Gerasimovič i njegova žena su se poljubili. Gerasimovič je bio nizak, ne viši od svoje žene. Njihov stražar bio je dobrodušan, priprost momak, Nije mu uopće bilo stalo ljube li se ili ne. čak mu je bilo neprilično što se mora miješati u njihov sastanak. Bio bi se okrenuo prema zidu i tako prostajao pola sata, ali to nije bilo moguće; potpukovnik Klimentjev naredio je da vrata svih sedam prostorija ostanu otvorena, da bi iz hodnika mogao držati stražare na oku. Ni potpukovniku nije bilo stalo ljube li se zatvorenici sa svojim ženama ili ne. Znao je da na taj način neće biti otkrivene nikakve državne tajne. Ali on se čuvao svojih stražara i svojih zatvorenika, među kojima je bilo doušnika, i koji su mogli otkucati i samog Klimentjeva. Gerasimovič i njegova žena su se poljubili. Nije to bio jedan od onih poljubaca, koji su ih uzbuđivali u mladosti. Taj poljubac, ukraden od vlasti i od sudbine, bio je bezbojan, bez ukusa, bez mirisa - blijedi poljubac, kakav bi čovjek mogao izmijeniti s mrtvacem u snu. Sjeli su, odijeljeni malim stolom s iskrivljenom šperpločom, koji je služio zatvoreniku tokom saslušavanja. Taj grubi stolić imao je povijest bogatiju od mnogih ljudskih života. Mnoge su godine ljudi prosjedili za njim, jecali, drhtali od straha, borili se s mučnom nesanicom, izgovarali ponosne, gnjevne riječi ili potpisivali odvratne optužbe protiv svojih bliskih. U pravilu im nisu davali ni olovku ni pero - samo za rijetka, rukom pisana priznanja. Ali zatvorenici su ostavili tragove na iskrivljenoj površini stola, zavojite ili uglate likove, koji su na neki tajanstveni način sačuvali podsvjesna grčenja duše. Gerasimovič pogleda svoju ženu. Prva mu je pomisao bila kako je postala neprivlačna. Oči su joj upale. Oko očiju i usana urezale su se bore. Koža joj je na 221 licu omlohavila i činilo se da je Nataša uopće ne njeguje. Kaput je bio predratni, i već ga je odavno trebalo barem preokrenuti. Krzno je na ovratniku bilo poleglo i izlizano, a marama je bila prastara, činilo mu se da se sjeća kad su je kupili na kupone, nekoć davno u Komsomolsku na Amuru; a kaput je nosila već i u Lenjingradu kad je išla na Nevu po vodu. Ali tu podlu misao, koja se uzdizala iz dubine njegova bića, misao da mu je žena ružna, Gerasimovič je potisnuo. Pred njim je bila žena, jedina na svijetu, koja je bila njegova polovica. Pred njim je bila žena, koja je dijelila njegove uspomene. Koja bi mu mlada djevojka, privlačna i svježa, ali neshvatljiva neznanka, sa svojim vlastitim, različitim uspomenama, mogla značiti više od njegove žene? Nataši još nije bilo ni osamnaest godina kad su se prvi put upoznali u kući na Srednoj Podjačeskoj, kod Lvinskog mosta, na dočeku Nove godine 1930. Za šest dana tome će biti dvadeset godina. Nataši je bilo tačno devetnaest godina kad su ga prvi put uhapsili. Zbog sabotaže. Gerasimovič je počeo raditi kao inženjer u doba kad je riječ "inženjer" bila tako reći sinonim za riječ "neprijatelj", i kad se smatralo normalnim sumnjati u svakog inženjera da je saboter. Gerasimovič, koji je tek diplomirao na fakultetu, nosio je cviker zbog kratkovidnosti, što ga je činilo posve nalik intelektualcu prikazanom na plakatima protiv špijuna u tridesetim godinama. Svakome je kimao, bilo to potrebno ili ne, i govorio "oprostite, molim vas" vrlo blagim glasom. Na sastancima je uvijek šutio i sjedio kao miš. Nije čak ni shvaćao koliko svima ide na živce. Ali bez obzira koliko su se trudili da izmisle optužbu protiv njega, jedva su uspjeli da mu kaznu navuku na tri godine. Kad je stigao na rijeku Amur odmah su mu ukinuli nadzor. Njegova zaručnica došla je za njim i postala mu ženom. Bila je rijetka noć kad muž i žena nisu sanjali o Lenjingradu. I bili su spremni
da se vrate - trideset pete. A tada su u njihovom smjeru počele pristizati nove bujice zatvorenika ... Natalija Pavlovna također je pažljivo promatrala svog muža. Dobro je pamtila vrijeme kad je gledala kako se to lice mijenja, kako usta postaju tvrda, a oči hladne, pa čak i okrutne iza cvikera. Ilarion Pavlovič prestao se klanjati ljudima, prestao je govoriti "oprostite, molim". Neprestano su mu predbacivali njegovu prošlost. Izbacili bi ga s jednog mjesta i zaposlili drugdje, na poslu potpuno neprikladnom za osobu njegova obrazovanja. Selili su iz mjesta u mjesto, živjeli u oskudici, izgubili kćer, izgubili sina. I, napokon, odlučivši da sve stave na kocku, vratili su se u Lenjingrad. Stigli su u lipnju 1941. Tu im je bilo teže nekako se smjestiti nego ikad prije. Karak teristika je neprestano visila nad mužem. Ipak taj laboratorijski duh nije oslabio, već ojačao u teškom fizičkom radu, kojega se prihvatio jer drugoga nije bilo. Preživio je jesensko kopanje rovova. S prvim snijegom postao je grobar. Ta sablasna profesija bila je najpotrebnija i najunosnija u opsjednutom gradu. Kao posljednju počast mrtvacu, preživjeli su davali grobaru svoje prosjačke mrvice kruha. 222 Čovjek nije mogao jesti taj kruh ne drhteći. Ali Ilarion je našao ispriku za sebe: "Nas nisu žalili; nećemo žaliti ni mi!" Bračni je par preživio. Ali čak i prije kraja opsade, Ilariona su uhapsili zbog namjere da izda svoju zemlju. JJ^Lenjingradu su mnoge uhapsili zbog namjere^ Napokon, nije se "direktno moglo ^3~E uopće nisu bili na okupiranom teritoriju. Natalija Pavlovna pažljivo je gledala svog muža, ali začudo, nije vidjela nikakva traga tih teških godina. Njegove su oči hladno i inteligentno gledale kroz stakla cvikera. Obrazi mu nisu upali. Nije imao bora. Odijelo mu je bilo skupocjeno. Kravata pažljivo svezana. Čovjek bi mogao pomisliti da je ona sjedila u zatvoru, a ne on. I njena je prva ružna pomisao bila da on zaista vrlo dobro živi u tom specijalnom zatvoru. Nije progonjen, bavi se svojim naučnim radom i uopće ne misli na patnje svoje žene. Potisnula je tu pakosnu misao. Upitala ga je slabim glasom: "Onda, kako je tamo kod tebe?" Kao da je morala čekati dvanaest mjeseci na tu posjetu, misliti na svog muža trista šezdeset noći u ledenom udovičkom krevetu, da bi upitala: "Onda, kako je tamo kod tebe?" A Gerasimovič, kome život nikad nije dopustio da razvije dokraja snagu svog uma, čiji je svijet bio ograničen na postojanje robijaša u tajgi, u pustinji i samici istražnog zatvora, i koji je sad uživao u blagostanju tajne ustanove, odgovori: "Nije loše." Imali su svega pola sata. Sekunde su prolazile. Trebalo je postaviti desetke pitanja, izgovoriti želje i potužiti se. A Natalija Pavlovna upita: "Kad si saznao za ovu posjetu?" "Prekjučer. A ti?" "U utorak. Potpukovnik me baš sada upitao jesam li ti sestra." "Zato što imamo isto očevo ime?" "Da." Kad su se zaručili i kasnije, kad su živjeli na Amuru, svi su ih smatrali bratom i sestrom. Imali su onu neku sretnu vanjsku i unutarnju sličnost, koja od para čini više nego muža i ženu. "Kako je na poslu?"
"Zašto pitaš?" upita ona uznemireno. "Zar si čuo?" "Što?" On je nešto znao, ali nije znao da li je ona baš to mislila. Znao je da vani proganjaju žene zatvorenika. Ali kako je mogao znali da je prošle srijede njegova žena otpuštena s posla zato što je uđataža njega? Posljednja tri dana, budući da su je već obavijestili o posjeti, nije tražila novi posao. Iščekivala je taj sastanak kao da bi se moglo dogoditi neko čudo, kao da bi ta posjeta mogla preplaviti njen život nekim velikim svjetlom, koje će joj pokazati što da učini. Ali kako je mogao on dati dobar savjet, on, koji je toliko godina bio zatvoren i tako potpuno nenavikao na građanski život? 223 Morala se odlučiti: da li da ga se odrekne ili ne. U ovoj sivoj, slabo ugrijanoj sobi, u blijedom svjetlu rešetkastih prozora, isticala je posjeta, i njena se nada u čudo gasila. Natalija Pavlovna shvatila je da u ovih sumornih pola sata ne može iznijeti mužu svoju usamljenost i patnju, da se on kreće vlastitim kolosijekom, da vodi svoj vlastiti uhodani život. On i tako ne bi ništa shvatio, pa čemu ga onda uznemiravati? Stražar se makne na drugu stranu sobe i stade proučavati žbuku na zidu. "Pričaj mi o sebi", reče Ilarion Pavlovič, držeći ženinu ruku preko stola. U njegovim je očima sjala ona topla nježnost, kojom ju je on promatrao čak i u najokrutnijim mjesecima opsade. "Larik! Postoji li mogućnost da ti nešto skrate?" Ona je mislila da mu skrate kaznu. U logoru kraj rijeke Amur, svaki dan koji je radio računao se kao dva dana kazne, te mu je rok za toliko bio skraćen. Ilarion strese glavom. "Kako bi mi mogli skratiti kaznu? Ovdje toga nikad nije bilo, ti to dobro znaš. Ovdje čovjek mora nešto veliko izumiti - onda te ranije puste. Ali nezgoda je u tome što su izumi...", on pogleda u stražareva leđa, "pa - recimo, vrlo nepoželjni." Nije joj to mogao jasnije reći. Uzeo je ruku svoje žene, i blago je pomilovao obrazom. U zamrznutom Lenjingradu nije zadrhtao kad bi prihvatio ukopni kruh od nekoga, kome će samome biti potreban ukop narednog dana. Ali sad nije mogao ... "Je li ti tužno tako samoj? Je li ti vrlo tužno?" upitao je nježno, još uvijek joj milujući ruku obrazom. "Tužno?" Već ju je sad hvatao očaj, jer je posjeta gotovo završila, i ubrzo će izići na bedem Lefortova isto kao i prije, bez novog sadržaja, na tužne ulice, sama, sama, sama. Ta zatupljujuća besciljnost svakog čina i svakog dana! Ništa slatko, ništa oštro, ništa gorko, život poput sive vate. "Nataločka!" on joj je milovao ruke. "Ako izračunaš koliko je već od tog roka prošlo, nije tako mnogo ni ostalo. Tek tri godine. Samo tri..." "Samo tri!" prekine ga ona uvrijeđeno, svjesna da joj glas drhti i znajući da se ne može savladati. "Samo tri? Za tebe - samo! Za tebe je biti odmah oslobođen "vrlo nepoželjno". Ti živiš među prijateljima! Baviš se svojim najdražim poslom. Nitko te ne proganja. A ja sam otpuštena s posla, nemam od čega živjeti. Nigdje me neće uposliti. Ne mogu više! Nemam više snage. Ne mogu više proživjeti ni jedan mjesec! Bilo bi mi bolje da umrem! Susjedi me progone koliko god mogu. Izbacili su mi kovčeg, strgli su moju policu sa zida, znaju da se ne usuđujem reći ni riječi. Znaju da me mogu dati izjuriti iz Moskve! Prestala sam odlaziti k svojim sestrama, tetki Ženji; svi mi se rugaju, svi kažu da nikad nisu vidjeli takvu budalu. Neprestano me nagovaraju da se raz-vedem od tebe i ponovo udam. Kad će to sve završiti? Pogledaj što je od mene postalo! Meni je trideset sedam
godina. Za tri godine 224 bit ću starica. Vraćam se kući i uopće ne kuham večeru, ne pospremam sobu; svega mi je dosta. Samo se srušim na krevet i ležim bez snage. Larik, dušo moja, molim te učini nešto da te brže oslobode. Ti imaš genijalnu glavu. Molim te, izumi nešto. Spasi me. Spasi me!" Uopće to nije namjeravala reći. Bila je potpuno slomljena. Tresući se od jecaja i ljubeći ruku svom mužu, spustila je glavu na grubi neravni mali stolić, na kome je bilo proliveno mnogo takvih suza. "Molim vas, smirite se", reče stražar s osjećajem krivnje, bacivši pogled na otvorena vrata. Gerasimovičevo se lice ukoči. To nepristojno jecanje čulo se po čitavom hodniku. Potpukovnik se pojavio prijeteći na vratima, bijesno se zagledao u ženina leđa i lično zatvorio vrata. Po propisima suze nisu bile izričito zabranjene, ali ako se shvati pravi smisao slova zakona, nije im moglo biti mjesta. 15 U prvom krugu 225 39 MEĐU OMLADINOM "To uopće nije komplicirano. Uzme se malo otopine klora i namaze na pasoš, ovako. Treba samo znati koliko ga dugo treba ostaviti - i onda isprati." "A što onda?" "Osuši se, i onda nema ni traga, čist je, potpuno nov - i sad lijepo sjedneš i našaraš neko novo ime. Sidorov ili Petrušin, rođen u selu Krjuši." "I nikad vas nisu uhvatili?" "Zbog toga? Klara Petrovna - ili možda - da li biste mi dopustili drskost..." "što?" "... da vas zovem Klara - kad nitko ne sluša?" "Možete." "Pa znate, Klara, prvi put kad su me uhapsili bio sam bespomoćan i nedužan dječak. Ali drugi put - o-ho! bio sam na sve-saveznoj listi zločinaca, i to baš onih teških godina od kraja četrdeset pete do četrdeset sedme. To je značilo da moram krivotvoriti ne samo pasoš, ne samo prijavu boravka u njemu, već i radnu knjižicu, ispravu za kupone za namirnice, i prijavu za kupovanje u trgovini. A uz to sam dobio izvanredne kupone za kruh, prodavao ih i od toga živio." "Ali to je vrlo ružno." "A tko kaže da je lijepo? Prisilili su me - nisam ja to sam izmislio." "Ali mogli ste naprosto raditi." ""Sam rad" neće vam mnogo donijeti. Znate, od rada pravednika ne nastaju kamene palače. A i što bih ja mogao raditi? Nisu mi dali priliku da izučim neki zanat ili neku vještinu. Nisu me uhvatili, ali pravio sam greške. Na Krimu, jedna djevojka u pa-soškom odjelu - samo nemojte misliti da sam ja s njom nešto imao - bila je prijazna, i otkrila mu je tajnu o rednom broju na mom pasošu: stanovita slova bila su šifra, koja je značila da sam bio na okupiranom području." 226 "Ali niste bili!" J|. "Ne, jasno da nisam, ali to i nije bio moj pasoš! Zato sam morao kupiti novoga." "Gdje?"
"Klara! Živjeli ste u Taškentu i bili ste na Tezikovskom sajmištu, a pitate me gdje! Htio sam kupiti i orden Crvene zastave, ali tip je tražio dvije tisuće rubalja, a ja sam imao samo tisuću osamsto, ali on je bio tvrdoglav: dvije tisuće ili ništa." "A što biste vi s odlikovanjem?" "A što će bilo kome odlikovanje? Vrlo jednostavno, naprosto sam se htio malo praviti važan, izigravati vojničinu s fronta. Da sam imao tako trijeznu glavu kao vi..." "Kako ste došli na ideju da imam trijeznu glavu?" "Trijeznu, hladnokrvnu, a gledate tako ... inteligentno." "Ma hajte." "Istina. Čitav sam život sanjao da upoznam djevojku trijezne glave." "Zašto?" "Zato što sam nagao i mahnit, i ona bi me sprečavala da činim gluposti." "Dobro, nastavite, molim vas, s vašom pričom." "Gdje sam ono bio? A, da, kad sam izišao iz Lubjanke, naprosto mi se vrtjelo u glavi od sreće. Ali negdje je u meni, onaj sitni pas čuvar pitao: Kakvo je to čudo? Kako to može biti? Napokon, oni nikad nikoga ne puštaju, to su mi rekli i u ćeliji: kriv ili nekriv, dobiješ deset godina i pet za dodatak - i pravac u logor." "Što to znači "za dodatak"?" "Pa, brnjica na pet godina." "Što znači "brnjica"?" "Bože moj, što ste vi neobrazovani! I još ste kći tužioca! Zašto se malo ne zanimate za ono što vaš otac radi? "Brnjica" znači da ne možete gristi. Lišeni ste građanskih prava. Ne možete birati ni biti biran." "Čekajte malo, netko dolazi." "Odakle? Ne bojte se, to je Zemelja. Sjedite kao što ste i prije sjedili. Molim vas! Nemojte otići. Otvorite ovaj fascikl. Tako. Proučavajte ga ... I tako sam smjesta shvatio da su me pustili zato da bi me držali pod prismotrom, da vide s kojim ću se momcima sastati, hoću li opet k Amerikancima na ladanje; i da to neće biti nikakav život. I zato sam ih nasamario! Oprostio sam se s majkom. Otišao sam od kuće noću. Otišao sam k jednom starčiću. I on me uputio u. krivotvorenje. I tada je dvije godine trajala svesavezna potraga za Rostislavom Doroninom. A ja, pod lažnim imenima - i u Centralnu Aziju, na Isik-Kul, zatim na Krim, u Moldaviju, Armeniju, na Daleki istok. A onda sam se jako zaželio mame. Ali nisam mogao otići kući. Pošao sam u Zagorsk i tamo sam u tvornici dobio posao kao nekakav šegrt, 227 potrčko, a mama me dolazila posjećivati nedjeljom. Radio sam tamo nekoliko tjedana, a onda sam zaspao i zakasnio na posao. I osudili su me! "Uhvatili su vas?" "Ni govora! Osudili su me na tri mjeseca pod lažnim imenom. Bio sam na robiji, a svesavezna potraga je i dalje javljala: Rosti-slav Doronin! Modre oči, pravilan nos, kosa crvena, madež na lijevom ramenu. Dobro ih je koštala ta potraga. Odgudio sam svoja tri mjeseca, dobio pasoš od upravitelja i pokupio se na Kavkaz." "Opet na putovanje?" "Nego?" "A kako su ipak? ..." "Kako su me uhvatili? Htio sam studirati." "Pa vidite, privlačio vas je pošten život. Čovjek mora učiti, to je važno. To je plemenito."
"Bojim se, Klara, da to nije uvijek tako plemenito. To sam kasnije saznao u zatvoru, u logorima. Ako vaš profesor želi zadržati svoju plaću i boji se da ne izgubi mjesto, hoćete li od njega naučiti nešto plemenito? Na fakultetima humanističkih nauka? Je li, vi ste studirali na tehničkom?" "Studirala sam i na humanističkom." "I odustali ste? Pričat ćete mi kasnije. Da, morao sam biti strpljiv i čekati priliku da kupim svjedodžbu desetljetke. Ne bi je uopće bilo teško nabaviti, ali nemar, to je ono što nas na kraju zakopa! Pomislio sam: pa nisu valjda ludi da me još traže, ovakvog klinca, vjerojatno su me već davno zaboravili. I uzeo sam svoju vlastitu staru svjedodžbu i upisao se na fakultet, ali u Lenjingradu, na odsjeku za zemljopis." "A u Moskvi ste studirali povijest?" "Zavolio sam zemljopis poslije tolikog skitanja. To je zanimljivo kao vrag. Putuješ i gledaš oko sebe: planine, doline, tajga, suptropski pojas! Sve moguće vrsti različitih ljudi! I onda, što se dogodilo? Išao sam na fakultet tjedan dana, kad su me ščepali. I opet natrag! Sad na dvadeset pet godina! Otpremili su me u tundru, gdje još nisam bio - na praksu iz zemljopisa!" "I možete o tome govoriti smijući se?" "A kakve bi koristi bilo od plača? Da sam ja zbog svega plakao, Klara, ne bih imao dovoljno suza. Nisam ja jedini. Poslali su me u Vorkutu - a kakva je tamo banda razbijača! Iskopavaju ugljen! Čitava Vorkuta ovisi o zekovima, čitav sjever. To je ispunjenje sna Thomasa Morea." "Čijeg? Stidim se, ja toliko toga ne znam." "Thomasa Morea, starca koji je napisao Utopiju. Imao je savjesti da prizna da će društvo uvijek zahtijevati stanovite vrsti grubog i teškog rada. Nitko neće biti voljan da ga obavlja. Zašto i bi? More je o tome razmišljao i pronašao rješenje. Očigledno će i u socijalističkom društvu biti ljudi koji se neće pokoravati pravilima. Njih će zapasti posebno teški poslovi. I tako je logore izmislio Thomas More. To je vrlo stara ideja." 228 "Ne znam što da mislim, živjeti na taj način u naše vrijeme: krivotvoriti pasoše, mijenjati gradove, lutati kao list na vjetru - nikad u životu nisam srela ljudi poput vas." "Klara, pa ni ja nisam takav! Okolnosti mogu od nas učiniti đavola. Znate da način života određuje svijest. Bio sam miran dječak, slušao sam majku, čitao sam Zraku svjetla u mračnom kraljevstvu od Dobroljubova. Ako bi mi milicioner zaprijetio prstom, srce bi mi se spustilo u pete. Čovjek raste, i neopazice upada u sve to. Jer što mi je preostalo? Da sjedim kao zec, i čekam da me zgrabe po drugi put?" "Ne znam što ste mogli učiniti, ali kako se može tako živjeti! Mogu zamisliti kako je to tegobno: uvijek ste izvan društva. Vi ste nekakav suvišan, progonjen čovjek." "Pa, znate, katkada je tegobno, a katkada i nije. Jer kad se malo ogledate po Tezikovskom sajmištu - napokon, ako čovjek prodaje novo novcato odlikovanje i praznu diplomu koja uz to spada, što mislite, gdje to potkupljivo stvorenje radi? U kakvoj organizaciji? Možete li zamisliti? Slušajte, Klara; ja sam i sam pobornik poštenog života, ali poštenog života za svakoga, razumijete li, za svakog posljednjeg čovjeka!" "Ali ako svi čekaju na druge, onda to nikad neće početi. Svatko mora ..." "Svatko bi morao, ali ipak to ne čini. Slušajte, Klara, objasnit ću vam to posve jednostavno. Protiv čega je bila revolucija? Protiv privilegija. Čega je ruskom narodu bilo već preko glave? Privilegija: što su neki odjeveni u kombinezone, a drugi u samurovinu, što se neki vuku pješke dok se drugi voze kočijom, što neki na znak sirene jure u tvornice, dok se drugi tove po restoranima. Istina?" "Naravno."
"Tačno. Onda zašto se sada ljudi ne odriču privilegija već ih traže? što se o meni može reći? Zar sve počinje od mene? Promatrao sam starije. Nagledao sam ih se. živio sam u malom gradu u Kazakstanu. I što sam vidio? Recimo, žene mjesnih rukovodilaca - jesu li se ikad našle u trgovini? Nikad! Mene su lično poslali da dostavim sanduk makarona prvom sekretaru Okružnog komiteta Komunističke partije. Čitav sanduk. Neotvoren. Bilo mi je jasno da nije bio sam taj jedan sanduk, i ne samo tog jednog dana." "Da, to je strašno! Od toga mi se uvijek smuči. Vjerujete li mi?" "Naravno da vam vjerujem. Pa zašto ne bih vjerovao živom čovjeku? Radije nego knjizi objavljenoj u milijun primjeraka... A onda, te privilegije - one zahvaćaju ljude poput kuge. Ako čovjek može kupiti stvari u nekoj posebnoj trgovini, gdje drugi ne mogu, nikad neće kupovati drugdje. Ako čovjeka mogu liječiti u specijalnoj klinici, nikad se neće liječiti drugdje. Ako se čovjek može voziti u službenim, njemu lično dodijeljenim kolima, neće mu ni na pamet pasti da se vozi na neki drugi način. Ako ima neko posebno privilegirano mjesto kamo se može samo s propusnicama, onda će ljudi učiniti bilo što da dođu do te propusnice." 229 "To je istinito; i to je užasno." "Ako čovjek može podići ogradu oko sebe, sigurno će je podići. I taj je pasji sin bio dijete, penjao se preko trgovčevog plota i krao jabuke, i mislio da je u pravu. Sada podiže oko sebe visoku, čvrstu ogradu kroz koju nitko ne može vidjeti, zato što mu to odgovara. A on misli da je i ovog puta u pravu." "Rostislave Vadimiču ..." "Zašto me zovete Vadimič? Dosta je Ruska." "Teško mi je da vas tako zovem." "E, onda ću ustati i otići, čujem zvono za ručak. Ja sam Ruska za svakoga, a posebno za vas - i ne želim da bude drugačije." "Pa, dobro, neka bude. Ruska, nisam ni ja potpuno budalasta. I sama sam mnogo razmišljala. Moramo se boriti protiv svega toga. Ali svakako ne na taj način kao vi." "Pa, ja se uopće još nisam borio. Naprosto sam došao do zaključka da, ako želimo jednakost, onda neka bude jednakost za svakoga, a ako ne, onda nek ide u božju mater. Oh, oprostite, nisam htio ... Sve to vidimo već u djetinjstvu: u školi nam ble-beću lijepe riječi, ali ne možeš se maknuti ni koraka bez veza, ne možeš nikuda dospjeti bez podmazivanja. I zato izrastamo spretni i lukavi - bezobrazluk je posebna sreća!" "Ne, ne, ne smijete tako! Mnogo je toga pravednog u našem društvu. Vi pretjeravate. Ne smijete tako! Mnogo ste toga vidjeli i istina je da ste mnogo propatili, ali "Bezobrazluk je posebna sreća" nije životna filozofija. Ne može tako!" "Ruska! Već je zvonilo za ručak, jesi li čuo?" "Dobro, Zemelja, samo idi, doći ću začas. Klara! Sad vam govorim promišljeno i svečano: od sveg srca želio bih živjeti različito. Ali kad bih samo imao druga - razumnog - družicu ... Kad bismo barem mogli zajedno donositi planove. Udesiti život kako treba. Ne znam da li vam sve to mogu reći." "Možete." "S koliko ste pouzdanja to rekli! A ipak je nemoguće ... S vašim porijeklom... Vi ste iz posve različitog društva.^ "Moj život nije bio lak, nemojte misliti. Ja mogu razumjeti." "Jučer i danas tako ste me prijazno gledali da vam želim reći sve, baš kao što bih rekao nekome tko mi je blizak... U svakom slučaju, ja sam samo izvana, da tako kažem, zatvorenik osuđen na dvadeset i pet godina. Ja - oh, kad bih vam samo mogao reći na rubu kakvog ponora sad stojim! Svaki običan čovjek umro bi od
srčanog udara. Ali o tome kasnije... Klara! Želim vam reći da imam vulkansku energiju. Dvadeset pet godina - to je glupost. Lako je odavde izići. Upravo ovog jutra smislio sam kako ću se izvući iz Mavrina. Od dana kad bi mi moja zaručnica kazala: "Ruska, pobjegni! Ja te čekam!", kunem vam se da bih za tri mjeseca pobjegao. Krivotvorio bih pasoš. To bi mi uspjelo. Odveo bih je u Čitu, u Odesu, u Veliki Ustjug. I započeli bismo novi, pošteni, inteligentni, slobodni život." 230 "Ah, zaista lijep život!" "Znate kako junaci u Cehovu uvijek govore: "Za dvadeset godina! Oh, za trideset godina! Za dvije stotine godina! Raditi samo jedan pošteni dan u ciglani, i vratiti se kući umoran!" kako su to bili smiješni snovi! Ne, ja se samo šalim. Zapravo sam ozbiljan. Potpuno ozbiljno želim studirati i želim raditi. Samo ne posve sam. Klara! Pogledajte kako je tiho. Nikoga nema ovdje. Da li biste voljeli poći u Veliki Ustjug? To je spomenik starine. Nisam još tamo bio." "Kako ste vi neobičan čovjek!" "Tražio sam je na lenjingradskom univerzitetu, ali nisam znao gdje bih je našao." "Koga?" "Klaročka, ženine ruke mogu me oblikovati u što god žele - u velikog varalicu, sjajnog kartaša ili vodećeg stručnjaka za etruščanske vaze ili kozmičke zrake. Štogod vi želite, ja ću postati." "Krivotvorit ćete diplomu?" "Ne, zaista ću to učiniti, štogod kažete, ja ću postati. Samo vi ste mi potrebni. Potrebna mi je samo ta vaša glava, koju tako polako okrećete kad ulazite u laboratorij ..." 231 40 ČISTAČICA General-major Pjotr Afanasijevič Makarigin, diplomirani pravnik, već je davno služio kao tužilac u specijalnim slučajevima, drugim riječima, u slučajevima gdje je bilo najbolje da javnost o njima ništa ne sazna i koji su se prema tome vodili u tajnosti. Bio je tužilac koji, premda ne slavan, ipak nije bio ni posve obična soja, te je bio nepokolebljivo čvrst u vršenju svoje dužnosti. Imao je tri kćeri, sve od prve žene, koja je bila njegova družica u građanskom ratu i umrla kad se Klara rodila. Kćeri je odgojila maćeha, koja im je bila, kao što se obično kaže, dobra majka. Kćeri su se zvale Dinera, Dotnara i Klara. Dinera je proisteklo iz ruske fraze "dijete nove ere". Dotnara je proisteklo iz fraze "kći radnog naroda". A Klaru su naprosto nazvali Klara, i nitko u obitelji nije znao značenje tog imena. Među kćerima bio je razmak od dvije godine. Srednja, Dotnara, završila je desetogodišnje školovanje - gimnaziju - četrdesete i preduhitrivši Dineru, udala se mjesec dana ranije od nje, u proljeće četrdeset prve. Bila je tada vitka djevojka s plavim uvojcima koji su joj padali do ramena i vrlo ju je veselilo da je zaručnik izvodi na ples u hotel Metropol. Njen se otac ljutio što se tako rano udala, ali morao se s time pomiriti. Istina, zet mu je slučajno bio upravo po volji - diplomirani student Diplomatske škole, vrlo inteligentan mladić s moćnim zaštitnicima, sin slavnog oca koji je poginuo u građanskom ratu. Zet se zvao Inokenti Volodin. Najstarija kći, Dinera - dok joj je majka trčala u školu da nekako ispravi njene loše ocjene u matematici - mahala je nogama na divanu i čitala i prečitavala čitavu svjetsku literaturu od Homera do Claude Farrerea. Pošto je završila gimnaziju, uz pomoć svog oca, upisala se u Institut za kinematografiju kao studentica glume, i u drugoj godini udala se za poznatog režisera, bila s njim evakuirana u Alma-Atu, igrala glavnu junakinju u njegovom filmu, zatim ga ostavila iz razloga kreativne prirode,
232 udala se za već oženjenog generala u intendanturi i otišla s njim na front - ali u treći ešalon, najbolje područje u ratu, koje ne zahvaćaju neprijateljske granate ali do kojega ne dosežu ni strahovite kušnje domaćeg fronta. Tamo je upoznala pisca koji je upravo ušao u modu, ratnog dopisnika Galahova, i pošla s njim da sakuplja materijal o heroizmu za novine. Prepustila je generala njegovoj bivšoj ženi i otišla s piscem u Moskvu. Od onda je pisac daleko napredovao. Dinera je predsjedala literarnom salonu, uživala glas jedne od najinteligentnijih žena u Moskvi, pa je o njoj čak napisan i epigram: Ugodno mi je s vama šutjeti, zato što mi ni do riječi doći ne date. Tako je osam godina Klara bila jedino dijete koje je ostalo kod kuće. Nitko za Klaru nije govorio da je lijepa, i čak su je rijetko nazivali "zgodnom". Ali imala je čisto, otvoreno lice, čvrstih crta. Ta snaga kao da je počinjala negdje oko njenih sljepoočnica. Čvrstoća se ogledala i u mirnim pokretima njenih ruku. Rijetko se smijala. Isto tako nije voljela mnogo govoriti, ali je zato voljela slušati. Klara je završila devetu godinu školovanja kad se na njenu glavu spustilo sve odjednom: udaja obih sestara, početak rata, odlazak s maćehom u Taškent. (Otac ih je otpremio 25. lipnja.) Zatim je i njen otac otišao u vojsku, kao divizijski tužilac. Proveli su tri godine u Taškentu, u kući nekog starog prijatelja njenog oca, zamjenika jednog od tamošnjih javnih tužilaca. U njihov tihi stan na drugom katu, iza zatvorenih kapaka, u blizini Okružnog oficirskog kluba nije prodirala ni južna vrućina, ni tuga grada. Mnoge su muškarce uzimali u vojsku iz Taškenta, ali u grad ih je navrlo još deset puta toliko. Premda je svaki od njih mogao dokazati da mu je mjesto tu, a ne na frontu, Klara se nije mogla oteti osjećaju da je utonula u otpadne vode. Vječni zakon rata funkcionirao je neumoljivo: premda su ljudi koji su odlazili na front odlazili nevoljko, ipak su otišli najbolji i najhrabriji; i po istom je zakonu odabiranja većina njih poginula. Vrhunac ljudskog duha i čistog junaštva bio je pet tisuća kilometara daleko, a Klara je živjela među neprivlačnim drugorazrednim ljudima. Klara je završila školu u Taškentu. Počelo se raspravljati kamo će se upisati. Nekako je ništa nije posebno privlačilo, ništa u njoj još nije bilo određeno. Dinera je odlučila mjesto nje. U pismima, i kad se došla oprostiti prije odlaska na front, vrlo je uporno inzistirala na tome da se Klara upiše na literaturu. I to je i učinila, premda je još od školskih dana znala da je ta vrst literature dosadna: Gorki je bio vrlo ispravan, ali nekako nezanimljiv; Majakovski vrlo ispravan, ali nekako nespretan; Saltikov-ščedrin vrlo napredan, ali umreš od dosade prije nego ga pročitaš dokraja; Turgenjev je bio ograničen na svoje plemićke ideale; Gončarov povezan s počecima ruskog kapitalizma; Lev Tolstoj počeo je zagovarati patrijarhalno seljaštvo (a njihova im nastavnica nije preporučala da čitaju Tolstojeve romane, jer su bili vrlo dugački i samo su zamućivali jasne kritičke eseje koji su o njemu napisani). A poslije toga na brzinu su preletjeli skupinu pisaca, njima potpuno nepoznatih: Dostojevskog, Stepnjaka-Krav233 činskog i Suhovo Kobilina, istina, čovjek nije morao upamtiti ni njihova imena. U čitavom tom dugom nizu samo je Puškin sjao poput sunca. Čitavo se proučavanje literature u školi sastojalo od intenzivnog razmatranja onoga što su ti pisci pokušali izraziti, proučavanja njihovog položaja i socijalnih ideja koje su širili. To se primjenjivalo i na sovjetske pisce i na pisce "bratskih naroda" Sovjetskog Saveza. Sve do kraja i Klari i njenim kolegicama ostalo je posve nejasno zašto ti ljudi zaslužuju toliko pažnje: oni nisu bili najinteligentniji (novinari i kritičari, a posebno partijski tukovodioci, bili su listom pametniji od njih); on su često činili greške, zaplitali se u kontradikcije koje je čak i učenik mogao otkriti, padali su pod strane utjecaje - a ipak se o njima moralo pisati referate i drhtati zbog svakog pogrešnog slova ili zareza. Ti vampiri mladih duša nisu mogli izazvati nikakvog
osjećaja osim mržnje. Za Dineru, međutim, literatura je bila nešto posve različito, nešto iskreno proosjećano i veselo, i ona joj je obećala da će i na fakultetu literatura biti takva. Klari se, međutim, nije učinila nimalo veselijom nego u školi. Predavanja su se održavala o staroslavenskom pismu i spomenicima, manastirskim legendama, mitološkim i komparativno-povijesnim školama, i sve je to bilo poput pisma na vodi. U literarnim kružocima razgovarali su o Louisu Aragonu i Howardu Fastu, te o utjecaju Gorkoga na uzbeč-ku literaturu. Sjedeći na predavanjima i posjećujući isprva te kružoke, Klara je neprestano čekala neće li čuti nešto važno o životu, na primjer, o pozadinskom Taškentu. Brat jedne njene kolegice iz desetog razreda ubijen je kad su on i njegovi prijatelji pokušali ukrasti kruh iz jurećeg vlaka. U fakultetskom hodniku Klara je slučajno bacila napola pojedeni sendvič u kantu za smeće. Istog časa jedan student iz njenog kružoka o Aragonu prišao je, izvukao sendvič iz kante i, nespretno se sakrivajući, spremio ga u džep. Jedna od studentica povela je Klaru da joj dade savjet o kupovanju na Tezikovskom sajmištu, najvećem tržištu robe iz druge ruke u Centralnoj Aziji, odnosno u čitavom Sovjetskom Savezu. Gomila je prekrivala dva bloka. Tu je već bilo mnogo ratnih invalida - šepesali su naokolo na štakama, mahali batrljcima ruku, vukli se beznogi na daskama, trampili stvari, proricali budućnost, prosjačili i zahtijevali. Klara im je davala novaca i srce ju je boljelo, što dalje gomila je bila sve gušća. Nije se moglo ni probiti kroz skupine drskih špekula-nata, dezertera i žena. Nitko se nije čudio i svi su prihvaćali astronomske cijene, premda su bile u potpunom nesrazmjeru s onim što su ljudi zarađivali. Gradske su trgovine mogle biti prazne, ali ovdje se moglo dobiti sve. Sve za jelo, sve za oblačenje, sve ... uključivši američku žvakaću gumu, pištolje, udžbenike bijele i crne magije. Ali na fakultetu nikad nisu spominjali taj svijet, kao da nisu čak ni znali da postoji. Proučavali su onu literaturu koja se bavila svim i svačim, osim onim što je čovjek mogao vidjeti vlastitim očima. 234 Uvidjevši da će za pet godina i ona sama otići na školu da djevojčicama zadaje odvratne eseje i da traga za pogreškama u njihovom pravopisu i interpunkciji, Klara je počela sve više igrati tenis. U Taškentu je bilo vrlo dobrih igrališta. Tako je provela dugu, toplu jesen; ali usred zime se razboljela. Bila je bolesna vrlo dugo, čitavu godinu. Ležala je na klinici, zatim kod kuće, zatim na klinici, pa opet kod kuće. Pregledavali su je specijalisti i profesori; davali su joj intravenozne injekcije, intramuskularne injekcije; davali su joj fiziološku otopinu; pravili su analize i održavali konzilije. U to doba nesigurnosti za svoje buduće zdravlje, tokom dugih besanih noći u mraku, tokom samotnog lutanja po bolničkim hodnicima, kad bi bolnički prizori i mirisi postali nepodnosivi, Klari nije preostala ništa drugo nego da misli. Otkrila je u sebi sklonost, čak talent za značajan, kompliciran život prema kojem je čitav fakultet bio smiješno tričav, samo prazne riječi. Nije se morala vratiti proučavanju literature. Kad je ozdravila, front je već bio u Bjelorusiji. Svi su otišli iz Taškenta te su se i oni vratili u Moskvu. čudnovato. One naizgled jasne misli o životu koje su joj nadošle tokom bolesti, raspršile su se sada u svjetlu, u buci i pokretu; rasplinule su se; i Klara se čak nije mogla odlučiti ni u tako jednostavnoj stvari kao što je upis na fakultet. Naprosto je željela mjesto gdje se manje govori a više radi, a to je značilo - tehnika. Međutim, nije htjela raditi s teškim, prljavim strojevima. I tako se upisala na fakultet za inženjere za vezu. Kako je nitko nije savjetovao, i opet je pogriješila, ali nije to nikome htjela priznati i tvrdoglavo je odlučila da će završiti studije i raditi gdje stigne. Osim toga, nije bila jedina na godini koja je tamo dospjela slučajno. Bilo je to doba kad su svi jurili za plavom pticom višeg obrazovanja. Oni koji nisu uspjeli ući u institut za avijaciju, odnosili su isprave na veterinarski fakultet. Oni koje su odbijali na kemijsko-tehnološkim fakultetima, postajali su paleontolozi.
Poslije rata Klarin je otac imao mnogo posla u Evropi. Demobilizirali su ga u jesen, i smjesta je dobio peterosobni stan u novoj stambenoj kući MVD-a kod Kalužskih vrata. Nekoliko dana poslije povratka odveo je ženu i kćer da pogledaju stan. Automobil ih je proveo kraj željezne ograde Neskučnog perivoja, i zaustavio se prije mosta preko željezničke pruge koja okružuje Moskvu. Bilo je kasno jutro jednog toplog listopadskog dana dugog babljeg ljeta. Majka i kći nosile su šuštave haljine pod laganim ogrtačima. Otac je imao na sebi generalski šinjel, raskopčan na prsima da bi se vidjela brojna odlikovanja i medalje. Stambena kuća kod Kalužskih vrata gradila se u polukrugu, s dva krila, jedno na Bolšu Kalužsku ulicu, a drugo prema željeznici. U planu je bio šesnaesterokatni toranj sa solarijem na krovu i dvanaestmetarskim kipom kolhoznice. Skele su još bile oko stambene zgrade i trebalo je obaviti još mnogo zidarskih radova. Međutim, pokoravajući se nestrpljivim rukovodiocima, građevni 235 ured je hitno dao dovršiti za naručioce drugo krilo, koje se nalazilo na strani željezničke pruge, i sastojalo se iz jednog stepeništa s jednim stanom na svakom odmorištu. Gradilište je bilo okruženo drvenim plotom, kao što se gradnja uvijek okružuje u prometnim ulicama. Redovi bodljikave žice iznad plota i ružne stražarske kule nisu posebno upadale u oči prolaznicima, a za one koji su živjeli preko puta, postale su svakodnevni prizor i više ih nisu ni primjećivali. Tužiočeva obitelj prešla je trg i pošla na drugu stranu stambene kuće. Tu je bila uklonjena bodljikava žica. Dio u koji se počelo useljavati, bio je ogradom odijeljen od radilišta. Dolje, na glavnom ulazu, dočekao ih je uljudni nadzornik gradilišta. Bio je tu i jedan vojnik na koga Klara nije obraćala pažnju. Sve je bilo završeno. Boja se na ogradi stepeništa osušila. Kvake su na vratima bile uglačane. Brojevi na stanovima postavljeni. Prozorska stakla su bila ostrugana i samo je jedna prljava žena prala stepenice. "Pripazi ti tamo!" doviknuo joj je nadzornik gradilišta, žena je prestala prati i maknula se u stranu, tako da može proći jedna po jedna osoba. Nije podizala lice s vjedra u kome je plivala krpa. Tužilac je prošao. Sef gradilišta je prošao. I uz šuštanje plisirane, namirisane suknje, gotovo dodirujući njome lice čistačice, prošla je tužiočeva žena. Čistačica, koja nije mogla podnijeti tu svilu i taj parfem ostala je i dalje pognuta; tada je podigla glavu da pogleda ima li još koga. Njen vatreni, prezirni pogled kao da je pretvorio Klaru u prah. Poprskano prljavom vodom, njeno je lice bilo izražajno lice intelektualke. Klara nije osjetila samo stid koji čovjek uvijek osjeti kad prolazi kraj žene koja pere pod, već je, videći njenu pokrpanu suknju i podstavljeni kaput iz kojeg je na poderotinama izbijala vata, osjetila još veći stid i užas. Ukočila se i otvorila torbicu. Htjela ju je izvrnuti i sve dati toj ženi - ali nije se usudila. "Hajde, prolazite!" reče žena Ijutito. Pridržavši skute svoje pomodne haljine i tamnocrvenog kaputa, Klara ustrči stepenicama. U stanu nitko nije prao podove - na podu su bili parketi. Svidio im se stan. Klarina majka dala je nadzorniku gradnje neke upute o izmjenama: posebno ju je smetalo što u jednoj sobi parketi škripe. Nadzornik gradnje zaljuljao se na dva-tri parketa i obećao da će se to urediti. "Tko obavlja sav taj posao?" upita Klara odrešito. Nadzornik gradnje se nasmiješio i ništa nije rekao. Njen otac je odgovorio:
"Zatvorenici. Tko drugi?" Kad su sišli, žene više nije bilo, I onaj vojnik je otišao. Za nekoliko dana su uselili. Četiri su godine prošle od tog događaja, ali Klara još uvijek nije mogla zaboraviti onu ženu; odlazeći u stan uvijek se služila liftom; kad bi se slučajno dogodilo da mora ići pješke, uvijek bi 236 II zakoračila u stranu na onom mjestu na stepenicama kao da se boji da će zagaziti na čistačicu. Bilo je to čudno, a ipak se toga nije mogla otresti. Od prvih dana poslije svog povratka otac nije mogao u poslijeratnoj Klari prepoznati onu mladu djevojku koju je četiri godine prije toga ostavio. Uvijek je smatrao svoje dvije starije kćeri ljepoticama, ali lakomislenima, i pretpostavljao je da je Klara razumna i ozbiljna. Ali utvrdilo se da ona ima niz krivih ideja, da je razumna i sklona razmišljanju, ali naopačke. Negdje je pokupila sve moguće strahovite priče, koje je neobično rado pripovijedala za stolom. Same priče nisu bile toliko užasne, koliko činjenica da joj je uspjelo uočiti svaku netipičnu pojavu. Poslije takve jedne priče, stari je tužilac tresnuo šakom o stol i ustao, ne dovršivši ručak. Klara nije imala s kim razgovarati. Godinu za godinom živjela je sa sve većom zalihom pitanja. Jednom se, silazeći stepenicama sa svojim šurjakom, nije mogla obuzdati - nehotice ga je uhvatila za rukav i povukla u stranu na onom mjestu gdje se morala ukloniti nevidljivoj čistačici. Inokentij je to primijetio i upitao je što je posrijedi. Klara je oklijevala, bojeći se da bi mogla ostaviti dojam luđakinje. Tada mu je rekla. Uvijek rafiniran i podrugljiv, Inokenti je slušao njenu priču, ali nije se nasmijao. Uhvatio ju je za ruke, pogledao je blistavih očiju i rekao: "Mala Klaročka! Dakle, počela si razmišljati o stvarima." Želeći da produži taj sretni trenutak iskrenosti, i ne mičući se sa stepenice na kojoj je prošla kraj čistačice, Klara položi ruke u rukavicama Inokentiju na ramena i stane ga obasipati pitanjima koja su se u njoj odavno nagomilavala. Inokenti se nije žurio da odgovori. Odbacivši svoju neprozirnu fasadu dosjetljivosti i veselosti, naprosto je gledao u svoju šurjakinju. I iznenada je rekao: "Ali ja imam jedno pitanje za tebe, draga mala Klaročka. Zašto si bila tako mala djevojčica prije rata? Zamisli samo kako bih te ja rado oženio!" Klara je pocrvenjela, lupila nogom i skinula mu ruke s ramena. Pošli su dalje stepenicama. Ipak je prisilila Inokentija da joj počne odgovarati na pitanja. Taj se razgovor odvijao prošloga ljeta, po prilici u isto vrijeme kad je Klara ispunjavala upitnike: njena je obiteljska pozadina bila besprijekorna, njen život do tada osvijetljen ravnomjernim svjetlom blagostanja, neokaljan bilo kakvim sramotnim djelima. Upitnici su prihvaćeni, i ona je prestupila prag stražarnice tajanstvenog instituta u Mavrinu. 237 41 PSI IMPERIJALIZMA Klara je s ostalim djevojkama, koje su diplomirale na fakul-tclu za veze, prošla zastrašujući sastanak na kojem su dobile direktive od majora šikina. Saznala je da će raditi među najopasnijim od svih špijuna, psima svjetskog imperijalizma. Klara je dodijeljena na rad u vakuumski laboratorij. Taj laboratorij proizvodio
je goleme količine elektronskih cijevi za ostale laboratorije. Same cijevi su prvo pravili u maloj staklopuhačkoj radionici; zatim su u samom vakuumskom laboratoriju, velikoj mračnoj prostoriji okrenutoj prema sjeveru, istiskivali iz njih zrak pomoću tri šištave sisaljke. Sisaljke su razdvajale prostoriju, čak i danju gorjelo je električno svjetlo. Pod je bio načinjen od kamenih ploča, i neprestano je odzvanjao od koraka, od pomicanja stolica. Kod svake sisaljke radio je jedan zek, specijalist za vakuum. Još na nekoliko mjesta zekovi su sjedili za stolovima. Tu su radila još samo dva slobodna suradnika: djevojka po imenu Tamara, i šef laboratorija koji je nosio kapetansku uniformu. Klaru su predstavili njenom šefu u Jakonovljevom uredu. Bio je to debeljuškast, ostarjeli Židov prilično ravnodušnog izraza lica. Ne upozoravajući je više na opasnosti koje je vrebaju, dao joj je znak da pođe za njim. Na stepenicama je rekao: "Vi, naravno, ništa niste naučili i ništa ne znate raditi, je li tako? Mislim na vaše zvanje." Klara je nejasno odgovorila. Osim što je bila preplašena, nedostajalo joj je još samo da bude ponižena. Sad će se otkriti da je neznalica, i svi će joj se smijati. I tako je, jednako kao što bi ulazila u kavez s divljim zvijerima, zakoračila u taj laboratorij naseljen monstrumima u modrim kombinezonima. Tri specijalista za vakuum zaista su radili za svojim sisalj-kama poput zarobljenih životinja; morali su ispuniti hitnu narudžbu i nije im bilo dopušteno da spavaju već četrdeset osam sati. Ali srednji, čovjek preko četrdeset godina, proćelav, neuređen 238 i neobrijan, prestao je raditi, nasmiješio se i rekao: "Gle, gle! Pojačanje!" Sav je njen strah išoezao. Toliko je bilo prijazne jednostavnosti u tom poviku, da je Klara samo s najvećim naporom uspjela suspregnuti smiješak. Najmlađi specijalist za vakuum na najmanjoj sisaljki"talcođer je prekinuo posao. Bio je vrlo mlad i imao je veselo, pomalo nestašno lice, s velikim nevinim očima. Njegov pogled kao da je pokazivao da ga je Klarina pojava iznenadila. Najstariji specijalist za vakuum, Dvojetjosov, kojega je golema sisaljka u dubini prostorije posebno glasno tutnjala, bio je visok, nespretan čovjek, žilav, ali zaobljena trbuha. Prezirno je pogledao Klaru izdaleka i izgubio se iza ormara kao da želi izbjeći pogled na takvo strašilo. Kasnije je Klara saznala da se on tako odnosi prema svim slobodnim suradnicima i da, kad rukovodioci ulaze u sobu, on namjerno ukopčava nešto što proizvodi strahovitu buku, tako da bi se oni morali nadvikivati. Nije uopće pazio na svoj izgled i često bi došao s dugmetom na hlačama koje je visilo o koncu, ili s rupom u odjeći, ili bi se, u nazočnosti djevojaka, počeo češkati pod kombinezonom. Rado je govorio: "Ovdje sam kod kuće, u svojoj zemlji, pa zašto da se ustručavam?" Srednji specijalist za vakuum bio je svim zatvorenicima, pa i mlađima, poznat naprosto pod imenom Zemelja, i on se zbog toga uopće nije vrijeđao. Bio je jedan od onih ljudi koje psiholozi nazivaju "sunčanom naravi". Dok ga je promatrala u narednim tjednima, Klara je primijetila da on nikad ne žali za nečim što je izgubljeno, bila to olovka ili čitav njegov upropašteni život. Nikad se nije ljutio ninašto i ni na koga, niti se ikoga bojao. Bio je dobar inženjer, osim što je bio specijalist za avionske motore. Dopremili su ga u Mavrino greškom. Usprkos tome, on se tu prilagodio i nije se trudio da dobije premještenje, s pravom sudeći da mu je tu najbolje. Uveče, kad bi pumpe prestale raditi, Zemelja je vrlo rado slušao priče i govorio. "Znaš, da se nekad moglo doručkovati za pet kopjejki. Uopće, mogao si kupiti što god si htio; na svakom koraku su ti nešto nametali." On se široko nasmiješio. "A nitko nije prodavao drek. Pljunuli bi mu u lice. Čizme - to su bile prave čizme. Trajale bi ti po deset godina i ako ih nisi popravljao, a petnaest ako si ih krpao. Koža na sarama nije se obrezivala ovako kao danas, nego je išla pod
stopalo. Bilo je onih - kako su se ono zvale? Bile su crvene, s ukrasima - nisu to bile čizme, to je bila druga duša!" Nasmiješio se kao da je sunce iznenada izišlo. "Ili, na primjer, na stanicama... Došao si minutu prije vlaka, kupio kartu i sjeo - uvijek je bilo praznih vagona. Vlakovi su stalno vozili - nije se štedjelo. Život je bio lagan, vrlo lagan..." Za vrijeme tih priča stariji bi se specijalist za vakuum pojavio iz svog mračnog ugla, gdje je njegov pisaći stol bio sakriven od pogleda rukovodilaca. Dolazio bi polako, dok mu se teško tijelo ljuljalo slijeva nadesno, ruku duboko zaturenih u džepove, i za239 ustavio bi se usred sobe, gledajući praznim očima nekuda u stranu, dok bi mu se naočale spustile na nos. "O čemu ti to pričaš, Zemelja? Zar se sjećaš?" "Malo se sjećam", rekao je Zemelja ispričavajući se sa smiješkom. "Ne valja to", govorio je Dvojetjosov, tresući glavom. "Zaboravi. Držimo se mi našeg posla." Stajao bi još neko vrijeme tupo zureći preko naočala. Tada bi se polagano odvukao u svoj ugao. Utvrdilo se da su Klarine dužnosti vrlo jednostavne: morala je dolaziti ujutro jednog dana i ostati do šest poslije podne, a narednog dana doći poslije ručka i ostati do jedanaest uveče. Izmjenjivala se s Tamarom. Kapetan je uvijek bio tamo od jutra, jer su ga šefovi mogli trebati tokom dana. Nikad nije dolazio uveče, jer nije imao ambicije da napreduje u službi. Glavni zadatak djevojaka bio je da budu dežurne, drugim riječima, da drže zatvorenike na oku. Osim toga "za njihov vlastiti napredak" šef im je davao sitan posao koji nije bio bitan. Klara je Tamaru viđala samo po par sati svakog dana. Tamara je radila u institutu već više od godinu dana i bila je dosta odrešita u kontaktu sa zatvorenicima. Međutim, Klari se činilo da jednome od njih donosi knjige i da ih potajno s njim izmjenjuje. Osim toga je u samom institutu Tamara pohađala kružok engleskog jezika u kojem su slobodni namještenici bili učenici, a osuđenici nastavnici - bez plaće, dakako. Tamara je brzo rastjerala Klarin strah, da bi im ti ljudi bili u stanju nanijeti kakvo užasno zlo. Napokon je i sama Klara stupila u razgovor s jednim zatvorenikom. Istina, on nije bio politički zločinac, već obični zatvorenik, a takvih je u Mavrinu bilo vrlo malo. Bio je to staklopuhač Ivan, koji je na svoju nesreću bio pravi majstor svoga zanata. Njegova stara punica govorila je za njega da je zlatni radnik - ali još zlatniji pijanac. Zarađivao je mnogo novaca, većinu toga zapio, tukao ženu kad god se napio i svađao se sa susjedima. Ali sve to ne bi bilo ništa da se njegov put nije ukrstio s putem MGB-a. Neki drug koji je očigledno bio vlast, premda nije imao nikakvih znakova, pozvao ga je k sebi i predložio mu da radi za tri tisuće na mjesec. Plaća je bila manja tamo gdje je Ivan radio, ali je mogao više zaraditi kad bi premašio normu. Zaboravljajući s kim ima posla, zatražio je četiri tisuće. Odgovorni drug dodao je dvije stotine. Ivan nije popuštao. Pustili su ga da ode. Narednog dana se napio i izazvao nered u dvorištu. Ovaj puta se milicija, koju se ranije nikad nije moglo dozvati, pojavila u jakom sastavu i odvela Ivana. Narednog dana je osuđen i dobio godinu dana. Poslije procesa odveli su ga istom onom odgovornom drugu koji je objasnio Ivanu da će raditi na novom mjestu koje mu je određeno, samo što neće dobivati plaću. Ako mu ti uvjeti ne odgovaraju, može ići u rudnik ugljena na Arktiku. . I tako je Ivan zatvoren, i puhao je cijevi za katodne zrake. Njegov jednogodišnji rok je završio, ali presuda je ostala u karakteristici. Da bi izbjegao da ga isele iz Moskve zbog te karakteristike, molio je upravu da ga zadrže dalje kao slobodnog namještenika čak i uz plaću od svega tisuću petsto rubalja. 240 Premda nikoga u šaraški ne bi uznemirila tako jednostavna priča s tako sretnim
završetkom -- jer bilo je tu ljudi koji su proveli po pedeset dana u ćelijama smrti, i ljudi koji su lično poznavali papu i Alberta Einsteina - ipak je Klaru ta priča strahovito potresla. Utvrdilo se, kao što je Ivan rekao, da "ono što hoće učiniti, oni i učine". U njenoj glavi, koja je dotad bila uvijek tako razumna i praktična, iznenada se pojavila sumnja da su možda među tim ljudima u modrim kombinezonima i neki, koji uopće nisu krivi. A ako je tako, nije li možda i njen otac koji put osudio nevinog čovjeka? Ubrzo zatim pošla je u Mali teatar s Aleksejem Lanskim koji joj je udvarao. Davala se Gorkijeva Vaša Železnova. Komad je ostavio vrlo sumoran dojam. Gledalište je bilo više nego poluprazno. Vjerojatno je to oneraspoložilo glumce. Izlazili su na scenu kao da se dosađuju, poput namještenika koji dolaze na posao u nekoj ustanovi, i veselili su se kad su mogli otići. Bilo je sramotno igrati pred tako praznim gledalištem. U toj predstavi kao da ništa nije bilo dostojno pažnje jednog odraslog čovjeka. To je čak upropastilo i glumu zapanjujuće prirodne Pašene. Osjećalo se da bi se, da je netko iz gledališta u općoj tišini rekao mirno, kao da se nalazi u nekoj običnoj sobi: "Hajde prijatelji, prestanite kriviti lice!" predstava raspala. Poniženje glumaca prenosilo se na publiku. Svi su osjećali da sudjeluju u nečem sramotnom, i bilo im je neugodno i pogledati jedan drugoga. I tako je za vrijeme odmora bilo jednako tiho kao za vrijeme predstave. Parovi su razgovarali gotovo šapatom ili su šutke šetali po foajeu. Klara i Lanski također su mirno šetali za vrijeme prvog odmora i Lanski je pokušavao braniti Gorkoga i kazalište. Kritizirao je narodnog umjetnika žarova, koji se očigledno dodvoravao publici, a još je više kritizirao opću birokratsku atmosferu u Ministarstvu kulture, koja je potkopala povjerenje sovjetskog gledaoca u realistički teatar. Aleksej Lanski imao je pravilno, ovalno lice. Imao je zdravu boju, jer je nalazio vremena da se bavi sportom. Oči su mu bile mirne i inteligentne, zahvaljujući svemu što je pročitao u svojih dvadeset sedam godina. Kao diplomirani filolog, kandidat za članstvo u Savezu sovjetskih pisaca i zapaženi kritičar koji je uživao blagonaklonu zaštitu Galahova, Lanski nije toliko pisao sam koliko je napadao ostale pisce. Za vrijeme drugog odmora Klara ga je zamolila da ostanu u loži. Nikoga nije bilo ni u susjednim ložama ni ispod njih u orkestru. Rekla je: "Eto zašto mi je već dosadilo gledati Ostrovskog i Gorkog - zato što mi je već dosta tih predavanja o moći novca, o despotizmu u obitelji, o tome kako se neki starac oženio mladom ženom. Smučila mi se već ta borba sa sablastima. Pedeset, stotinu godina je već prošlo, a mi još uvijek glumimo zgražanje nad stvarima koje već odavno ne postoje. Nikad ne možeš vidjeti dramu o onome što se događa sada." "O čemu, na primjer?" Lanski je radoznalo gledao Klaru i smiješio se. Nije se prevario u njoj. Pomislio je: ova djevojka U U prvom krugu 241 možda čovjeka neće impresionirati svojim izgledom, ali s njom nikad neće biti dosadno. "O čemu?" Klara, trudeći se da ne otkrije previše od onoga što ju je potajno zaokupljalo a ni državnu tajnu, reče mu da radi sa zatvorenicima koje su joj opisali kao imperijalističke pse, ali da je sad, pošto ih je malo bolje upoznala, utvrdila da su posve drugačiji. A jedno ju je pitanje neprestano mučilo i htjela je da joj Lanski odgovori: ima li među njima ipak nevinih ljudi? Lanski je pažljivo slušao i mirno odgovorio: "Naravno da ima. To je neizbježno u svakom kaznenom sistemu." "Ali, Aieksej! To bi značilo da oni mogu raditi štogod hoće! To je stravično." Nježno i pažljivo je položio svoju ružičastu ruku dugih prstiju na Klarinu čvrsto stegnutu šaku, koja je ležala na crvenom plišu. "Ne", reče on blago ali
uvjerljivo, "ne "štogod hoće". Tko bilo što "hoće"? Tko bilo što "radi"? Povijest. Vama i meni se to katkada čini strašnim, ali, Klara, vrijeme je da se naviknemo na činjenicu da postoji zakon velikih brojeva. Što je zamašniji neki povijesni događaj, to je veća vjerojatnost individualnih grešaka, bile one pravne, taktičke, ideološke ili ekonomske. Mi shvaćamo proces samo u njegovoj osnovnoj formi koja ga određuje, i bitno je da budemo uvjereni da je taj proces neizbježan i nužan. Da, katkada poneko pati. Ne uvijek zasluženo. A što je s onima koji su ubijeni na frontu? I onima koji su besmisleno poginuli u potresu u AŠka-badu? I žrtvama prometnih nesreća? Kako se pojačava promet, povećat će se i broj žrtava. Mudrost je u tome da se proces prihvati onako kako se razvija, sa svojim neizbježnim prirastom žrtava." Ali Klara je indignirano stresla glavom. "Prirast!" uskliknula je, ali šaptom, budući da je zvono već dvaput zazvonilo i ljudi su se vraćali u gledalište. "Valjalo bi iskušati taj zakon velikih brojeva na vama! Vama sve dobro ide, i tako se lijepo znate izražavati, ali zar ne vidite da sve nije onako kako vi pišete?" "Hoćete reći da smo licemjeri?" suprotstavi se Lanski. On je silno volio raspravljati. "Ne, to ne kažem." Zvono je po treći put zazvonilo. Svjetla su se pogasila. Natjerana ženskim nagonom da kaže posljednju riječ, ona mu brzo šapne u uho: "Vi ste iskreni, ali da se ne bi pokolebali u svojim pogledima izbjegavate razgovor s ljudima koji misle različito. Sabirete svoje misli iz razgovora s ljudima poput vas, iz knjiga koje su napisali ljudi poput vas. U fizici se to zove rezonanca", žurno je završila baš kad se zastor počeo razmicati. "Započneš sa skromnim mislima, ali one nađu sebi srodne i ubrzo se stvori čitava skala ..." Ušutjela je požalivši svoj neshvatljivi žar. Pokvarila je čitav treći čin i Lanskome i sebi. A slučajno je u trećem činu glumica Rojek odigrala svoju Vasine mlađe kćeri tako kristalno čisto da je čitavu predstavu izvukla iz sivila. I Pašena je opet povratila svoju božansku formu. 242 Sama Klara nije bila svjesna da je ne zanima bilo koji nevin čovjek, koji možda već davno trune iza arktičkog kruga, već upravo najmlađi specijalist za vakuum, modrook sa zlaćanim odsjajima na obrazima, još uvijek dječak usprkos tome što je napunio dvadeset tri godine. Već pri prvom susretu njegov je pogled jasno govorio da je očaran Klarom, i taj neprikriven i radostan izraz nije nimalo nalikovao onome što je upoznala kod svojih moskovskih obožavalaca. Istina je, međutim, da Klara nije shvaćala kako su njeni udvarači na slobodi okruženi ženama, kako viđaju mnoge koje su ljepše od nje i kako znaju svoju vrijednost, dok je Ruska došao iz logora gdje pune dvije godine nije čuo lupkanje ženskih petica; i Klara mu se, kao i Tamara prije nje, činila neopisivim čudom. Ali u usamljenosti šaraške ta ga zanesenost nije potpuno zaokupila. Gotovo čitavu noć, pod električnim svjetlom u po-lumračnom laboratoriju, taj je mladić živio vlastitim, punim, pokretnim životom. Povremeno bi, skrivajući se od šefova, nešto konstruirao. Čas bi potajno učio engleski za vrijeme radnog vremena; čas bi telefonirao prijateljima u drugim laboratorijima i jurio da se sastane s njima u hodniku. Uvijek se kretao naglo i uvijek, svakog trenutka, a posebno tog trenutka, kao da je bio potpuno zaokupljen nečim silno zanimljivim. I njegov zanos za Klaru bila je jedna od njegovih silno zanimljivih preokupacija. Pri svemu tome nikad nije zaboravljao da pazi na svoj izgled. U otvoru kombinezona pod šarenom kravatom uvijek je nosio besprijekorno čisto bijelo platno. Klara nije znala da je to zapravo žabo, vlastiti Ruskin izum, i da se sastoji od jedne tridesetdrugine državne plahte. Mladi ljudi, koje je Klara susretala na slobodi, već su stekli neki položaj u službi, i odijevali su se, kretali i razgovarali proračunato, da ne bi okrnjili svoj ugled. Kraj Ruske Klara je osjećala da se pomlađuje, da i ona želi biti nestašna. Potajno ga je promatrala sa sve većom simpatijom. Nije vjerovala da su
on i dobroćudni Zemelja oni opasni psi na koje ju je upozorio major šikin. Posebno je željela saznati sve o Ruski, o zlodjelu za koje je kažnjen i da li mu je dosuđena dugačka kazna. Da nije oženjen bilo je već jasno. Nije se mogla natjerati da mu postavi druga pitanja; činilo joj se da bi to za njega bilo vrlo bolno, jer bi ga podsjetilo na sramotnu prošlost koju je želio odbaciti da bi se popravio. Prošla su još dva mjeseca. Klara se posve navikla na sve njih. Cesto su u njenoj nazočnosti govorili o svim mogućim besmislicama, koje nisu imale nikakve veze s poslom. Ruska je vrebao trenutke njenog večernjeg dežurstva, dok su zatvorenici bili na večeri a Klara bila sama u laboratoriju, te bi se redovito pojavljivao u to vrijeme, katkad pod izlikom da je nešto ostavio, katkad da na miru radi. Tokom tih večernjih posjeta Klara je zaboravila na sva upozorenja oficira službe sigurnosti. Prošle noći se među njima nekako razvio onaj živahni razgovor, koji je poput bujice otplavio neugodne barijere konvencije između njih. 243 Taj mladić nije imao nikakvu sramotnu prošlost, koju bi valjalo odbaciti. Imao je samo mladost, upropaštenu bez ikakvog razloga, i strastvenu želju da uči i istražuje. živio je sa svojom majkom u selu kraj Moskve. Upravo je završio gimnaziju kad su Amerikanci iz ambasade unajmili kuću u njihovom selu. Ruska i njegovi drugovi bili su dovoljno lakomisleni - a i dovoljno znatiželjni - da nekoliko puta pođu u ribolov sa Amerikancima. Sve je ipak naizgled dobro završilo. Ruska se upisao na moskovski univerzitet. Ali uhapsili su ga u rujnu. Uhvatili su ga potajno, na cesti, tako da njegova majka nije imala pojma kamo je nestao. Ruska je protumačio Klari da su uvijek nastojali uhapsiti čovjeka tako da ne može sakriti ništa što nosi sa sobom, i da ne bi bio u stanju bilo kome doturiti tajnu lozinku ili znak. Zatvorili su ga u Lubjanku. Klara nije čak čula ni ime tog zatvora dok nije došla u Mavrino. Počela je istraga. Htjeli su da im Ruska kaže kakav je zadatak dobio od američke špijunske službe. U koji je tajni stan morao donijeti obavještenja? Ruska je, po svojim vlastitim riječima, bio još uvijek tele; naprosto nije shvaćao što je posrijedi i plakao je. Tada se iznenada dogodilo Čudo: Ruski su dopustili da otiđe s tog mjesta iz kojega nitko nije izlazio. Bilo je to još četrdeset pete. I tu je prekinuo svoju priču dan ranije. Čitavu noć Klara je bila uznemirena tom pričom koju je on započeo. Narednog dana, ne obazirući se ni na one najosnovnije propise sigurnosti, pa čak ni na pravila pristojnosti, ona je otvoreno sjela kraj Ruske, uz njegovu bučnu malu sisaljku, i nastavili su razgovor. Do ručka su već bili dobri prijatelji, poput djece koja naizmjenično zagrizaju jednu veliku jabuku. Već im se činilo čudno što tolike mjesece nisu ništa govorili. Jedva su bili u stanju izraziti misli koje su ih obuzimale. Prekidajući je u svojoj nestrpljivosti da sve izgovori, on joj je dodirivao ruke, a ona u tome nije vidjela ništa loše. Kad su svi otišli na ručak i ostavili ih same, iznenada se u svakom dodiru ramenom ili letimičnom dodiru ruke pojavilo neko novo značenje. A Klara je vidjela kako joj se njegove jasno modre oči dive. Ruska je glasom, koji mu je jedva prelazio usne, rekao: "Klara, tko zna kad ćemo opet ovako sjediti? Za mene je to čudo. Ne vjerujem u to. Spreman sam da umrem ovoga časa!" Stezao joj je i milovao ruke. "Klara, možda mi je suđeno da potratim čitav život po zatvorima. Učinite me sretnim, tako da imam uspomenu na ovaj trenutak ma gdje bio. Dopustite mi samo jednom - samo jednom - da vas poljubim!" Klara se osjećala poput božice koja se spustila u podzemlje zatvoreniku. Nije to bio običan poljubac. Ruska ju je privukao k sebi i poljubio mahnitom snagom, poljupcem zatvorenika izmučenog odricanjem. A ona mu je uzvratila.
Htio ju je opet poljubiti, ali Klara se odmaknula, potresena, dok joj se u glavi vrtjelo. 244 "Molim vas, idite", rekla je.f On je oklijevao. "Za sada - idite!" naredi Klara. Tada joj se pokorio. Na vratima se okrenuo prema Klari s preklinjucim, vapijućim izrazom lica, zatim izišao iz sobe. Uskoro su se svi vratili s ručka. Klara se nije usudila pogledati ni Rusku ni bilo koga drugoga Nešto ju je u nutrini peklo, ali to nije bio stid. Ipak, ako je bila sreća, nije to bila mirna sreća. Tada je čula da će zatvorenicima biti dopušteno da postave novogodišnju jelku. Sjedila je mirno tri sata i samo su joj se prsti kretali; plela je malu košaricu od raznobojnih, plastikom obloženih žica, poklon za novogodišnju jelku. A staklopuhač Ivan, vrativši se s posjete, ispuhao je dva smiješna mala staklena đavolčića, koji kao da su nosili puške i ispleo kavez iz staklenih šipkica, a unutra je o srebrnastu nit objesio stakleni mjesec, koji je tiho i tužno zvonio. i r 245 42 DVORAC SVETOGA GRALA Pola dana nisko je mutno nebo pokrivalo Moskvu. Nije bilo hladno. Ali prije ručka, kad je sedam zatvorenika na povratku istupilo iz modrog autobusa u dvorište šaraške, zalepršale su prve nestrpljive pahuljice. Upravo takva pahuljica, šestokraka zvijezda, pala je na rukav Neržinove stare vojničke kabanice koja je postala rđavosmeđa. Zaustavio se nasred dvorišta i duboko udahnuo zrak. Natporučnik šusterman, koji se tamo slučajno zatekao, upozorio ga je da sad nije vrijeme za šetnju i da mora ući unutra. Nije želio ući. Nije želio nikome pričati o svojoj posjeti - naprosto, nije mogao. Nije je želio ni s kim dijeliti, nije želio da itko u njoj sudjeluje. Nije želio ni govoriti, a ni bilo koga slušati. Želio je biti sam i polako proživljavati sve ono što je sa sobom donio prije nego se raspadne, prije nego sve postane puka uspomena. Ali upravo je osamljenosti nedostajalo u šaraški, kao i u svakom logoru. Ušavši u zgradu kroz ulaz za zatvorenike, drveni most koji je vodio dolje u podrumski hodnik, najprije se zaustavi da promisli kamo bi mogao poći. Tada se sjetio jednog mjesta. Pošao je do stražnjeg stepeništa koje gotovo nitko više nije upotrebljavao, kraj gomile polomljenih stolica i popeo se do zatvorenog odmorišta na trećem katu. Taj je prostor bio dodijeljen zeku slikaru Kondrašev-Ivanovu za atelje. On uopće nije imao nikakve veze s osnovnim poslom u šaraški, ali su ga tu držali u svojstvu, moglo bi se reći, dvorskog slikara. U onom odjelu ministarstva kojem je šaraška pripadala, bilo je prostranih predvorja i hodnika koje je valjalo ukrasiti slikama. Manje prostrani, ali brojniji bili su privatni stanovi zamjenika ministra, Fome Gurjanoviča Oskolupova i ostalih službenika njemu bliskih, te je postojala još preča potreba da se sve te stanove ukrasi velikim, krasnim besplatnim slikama. 246
Istina, Kondrašev-Ivanov jedva je zadovoljavao tim umjetničkim zahtjevima. On je slikao velike slike, ali premda nisu ništa stajale, nisu bile lijepe. Mušterije koje su dolazile u njegov atelje uzalud su mu pokušavale pokazati kako da slika, i s kojim bojama; tada bi s uzdahom uzimale ono što bi našle. Međutim, kad bi ih stavili u zlatne okvire, slike su bile znatno bolje. Penjući se, Neržin je prošao kraj velike i već završene narudžbe za predvorje odjela ministarstva - pod naslovom "A. S. Popov pokazuje admiralu Makarovu prvi radio-telegraf" - zatim krenuo posljednjim redom stepenica i ugledao nad sobom na zidu sliku od dva metra pod naslovom "Osakaćeni hrast". I ona je bila završena, ali ni jedna je mušterija nije htjela uzeti. Prikazivala je usamljeni hrast koji je izrastao s nekom tajanstvenom snagom na golom licu klisure, gdje je opasan puteljak krivudao po rubu strmine. Kakvi su uragani tu puhali! Kako su povili taj hrast! A nebo iza stabla i posvuda oko njega bilo je uvijek olujno. To nebo zacijelo nikad nije vidjelo sunca. To tvrdoglavo, uglato stablo s kandžastim korijenjem, slomljenih grana i iskrivljeno, unakaženo u borbi s neumornim vjetrovima koji su ga pokušali strgnuti s litice, nije htjelo popustiti u bitci i očajnički se držalo svog pogibeljnog mjesta nad ponorom. Na zidovima stepeništa visila su manja platna. Na odmorištu druga su stajala na stalcima. Svjetlo je dopiralo s dva prozora, od kojih je jedan gledao na sjever, a jedan na zapad. Na to odmo-rište otvarao se prozorčić Željezne maske, s rešetkom i ružičastim zastorom, prozor do kojeg danje svjetlo nije dopiralo. Ničega drugoga tu nije bilo, pa čak ni stolice. Umjesto stolice služio je nizak krupan panj. Premda se stepenice gotovo uopće nisu grijale te je hladna vlaga prodirala čak ovamo, podstavljeni kaput Kondrašev-Ivanpva ležao je na podu. Umjetnik, kome su ruke i noge smiješno stršale iz premalenog kombinezona, stajao je nepokretan, visok, uspravan, očigledno uopće ne osjećajući zimu. Velike naočale, koje su mu lice činile većim i strožijim, bile su čvrsto zataknute iza uha i na nosu, prilagođene njegovim naglim pokretima. Zurio je u jednu tačku na slici, držeći po strani kist i paletu. Kad je čuo korake, okrenuo se. Pogledi dvojice muškaraca su se susreli. Svaki je od njih još uvijek bio obuzet vlastitim mislima. Umjetniku nije bilo drago što mu dolazi posjetilac. U ovom trenutku bila mu je potrebna tišina i samoća. A ipak, s druge strane, veselio se što ga vidi. I bez ikakvog licemjerja, sa svojim uobičajenim prevelikim entuzijazmom uskliknuo je: "Glebe Vikentiču! Dobro mi došli!" mahnuo je kistom i paletom u znak dobrodošlice. Srdačnost je dvosjekli mač za umjetnika: ona hrani njegovu maštu, ali mu može upropastiti dnevni red. Neržin je zastao na pretposljednjoj stepenici. Rekao je gotovo šapatom, kao da se boji da će probuditi neku treću osobu: "Ne, ne, Hipolite Mihajliču. Došao sam, ako nemate ništa protiv, samo da - ovdje malo šutim." 247 "A, da. A, da. Naravno", odgovori umjetnik jednako tiho, pročitavši u očima svoga gosta, ili se možda prisjetivši, da je Neržin upravo vidio svoju ženu. Povukao se pokazujući kistom i paletom na panj. Podigavši duge skute kabanice (uspio je spriječiti da mu ih podrežu u logoru) Neržin sjedne na panj i nasloni se na ogradu stepenica. Premda je silno želio pušiti, nije zapušio. Umjetnik se usredotočio na sliku. Obojica su šutjeli. Neržinovi uzvitlani osjećaji ugodno su ga boljeli. Još je jednom htio položiti prste na mjesto gdje je na oproštaju dodirnuo ruke svoje žene, njene nadlaktice,
zatiljak, kosu. Godinama živiš bez onoga, što je ljudima na zemlji dano. Ostala ti je sva inteligencija koju si posjedovao, uvjerenja, ako si bio dovoljno zreo da ih prije toga stekneš, a iznad svega, spremnost da se žrtvuješ i briga za dobrobit čovječanstva. Atenskom građaninu ti bi izgledao pravi ideal čovječanstva. Ali u tome nema srži. Ljubav žene, koja ti je uskraćena, čini ti se vrednija od bilo čega na svijetu. Jednostavne riječi "ljubiš li me?" i "ljubim te", izrečene pogledom ili šapatom ispunjaju dušu tihom radošću. Zaista je šteta što je nije odlučno poljubio na samom početku posjete. Jer sad taj jedan poljubac nikako više ne može dobiti. Usne njegove žene nisu bile kao nekad. Bile su nekako slabašne. I kako je samo umorno izgledala! Kako se osjećalo da je izmučena i proganjana, dok je govorila o razvodu. Legalan razvod - što bi to značilo? Gleb bi bez oklijevanja razderao službeni dokument. Ali on je upoznao život s mnogih i najgorih strana, i dobro je znao da događaji imaju svoju vlastitu neumoljivu logiku. Ljudi nikad ni ne sanjaju da će iz njihovih sasvim običnih postupaka proisteći posljedice, koje su potpuno suprotne onome što su namjeravali. Tako će biti i s Nadjom. Ona će se razvesti da bi izbjegla proganjanju. Kad jednom bude razvedena, neće čak ni opaziti nešto neobično u ponovnoj udaji. Osjetio je na neki način, kad mu je ono posljednji put mah-nula rukom bez prstena, kako mu se srce steže, predosjećajući da tako ljudi jedno drugome kažu zbogom zauvijek. Neržin je dugo vremena šutke sjedio, zatim je napokon došao k sebi. Obilje radosti koje je osjetio poslije posjete sleglo se i nadomjestila su ga sumorna razmatranja; misli su opet našle staru ravnotežu, i opet je bio osuđenik. "Ovo ti pristaje", rekla je. Drugim riječima, zatvor. Bilo je nešto istine u tome. Katkad mu uopće nije bilo žao što je pet godina proveo u zatvoru. Te su godine počele same za sebe nešto značiti. Gdje je čovjek mogao bolje upoznati ljude nego ovdje? 248 I gdje bi se moglo bolje razmišljati o sebi? Koliko mu je mladenačkih oklijevanja, koliko krivih početaka prištedjela željezna staza zatvora? Kao što je Spiridon rekao: "Tvoja je volja blago, ali ga đavoli čuvaju." Ili uzmimo ovoga sanjara ovdje, tako neprijemljivog za lakrdije svoga vremena - što je on izgubio time što je zatvoren? Naravno, nije mogao lutati brežuljcima i šumama s kutijom boja. Ali izložbe? Nikad mu nije uspjelo prirediti ni jednu; u pola stoljeća nije izložio ni jednu jedinu sliku u nekoj pristojnoj dvorani. Novac? Ni vani nije za svoje slike dobivao ništa. Obožavaoci njegova djela? Ovdje ih ima više nego ih je tamo ikad imao. Atelje? U slobodi nije imao čak ni ovo hladno stepenište. Morao je stanovati i slikati na istom mjestu: u uskoj dugoj sobi nalik na hodnik. Da bi imao prostora za rad postavio je stolice jednu na drugu i smotao madrac; posjetioci su ga pitali da li seli. Imao je samo jedan stol i kad je na njemu bila namještena mrtva priroda, on i njegova žena morali su jesti sa stolaca dok slika ne bude završena. Za vrijeme rata nije bilo ulja za slikanje. Slikao je sa sunco-kretovim uljem koje je dobivao na karte. Morao je imati zaposlenje da bi dobivao karte, pa su ga poslali u Odjel za kemijsko ratovanje da slika portrete istaknutih žena u
političkim i vojničkim granama. Očekivalo se da naslika deset portreta, ali radio je samo na jednom, i tjerao svoj model u ludilo beskonačnim sjedenjem. Ali nije je uopće naslikao onako kako je to željela komanda, i kasnije nitko nije htio uzeti taj portret koji se zvao "Moskva 1941". A taj je portret zaista pogodio atmosferu 1941. Prikazivao je djevojku u uniformi civilne zaštite. Njena bujna kosa, bakrenasto kestenjaste boje, prosipala se ispod kape sa štitnikom. Glava je bila zabačena, mahnite oči kao da su promatrale nešto užasno, nešto nezaboravno. Bile su ispunjene suzama bijesa, ali tijelo joj nije bilo opušteno u plaču. Ruke napete i spremne za borbu pridržavale su remenje plinske maske, a njena tamnosiva protu-plinska uniforma, s oštrim naborima, srebrnasto je blistala poput srednjovjekovnog oklopa. Okrutnost i plemenitost spajale su se u licu te hrabre komsomolke iz Kaluge, koja nije bila lijepa, ali u kojoj je Kondrašev-Ivanov vidio i prikazao Djevicu Orleansku. Čovjek bi pomislio da je portret bio nalik poznatoj slici pod naslovom "Nećemo zaboraviti! Nećemo oprostiti!". Međutim, ipak su ga se preplašili, nisu ga prihvatili, nisu ga nigdje izložili i godinama je stajao, kao Madona gnjeva i osvete, okrenut prema zidu u njegovoj sićušnoj sobici; tu je stajao sve do dana njegovog hapšenja. Dogodilo se da je neki nepriznati i neobjavljeni pisac napisao roman i pozvao dvadesetak prijatelja da ga čuju. Bio je to književni četvrtak u stilu devetnaestog vijeka. Taj je roman stajao svakoga od prisutnih dvadeset petogodišnju kaznu u kazneno--popravnom logoru. Kondrašev-Ivanov bio je jedan od onih koji su slušali taj buntovnički roman. (On je bio praunuk dekabrista 249 Kondraševa, koji je bio prognan na dvadeset godina i koga je u progonstvu posjetila neka guvernanta Francuskinja, zaljubljena u njega.) Istina, Kondrašev-Ivanov nije otišao u logor. Pošto je potpisao presudu specijalnog suda odveli su ga izravno u Mavrino i dali mu da slika, da proizvodi jednu sliku mjesečno po normi koju mu je postavio Oskolupov. U protekloj godini naslikao je slike koje su ovdje visile, i ostale koje su odnesene. I u čemu je bila razlika? Bio je pedesetogodišnjak s rokom od dvadeset i pet godina pred sobom, i on nije živio, već je proletio kroz tu mirnu zatvorsku godinu, ne znajući hoće li ikada doživjeti još jednu poput nje. Nije obraćao pažnju čime ga hrane, u što odijevaju, niti je primjećivao kad ga prebrajaju s ostalima. Radio je na nekoliko slika odjednom, po nekoliko puta ostavljajući platno i opet mu se vraćajući. Ni jedno još nije doveo do onog stupnja koji umjetniku daje osjećaj savršenstva. Nije čak bio siguran postoji li uopće takav stupanj. Ostavljao bi ih kad bi prestajao u njima nešto vidjeti, kad bi mu se oko na njih naviklo. Ostavljao ih je kad bi ih sve manje bio u stanju popraviti, kad bi opažao da ih umjesto toga kvari. Ostavio bi ih, okrenuo ih prema zidu, prekrio. Odalečio bi se od njih, uspostavio distancu. A kad bi ih opet pogledao novim očima, prije nego ih bez nagrade otpremi da zauvijek vise usred hvalisavog luksuza, umjetnik bi bio ispunjen osjećajem trijumfa. Čak i ako ih nitko više nikad ne vidi - on ih je ipak naslikao. Ponovo koncentriran, Neržin je počeo razgledavati najnoviju sliku Kondraševa - platno u razmjerima egipatskog kvadrata, četiri sa pet. Zvala se "Potok u jesen", ili, kako ju je umjetnik privatno nazivao, "Largo u d-molu". Tihi potok nalazio se na sredini platna. Činilo se da uopće ne teče i površina tek što mu se nije zaledila. Na mjestima gdje je potok bio plitak, smeđe sjene opalog lišća prošarale su dno. Lijeva obala bila je u obliku poluotoka, a desna obala je vijugala u daljinu. Prvi snijeg u krpama ležao je na obje obale, a žućkasto-smeđa trava nicala je tamo gdje se otopio. Dva bijela grma vrbe rasla su uz obalu boje blijedog dima, mokra od otopljenih pahuljica. Ali tu nije bilo žarište slike. U pozadini je bila gusta šuma maslinastocrnih omorika, pred kojima je plamtjela jedna jedina buntovna grimizna breza. Iza njene usamljene, nježne vatre, zimzeleni čuvari stajali su još sumorniji, gusto zbijeni, uzdižući
oštre vrhove prema nebu. Nebo je bilo beznadno izmrljano, a prigušeno sunce tonulo je u oblačni zastor, nemoćno da ga razbije jednom jedinom zrakom. Ali čak ni to nije bio najvažniji elemenat; prije je to bila nepomična voda potoka. Djelovala je kao natočena, kao da ima dubinu. Bila je olovna i prozirna i vrlo hladna. Sadržavala je u sebi ravnotežu između jeseni i zime. I još nekakvu drugu ravnotežu. Umjetnik se usredotočio upravo na tu sliku. Postoji vrhunski zakon stvaralačke aktivnosti koji je Kon-drašev već davno upoznao. On mu se pokušao oduprijeti, ali mu se još jednom bespomoćno pokorio. Po tom zakonu ništa što je prije učinio nije imalo nikakve vrijednosti, ništa nije značilo, nije 250 povećavalo slavu umjetniku. Samo slika koju je slikao toga dana sadržavala je bit čitavog njegovog životnog iskustva, označavala vrhunac njegove sposobnosti, kamen kušnje njegova talenta. A tako je često bila neuspjela! Svaka slika prije nje, baš u trenutku kad bi trebala uspjeti pretvorila bi se također u neuspjeh, ali prijašnji bi se očaj zaboravio, a sad se i ova - prva, kod koje je zaista naučio slikati - počela pretvarati u neuspjeh, i čitav svoj život proživio je uzalud, i nikad nije uopće imao talenta! Voda u potoku zaista je ostavljala dojam kao da je natočena; bila je hladna, duboka i nepokretna - ali sve to nije značilo ništa ukoliko ne uspije izraziti najvišu sintezu prirode. Tu sintezu - razumijevanje, mir, jedinstvo svih pojava - Kondrašev nikad nije našao u sebi, u svojim najsnažnijim osjećajima, ali poznavao ju je i klanjao joj se u prirodi. Je li, dakle, voda na njegovoj slici izražavala taj vrhunski mir ili nije? Čeznuo je da to sazna, i s očajem je bio svjestan da nikad neće saznati. "Znate, Hipolite Mihajliču", reče Neržin polako, "mislim da ću se ipak složiti s vama: svi su ovi krajobrazi zaista Rusija." "A ne Kavkaz?" reče Kondrašev-Ivanov, naglo se okrenuvši. Naočale su mu ostale na mjestu kao da su prikovane. To pitanje, premda nije bilo najvažnije, nije se moglo posve zanemariti. Mnogi su krivo shvaćali Kondraševljeve slike. Ili zato što su bile suviše veličanstvene ili suviše uzvišene, one kao da nisu prikazivale Rusiju već Kavkaz. "Takvih mjesta bi zaista moglo biti u Rusiji", složi se Neržin. On ustade i stane šetati naokolo, gledajući "Jutro neobičnog dana" i ostale krajobraze. "Ali naravno! Naravno!" inzistirao je umjetnik. "Ne samo da bi moglo biti takvih mjesta u Rusiji, nego ih ima. Volio bih da vas odvedem na neka mjesta kraj Moskve - bez pratnje stražara. Štaviše, to ne može biti Kavkaz. Shvatite jedno: publiku je potpuno zaludio Levitan. Poslije Levitana svi smo počeli smatrati našu rusku prirodu bijednom, siromašnom, ugodnom na skroman način. Ali ako je naša priroda samo takva, onda mi recite odakle su u našoj povijesti potekli svi oni hrabri buntovnici, ustanici, Petar Veliki, dekabristi, narodovoljci?" "Željabov! Lenjin!" složi se uzbuđeno Neržin. "Istina je!" Ali Kondraševu nije bila potrebna podrška. I on se počeo uzbuđivati. Mahnuo je glavom i s naočala su mu sijevale munje. "Naša se ruska priroda uzdiže i bjesni, i ne popušta pred tatarskim kopitima!" "Da, da", reče Neržin. "I onaj iskrivljeni hrast ondje - kakav je to do vraga kavkaski hrast? Ako čak i ovdje u najprosvjetlje-nijem mjestu u GULAG-u svatko od nas ... ?" On učini nestrpljivu kretnju rukom. "A u logoru? U zamjenu za dvadeset dekagrama crnog kruha zahtijevaju od nas ne samo duhovni sklad, već i posljednje ostatke savjesti."
Kondrašev-Ivanov uspravi se u punoj veličini. "Nikad! Nikad!" gledao je uvis kao čovjek koga vode na smaknuće. "Ni jedan logor ne smije slomiti duhovnu ljepotu čovjeka." 251 Neržin se hladno nasmije. "Možda ne smije, ali ga ipak lomi! Još niste bili u logoru pa nemojte suditi. Vi ni ne znate kako nas tamo mogu slomiti. Ljudi ulaze, a kad iziđu - ako iziđu - toliko su različiti da ih se više ne može prepoznati. Da, to je dobro poznato: okolnosti određuju svijest." "Ne!" Kondrašev ispruži duge ruke, spreman u tom času da se uhvati ukoštac s čitavim svijetom. "Ne! Ne! Ne! To bi bilo ponižavajuće. Pa zašto onda čovjek živi? I recite mi, zašto su ljudi koji se vole vjerni jedno drugome i kad su razdvojeni? Napokon, okolnosti zahtijevaju da jedno drugog prevare! I kako tumačite razliku u ljudima koji su upali u iste okolnosti, čak u isti logor?" Neržin je bio svjestan prednosti koje mu njegovo iskustvo pruža u usporedbi s fantastičnim shvaćanjima ovog vječno mladog idealista. Ipak nije mogao a da ne poštuje njegove prigovore. "Ljudsko biće", nastavi Kondrašev, "posjeduje već od rođenja stanovitu bit, jezgro, da tako kažemo, ljudskog bića. Svoje "ja". I još uvijek nije sigurno što koga oblikuje: oblikuje li život čovjeka, ili čovjek svojim snažnim duhom oblikuje svoj život! Zato što...", Kondrašev-Ivanov naglo spusti glas i sagne se prema Neržinu, koji je opet sjedio na panju, "zato što se ima prema čemu mjeriti, u nešto se ugledati. Zato što u sebi ima Sliku savršenstva koja se u rijetkim trenucima iznenada pojavljuje. Pred njegovim duhovnim očima." Kondrašev priđe vrlo blizu Neržinu i upita ga šapćući zavjerenički, dok su mu naočale blistale kao da nešto obećaje: "Da vam pokažem?" Tako završavaju sve rasprave s umjetnicima. Oni imaju svoju vlastitu logiku. "Da, naravno." Kondrašev pođe u kut, izvuče malo platno pribijeno na okvir i donese ga, okrenuvši sivu, nenaslikanu stranu prema Neržinu. "Vi ste čuli za Parsifala?" "Nešto u vezi s Lohengrinom." "To mu je otac. čuvar pehara Svetoga Grala." "Wagner je napisao operu, zar ne?" "Trenutak koji sam ja prikazao ne može se naći ni u Wagnera ni u Von Eschenbacha, ali je jedini koji mene zanima. Svaki čovjek može doživjeti takav trenutak kad iznenada ugleda Sliku savršenstva." Kondrašev zatvori oči i ugrize se za usne. Koncentrirao se. Neržin se pitao zašto je slika, koju će sada vidjeti, tako malena. Umjetnik otvori oči. "Ovo je samo studija. Studija za glavnu sliku mog života. Vjerojatno je nikad neću naslikati. Ovo je trenutak kad Parsifal prvi put ugleda dvorac! Dvorac Svetoga Grala!" Postavio je studiju na stalak pred Neržinom ne skidajući po gleda s nje. Tada je podigao ruku do očiju kao da ih štiti od svjet252 la. I zakoračivši unatrag, spotaknuo se o prvu stepenicu i zamalo pao. Slika je bila dva puta toliko visoka koliko široka. Prikazivala je strmi klanac između dvije klisure u planinama. Na obje strmine, slijeva i zdesna, na sliku se uvlačila prašuma, usnula, netaknuta. Neke puzave paprati, neko priljubljeno neprijateljsko grmlje, prilijepilo se uz same rubove klisure. Gore, nalijevo, svijetlo-sivi konj nosio je iz šume jahača u šljemu i ogrtaču. Konj se nije preplašio ponora, i već je podigao kopito spreman da na zapovijed jahača ili zakorači unatrag, ili preskoči na drugu stranu.
Ali konjanik nije gledao u ponor. Zaprepašten gledao je u daljinu gdje je crvenkasto zlatno svjetlo, koje je možda dolazilo od sunca, a možda i od nečega čišćeg od sunca, preplavilo nebo iza jednog dvorca. Izrastajući iz vrhunca planine - koja se uzdizala liticu za liticom - visokih bedema i tornjića, vidljiv i ispod klanca kroz paprat i stabla, stremeći prema nebesima, nestvaran kao da je satkan od oblaka, treperav, neodređen a ipak vidljiv u svom nezemaljskom savršenstvu, stajao je u blistavom oreolu nježnoljubičasti dvorac Svetoga Grala. 253 43 DVOSTRUKI AGENT Osim debelog Gustava ružičastih ušiju, Doronin je bio najmlađi zek u šaraški. Lice mu se još uvijek nije oslobodilo mladenačkih bubuljica. Zbog svoje vedre naravi, prilagodljivosti i spretnosti bio je kod svih omiljen. U onih nekoliko minuta koje je uprava dopuštala za odbojku, Ruska se svim srcem posvećivao igri. Ako bi ljudi kod mreže propustili loptu, bacio bi se iz pozadine da je vrati makar pao i oderao koljena do krvi. Svima se sviđao njegov neobični nadimak, Ruska, koji se pokazao opravdanim kad je poslije dva mjeseca u šaraški kosa, koju su mu obrijali u logoru, izrasla kovrčava i crvena. Dopremili su ga iz logora u Vorkuti zato što je na službenoj GULAG-ovoj kartici bio upisan kao frezer. Ali utvrdilo se da to nije tačno, te su ga brzo nadomjestili pravim stručnjakom. Dvo-jetjosov ga je, međutim, spasio od toga da ga ne vrate u logor, prihvativši se zadatka da ga nauči rukovanju malom sisaljkom za vakuum. Kako je znao oponašati, Ruska je brzo učio. Za njega je šaraška bila poput odmarališta, i želio je tu ostati. U logoru je morao podnijeti svakovrsne nevolje, koje je sada prepričavao sa žarom i veseljem: kako je zamalo umro u rudniku, kako je simulirao groznicu stavljajući vruće kamenje pod pazuho. (Kad su ga pokušali uhvatiti pomoću dva termometra, pronašao je kamenje slične veličine tako da termometri nikad nisu pokazivali razliku veću od jedne desetine stupnja.) Ali prisjećajući se prošlosti sa smijehom - prošlosti, koja će se opet iznova pojavljivati tokom narednih dvadeset pet godina - Ruska je samo vrlo malom broju, a i njima potajno, pripovijedao o svom vrhunskom uspjehu: zavaravanju lovaca na svesavezne kriminalce čitave dvije godine. U raznolikoj gomili stanovnika šaraške Ruska nije bio posebno zamjetljiv sve do jednog rujanskog dana. Toga je dana sa zavjereničkim izrazom lica obišao dvadesetoricu najutjecajnijih zekova u šaraški, one koji su predstavljali javno mnijenje. Svakom je od njih uzbuđeno ispričao da ga je tog jutra major Šikin, oficir službe sigurnosti, angažirao kao doušnika i da je on, Ruska, na to pristao s namjerom da svoj status doušnika iskoristi za opću dobrobit. Usprkos činjenici da je karakteristika Rostislava Doronina bila prošarana s pet lažnih imena, kontrolnih potpisa, slova i šifriranih znakova, koji su ukazivali na to da je opasan, sklon bijegu i da se samo u lisicama može premještati s mjesta na mjesto - major šikin, živo želeći da poveća svoj štab doušnika, zaključio je da će Doronin, budući da je mlad, nestabilan, da mu je stalo do toga da ostane u šaraški, biti prema tome lojalan oficiru službe sigurnosti. Potajno pozvan u šikinov ured - ljude bi prvo pozvali u sekretarijat i kazali im: "Da, da,-atiđite do majora Šikina" - ostao je tamo tri sata. Za to vrijeme, slušajući dosadne direktive i tumačenja njihovog "kuma", Ruskine oštre oči proučavale su ne samo majorovu veliku glavu obraslu kosom koja je posijedjela od prikupljanja denuncijacija i kleveta, njegovo tamno lice, sitne ručice, dječačke cipele, mramornu pisaću garnituru na stolu i svilene zastore na prozorima, već je također pročitao, odozgo nadolje, iz udaljenosti od čitava dva metra, naslove na fasciklima i papirima pod staklom na šikinovom stolu. Osim toga, uočio je koje dokumente očigledno drži u sefu, a koje zaključava u stol. Dok je primjećivao te stvari, Ruska je nepomično gledao svojim modrim očima u majorove i kimao glavom u znak pristanka. Iza te modre nevinosti već su se
rađali pustolovni planovi, ali oficir službe sigurnosti, navikao na sivu monotoniju ljudske pokornosti, nije to mogao pogoditi. Ruska je shvatio da ga šikin može vratiti u Vorkutu ako ne pristane da bude doušnik. Ruska i čitava njegova generacija bila je odgojena u uvjerenju da je "samilost" sramotan osjećaj, da se "dobroti" treba smijati, da je "savjest" popovski izraz. Istovremeno učili su ih da je biti doušnik patriotska dužnost, najbolje što čovjek može učiniti da bi pomogao osobi koju denuncira i da bi pridonio zdravlju društva. Istina, sve to nije prodrlo do Ruske, ali je ipak ostavilo traga. Za njega sad nije bilo glavno pitanje koliko je opako ili neprihvatljivo biti doušnik, već do čega bi to moglo dovesti. Već obogaćen burnim doživljajima, brojnim zatvorskim poznanstvima i strastvenim zatvorskim raspravama, ovaj mladić mogao je zamisliti i situaciju, kad se svi ti arhivi otvaraju a svi ovi šikini predaju sramotnom sudu. Tako je shvatio da bi, na duži rok, bilo jednako opasno surađivati s "kumom", kao što bi isprva bilo opasno odbiti. Ali osim tih okolnosti, Ruska je bio strastveni kockar. Dok je odozgo nadolje čitao zanimljive papire pod staklom na šikinovom stolu, drhtao je u iščekivanju igre za visoki ulog. Već mu je bilo dosta nedostatka aktivnosti u udobnoj šaraški! I kad je, da bi to sve izgledalo realno, utvrdio kolika će mu biti plaća, gorljivo je prihvatio. Pošto je Ruska otišao, šikin, zadovoljan svojom psihološkom pronicavošću, hodao je amo-tamo po svom uredu lomeći sićušne 255 ručice; tako oduševljeni doušnik obećavao je bogatu žetvu denuncijacija. Istovremeno je Ruska, ništa manje zadovoljan, obilazio povjerljive zekove priznajući da je pristao da bude doušnik iz sportskog duha - i da će proučavati metode oficira službe sigurnosti i razotkriti prave doušnike. Zekovi, pa čak i stariji, nisu se mogli prisjetiti sličnoga priznanja. Nepovjerljivo su pitali Rusku zašto riskira glavu i hva-liše se time. On je odgovorio: "Kad čitavoj toj bandi budu sudili, svjedočit ćete u moju korist." Svaki od dvadeset zekova koji je to saznao rekao je još jed nom ili dvojici, ali nitko nije denuncirao Rusku "kumu". Tako je pedeset ljudi dokazalo da su besprijekorni. Taj je događaj dugo vremena uzbuđivao šarašku. Zekovi su vjerovali Ruski. Oni su mu i dalje vjerovali. Ali kao uvijek, događaji idu svojim vlastitim neumoljivim tokom, šikin je zahtijevao materijal, što je značilo denuncijacije. Ruska mu je nešto morao dati. Obilazio je svoje istomišljenike i bunio se: "Gospodo! Zamislite samo koliko denuncijacija mora da pristiže, kad ja još ne radim ni mjesec dana, a Šikin me već tjera kao lud. Molim vas uživite se u moj položaj. Dajte mi nešto materijala." Neki nisu htjeli s njim uopće imati posla, drugi su mu pomogli. Jednodušno je odlučeno da se uništi stanovita dama koja je tamo radila samo iz pohlepe, da bi još umnožila tisuće rubalja koja je njen muž donosio kući. Prezirala je zekove i izjavila da bi ih sve trebalo postrijeljati. Rekla je to među ostalim slobodnim suradnicima, ali su zekovi za to ubrzo čuli. Sama je uvalila dva zeka, jednoga zbog veze s jednom od djevojaka, a drugoga zato što je pravio kovčeg iz državnog materijala. Ruska ju je nemilosrdno oklevetao, izvijestivši da šalje pisma za zekove i krade kondenzatore iz ormara. I premda nije šikinu podnio ni jedan jedini dokaz, i premda je suprug te žene, pukovnik MVD-a protestirao, ipak je moć tajne denuncijacije, koja je tako neodoljiva u našoj domovini postigla svoju svrhu, gospođu su otpustili, te je otišla sva u suzama. Katkada je Ruska izvještavao i o zekovima, o beznačajnim i bezazlenim stvarima, upozorivši ih unaprijed. Zatim ih je prestao upozoravati, i ništa nije govorio. Oni ga nisu ni pitali. Instinktivno su shvatili da on još uvijek denuncira - ali stvarima, koje ne želi priznati.
I tako je Rusku zadesila uobičajena sudbina dvostrukih agenata. Kao i prije, nitko ga nije prijavio ni izvijestio o igri koju igra, ali su ga stali izbjegavati. Činjenica da im je potanko ispripovijedao kako šikin drži specijalni raspored pod staklom na svom stolu koji pokazuje raspored kad doušnici mogu ući bez poziva, i po čemu ih se može razotkriti - na neki način nije mogla kompenzirati njegovu pripadnost svećenstvu doušnika. Neržin, koji je volio Rusku i divio se njegovim spletkama, nije ni slutio da ga je upravo Ruska prijavio da ima primjerak Jesenjina. Ruska nije mogao predvidjeti da će gubitak te knjige Neržinu nanijeti toliko bola. Računao je da knjiga pripada Ner-žinu, da će i tako biti otkrivena, da mu je nitko neće oduzeti, a 256 da će umjesto toga Šikina navesti na krivi trag optužbom da je knjigu u Neržinovom kovčegu vjerojatno donio neki slobodni namještenik. Još uvijek sa slatko-slanim okusom Klarina poljupca na usnama, Ruska je izišao na dvorište. Snijeg na lipama podsjećao ga je na cvat, i zrak je bio topao kao u proljeće. Tokom dvije godine njegovih podzemnih lutanja, dok su mu sve mladenačke misli bile usredotočene na to da zavara detektive koji ga traže, on nikad nije tražio ženinu ljubav. Pošao je u zatvor nevin i noću ga je ta činjenica tištala poput teškog tereta. Ali vani, u dvorištu, pogled na dugačku, nisku zgradu uprave podsjetio ga je da narednog dana za vrijeme ručka namjerava prirediti predstavu. Došlo je vrijeme da to objavi; nije to mogao učiniti ranije jer bi plan mogao propasti. Obuzet Klarinim divljenjem, koje ga je činilo trostruko sposobnim i inteligentnim, ogledao se oko sebe i ugledao Rubina i Neržina posve na kraju dvorišta za šetnju, kraj velike lipe dvostruka debla, i odlučno krenuo prema njima. Kapa mu je bila nakrivljena ustranu tako da mu je kovrčava kosa povjerljivo bila izložena blagome danu. Dok se približavao, Rubin mu je bio okrenut leđima, a Neržin licem. Očigledno nisu raspravljali o nevažnim sitnicama, jer je Neržin bio sumoran i vrlo ozbiljan. Kad im se Ruska približio Neržin ga nije pogledao, nije ni najmanje izmijenio izraz lica ili prekinuo ritam govora, nije kimnuo, ali bilo je jasno da riječi koje je Ruska čuo nisu bile dio njihova razgovora: "Uopće, ako kompozitor previše piše, uvijek imam predrasuda prema njemu. Na primjer, Mozart je izbacio četrdeset i jednu simfoniju. Može li sve to biti solidno?" Ne, nisu mu vjerovali. Naravno, sama promjena teme kazala je Rubinu da se netko približava, te se on okrenuo. Vidjevši Rusku on reče: "Slušajte, mladiću, što vi mislite - mogu li genij i opačina postojati jedan kraj drugoga?" Ruska pogleda Rubina i ne trudeći se da glumi. Lice mu je zračilo čistoćom i nestašlukom. "Po mom mišljenju ne, Leve Grigoriču. Ali već neko vrijeme svi me izbjegavaju kao da su se u meni udružile te kvalitete. Gospodo, došao sam vam nešto predložiti: da li biste voljeli da vam sutra, za vrijeme ručka, prodam sve Jude baš u onom trenutku kad primaju svojih trideset srebrnjaka?" "Kako je to moguće?" "Pa vi valjda znate glavni princip pravednog društva, da svaki trud mora biti nagrađen? Sutra će svaki Juda primiti svojih trideset srebrnjaka za treći kvartal godine." Neržin se tobože zaprepasti. "Kakva netačnost! Već su odradili četvrti, a oni tek plaćaju za treći? Čemu to odugovlačenje?" "Niz ljudi mora odobriti isplatni nalog", protumači Ruska kao da se ispričava. "I ja ću dobiti svoje." "I tebe plaćaju za treći?" upita Rubin iznenađeno. "Napokon, radio si samo pola kvartala."
"Pa što onda? Istakao sam se u radu!" reče Ruska gledajući obojicu s umilnim, otvorenim smiješkom. 17 U prvom krugu 257 "I baš tako, u gotovini?" "Ne, zaboga. Novčanom uputnicom koju šalje neka izmišljena osoba; novac je položen na bankovni račun. Upitali su me u čije ime da pošalju. Rekli su: "Želite da dođe od Ivana Ivanoviča Ivanova?" Taj kliše me je strašno smetao. Upitao sam: "Ne bi li moglo od Klave Kudrjavceve?" Napakon, lijepo je misliti da se neka žena brine za tebe." "I koliko se-dobiva za kvartal?" "To je ono najlukavije! Prema platnom spisku, dobiva se sto i pedeset rubalja za kvartal. Ali iz razloga pristojnosti, novac valja slati poštom, a neumoljiva pošta oduzima tri rublja za taksu. Svi "kumovi" tako su pohlepni da ne žele dodati ništa iz vlastitog džepa, i tako lijeni, da ne predlažu da se plaća doušnika povisi za tri rublja. Budući da ni jedna normalna osoba ne bi nikad poslala tako čudnu, nezaokruženu svotu poštom, te tri rublje koje nedostaju Judin su pečat. Sutra za vrijeme ručka možete se svi okupiti oko upravne zgrade i pogledati novčane uputnice svih koji iziđu iz ureda službe sigurnosti. Ova bi zemlja morala upoznati svoje cinkaroše, zar ne, gospodo?" 258 44 ŽIVOT NIJE ROMAN Kad su rijetke pahuljice počele padati jedna po jedna na mračni pločnik ulice Mornarske tišine, s čijeg su asfalta gume automobilista zbrisale sve tragove jučerašnjeg snijega, djevojke u sobi 418 studentskog doma na Strominki pripremale su se za nedjeljno veče. Soba 418 bila je na trećem katu. Devet okana pravokutnog prozora gledalo je na ulicu Mornarske tišine. Uz desne i lijeve zidove stajala su u redu po tri ležaja, visile police od trske s knjigama i noćni ormarići. Dva pisaća stola zauzimala su sredinu sobe, tako da su između njih i kreveta bila samo dva uska prolaza. Stol bliže prozoru nazivali su "disertacijski" i on je bio pretrpan knjigama, bilježnicama, crtežima i gomilama natipkanih stranica. Na jednom uglu je Olenka, svijetla plavuša, sjedila i čitala takve stranice. Malo dalje bio je zajednički stol, za kojim je Muza pisala pismo, a Ljuda je, s ogledalom pred sobom, odmotavala uvijače. Ležajevi su prestajali tik pred zidom na kojem su bila vrata, ostavljajući prostora za vješalice s jedne strane i za umivaonik sakriven zastorom s druge. Trebalo je da se djevojke peru na kraju hodnika, ali njima je to bilo predaleko, hladno i neudobno. Madžarica Eržika ležala je na krevetu do umivaonika i čitala. Na sebi je imala kućnu haljinu koju su djevojke zvale "brazilska zastava". Imala je još i druge zanimljive odjeće u kojoj su njene sobne drugarice uživale, ali kad je izlazila oblačila se vrlo suzdržano kao da se trudi da ne privuče pažnju na sebe. Na to je navikla još onih godina koje je provela u madžarskom ilegalnom pokretu. Krevet do nje pripadao je Ljudi, i bio je u strahovitom neredu. Ljuda je tek čas ranije izišla iz kreveta. Pokrivač i plahta vukli su se po podu, dok je preko jastuka bila pažljivo položena svježe izglačana modra svilena haljina i čarape. Sama Ljuda je za stolom glasno pripovijedala - ne zna se kome, budući da nitko nije ni slušao - kako joj je španjolski pjesnik, koga su odveli iz njegove zemlje još dok je bio dječak, udvarao. U tančine se 259 sjećala restorana u koji ju je odveo, kakav je orkestar svirao, kakva su im predjela i priloge servirali i što su pili. Naslonivši glavu na male okrugle šake, Olenka se trudila da čita i ne sluša Ljudu. Mogla ju je, naravno, prekinuti, ali kako je govorila Olenkina pokojna
majka: "Kloni se svadljivica; s njima ćeš uvijek izvući kraći kraj." Već su ustanovile da je pokušati zaustaviti Ljudu značilo samo još je više raspaliti. Ljuda nije zapravo bila diplomirani student. Završila je Ekonomski institut i došla je u Moskvu da polazi tečajeve za predavače političke ekonomije. Bila je iz obitelji s dovoljno sredstava, i činilo se da te tečajeve polazi uglavnom samo za zabavu. Olenki se znalo smučiti od Ljudinih priča koje su se neprestano kretale oko površnih aspekata života, i gdje se zahtijevalo jedino novac, dokolica i prazna glava; a još joj je bilo odvratnije Ljudino primitivno mišljenje, da se čitav smisao života sastoji od sastanaka i odnosa s muškarcima. Olenka je čvrsto vjerovala da njihova nesretna generacija žena - ona je bila rođena dvadeset treće - naprosto sebi ne može dopustiti da tako promatra život. Prihvatiti takve pojmove značilo je objesiti čitav svoj život na jednu jedinu paučinu, i provoditi svaki dan u iščekivanju da se ona razdere, ili da se ustanovi da nikad zapravo ninašto nije bila pričvršćena. Istina, upravo se takva sedefasta nit pojavila i u Olenkinom životu. Njihala se pred njom kao ljuljačka. Večeras se Olenka spremala da ide na koncert s muškarcem koji joj se vrlo sviđao Paučina je bila tu, i ako je htjela mogla se prihvatiti obim rukama; ali bojala se povući - bojala se povući od straha da ne pukne. Olenka još nije ni počela glačati svoju odjeću za veče. Dovršavala je čitanje - ne iz osjećaja dužnosti, već zato što ju je to istinski privlačilo - treće kopije loše natipkanog izvještaja o iskopavanjima u Novgorodu te jeseni, pošto je Olenka odande otišla. Prešla je na arheologiju dosta kasno, u početku pete godine studija. Htjela je vlastitim rukama raditi na povijesti koliko je to god moguće, i otkako je promijenila predmet studija bila je vrlo zadovoljna svojom odlukom. Toga ljeta imala je sreće da iskopa pismo napisano na brezovoj kori - živi dokumenat iz dvanaestog stoljeća. U tom "njenom" pismu bilo je svega nekoliko riječi: neki muž pisao je svojoj ženi da pošalje Šašku s dva konja na stanovito mjesto, u stanovito vrijeme. Ali za Olenku ti reci koje je iskopala bili su poput znakova trube koji podižu zemlju, i bili su daleko značajniji od visokoparnih fraza u kronikama. Napokon, ta novgorodska domaćica iz dvanaestog vijeka očigledno je bila pismena. Kakva je to bila žena? I kakav je onda grad bio Nov-gorod? Tko je bio Šaška - sin, radnik? I kako su izgledali konji koje je Šaška gonio? To obično domaće pismo vuklo je Olenku sve više u prastare ulice Novgoroda. Uvijek joj je bilo teško obuzdati svoju maštu. Katkada bi čak i u čitaonici zatvarala oči i zamišljala da je zimsko veče, ni olujno ni hladno, i da ona dolaz; u Novgorod saonicama negdje od Tvera, i još izdaleka vidi bezbrojne vatre (jer tada još nisu upotrebljavali luči); i da je i ona 260 sama djevojka iz prastarog Novgoroda, i da joj srce skače od sreće što se poslije dugog odsustva opet vraća u svoj mili, slobodni, bučni, jedinstveni grad od pola milijuna ljudi! Što se Ljude tiče, najuzbudljivije u njenoj priči nisu bile vanjske pojedinosti njenog flerta s pjesnikom. Još u rodnom Voronežu, gdje je bila udata tri mjeseca, a zatim imala čitav niz drugih muškaraca, Ljuda je uvijek žalila što je njena nevinost nekako prebrzo prošla. I tako je ovjde od početka poznanstva sa španjolskim pjesnikom izigravala ulogu nevine djevice, praveći se da je stidljiva i dršćući pri najmanjem dodiru. Kad ju je zaprepašteni pjesnik molio za njen prvi poljubac u životu zadrhtala je i prešla iz veselja u razočarenje, i nadahnula pjesnika da napiše pjesmu dugu dvadeset četiri stiha, ali na žalost ne na ruskom. Muza, nezgrapno debela, grubih crta lica i s naočalima na nosu izgledala je kao da je prešla tridesetu. Premda je smatrala da je neuljudno prekidati Ljudu i moliti je da ušuti, pokušavala je, dok se ta nametljiva i uvredljiva priča odvijala, napisati pismo svojim ostarijim roditeljima u nekom dalekom pokrajinskom gradu. Njena majka i otac još uvijek su se voljeli kao mladenci, i svakog jutra kad bi odlazio na posao, njen bi se tata nekoliko puta okretao i
mahao mami, a mama mu je mahala kroz okance na vratima. Njihova kći voljela ih je na isti način. Nitko joj na svijetu nije bio bliži od njenih roditelja. Voljela im je pisati često i u tančine o svim svojim doživljajima. Ali u ovom trenutku nije bila potpuno prisebna. Već dva dana, od petka uveče, događalo se nešto što je zasjenilo njen neumorni svakodnevni rad na Turgenjevu, rad koji je njoj nadomjestio sve ostale vidove života. Imala je neki odvratan osjećaj - kao da je okaljana nečim prljavim i sramotnim, nečim što se ne može ni sprati, ni sakriti ni bilo kome pokazati - ali s čim je isto tako bilo nemoguće živjeti. Dogodilo se da su je u petak uveče, kad se vratila iz knjižnice i spremala da legne, pozvali dolje u ured doma; tamo su joj rekli: "Izvolite u ovu sobu." Tu su sjedila dva muškarca u civilu, koji su isprva bili vrlo uljudni, i predstavili se kao Nikolaj Ivanovič i Sergej Ivanovič. Ne obraćajući pažnju na kasni sat, zadržali su je čitav sat, dva, tri. Počeli su s pitanjima: s kim stanuje, s kim radi - premda su to sve, naravno, znali isto tako dobro kao i ona. Bez žurbe su govorili o patriotizmu, o društvenoj obavezi svakog znanstvenog radnika da se ne ograniči na svoju usku specijalnost, već da služi narodu sa svim svojim sredstvima i mogućnostima. Muza nije mogla ništa reći protiv toga; sve je to bilo savršeno tačno. Tada su joj braća Ivanovič predložila da im pomogne; to jest da se s jednim od njih sastaje u određeno vrijeme u ovom uredu, ili u sveučilišnom centru za političku propagandu, ili u klubu, ili ma kojem mjestu u sveučilištu, i tu odgovara na stanovita pitanja ili iznosi svoja zapažanja. I tako je započela čitava ta duga, užasna priča. Počeli su s njom govoriti sve oštrije, vikati na nju i zatim joj se uvredljivo obraćati sa "ti": "Hajde, što toliko oklijevaš? Pa ne unajmljuje te neka strana špijunska služba." Potrebna je ona stranoj špijun261 f; skoj službi kao peta noga kobili... Tada su joj najavili da joj neće dopustiti da obrani disertaciju, da će joj upropastiti karijeru ni univerzitetu, jer zemlji nisu potrebni takvi naučni mekušci. To ju je silno uplašilo. Trebalo je da završi studij u lipnju. A njena disertacija bila je gotovo završena. Bila je posve spremna povjerovati da će je izbaciti sa postdiplomskog studija - to njima uopće ne bi bilo teško. Zatim su izvukli pištolj, dodavali ga jedan drugome i, kao slučajno, uperili ga na Muzu. Kad je ugledala pištolj, Muzinog je straha, međutim, nestalo. Jer, napokon, ostati živ, ali izbačen s lošom karakteristikom, gore je od bilo čega. U jedan sat ujutro Ivano viči su joj dopustili da ode da bi o svemu razmislila do utorka, do ovog utorka, dvadeset sedmoga prosinca. I natjerali su je da potpiše izjavu da nikome ništa neće otkriti o ovome što se zbilo. Uvjerili su je da oni sve znaju, i ako bilo kome nešto kaže 0 ovome razgovoru, smjesta će je uhapsiti i osuditi na osnovu izjave koju je potpisala. Kakvu su joj bijednu mogućnost izbora ostavili? Sada je osuđena čekala utorak; nije imala snage za učenje. Sjećala se onih dana u nedavnoj prošlosti kad nije mogla misliti ni o čemu drugome osim o Turgenjevu, kad je nitko nije proganjao, i kad u svojoj ludosti nije shvaćala koliko je sretna. "A ja sam rekla: "Vi Španjolci toliko držite do ljudske časti, ali kad biste me poljubili u usta, bila bih obeščašćena."" Privlačno, premda grubo lice plavokose Ljude izražavalo je očaj osramoćene djevojke. Olenka glasno uzdahne i odloži referat. Htjela je reći nešto zajedljivo, ali se i opet suzdržala. U takvim bi se trenucima njena brada ljupko isturila, a čitavo lice poprimilo neke čvrste, odlučne crte. Namrštivši se popela se na stolicu da ukopča glačalo u "lopovski" utikač nad svjetiljkom koja je visila sa stropa, i koji još nije bio uklonjen pošto je Ljuda završila s glačanjem. Glačala
1 kuhala bila su strogo zabranjena u Strominki: uprava doma neprestano je tragala za tim tajnim utikačima, a, naravno, utikača na zidu nije bilo ni u jednoj sobi. Mršava Eržika ležala je čitavo vrijeme čitajući Izabrana djela Galahova. Ta je knjiga pred njom otvarala svijet uzvišenih, svijetlih likova, blistav, krasan svijet, gdje se svu patnju moglo lako pobijediti. Galahovljeva lica nikad nisu obuzimale sumnje: služiti svojoj zemlji ili ne, žrtvovati se ili ne. Dubina i integritet tih ljudi iznenadili su Eržiku. Priznala je sama sebi da se u onim godinama dok je ilegalno radila u Horthvjevoj Madžarskoj, nikad ne bi brinula zato što nije platila članarinu, kao što su se brinuli mladi komsomolci kod Galahova dok su dizali u zrak vlakove u neprijateljskoj pozadini. Odloživši knjigu i okrenuvši se na bok i ona je počela slušati Ljudu. Ovdje u sobi 418 ona je saznala mnogo nevjerojatnih i proturječnih stvari. Na primjer, čula je za inženjera koji nije htio otići na zanimljiv projekt u Sibir, već je radije ostao u Moskvi prodajući pivo, dok je netko tko je obranio disertaciju još uvijek bio nezaposlen. Eržika je razrogačila oči. "Zar zaista ima nezaposlenih u Sovjetskom Savezu?" Također, izgleda da je, ako je 262 čovjek želio biti prijavljen u Moskvi, morao nekoga dobro potplatiti. "Ali, napokon, to je samo trenutna pojava, zar ne?" pitala je Eržika. (Htjela je reći - "privremena".) Ljuda je završila svoju priču o pjesniku, rekavši da joj, ako se uda za njega, preostaje jedino da izigrava djevicu. I počela je tumačiti kako namjerava postići tu iluziju u prvoj bračnoj noći. Izraz patnje pojavi se na Muzinom licu. Nije se mogla suzdržati i lupila je šakom o stol. "Ma čuješ! Koliko je junakinja u svjetskoj literaturi zbog toga..." "Zato što su bile bu-dale\" veselo odvrati Ljuda, zadovoljna što je netko sluša. "Zato što su vjerovale u gluposti. To je tako jednostavno!" Olenka prostre pokrivač na jednom kraju zajedničkog stola i dodirne glačalo. Nedavno sašiveni sivosmeđi kaputić i odgovarajuća suknja bili su sve što je imala. Olenka se snalazila na krumpiru i kaši, i još od početka rata nije pamtila da je ikad bila sita. Ako se mogla prokrijumčariti ne plativši četrdeset kopjejaka u trolejbusu, krijumčarila se. Ali ovaj kostim bio je prvoklasan; na njemu nije bilo ničega što ne bi bilo kako treba. Bilo bi joj lakše spaliti vlastito tijelo nego ovaj kostim. Uzevši sve u obzir, Ljuda nije bila posve sigurna da li bi trebalo da se uda za pjesnika: "On nije član Saveza sovjetskih pisaca; piše samo na španjolskom; i ne mogu zamisliti kako će to ići s njegovim honorarima." Eržika je bila tako zapanjena da je spustila noge na pod. "što?" upita ona. "I ti... i u Sovjetskom Savezu se također udaju iz materijalnih razloga?" "Naviknut ćeš se, i razumjeti", rekla je Ljuda stresajući glavu pred ogledalom. Skinula je uvijače i obilje plavih uvojaka treperilo joj je na glavi. Samo jedan takav uvojak bio bi dovoljan da uhvati u zamku mladog pjesnika. "Djevojke, došla sam do slijedećeg zaključka...", započne Eržika, ali primijeti kako Muza čudnovato bulji u pod kraj njenih stopala, i ona se prekine i naglo podigne noge. "što? Je li protrčao?" povikala je prestrašeno. Djevojke su joj se nasmijale. Ništa nije protrčalo. U sobi 418 čak i danju, a posebno noću, užasni ruski štakori trčali su po podu, cvileći i grebući kandžama. Za svih onih godina dok se ilegalno borila protiv Horthvja, Eržika se nikad ničega nije toliko bojala kao što se sada bojala da će joj ti štakori skočiti na krevet i pretrčati preko nje. Danju, usred smijeha njenih prijateljica, njenog je straha nestajalo, ali noću bi se sva umotala u pokrivač, pokrila se preko glave i zaklinjala se da će, ako pozivi do jutra, otići iz Strominke. Nadja, kemičarka, donijela je otrov i posipali su ga po uglovima. Štakori su se na neko vrijeme povukli, ali onda su se opet vratili. Prije dva tjedna došlo je do krize: naravno da se baš Eržiki moralo dogoditi da, dok je ujutro uzimala vodu iz vjedra, zahvati u svoju šalicu
malog utopljenog štakora. Tresući se od gađenja i prisjećajući se njegove mirne male njuškice, Eržika je istog dana otišla u madžarsku ambasadu i zamolila da je presele u poseban stan. Ambasada je proslijedila 263 ili molbu Ministarstvu vanjskih poslova SSSR-a; Ministarstvo vanjskih poslova proslijedilo ju je Ministarstvu višeg obrazovanja; Ministarstvo višeg obrazovanja predalo ju je rektoru Sveučilišta, koji se obratio pitanjem Administrativnom i ekonomskom sektoru; sektor je odgovorio da nema privatnih stanova, i da nije bilo pritužbi na štakore u Strominki. Prepiska se opet vratila istim putem, kroz iste kanale. Ipak je ambasada Eržiki dala nade da će dobiti sobu. Sad je Eržika, obgrlivši koljena, sjedila u svojoj brazilskoj zastavi poput neke egzotične ptice. "Djevojke, djevojke", rekla je žalosno svojim pjevuckavim glasom. "Ja vas sve toliko volim! Ni za što vas ne bih ostavila - osim zbog štakora." To je bila samo djelomična istina. Ona je zaista voljela djevojke, ali Eržika ni jednoj od njih nije mogla povjeriti svoju brigu zbog sudbine Madžarske, tako usamljene na evropskom kontinentu. Od procesa Laszlu Rajku nešto se neshvatljivo događalo u njenoj domovini. Govorkalo se da su komunisti s kojima je radila u pokretu otpora uhapšeni. Jedan Rajkov rođak, koji je također studirao na moskovskom sveučilištu i još neki madžarski studenti koji su bili s njim, bili su pozvani natrag u Madžarsku, i ni jedan od njih se nije javio. Začulo se poznato kucanje na vratima, koje je značilo: "Ne skrivajte glačalo, domaći su." Muza je ustala i odšepesala do vrata - koljeno ju je boljelo od ranog reumatizma. Podigla je rezu. Brzo je ušla Daša, krupna djevojka velikih, pomalo iskrivljenih usta. "Djevojke", nasmijala se, ne zaboravivši da zakračuna vrata za sobom. "Upravo mi je uspjelo da umaknem jednom kavaliru. Pogodite kome!" "Ti imaš toliko kavalira?" upita Ljuda iznenađeno, čeprkajući po svom kovčegu. Zaista, sveučilište se polako, mamurno oporavljalo od rata kao od teške nesvjestice. Na postdiplomskom studiju bilo je malo muškaraca i svakome je, na jedan ili drugi način, nešto nedostajalo. "Čekaj malo!" poviče Olenka uključujući se u duh igre i podigavši ruku. Upitno je pogledala Dašu. "Je li to bio "Vilica"?" "Vilica" je bio student na postdiplomskom studiju, koji je tri puta za redom pao na ispitu iz dijalektičkog i historijskog materijalizma, te su ga izbacili sa studija kao beznadnog idiota. "Konobar", poviče Daša, skidajući šubaru sa zaklopcima za uši s tamne kose i vješajući je na kuku. Nije skidala kaput s ovratnikom od janjećeg krzna, koji je tri godine prije toga kupila na kupone u sveučilišnom centru, već je i dalje stajala kod vrata. "A - on!" "Vozila sam se tramvajem i on je ušao", smijala se Daša. "Smjesta me je prepoznao. "Gdje silazite?" upitao je. I nisam se imala kamo sakriti. Zajedno smo sišli. "Više ne radite u onom kupalištu, zar ne? Išao sam nekoliko puta, ali vas nema."" "Onda si mu morala reći...", Dašin je smijeh bio zarazan i zahvatio je Olenku poput plamena. "Morala si reći... morala si 264 reći...!" Ali nije mogla izgovoriti što je htjela i, hihoćući se, spustila se na krevet. "Kakav to konobar, kakvo kupalište?" raspitivala se Eržika.
"Morala si reći...", provali Olinka, ali novi napad smijeha ju je spriječio da govori. Rukama i prstima nastojala je izraziti ono što nije nikako mogla izreći. I Ljuda se nasmijala, pa čak i Eržika, koja još uvijek ništa nije razumjela. Čak i Muzino ozbiljno, ružno lice razvedrio je smiješak. Skinula je naočale i očistila ih. ""Kamo idete?" pitao je. "Koga poznajete u studentskom domu?"" Daša se gušila od smijeha. "Rekla sam: "Poznajem tamo podvornicu. A ona mi - ona mi plete rukavice ..."" "što?" "Rukavice!" "Ali recite mi, htjela bih znati! Kakav to konobar?" molila je Eržika. Pljesnuli su Olenku po leđima. Ona bi uvijek vrlo lako pras-liula u smijeh. Ali taj smijeh nije bio samo izraz mladenačke vitalnosti; ona je vjerovala da je smijeh dobar i za onoga tko se smije i za onoga tko ga sluša, i da je samo onaj, tko je u stanju smijati se od srca, uistinu sposoban za život. Smirile su se. Glačalo je bilo toplo. Olenka je odmah počela prskati kaputić vodom i spretno ga pokrila bijelom krpom. Daša je skinula kaput. U tijesnom sivom puloveru i jednostavnoj suknji sa čvrsto stegnutim pojasom jasno se vidjelo kako je gipka i lijepo oblikovana, kako može čitav dan raditi bilo kakve fizičke poslove a da se ne umori. Odmaknuvši šareni pokrivač pažljivo je sjela na rub svog kreveta, koji je bio namješten s pobožnom pažnjom - s obiljem jastuka i jastučića u čipkastim navlakama, dok su na zidu iznad kreveta bile prikucane izvezene prostirke. Ona ispriča Eržiki: "Bilo je to prošle jeseni, za onih toplih dana prije zime... Napokon, gdje da nađeš ženika? Kako ćeš sklopiti poznanstvo? Ljuda me savjetovala: idi i prošetaj u Sokolniki, ali sama. Rekla je da djevojke sve pokvare kad idu u parovima." "Tačno!" reče Ljuda. Ona je pažljvo čistila mrlju na vršku cipele. "Neobično je vidjeti djevojku samu. I nehotice, čovjek poželi da joj se približi." "I tako sam i učinila", nastavi Daša, ali u glasu joj se više nije osjećalo veselje, "šetala sam naokolo i onda sjela. Gledala sam stabla. I zaista je netko zgodan sjeo kraj mene. Tko je to bio? Utvrdilo se da je konobar u bifeu. A ja? Bilo me stid priznati da sam na postdiplomskom studiju. "Učena baba" je strašilo za muškarce ..." "Ma hajde, nemoj tako govoriti! Vrag zna kamo te može dovesti takav stav!" prigovori Olenka brzo i ljuti to. U ovom svijetu, takG opustošenom i prorijeđenom željeznim koracima rata, crna je praznina zjapila na mjestima gdje su se muškarci njihove dobi - ili pet, deset, ili petnaest godina stariji - morali šetati i smiješiti se. A uz taj grubi i besmisleni naziv, koji je izmislila neka nepoznata osoba, "učena baba", bilo je ne265 moguće uživati i u onoj jednoj sjajnoj zraci svjetla koja im je preostala, koja ih je dozivala i vodila naprijed. "... a ja sam rekla da radim kao blagajnica u kupalištu. Neprestano mi je dosađivao i htio saznati u kojem i u kojoj smjeni. Jedva sam se izvukla ..." Dašu je posve napustila njena veselost i živahnost. U tamnim joj se očima nazirala tjeskoba. Čitav je dan učila u Lenjinovoj knjižnici, zatim je pojela neukusan i oskudan obrok u blagovaonici i vratila se umorna kući, praznoj nedjeljnoj večeri koja ništa nije obećavala. Nekada je, u srednjim razredima, dok je polazila prostranu drvenu školu u njihovom selu, uživala u dobrom učenju. Bilo joj je također drago što, koristeći se fakultetom kao izlikom, može dobiti pasoš i prijaviti se u gradu. Ali sad je već bila starija, a neprekidno je učila osamnaest godina. Od učenja ju je
boljela glava. A čemu je zapravo studirala? Ženska je sreća jednostavna: roditi dijete; ali nije bilo nikoga tko bi joj ga mogao dati, nikoga za koga bi ga mogla roditi. Zamišljeno se njišući, u općoj tišini koja je zavladala, Daša izgovori svoju omiljenu izreku: "Ne, djevojke, život nije roman." Istina je, na njihovoj traktorskoj stanici bio je jedan agronom. Pisao je Dasi, molio je da se uda za njega. Ali ona se spremala da diplomira i čitavo bi selo reklo: "Pa zašto je ta djevojka studirala - da se uda za agronoma? - To može svaka predrad-nica s polja." S druge strane, Daša je osjećala da čak ni kao kandidat nauka ipak ne može zakoračiti u društvo koje je željela; nije bila dovoljno lakomislena i bezbrižna - poput drske Ljude. Gledajući je ljubomorno, Daša reče: "Ljuda, savjetujem ti da opereš noge." Ljuda pogleda noge. "Misliš?" Ali voda se mogla ugrijati samo na kuhalu koje je sad bilo sakriveno, a glačalo je zauzelo tajni utikač. Daša je željela otjerati svoju tugu nekakvim radom. Sjetila se da je kupila rublje koje nije bilo njene veličine, ali morala ga je uzeti dok ga je uopće bilo. Sad ga je izvukla i počela prepravljati. Svi su šutjeli. Stol se klimao pod glačalom. Muza se mogla potpuno koncentrirati na svoje pismo. AH ne, to joj nije polazilo za rukom. Muza pročita još jednom posljednje rečenice koje je napisala. Izmijeni jednu riječ. Ponovo ispiše neka nejasna slova. Ne, to pismo nije ispalo dobro! Pismo je bilo laž, i mama i tata će to smjesta osjetiti. Razumjet će da se stvari loše odvijaju po njihovu kćer, da se nešto strašno dogodilo. Ali zašto, pitat će se oni, zašto Muza o tome otvoreno ne piše? Zašto po prvi put laže? Da nikoga nije bilo u sobi, Muza bi briznula u plač. Naprosto bi naglas plakala, i možda bi joj to bar malo olakšalo položaj. Ali ovako, mogla je samo odbaciti pero i držati glavu u rukama, skrivajući lice pred svima. Dakle, tako je to! Životna odluka, a nemaš se s kim posavjetovati. Nije bilo nikoga kome bi se mogla obratiti za pomoć. I tako će se u utorak opet suočiti s ona dva samouvjerena muškarca, s njihovim glatkim riječima, spremnim na sve moguć266 I nosti. Vjerojatno tako prodire u tijelo krhotina granate - strana, čelična, naizgled mnogo veća nego što jest. Kako bi dobro bilo živjeti bez tog čeličnog komada u grudima! A ipak, ne može ga se ukloniti; sve je gotovo. Jer oni neće popustiti. Ali nećeš ni ti popustiti! Nećeš popustiti, jer kako bi mogla suditi o ljudskim osobinama Hamleta i Don Quijotea, neprestano svjesna da si doušnik, da imaš konspirativno ime, nešto kao "Romaška" ili "Trezor-ka", i da moraš prikupljati materijal protiv ovih djevojaka ili protiv svog vlastitog profesora? Trudeći se da to nitko ne primijeti, Muza obriše suze s očiju. Olenka je već završila s glačanjem suknje. Na redu je bila krem bluza s ružičastom dugmadi. "Gdje je Nadja?" upita Daša. Nitko ne odgovori. Nitko nije znao. Ali Daša je, šijući, čvrsto odlučila da govori o Nadji: "Šta mislite, koliko može žena tako živjeti? U redu, nestao je u borbi. Pa već je pet godina otkako je rat završio. Čovjek bi pomislio da je već vrijeme da s tim prekine, zar ne? Da se opet vrati u život." "Što to govoriš! što to govoriš!" uskliknu Muza bolno, podigavši ruke. Široki rukavi njene sive karirane haljine skliznuli su do lakata, otkrivajući mlohave bijele ruke. "Samo je to ljubav! Prava ljubav seže i preko groba." Olenkine pune, vlažne usne izrazile su neslaganje. "Preko groba? To je transcendentalna ideja, Muza. čovjek može sačuvati nježne uspomene, zahvalno sjećanje - ali ljubav?" "Za vrijeme rata", prekine Eržika, "mnoge su ljude odveli daleko, preko oceana.
Možda je i on tamo negdje, živ." "Mogao bi biti", složi se Olenka. "U tom slučaju, može se nadati. Ali Nadja je od onih priroda koje dokraja uživaju u vlastitoj tuzi. I to samo u vlastitoj. Ljudi poput nje moraju uvijek zbog nečega tugovati: to im je potrebno." Daša je prestala siti, dokono držeći iglu nad šavom i čekala dok sve nisu završile. Znala je, kad je započela taj razgovor, kako će ih sve iznenaditi. "Slušajte, djevojke", reče ona. "Nadja nas neprestano vara. Niti ona vjeruje da joj je muž mrtav, niti se nada njegovom povratku. Ona zna da joj je muž živ. A zna čak i gdje je." Djevojke su bile zaprepaštene. "A gdje si to saznala?" Daša ih pobjedonosno pogleda. Zbog njene neobične oštrine zapeižanja, soba ju je nazvala "isljednikom". "Dovoljno je samo znati slušati. Je li ikad, i jedan jedini put, govorila o njemu kao o mrtvom? Ne. Ona se čak trudi da ne kaže "bio je", i nekako joj polazi za rukom da ne kaže ni "bio je", ni "jest". Jer da je nestao, mogla je bar jednom o njemu govoriti kao o mrtvom." "Pa onda, što je s njim?" "što!" poviče Daša, potpuno odloživši šivanje. "Zar to nije jasno?" Ne, nije im bilo jasno. "On je živ, ali ju je ostavio. A ona se stidi da to prizna! To je ponižavajuće! I zato je izmislila ovo - "nestao"." 267 "Vjerujem, vjerujem!" složi se Ljuda, ispirući usta iza zastora. "To znači da se žrtvuje zbog njegove sreće!" usklikne Muza. "To znači da zbog nekog razloga mora šutjeti, i da se ne smije udati!" "Da, to je posve tačno; pametna si ti, Daška!" reče Ljuda izišavši iza zastora bez kućne haljine, samo u kombinezonu, golih nogu, tako da joj je tijelo izgledalo još više i ljepše. "Ona se izjeda u sebi, i zato se i pravi nekakva svetica, vjerna lesu. Vraga se ona žrtvuje; dršće od želje da je netko miluje, ali nitko je neće! Napokon, dosta je da djevojka prošeta ulicom i svi se okreću da je pogledaju - ali ona, baš da se nekome i baci u naručaj, ipak je ne bi htio." Pošla je natrag iza zastora. "Ali valjda se baš ne mora željeti da se ljudi za tobom okreću i gledaju te!" prigovori Olenka vatreno. "Mora se uzdići iznad toga!" "Ha, ha!" odvrati Ljuda. "Tebi je lako tako misliti, zato što se ljudi zaista okreću za tobom." "Ali, ščagov je posjećuje", reče Eržika, mučeći se s izgovorom ruskog glasa "šč". "Posjećuje je - to još ništa ne znači!" reče nevidljiva Ljuda s uvjerenjem. "Mora zagristi!" "Kako to misliš "zagristi"?" reče Eržika ne shvaćajući. Sve su se nasmijale. "Ne, ti hoćeš reći", reče Daša i dalje ustrajući kod svog mišljenja, "da se možda ona još uvijek nada da će joj se muž vratiti od te druge žene." Na vratima se čulo dogovoreno kucanje: "Ne skrivajte glačalo, domaći." Sve su ušutjele. Daša je povukla zasun. Nadja je ušla, vukući noge, lica umornog i ostarjelog kao da potvrđuje najgore Ljudine poruge. Čudnovato, nije ni pozdravila prisutne, nije čak ni rekla: "Evo me, tu sam", ili "šta je nova, djevojke?" Objesila je kaput i pošla prema svom krevetu.
U ovom trenutku za nju ne bi bilo ništa teže nego reći nekoliko uljudnih, besmislenih riječi. Eržika je čitala. Olenka je završila s glačanjem i opet su upalile stropnu svjetiljku. Nitko nije znao što da kaže. Da bi prekinula neugodnu šutnju, Daša, koja se opet prihvatila šivanja, reče: "Ne, djevojke, život nije roman." 268 45 STARA DJEVOJKA Poslije svog posjeta Glebu, Nadja je željela biti samo s ljudima koji su jednako nesretni kao ona, razgovarati samo o onima, koji sjede iza rešetaka. Iz Lefortova krenula je ravno u Krasnu Presnju preko čitave Moskve da prenese Sologdinovoj ženi tri svete riječi njenog muža. Ali nije je našla kod kuće, što nije bilo čudno: nedjelja je bila jedini dan u tjednu kad je Sologdinova žena mogla obaviti razne poslove vani, za sebe i za svog sina. A Nadja nije mogla ostaviti poruku kod susjeda: Sologdinova joj je rekla, i to nije bilo teško vjerovati, da su susjedi protiv nje i da je uhode. Iako se Nadja uspinjala strmim mračnim stepenicama brzo, uzbuđena pri pomisli da će razgovarati s tom ženom, koja je dijelila njenu tajnu tugu - silazila je ne samo razočarana, već naprosto očajna. I kao što se slike polako pojavljuju na praznom papiru u tamnoj komori fotografa, sve one mračne misli i predodžbe koje su se rodile u zatvoru, sad su izronile i počele tištati Nadjino srce. Rekao je - da, zaista je rekao - "Nemoj se iznenaditi ako me otpreme odavde, ako moja pisma prestanu dolaziti." Mogli bi ga otpremiti! Tada bi čak i ove posjete, jednom godišnje, prestale? A što bi bilo s njom? I rekao je nešto o donjim slojevima Angare ... A zar nije spomenuo i Boga - u nekoj rečenici? Zatvor mu je osakatio duh, vodi ga u idealizam, misticizam, uči ga pokornosti. On se mijenja; kad se vrati, on će biti potpuno nepoznat čovjek ... Ali najgore je bilo što je rekao gotovo prijeteći: "Ne smiješ se previše nadati isteku moje kazne." - "Kazna je uvjetna pojava." Nadja je povikala: "Ja to neću vjerovati! To naprosto ne može biti!" Sada, nekoliko sati kasnije, dok je putovala opet natrag preko čitave Moskve, od Krasne Presnje do Sokolniki, mračne su je misli još uvijek tištale; nije ih se mogla otresti. Ako Glebov rok nikad neće završiti, što koristi čekati? Čemu i dalje živjeti? 269 Ili Stigla je u Strominku prekasno za večeru, i još ta je slamka bila dovoljna da je surva u potpuni očaj. Odmah se sjetila i globe od deset rubalja, koju je morala platiti dva dana prije toga zato što je sišla sa stražnje strane iz autobusa. Deset rubalja! To je bio veliki novac - sto predreformskih rubalja. Ugodan lagani snijeg počeo je padati. Dječačić s kapom nabijenom preko ušiju stajao je i prodavao cigarete "Kazbek". Nadja mu priđe i kupi dvije. "A šibice?" reče ona sama sebi naglas. "Evo ti, tetiće! Pripali!" Dječak joj pruži kutiju šibica. "Ne naplaćujemo vatru." Ni ne misleći kako bi to moglo izgledati, Nadja uspije drugom šibicom upaliti cigaretu nespretno, na drugoj strani. Vratila je dječaku šibice i ne želeći još da uđe, počela polako šetati gore--dolje. Premda joj to nije bila prva cigareta, nije bila navikla na pušenje. Dim ju je pekao u ustima i izazivao mučninu; to joj je malo ublažilo bol u srcu. Kad je popušila pola cigarete, Nadja je odbaci i popne se stepenicama u sobu 418.
Prošla je kraj Ljudinog nenamještenog kreveta i svalila se na svoj ležaj, želeći više od svega da je ostave na miru. Na njenom pisaćem stolu bile su četiri hrpe papira, njena disertacija u četiri strojem ispisane kopije. Koliko se samo namučila s njom - s crtežima, fotokopijama, pa prvom korekturom, drugom, a sad joj se vratila na treću. Kako je beznadno, nezakonito bilo to neprestano odugovlačenje, a zapravo, sada mogla bi je još specijalno preraditi i to bi joj donijelo mir i dobru plaću. Ali u tome ju je priječio onaj užasni upitnik za službu sigurnosti od osam stranica, koji bi valjalo ispuniti i predati kadrovskom odjelu do utorka. Iznijeti stvari onako kako jesu - značilo bi biti izbačena do kraja tjedna s fakulteta, iz studentskog doma, iz Moskve. Ili bi opet mogla na licu mjesta tražiti razvod braka. A Gleb, nije joj dao uopće nikakvog savjeta. Njen zbunjeni, bolni mozak nije mogao naći nikakva rješenja. Eržika je namjestila krevet što je bolje mogla. To joj nije naročito išlo od ruke; čitav život sluge su obavljali taj posao umjesto nje. Tada je namazala usnice i otišla u Lenjinovu knjižnicu. Muza je pokušavala čitati, ali nije se mogla sabrati. Primijetila je Nadjinu tugu i zabrinuto je promatrala; ipak se nije mogla prisiliti da je upita što joj je. Daša je razmišljala da li da se prihvati glačanja. Nikad nije mogla dugo sjediti bez posla. "Da", rekla je, "danas sam čula da će nam ove godine udvostručiti pomoć za knjige." Olenka se trgne, "šališ se!" "Tako je naš dekan rekao djevojkama." "Samo čas. Koliko će to onda biti?" Olenkino je lice gorjelo od radosti koju novac može donijeti samo ljudima koji na njega nisu navikli i koji nisu pohlepni. "Tri stotine i tri stotine je šest 270 stotina. Sedamdeset i sedamdeset je sto i četrdeset. A pet i pet je - ha!" povikala je pljesnuvši rukama. "Sedamsto i pedeset! To je već nešto!" "Sad ćeš moći sebi kupiti komplet Solovjeva", reče Daša. "Ne znam. Ne znam", reče Olenka, smiješeći se. "Možda haljinu u boji trešnje, od krep-žoržeta? Možeš zamisliti?" Ona podigne rub suknje. "S dvostrukim volanom!" Mnogo toga Olenka nije imala. Tek joj se nedavno, prošle godine, počeo vraćati interes za stvari. Majka joj je dugo bolovala, a pretprošle godine je umrla. Od tada Olenka nije imala nikoga na svijetu. U jednom tjednu 1942, ona i njena majka primile su pogrebninu i za oca i za brata. Odmah poslije toga njena se majka teško razboljela, i Olenka je morala prekinuti studij na prvoj godini povijesti. Godinu dana kasnije opet je počela studirati preko dopisnog tečaja. Noću je radila u bolnici, a tokom dana vodila je kućanstvo. Morala je tražiti drvo za ogrjev i mijenjati kupone od kruha za mlijeko. Ništa od toga u ovom se trenutku nije moglo vidjeti na njenom ljupkom, punašnom, dvadeset šestogodišnjem licu. Ona je vjerovala da čovjek mora sve prebroditi i nikad ne dopustiti da njegove brige budu teret drugima. Zato ju je smetao pogled na Nadjinu neprikrivenu patnju, koja je tako porazno djelovala na ostale. Olenka upita: "šta je s tobom, Nadja? Jutros si bila puno veselija." Riječi su bile sućutne, ali ipak su izražavale prijekor. Samim tonom ljudski glas može otkriti osjećaje koji se otimlju analizi. Nadja je postala svjesna Olenkine razdražljivosti, dok ju je
promatrala kako pričvršćuje rubinski broš u obliku cvijeta na rever kaputića i zatim se parfimira. I taj parfem, koji je Olenku okružio nekim nevidljivim oblačkom radosti, Nadji se učinio kao miris samog gubitka. Ne mijenjajući izraz lica i s mukom izgovarajući riječi, Nadja odgovori: "Smetam li ti? Kvarim li ti raspoloženje?" Premda na površini njene riječi nisu sadržavale prijekor, osjećao se prijekor u načinu na koji ih je izgovorila. Olenka se ispravi. Usne su joj se stegnule i čitav podbradak poprimio čvrst, strog izraz. Dvije žene gledale su se preko pretrpanog stola. "Slušaj, Nadja", reče Olenka, pažljivo izgovarajući svaku riječ. "Ja te ne bih htjela povrijediti. Ali kao što kaže naš zajednički prijatelj Aristotel, ljudsko biće je društvena životinja. Možemo dijeliti naše radosti, ali nemamo prava širiti tugu." Nadja je sjedila, pognuta poput starice. "Možeš li ti uopće zamisliti", reče ona tihim, ravnomjernim glasom, "koliko čovjeku može biti teško pri duši?" "Mogu, i te kako. Tebi je teško. Vjerujem ti. Ali ne smiješ misliti da si ti jedina koja pati na ovom svijetu. Možda su drugi proživjeli mnogo više od tebe. Misli malo i na to." Nije htjela nastaviti i reći: "Zašto bi nestali muž, koga se može nadomjestiti, bio veći gubitak nego ubijeni otac i brat, i mrtva majka, koje nikad nitko ne može nadomjestiti?" 271 Stajala je nepomično gledajući u Naciju. Nacija je vrlo dobro shvatila da Olenka govori o vlastitim gubicima. Ali ipak, pomislila je: Svaka je smrt neopoziva, ali svaka se smrt događa samo jednom. Potresa te samo jednom. Tada se malo-pomalo, neprimjetno, ta smrt povlači u prošlost. Postepeno te bol napušta. I ti prikačiš crveni cvjetni broš, namirišeš se parfemom i odlaziš na sastanak. Ali Nadjin bol uvijek je bio prisutan, uvijek ju je mučio; bio je u prošlosti, u sadašnjosti, u budućnosti. Ma koliko se trudila i ma koliko nastojala, nije ga se mogla osloboditi. Ali da bi dala prihvatljivo tumačenje morala bi otkriti svoju tajnu, a to je bilo suviše opasno. I tako je popustila i lagala, kimnuvši glavom prema disertaciji. "Pa, oprosti, ali potpuno sam iscrpljena. Nemam više snage da je još jednom korigiram. Koliko puta čovjek može nešto korigirati?" Tu je Olenkin gnjev potpuno iščezao, i ona prijazno reče: "A, moraš izbaciti strance? Pa, znaš, nisi ti jedina. Nemoj da te to obeshrabri." "Izbaciti strance" značilo je proći čitavu tezu i izmijeniti svaku rečenicu koja se odnosi na nekog stranca: "Lovvc je dokazao", na primjer, mora glasiti: "Naučni radnici su uspjeli dokazati"; "kao što je Langmuir dokazao" postat će "kao što se dokazalo". Ili, ako se ne samo neki Rus, već i Danac ili Nijemac u ruskoj službi istakao bilo kakvom sitnicom, moralo se navesti njegovo puno ime i istaknuti duboki patriotizam i besmrtne zasluge za nauku. "Ne strance. Ja sam ih već davno izbacila. Sad moram izbaciti akademika B ..." "Našeg čovjeka, Sovjeta?" "... i čitavu njegovu teoriju. A čitavu sam stvar sagradila na tome. I sad se ustvrdilo da je on - da je njegova ..." Akademik B. pao je u isti ponor, u isti podzemni svijet kao i Nadjin muž. "Hajde, ne uzimaj stvari toliko k srcu!" govorila je Olenka. "Barem ti dopuštaju da preradiš. Moglo bi biti i gore. Muza mi je pričala..."
Ali Muza je nije čula. Sad se zadubila u knjigu, i soba oko nje više nije postojala. ".. .Muza mi je pričala kako je jedna djevojka na odsjeku za književnost prije četiri godine branila tezu o Z\veigu i postala docent. Iznenada su otkrili da je u tezi rekla tri puta da je Zwek> "kozmopolit" - a da to teza i odobrava. Pozvali su je u komisiju za akademske naslove i oduzeli joj diplomu. Strašno!" "Ej, Nadja, ti si nesretna zbog kemije", reče Daša. "A šio bismo rekle mi u političkoj ekonomiji? Nama je stalno nož pod grlom, ali ipak guramo. Dišemo. A sad ću se izvući iz toga, zahvaljujući Stružajla-Oljabiškinu." Svi su znali da je Daša već treći put dobila temu za svoju tezu. Njena prva tema bila je "Problemi raspodjele hrane u socijalizmu". Taj je predmet bio vrlo jasan prije dvadeset god; kad bi svaki pionir, pa i Daša među njima, napamet znao da obiteljska kuhinja ubrzo odumrijeti, i da će oslobođene ž. . 272 1 dobivati svoje doručke i ručkove u zajedničkim blagovaonicama. Ali tokom godina ta je tema postala maglovita, pa čak i opasna. U svakom slučaju svatko tko se hranio u kolektivnim menzama - sama Daša, na primjer - činio je to samo iz puke nužde. Prosperirala su samo dva oblika zajedničke prehrane: skupi restorani - u kojima socijalistički princip nije posve dolazio do izražaja - i najjeftinije krčmice, koje su prodavale samo votku. U teoriji još su uvijek postojale kolektivne menze, budući da je Veliki korifej posljednjih dvadeset godina bio prezaposlen da bi izrekao svoje mišljenje o temi raspodjele hrane. I zato je bilo opasno usuditi se iznijeti vlastito mišljenje. Daša se dugo vremena mučila s tom tezom, i napokon joj je profesor promijenio temu; ali i novu joj je dao s krivog popisa: "Trgovina potrošnim dobrima u socijalizmu". Činilo se da za tu temu nema mnogo gradiva. U svim govorima i direktivama tvrdilo se da se potrošna dobra može, pa čak i mora proizvoditi. Ipak, u praktičnom životu, ta su se dobra u usporedbi s čelikom i naftinim proizvodima našla u lošem položaju i hoće li se laka industrija razviti ili će potpuno nestati nije znao čak ni učeni savjet. I tako su nakon nekoliko vremena odbacili i tu temu. I tada su se dobri ljudi potrudili, pa je Daša dobila temu: "Ruski ekonomist iz devetnaestog stoljeća, Stružajla-Oljabiškin". Smijući se Olenka upita: "Jesi li već gdje našla portret tog tvog dobrotvora?" "Baš u tome je stvar! Ne mogu ga naći." "Kakva ružna nezahvalnost!" Olenka je pokušavala razveseliti Nadju, jer se i sama osjećala veselom pri pomisli na večernji izlazak. "Ja bih ga pronašla i objesila iznad kreveta. Mogu ga lijepo zamisliti: krasan tip starog posjednika, s neispunjenim duhovnim čežnjama. Poslije velikog doručka sjedio bi u kućnoj haljini pred prozorom, znate, tamo u onoj gluhoj provinciji iz Evgenija Onjegina, gdje nikad ne pusu bure povijesti; tu bi sjedio, i promatrajući kako djevojka Palaška hrani svinje, sanjarski razmišljao u sebi: "Kako se država bogati, i od čega živi..." A uveče bi onda kartao." Olenka nije mogla zaustaviti smijeh. Ljuda je obukla svijetloplavu haljinu koja je ležala preko njenog kreveta. Nadja uzdahne i odvrati pogled od neurednog kreveta. Ljuda je stajala pred ogledalom, dotjerujući šminku na obrvama i trepavicama i pažljivo mažući usne u obliku latica. Iznenada Muza progovori kao da je čitavo vrijeme sudjelovala u razgovoru: "Jeste li ikad primijetili po čemu se junaci ruske literature razlikuju od junaka zapadnoevropskih romana? Junaci zapadne literature uvijek jure za karijerom, za novcem, za slavom. Rusi mogu preživjeti i bez hrane i pića - oni traže samo pravdu i dobrotu. Je li tačno?" I ona se opet zadubi u knjigu.
Ljuda je obukla kaljače i posegla za svojim krznenim kaputom. Nadja strogo kimne glavom prema Ljudinom krevetu i reče 13 U prvom krugu 273 s odvratnošću: "Opet ćeš nam os Laviti to smeće da za tobom pospremamo?" "Pa ne pospremaj!" reče Ljuda, razbjesnjevši se, blistavih očiju. "I da se nisi više usudila dirnuti moj krevet!" Glas joj je prešao u prodorni vrisak. "I ne dijeli mi lekcije!" "Bilo bi već vrijeme da shvatiš!" plane Nadja, oslobađajući se svih svojih nagomilanih osjećaja. "Ti nas vrijeđaš. Zar misliš da nam nije ništa drugo na pameti osim tvojih večernjih užitaka?" "Zavidna si! Nitko ne grize tebi na udicu." Lica su im bila iskrivljena, ružna, kao što su uvijek ženska lica u bijesu. Olenka otvori usta da se također otrese na Ljudu, ali ni njoj se nije sviđao ton riječi "večernjih užitaka". (Ah, ni ti užici nisu bili baš tako sjajni, kao što su možda izgledali.) "A na čemu bih ti mogla zavidjeti?" poviče Nadja tupo, prelomljenim glasom. "Ako si zalutala", poviče Ljuda još glasnije, osjećajući da je pobijedila, "pa si umjesto u samostan dospjela na postdiplomski studij, dobro, sjedi tamo u kutu, ali ne izigravaj nam tutora. Već mi je toga dosta. Usidjelice!" "Ljuda, da se nisi usudila!" vrisne Olenka. "Pa što onda zabada nos u svačije poslove? Opatica! Usidjelica! Gabor!" U tom trenutku pridružila se i Daša i počela nešto vrlo energično dokazivati. A i Muza se uzbudila i mašući knjigom prema Ljudi počela vikati: "Trijumf malograđanštine!" Svih pet vikalo je u jedan glas, i nitko nije nikoga slušao, nitko se ni s kim nije slagao. Ništa ne shvaćajući, stideći se svog ispada i svojih nekontroliranih jecaja, Nadja se, još uvijek u svojoj najboljoj odjeći koju je obukla za posjet, baci ničice na krevet i pokrije glavu jastukom. Ljuda je još jednom napudrala lice i začešljala plave uvojke, spustila veo na šeširu malo ispod očiju i, ne namjestivši krevet već samo prebacivši preko njega pokrivač kao ustupak, izišla iz sobe. Drugarice su zvale Nadju, ali ona se nije micala. Daša joj skine cipele i pokrije noge uglovima pokrivača. Netko je pokucao na vrata. Olenka izletje u hodnik, vrati se unutra kao vjetar, strpa uvojke pod šešir, navuče tamnoplavi kaput ukrašen žutim krznom i opet otrči do vrata. Bio je to korak prema radosti, ali i prema - borbi... I tako se dogodilo da je soba 418 poslala u svijet jednu za drugom, dvije krasne i ljupko odjevene zavodnice. Ali izgubivši s njima svu živahnost i smijeh, u sobi je zavladalo još mračnije raspoloženje. Moskva je bila golemi grad, ali nije se imalo kamo poći. Muza više nije čitala; skinula je naočale i sakrila lice u \e-like ruke. Daša reče: "Olga je luda. On će se s njom samo poigrati i odbaciti je. Kažu da negdje ima drugu. A možda i dijete." 274 I
Muza pogleda u svoje ruke. "Ali Olja nije ničim vezana. Ako se utvrdi da je takav, uvijek ga može ostaviti." "Kako to misliš, nije vezana!" nasmiješi se Daša ironično. "Kakvu vezu ti misliš, ako ..." "Ah, ti uvijek sve znaš! Kako to možeš znati?" Muza je bila indignirana. "Pa provodi noć u njegovom stanu." "Ah, pa to ništa ne znači! To uopće ništa ne dokazuje!" reče Muza. "Danas ide samo tako; drukčije ih ne možeš zadržati." Dvije su djevojke ušutjele, svaka zaokupljena vlastitim mislima. Snijeg je vani padao sve gušće. Već je bio mrak. Voda je tiho grgoljila u radijatoru pod prozorom. Bila je nepodnošljiva pomisao da će nedjeljno veče proteći u ovoj mračnoj jazbini. Daša je mislila o konobaru koga je odbacila, o snažnom zdravom muškarcu. Zašto ga se odrekla? Istina, odveo ju je u onaj klub na rubu grada kamo nikad nitko iz sveučilišta nije zalazio. Pa što onda? "Muzočka, hajdemo u kino, molim te!" reče Daša. "Što igra?" "Onaj njemački film "Indijski nadgrobni spomenik"." "Ah, to je glupost! Komercijalna glupost!" "Ali igra baš ovdje u zgradi, druga vrata." Muza nije odgovarala. "Zbilja, ovdje je mrtvački dosadno!" "Ja ne idem", reče Muza. "Nađi neki posao." Iznenada je električno svjetlo potamnjelo. Samo tanka crvena nit gorjela je u žarulji. "Sad nam je još to trebalo", zastenja Daša. "Čovjek se može samo objesiti u ovakvoj rupi!" Muza je sjedila poput kipa. Nadja je ležala na krevetu nepomična. "Muzočka, hajdemo u kino!" Netko je pokucao na vratima. Daša je pogledala tko je i vratila se. "Nadja! ščagov je došao! Hoćeš li ustati!" 275 46 PLAMEN I SIJENO i Nadja je dugo plakala. Zagrizla je pokrivač da bi nekako zaustavila suze. Lice joj je bilo vruće i mokro; jastuk ju je gušio. Bila bi sretna da je mogla nekuda izići, maknuti se iz te sobe sve do kasno uveče. Ali u čitavom golemom gradu Moskvi nije bilo ni jednog mjesta kamo bi se moglo otići. Nije to bilo prvi put da su joj dobacivali takve pogrde: "tutor", "gnjavator", "opatica", "usidjelica". Najgore je bilo što su bile potpuno neistinite. Ali može li peta godina laži biti uopće laka? Lice ti se otegne i zgrči nad
vječnom maskom, glas ti postaje prodoran, rasuđivanje bešćutno. Možda je sad zaista već postala nesnosna stara usidjelica? Teško je vidjeti samog sebe u pravom svjetlu. U studentskom domu, gdje ne možeš kao kod kuće lupiti nogom pred mamom - u studentskom domu, među sebi ravnima, počinješ sebe gledati samo u lošem svjetlu. Osim Gleba nije bilo nikoga, baš nikoga tko bi je mogao razumjeti. Ali ni Gleb je ne može razumjeti. Ništa joj nije rekao - što da radi, kako da živi. Samo je rekao da njegovom roku neće biti kraja. S nekoliko brzih, uvjerenih rečenica slomio je sve ono što joj je davalo snage iz dana u dan, srušio je svu njenu vjeru, njene nade i sve ono što ju je podržavalo u njenoj usamljenosti i ne-pristupačnosti. Njegovoj kazni neće biti kraja! A to je značilo da mu nije potrebna. Oh, Bože moj, Bože moj! Nadja je ležala licem prema dolje. Otvorenih, nepokretnih očiju zurila je između jastuka i pokrivača u komadić zida pred sobom - i nije mogla shvatiti, i nije se ni trudila da shvati kakva je to svjetlo u sobi. Izgledalo je vrlo mračno, ali ipak je još razabirala mjehure na poznatoj oker boji. 276 Iznenada je kroz jastuk čula dvanaest karakterističnih udaraca po šperploči vrata, poput graška koji pada u lonac: tri puta po četiri prsta! I čak prije nego joj je Daša rekla: "Nadja! Ščagov je došao! Hoćeš li ustati?" Nadja je odbacila jastuk, skočila s kreveta u čarapama, izravnala suknju koja joj se posve omotala oko struka, prošla češljem kroz kosu i pokušavala napipati cipele nogama. U beživotnom, tmurnom svjetlu slabog napona, Muza je vidjela da joj se žuri i povukla se. Daša je požurila da namjesti Ljudin krevet i da pokupi stvari razbacane po sobi. Uvele su gosta u sobu. Ščagov je ušao sa starom vojničkom kabanicom prebačenom preko leđa. Bio je visok, vojnička držanja. Mogao se sagnuti ali ne pogrbiti. Pokreti su mu bili škrti i proračunati. "Zdravo, lijepe moje dame", reče on svisoka, "došao sam da vidim kako provodite vrijeme bez dovoljno svjetla - pa da vam se pridružim. Čovjek bi mogao umrijeti od dosade!" Kakva sreća, pomisli Nadja; u tom svjetlu neće moći vidjeti da su joj oči podbule od suza. "Znači, kad ne bi bilo zamračenja, ne biste ni došli?" Daša je prihvatila Ščagovljev ton, podsvjesno koketirajući, kao da je to činila sa svakim neoženjenim čovjekom koga je upoznala. "Ne, nikako. U jarkom svjetlu ženska su lica lišena svake draži; ono otkriva njihov prkosan izraz, zavidne poglede, prerane bore, tešku kozmetiku." Nadja se stresla pri riječima "zavidne poglede" - bilo je to kao da je čuo njihovu prepirku. Ščagov nastavi: "Da sam ja žena, donio bih zakon da svjetla moraju biti uvijek prigušena. Tada bi svaka vrlo brzo našla muža." Daša strogo pogleda Sčagova. On je uvijek tako govorio i to joj se nije sviđalo. Sve su njegove rečenice izgledale kao da su naučene, neiskrene. "Mogu li sjesti?" "Izvolite", odgovori Nadja ravnomjernim glasom u kojem nije bilo ni traga njenog nedavnog umora, gorčine, suza.
Za razliku od Daše, njoj se Ščagov sviđao zbog te suzdržlji-vosti, polaganog načina govora, dubokog snažnog glasa. Iz njega kao da je zračio mir. A i njegov joj je humor bio ugodan. "Ovo društvo me možda ne bi ponudilo po drugi put, pa ću brže sjesti. Dakle, što mi radite, mlade moje studentice?" Nadja je šutjela. Nije joj bilo lako s njime razgovarati; dan ranije su se posvadili i Nadja ga je naglim, impulzivnim pokretom, koji je nagoviještao intimnost kakva među njima nikada nije postojala, lupila torbom po leđima i pobjegla. Bilo je to glupo i djetinjasto; a sada joj je nazočnost ostalih olakšala položaj. Daša odgovori: "Idemo u kino. Ne znamo s kim." "A kakav je film?" ""Indijski nadgrobni spomenik"." "Ah! bezuvjetno pođite. Kao što je rekla jedna bolničarka: "Ima mnogo pucnjave, mnogo mrtvih, i uopće prekrasan film."" 277 Ščagov je udobno sjedio za zajedničkim stolom. "Oprostite mi, ljupke moje dame, mislio sam da ću vas naći kako plešete kolo, ali umjesto toga ovdje kao da je nekakav pogreb. Imate problema s roditeljima? Nesretne ste zbog posljednje odluke partijskog biroa? Napokon, ona se ne odnosi na postdiplomski studij." "Kakve odluke?" upita Nadja gotovo bezglasno. "Kakve odluke? O provjeravanju društvenog porijekla studenata; jesu li dali istinite podatke o svojim roditeljima. Dakle, Muza Georgijevna? Sigurni ste da niste ništa zatajili? Tu ima čitav niz divnih mogućnosti - možda je netko nekome nešto povjerio, ili govorio u snu, ili čitao nečiju poštu; oh, čitav niz mogućnosti." Nadjino srce je načas prestalo udarati. Još će tražiti, i čeprkati, i kopati! Kako joj je već svega dosta! Kamo bi od svega toga mogla pobjeći? "Kakva je to opet gadost?" usklikne Muza. "Hoćete reći da vas čak ni to ne može razveseliti? Pa dobro, da vam onda ispričam vrlo smiješnu priču o tome kako se jučer tajno glasalo na savjetu Matematičkog fakulteta?" Ščagov se obraćao svima, ali neprestano je gledao u Nadju. Već se dugo vremena pitao što ona od njega hoće. Sa svakim novim incidentom kao da je to postajalo jasnije. Ona bi stala kraj šahovske ploče dok je on s nekim igrao šah i molila ga da igra s njom da bi naučila nekoliko otvaranja. (Ali napokon, šah pomaže da se zaboravi kako vrijeme prolazi.) Ili bi ga pitala što misli o njenoj interpretaciji na koncertu, (Pa to je prirodno! Svatko želi da ga pohvali netko, tko nije potpuno ravnodušan.) Ili, kao što se jednom dogodilo, da je imala "ulaznicu više" za kino i pozvala ga je da ide s njom. (Oh, možda je naprosto htjela jedno veče imati iluziju da je netko nekamo izvodi...) A tada mu je na njegov rođendan dala poklon, notes - ali tako nespretno. Gurnula mu je u džep od kaputa i pobjegla. Zašto se tako vladala? Zašto je bježala? (Ah, iz zbunjenosti, samo iz zbunjenosti!) Dostigao ju je u hodniku i počeo se s njom natezati, praveći se da joj želi vratiti notes, i ti loj borbi ju je zagrlio - a ona mu je dopustila da je drži;
nije se odmah pokušala oteti. (Toliko je godina prošlo otkako je netko zagrlio Nadju, da ju je ovaj iznenadni i neočekivani događaj potpuno smeo.) A zatim onaj nestašan udarac s torbom. Kao i prema svima drugima, ščagov je strogo kontrolirao svoje držanje prema Nadji. Ali, možda je ona usamljena žena, koja moli za pomoć? A tko bi mogao biti tako nepokolebiv, tako tvrd pa da je odbije? I tako je te večeri Ščagov došao iz svoje sobe broj 412 u sobu 418 ne samo siguran da će tamo zateći Nadju, već i ispunjen uzbuđenjem u očekivanju onoga što bi se među njima moglo dogoditi. 278 Ako su djevojke pokazale da ih njegova priča o čudnovatom glasanju na matematičkom savjetu imalo zabavlja, bilo je to samo iz uljudnosti. "Pa hoće li se ta svjetla upaliti ili ne?" uzvikne napokon Muza nestrpljivo. "Vidim da vas moje priče ne zabavljaju. Posebno Nadeždu Iliničnu; koliko vidim, lice joj je kao olujni oblak. A znam i zašto; neki dan su je globili sa deset rubalja i ona to ne može preboljeti." Nadja se razbjesnjela. Zgrabila je torbicu, naglo otvorila zatvarač, izvukla komad papira i histerično ga razderala. Bacila je papiriće na stol pred ščagova. "Muza, po posljednji put, ideš li?" upita Daša tužno, uzimajući svoj lagani kaput. "Idem!" odgovori Muza muklo, i pođe po svoj kaput. Ščagov i Nadja nisu se okrenuli dok su djevojke izlazile. Ali kad su se vrata za njima zatvorila, Nad ju je odjednom uhvatio neki strah. Sčagov je pokupio komadiće papira i podigao ih prema svjetlu. Bili su to šuštavi djelići još jedne novčanice od deset rubalja... On ustane i priđe Nadji. Bio je mnogo viši od nje. Uzeo je njene male ruke u svoje. "Nadja!" bilo je to prvi put da ju je nazvao samo imenom. Osjećao je čudnovato uzbuđenje. "Oprostite mi! Ja sam kriv... mnogo ... prema vama ..." Stajala je potpuno nepomično; srce joj je ludo udaralo i osjećala je slabost. Bijes zbog novčanice od deset rubalja prošao je jednako brzo kao što je i došao. Nadošla joj je čudnovata misao: ovdje nema nikakvog stražara koji priklanja prema njima bikovsku glavu. Mogu govoriti što god hoće. Mogu sami odlučiti kad se moraju oprostiti. Njegovo lice bilo je vrlo blizu, vrlo snažno, pravilnih crta. Skliznuo joj je prstima po laktovima pod batistenom bluzom. "Nadja!" reče on opet vrlo tiho. Njemu je mogla govoriti o problemima sa specijalnom temom i novim upitnikom - pred njim je mogla oteretiti dušu... "Pustite me", reče ona napokon, umorno i kao da žali. Ona je to započela, a sad govori "pustite me"! "Kako da vas shvatim, Nadja?" reče on prešavši rukama s laktova na njena ramena, osjećajući njenu mekoću i toplinu. Po treći put ju je nazvao samo "Nadja", a ona ga nije ispravila. "Da me shvatite - kako?" upita ona, ali ne odmičući se. Polusvjetlo je sakrilo rumenilo koje joj je navalilo u lice Ona ga odgurne. "Pustite me! Kako ste mogli pomisliti..." Ona strese glavom i pletenica joj padne preko lica pokrivajući jedno oko.
"Neka me vrag nosi ako znam šta da mislim o vama!" promrmlja on Ijutito, pusti je i uputi se prema prozoru. Voda u radijatoru mirno je grgoljila. Nadja drhtavim rukama popravi kosu. ščagov pripali cigaretu. Teško je disao. I sad pogodi šta ta žena hoće! "Znate li vi", upita on, praveći stanku iza svake riječi, "kako gori suho sijeno?" "Da, znam", odgovori ona tupo. "Plane do neba, a onda ostane hrpica pepela." "Do neba!" ponovi on. "Hrpica pepela", reče ona opet. "Recite mi onda - zašto neprestano bacate zapaljene šibice u suho sijeno?" (Zar je to moguće? Kako ju je mogao tako krivo shvatiti? Napokon, svatko se katkada želi dopasti, pa makar i na mahove!) "Hajdemo van!" poviče ona. "Idemo nekamo!" "Ne idemo nikamo. Ostat ćemo ovdje." On je sad mirno pušio, držeći cigaršpic u uglu usta. Sviđalo joj se kako on puši. "Ne, molim vas, idemo nekamo!" Ona nije odustajala. "Ili ovdje, ili nigdje", reče on nemilosrdno, prekinuvši je. "Moram vam odmah reći: ja imam zaručnicu. Ništa vam ne mogu obećati. I - ne smiju me vidjeti zajedno s vama u gradu." 280 47 USKRSNUĆE MRTVIH Nadji i ščagovu bilo je zajedničko što ni jedno ni drugo nisu bili rođeni u Moskvi. Rođeni Moskovljani s kojima se Nadja upoznala na postdiplomskom studiju nosili su u sebi otrov nepostojeće superiornosti; oni su to zvali "moskovskim rodoljubljem". Nadju su bez obzira na njen uspjeh u nauci smatrali osobom drugoga reda - ponajviše zato što je tako loše skrivala svoje osjećaje. I Ščagov je bio iz provincije, ali on se probio kroz moskovske utvrde jednako lako, kao ledolomac kroz mirnu vodu. Jednom je čula kako neki mladi student, koji je želio poniziti ščagova, pita, ponosno zabacujući glavu: "A iz koje ste vi žabokrečine?" ščagov ga je pogledao svisoka, s nekim lijenim sažaljenjem. Mirno se ljuljajući amo-tamo na petama odgovorio je: "Vi nikad niste tamo imali prilike otići. Iz provincije koja se zove front. Iz sela rov." Već je odavna poznato da se naš život tokom godina ne kreće ravnomjerno. Kod svakog ljudskog bića postoji jedno razdoblje u životu kad se on najpunije može izraziti, kad najdublje sebe osjeća i kad vrši najjači utjecaj i na sebe i na druge. I ma što se kasnije desilo tom čovjeku, ma kako to izvana izgledalo značajno, sve je samo polagani pad. Mi pamtimo, opijamo se, sviramo u različitim tonalitetima i iznova sami sebi pjevamo onaj odlomak pjesme koji je samo jednom u nama odjeknuo. Za neke to razdoblje dolazi u djetinjstvu, i ti ostaju djeca čitavog života. Drugima to dolazi s prvom ljubavlju, i to su oni ljudi koji šire mit da se ljubav javlja samo jednom. Oni kojima je to bilo razdoblje najvećeg bogatstva, časti ili moći, još će i u starosti mrmljati bezubim desnima o svojoj izgubljenoj veličini. Za Neržina to je razdoblje bio zatvor. Za Ščagova rat. Ščagov je ušao u rat s čežnjom i strahom. Pozvan je još u prvom mjesecu, i nije demobiliziran sve do 946. I čitave četiri godine rata svakog je jutra sumnjao hoće li poživjeti do večeri; nije služio u važnim štabovima, a sa fronta je otišao samo kad je morao u bolnicu. Povlačio se četrdeset prve iz Kijeva, a četr281
deset druge s Dona. Premda je rat krenuo nabolje, Ščagov je i četrdeset treću, pa i četrdeset četvrtu proveo u povlačenju pod Kovelom. U jarcima kraj puta, u raskvašenim rovovima, među ruševinama spaljenih kuća spoznao je vrijednost zdjelice juhe, jednog sata tišine, smisao iskrenog prijateljstva i smisao života uopće. Patnje kapetana inženjeri je ščagova nisu se mogle ublažiti ni sad, ni tokom čitavih desetljeća. Ljude je mogao promatrati samo na jedan način: ili su bili vojnici, ili nisu. Cak i u anonimnosti moskovskih ulica zadržao je takvo gledanje: od svih ljudskih bića, samo se od vojnika sa sigurnošću moglo očekivati iskrenost i druželjublje. Iskustvo ga je naučilo da nikad ne vjeruje nikome, tko se nije okušao u ratnoj vatri. Poslije rata ščagov je ostao bez obitelji; kuća u kojoj su živjeli bila je bombardirana. Njegova svjetovna imovina sastojala se od onoga što je imao na sebi i kovčega s trofejima iz Njemačke. Istina, da bi im se olakšao povratak u civilni život, svi su demobilizirani vojnici dobili dvanaestomjesečnu plaću "prema činu" - plaću koju nisu morali zaraditi. Kad se vratio iz rata, ščagov je poput mnogih drugih iz prvih borbenih redova bio zapanjen. Oni su se vratili - bar za neko vrijeme - bolji ljudi nego što su otišli. Vratili su se pročišćeni blizinom smrti, i stoga ih je promjena u njihovoj zemlji to jače pogodila - promjena koja se dogodila daleko iza borbenih redova, neka vrst tvrdoće i ogorčenosti, u mnogim slučajevima krajnji nedostatak svijesti, jaz između gladi i bijede i drskosti novog bogatstva. Do vraga! Istina, bilo je posvuda tih bivših vojnika; hodali su ulicama i vozili se podzemnom željeznicom. Ali bili su drugačije obučeni, i više se nisu međusobno prepoznavali. Na neki način odbacili su stara pravila fronta i preuzeli pravila doma. O tome je valjalo razmisliti. ščagov nije postavljao pitanja. On nije bio jedan od onih neumornih ljudi koji vječno tragaju za općom pravdom. Shvatio je da sve ide svojim neminovnim tokom, i da to nitko ne može zaustaviti; može jedino odlučiti hoće li se priključiti povorci ili ne. Sad je već bilo posve jasno da je kćerci generala bilo unaprijed dosuđeno da čitav život ima čiste ruke, isključivo zahvaljujući sredini u kojoj se rodila; sigurno je da neće poći na rad u tvornici, čak i kad bi sekretar rajonskog komiteta dobio otkaz, bilo je nemoguće zamisliti ga da radi za strugom. Norme u tvornicama nisu ispunjavali koji su ih izmislili, jednako kao što i u borbu nisu išli oni koji su izdali naređenje za napad. Sve to zapravo nije bilo ništa nova za naš planet. Ali poje dince je to vrijeđalo: vrijeđalo je kapetana ščagova što nerr.-prava da, nakon vjerne službe domovini, sudjeluje u onom način života za koji se borio. Sad se morao iznova boriti za to prave u beskrvnoj borbi, bez puške, bez ručnih granata; morao je provesti to pravo kroz knjigovodstvo, i potvrditi ga službenim pečatom. I sve to sa smiješkom. 282 Sčagov je otišao u rat prije nego što je završio petu godinu i dobio diplomu, te je sad morao nadoknaditi izgubljeno i progurati se do akademskog naslova kandidata nauka. Njegova je specijalnost bila teoretska mehanika, i još prije rata je namjeravao posvetiti se znanstvenom radu na tom području. Tada je to bilo lakše. Sad se našao usred sveopće provale ljubavi prema znanosti - bilo kakve znanosti, svakoj znanosti - koja je bila posljedica povišenja plaća. U redu! Prikupio je snagu za još jedan dugački napad. Malo--pomalo rasprodao je sve svoje njemačke "suvenire" na sajmištu. Nije se povodio za promjenljivom, modom, već je nosio ono u čemu su ga demobilizirali: vojničke čizme, vojničke hlače, košulju od engleske vune ukrašenu s četiri ordena i dva širita - odlikovanja za ranu. To je Nadju podsjećalo na drugog jednog kapetana iz prvih borbenih redova - na Neržina. Osjetljiva na svaki neuspjeh i svaku kritiku, Nadja se osjećala poput djevojčice suočena sa Ščagovljevim željeznim hladnim razumom. Zatražila je njegov savjet. (Ali i njemu je uporno lagala da je Gleb nestao na frontu.)
Nadja ni sama nije primijetila kako i kada se upustila u sve to - u "ulaznicu više", nestašan zagrljaj pri predavanju rođendanskog dara. Ali sada, čim je ščagov ušao, čak dok se još zabavljao s Dašom, znala je da je došao da vidi upravo nju, i da će se nešto neizbježno dogoditi. Ćas ranije neutješno je plakala zbog svog upropaštenog života. Ali pošto je razderala novčanicu od deset rubalja, ustala je obnovljena, zrela, spremna za novi život u ovom trenutku. Nije osjećala u tome nikakve proturječnosti. Ščagov je sad opet povratio svoje uobičajeno razumno držanje. Jasno je ovoj djevojci dao do znanja da se ne može nadati ženidbi. Pošto je čula za njegovu zaručnicu, Nadja je nemirno prošetala nekoliko puta prostorijom, zatim prišla prozoru i šutke počela šarati prstom po staklu. Žalio ju je. Htio je prekinuti šutnju i jednostavno protumačiti stvari, onom otvorenošću koju je već davno odbacio: siromašna studentica na postdiplomskom tečaju, bez veza, bez budućnosti - što mu ona može pružiti? A on ima pravo na svoj dio pogače. Htio joj je protumačiti da, premda njegova zaručnica živi u obilju, ipak nije suviše razmažena. Ona ima lijepi stan u stambenoj kući gdje nije mogao stanovati svatko, i gdje su živjeli samo najbolji ljudi. Imali su vratara, prostirke na podu - gdje se to još danas može vidjeti? Čitav će problem biti riješen jednim udarcem, što se može smisliti bolje od toga? Ali sve je on to samo mislio; ni jednu od tih misli nije izrekao naglas. A Nadja mu je, naslonivši čelo na staklo i zureći u noć napokon bezbojno odgovorila: "Dobro! Vi imate zaručnicu. A ja imam muža." Ščagov se okrenuo zaprepašten. "Muža! Zar on nije nestao?" "Ne, nije nestao", gotovo je prošaputala Nadja. (Kako se neoprezno odavala!) 283 "Mislite da je još uvijek živ?" "Vidjela sam ga ¦- danas ..:" (Odala se, ali neće mu se objesiti o vrat kao učenica!) Sčagovu nije dugo trebalo da shvati ono što je rekla. On nije pomislio, kao što bi žena mogla pomisliti, da je Nadja napuštena. Znao je da "nestao u akciji" gotovo uvijek znači raseljeno lice, i da, ako je to lice opet raseljeno, ovog puta u smjeru istoka, to obično znači iza rešetaka. Uhvatio je Nadju za lakat. "Gleba?" "Da", reče ona tiho, gotovo nečujno. "Što je? Je li u zatvoru?" "Da." "Tako, tako", reče Sčagov s velikim olakšanjem. Malo je razmislio i zatim brzo izišao iz sobe. Nadja je bila toliko prevladana stidom i beznađem da nije osjetila promjenu u njegovu glasu. Neka ide. Dovoljno je da je sve rekla. Sad je opet bila posve sama sa svojim časnim teretom. Nit u žarulji jedva je tinjala. Teškim korakom prešla je sobu i pronašla drugu cigaretu u džepu od kaputa. Pronašla je šibicu i zapalila. Osjetila je čudnovati užitak u tom gorkom okusu, premda ju je dim tjerao na kašalj. Ščagovljeva kabanica bila je prebačena preko stolice. Kako se silno žurio! Tako se preplašio da je zaboravio svoj ogrtač.
Bilo je vrlo tiho; netko je u susjednoj sobi svirao Lisztovu Etudu u f-molu. I ona je to jednom svirala dok je bila mlada, ali zar ju je tada uopće mogla razumjeti? Njeni su prsti izvodili note, ali duša još ništa nije mogla znati o značenju riječi "disperato". Očajno. Naslonivši čelo na srednje okno ispružila je ruke i dodirnula druga hladna stakla dlanovima. Stajala je kao raspeta na crnom križu prozora. Postojala je jedna sićušna, mala topla tačkica u njenom životu - a sad je i nje nestalo. I samo u minutu-dvije, pomirila se s tim gubitkom. Sad je opet bila supruga svog muža. Zurila je u mrak pokušavajući razaznati obrise dimnjaka mornaričkog zatvora. Disperato! Očajno! Taj nemoćni očaj, ti neprestani pokušaji da se pridigne, a onda opet pad. Onaj uporni visoki Des - izmučeni ženski krik, vapaj, koji nigdje ne nalazi olakšanja! Niz uličnih svjetala vodio je nekamo u mrak, kao u budućnost - budućnost, koju uopće nije željela doživjeti... Etuda je završila. Glas je najavio moskovsko vrijeme: šest sati uveče. Nadja je posve zaboravila na Sčagova, i on je ušao bez kucanja. Nosio je bocu i dvije čaše. "Onda, vojnička ženo", reče on grubo, "ne gubi hrabrost! Ev uzmi čašu! Glavno je da je glava na ramenu - a sreće će još bi-: Pijmo - za uskrsnuće mrtvih!" 284 48 ARKA Nedjeljom bi poslije šest sati uveče čak i u šaraški nastupio opći odmor. Bilo je potpuno nemoguće izbjeći taj neugodan prekid u radu zatvorenika, budući da su nedjeljom slobodni namještenici imali samo jednu smjenu. Bila je to gnusna tradicija protiv koje su, međutim, majori i potpukovnici bili potpuno nemoćni, jer ni oni sami nisu voljeli raditi nedjeljom uveče. Samo Željezna maska, Mamurin, užasnut tim praznim večerima kad bi slobodni namještenici odlazili, kad bi okupili i zaključali sve zekove koji su na neki način ipak bili ljudi, ostao bi da sam luta praznim hodnicima ispred zaključanih vrata, ili da samuje u svojoj ćeliji između praonika, ormara i ležaja. Mamurin je pokušao da se u Sedmici uvede rad i nedjeljom uveče, ali nije uspio savladati konzervativizam službenika specijalnog zatvora, koji nisu željeli udvostručiti broj stražara unutar zone. I tako se dogodilo da je dvjesta i osamdeset zatvorenika - suprotno svim pravilima zdravog razuma i propisima o radu zatvorenika - drsko počivalo nedjeljom uveče. To vrijeme odmora bilo je takvo da bi čovjek, koji nije bio upoznat s tim životom, mogao pomisliti da se radi o torturi koju je smislio sam đavo. Mrak vani i poseban nadzor koji je nedjeljom bio potreban sprečavali su upravu zatvora da odobri šetnju po dvorištu ili film u ambaru. Poslije jednogodišnjeg dopisivanja sa svim vrhovnim naredbodavcima zaključeno je da su čak i muzički instrumenti, kao što su harmonika, gitara, balalajka i usna harmonika, da se ne govori o većim instrumentima, nedopustivi u šaraški, budući da bi njihovi udruženi zvuči mogli prekriti buku iskopavanja tunela za bijeg pod temeljima zgrade. Oficiri službe sigurnosti neprestano su preko doušnika pokušavali otkriti nemaju li zatvorenici frule domaće izrade ili gajde; a zbog sviranja na češlju zekove su pozivali u ured i pisali se specijalni izvještaji. Još manje se, naravno, moglo i pomisliti na to da se dopusti držanje radio-aparata, pa čak i najprimitivnijeg gramofona u zatvorskoj spavaonici. Istina, zatvorenicima je bilo dopušteno da se služe zatvorskom knjižnicom. Ali specijalni zatvor nije imao fonda za nabavu knjiga ili polica za knjige. Naprosto su imenovali Rubina zatvorskim knjižničarom - to je mjesto on sam
zahtijevao, vjerujući da će na taj način sam doći do najboljih knjiga - i predali mu, samo jednom, stotinjak izlizanih knjiga, poput Mutnu od Tur-genjeva, Pisama od Stasova i Povijesti Rima od Momsena, uputivši ga da ih dijeli zatvorenicima. Zatvorenici su ili već davno pročitali te knjige, ili ih uopće nisu htjeli čitati, te su moljakali nešto za čitanje od slobodnih namještenika, otvarajući tako široko polje rada njuškalima službe sigurnosti. Za odmor i zabavu zatvorenicima je bilo dodijeljeno deset soba na dva kata, dva hodnika, jedan gornji i jedan donji, uske drvene stepenice koje su spajale katove i nužnik pod stepenicama. Odmor se sastojao u tome da im se dopuštalo da bez ograničenja leže na krevetima, pa čak i da spavaju ako mogu zaspati u sveopćoj galami; da sjede na krevetima, budući da nije bilo stolica; da hodaju po sobi, iz jedne sobe u drugu, čak i u rublju; da puše u hodnicima koliko god žele; da raspravljaju o politici u nazočnosti doušnika; i da se služe nužnikom bez smetnji i ograničenja. Valja spomenuti da oni, koji su dugo vremena proveli u zatvoru i koji su morali obavljati svoje potrebe na zapovijed dva puta dnevno, znaju cijeniti taj vid besmrtne slobode. Osjećaj da se potpuno odmaraju potjecao je iz činjenice da je vrijeme pripadalo njima, a ne vlasti. Stoga se taj odmor smatrao istinskim. Za vrijeme odmora zatvorenike su zaključavali izvana teškim željeznim vratima koja nitko više nije otvarao, kroz koja nitko nije ulazio, nitko ih nije pozivao ili ometao. Za vrijeme tih kratkih sati vanjski svijet nije ni na koji način mogao prodrijeti unutra, nije mogao nikoga uznemiriti. I u tome je bio odmor: što se čitav vanjski svijet - svemir sa zvijezdama, planet s kontinentima, glavni grad sa svojim sjajem i banketima i povećanim radnim normama - sve se to utapalo u ništavilo, sve se pretvaralo u crni ocean koji se jedva mogao razabrati kroz rešetkaste prozore pri blijedožućkastoj rasvjeti u zoni. Obasjana neprestanim električnim svjetlom MGB-a, ta dvokatna arka bivše ladanjske crkve, sa zidovima debelim četiri i po cigle, plovila je besciljno i ravnodušno, blijedo svjetlucajući, kroz to crno more ljudskih sudbina i zabluda. U noći od nedjelje na ponedjeljak, mjesec se mogao rascije-piti napola, nove su Alpe mogle iskrsnuti u Ukrajini, ocean je mogao progutati Japan ili je mogao započeti opći potop - zatvorenici zaključani u ovoj arci ništa o tome ne bi znali sve do jutarnje prozivke. Nisu ih, također, mogli uznemiriti telegrami od rođaka, ni dosadni telefonski pozivi, ni vijesti o djetetu koje umire, ni noćno hapšenje. Oni koji su plovili u arci bili su bez težine, i misli su im bile bez težine. Nisu bili ni gladni ni siti. Nisu imali sreće, pa zato n: straha da će je izgubiti. Glave im nisu bile ispunjene sitničavimj službenim proračunima, spletkama, unapređenjima, a leđa ir nisu bila opterećena brigama o stanu, ogrjevu, kruhu i odjeći djecu. Ljubav, koja je od pamtivijeka bila radost i muka čovj 286 čanstva, nije im bila u stanju prenijeti svoja uzbuđenja ni tjeskobe. Njihove su kazne bile tako duge da nitko nije ni pomišljao na vrijeme kad će izići na slobodu. Ljudi natprosječna intelekta, obrazovanja i iskustva, ali previše odani obiteljima da bi mnogo toga ostalo za njihove prijatelje, ovdje su pripadali samo prijateljima. Svjetlo jakih žarulja koje se odražavalo od bijelih stropova i od bijelo okrečenih zidova, prodiralo je u njihove prosvijetljene umove. Odavde, iz ove arke, koja je puna pouzdanja sjekla tamu, lako se mogao pregledati čitav mučan tok proklete Povijesti - kao s velike visine, i istodobno i do najmanjih pojedinosti, do kamička u koritu te rijeke, kao da se stoji u njoj. U te nedjeljne večeri, čvrsta tvar i meso nisu više podsjećali ljude na njihovo zemaljsko postojanje. Duh muškog prijateljstva i filozofije isparavao se do svodastog stropa, kao do jedara. I možda je to zaista bilo ono blaženo stanje, koje su svi antički filozofi uzalud pokušavali definirati i naučavati?
287 49 KOMEDIJA U polukružnoj sobi u drugom katu, pod visokim svodom nad oltarom, atmosfera je bila posebno živahna i davala je maha mislima. Svih dvadeset pet muškaraca koji su stanovali u toj sobi složno se okupilo do šest sati. Neki su se svukli do rublja što su brže mogli, odbacujući zatvorsko ruho koga su bili već siti, i bacili se na ležajeve ili se popeli poput majmuna na gornje; drugi su se ispružili na ležajevima ne skidajući kombinezone. Netko je stajao gore mašući rukama i nešto dovikujući prijatelju na drugoj strani sobe; drugi su naprosto sjedili, ili mahali nogama i ogledavali se oko sebe, iščekujući s užitkom slobodne časove koji su bili pred njima, ne znajući još kako da ih provedu što je ugodnije moguće. Među posljednjima nalazio se i Isak Mojsejevič Kagan, nizak, tamnoput, raščupan "direktor akumulatorske radionice" kako su ga nazivali. Bio je posebno dobro raspoložen pošto je došao u ovu svijetlu prostranu sobu, jer je akumulatorska radionica, u kojoj je provodio četrnaest sati dnevno poput krtice, bila u mračnom podrumu s lošom ventilacijom. Međutim, bio je zadovoljan što radi u podrumu i govorio je da bi u logoru već davno bio mrtav. Nikad nije bio poput onih koji su se hvalisali da su u logoru živjeli bolje nego na slobodi. Na slobodi je Isak Kagan, koji nije završio studij na tehničkom fakultetu, bio skladištar materijala i dijelova. Nastojao je živjeti skrovitim životom i neopazice se provući kroz epohu velikih dostignuća. Znao je da je mnogo mirnije i unosnije mirno voditi skladište. U svojoj usamljenosti skrivao je gotovo strastvenu želju za dobitkom, njome je bio potpuno obuzet. Koliko je to god bilo moguće, čak i u skladištu, pridržavao se zakona Sabata. Nijega privlačila nikakva vrst političke aktivnosti. Ali iz nekih neobjašnjivih razloga služba državne sigurnosti odabrala je upravo tog Kagana da ga upregne u svoju kočiju, te ga je dovlačila u zatvorene sobe i na tajne razgovore, uporno zahtijevajući da po288 stane doušnik. Taj je prijedlog Kaganu bio odvratan. Nije imao ni otvorenosti ni hrabrosti - a tko ih je imao? - da im u lice kaže kako je ono što predlažu opako; ali je beskrajno strpljivo šutio, mrmljao, razvlačio stvari, oklijevao, vrtio se na stolcu - i nije potpisao pristanak da će za njih raditi. Ne da je on bio posve nesposoban za doušnika. On bi, ne trepnuvši okom, poslao obavijest o bilo kome tko mu je naudio ili ga ponizio. Ali bilo bi mu odvratno uhađati ljude koji su prema njemu bili dobri, pa čak i ravnodušni. Međutim, zbog te tvrdoglavosti bio je loše upisan u knjigama državne sigurnosti. Čovjek se ne može obraniti od svega na svijetu. Ljudi su govorili i u njegovom skladištu: netko je kleo zbog alata, netko se žalio na opskrbu, netko na planiranje. Isak nije pri tom ništa govorio, i ispisivao je račune tintanom olovkom. Ali to se saznalo - vjerojatno je sve bilo unaprijed udešeno - svi su jedan drugoga prokazali, te su svi dobili po deset godina po članu 58, paragraf 10. Kagan je prošao pet suočenja, ali nije se moglo dokazati da je rekao i jednu jedinu riječ. Da je član 58. bio manje rastezljiv, morali bi Kagana pustiti. Ali isljednik je znao da ima posljednje pribježište, a to je paragraf 12. istog člana: ne podnijeti prijavu. I zato što nije podnio prijavu, dali su Kaganu istih onih deset astronomskih godina kao i ostalima. Kagan je došao u šarašku iz logora zahvaljujući svojoj izvanrednoj dovitljivosti. U jednom teškom trenutku u životu, kad su ga izbacili s mjesta "zamjenika šefa barake" i natjerali ga na sječu drva, uputio je pismo direktno predsjedniku Ministarskog savjeta drugu Staljinu, i napisao da će on, Isak Kagan, ukoliko mu vlada pruži priliku, pokušati izumiti sistem radio-dirigiranih torpednih čamaca. Njegova su se predviđanja obistinila. Nitko u vladi ne bi ni okom trenuo da je Kagan, onako ljudski, napisao kako mu ide strahovito loše i da ih je molio da ga spase. Ali mogućnost značajnog vojnog otkrića dovela je izumitelja ravno u
Moskvu. Kagana su odveli u Mavrino i razni dostojanstvenici sa svijetlopla-vim i tamnoplavim širitima dolazili su k njemu i tjerali ga da žuri, i dade svojoj smjeloj tehničkoj ideji oblik radnog projekta. Međutim, sad kad je počeo dobivati bijeli kruh i maslac, Kagan nije hitao. Vrlo hladnokrvno kazao je da on sam nije stručnjak za torpeda i da mu je, razumljivo, potreban takav stručnjak. Za dva mjeseca pribavili su mu stručnjaka za torpeda - zeka. Ali i tada je Kagan primijetio, posve razumno, da on sam nije brodski mehaničar, te da mu je prema tome opet potreban specijalist. Dva mjeseca kasnije doveli su mu i brodskog mehaničara - zeka. Kagan je onda uzdahnuo i rekao da mu ni radio slučajno nije specijalnost. U Mavrinu je bilo mnogo radio-inženjera, te su jednoga smjesta dodijelili Kaganu. Kagan ih je sve okupio i mirno, na takav način da ga nitko nije mogao optužiti da se ruga, izjavio: "A sada, prijatelji, kad ste se ovako lijepo okupili, možete isključivo vlastitim snagama izumiti sistem za upravljanje torpednim čamcima radiom. Nije na meni da zabadam nos u to i savjetujem vas, koji ste specijalisti, kako ćete postupiti." I zaista, tu trojicu su otpremili u jednu mornaričku šarašku dok je Kagan našao 19 U prvom krugu 289 sebi mjestance u akumulatorskom odjelu, i svi su se polako na njega privikli. Sada je Kagan dosađivao Rubinu, ali iz tolike udaljenosti da ga Rubin, koji je ležao na svom krevetu, nije mogao lupiti nogom. "Leve Grigoriču", govorio je polako svojim uljevitim, pomalo nerazgovijetnim glasom, "vi očigledno gubite svoj osjećaj društvene odgovornosti. Mase očekuju zabavu. Samo je vi možete stvoriti, a vi ste, eto, zaboli nos u knjigu." "Isak, idite k vragu", reče Rubin. Već je ležao na trbuhu i čitao, zaogrnuvši logorski kaput preko kombinezona. Prozor između njega i Sologdina bio je otvoren za jednog Majakovskog, i svježi snježni zrak ugodno je strujao u sobu. "Ne, zbilja, Leve Grigoriču!" usprotivi se Kagan. "Svi čeznu da ponovo čuju vašu divnu "Lisicu i gavrana"." "A tko me izdao "kumu"? Da niste vi?" zareži Rubin. Prošle nedjeljne večeri, da bi zabavio publiku, Rubin je sastavio parodiju na Krilovljevu basnu Lisica i gavran, koja je vrvjela logorskim izrazima i dvosmislenostima, neprikladnim za ženske uši. Morao ju je pet puta ponoviti i zatvorenici su ga u oduševljenju podigli na ramena, a u ponedjeljak ga je pozvao major Mišin i počeo protiv njega sastavljati optužbu zbog štetnog djelovanja na moral narodnih neprijatelja. Očevici su dali izjave. Rubin je morao predati rukopis parodije s bilješkama i tumačenjem. Danas je poslije ručka Rubin dva sata radio u novoj sobi koju su mu dodijelili. Odabrao je govorne obrasce i formante tipične za neidentificiranog zločinca, ubacio ih u aparat za vidljivi govor i objesio vlažne vrpce da se suše. Već je postigao neke rezultate, nešto je nagađao i sumnjao, ali nije još osjećao nikakva oduševljenja za rad, dok je promatrao Smolosidova kako stavlja pečat na vrata kad su izišli iz sobe. Poslije toga vratio se u polukružnu sobu, usred bujice zekova, poput stoke koja se vraća kući u selo. Kao uvijek, pod njegovim jastukom, pod madracem, pod leža-jem i zajedno s hranom u noćnom ormariću nalazilo se desetak najzanimljivijih knjiga koje je primio u paketima - najzanimljivijih zapravo za njega samoga, i to je bio razlog što nisu nestale: rječnici kinesko-francuski, latvijsko-madžarski, ruski-sanskrt, zatim je imao Capekov Rat s daidevnjacima, zbirku priča najnaprednijih japanskih pisaca, Kome zvono zvoni od Hemin-gwaya - koga su prestali prevoditi u Rusiji zato što nije više bio napredan, dvije monografije o enciklopedistima, Josepha Fou-chea od Stefana Zweiga na njemačkom, i jedan roman od Uptona Sinclaira koji nikad nije preveden na ruski. (Naime, već dvije godine Rubin je radio na grandioznom zadatku da, u duhu Engel-sa i Marra, izvede sve riječi u svim jezicima iz pojmova "ruka" i "manuelni rad" - a nije ni slutio da je tek noć prije toga Korifej filologije podigao ideološku giljotinu nad Marrovom glavom.) Na svijetu je postojao nevjerojatno veliki broj knjiga, bitnih i značajnih