tezu da jezik nije nadgradnja, već naprosto jezik, da nije ni buržujski ni proleterski, već naprosto narodni jezik - i usudio se otvoreno aludirati na ime samoga Marra. Budući da su i Marr i Cikobava bili Gruzijci, čitava je stvar odmah naišla na reakciju u časopisu gruzijskog sveučilišta, i jedan sivi, neuvezani primjerak tog lista, štampanog karakterističnim gruzijskim pismom ležao je ovog trenutka pred Staljinom. Nekoliko Marrovih učenika napalo je drskog naučenjaka. Poslije tih optužbi mogao je samo sjediti i čekati da mu o ponoći na vrata zakuca MGB. Već se nagoviještalo da je Cikobava agent američkog imperijalizma. Ništa ne bi spasilo Cikobavu da sam Staljin nije podigao telefon i dopustio mu da živi. Pustit će ga da živi - i on će sam jednostavne provincijske misli tog čovjeka iznijeti i razviti na briljantan, besmrtan način. Istina, bilo bi impresivnije da pobije kontrarevolucionarnu teoriju relativnosti, na primjer, ili teoriju o valnom mehanizmu j ali zbog državnih poslova za to naprosto nije imao vremena. Filo i logija je, međutim, stajala uz bok gramatici, a što se tiče teškoće " Staljin je gramatiku oduvijek smatrao ravnom matematici. Mogao je ovako napisati živo, izražajno (već je sjedao i pisao "Ma koji jezik sovjetskih naroda uzeli: ruski, ukrajinski, bel ruski, uzbečki, kazački, gruzijski, armenski, estonski, letonsV litvanski, moldavski, tatarski, azerbejdžanski, bakširski, turknu: ski..." (Do vraga! S godinama postajalo mu je sve teže i te izbjeći nabrajanje. Ali zašto bi ga, uostalom, i izbjegavao? Na 1 način napisano se dublje urezivalo u glavu čitaoca i slabilo nag -da proturječi.) "... svakome je jasno, da ..." Pa dobro, tu ćer staviti nešto što je svakome jasno. Ali što je jasno? Ništa nije jasno. Kažu: "Sedam je milja ; -neba, i cijelim je

putem šuma." Ekonomika - to je baza. Socijalne pojave - to je nadgr >=f uja. A trećeg elementa nema. Pa ipak je zahvaljujući svom ži\ "f nom iskustvu Staljin spoznao da se ništa ne može postići ~<^ trećeg elementa. Na primjer, mogu postojati neutralne zerr.:>g§ zar ne? (Ali ne i neutralni narodi, naravno.) A recimo da je ne:*# dvadesetih godina rekao s govornice: "Tko god nije s nama, r.-.jg nužno protiv nas"? Otjerali bi ga s podija i istjerali iz Pari "| Ali takva su vremena prošla. To je dijalektika. m Tako je i s ovim. Staljin je razmišljao o Cikobavinom es-t^ zaokupljen idejom koja mu prije nikad nije pala na um: ako j( jezik nadgradnja, zašto se ne mijenja sa svakom epohom? Aj" nije nadgradnja, što je onda? Baza? Način proizvodnje? 102 Tačno govoreći, stvari stoje ovako: Način proizvodnje sastoji se od proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Nazvati jezik odnosom nemoguće je. Znači li onda da je jezik proizvodna snaga? Ali proizvodne snage uključuju instrumente proizvodnje, sredstva proizvodnje i ljude. Ali premda ljudi govore jezikom, jezik nisu ljudi. Sam bi vrag to znao - bio je u ćorsokaku. Pravo govoreći, čovjek bi morao priznati da je jezik sredstvo proizvodnje kao - pa, recimo, kao strugovi, željezničke pruge, pošta. Istovremeno, on spada i u komunikacije. Ali ako na taj način izložiš tezu, i izjaviš da je jezik sredstvo proizvodnje, svi će se početi smijuckati. Ne u našoj zemlji, naravno. A nema nikoga koga se može upitati za savjet: samo on na zemlji istinski je filozof. Da je bar živ netko poput Kanta, ili Spinoze, premda je bio buržuj ... A da telefonira Beriji? Ali Berija uopće nema pojma o takvim stvarima. Recimo, mogao bi to postaviti opreznije: "U tom pogledu jezik, koji se u principu razlikuje od nadgradnje, ne može se razlikovati od sredstava proizvodnje, od strojeva, na primjer, koji su jednako indiferentni prema klasi kao i jezik." "Indiferentni prema klasi" - i to se nikad ranije ne bi bilo moglo reći. On stavi tačku iza rečenice. Stavi ruke iza glave, zijevne i protegne se. Nije stigao daleko, ali već je bio umoran. Staljin ustane i prošeta se malom sobom, svojim omiljenim noćnim uredom. Približi se sićušnom prozoru u kojem su umjesto običnog stakla bila dva okna od žućkastog, neprobojnog stakla sa zrakopraznim prostorom između. Vani je bio mali ograđeni vrt gdje je samo ujutro radio vrtlar pod nadzorom straže. Danima nitko osim njega nije tu stupio nogom. Iza neprobojna stakla nazirala se magla u vrtu. Nije se vidjela ni zemlja ni svemir. Međutim, polovica svemira bila je zatvorena u njegovim grudima, i ta je polovica bila harmonična i jasna. Samo ona druga polovica - objektivna stvarnost - krila se u općoj magli. Ali ovdje, u svom dobro čuvanom i utvrđenom noćnom uredu Staljin se ni najmanje nije bojao te druge polovice; osjećao je u sebi dovoljno moći da je pokori, da je oblikuje po svojoj volji. I tek kad bi bio prisiljen da zakorači u tu objektivnu stvarnost - kad je, na primjer, morao ići na veliki banket u Dvorani stupova, preći zastrašujući prostor između automobila i vrata, sam se popeti stepenicama i preći preveliko predvorje između dva reda zanesenih i punih poštovanja, ali ipak previše brojnih gostiju - u tim bi se časovima Staljin osjećao bolestan, potpuno nezaštićen, ne bi čak znao ni kako da se koristi rukama, već odavno beskorisnim za pravu obranu. Položio bi ih na trbuh i smiješio se. Oni su mislili da se Svemoćni smiješi da im ugodi, ali on se smiješio zato što se boji. On je sam opisao prostor kao osnovni uvjet za materijalno postojanje. Ali pošto se učinio vladarem šestine zemlje, počeo

103 se bojati prostora. To je bilo najbolje u njegovom noćnom uredu: nije bilo prostora. Staljin zatvori čelični kapak i polako se vrati k svom stolu. Bilo je čak i za Velikog korifeja kasno za rad, ali on proguta pilulu i opet sjedne za stol. Stvari mu nikad nisu posve polazile za rukom, a ipak se morao i dalje mučiti. Buduće generacije će to znati cijeniti. Kako je došlo do toga da u filologiji vlada teroristički, Arak-čejevljev režim? Svatko se boji da kaže ijednu riječ protiv Marra. Kako su čudnovati i plašljivi ljudi! Čovjek ih može učiti demokraciji, može za njih sažvakati stvari tako da im preostane samo da ih progutaju - ali oni će ipak okrenuti glavu. Sve ovisi o njemu, o Staljinu; i ovdje također sve ovisi o njemu. Ponesen inspiracijom on zapiše nekoliko rečenica: "Nadgradnju je stvorila baza u svrhu ..." "Jezik je stvoren u svrhu..." Njegovo smeđe-sivo, kozičavo lice, s velikim isturenim nosom, duboko se sagnulo nad listom papira, te nije vidio anđela srednjovjekovne teleologije kako mu se smiješi preko ramena. Taj Lafargue - svi su ti teoretičari jednaki. On govori o "iznenadnoj revoluciji u jeziku između 1789. i 1794". Kakva je to revolucija! To je bio francuski jezik prije toga, i francuski jezik je i ostao. "Općenito se mora reći za dobrobit onih drugova koji su očarani eksplozijom, da se zakon o prijelazu eksplozijom iz starog kvaliteta u novi kvalitet ne samo ne može primijeniti na povijest lingvističkog razvoja, već se također rijetko može primijeniti na ostale društvene pojave." Staljin se zavali u naslonjač i ponovo pročita što je napisao. Dobro je zvučalo. Propagandisti će morati dobro osvijetliti postavku: da sve revolucije u jednom trenutku dosižu jednu tačku poslije koje više nema kretanja, te da kasniji razvoj nastupa evt-lucijom. A moguće je čak da se kvantitet ne pretvara u kvalite:. Ali to će spremiti za drugi put. "Rijetko?" Ne; to bi još uvijek moglo biti nezgodno. Staljin prekriži "rijetko" i napiše "ne uvijek". Što bi bio zgodan primjer? "Prešli smo s burzujske, individualno-seljačke strukture" ( javio se novi termin, i to dobar!) "na socijalističku kolhozn I kad je napokon stavio tačku iza rečenice, još je malo izmislio i dodao riječ "strukturu". To je bio njegov omiljeni &-... još jedan udarac na čavao koji je već zakucan. Ponavljanje s\ riječi činilo je svaku rečenicu razumljivijom. Inspirirano, njego je pero pisalo dalje: "A to je bilo moguće uspješno izvesti zato što je to bila re luci ja odozgo, zato što je revolucija provedena na inicijativu stojeće vlasti." 104 Staljin se namršti. Dosta. Ovo nije dobro ispalo. Zar se po ovome ne bi moglo zaključiti da inicijativa za kolektivizaciju nije potekla od samih kolhoznika? Na vratima se začulo tiho šuštanje. Staljin pritisne dugme koje je otvaralo zasun. Na vratima se pojavi Šaša sa svojim klaun-skim licem - bezobličnim i sretnim što je bezoblično. "Jo Sarionič!" upita on gotovo šapatom. "Želite li da poša-ljem Abakumova kući, ili želite da još pričeka?" "A, da, Abakumov." Ponesen svojim kreativnim radom Staljin je na njega potpuno zaboravio. On zijevne. Sad je već bio umoran. Istraživačka strast planula je u njemu ali se

brzo ugasila; osim toga posljednje mu rečenice nisu najbolje uspjele. "Dobro. Pozovi ga." I on izvuče iz stola drugu bocu s metalnim poklopcem, otključa je ključem s pojasa i ispije čašicu. On uvijek mora biti planinski orao. 105 20 VRATITE NAM SMRTNU KAZNU, JOSIFE VISARIONOVICU Nije tako reći bilo čovjeka, koji bi se i u snu usudio pomisliti da ga nazove Šaša umjesto Aleksandr Nikolajevič, a još manje da to pred njim kaže. "Poskrebišev zove" značilo je "On zove". >"Poskrebišev je naredio" značilo je "On je naredio". Aleksandr Nikolajevič Poskrebišev bio je šef Staljinovog osobnog tajništva više od petnaest godina. To je bilo vrlo dugo vrijeme, i svatko tko ga nije potanje proučavao mogao bi se začuditi što mu je glava još uvijek na ramenima. Ali tajna je bila vrlo jednostavna. Taj je veterinar iz Penze imao dušu posilnog, i ta obična činjenica garantirala mu je sigurnost. Cak i kad je imenovan za general -lujtnanta, člana Centralnog komiteta, i za šefa Specijalnog odjela za tajnu prismotru članova Centralnog komiteta, još uvijek je sebe smatrao potpuno ništavnim pred šefom, i počašćen se bla ženo smijuckao kad god bi se kucnuli nazdravljajući njegovom rodnom selu Soplaki. Staljinova intuicija nikad nije otkrila n tračak sumnje ili opozicije u Poskrebiševu. Njegovo prezime, kou je značilo kruh pečen iz ostataka tijesta, bilo je opravdano: cinik se da nisu mogli sakupiti dovoljno kvaliteta duha i karaktera ka; su ga pekli. Ali u odnosu prema podređenima, taj proćelavi dvorjanin s izrazom priglupog čovjeka poprimao je golemu samouvjerenost S ljudima na nižem položaju govorio je na telefon jedva čujnins , glasom; čovjek je morao prilijepiti glavu za slušalicu da ga razi> I mije. Tu i tamo čovjek bi se s njim mogao našaliti, ali nikad ga j nije mogao kao slučajno upitati: "Pa kako je danas tamo kod vas?-" I (Cak ni šefova vlastita kći nije mogla otkriti kako je tamo kođl vas. Kad bi telefonirala, rekli bi joj samo: "Kreće se", ili "Ne* kreće se", već prema tome jesu li se ili nisu čuli Šefovi koraci Večeras je Poskrebišev rekao Abakumovu: "Josif Visariono\it radi. Možda će vas primiti. Rekao je neka čekate." Uzeo je aktovku od Abakumova, uveo ga u sobu za priman* i otišao. 106 I I tako Abakumov nije upitao ono što je iznad svega želio saznati: kako je šef danas raspoložen? Ostao je sam u sobi za primanje, dok mu je srce snažno udaralo. Taj snažni, krupni, odlučni čovjek ukočio bi se od straha kad bi išao na izvještaj Staljinu, jednako kao što su građani za vrijeme valova hapšenja drhtali kad bi čuli topot koraka na stepenicama. Uši bi mu se prvo sledile od straha, a zatim bi počele gorjeti - i svaki put bi se Abakumov još više prestrašio da će ta njegova uporno crvena uha izazvati šefovu sumnju. Staljin je sumnjao i u najsitnije stvari. Na primjer, nije volio da bilo tko zavlači ruku u unutarnji džep u njegovom prisustvu. Stoga je Abakumov premjestio iz unutarnjeg džepa u vanjski sva tri naliv--pera koja je pripremio da pribilježi upute. Dnevne direktive državne službe sigurnosti dolazile su preko Berije, i od njega je Abakumov primao većinu naređenja. Ali jednom mjesečno Apsolutni vladar htio je sam osjetiti ličnost čovjeka kome je povjerio sigurnost svoga sistema. Ti jednosatni sastanci bili su velika cijena za svu onu moć, svu snagu kojom je Abakumov raspolagao. On je mogao živjeti i uživati samo u razmacima od sastanka

do sastanka. Kako se vrijeme približavalo, sve bi u njemu počelo gasnuti, uši bi mu se sledile; predao bi aktovku prije nego bi ušao ne znajući hoće li je dobiti natrag; pognuo bi svoju bikovsku šiju na vratima ureda ne znajući hoće li je opet ispraviti poslije jednog sata. Staljin je zastrašivao zato što je jedna greška u njegovoj prisutnosti mogla biti ona jedna greška u životu koja izaziva eksploziju neopoziva djelovanja. Staljin je zastrašivao zato što nije želio čuti izgovore, i što nije optuživao; njegove žute tigarske oči naprosto bi opako zasjale, donji bi se kapci malo stisnuli - i tu, u njemu, osuda je bila donesena a da osuđeni čovjek to nije znao: on bi mirno odlazio, ali u noći bi bio uhapšen, a ujutro strijeljan. Šutnja i ono nabiranje donjih kapaka bili su najgore od svega. Ako je Staljin bacio na čovjeka nešto teško ili oštro, ako mu je zagazio na nogu, pljunuo na njega ili mu otpuhnuo gorući žar iz lule u lice, taj gnjev nije bio konačan gnjev, taj je gnjev bio prolazan. Ako jć Staljin bio grub i kleo, čak i ako je upotrebljavao najgore izraze, Abakumov se radovao: to je značilo da se šef još uvijek nada da će ga popraviti i dalje s njim surađivati. Naravno, Abakumovu je sad već bilo jasno da se u svom revnom zanosu previsoko popeo. Bio bi u mnogo manjoj opasnosti da je ostao niže. Staljin je govorio prijazno, dobroćudno s onima koji su bili dovoljno daleko od njega. Ali nije bilo više povlačenja kad bi čovjek jednom postao blizak. Preostalo je jedino čekati smrt. Vlastitu. Ili... A stvari su tako neumitno išle svojim tokom da je u Staljinovom prisustvu Abakumov uvijek strahovao da je nešto otkriveno. Već i ranije često je drhtao od straha pri pomisli da je Staljinu mogla doprijeti do ušiju neka vijest o tome kako se on obogatio u Njemačkoj. 107 Pri kraju rata Abakumov je bio na čelu svesaveznog SMERŠ-a, i rukovodio je kontrašpijunažom na svim frontovima i u čitavoj vojsci. Bio je to period neograničene pljačke, koji je vrlo kratko trajao. Da bi osigurao efektni konačni udarac protiv Njemačke, Staljin je preuzeo od Hitlera praksu da se plijen smije slati s fronta kući. Ta je odluka potekla iz njegova razumijevanja vojničke ćudi, onoga što bi on sam osjećao da je vojnik: krasno je boriti se za čast domovine - još je ljepše boriti se za Staljina - ali da bi se riskirao život u najopasnije vrijeme, kad je kraj rata nadomak, potreban je najsnažniji poticaj - ukratko, on je dopustio svakom vojniku da šalje kući oko deset kilograma plijena mjesečno, svakom oficiru dvadeset, a generalu trideset. Taj je raspored bio pravedan, jer vojnički ranac ne smije biti pretežak kad vojnik napada, a general uvijek ima automobil. SMERŠ je bio u još boljem položaju, jer je bio van domašaja neprijateljskih granata i nikad nije bio cilj neprijateljskim avionima. Uvijek se nalazio u području iza borbenih redova, daleko od inspektora ministarstva financija. Službenici SMERŠ-a bili su obavijeni oblakom tajnovitosti. Nitko se nije usuđivao provjeravati što oni spremaju pod pečat u teretne vagone, što uzimaju iz konfiscirane imovine koju su čuvali njihovi stražari. Kamioni, vlakovi i avioni odnosili su kući bogatstvo SMERovih službenika. Poručnici, ako nisu bili budale, mogli su tako nagomilati tisuće, pukovnici stotine tisuća, Abakumov milijune. Istina, on nije mogao zamisliti kako bi ga moglo spasiti zlato, čak i zlato pohranjeno u švicarskoj banci ako padne s ministarskog položaja. Bilo je očigledno da ni bogatstvo ne može pomoći ministru kome je skinuta glava. A ipak, nije mogao podnijeti da se njegovi podređeni bogate, a da on sam ništa ne uzme. Stoga je slao jedan specijalni odred za drugim u potjeru za blagom. Nije mogao odbiti čak ni dva kovčega puna naramenica. Pljačkao je u nekom mjesečarskom transu. Ali to blago Nibelunga bilo je Abakumovu zapravo nekorisno, a neprestano ga je ispunjalo strahom da će biti otkriven. Nitko tko je za to znao ne bi se usudio prijaviti svemoćnog ministr ali je istovremeno bilo kakav slučaj mogao iznijeti djelo na vi jelo i upropastiti ga. Bio je lud što se okoristio tom prilikom, sad je bilo prekasno.

Došao je u 2.30, a u 3.10 još uvijek je hodao amo-tamo j sobi za primanje, držeći svoju veliku novu bilježnicu, osjećaju^ iznutra pravu slabost od straha; uši su mu već počele gorjet Bilo bi najbolje kad bi Staljin nastavio raditi i kad ga uopće ne h primio. Abakumov je strepio pred izvještajem koji mora podnij o tajnoj telefoniji. Naprosto nije znao kakvu bi laž mogao u ov trenutku izmisliti. Ali teška vrata su se napola otvorila. Poskrebišev je tiho izišao, gotovo na vršcima prstiju, i šutke mu dao znak da pođe ii njim. Abakumov je krenuo, trudeći se pri tom da nikad ne star: svom težinom na noge. Provukao se kroz slijedeća vrata, koja >. također bila napola otvorena, i pridržao uglačane brončane kvak: da se ne bi jače otvorila. Na pragu reče: "Dobro veče, Josife Viši rionoviču! Mogu li ući?" 108 Zabrljavio je, nije na vrijeme pročistio grlo, i glas mu je zazvučao promuklo, nedovoljno lojalno. Staljin, odjeven u vojničku bluzu sa zlatnim dugmetima i nekoliko redova odlikovanja, ali bez epoleta, pisao je za stolom. Završio je rečenicu i tek tada podigao pogled, zlokobno poput sovuljage. I ništa nije rekao. Vrlo loš znak! Nije rekao ni jednu riječ. Počeo je opet pisati. Abakumov zatvori za sobom vrata, ali se ne usudi krenuti naprijed dok ga ne pozovu kimanjem glave ili nekom drugom kretnjom. Stajao je posve malo pognut, spustivši duge ruke uz tijelo, sa smiješkom punini poštovanja na mesnatim usnama. Uši su mu plamtjele. Abakumov je već bio u oba ureda Vođe - u njegovom službenom dnevnom uredu i ovom malenom noćnom. U velikom dnevnom uredu na jednom od gornjih katova bilo je sunčano i prostorija je imala obične prozore. U ormarima za knjige redala se smotra cjelokupne ljudske misli i kulture, spremljena u šarene uveze. Na visokim prostranim zidovima visili su omiljeni portreti Vođe, u zimskoj uniformi generalissima, 11 ljetnoj uniformi maršala. Bilo je tu divana, naslonjača i mnogo stolaca za primanje stranih delegacija, za sastanke. Tu se Staljin fotografirao. Ovdje, u noćnom uredu, tik do zemlje, nije bilo ni slika ni ukrasa, a prozori su bili maleni. Četiri niska ormara za knjige stajala su uz zidove obložene hrastovim oplatama, a malo odmaknut od zida pisaći stol. U kutu je bio radiogramofon; odmah do njega polica na kojoj su stajale ploče. Staljin je noću vrlo rado slušao svoje stare govore. Abakumov se pokorno pognuo i čekao. Staljin je i dalje pisao. Pisao je svjestan da svaka njegova riječ istog časa pripada povijesti. Lampa na pisaćem stolu osvjetljavala je samo papir; indirektno gornje svjetlo bilo je slabo. Nije pisao čitavo vrijeme. Okretao bi glavu, škiljeći na jednu stranu, prema podu, ili neprijazno gledajući Abakumova kao da nešto sluša, premda se u sobi nije čulo ni glasa. Kako se razvio taj zapovjednički način, ta značajna težina svakog malog pokreta? Nije li mladi Koba - kako su Staljina zvali na Kavkazu - micao prstima, rukama, podizao obrve i zurio na posve isti način? Ali u to doba nitko se nije bojao, nitko u tim kretnjama nije nalazio strahovito značenje. Tek pošto je količina metkom raznesenih glava dosegla stanoviti broj, ljudi su u tim istim sitnim kretnjama počeli otkrivati nagovještaj, opomenu, naređenje. A primijetivši ono što su drugi primjećivali, Staljin je počeo promatrati sam sebe; i on je također vidio u svojim kretnjama i pogledima prijeteće skriveno značenje, i počeo ih svjesno dotjerivati; i ubrzo su postali još bolji, i još pozitivnije djelovali na ljude oko njega. Napokon Staljin strogo pogleda Abakumova i lulom mu pokaže kamo da sjedne.

109 Abakumov zadrhti od olakšanja, pređe sobu i sjedne - ali na sam rub sjedala, da bi što lakše mogao ustati. "Dakle?" upita Staljin, tražeći nešto među papirima. Trenutak je nastupio! Sad mora hitno preuzeti inicijativu. Abakumov pročisti grlo i počne žurno govoriti vrlo svečanim glasom. (Kasnije je sam sebe proklinjao zbog svoje brbljive udvornosti u Staljinovom uredu i zbog svojih neumjerenih obećanja, ali uvijek je bilo tako: što je neprijatelj skiji bio stav Svemoćnoga, to neobuzdaniji bio je Abakumov u svojim uvjeravanjima, poslije čega je tonuo sve dublje i dublje.) Stalni ukras Abakumovljevih noćnih izvještaja, i ono što je Staljina zapravo najviše privlačilo, bilo je otkrivanje neke vrlo značajne i raširene neprijateljske grupe. Bez takve grupe koju valja razotkriti i spriječiti - svaki put nove - Abakumov uopće nije podnosio izvještaj. Za danas je pripremio optužbu protiv grupe u Frunzeovoj vojnoj akademiji, i mogao je dugo govoriti o pojedinostima. Ali započeo je izvještavati o uspješnom razvoju - a da sam nije znao je li stvaran ili iluzoran - priprema za atentat na Tita. Izvijestio je da će tempirana bomba biti postavljena na Titovu jahtu prije nego krene na Brione. Staljin podigne glavu, stavi ugašenu lulu u usta i otpuhne jednom ili dva puta. Nije učinio nikakav drugi pokret, nije pokazao nikakva zanimanja; ali Abakumov, koji je već pomalo uspio upoznati svog Šefa, osjetio je usprkos tome da je pogodio u žicu. "A Ranković?" upita Staljin. "A, da! Trenutak ćemo izabrati tako da će svi zajedno, i Ranković i Kardelj i Moša Pijade - čitava klika - odletjeti u zrak! Računamo da će do toga doći još ovog proljeća." (U eksploziji jahte morala bi poginuti i čitava posada, ali ministar nije spo-i menuo tu pojedinost, a Najbolji prijatelj mornara nije ga o tonu ispitivao.) Ali o čemu je mislio, otpuhujući iz ugašene lule, zureći be; izražajno u ministra preko svog dugačkog nosa? Nije, naravno, razmišljao o činjenici da se Partija, kojoj je stajao na čelu, u početku gnušala individualnih terorističkih djela A ni o tome da je sam utekao teroru. Dok je sisao lulu i gleda;" tog rumenog, dobro uhranjenog hrabrog mladog čovjeka uspla-tjelih ušiju, Staljin je mislio ono što je uvijek mislio kad bi vk. svoje revne, pokorne podređene. Njegova je prva pomisao uvijek bila: koliko se toj osobi me -vjerovati? A druga: nije li došao čas da se ova osoba likvidi:\ Staljin je vrlo dobro znao za tajno bogatstvo Abakumova. nije žurio da ga kazni: Staljinu se sviđalo što je Abakumov t; čovjek. Pohlepni ljudi se lakše mogu razumjeti i lakše je nji upravljati. Staljin se iznad svega čuvao ljudi koji su odlučili vječno ostanu siromašni, poput Buharina. On nije shvaćao nji motive. Ali nije mogao vjerovati ni ovom shvatljivom Abakumov Nepovjerenje je bilo naj karakteristični ja osobina Josifa Džug vilija. Nepovjerenje je bilo njegov pogled na svijet. 110 On nije imao povjerenja u svoju majku. A nije imao povjerenja ni u onog Boga, kome se do kamenog poda klanjao jedanaest godina svoje mladosti. Kasnije nije imao povjerenja u svoje vlastite partijske drugove, posebno u one koji su dobro govorili. Nije imao povjerenja u svoje drugove u izgnanstvu. Nije imao povjerenja u seljake siguran da neće posijati žito i žnjeti ako ih se ne tjera i ako se njihov rad neprestano ne kontrolira. Nije imao povjerenja u radnike, siguran da neće raditi ako im se ne nametnu norme. Nije vjerovao da pripadnici inteligencije neće počiniti sabotažu. Nije vjerovao da će se vojnici i generali boriti ako im se ne prijeti kaznenim bataljonima i mitraljezima s leđa. Nije vjerovao svojim ženama i ljubavnicama. Nije vjerovao svojoj djeci. I uvijek se

na kraju utvrdilo da je imao pravo. Vjerovao je samo jednoj osobi, jednoj jedinoj u tom životu ispunjenom nepovjerenjem, osobi jednako određenoj u prijateljstvu kao i u neprijateljstvu. On se sam među Staljinovim neprijateljima, pred očima čitavog svijeta, okrenuo i ponudio Staljinu prijateljstvo. I Staljin mu je vjerovao. Taj čovjek je bio Adolf Hitler. Staljin je sa zlobnim užitkom promatrao kako Hitler pokorava Poljsku, Francusku i Belgiju, kako njegovi avioni pomračuju nebo nad Engleskom. Molotov se vratio iz Berlina prestrašen. Njegovi su špijuni izvijestili da Hitler prikuplja snage za rat na Istoku. Hess je odletio u Englesku. Churchill je upozorio Staljina na napad. Sve su vrane na bjeloruskim topolama i galicijskim jablanovima graktale o ratu. Sve su žene na svim tržnicama iz dana u dan prorokovale rat. Samo je Staljin ostao miran i bezbrižan. On je vjerovao Hitleru. To ga je zamalo stajalo glave. I tako je odsada pa nadalje bio dokraja nepovjerljiv prema svakome. Abakumov je mogao ogorčeno reagirati na to nepovjerenje, ali nije imao hrabrosti. Staljin je krivo učinio što je zastranio, što je, na primjer, pozvao onog idiota Petra Popivoda i razgovarao s njim o novinskim člancima protiv Tita. Nije nikako smio, isključivo na osnovu upitnika službe sigurnosti odbaciti one odlične momke koje je Abakumov lično izabrao za tu hajku. Morao je s njima razgovarati i steći povjerenje u njih. Naravno, sada sam vrag zna što će se dogoditi s planom za atentat. Ta neefikasnost silno je ljutila Abakumova. Ali on je znao svog šefa. Čovjek nikad ne smije svom snagom raditi za Staljina, nikad se ne smije dokraja angažirati. On nije trpio potpuni neuspjeh u izvršavanju njegovih naređenja, ali nije podnosio potpuni uspjeh, jer je imao osjećaj da se time ugrožava njegova jedinstvenost. Samo on bio je u stanju nešto besprijekorno obaviti. Tako da je čak i u trenutku kad je izgledalo da se iz sve sile napreže u jarmu, Abakumov vukao samo upola snage - kao i svi drugi. Kao što je kralj Mida pretvarao sve u zlato, Staljin je sve oko sebe pretvarao u osrednjost. 111 III Ali danas se Abakumovu učinilo, dok je nastavljao s izvještajem, da se Staljinovo lice razvedrava. I kad je iznio pojedinosti o predviđenoj eksploziji, ministar je žurno prešao na Frun-zeovu akademiju, zatim se prebacio na Teološku akademiju i govorio bez stanke, izbjegavajući pitanje o telefonu i nastojeći da ne gleda u telefon na stolu da ne bi svratio Vođinu pažnju na njega. Ali Staljin se prisjećao! Upravo u ovom trenutku on se nečega prisjećao, i možda je to baš bio telefon. Čelo mu se naboralo dubokim borama, a hrskavica velikog nosa se napela. Uporno je zurio u Abakumova (ministar je pokušao svom licu dati otvoren, iskren izraz) ali nije se mogao sjetiti! Neuhvatljiva misao je umakla. Bore na njegovom sivom čelu bespomoćno su izblijedjele. Staljin uzdahnu, napuni lulu i zapali. "A, da", reče on kroz prvi dim, prisjetivši se nečega drugoga, ne one glavne misli koja mu je izmicala. "Je li Gomulka uhapšen?" Gomulka je nedavno uklonjen sa svih službenih položaja i smjesta je utonuo u mrak. "Da, jest!" reče Abakumov s olakšanjem, napola se podigavši sa stolca. (Uostalom, o tome je Staljin već bio obaviješten.) Hapšenja su bila najjednostavniji posao njegovog ministarstva.

Pritisnuvši dugme na stolu, Staljin upali svjetla. Svjetiljke na zidu planuše. On ustane od stola i počne šetati, ostavljajući za sobom trag dima od lule. Abakumov shvati da je njegov izvještai završen i da će mu sad diktirati upute. Otvori veliku bilježnicu na koljenima, izvuče naliv-pero i pripremi se za pisanje. Vođa Jl volio da se njegove riječi pribilježe. Ali Staljin je koračao do radio-gramofona i natrag, pušeći : ne govoreći ni riječi, kao da je potpuno zaboravio na Abakumova Njegovo sivo kozičavo lice bilo je namršteno, izmučeno naporoir da se nečega sjeti. Dok je prolazio kraj Abakumova, ministar opaz. da su Vođina ramena pogrbljena, tako da se činio još manjim, gotovo malenim. I - premda je obično sam sebi zabranjivan takve misli na ovom mjestu, da ih ne bi slučajno pročitao kaka instrument sakriven u zidu - Abakumov pomisli da Mali ot neće poživjeti još deset godina, da će umrijeti. Abakumov je želi da se to što prije dogodi. Svima bliskima činilo se da će kad umre započeti lagodan, slobodan život. Staljin je bio potišten zbog te nove zaboravnosti. Mozak više nije htio služiti. Izlazeći iz spavaće sobe mislio je na ono ši je želio upitati Abakumova, a sad je zaboravio. U svojoj nemc nije znao kome bi dijelu svog mozga zapovjedio da se sjeti. Iznenada podigne glavu i zagleda se u zid. Nešto drugo doš mu je na um, ne ono čega se sad htio sjetiti, već nešto što ga mučilo dva dana ranije u Muzeju revolucije, nešto vrlo neugodi Bilo je to 1937, na dvadesetu godišnjicu revolucije, kad toliko toga u povijesti trebalo iznova interpretirati. Odlučio da pogleda izloške u Muzeju i uvjeri se da nešto nije krivo pravljeno. U jednoj od dvorana - istoj onoj, u kojoj je sad stai golemi televizor - čim je ušao vidio je visoko na suprotnom dva velika portreta. Lica Željabova i Perovske bila su otvor bez straha, i dovikivala su svima koji su ulazili: "Ubijte tiranii 112 Staljin, pogođen njihovim udruženim pogledom kao mecima ustuknuo je, zahripao, zakašljao. Prst mu se tresao dok ga je upirao u portrete. Smjesta su ih uklonili. Istovremepo su prvi ostaci revolucije - dijelovi kočije Aleksandra II - uklonjeni iz Kšesinske palače. Od toga dana, Staljin je dao na različitim mjestima sagraditi skloništa i stanove za sebe. Nikako mu se više nije milila prometna gradska sredina, te se smjestio u ovoj kući u predgrađu, u ovom noćnom uredu niska stropa, kraj dežurne prostorije svog ličnog stražara. I što je većem broju ljudi oduzimao život, to ga je više tištao neprestani strah za vlastiti život. Usavršio je sistem straže na razne načine, objavljujući, na primjer, tko će biti dežuran samo sat prije nego ljudi moraju nastupiti na svoja mjesta, i miješajući vojnike iz različitih kasarni u svakom odredu. Na taj način oni bi se po prvi put u životu vidjeli kad bi došli na službu, i to na jedan dan, tako da nisu imali prilike da kuju zavjeru. Sagradio je svoju kuću poput mišolovke-labirinta, s tri reda ograda, i s vratima koja su u svakoj ogradi bila na drugom mjestu. I imao je nekoliko spavaćih soba, te je neposredno prije spavanja naređivao gdje će mu namjestiti krevet. Takav režim po njegovom mišljenju nije bio znak kukavičluka, već naprosto razuman postupak. Njegova je osoba bila od neprocjenjive vrijednosti. Drugi, međutim, to nisu shvaćali. Zato je, da ne bi upadao u oči, propisivao slične mjere za sve male vođe u glavnom gradu i pokrajini: zabranjivao im je da idu u nužnik bez tjelesne straže, naređivao im da putuju u jednom od tri identična automobila u nizu. U noćnom uredu, sjetivši se portreta, on se zaustavi nasred sobe, okrene se Abakumovu i reče mašući lulom po zraku: "A što poduzimate za osiguranje partijskih rukovodilaca?" Nagnuvši glavu jako ustranu, zlobno je buljio u svog ministra.

S otvorenom bilježnicom Abakumov je uspravno sjedio na stolici licem prema Vođi - nije ustao, znajući da Staljin voli da se oni s kojima on razgovara ne miču - i potpuno spremno stao govoriti o stvarima koje nikad nije namjeravao spomenuti. Neposredna reakcija bila je od bitne važnosti u sastancima sa Staljinom; svako, i najmanje, oklijevanje, on je tumačio kao potvrdu svojih najgorih misli. "Josife Visarionoviču", progovori Abakumov glasom koji je povrijeđeno drhtao. "Pa zato mi i postojimo, čitavo naše ministarstvo, da bi vi, Josife Visarionoviču, mogli mirno raditi, da bi mogli misliti i upravljati zemljom." Staljin je rekao "osiguranje partijskih rukovodilaca", ali Abakumov je znao da on pri tome misli samo na sebe. "Svakog dana vršim kontrolu, hapsim, preslušavam." Glave još uvijek nagnute, poput vrane zakrenuta vrata, Staljin ga je pažljivo promatrao. "Slušajte", upita on, "što je s tim? Zar još uvijek ima slučajeva terorizma? Još uvijek nisu prestali?" 8 U prvom krugu 113 Abakumov gorko uzdahne. "Rado bih rekao da nema slučajeva terorizma, ali ima ih. Nalazimo ih čak u smrdljivim kuhinjama, čak i na tržnicama." Staljin zatvori jedno oko; u drugom se ogledalo zadovoljstvo. "To je dobro", kimne on glavom. "Znači, radite." "Ali, Josife Visarionoviču", reče Abakumov, osjetivši da više ne može sjediti pred svojim Vođom. On ustade, ne ispravivši potpuno noge. "Ali, Josife Visarionoviču, mi ne dopuštamo da ti slučajevi dođu do stupnja pravih priprema. Mi ih hapsimo u trenutku zamisli, namjere, koristeći se članom 19." "Dobro, dobro", reče Staljin i umirujuoom kretnjom pokaže Abakumovu da sjedne. (Nikako mu nije bilo po volji da se nad njim uzdiže ovolika tjelesina.) "Vi, dakle, vjerujete da među narodom još uvijek ima nezadovoljstva?" Abakumov opet uzdahne i sa žaljenjem odgovori: "Da, Josi? Visarionoviču. Još uvijek postoji stanoviti postotak..." (Samo bi trebalo da kaže da nema! Zašto bi onda njegov ministarstvo uopće postojalo?) "Imate pravo", složi se Staljin. "A to znači da vi u Državn sigurnosti imate dosta posla. Neki mi kažu da nitko više ni;. nezadovoljan, da su svi koji glasaju na izborima zadovoljni." S: ljin se ironično nasmiješi. "To je političko sljepilo! NeprijaU možda daje svoj glas, ali prikrio se i još uvijek je nezadovoljar Pet posto, šta mislite? Ili možda osam?" v Staljin je bio posebno ponosan na tu svoju vidovitost, :s| sposobnost za samokritiku, tu imunost prema pohvalama. f "Da, Josife Visarionoviču", potvrdi Abakumov, "upravo tolika.f Pet posto, možda sedam." § Staljin nastavi šetati po uredu i zaobiđe pisaći stol. f "To je moja mana, Josife Visarionoviču", doda Abakum-mjf ohrabrivši se ponešto sad kad su mu uši ohladnjele. "Napr "" ne mogu biti zadovoljan." Staljin lagano lupi lulom po pepeljari. "A kakvo je rasp ženje mladih ljudi?" Pitanje je slijedilo za pitanjem, oštro poput noževa, i bi! dovoljna samo jedna greška. Kad bi čovjek odgovorio "Dob to bi bilo političko sljepilo. Kad bi odgovorio "Loše", značila da ne vjeruje u budućnost. Abakumov napravi neku izražaj gestu i ne reče ništa. Staljin nije čekao odgovor. Rekao je s uvjerenjem, istresli lulu: "Moramo obratiti više pažnje na omladinu. Moramo posebno netrpeljivi prema greškama

mladih." Abakumov se trgne i stane pisati. Staljin je bio očaran svojom vlastitom misli; oči su mu kao u tigra. On iznova napuni lulu, zapali je i počne opet još i: zivnije šetati po sobi. "Moramo pooštriti nadzor nad raspoloženjem studenata" ramo iskorijeniti ne samo pojedince, već čitave grupe! I mol iskoristiti punu mjeru presude koju nam zakon dopušta - ¦ deset i pet godina, ne deset! Deset godina - to je kao šk 114 nije zatvor. Učenicima se može dati deset godina. Ali svakome kome su već izbile dlake na licu - dvadeset i pet! Mladi su, pre-živjet će." Abakumov je revfc© pisao. Prvi kotačić u dugačkom nizu stao se okretati. "A vrijeme je i da se prestane s tim hotelskim uvjetima u političkim zatvorima! Berija mi kaže da se još uvijek smije primati pakete s hranom u političkim zatvorima. Je li to tačno?" "Prestat ćemo s tim! Zabranit ćemo ih!" reče Abakumov s bolom u glasu, i dalje pišući. "To je naša greška, Josife Visarionovi-ču. Oprostite nam." (To je zaista bio propust! Mogao je to i sam zaključiti.) "Koliko vam puta moram objašnjavati stvari? Već bi bilo vrijeme da shvatite jednom zauvijek." Govorio je bez ljutine. Iz razblaženih očiju zračilo je povjerenje u Abakumova - on će shvatiti, naučit će. Abakumov se nije mogao prisjetiti kad je Staljin s njim razgovarao tako jednostavno i tako dobronamjerno. Osjećaj straha posve ga je napustio, i mozak mu je radio kao u normalnog čovjeka pod normalnim uvjetima. I problem koji ga je već dugo mučio, poput kosti koja je zapela u grlu, izbio je na površinu. Živnuvši, Abakumov reče: "Razumijemo, Josife Visarionoviču!" A tada, govoreći u ime čitavog ministarstva nastavi: "Razumijemo: klasna će se borba pojačati! I to je još razlog više zašto bi vi, Josife Visarionoviču, morali shvatiti naš položaj - kako su nam ruke vezane ukidanjem smrtne kazne! Već dvije i po godine udaramo glavom o zid. Sad nemamo nikakvog zakonskog načina da pravdamo postupak kod ljudi koje strijeljamo. Presudu moramo ispisivati u dvije različite verzije. A onda, kad plaćamo izvr-šioce smrtne kazne - kako nemamo načina da njihove honorare isplatimo preko našeg računovodstva, dolazi do zbrke u računima. Zatim, nemamo ljude čime plašiti u logorima. Kako nam je potrebna smrtna kazna! Vratite nam smrtnu kaznu, Josife Visarionoviču!" Abakumov je molio iz sveg srca, položivši ruku na grudi i gledajući pun nade u tamnoputog Vođu. I učinilo se da se Staljin nasmiješio, jedva vidljivo. Njegov grubi brk malo je zadrhtao. "Znam", rekao je tiho, s razumijevanjem. "Mislio sam o tome." Nevjerojatno! On je sve znao! On je na sve mislio! Cak i prije nego ga se upita! Poput nekog vrhovnog božanstva, pogađao je misli naroda unaprijed. "Uskoro jednog dana vratit ću vam smrtnu kaznu", reče on zamišljeno, gledajući u daljinu kao da gleda daleko u budućnost. "To će biti dobra odgojna mjera." Kako je mogao a da ne misli o toj mjeri! On je patio više od ikoga tokom posljednje dvije godine, pošto je popustio neodoljivoj želji da se pohvali pred Zapadom, zavaravajući sam sebe da narod nije potpuno pokvaren. To je uvijek bila njegova karakteristična crta kao državnika i vojnika: ni otpuštanje, ni ostracizam, ni ludnica, ni doživotna robija, ni progonstvo nisu mu se činili dovoljnom kaznom za čovjeka za koga je uvidio da je opasan. Samo smrt bila je pouz115 dano sredstvo da se računi srede dokraja. I kad bi mu se trgnuli donji kapci, presuda koja bi zablistala u njegovim očima uvijek je bila smrt.

Na njegovom nivou nije bilo blaže kazne. Iz svijetlih daljina u koje se zagledao, Staljin prebaci pogled na Abakumova i oči mu se iznenada lukavo stisnu. "Zar se ne bojiš da bi ti mogao biti prvi koga ćemo strijeljati?" Gotovo da i nije rekao "strijeljati" glasno, već je spustio glas na kraju rečenice, kao da je prepušta nagađanju. Ali ta riječ se usjekla u Abakumova kao oštar mraz. Najbliži i Najdraži stajao je nad njim, gotovo nadohvat ruke, i promatrao svaku crtu na ministrovu licu da vidi kako će primiti tu šalu. Ne usuđujući se ni da ustane ni da ostane sjediti, Abakumov se napola podigne na ukočenim nogama, koje su mu drhtale od napetosti. "Josife Visarionoviču! Ako to zaslužujem... Ako je po trebno..." Staljin je netremice gledao u njega, mudro, prodorno. U tor: trenutku šutke je u sebi razmatrao onu obaveznu primisao kc: svakog bliskog suradnika: nije li došlo vrijeme da ga se rije; Već se odavno poigravao s onim prastarim ključem popularnos prvo ohrabriti krvnike, a onda, u pravi čas, obuzdati njihovu umjerenu revnost. Učinio je to već mnogo puta i uvijek s u bom. Neminovno će nastupiti trenutak kad će i Abakumova rati baciti u istu jamu. "Pravilno!" reče Staljin, dobronamjerno se smiješeći kao povlađuje njegovoj oštroumnosti. "Kad budeš zaslužio, strije ćemo te." On pokaže Abakumovu da sjedne, zamisli se načas, a t progovori toplije nego što ga je ministar Državne sigurnosti ik čuo govoriti: "Imat ćeš uskoro vrlo mnogo posla, Abakumov Provest ćemo iste mjere kao 1937. Prije velikog rata potrebna velika čistka." "Ali, Josife Visarionoviču", usudi se Abakumov da protusic "zar vi mislite da mi sad ne hapsimo ljude?" "Ti to zoveš hapšenjem - vidjet ćeš! A kad dođe rat, ha ćemo još više ljudi, hapsit ćemo na raznim mjestima. Poia organizaciju! Namjesti nove ljude, plaćaj - ništa ti neću oc I tada ga otpusti u miru: "Dobro, sad možeš ići." Abakumov nije znao hoda li ili leti kroz sobu za pri: kamo je došao da uzme aktovku od Poskrebiševa. Ne samo mogao živjeti još mjesec dana, već nije li to bio početak č: novog razdoblja u njegovim odnosima sa Šefom? Istina, zaprijetio mu je da će ga strijeljati - ali, napok je bila samo šala. 116 21 STAROST Zaokupljen velikim mislima, Besmrtni je šetao po svom noćnom uredu. Neka unutarnja muzika odjekivala je u njemu, neki golemi orkestar svirao mu je koračnicu. Nezadovoljan narod? U redu. Uvijek je bilo nezadovoljnika i uvijek će ih biti. Ali prelazeći u mislima nezamršenu povijest svijeta, Staljin je znao da će narod vremenom oprostiti sve što je loše, čak i zaboraviti, čak pamtiti kao dobro. Čitavi su narodi poput ledi Anne, udovice u Shakespeareovom Richardu III. Njihov gnjev je kratka vijeka, njihova volja nestalna, pamćenje slabo - i uvijek su sretni ako se mogu potpuno predati pobjedniku. Zato je i morao poživjeti do devedesete godine - zato što bitka još nije okončana, gradnja nije završena, i što nema nikoga da ga nadomjesti. Pokrenuti i dobiti posljednji svjetski rat. Istrijebiti poput gamadi zapadne socijalne demokrate, a onda sve ostale na svijetu koji još nisu pokoreni. Zatim, naravno, povećati produktivnost rada, riješiti različite ekonomske probleme. Samo on, Staljin, znao je put kojim će čovječanstvo dovesti k sreći, gurnuti mu

lice u sreću kao njušku slijepog šteneta u zdjelicu mlijeka - "Na, pij!" A kasnije? Postojao je jedan pravi čovjek - Bonaparte. Taj nije obraćao pažnju na blebetanje Jakobinaca, proglasio se imperatorom - i gotovo. Ništa nema loše u riječi "imperator". To naprosto znači "komandant", "glavar". Kako bi to zvučalo, Imperator Planeta? Imperator Zemlje! To se ni najmanje ne kosi s pojmom svjetskog komunizma. On je i dalje šetao, dok je orkestar svirao. A tada će možda pronaći neki lijek, neki način da barem njega učine besmrtnim? Ne, neće im to uspjeti na vrijeme. Ali kako da napusti čovječanstvo? Čijoj da ga brizi ostavi? Nastat će pravi kaos. 117 Pa, ništa. Morat će dati podići još mnogo svojih spomenika, još većih. Do toga vremena možda će i tehnologija priskočiti u pomoć - možda će se uvesti političko uzdizanje putem spomenika. Podići spomenik na vrhuncu brda Kazbek, a drugi na brdu Elbrus - tako da mu glava bude uvijek iznad oblaka. A tada neka, neka i umre - Najveći od svih Velikih, bez premca u povijesti Zemlje. Iznenada se zaustavi. A tamo gore? Više? Nigdje nije bilo njemu ravnih, naravno, ali ako tamo, tamo gore ... I opet je počeo šetati gore-dolje, ali polagano. Povremeno bi se to jedno neriješeno pitanje uvlačilo u Sta-ljinov mozak. Zapravo, tu ništa nije bilo nejasno. Sve što je bilo potrebno već je davno dokazano, a što je smetalo zanijekano je. Dokazano! je da se materija ne može uništiti i da se ne stvara. Dokazano je! da je svemir beskonačan. Dokazano je da je život nastao spontano] u toplom oceanu. Dokazano je da je nemoguće dokazati da je Krist postojao. Dokazano je da su svi čudotvorni lijekovi, duhovi proročanstva i prijenos misli samo bablje priče. Ali tkanje naše duše, ono što volimo i na što smo navikli. oblikuje se u mladosti, ne kasnije. Uspomene iz djetinjstva u posljednje su vrijeme sve jače oživljavale u Josifu. Do devetnaeste godine on se odgajao na Starom i Novoe zavjetu, na životima svetaca i povijesti crkve. Sudjelovao je crkvenim obredima, pjevao u zboru, a posebno je volio pje\ Strokinovu "Sad ti je oprošteno". Čak i sad ju je mogao otpje\ a da ne propusti ni jednu notu. A koliko je puta tokom jedanae godina provedenih u školi i u sjemeništu prilazio ikonama i zur u njihove tajanstvene oči! Zahtijevao je da ta fotografija bud uključena čak i u njegovu biografiju povodom godišnjice: ma rant sjemeništarac Džugašvili u sivoj reverendi sa zatvoren ovratnikom; blijedo, mladenačko ovalno lice iscrpljeno od litve; kosa dugačka, strogo razdijeljena u pripremi za svećer stalež, ponizno natopljena petrolejem i začešljana do ušiju; i se po očima i napetim obrvama moglo naslutiti da bi taj posli učenik mogao postati mitropolita. Isti onaj crkveni inspektor, Abakadze, koji je izbacio Džu vilija iz sjemeništa, ostao je pošteđen na Staljinovo narede Neka starac proživi svoj život. A kad je trećega srpnja 1941. stajao pred mikrofonom, mu se isušeno grlo stezalo od straha i bolnog samosažaljenja nema srca koje bar nekad ne osjeti sažaljenje) nije slučajno "braćo" provalila s njegovih usana. Ni Lenjinu, ni bilo k" drugom vođi ne bi palo na pamet da je izgovori. Njegove su usne izgovorile ono što su naučile gov r mladosti. Da, i u tim srpanjskim danima možda je čak i molio u jednako kao što su se neki drugi ateisti nehotice križali " bombe padale.

U posljednje vrijeme bilo mu je vrlo ugodno što ga " u svojim molitvama spominjala kao vođu od Boga izabran 118 je i potpomagao središte Ruske pravoslavne crkve u Zagorsku iz blagajne Kremlja. Staljin nije pozdravljao ni jednog premijera neke velike države onako kako je pozdravljao svog pokornog, oronulog patrijarha. Izlazio je da ga dočeka na vanjskim vratima i vodio ga do stola pod ruku. Mislio je kako bi morao negdje pronaći neko malo ladanjsko dobro i pokloniti mu ga. Kao što su nekad poklanjali, za dobrobit svoje duše. Općenito je Staljin u sebi zapazio neku sklonost ne samo prema pravoslavlju, već i prema ostalim elementima i riječima u vezi sa starim svijetom - onim svijetom iz koga je potekao, i koji je po dužnosti uništavao već četrdeset godina. U tridesetim godinama, isključivo u političke svrhe, uskrsnuo je zaboravljenu riječ "domovina", koja se nije upotrebljavala petnaest godina, te je postala gotovo sramotan izraz. A ipak, tokom godina postalo mu je čak ugodno da izgovara riječi "Rusija" i "domovina". Zavolio je veoma taj ruski narod, taj narod koji ga nikad nije izdao, koji je gladovao tolike godine dok god je to bilo potrebno, koji je mirno odlazio u rat, u logore, u sve moguće teškoće i nikad se nije bunio. Poslije pobjede Staljin je potpuno iskreno izjavio da se ruski narod odlikuje jasnim duhom, čvrstim karakterom i strpljenjem. S godinama je Staljin sve više želio da i njega smatraju Rusom. Godile su mu čak i riječi koje su podsjećale na stari svijet; smatrao je da "ravnatelj" bolje zvuči nego "direktor škole"; "časnički zbor" bolje nego "komandni kadar"; umjesto Sveruskog centralnog izvršnog odbora, bolje Vrhovni sovjet ("Vrhovni" je sjajna riječ). Oficiri treba da imaju "posilne". Gimnazijalke moraju polaziti obuku odvojeno od dječaka, nositi kute i plaćati školarinu. Sovjetski narod mora imati dan odmora u nedjelju, poput svih kršćana, a ne u neke bezlične, numerirane dane. Valja priznati samo legalan brak, kao za vrijeme carstva, premda je on svojevremeno zbog toga mnogo patio. Nije važno što o tome misli Engels u morskim dubinama. Upravo u svom noćnom uredu po prvi put je pred ogledalom isprobao stare ruske epolete - i osjetio pravo zadovoljstvo. Kad se stvari dokraja analizira, nema ništa sramotnog ni u kruni, u najvišem simbolu uzvišenosti. Pošto je sve rečeno, ipak je svijet koji se čvrsto držao tri stotine godina bio solidan svijet. Pa zašto ne preuzeti najbolje iz njega? Premda ga je predaja Port Artura mogla samo razveseliti dok je bio izgnanik na bijegu iz Irkutske provincije, ipak nije imao krivo kad je rekao poslije predaje Japana 1945. da je Port Artur oduvijek bio ljaga na njegovom ponosu i ponosu ostalih starih Rusa. Da, da, stari Rusi! Staljin je katkada pomišljao da zacijelo ipak nije samo slučaj što se on učvrstio kao glava ove države, što je osvojio njeno srce - on, a ne svi oni slavni, buntovni, bradati talmudisti, bez obitelji, bez korijenja, bez ičeg pozitivnog u sebi. I eto ih ovdje na ovim policama - ugušeni, strijeljani, samljeveni u gnoj u logorima, otrovani, spaljeni, ubijeni u prometnim nesrećama ili vlastitom rukom. Iskorijenjeni, anatemizirani, 119 sad već apokrifne osobe - svi su bili poredani tu, pred njim! Svake noći nudili su mu svoje stranice, tresli bradicama, kršili ruke, pljuvali na njega, šištali, dovikivali mu s polica: "Upozoravali smo te! Morao si to drugačije učiniti!" I zato ih je Staljin sve ovdje sakupio, da bi bio još prkosniji noću kad donosi odluke. Nevidljivi unutrašnji orkestar, koji mu je određivao korak, nije više držao ritam; umuknuo je. Noge su ga počele boljeti; osjećao je kao da će mu uskoro otkazati poslušnost. Noge od struka naniže povremeno su ga

izdavale. Gospodar polovice svijeta, odjeven u bluzu generalissima, polako je prešao prstom po policama ogledavajući svoje neprijatelje na smotri. A kad se okrenuo od posljednje police, ugledao je telefon na svom pisaćem stolu. Nešto čega se uzalud pokušavao prisjetiti čitavu noć, i opet mu se izmigoljilo iz sjećanja, kao zmijski rep. Htio je nešto upitati Abakumova. Je li Gomulka uhapšen? Sjetio se! Povlačeći noge u papučama došao je do pisaćeg stola, uzeo pero i zapisao u kalendar: "Tajna telefoni ja". Kazali su mu da su okupili najbolje ljude, da imaju svu potrebnu opremu, da su svi oduševljeni radom, da postoje rokovi - pa zašto to onda nije gotovo? Abakumov, drznik, sjedio je tu čitav sat a da ni riječi o tome nije rekao, pas jedan! Takvi su bili svi, u svim organizacijama - svaki od njih je pokušavao da zavara Vođu! Pa kako im onda možeš vjerovati? Kako da ne radiš noću? On zatetura i sjedne ne u svoj naslonjač, već na malu stolicu kraj pisaćeg stola. Lijeva strana glave kao da mu se stezala kod sljepoočnice i vukla ga u stranu. Slijed misli mu se poremetio. Praznim pogledom obuhvatio je sobu, jedva videći zidove. Starjeti kao pas. Starost bez prijatelja. Starost bez ljubavi, starost bez vjere, starost bez želje. Nije mu više bila potrebna čak ni njegova ljubljena kći, i bilo joj je dopušteno da ga viđa samo praznikom. Osjećaj da ga pamćenje izdaje, da mu je mozak nepouzdan, da ga usamljenost obuzima kao paraliza., ispunio ga je bespomoćnim strahom. Smrt se već ugnijezdila u njemu, ali on to nije htio vjerovati. 120 1 22 PONOR OPET ZOVE Kad je pukovnik inženjer Jakonov izišao iz ministarstva na sporedan ulaz u Džeržinskoj ulici i zaobišao crnu mramornu provu zgrade ispod stupova na Furkasovskoj, nije odmah prepoznao svoju pobedu, i htio je otvoriti i ući u neku drugu. čitava protekla noć bila je mutna i maglovita. Snijeg koji je počeo padati rano uveče, smjesta se otopio i nije više padao. U ovom trenutku, malo prije zore, magla se vukla po zemlji, a voda od otopljenog snijega bila je pokrivena krhkim slojem leda. Postajalo je hladno. Premda je bilo gotovo 5 sati ujutro, nebo je još uvijek bilo posve crno. Jedan student prve godine, koji je sa svojom djevojkom stajao u veži čitavu noć, zavidno pogleda Jakonova dok je ulazio u kola. Student uzdahne pitajući se hoće li ikad u životu doći do kola. Ne samo da nikad nije izveo djevojku autom, već se i sam samo jednom vozio, i to kamionom na žetvu u kolhoz. Ali on nije poznavao čovjeka kojemu zavidi. Jakonovljev šofer upita: "Kući?" Jakonov ga izgubljeno pogleda. Držao je u ruci džepni sat, ali nije vidio koje je doba. "Što? Ne." "U Mavrino?" upita šofer začuđeno. Premda je bio obučen u janjeću kabanicu s

kapuljačom, postalo mu je hladno dok je čekao, drhtao je i spavalo mu se. "Ne", odgovori pukovnik, položivši ruku na srce. Šofer se okrene i pogleda lice svog šefa u slabašnom svjetlu uličnih lampi koje je prodiralo kroz zamagljeni prozor. To nije bio isti čovjek. Jakonovljeve usnice - uvijek tako ohole i čvrsto stisnute - bespomoćno su drhtale. Još uvijek je držao sat na dlanu, ništa ne shvaćajući. I premda je šofer čekao od ponoći i bjesnio na pukovnika, psujući u krzneni ovratnik i sjećajući se svih odvratnih postupaka 121 Jakonova u posljednje dvije godine, krenuo je nasumce ništa više ne pitajući. Njegov je bijes postepeno jenjao. Bilo je već tako kasno da je zapravo bilo rano ujutro. Tu i tamo susretali su pokoji usamljeni automobil na napuštenim ulicama glavnoga grada. Nije bilo policajaca, ni prolaznika, ni lopova koji će ti ukrasti kaput s leđa. Uskoro će početi voziti trolejbusi. Šofer je neprestano pogledavao u pukovnika; morao je napokon odlučiti kamo će. Već se odvezao do Mjasnicke kapije, pa Sretenskim i Roždestvenskim bulevarom do Trubnog trga, zatim skrenuo na Neglinu. Ali nije mogao ovako voziti naokolo sve do jutra. Jakonov je zurio ravno preda se, potpuno neosjetljiva, nepokretna lica, ne videći ništa. Stanovao je na Bolšoj Serpuhovki. Šofer, pretpostavljajući da će pogled na obližnje ulice podsjetiti pukovnika kako bi se morao vratiti kući, odluči da prijeđe rijeku kod Zamoskvarječja. Spustio se Ohotnim Rjadom, skrenuo kod Maneža i pošao natrag preko sumornog, praznog Crvenog trga. Bastioni kremaljskih zidova i vrhovi omorika kraj njih blistali su mrazom. Asfalt je bio siv i sklizak. Magla kao da je pokušavala iščeznuti ispod njihovih kotača. Bili su oko dvjesta metara daleko od zida, od zuba zida, od straže iza koje je - kako su mogli pretpostaviti - Najveći čovjek na Zemlji završavao svoju noć. Ali prošli su čak i ne po-mislivši na njega. Kad su prošli katedralu svetog Vasilija i skrenuli lijevo na obalu rijeke Moskve, šofer uspori i upita: "Želite li kući, druže pukovniče?" Naravno, morao bi ići kući. Vjerojatno mu je preostalo manje noći kod kuće nego prstiju na ruci. Ali, kao što pas odlazi da ugine sam, Jakonov je morao otići bilo kamo, samo ne kući, svojoj obitelji. Pobeda se zaustavi. Prikupivši skute svog debelog kožnatog kaputa dok je izlazio, on reče šoferu: "Ti, brate, samo idi kući i spavaj. Ja ću se sam vratiti." On je katkada zvao šofera "brate", ali bilo je toliko tuge u njegovom glasu da se činilo kao da se zauvijek oprašta. Gusta magla pokrivala je rijeku Moskvu sve do ruba obale. Ne zakopčavši kaput i naherivši malo pukovničku krznenu šubaru, Jakonov se, skližući se pomalo, uputi obalom. Šofer ga je htio zazvati, voziti kraj njega, ali tada pomisli: "S ovakvim položajem, čovjek se sigurno ne ide utopiti." On se okrene i pođe kući. Jakonov je hodao dugom obalom na koju nije izlazila ni jedna ulica; s jedne strane pružala se nekakva beskonačna drvena ograda, dok mu je zdesna bila rijeka. Hodao je sredinom pločnika, zureći ravno preda se u udaljena ulična svjetla. Kao je prešao stanovitu udaljenost, osjetio je da mu ta pogrebna, samotna šetnja

pričinja jednostavno zadovoljstvo, kakvo već davno nije iskusio. 122 t Kad su po drugi put bili pozvani ministru, situacija je već bila nepopravljiva. Činilo se da se oko njih ruši čitav svijet. Aba-kumov je bjesnio kao divlja zvijer. Gazio im je po nogama, gonio ih po uredu, psovao ih, pljuvao po njima, promašivši za dlaku i s ozbiljnom namjerom da mu zada bol, udario Jakonova po mekanom bijelom nosu, koji je odmah stao krvariti. Izjavio je da će Sevastjanov biti degradiran na čin poručnika i otpremljen u arktičke šume. Oskolupova je srozao opet na običnog stražara u Butirki, gdje je i započeo karijeru 1925. A Jakonov je, zbog zavaravanja i "dvostruke sabotaže", trebalo da bude uhapšen i otpremljen u tamnomodrom kombinezonu u Sedmicu, da pod Bobininovim vodstvom radi na kliperu vlastitim rukama. Tada je došao do daha i dao im još jednu priliku, posljednji rok: 22. siječnja, godišnjicu Lenjinove smrti. Veliki, neukusni ured zaljuljao se pred Jakonovljevim očima. Pokušao je obrisati nos maramicom. Stajao je bespomoćno pred Abakumovom i mislio na tri ljudska bića s kojima je provodio jedva sat dnevno, ali zbog kojih se mučio, i borio, i izigravao diktatora čitav preostali dio dana: na svoje dvoje dječice, od osam i devet godina i svoju ženu Varjušu, koja mu je bila to draža jer se njome oženio tako kasno. Oženio se u trideset šestoj godini, neposredno pošto je izišao iz istog onog mjesta kamo ga je sad opet tjerala ministrova željezna ruka. Tada je Sevastjanov odveo Oskolupova i Jakonova u svoj ured i zaprijetio im da će obojicu strpati iza rešetaka; nije mogao podnijeti pomisao da bude degradiran i otpremljen na Arktik. Poslije toga je Oskolupov odveo Jakonova u svoj ured i posve otvoreno izjavio da mu je napokon jasna veza između Jakonov-ljeve prošlosti u zatvoru i sadašnje sabotaže. Jakonov se približio visokom betonskom mostu koji je vodio desno, preko rijeke Moskve. Nije mu se uspinjalo, već je pošao ispod mosta, kroz vijadukt kojim je patrolirao policajac. Policajac je sumnjičavo promatrao čudnovatog pijanca s cvikerom i visokom krznenom šubarom pukovnika. Na tom je mjestu rijeka Jauza utjecala u rijeku Moskvu, Jakonov pređe kratki most, još uvijek ne pokušavajući pogoditi gdje se nalazi. Da, smrtonosna igra bila je u toku i sad se bližila kraju. Jakonov je dobro znao, već je osjećao onaj surovi, nepodnošljivi pritisak žurbe, kad su ljudi vezani proizvoljnim, nemogućim, teškim rokovima. To je značilo neprestani škripac, angažiranje krajnjih snaga ... sve brže . . . više, još više ... dobrovoljna dodatna smjena ... takmičarski duh ... izvršenje norme prije roka ... čak mnogo prije roka... Kad se radilo na takav način, kuće nisu mogle stajati, mostovi su se rušili, gradnje propadale, žetve trunule ili sjeme uopće nije nicalo. Ali dok nekome nije sinula velika istina da se od ljudskog bića ne može zahtijevati nadljudske napore, oni uhvaćeni u taj vrtlog nisu imali drugog načina da pobjegnu osim da se razbole, da se povrijede kod stroja, da dozive nesreću - i da onda očekuju daljnji razvoj događaja u bolnici ili sanatoriju. Sve do sada Jakonovu je uvijek polazilo za rukom da se spretno izvuče iz situacija koje je žurba dokraja upropastila, i da se 123 !l ubaci u neke druge koje su bile ili mirnije i sređenije, ili još uvijek u začetku. Ali ovaj put, ovaj jedan jedini put, osjetio je da se neće moći izvući. Nije

mogao tako brzo spasiti projekt klipera. Nije imao kamo otići. A nije se mogao ni izvući tako da se razboli. Stajao je kraj ograde na obali i gledao dolje. Magla je ležala na ledu ne pokrivajući ga i tačno pod sobom, na mjestu gdje se led otopio, Jakonov je u crnoj rupi gledao vodu koja protječe. Crni ponor iz prošlosti - zatvor - opet se otvorio pred njim, opet ga je dozivao da se vrati. Jakonov je smatrao šest godina koje je tamo proveo odvratnom sramotom, nesrećom, najvećom greškom svoga života. Bio je uhapšen 1932, dok je bio mladi radio-inženjer, koji je dva puta bio poslan u inozemstvo (upravo zbog toga su ga i uhapsili). Bio je među prvim zekovima koji su, u skladu s Danteovom koncepcijom, sačinjavali jednu od prvih šaraški. Kako je silno želio zaboraviti tu zatvorsku prošlost! I kako je silno želio da je i drugi zaborave. Da je i sudbina zaboravi. Kako se klonio onih koji su ga podsjećali na to nesretno doba, koji su ga poznavali kao zatvorenika. On se naglo odmakne od ograde, pređe široki bulevar i počne se penjati strmo uzbrdo. Ugaženi puteljak zaobilazio je ogradu još jednog gradilišta; bio je pokriven ledom, ali ne previše sklizak. Samo je centralna kartoteka MGB-a znala da se tu i tamo bivši zekovi kriju pod uniformama MGB-a. U Mavrinu su, osim Jakonova, bila još dvojica. Jakonov ih je brižno izbjegavao, nastojao da s njima nikad ne razgovara osim u vezi s poslom i nikad nije ostajao s njima sam u uredu, da netko ne bi što posumnjao. Jedan od njih - Knjažecki, sedamdesetogodišnji profesor kemije, najdraži student Mendeljejeva, odslužio je kaznu od deset godina. Tada su ga na osnovu dugačkog popisa uspjeha u znanstvenom radu poslali u Mavrino kao slobodnog namještenika, i tu je radio tri godine poslije rata, dok ga nije dohvatio Dekret o pojačanju pozadine. Jednog podneva pozvali su ga u ministarstvo telefonom i više se nije vratio. Jakonov se sjećao kako je silazio crvenim sagom pokrivenim stepenicama Instituta, kimajući srebr-nastom glavom, još uvijek ne shvaćajući zašto ga pozivaju na "pola sata". A iza njega, na gornjem odmorištu stepenica, oficir službe sigurnosti šikin već je džepnim nožićem skidao profesorovu fotografiju s počasnog mjesta na zidnim novinama. Drugi je bio Altinov. On nije bio slavan naučenjak, već naprosto vrijedan radnik. Pošto je odslužio prvi rok postao je povučen sumnjičav, nepovjerljiv, kao pravi član zatvorske rase. A čim <e Dekret o pojačanju pozadine počeo djelovati po bulevarima ok glavnog grada, Altinov se počeo pretvarati da pati od srca i pri: ljen je na srčani odjel klinike. Simulirao je tako efektno i ta dugo, da su liječnici već izgubili svaku nadu. Njegovi su prijat, prestali šaputati, shvativši da njegovo srce, iznureno tolikim gr nama pretvaranja i skrivanja, naprosto nije izdržalo. 124 ¦ I tako je Jakonov, osuđen prošle godine zato što je bivši zek, bio sad dvostruko osuđen kao saboter. Ponor je opet dozivao svoju djecu. Jakonov se uspinjao praznim gradilištem, ne primjećujući kamo ide, ne primjećujući uspon. Napokon se toliko zadihao da je morao stati. Noge su mu bile umorne, članci su ga boljeli od hodanja po neravnom tlu. I tada se s uzvisine na koju se popeo, ogledao oko sebe, tek sada svjestan svoje okoline, i pokušao pogoditi gdje se nalazi. U roku od jednog sata otkako je izišao iz kola postalo je još hladnije; noć je bila pri kraju. Magla se podigla i iščezla. Tlo pod njegovim nogama bilo je pokriveno krhotinama cigle, šljunkom, razbijenim staklom, a do njega je stajala

nakrivljena drvena baraka. Dolje je ograda kraj koje je prošao opasivala veliki prostor, na kojem još nije započela gradnja. I premda nije bilo snijega, sve se bijelilo od inja. Na tom brežuljku tako blizu centra glavnog grada, tako čudnovato opustošenom, vodilo je uzbrdo oko sedam bijelih stepenica, prestajalo, a zatim, čini se, opet počinjalo. Neka nejasna uspomena probudila se u Jakonovu pri pogledu na te bijele stepenice na brežuljku. Uspinjao se nesvjesno, prešao čvrsto nabijenu gomilu šljake iznad njih, a zatim opet pošao stepenicama. Vodile su do neke zgrade koja se nejasno nazirala u tami, neke zgrade čudnovatog oblika koja kao da je bila razrušena, a ipak istovremeno čitava. Jesu li to bile ruševine od bombardiranja? Ali takvih ostataka više nije bilo u Moskvi. Druge su sile razorile ovo mjesto. Kameno odmorište razdvajalo je jedan red stepenica od drugoga. A sad su mu se na putu ispriječili veliki komadi kamena. Stepenice su vodile do zgrade postepeno se uspinjući, kao ulaz u crkvu. Završavale su pred širokim željeznim dverima, čvrsto zatvorenim, pred kojima je bio nagomilan skamenjeni šljunak u visini koljena. Da, da! Uspomena je oživjela u Jakonovu. Ogledao se oko sebe. Rijeka, vijugavi niz svjetala, krivudala je duboko dolje, i neobično poznati zavoj iščezavao je pod mostom i nastavljao dalje prema Kremlju. Ali zvonik?- Više ga nije bilo. I ta gomila kamenja - zar je to sve što je od njega preostalo? Jakonov osjeti kako su ga zapekle oči. Zažmirio je. Sjeo je polako na krhotine kamenja koje su zakrčile crkveni trijem. Prije dvadeset i dvije godine stajao je tačno na ovom istom mjestu s djevojkom po imenu Agnija. 125 23 CRKVA SVETOG IVANA KRSTITELJA Izgovorio je glasno njeno ime - Agnija - i poput povjetarca, potpuno svježi, davno zaboravljeni osjećaji obuzeli su njegovo sredovječno, uhranjeno tijelo. Njemu je tada bilo dvadeset i šest godina a njoj dvadeset i jedna. Ta djevojka nije bila od ovoga svijeta. Na svoju nesreću bila je silno ponosna i pravična. Katkad bi joj dok bi govorila obrve i nosnice drhtale poput krila. Nitko nikad nije tako strogo razgovarao s Jakonovim, tako ga oštro korio zbog djela koja su se njemu činila posve običnim. Ona ih je začudo smatrala podlima i odvratnima. I što je više mana nalazila u Jakonovu to joj je on postajao privrženiji. Bilo je to vrlo neobično. S njom se moglo raspravljati samo vrlo oprezno. Bila je tako krhka da bi se iscrpila od penjanja na brežuljak, od trčanja, pa čak i od živahnog razgovora. Bilo ju je vrlo lako uvrijediti. A ipak je nalazila snage da dan za danom seta po šumama, premda, začudo, ta gradska djevojka nikad nije sa sobom uzimala knjige. Knjige bi joj samo smetale, odvraćale bi njenu pažnju od šume. Ona bi naprosto lutala ili sjedila proučavajući tajne šum; Kad bi Jakonov išao s njom bio je zaprepašten njenim zapaž.. njima: zašto je deblo breze savijeno prema zemlji; kako se nijanse boje šumske trave predveče mijenjaju. On takve stvari uopće nije primjećivao; Šuma je šuma, zrak je divan i sve je zeleno. Ali ona je čak preskakala opise prirode kod Turgenjeva; njihova površnost ju je vrijeđala. "Šumski potočić" - tako ju je Jakonov nazvao onog ljeta 1927. koje su proveli u susjednim kućama. Izlazili su zajedno i vraćali se zajedno i svi su ih smatrali zaručnicima. Ali stvari su stajale zapravo posve drugačije.

Agnija nije bila ni lijepa ni ružna. Lice joj je bilo vrlo prc* mjenljivo: katkad bi se smiješila prijazno i dražesno, a koji put bi joj se lice opet opustilo, umorno i neprivlačno. Bila je viša od prosjeka, ali vitka i nježna. Hodala je tako lagano da se činilo da; 126 uopće ne dodiruje zemlju. I premda je Jakonov već imao prilično mnogo iskustva i cijenio je čvrsto meso na ženskom tijelu, nešto drugo, a ne tijelo, privlačilo ga je Agniji. I zato što ga je privlačila, govorio je sam sebi da mu se sviđa i kao žena, da će procvasti. Ali dok je ona rado provodila duge ljetne dane s Jakonovom, hodajući kilometrima s njim u dubinu šume, ležeći kraj njega u travnatim gajevima, tek mu je protiv volje dopuštala da je uhvati za ruku. Kad bi to učinio, pitala bi: "Čemu to?" i pokušavala se osloboditi. I to zacijelo nije bilo zato što bi joj bilo neugodno pred ljudima, jer čim bi se približili naselju ona bi ga, kao ustupak njegovoj taštini, popustljivo uhvatila pod ruku. Govoreći sam sebi da je ljubi, Jakonov joj izjavi ljubav klek-nuvši pred nju na šumsku travu. "Kako je to žalosno", odgovorila je. "Osjećam da te dovodim u zabludu. Ne mogu ti odgovoriti. Ja ništa ne osjećam. Zato čak ne želim više ni živjeti. Ti si inteligentan i krasan i morala bih biti sretna, ali ja ne želim živjeti." Tako je govorila a ipak je svakog jutra radoznalo iščekivala da vidi ima li kakvih promjena na njegovom licu, u njegovom držanju. Tako je govorila, ali znala je i reći: "Ima mnogo djevojaka u Moskvi. U jesen ćeš upoznati jednu ljepoticu i više nećeš biti zaljubljen u mene." Dopuštala mu je da je zagrli i čak da je poljubi, ali u tim trenucima u njenim usnama i rukama nije uopće bilo života. "Kako je to teško!" žalila se. "Ja sam mislila da ljubav dolazi kao vatreni anđeo. A sad evo, ti me voliš, a ja nikad neću upoznati boljeg čovjeka od tebe, a ipak me to ne čini sretnom, i ja uopće više ne želim živjeti." Nešto je u njoj bilo zaostalo, nešto djetinjasto. Strepila je pred tajnama koje vezuju muškarca i ženu u braku, i preplašenim glasom je pitala: "Zar ne možemo bez toga?" A Jakonov je uzbuđeno odgovarao: "Ali to uopće nije najvažnije! To je samo nešto što dolazi s duhovnom vezom." Tada su se po prvi put njene usne malčice pokrenule u poljupcu i rekla je: "Hvala ti. Inače, bez ljubavi, zašto bi ljudi željeli živjeti? Mislim da te počinjem ljubiti. Svakako ću nastojati." Iste te jeseni šetali su jednog ranog predvečerja po pokraj-nim ulicama blizu Taganke, kad Agnija reče glasom koji je podsjećao na šumu i teško se mogao čuti u buci gradskog prometa: "Hoćeš li da ti pokažem jedno od najljepših mjesta u Moskvi?" Odvela ga je do ograde koja je okružavala malu crkvicu od opeke, obojenu bijelo i crveno; sakristija s glavnim oltarom gledala je na neku krivudavu, bezimenu sporednu uličicu. Unutar ograde oko sićušne crkvice vodio je samo uski puteljak za procesije, tačno toliko širok da svećenik i đakon mogu hodati jedan kraj drugoga. Kroz rešetkaste prozore crkve moglo se duboko unutra vidjeti mirne plamenove svijeća na oltaru i šarene svjetiljke pred ikonama. A u jednom uglu, unutar ograde, izrastao je ogroman stari hrast, viši od crkve. Njegove grane, sad već po-žutjele, zasjenjivale su čak i kupolu i sporednu ulicu, tako da se crkva pričinjala posve sićušnom. "To je crkva svetog Ivana Krstitelja", reče Agnija. "Ali to nije najljepše mjesto u Moskvi." "Čekaj malo." Uvela ga je kroz drvena vrata u dvorište. Kamene ploče bile su prekrivene žutim i narančastim hrastovim lišćem. U sjeni hrasta uzdizao se prastari zvonik u obliku šatora. Zvonik i mala kućica uz crkvu zakrivali su sunce na zapadu, željezna dvostruka vrata sjevernog trijema bila su otvorena, i neka stara prosjakinja, koja je tu stajala, naklonila se i prekrižila kad je iznutra

odjeknuo radostan pjev večernje. "Ova je crkva bila poznata po svojoj ljepoti i sjaju", prošaputa Agnija gotovo ga dodirujući ramenom. "Koje je to stoljeće?" "Zašto moraš znati i stoljeće? Zar nije divna?" "Vrlo zgodna, naravno, ali ne ..." "Gledaj!" reče Agnija, oslobodivši se njegove ruke i privu-kavši ga bliže glavnom trijemu. Izišli su iz sjene u blistavo svjetlo zalazećeg sunca, i ona je sjela na nisku kamenu ogradu. Jakonovu je stao dah. Činilo se kao da su iznenada izišli iz bučnoga grada na visinu sa širokim, otvorenim pogledom u daljine. Dugačak bijeli niz kamenih stepenica isprekidan brojnim terasama, strmo se spuštao od trijema nizbrdo sve do rijeke Moskve. Rijeka je gorjela u zalazećem suncu. Nalijevo se pružalo Zamoskvorječje, sa zasljepljujućim žutim odrazima brojnih prozora, a dolje, gotovo kraj njihovih nogu, crni dimnjaci moskovske električne centrale rigali su dim u večernje nebo. U rijeku Moskvu ulijevala se blistava Jauza; nadesno se pružala bolnica za nahočad; a dalje su se uzdizali oštri obrisi Kremlja. Još dalje blistalo je u suncu pet pozlaćenih kupola katedrale Krista Spasitelja. I u tom zlatnom blistavilu sjedila je Agnija, sa žutim šalom oko ramena, također zlaćana, gledajući u sunce. "Kako su dobro stari Rusi znali izabrati mjesto za crkve i manastire!" reče ona ganutim glasom. "Putovala sam rijekom Volgom, a i Okom, i svuda su gradili na najveličanstvenijim mjestima." "Da, to je Moskva!" javi se Jakonov kao jeka. "Ali ona nestaje, Antone", reče Agnija. "Moskva nestaje!" "Kako to misliš, nestaje? Glupost." "Ovu će crkvu srušiti", Agnija je bila uporna. "Kako znaš da će je srušiti?" reče on osjetivši da ga hvata ljutina. "To je arhitektonski spomenik; ostavit će je." On pogleda sitni zvonik kome su grane hrasta gotovo dodirivale zvona. "Srušit će je!" prorokovala je Agnija s uvjerenjem, sjede:. nepomična kao i prije, u žutom šalu, u žutom svjetlu. Ne samo da njena obitelj nije odgojila Agniju da vjeruje u Boga, nego naprotiv, u prošlosti kad su svi bili dužni ići u crkvu j njena majka i baka nisu išle, nisu se držale posta, nisu se priče*-] ćivale, vrijeđale su svećenike i uvijek se izrugivale s religijom zat"| što je tako lako prihvatila kmetstvo. Njena baka, majka i teti imale su svoju vlastitu vjeru: uvijek biti na strani onih koji potlačeni, hapšeni, hvatani, proganjani od vlasti. Njenu su maji očigledno poznavali svi revolucionari "Narodne volje", jer im 128 davala utočište u svom domu i pomagala im na sve moguće načine. Njene su se kćeri uvrgle u nju i skrivale socijalne revolucionare i socijalne demokrate u bijegu. A mala Agnija uvijek je bila na strani zeca koga love, konja koga bičuju. Kad je odrasla, na zaprepaštenje svojih roditelja našla se na strani crkve, zato što je navodno bila progonjena. Bez obzira je li je to dovelo do toga da vjeruje u Boga ili se prisilila da vjeruje, počela je uporno tvrditi da bi bilo sramotno sad izbjegavati crkvu, i na užas svoje majke i bake počela je prisustvovati crkvenim obredima, te ih je malo-pomalo i zavoljela. "Kako po tvom mišljenju progone crkvu?" upita Jakonov zaprepašten. "Pa nitko im ne brani da zvone; mogu peći pričesni kruh kako god žele; imaju procesije s križem - ali ne smiju imati nikakve veze s državnim poslovima ni obrazovanjem." "Naravno da je progonjena", prigovori Agnija tiho i blago kao uvijek. "Ako

govore protiv crkve, objavljuju što god žele protiv nje, a ne dopuštaju joj da se brani, popisuju vjerske posjede i imovinu i šalju svećenike u izgnanstvo - zar to nije proganjanje?" "A gdje si vidjela da ih šalju u izgnanstvo?" "Ne na ulicama, naravno." "A čak i ako su proganjani", inzistirao je Jakonov, "znači da su proganjani deset godina! A kako dugo je crkva proganjala narod - deset stoljeća?" "Tada još nisam bila živa", reče Agnija slegnuvši uskim rame nima. "Napokon, ja živim sada. Ja vidim ono što se događa za mog života." "Ali moraš poznavati svoju povijest! Neznanje nije izgovor! Zar se nikad nisi pitala kako to da je crkva uspjela preživjeti dvjesta pedeset godina pod tatarskim jarmom?" "To bi moglo značiti da je vjera bila čvrsta", usudi se primijetiti ona. "Ili da je pravoslavlje duhovno jače od islama?" upita, i ne pokušavajući da to ustvrdi. Jakonov se svisoka nasmiješi. "Ti imaš bujnu maštu! Zar je naša zemlja ikad bila kršćanska u duši? Zar zaista misliš da su tokom tisuća godina postojanja crkve ljudi zaista opraštali ugnjetavačima? Ili da su ljubili one koji su nas mrzili? Naša se crkva održala zato što je poslije invazije metropolit Kiril, prije svih ostalih Rusa, pošao u poklonstvo kanu i zatražio zaštitu svećenstva. S tatarskom je sabljom rusko svećenstvo štitilo svoje posjede, svoje kmetove i svoje vjerske obrede! A zapravo je metropolit Kiril imao pravo, bio je realist u politici. Upravo je to valjalo učiniti. To je jedini način da se pobijedi." Kad se Agniju tako napadalo ona nije dalje raspravljala. Pogledala je svog zaručnika s nekom novom zbunjenošću. "I na tom su sagrađene sve te prekrasne crkve s lijepim položajem!" grmio je Jakonov. "I na hereticima, koje su spalili na lomači. I na pripadnicima sekta koje su bičevali na smrt. Baš si našla koga ćeš žaliti - progonjenu crkvu!" Sjeo je kraj nje na suncem ugrijani kamen ograde. ( U prvom krugu 129 "A u svakom si pogledu nepravedna prema boljševicima. Nisi se čak potrudila da pročitaš njihova najznačajnija djela. Oni veoma poštuju svjetsku kulturu. Oni vjeruju da ni jedan čovjek ne može imati neograničenu moć nad drugim čovjekom, oni vjeruju u vladavinu razuma. A najvažnije od svega jest da su za jednakost! Zamisli: sveopća, potpuna, apsolutna jednakost. Nitko neće imati privilegije koje drugi nemaju. Nitko neće imati nikakvih prednosti ni u dohotku ni u položaju. Može li uopće postojati išta bolje od takvog društva? Zar ono nije zaista vrijedno svih ovih žrtava?" (Osim što je takvo društvo bilo veoma poželjno, Anton mu se zbog svog društvenog porijekla morao priključiti što ranije i što efikasnije, prije nego bude prekasno.) "A ovakvim ponašanjem samo ćeš sebi otežati put na fakultet. I u čemu se uopće očituje taj tvoj protest? što ti možeš učiniti?" "Što žena ikad može učiniti?" Ona zabaci svoje lijepe pletenice - nosila je pletenice u vrijeme kad ih više nitko nije nosio, kad su ih sve žene odsjekle, i nosila ih je samo iz prkosa premda joj nisu pristajale. Jedna joj je padala niz leđa, druga niz grudi. "Žena ne može ništa drugo osim spriječiti muškarca da vrši velika djela. Čak i žena poput Nataše Rostove, zato je ne podnosim." "Zašto?" upita Jakonov iznenađeno. "Zato što nije dopustila Pierreu da se pridruži dekabristima!" I njen se glas opet prekine. Zaista, sva je bila sastavljena od takvih iznenađenja.

Proziran žuti šal spuznuo joj je niz ramena i visio preko ruku kao par tankih, zlaćanih krila. Jakonov obuhvati obim rukama njen lakat, kao da se boji da će ga slomiti. "A ti bi mu dopustila da ide?" "Da", reče Agnija jednostavno. On sam nije se mogao sjetiti nikakva velika djela za koje bi mu bilo potrebno Agnijino dopuštenje. Život mu je bio vrlo aktivan. Njegov je posao bio zanimljiv i vodio ga je sve više i više. Kraj njih su počeli prolaziti zakašnjeli vjernici koji su se s obale ovamo popeli. Križali su se na otvorenim vratima crkve. Ulazeći u dvorište muškarci su skidali kape. činilo se da ima mnogo manje muškaraca nego žena, a mladih ljudi uopće nije bilo. "Zar se ne bojiš da će te netko vidjeti kraj crkve?" upita Agnija bez namjere da ga uvrijedi, ali u toj se primjedbi ipak osjećao prezir. To su bile godine u kojima je po čovjeka uistinu bilo opasno da ga neki suradnik vidi kraj crkve. I Jakonov je zaista osjećao da je ovdje previše upadljiv. "Pazi, Agnija", upozori je on, jer to ga je počelo nervirati. "Čovjek mora shvatiti što je u njegovo doba novo prije nego bude prekasno, jer tko god to ne učini beznadno će zaostati. Tebe privlači crkva zato što podupire tvoju indiferentnost prema životu. Jednom zauvijek moraš se probuditi i prisiliti se da se za nešto zainteresiraš - pa makar to bio i sam životni proces." Agnija objesi glavu i njena ruka, na kojoj je blistao Jako-novljev zlatni prsten, bezvoljno se spusti. Njeno djetinjasto tijelo izgledalo je koščato i strahovito mršavo. 130 "Da, da", reče ona spustivši glas. "Priznajem da mi je katkada veoma teško živjeti, da mi uopće nije do toga. Svijetu nisu potrebni ljudi poput mene." Osjeća kako se u njemu sve lomi. Pa ona je činila sve što je mogla da uništi svoju privlačnost! Odluka da izvrši svoje obećanje i oženi Agniju osjetno je slabila. Ona ga pogleda znatiželjno, ne smiješeći se. "Ona je zaista ružna", pomisli Jakonov. "Tebe zacijelo očekuje slava i uspjeh i vječno blagostanje", reče ona tužno. "Ali hoćeš li biti sretan, Antone? Ti moraš pripaziti. Ljudi koje zanima proces života gube... oni gube... ali kako bih ti to mogla rastumačiti?" kao da je vršcima prstiju tražila riječi i napor se odražavao u bolnom, sitnom smiješku na njenom licu. "Eto, zvono je odzvonilo, zvuk pjevanja je utihnuo i neće se više vratiti; a ipak sva je glazba još u njemu. Razumiješ li?" Tada ga je nagovorila da uđu unutra. Pod masivnim lukovima galerija s malim prozorčićima s rešetkama u starom ruskom stilu okružavala je crkvu. Nizak otvoren luk pod galerijom vodio je u crkvenu lađu. Kroz uske prozore kupole sunce na zalazu ispunjalo je crkvu svjetlom, pozlaćujući ikonostas i mozaik Gospodara nad vojskama. Vjernika je bilo malo. Agnija postavi tanku svijeću na veliki mjedeni podložak i jedva se prekrstivši stane ozbiljno, ruku stisnutih pred grudima, gledajući ravno pred sebe kao zanesena. A raspršeno svjetlo zapada i narančasti odsjaj svijeća povratili su život i toplinu njenim obrazima. Bilo je to dva dana prije rođendana Majke božje, i duga litanija pjevala se u njenu slavu. Litanija je bila beskonačno rječita, epiteti i hvale Djevici Mariji tekli su kao bujica, i po prvi put Jakonov shvati ekstazu i poeziju molitve. Nikakav bezdušni crkveni pedant nije napisao tu litaniju, već neki veliki nepoznati pjesnik, neki zatvorenik u samostanu; i očigledno ga nije inspirirala prolazna požuda prema ženinom tijelu, već onaj viši zanos koji žena u nama može pobuditi.

... Jakonov se probudio iz svog sanjarenja. Sjedio je u trijemu crkve sv. Ivana Krstitelja na gomili oštrih krhotina, uprljavši svoj kožnati kaput. Zaista, bez ikakvog pravog razloga razrušili su šatorasti zvonik i stepenice koje su se spuštale do rijeke. Bilo je nevjerojatno da je ova prosinačka zora svitala nad istim kvadratnim metrima moskovske zemlje na kojima su bili one sunčane večeri. Ali vidik s brežuljka još je bio jednako dalek, a vijuge rijeke ocrtane svjetiljkama potpuno iste. Ubrzo poslije one večeri bio je poslan u inozemstvo. A kad se vratio dali su mu da napiše - odnosno, bolje reći, da potpiše - jedan novinski članak o raspadanju Zapada, njegova društva, njegova morala, njegove kulture, o bijednim životnim uvjetima tamošnje inteligencije i o nemogućnosti da znanost napreduje. To nije bila prava istina, ali nije bila ni čista laž. Neke su činje131 niče bile istinite, premda je bilo i drugih činjenica. Da je Jakonov oklijevao, to bi izazvalo sumnju, okaljalo njegov dobar glas. A napokon, kome je mogao nauditi takav članak? Članak je bio objavljen. Agnija mu je vratila prsten poštom, privezavši na njega ko madić papir na kojem je napisala: "Za metropolita Kirila". A on je osjetio olakšanje. ... Ustao je i istegnuvši se što je više mogao virnuo je kroz jedan mali rešetkasti prozorčić na galeriji. Vonjalo je po sirovoj cigli, hladnoći i plijesni. Unutra se ništa nije moglo jasno vidjeti: ¦ samo gomile razbijenog kamena i krhotine. Jakonov se okrene od prozora; srce mu je sad polaganijej udaralo, i on se nasloni na kameni okvir zarđalih vrata koja mnogo godina nisu otvarala. I opet se na njega svali ledena težina Abakumovljeve prijetnj" Jakonov je bio na vrhuncu svoje vidljive snage. Imao je vis položaj u moćnom ministarstvu. Bio je inteligentan, darovit a uživao je i glas inteligentnog i darovitog čovjeka. Odana žen čekala ga je kod kuće. Njegova rumena dječica spavala su svojim krevetićima. Imao je prekrasan stan u jednoj staroj skovskoj kući. Imao je sobe s visokim stropom i balkon. Njege se mjesečna plaća brojila u tisućama. Pobeđa. koja mu je dodijeljena na ličnu upotrebu, čekala je njegov telefonski pc A ipak, sad se naslonio na mrtvo kamenje i više nije želio živ} Bio je ispunjen takvim beznađem da uopće nije imao snage se pokrene. Počelo se daniti. U svečanom smrznutom zraku osjećala se blistava čisui Obilje inja kao krznom je prekrilo široki panj oborenog uglove gotovo porušene crkve, rešetke od kovanog željeza na zorima, električne žice koje su vodile do susjedne kuće, a čitav dugački, kružni plot oko gradilišta nebodera. 132 24 PILJENJE DRVA Počelo se daniti. Bogato, raskošno inje pokrivalo je ne samo stupove na ogradi zone i predzone, već i bodljikavu žicu, dvadeset pramenova ispletenih od tisuću sitnih zvjezdica, kosi krov stražarske kule i visoki korov na praznom prostoru iza žice. Dmitrij Sologdin zurio je širom otvorenih očiju u to čudo i uživao u njemu. Stajao je kraj jarca za piljenje drva. Na sebi je imao logorski podstavljeni kaput preko modrog kombinezona; bio je gologlav i kosa mu je bila prošarana prvim sjedinama. Bio je beznačajni rob bez ikakvih prava. Proveo je u zatvoru već dvanaest godina, ali budući da je bio osuđen po drugi put, nije bilo izgleda da će izići iz zatvora. Mladost njegove žene uvela je u besplodnom čekanju. Da joj ne bi otkazali sadašnji posao, kao što su joj toliko puta otkazali na drugim

mjestima, ona je lagala i izjavila da njen muž uopće ne postoji, te se prestala s njim dopisivati. Sologdin nikad nije vidio svog sina jedinca. Žena mu je bila u drugom stanju kad su ga uhapsili. Sologdin je preživio prašume čerdinska sjeverno od Urala, i Vorkutske rudnike iznad Arktičkog kruga, i dvije istrage, od kojih je prva trajala pola godine, a druga godinu dana. Upoznao je besanicu, iscrpljenost i dehidraciju. Već davno su njegovo ime i budućnost pogaženi u blato. Njegova lična imovina sastojala se od para podstavljenih pamučnih hlača, koje je sad držao u zatvoreničkoj garderobi u očekivanju još gorih vremena. Od novca je primao trideset rubalja mjesečno, ali ne u gotovini. Mogao je udisati svježi zrak samo u stanovite određene sate koje je odobrila zatvorska uprava. A ipak je u njegovoj duši vladao nepokolebivi mir. Oči su mu blistale kao u mladića. Grudi, ogoljene i izložene mrazu, nadimale su se od životne snage. Mišići, koji su za vrijeme istrage postali nalik na suhe uzice, opet su očvrsli i vapili za radom. I stoga je, dobrovoljno i bez ikakve nagrade, svakog jutra izlazio da ispili i iscijepa drva za zatvorsku kuhinju. 133 m Međutim, sjekiru i pilu - strahovito oružje u rukama zeka - nisu mu povjerili bez komplikacija. Zatvorska uprava, koja je bila plaćena da pronalazi perfidiju i u najnevinijim činovima ze-kova, sudeći druge po sebi, naprosto nije mogla vjerovati da bi netko od svoje volje pristao da radi besplatno. Zato su ozbiljno sumnjali da Sologdin priprema bijeg ili oružani ustanak. Naređeno je da se stražar postavi četiri metra daleko od Sologdina dok on radi, tako da može promatrati svaki njegov pokret, a da ipak bude van domašaja sjekire. Za taj opasan posao moglo se naći ljudi, a sam odnos - jedan stražar na jednog radnika - nije se upravi odgojenoj na dobrim moralnim vrijednostima GULAG-a uop će činio rasipničkim. Ali Sologdin je postao tvrdoglav i na taj način još pojačao njihove sumnje. On je odlučno izjavio da neće raditi u nazočnosti ličnog stražara. Neko vrijeme cijepanje drva bilo je potpuno obustavljeno. (Šef zatvora nije mogao prisiliti zekove da rade - to nije bio logor, a zeko vi su bili zauzeti intelektualnim radom i nisu potpadali pod njegovu jurisdikciju.) Bit je problema bila u tome, što planeri i računovodstvo nisu predvidjeli da taj posao obavlja kuhinjsko osoblje. Stoga slobodne namještenice koje su pripremale hranu zatvorenicima nisu htjele cijepati drva, jer za to nisu bile plaćene. Uprava je pokušala uposliti stražare dok nisu u službi, prekidajući njihovu partiju domina u stražar nici. Sve su to bili mladi ljudi, odabrani zbog odličnog zdravlja; međutim, tokom godina službe u stražarskim jedinicama očigled no su izgubili sposobnost za rad - leđa su ih stala boljeti, a domino ih je privlačio više od svega. Oni naprosto nisu mogli nacijepati onoliko drva koliko je bilo potrebno. I tako je še zatvora morao popustiti. Sologdin i ostali zatvorenici koji s_. dolazili da s njim rade - najčešće Neržin i Rubin - smjeli su ci j^ pati i piliti drva bez specijalnog stražara. U svakom slučaju, si stražarske kule moglo ih se sve vidjeti kao na dlanu, a bilo i--naređeno ostalim stražarima da ih drže na oku iza ugla. Kad se mrak raspršio i blijedo svjetlo svjetiljaka stalo miješati s danjim svjetlom, podvornik Spiridon pojavio se iza zgrade na sebi je imao zeleni kaput i šubaru s velikim poklopcima za uši, koju je samo on dobio iz magazina. I podvornik je bio zek. ali spadao je pod upravu instituta, a ne zatvora. Zato je samo da se izbjegnu svađe oštrio pilu i sjekire za zatvorsku upravu-Kad se podvornik približio, Sologdin opazi da nosi pilu koi"j prije nisu mogli naći. U svako doba između buđenja i gašenja svjetala Spiridon Jegorov hodao je po dvorištu na koje su bile uvijek uperene m> šinske puške bez pratnje čuvara. Uprava se odlučila na taj hrab"" korak zato što je Spiridon bio potpuno slijep na jedno oko, a drugo je vidio samo trideset posto. Premda su u šaraški pre propisima morala biti tri podvornika, zato što se dvorište zapra*.- sastojalo od nekoliko povezanih dvorišta obuhvaćajući podru od oko pet rali, Spiridon je, premda to nije znao, sav taj po obavljao sam i to mu ništa nije smetalo. Njemu je bilo najvažni da se ovdje mogao dobro najesti, i nikad ne bi pojeo manje kilograma i po crnog kruha na dan, jer kruha se moglo j koliko se htjelo, a momci su mu davali i svoju kašu. Spiri

134 se očito udebljao i omekšao otkako se vratio iz SevUrallaga, gdje je proveo tri zime obarajući stabla i tri proljeća otpremajući ih niz rijeku, tako da mu je kroz ruke prošlo na tisuće balvana. "Ej, Spiridone!" povikne Sologdin nestrpljivo, "što je?" Spiridonovo pokretno lice sa sijedocrvenkastim brkom, sijedo-crvenim obrvama i crvenkastom kožom često bi poprimalo spreman i revan izraz, kad bi mu se netko obratio kao sada. Sologdin nije znao da je izraz prevelike spremnosti i revnosti sa Spirido-nove strane zapravo znak prezira. "Kako "što"? Ova pila ne reže." "Zašto ne bi rezala?" upita Spiridon začuđeno. "Uvijek se vi žalite, cijele zime! Hajde da pokušamo." I on mu doda jedan kraj pile. Počeli su piliti. Jedanput ili dvaput oštrica je iskočila kao da ne želi zahvatiti drvo, a onda je zagrizla i krenula. "Prečvrsto držite", Spiridon ga oprezno upozori. "Držite dršku s tri prsta, kao pero, i vucite tamo kamo ona hoće, polako... Tako. Kad je vučete prema sebi, ne trzajte." Svaki je od njih uživao u svojoj očiglednoj superiornosti nad drugim - Sologdin zato što je poznavao teoretsku mehaniku, otpor materijala i ostale stručne pojmove; Spiridon zato što su ga sve stvari slušale. Ali Sologdin nije prikrivao svoj pokroviteljski stav prema podvorniku. Spiridon nije pokazivao svoj stav prema inženjeru. Cak i dok je pilila kroz središte debelog balvana, pila se nije zaglavljivala i ritmično se kretala, zveckajući, pljujući žućkastu borovu piljevinu po kombinezonima obojice muškaraca. Sologdin se nasmije. "Ti si pravi čudotvorac, Spiridone! Prevario si me. Jučer si nabrusio pilu i namjestio je!" Spiridon je zadovoljan deklamirao u ritmu piljenja: "Ona grize, žvače sitne komadiće, ne guta sama, daje ..." I naglim pokretom otkinuo je cjepanicu prije nego je bila potpuno prepiljena. "Nisam je uopće brusio", reče on, pokazujući inženjeru oštricu pile. "Pogledajmo zupce. Isti su kao jučer." Sologdin pogleda zupce i zaista nije našao svježih tragova. Ali taj lukavac je nešto napravio s pilom. "Hajde, Spiridone, prepilimo još jednu." "Ne", reče Spiridon uhvativši se rukom za leđa. "Umoran sam kao pas. što god moji djedovi i pradjedovi nisu završili, natovarili su meni. A i vaši će prijatelji doći." Međutim, prijatelji nisu dolazili. Posve se razdanilo. Radosno, mrazno jutro je planulo. Čitava zemlja, pa čak i žljebovi na strehama bili su prekriveni sivim mrazom, koji je okrunio čak i lipe daleko u dvorištu. "Kako si ti došao u šarašku, Spiridone?" upita Sologdin, gledajući iskosa u podvornika. S nekim je morao razgovarati. U svojim dugim logorskim godinama Sologdin se družio samo s obrazovanim ljudima, i ne pomišljajući da bi se bilo što vrijedno moglo naučiti od nekulturnih. 135 >Da", reče Spiriđon pucnuvši usnama. "Ovdje su okupili ovakve naučne ljude poput vas, a mene su strpali u isti koš. U kartoteci na mojem listu piše da sam "stakloduvač". Pa ja sam zaista nekad i bio stakloduvač, majstor stakloduvač u našoj tvornici u Briansku. Bilo je to davno, a sad sam izgubio vid, a osim toga, ono što smo mi tamo radili nema nikakve veze s ovim poslom ovdje. Ovdje trebaju vještog stakloduvača kao što je Ivan. Mi nikad nismo imali takvog u našoj tvornici, nikad. Ali ipak su tako napisali na list u kartoteci. I kad sam ovamo došao vidjeli su što sam i htjeli su me odmah vratiti. Ali zahvaljujući komandantu uzeli su me za podvornika."

Neržin se pojavio iza ugla, iz smjera dvorišta za šetnju i usamljene jednokatnice u kojoj je stanovalo osoblje zatvora. Preko raskopčanog kombinezona obukao je podstavljeni kaput, a zatvorski ručnik, toliko kratak da je bio gotovo četvrtast visio mu je oko vrata. "Dobro jutro, prijatelji", pozdravi ih on energično, svlačeći se u hodu, odbacujući kombinezon i skidajući majicu. "Glebe, jesi li poludio? Pa gdje ti vidiš snijeg?" upita ga Soiog-din, ispitivački ga promatrajući. "Ovdje", odgovori mračno Neržin, penjući se na krov podruma. Tu se prostirao tanak pahuljasti sloj nečega što je moglo biti i snijeg i mraz, i zagrabivši čitave pregršti Neržin se stade snažno trljati po grudima, leđima i bokovima. Čitavu zimu on se trljao snijegom sve do pasa, premda su ga stražari, ako bi se našli u blizini, u tome sprečavali. "Ah! Pa ti se isparuješ!" reče Spiriđon, kimajući glavom. "Još uvijek nema pisma, Spiridone Daniliču?" upita Neržin. "Kako da ne!" "Pa zašto mi ga nisi donio da ti ga pročitam? Je li sve u redu?" "Pismo je došlo, ali ja ga ne mogu dobiti. Zmija ga drži." "Mišin? On ti ga ne da?" Neržin se prestao trljati. "Stavio mi je ime na popis za poštu, ali komandant me poslao da pospremim tavan dok se dijelila pošta. I kad sam vratio. Zmija je prestao dijeliti. Sad moram čekati do por djeljka." "Svinje!" protisne Neržin. "Zato postoji đavo - da sudi svećenicima", reče Spiridc slegnuvši ramenima i gledajući postrance u Sologdina koga ruj dobro poznavao. "E, a sad - odoh ja." I dok su mu zaklopci na šubari smiješno kloparali sa sva strane poput ušiju nekog psa mješanca, Spiriđon se uputi u smje stražarnice, kojoj se nije smio približiti ni jedan drugi zek. "Sjekira! Spiridone! Gdje je sjekira?" vikne Sologdin za nji "Donijet će je dežurni", odgovori Spiriđon i nestane. "Dakle", reče Neržin energično brišući prsa i leđa karirar ručnikom, "nisam baš zadovoljio Jakonova. Ja se prema Sedn navodno odnosim kao prema "lešini pijanca pred ogradom Ma na". Osim toga, jučer mi je predložio da se prebacim u krif grafsku grupu, a ja sam odbio." 136 Ifr I Sologdin nakrivi glavu i ironično se nasmiješi - čvrsti za-obijeni zubi, nepokvareni ali prorijeđeni u naporima logoraša zasvjetlucali su između urednog crvenkastosijedog brka i brade. "Ti se ne vladaš kao račundiija nego kao stihotvorac." Neržin se nije iznenadio. To je bila jedna od poznatih Solog-dinovih ekscentričnih crta - da govori takozvanim Jezikom krajnje jasnoće, ne koristeći se, kako ih je on nazivao "ptičjim riječima", ni riječima stranog podrijetla. Bilo je nemoguće pogoditi igra li on neku igru ili vjeruje u tu izmišljotinu. Vrlo energično, katkada domišljato, a katkada nespretno, on je izokretao i izvrtao rečenice trudeći se da u svom govoru izbjegne čak i tako bitne riječi kao što su "inženjer" i "metal". U svojim razgovorima kod posla, pa čak s rukovodiocima, pokušavao je provoditi istu liniju i katkad ih je prisiljavao da čekaju dok on smisli neku riječ. To bi bilo nemoguće da se Sologdin pokušavao dodvoriti upravi, dobiti važniji posao, primiti bolju porciju hrane. Ali bilo je upravo obratno. Na sve moguće

načine Sologdin je izbjegavao pažnju vlasti i s prezirom odbijao njihove usluge. I tako je u šaraški među zekovima stekao glas čudaka i svi su ga kao takvoga prihvaćali. Odlikovao se i raznim drugim ekscentričnostima. Spavao je čitavu zimu pod prozorom i uporno zahtijevao da bude otvoren bez obzira na hladnoću. Zatim, prihvatio se ovog potpunog nepotrebnog posla da nacijepa drva svakog jutra, i u to je uključio i Neržina i Rubina. Ali njegova glavna omiljena zabava bila je da iznosi potpuno besmislena, potpuno mahnita mišljenja o svakom pitanju, kao na primjer, da je prostitucija moralno dobro ili da je D"Anthes bio u pravu u dvoboju s Puškinom; i branio bi to mišljenje sa zanosnim oduševljenjem, pa katkad i sa stanovitim uspjehom, dok su mu mladenačke modre oči blistale a prorijeđeni zubi sjali. A katkad je bilo nemoguće tačno utvrditi je li je ozbiljan ili se samo šali. Kad bi mu predbacili nelogičnost, od srca bi se nasmijao. "Vi provodite vrlo dosadan život, gospodo! Ne možemo svi imati iste poglede i iste norme, što bi se desilo? Ne bi više bilo prepirke, ne bi bilo izmjene mišljenja. To bi i psu dosadilo!" Vjerojatno je upotrebljavao riječ "gospodo" umjesto "drugovi" zato što je, zatvoren već dvanaest godina, zaboravio kako je tamo vani. Neržin se, još uvijek napola gol, brisao komadićem ručnika. "Da", reče on neveselo. "Na žalost, Lev ima pravo - nikad od mene skeptika. Ja volim sudjelovati u događajima." On navuče majicu, koja mu je bila premalena, i turi ruke u rukave kombinezona. Sologdin je stajao teatralno naslonjen na jarca, ruku prekriženih na grudima. "To je dobro, prijatelju. Tvoje "pojačane sumnje"...", u Jeziku maksimalne jasnoće to je bio uobičajeni naziv za "skepticizam", "trebalo je jednog dana odbaciti. Nisi ti više dječak." (Neržin je bio pet godina mlađi od Sologdina.) "I moraš napokon utvrditi gdje stojiš, duhom pojmiti ulogu dobra i zla u ljudskom životu. Za to nema boljeg mjesta od zatvora." 137 Sologdinove su riječi zvučale uzvišeno, ali Neržin nije poka zivao nikakve želje da se u ovom trenutku upusti u velika osnovna pitanja dobra i zla. Objesio je vlažan, bijedan, grubo tkan ručnik oko vrata poput šala. Navukao je svoju staru oficirsku kapu, osta tak s fronta, koji se već raspadao na šavovima, obukao podstavljeni kaput i uzdahnuvši rekao: "Jedino što znamo jest da ništa ne znamo." Prihvatio se taj Sokratov učenik pile i pružio drugi držak -Sologdinu. Sad im je postalo hladno i revno su se latili piljenja. Oko pile se uzvitlao smeđi prah od kore. Nije zagrizla tako spretno kao kad ju je Spiridon držao, ali je ipak radila glatko. Prijatelji su mnoga jutra proveli pileći zajedno i posao im je išao od ruke bez uza jamnih optužbi. Pilili su uloživši onu posebnu energiju i revnost koja se pojavljuje kad rad nije nužno potreban. Kad su započeli četvrtu kladu, Sologdin, kome se lice zacrve-njelo kao u raka, proštenja; "Pazi da ne naiđeš na čvor." Poslije četvrte klade Neržin je promrmljao: "A baš je sve puno čvorova!" Sa svakim potezom pile mirisava bijela i žuta piljevina padala je na hlače i cipele drvosječa. Odmjereni rad donio im je mir i sredio im misli. Neržin, koji se maločas probudio vrlo loše raspoložen, mislio je sada kako ga je samo prva godina logora mogla uništiti, kako je sad postigao potpuno drugačiji tempo, kako se neće truditi da se uvuče u redove povlaštenih, kako se neće bojati robije već će polako, s razumijevanjem dubine života, izlaziti na jutarnju prozivku u svom podstavljenom kaputu uprljanom gipsom ili loživim uljem, i žilavo se provlačiti kroz dvanaestosatni dan - i tako dalje, čitavih pet godina, koliko mu je preostalo do kraja roka. Pet godina nije deset. Čovjek može proživjeti pet godina. Mislio je i na Sologdina, i kako je i on poprimio nešto od Sologdinova

hladnokrvnog shvaćanja života; kako je baš Sologdin bio onaj koji ga je prvi naveo da pomisli kako čovjek ne smije zatvor smatrati isključivo prokletstvom, već i srećom. Dok je povlačio pilu njegove su se misli kretale u tom pravcu. Nije mogao ni pomisliti da njegov drug, vukući u tom trenutku pilu prema sebi, misli o zatvoru isključivo kao o prokletstvu od koga jednog dana svakako mora pobjeći. Sologdin je mislio o velikom tehničkom uspjehu koji je postigao u potpunoj tajnosti u toku posljednjih nekoliko mjeseci, a posebno posljednjih tjedana. On mu je obećavao slobodu. Raz mišljao je o ocjeni svog rada koju će saznati poslije doručka - nije nimalo sumnjao kakva će biti. S nekim bjesomučnim pon> som Sologdin je mislio o svom mozgu, koji je bio iscrpljen tolikim godinama preslušavanja i tolikim godinama glada u logorima. dakle i nedostatkom fosfora, a ipak je bio u stanju da se uhva:i ukoštac i s najznačajnijim problemima. U četrdesetoj godini mnogi ljudi doživljavaju novu navalu vitalnosti, posebno kad njihov suvišak fizičke energije nije utrošen na pravljenje djece, već >e pretvara, na neki tajanstveni način, u intelektualnu snagu. 138 Razmišljao je također i o Neržinovom predstojećem odlasku iz šaraške, odlasku koji se sad nije mogao izbjeći pošto je iako nepromišljeno govorio s Jakonovom. Pilili su i dalje. Tijela su im se ugrijala. Iz lica se isparavala vrućina. Odbacili su podstavljene kapute na cjepanice, i kraj jarca nagomilala se lijepa hrpa drva - ali još uvijek nije bilo sjekire. "Zar to nije dovoljno?" upita Neržin. "Ispilili smo više nego što možemo iscijepati." "Hajde, odmorimo se", pristane Sologdin, odbacivši pilu tako da je gipka oštrica zazvonila. Obojica su skinuli kape. Para se dizala iz Neržinove guste i Sologdinove rijetke kose. Duboko su disali. Zrak kao da je prodro u najdublje ustajale zakutke njihova tijela. "Ali ako te otpreme u logor", upita Sologdin, "što će biti s tvojim radom na "prošlim vremenima?" (što je značilo: na povijesti.) "U čemu je razlika? Napokon, ni ovdje me baš ne maze. Jedan jedini redak onoga što pišem može mi pribaviti samicu ovdje jednako kao i ondje. Nemam pristupa u javnu knjižnicu, a vjerojatno me dok sam živ neće pustiti u neki arhiv. Ako misliš na čisti papir, i u sjevernim šumama mogu naći brezovu ili borovu koru. A ni jedan špijun ne može mi oteti moje sirovine: bol, koju osjećam u sebi i koju vidim u drugima više je nego dovoljna da osvijetli moja nagađanja o povijesti, što ti misliš?" "Ve-li-čan-stve-no!" usklikne Sologdin duboko naglašavajući tu riječ. "U onoj prvotnoj sferi u kojoj se razvija misao ..." "Sfera je ptičja riječ", podsjeti ga Neržin. "Izvinjavam se", reče Sologdin. "Vidiš kako nisam domišljat. U onom prvotnom području, misao...", on prinese ruku glavi, "početna snaga misli, određuje uspjeh svakog pothvata! I poput živog stabla ona rađa plodom samo ako joj se dopusti da se prirodno razvija. Knjige i mišljenja drugih ljudi škare su koje podsijecaju život misli. Čovjek mora prvo sam nadoći na neku misao. Kasnije je može provjeriti u knjizi. Ti si zaista sazrio. Ti si... ja to naprosto nisam očekivao." Postalo je hladno. Sologdin je skinuo kapu s jarca i stavio je na glavu. I Neržin je stavio kapu. Bio je polaskan, ali nastojao je da mu ta laska ne udari u glavu. Sologdin je i dalje govorio. "A sad, Glebe, budući da bi ti mogao naglo otići, moram te hitno upoznati s nekim svojim pravilima. Možda će ti se pokazati korisnima. Naravno, sputan sam time što nisam baš rječit, što sam priprosta duha ..."

Sve je ovo bilo tipično za Sologdina. Prije nego bi iznio neku briljantnu ideju svim silama se trudio da sebe omalovaži. "I što imaš slabo pamćenje", pomogne mu Neržin, "i što si, općenito, krhka posuda puna mana." "Da, da, baš sam to htio reći", reče Sologdin, pokazujući u smiješku svoje okrugle bijele zube. "I tako sam dakle, svjestan svojih nesavršenosti, tokom godina izradio čitav niz stanovitih pravila koja obuzdavaju volju poput željeznog obruča. Ta su pra139 vila nešto poput općenitog pogleda na pristup poslu." "Metodologija" - preveo je Neržin taj izraz s Jezika maksimalne jasnoće na Jezik prividne jasnoće. "Ovo su putevi prema stvaranju radnog jedinstva: jednodušnost svrhe, onoga koji radi i načina rada." Navukli su svoje podstavljene kapute. Vidjeli su da će uskoro biti vrijeme da prekinu posao i pođu na jutarnju prozivku. Daleko ispred zgrade zatvorske uprave, pod granama čarobno izbijeljenih mavrinskih lipa, vidjeli su zatvorenike na jutarnjoj šetnji. Među napola uspravljenim i pogrbljenim pojavama isticalo se visoko uspravno tijelo pedesetogodišnjeg umjetnika Kondrašev-Ivanova. Vidjeli su i kako Lev Rubin, koji je predugo spavao, pokušava sada doći do pile i do drva. Ali stražar mu nije dao da prođe; već je bilo prekasno. "Gledaj - eno ga Lev s raščupanom bradom." Nasmijali su se. "Dakle, ako želiš, svakog ću te jutra naučiti nekoliko svojih pravila." "Naravno, Dmitrij; možeš odmah početi." Neržin se spusti na gomilu ispiljenih drva. Sologdin se neudobno smjesti na jarcu. "Pa, eto, na primjer: kako se odnositi prema poteškoćama?" "Ne klonuti duhom?" "To nije dovoljno." Sologdin pogleda kraj Neržina u prostor uz ogradu, u gusto grmlje koje je bilo pokriveno injem kao krznom i jedva obasjaro blagim ružičastim svjetlom s istoka. Sunce kao da se nije moglo odlučiti hoće li izići ili ne. U Sologdinovom je licu, iscrpljenom i mršavom, s crvenkastosijedom kovrčavom bradicom i kratkim brkovima, bilo nešto od starih ruskih lica; podsjećalo je na lik Aleksandra Nevskoga. "Kako se odnositi prema poteškoćama?" izjavi on ponovo "U carstvu nepoznatoga, teškoće valja smatrati zakopanim blagom! Obično je ovako: što teže, to bolje. Nije tako vrijedno ako tvoje poteškoće potječu iz vlastite unutarnje borbe. Ali ako poteškoće nicu~Tž sve većeg objektivnog otpora, to je prekrasno!" Rjuzičasta zora sada je obasjala zarumenjelo lice Aleksandr. Nevskoga, kao blistavi odraz teškoća čudesnih kao sunce. "Najviše se može postići ako se u istraživanju krene ovim putem: "najveći vanjski otpor spojen s najmanjim unutarnjim otporom". Neuspjehe valja smatrati poticajem za daljnje napor; i koncentraciju snage volje. A ako je krajnji napor već uložen neuspjeh je to radosniji. To znači da je naša motika udarila u čeličnu kutiju koja sadrži blago. Svladavati sve veće teškoće \e to vrednije, što kod neuspjeha čovjek koji obavlja posao raste u razmjeru s teškoćom na koju je naišao!" "Dobro! Snažno!" odgovori Neržin s gomile drva. Sjene, koje je zora bacila, povukle su se među grmlje i su ih ugasili teški sivi oblaci. Kao da podiže oči sa stranice koju je naglas čitao, Solog odsutno pogleda u

Neržina. "A sad poslušaj: pravilo Konačnog pedlja! Carstvo Konac pedlja! U Jeziku krajnje jasnoće odmah je jasno o čemu je rij 140 I Rad je gotovo završen, cilj malone postignut, sve izgleda potpuno u redu, sve su teškoće prebrođene. Ali kakvoća djela nije posve u redu. Potrebno je još nekoliko pojedinosti, možda još malo proučavanja. U tom trenutku umora i samozadovoljstva velika je napast ostaviti posao a da se nije postigao vrhunac kakvoće. Rad u području Konačnog pedlja vrlo je, vrlo složen, a također i posebno vrijedan, jer se izvodi najsavršenijim sredstvima. Zapravo, pravilo Konačnog pedlja sastoji se u ovome: ne uklanjati se tom presudnom poslu. Ne odgađati ga, jer će inače misli čovjeka koji obavlja posao zastraniti s područja Konačnog pedlja. I ne žaliti vrijeme koje se u to ulaže, znajući da čovjeku nije svrha da što brže nešto završi, već da postigne savršenstvo." "Vrlo dobro!" prošaputa Neržin. Potpuno različitim glasom, punim neke grube poruge, Solog-din reče: "Pa gdje ste do sada, potporučniče? To nije vama slično. Zašto nam tako kasno donosite sjekiru? Sad više nemamo vremena iscijepati drva." Potporučnik Nadelašin, lica okrugla kao mjesec, bio je još nedavno nadstražar. Kad je unaprijeđen u oficira, zekovi iz ša-raške, među kojima je bio omiljen, prozvali su ga "Mali". Prebirući hitro nogama, smiješno zapuhan, on im preda sjekiru postiđeno se smiješeći i ozbiljno odgovori: "Ja vas prekli-njem, Sologdine, iscijepajte malo drva! U kuhinji ih uopće nema. Nemaju na čemu skuhati ručak. Vi naprosto ne shvaćate koliko ja posla moram obaviti i bez vas." "štooo?" nasmije se Neržin. "Posla? Potporučniče, zar vi zaista mislite da radite?" Dežurni oficir okrene svoje okruglo lice prema Neržinu. U čelo mu se urezala bora dok je napamet recitirao: ""Rad znači savladavanje otpora." Kako brzo hodam, savladavam otpor zraka, pa prema tome i onda radim." Htio je ostati nepokolebljiv, ali smiješak mu je osvijetlio lice kad su Sologdin i Neržin prasnuli u prijazan smijeh u mraznom zraku. "Zato, molim vas, nacijepajte malo drva." Okrenuvši se, otcupkao je sitnim koračićima do uprave specijalnog zatvora gdje se u tom trenutku pojavila dotjerana pojava njegova ravnatelja, potpukovnika Klimentjeva, zaogrnuta oficirskim šinjelom. "Glebe", reče Sologdin iznenađeno. "Zar me oči varaju? Kli-mentiadis? Čemu Klimentiadis u nedjelju?" Te godine sve su novine naveliko pisale o političkim zatvorenicima u Grčkoj, koji iz svojih ćelija šalju svim svjetskim parlamentima i Ujedinjenim nacijama telegrame o svojim patnjama. U šaraški, iz koje zatvorenici nisu mogli poslati čak ni dopisnicu svojoj ženi a kamoli stranom parlamentu, postalo je navikom da se prezimena članova zatvorske uprave pretvaraju u grčke oblike: Mišinopulo, Klimentiadis, Šikinidi itd. "Zar zaista ne znaš? šestorici ljudi dopuštena je posjeta." Kad se podsjetio na tu činjenicu, Neržinovo raspoloženje, koje se tako razvedrilo tokom piljenja drva, opet je preplavila gorčina. Prošlo je gotovo godinu dana otkako je posljednji put izišao iz zatvora da posjeti ženu, a već je prije osam mjeseci 141 predao molbu za novu dozvolu i još čekao rješenje. Bilo je za to više razloga, ali vjerojatno je bilo najvažnije što se, da bi zaštitio položaj svoje žene na sveučilištu, nije poslužio adresom njenog studentskog doma, već je slao pisma na "poste restante". A uprava nije bila sklona tome da se pisma šalju na "poste

restante". Neržin, zahvaljujući svom bogatom unutarnjem životu, nije poznavao zavisti; ni plaća, ni posebni obroci ostalih, zaslužnih zekova, nisu mogli poremetiti njegov mir. Ali osjećaj da se s njim nepravedno postupa u pitanju posjeta, činjenica da se jednoj osobi dopušta posjeta svaka dva mjeseca, dok njegova vitka, osjetljiva žena uzdiše i uzalud luta pod utvrđenim bedemima - ta ga je spoznaja mučila. Osim toga, danas mu je bio rođendan. "Odlaze u posjete?" upita Sologdin s jednakom gorkom zavisnu u glasu. "Doušnicima se dopuštaju posjete svakog mjeseca. Ali ja nikad neću vidjeti svoju Ninočku ..." Sologdin nikad nije upotrebljavao izraz "do kraja roka", jer je predviđao da bi taj rok mogao biti beskrajan. Promatrao je kako Klimentjev, koji je stajao neko vrijeme s Nadelašinom, ulazi u upravnu zgradu. Iznenada naglo reče: "Glebe! Slušaj, tvoja žena pozna moju. Ako ti odobre posjetu, zamoli Nadju da pokuša pronaći Ninočku i da joj poruči samo tri stvari od mene." On pogleda u nebo. "On je ljubi! On joj vjeruje! On se nada!" "O čemu ti to pričaš? Pa odbili su mi dozvolu", reče Neržin ljutito, pokušavajući da pronađe s koje bi strane iscijepao jednu kladu. "Ali gledaj!" Neržin se osvrne. Potporučnik je išao prema njemu i stao ga još izdaleka dozivati rukom. Ispustivši sjekiru i odbacivši pilu tako da je zazveketala na zemlji, Gleb potrči kao dječarac. Sologdin je gledao kako potporučnik odvodi Neržina u upravnu zgradu; zatim postavi kladu uspravno i raspali po njoj tako bijesno da ju je ne samo rascijepio napola, već je zatjerao sjekiru u zemlju. Sjekira je i tako bila državno vlasništvo. 142 25 POTPORUCNIKOV POSAO ft Definicija rada prema knjizi, onako kako ju je citirao potpo-ručnik Nadelašin, zaista se mogla primijeniti na njegov posao. Premda je radio samo dvanaest sati u svakih četrdeset osam, bio je to naporan posao, uključivao je mnogo trčanja po stepenicama i bio je veoma odgovoran. Prošle noći imao je posebno tegobno dežurstvo. Tek što je preuzeo dužnost u devet sati uveče i provjerio da su svi zatvorenici, njih dvjesta osamdeset i jedan, nazočni i na broju, otpustio ih na noćni rad, postavio stražu (na odmorištu stepenica, u hodniku upravne zgrade i u patroli pod prozorima specijalnog zatvora) i počeo hraniti i smještati novodošle zatvorenike, pozvali su ga majoru Mišinu, zatvorskom oficiru službe sigurnosti koji još nije bio otišao kući. Nadelašin je bio neobična osoba, ne samo među stražarima - ili, kako su ih sad zvali, "zatvorskim radnicima" - već općenito među svojim zemljacima. U zemlji gdje je svaka druga osoba završila školu psovanja, bilo u logoru, bilo na frontu, gdje su se prljavim kletvama razbacivali ne samo pijanci u nazočnosti djece (a i djeca u dječjim igrama), ne samo kod ulaska u autobus za predgrađe, već katkad čak i u intimnim razgovorima - a posebno kod preslušavanja - Nadelašin ne samo da nije znao opsovati majku, već se čak nije služio ni riječima kao što su "vrag" i "guzica". Kad je bio bijesan dopuštao je sebi samo jednu kletvu: "strela jasna!" - pa i to bi obično rekao samo u sebi. I tako je, rekavši u sebi "strela jasna!", požurio majoru. Major Mišin, zatvorski oficir službe sigurnosti - koga je Bobinin vrlo nepravedno nazvao parazitom - neumjereno debeo čovjek ljubičasta lica, koji je

te subotnje večeri ostao na poslu zbog izvanrednih prilika, dao je Nadelašinu upute: "Provjeriti je li počela njemačka i latvijska proslava Božića. Popisati po skupinama sve koji su sudjelovali u proslavi Božića. 143 li II Provjeriti osobno, a narediti i redovnoj straži da svakih deset minuta obilazi i provjerava piju li tom prilikom vino, kopaju li tunele za bijeg, o čemu govore i - najvažnije od svega - ne provode li antisovjetsku propagandu. Ako je moguće, otkriti odstupanja od zatvorskog režima i prekinuti s tom odvratnom vjerskom pokvarenošću." Nadelašinu nisu kazali: "prekinuti", već "gdje god je moguće prekinuti". Mirna proslava Božića nije bila izričito zabranjena, ali srce druga Mišina naprosto nije moglo podnijeti tu pomisao. Potporučnik Nadelašin, lica kao miran zimski mjesec, pod-sjett majora da ni on, a još manje njegovi stražari, ne znaju ni njemački ni latvijski. (Svi stražari nisu znali čak ni ruski.) Mišin se sjetio da je tokom četiri godine, koje je proveo kao komesar odreda straže u logoru njemačkih ratnih zarobljenika i sam naučio svega tri riječi: "Halt", "Zuriick" i "Weg"! Stoga nije davao daljnje upute. Pošto je saslušao naređenja i nespretno pozdravio (s vremena na vrijeme polazio je strojevu obuku), Nadelašin krene da odredi mjesta novonadošlim zatvorenicima - pošto je od oficira dobit popis na kojem je stajalo koga će smjestiti u koju sobu i na koj. ležaj. (Mišin je vrlo mnogo držao do centraliziranog rasporeda u zatvorskim spavaonicama, po kojima je smjestio svoje doušnike Zriao je da se najotvoreniji razgovori ne odvijaju u gužvi dnevnog posla već neposredno prije spavanja, a da se još sumornije i gor-Če primjedbe stavljaju ujutro, te da je stoga posebno korisno prisluškivati ljude kad su u krevetu.) Nadelašin je revno ušao u svaku sobu u kojoj se slavio Božkrj - pod izlikom da utvrdi jačinu žarulja u prostoriji. Zatim je jednom poslao unutra stražare. I zapisao je imena svih nazočni Tada ga je major Mišin opet pozvao i Nadelašin mu je prec maK popis. Mišina je posebno zainteresirala činjenica da je Rut bk) s Nijemcima. Unio je tu činjenicu u njegov fascikl. Tada je već došlo vrijeme za smjenu straže i za izglađiva spora između dvojice stražara: tko je prošli put dulje bio dužnosti i tko, prema tome, to sad mora nadoknaditi. Poslije toga bi došlo "gašenje svjetala", večernja prepi s Prjančikovom zbog kipuće vode za čaj, obilazak svih prostor gašenje bijelog svjetla i paljenje modrog. Tada ga je major Mr još jednom pozvao. Još uvijek nije bio otišao kući; zapravo, txr.~ mu je kod kuće ležala bolesna i nikako nije bio voljan slusčitavu noć njeno jadikovanje. Major Mišin sjedio je u naslonja. a Nadelašin je morao stajati dok ga je ispitivao s kim, po nter "vim zapažanjima, Rubin uglavnom druguje i nije li već proi* tjedna bilo slučajeva kad je Rubin izazivački govorio o p zatvora ili nešto zahtijevao u ime naroda. Nadelašin je zauzimao posebno mjesto među svojim ko koji su rukovodili stražom. Korili su ga strogo i često. N prirodna dobroćudnost već mu je odavno smetala u organ službe sigurnosti. Da se nije uspio prilagoditi bili bi ga već i izbacili, a možda čak i zatvorili. Nadelašin nikad nije bio sa zatvornicima. Smiješio im se iskreno dobronamjerno, i 144 trpeljiv u sitnicama kad god je mogao. Zbog toga su ga zatvorenici veoma voljeli. Nikad se nisu na njega žalili. Nikad ga nisu ljutili. Nisu čak ni

oklijevali da slobodno pred njim govore. On je imao dobru moć zapažanja i bio je dobar slušalac, prilično pismen, te bi, da stvari što bolje upamti, sve bilježio u posebnu bilježnicu. O sadržaju bilježnice izvještavao je svoje pretpostavljene, nadok nađujući na taj način svoje nedostatke. Tako je bilo i sada: izvukao je svoju knjižicu i izvijestio majora da su se 17. prosinca zatvorenici gurali u donjem hodniku poslije podnevnog izlaska, a on je, Nadelašin, stajao odmah iza njih. Zatvorenici su mrmljali da je sutra nedjelja, ali da se od glavešina i od službe sigurnosti ne može izvući slobodan dan, našto im je Rubin rekao: "Kad ćete već jednom razumjeti, momci, da nikad nećete uspjeti ganuti te gadove?" "To je rekao - "te gadove"?" upita Mišin, posve ljubičast u licu. "Tako je rekao", potvrdi okrugli Nadelašin, bezazleno se smiješeći. Mišin opet otvori fascikl i unese bilješku. Naredio je također Nadelašinu da napiše taj podatak u obliku individualne denuncijacije. Major Mišin mrzio je Rubina i skupljao je dokazni materijal protiv njega. Kad je prvi put došao u Mavrino i saznao da se Rubin, bivši komunist, hvališe da je usprkos zatvoru još uvijek komunist u srcu, Mišin ga je pozvao k sebi da popričaju o životu općenito i o suradnji posebno. Ali nisu se uspjeli sporazumjeti. Mišin je iznio to pitanje pred Rubina tačno onako kako ga se iznosi na sastancima na kojima se primaju direktive: "Ako si Sovjet, pomoći ćeš nam. Ako nam ne pomogneš, onda nisi Sovjet. Ako nisi Sovjet, onda si antisovjet i zaslužuješ dodatnu kaznu." Ali Rubin ga je upitao: "A kako bih morao pisati te denuncijacije: tintom ili olovkom?" "Pa, bolje bi bilo tintom", savjetovao ga je Mišin. "Da, ali, znate, ja sam već dokazao svoju odanost sovjetskoj vlasti krvlju, pa je ne moram iznova dokazivati tintom." Na taj je način Rubin smjesta razotkrio pred majorom svoju neiskrenost i licemjerje. Major ga je pozvao još jednom k sebi. Tom prilikom Rubin se ispričao rekavši - što je očigledno bila samo izlika - da mu je uskraćeno političko povjerenje otkako je zatvoren i da, dok to traje, ne može surađivati s oficirom službe sigurnosti. Od toga je doba nadalje Mišin skupljao što god je mogao protiv Rubina. Mišin je još uvijek razgovarao s potporučnikom kad su iznenada stigla osobna kola od ministra Državne sigurnosti za Bobi-nina. Koristeći priliku tako pogodnu za svoju karijeru, Mišin j" brz© navukao bluzu i stao se muvati oko automobila. Pozvao je oficira koji je s njima došao da uđe da se ugrije, i svratio njegovu II U prvom krugu 145 II1 pažnju na činjenicu da radi i noću. Dosađivao je Nadelašinu, dajući mu besmislene naredbe, i da bi efekt bio što veći, upitao Bobinina je li dovoljno toplo obučen. (Bobinin je namjerno obukao, umjesto lijepog kaputa koji su mu dodijelili za tu priliku, svoj otrcani podstavljeni logorski kaputić.) Odmah nakon odlaska Bobinina pozvan je Prjančikov. Sad major nikako nije mogao otići kući. Dok je čekao da vidi koga će još pozvati, i kad će se oni koji su već pozvani vratiti, major je odlučio da pogleda kako stražari koji nisu u smjeni provode vrijeme. (Igrali su domino.) Stao ih je ispitivati historiju Partije, jer on je bio odgovoran za njihovo političko uzdizanje. Premda se smatralo da su stražari i u to vrijeme na poslu, oni su obično u ovo doba spavali. Ali baš u ovom trenutku htjeli su igrati domino, te su odgovarali na

majorova pitanja s razumljivim nedostatkom interesa. Osim toga odgovori su im bili strašni; ne samo da tim ratnicima uopće nije bilo jasno zašto je bilo pravilno razdijeliti se poslije Drugog kongresa, a fuzionirati se poslije Četvrtog kongresa, već su čak rekli da je Plehanov bio caristički ministar odgovoran za strijeljanje petrogradskih radnika 9. siječnja J905. Mišin je zbog svega toga izgrdio Nadelašina - dopustio je da mu se straža demoralizira. U tom trenutku Bobinin i Prjančikov vratili su se u istim kolima i, uskrativši svaku obavijest majoru, otišli u krevet. Razočaran, štoviše, prestrašen, major je otišao kući autom da ne b. morao pješačiti. Autobusi u to doba nisu vozili. Stražari smijenjeni sa stražarskih mjesta psovali su majo: i spremali se na spavanje. I sam je Nadelašin htio zadnjem;? ali nije mu bilo suđeno; telefon je zazvonio. Zvala je stražarrii koja je bila odgovorna za stražarske kule oko Mavrinskog in; tuta. Nadstražar je preplašeno javljao da je stražar s kule jugozapadnom uglu telefonirao kako je jasno vidio da se net skrivao kraj šupe za drva u gustoj magli, kako se zatim prišul do bodljikave žice ograde i, preplašen stražarevim povikom, oti\ daleko u dvorište. Nadstražar je javio da će smjesta telefonirati štabu s\x • regimente i napisati izvještaj o tom izvanrednom događaju, međuvremenu je zamolio dežurnog oficira specijalnog zatvora pretraži dvorište. Premda je Nadelašin bio čvrsto uvjeren da stražar ima h cinacije, da su zatvorenici sigurno zaključani iza novih čelič vrata i starih čvrstih zidova debelih četiri cigle, ipak je sa činjenica da šef straže piše izvještaj zahtijevala energičnu ak_ s njegove strane i odgovarajući izvještaj. Stoga je probudio drijemale stražare zvoneći na uzbunu i vodio ih s jakim ba: jama kroz veliko, maglom zavijeno dvorište. Pošto je to cv opet je obišao sve ćelije. Nije palio bijelo svjetlo - da ne pritužbi - i zato što u modrom svjetlu nije dobro vidio, i:.-udario koljenom o ugao nečijeg ležaja. Napokon je, pogL. svakog zatvorenika u svjetlu baterije, nabrojao tačno 281. Zatim je otišao u ured i napisao okruglim, jasnim ruke koji je izražavao prozirnu čistoću njegova unutarnjeg bic. 146 štaj o tome što se dogodilo, naslovljen na potpukovnika Kliment-jeva, ravnatelja specijalnog zatvora. Do tada je već bilo jutro. Valjalo je pregledati kuhinju, otključati ormare i zazvoniti na buđenje. Tako je potporučnik Nadelašin proveo noć, te je zaista imao opravdanog razloga da kaže Neržinu kako je zaslužio stan i hranu. Nadelašin je već davno prešao tridesetu, premda je izgledao mlađi, jer mu je glatko obrijano lice bilo vrlo svježe. Nadelašinov otac i djed bili su krojači, ne za bogat i pomodan svijet, već za ljude skromnih sredstava. Bili su voljni preokretati stvari, prepravljati staro, pa su, ako je bilo potrebno, obavili nešto i dok je mušterija čekala, željeli su da i dječak pođe njihovim stopama. Od djetinjstva njemu se sviđao taj tih i fin posao, i pripremao se za zanat, promatrao kako se radi i pomagao. Ali tada je završio period NEP-a. Njegovom su ocu razrezali porez; platio je. Dva dana kasnije dodali su još jedan porez. Njegov otac je i to platio. Dva dana kasnije, potpuno bestidno, razrezali su mu, još jednom, trostruki porez. Njegov je otac razderao diplomu, skinuo natpis s radnje i otišao raditi u zadrugu. Sina su ubrzo uzeli u vojsku. A odatle je prešao u redove vojske MVD-a. Kasnije je postao čuvar u zatvoru. U službi nije napredovao. Tokom četrnaest godina službe ostali stražari, tričetiri generacije, pretekli su ga jedan za drugim. Neki su sad već bili kapetani, dok je on dobio svoj oficirski čin i jednu zvjezdicu tek prije mjesec dana, a i to samo što mu nije za dlaku izmaklo. Nadelašin je shvaćao mnogo više nego što se moglo pomisliti. Shvaćao je, na primjer, da su mnogi od tih zatvorenika, koji nemaju nikakva prava kao ljudska bića, zapravo na mnogo višem nivou od njega. Osim toga, sudeći druge prema sebi,

Nadelašin nije u tim zatvorenicima mogao otkriti krvoločne zločince, kakvima su ih prikazivali na sastancima političkog odgoja. Još tačnije nego što je pamtio definiciju rada iz svog udžbenika fizike u večernjoj školi, pamtio je svaki zavoj u pet zatvorskih hodnika Velike Lubjanke i unutrašnjost svake od njenih 110 ćelija. Prema pravilima Lubjanke, straža se mijenjala svaka dva sata, premještajući se iz jednog dijela hodnika u drugi, da bi se spriječilo upoznavanje sa zatvorenicima i mogućnost nekog utjecaja ili mita. (Stražari su bili posve dobro plaćeni.) Svaki stražar morao je pogledati kroz okance u ćeliju barem jednom svake tri minute. Nadelašin je, zahvaljujući svom izvanrednom pamćenju fizionomija, imao osjećaj da se može sjetiti svakog pojedinog zatvorenika u razdoblju od 1935. do 1947, kad su ga premjestili u Mavrino. Među njima bilo je slavnih vođa, kao i običnih oficira s fronta, poput Neržina. Vjerovao je da bi svakoga od njih mogao prepoznati na ulici u bilo kojoj odjeći, osim što te ljude nitko nikad nije sretao na ulici. Iz onog svijeta nije bilo povratka u ovaj svijet. Tek ovdje u Mavrinu sreo je nekoliko svojih starih znanaca - naravno, nije ničim pokazao da ih je prepoznao. Pamtio ih je kako posrću izmučeni nespavanjem u zasljepljujuće svjetlo samica, veličine dva kvadratna metra; kako 147 režu porciju od četrdeset deka mokrog kruha uzicom; kako zure u prekrasne stare knjige kojima je obilovala zatvorska knjiž nica; kako izlaze u jednoredu na pranje; pamtio ih je s rukama na leđima dok izlaze na preslušavanje; zaokupljene razgovorom, koji bi postajao življi posljednjih pola sata prije spavanja; pamtio ih je kako leže pod jarkim svjetlom u zimskim noćima, ruku omotanih ručnicima zbog hladnoće na pokrivaču - jer su pravila zahtijevala da se svakoga tko krije ruke pod pokrivačem probudi i natjera da ih izvuče. Najviše od svega Nadelašin je volio slušati rasprave i razgo vore svih tih sjedobradih akademika, svećenika, starih boljševika, generala i zabavnih stranaca. Bila mu je dužnost da prisluškuje, ali prisluškivao je i iz vlastitog zadovoljstva. Bilo bi mu milije da je mogao čuti neku priču od početka do kraja: kako je netku živio ranije i zašto je zatvoren. Ali zbog posla nikad mu to nije polazilo za rukom. Zaprepastilo ga je što su u tim užasnim mjese cima, koji su im razorili život, dok se odlučivala njihova sudbina ti ljudi nalazili hrabrosti da govore ne o svojim patnjama, vec 0 bilo kojem predmetu koji bi im pao na um: o talijanskim slika rima, navikama pčela, lovu na vukove, kako netko po imerr-Carbusier (ili tako nekako) tamo negdje gradi kuće za drug; | ljude. Jednom je Nadelašin slučajno čuo jedan razgovor koji ga ; s posebno zainteresirao. Sjedio je na zadnjem stražarskom sjedam crne marice, prateći dvojicu zatvorenika koji su bili zakljućarui iza pregrade. Premještali su ih iz Velike Lubjanke u Suhano.-jj "daču", kako su je zvali - beskonačno stravičan zatvor iza \" skve, iz kojega su mnogi odlazili ravno u grob ili u ludnk vrlo mali broj vraćao se u Lubjanku. Sam Nadelašin nikad tamo radio, ali čuo je da prehrana zapravo predstavlja rafini torturu. Zatvorenicima nisu davali prostu, tešku hranu ka< svim drugim mjestima, već su im donosili finu, ukusnu, sar rijsku hranu. Tortura se sastojala u porcijama. Zatvorenik donijeli pola malog tanjurića bujona, osminku kotleta, male kriške prženog krumpira. To ih nije hranilo - samo ; podsjećalo na ono što su izgubili. Bilo je to mnogo strasnije zdjele vodene juhe i uvelike je pridonosilo tome da siđu s ut Iz nekog razloga dva zatvorenika nisu bila izolirana, već ih slučajno vozili zajedno. Isprva Nadelašin nije čuo o će govore zbog buke motora. Ali tada se na motoru nešto pokva 1 šofer je nekud otišao, ostavivši stražara da sjedi u ka Nadelašin je čuo tihi razgovor zatvorenika kroz rešetku na njim vratima. Napadali su vladu i cara - ali ne sadašnju vi ne Staljina. Napadali su Petra Velikog, što im je on učin* ipak, s njim su izravnavali račune. Jedan ga je od njih kriti među ostalim, zato što je upropastio i izbacio iz upotrebe narodnu odjeću i lišio vlastiti narod njegove individualnosti je zatvorenik do u tančine nabrajao, pokazujući izvanredno vanje predmeta, kakva je to odjeća bila, kako je izgledala