Aleksandar Solzenjicin-U prvom krugu

u Prijem uhapšenih osoba. Brava na vratima bešumno se okrenula. Onaj isti stražar, otegnuta lica, pozvao ih je da uđu i pošao pred njima, proizvodeći jezikom isto ono pucketanje, kao da doziva psa. Ali psa nije ni ovdje bilo. I ovaj hodnik bio je sjajno osvijetljen i čist kao bolnica. U hodniku su bila dvoja vrata, maslinasto obojena. Narednik je otvorio prva i rekao: "Ulazi." Inokentij je ušao. Jedva je imao vremena da se ogleda oko sebe, i da opazi da je soba bez prozora i da se u njoj nalazi samo veliki grubo tesani stol i dvije stolice, kad je šofer ušao i stao kraj njega, a mehaničar ga zgrabio odostrag, i dok su ga tako držali, spretno su mu pretražili džepove. "Kakav je ovo gangsterizam?" povikao je Inokentij slabašno. "Tko vam je dao to pravo?" Pokušao je nemoćno da se odupre, ali svijest da to uopće nije gangsterizam i da ova dvojica samo vrše dužnost koja im je određena, oduzimala mu je snagu, i lišila mu je glas uvjerljivosti. Oduzeli su mu zlatni sat i izvukli mu iz džepova dvije bilježnice, zlatno nalivpero i rupčić. Vidio je u njihovim rukama uske srebrne epolete diplomatske službe, i nije mu prodiralo u glavu da su to njegove vlastite. Surovi se zagrljaj nastavljao. Mehaničar mu je pružio rupčić. "Uzmi ga." "Nakon što si ga ti dirao svojim prljavim rukama?" povikao je Inokentij promuklo i odmaknuo se. Maramica je pala na pod. "Dobit ćeš potvrdu za polog vrijednih stvari", rekao je šofer i obojica su žurno izašla iz sobe. Narednik otegnuta lica, nasuprot, nije se nimalo žurio. Pogledavši na pod on mu je savjetovao: "Uzmi ti maramicu." Ali Inokentij se nije sagnuo da je uzme. "Pa što su to oni učinili? Strgnuli su mi epolete!" bio je bijesan. Tek u tom trenutku, pipajući ispod kaputa, shvatio je što se dogodilo. "Ruke iza leđa", rekao je narednik s dosadom. "Miči se!" I zapucketao je jezikom. Ali psa nije bilo. Hodnik je zavijao i ulijevao se u drugi hodnik, gdje su se s obje strane redala uska maslinasto obojena vrata. Svaka su vrata nosila ovalnu pločicu s brojem. Dok su obilazili zavijutak, postarija umorna žena u vojničkoj suknji i bluzi od trenirke, s jednakim nebeskoplavim epoletama i bijelim naredničkim trakama, virila je kroz prozorčić jednih vrata. Kad su se oni pojavili, mirno je spustila poklopčić, koji je pokrivao rupu i pogledala Inokentij a, kao da je on danas već tuda prošao stotinu puta, i kao da nema ništa neobično u tome što još jednom prolazi. Crte lica bile su joj mrzovoljne. Stavila je dugačak ključ u čeličnu bravu na vratima s brojem 8, nogom gurnula vrata i pokazala mu: "Ulazi." Inokentij je ušao kroz vrata. Prije nego se mogao okrenuti i zatražiti bilo kakvo objašnjenje, vrata su se iza njega zatvorila i zaključala. Znači, od sad mu je suđeno da ovdje živi! Jedan dan? Mjesec? Godine? Ovo mjesto bilo je teško nazvati sobom, pa čak i ćelijom, jer kao što znamo iz knjiga, ćelija mora imati prozor čak i kad je veoma mala, a mora imati i mjesta da se čovjek seta gore-dolje. Ovdje ne samo da nije bilo moguće hodati gore-dolje ili

se ispružiti i leći, nego je bilo jedva mjesta i da se sjedne. Mali stol i stoličica zauzimali su gotovo cijelu površinu poda. Sjedeći na stolici, čovjek nikako nije mogao ispružiti noge. Ničeg drugog nije bilo u sobičku. Iznad zidnog opločenja, obojenog maslinastom uljenom bojom, visokog otprilike do grudi, zidovi i strop su bili blistavo bijeli, sjajno osvijetljeni žaruljom od dvije stotine vati, koja je visila na stropu u žičanom kavezu. Inokentij je sjeo. Prije dvadeset minuta zamišljao je kako će stići u Pariz i preuzeti svoju dostojanstvenu novu dužnost. Prije dvadeset minuta cijeli njegov prošli život stajao je pred njim kao jedna jedina skladna cjelina, svaki od događaja podjednako obasjan svjetlom drugih događaja, a svi oni lijepo poredani i povezani briljantnim bljeskovima uspjeha. Ali tih dvadeset minuta je prošlo i ovdje, u ovoj uskoj maloj stupici, njegov cijeli prošli život izgledao mu je, jednako tako uvjerljivo, kao zbirka pogrešaka, crna hrpa krhotina. Iz hodnika se nije čuo nikakav zvuk, osim što su se negdje blizu, jednom ili dvaput, neka vrata otvorila i zatvorila. Svake se minute jednom poklopac rupice za promatranje podizao i neko pažljivo oko promotrilo bi Inokentija kroz staklo. Vrata su bila 503 prilično debela, i rupica za gledanje bila je u obliku stošca, koji se otvarao prema unutra. Nije bilo ni kutka u sobi, gdje bi se zatvorenik mogao sakriti od stražareva oka. Inokentij je počeo osjećati zagušijivost i vrućinu. Skinuo je svoj topli zimski kaput, tužno promatrajući pokidane konce, na onom mjestu gdje su mu s uniforme strgali epolete. Na zidu nije bio ni čavla, ni kakve police, pa je složio kaput i kapu na mali stol. Prilično čudno, ali sada, kad mu je život bio razoren gromom, Inokentij nije bio pod utjecajem straha, koji bi ga paralizirao. Njegov je mozak zapravo počeo opet raditi, usredotočivši se na pogreške koje je počinio. Zašto nije pročitao čitav nalog za hapšenje? Da li je bio pravovaljano sastavljen? Da li je imao službeni žig? Da li ga je tužilac potpisao? To da, tužiočev potpis se nalazio na samom vrhu dokumenta. Kojega je datuma bio potpisan? Kako glasi optužba? Da li je general znao za njega, kada je telefonirao? Razumije se, morao je znati. Da li to znači da je i onaj telefonski poziv samo dio varke? Čemu je trebala ona čudna predstava sa "šoferom" i "mehaničarem" ? Osjetio je nešto maleno i tvrdo u jednom od džepova, i izvadio je da vidi što je. Bila je to tanka olovka, koja je ispala iz njegove bilježnice. Inokentij se oduševio što ju je našao. Mogla bi mu biti vrlo korisna. Kako aljkavo rade! Čak i u Lubjanki su neprofesionalni! Ne znaju kako da čovjeka pošteno pretraže! Nakon što je razmislio koje će mjesto biti najbolje da se olovka sakrije, Inokentij ju je slomio napola, i polovine je strpao u cipele pod lukove tabana. Ah, kako je pogriješio što nije pročitao, kakva je optužba protiv njega podignuta! Možda njegovo hapšenje nema nikakve veze s onim zlokobnim telefonskim pozivom. Možda se radi o kakvoj pogrešci, o koincidenciji. Kako bi morao sada postupiti? Prošlo je tek kratko vrijeme, ali je on već više nego jednom začuo zavijanje nekakva stroja, koji mora da se nalazio iza zida nasuprot njegovih vrata. Stroj bi proradio, neko vrijeme zujao, a onda stao. Inokentija je opsjedalo kakav bi to stroj mogao biti. Ovo je zatvor, a ne tvornica. Čemu im treba stroj? Osobi četrdesetih godina, koja je čula mnogo priča o mehaničkim sredstvima za uništavanje ljudskih života pomisao na neki stroj smjesta je izazivala užasne asocijacije. Inokentiju je na pamet pala misao - apsurdna, ali u isto vrijeme mu se činila nekako vjerojatnom - da je ono što čuje stroj koji služi za mljevenje kostiju zatvorenika, koji su već pobijeni. Spopao ga je užas.

U isto vrijeme porazila ga je jedna druga misao: da je zaista s njegove strane nečuven previd, strašna pogreška, ne samo to što je propustio da pročita nalog za hapšenje dokraja, nego još gore, da je zaboravio da protestira, da inzistira, da je nevin. On se prepustio hapšenju tako mlitavo, tako bez otpora, da oni mora da su uvjereni u njegovu krivnju! Kako se to dogodilo? Kako je mogao dopustiti da ga uhapse, a da ne izjavi da je nevin? Mora da im je očigledno, da je i on sam očekivao da će ga uhapsiti, da je bio na sve ovo spreman! 504 i Zaprepastio ga je taj sudbonosni propust. Prva mu je pomisao bila da skoči, da šakama udari po vratima, da bubnja nogama, da se dere iz sve snage, da je nevin, da moraju otvoriti vrata. Ali tada ga je svladala druga, treznija misao: da takvo vladanje ne bi ovdje nikoga iznenadilo, da su i mnogi drugi prije njega bubnjali po ovim vratima i slično vikali, i da je njegova šutnja u prvim trenucima već pokvarila sve njegove šanse. Ah, kako je mogao dopustiti da im padne tako lako u ruke? Bez ljednog znaka otpora i bez riječi prosvjeda, diplomat na Visokom položaju dopustio je da ga izvedu iz njegova vlastita stana, s moskovskih ulica, i da ga zatvore u ovo mučilište. Ali nije bilo bijega. Odavde se nema kamo pobjeći. Možda ga ipak na kraju krajeva njegov šef čeka u ministarstvu. Kako bi mogao doprijeti do njega - makar i pod pratnjom? Kako bi mogao stvari razjasniti? Ne. Stvari se ne razjašnjavaju, one postaju samo sve zamršenije, sve zbrkanije. Stroj s druge strane zida opet je proradio, a zatim stao. Inokentijeve oči, bolne od svjetla prejakog za visoku usku sobu veliku samo četiri kubična metra, usredotočile su se neko vrijeme na jednoj jedinoj tamnoj tačci na stropu. Taj maii rešetkom pokriveni četverokut bio je očigledno dovod za zrak, premda nije bilo jasno kamo bi mogao voditi. Iznenada mu je sinulo da to uopće nije dovod za zrak, nego da kroz njega polako sipi otrovni plin, kojega možda proizvodi onaj stroj što zavija, i da je plin izlazio iz dovoda sve od trenutka kad su se vrata zatvorila, i da ovakva hermetički zatvorena uska sobica, s vratima koja tako dobro priliježu na dovratke, ne može biti namijenjena ničem drugom. Zbog toga oni neprestano i gledaju kroz rupu na vratima: da vide je li još uvijek pri svijesti, ili je već podlegao. Nije čudo da su mu misli tako zbrkane! On gubi svijest! Zato mu nedostaje daha! Zato mu tako tuče u glavi! Plin je ispunjao sobu - bez boje, bez mirisa. Strah, čisti životinjski strah, strah koji goni i grabežljive zvijeri i njihove žrtve u paničan bijeg od šumskog požara, zgrabio je sada Inokentija, i on je, zanemarivši sve svoje druge misli i proračune, počeo rukama i nogama bubnjati po vratima, pozivajući bilo koga: "Otvorite, otvorite! Gušim se! Zraka!" Tako je otkrio i drugi razlog zašto je rupa na vratima načinjena u obliku stošca - tako da šaka, koja udara po vratima, ne može doprijeti do stakla i razbiti ga. Surovo oko, bez treptaja, pritisnuto na usku rupicu s druge strane vrata, promatralo je Inokentijevu ostavku sa zlobnim zadovoljstvom. Kakav prizor: oko bez vlasnika, oko bez lica, oko koje sav izražaj sadržava samo u sebi, oko koje promatra tvoju smrt! Odavde nema izlaza. Inokentij je klonuo na stolicu. Plin ga je gušio. 505 83 ČUVATI ZAUVIJEK

Premda su se prije bila zatvorila s treskom, vrata su se sada u potpunoj tišini iznenada otvorila, bez zvuka. Stražar otegnuta lica ušao je kroz uske vratnice. Kada je stupio u sobičak, upitao je tihim prijetećim glasom: "Zašto udaraš?" Inokentiju je odlaknulo. Ako se stražar ne boji ući, znači da još uvijek nema plina. "Zlo mi je", rekao je, osjećajući kako već gubi samopouzdanje. "Dajte mi malo vode." "Zapamti jednom zauvijek: ne smiješ lupati ni zbog kakvog razloga", upozorio ga je stražar strogo. "Inače ćeš biti kažnjen." "A što ako mi je zlo? Ako moram nekoga zvati?" "I nemoj se derati. Ako trebaš nekoga zvati", stražar mu je objasnio s kiselom ravnodušnošću, "čekaj dok se rupa ne otvori, a onda podigni prst." Izišao je natraške kroz vrata i zaključao ih. Stroj s one strane zida stao je neko vrijeme zavijati, a onda prestao. Vrata su se otvorila, ovoga puta bučno. Inokentij je počeo shvaćati da su stražari uvježbani da vrata otvaraju bilo tiho, bilo s mnogo buke, već kako prilika zahtijeva. Stražar je pružio Inokentiju lončić vode. "Slušaj", Inokentij je rekao uzimajući lončić. "Zlo mi je, moram malo prileći." "To se u boksu ne smije." "Gdje? U čemu?" želio je s nekim razgovarati, pa makar i s tim stražarom drvena lica. Ali stražar je već izašao i zatvorio vrata. "Slušaj, pozovi načelnika zatvora! Zašto sam uhapšen?" tek u tom trenutku se Inokentij sjetio da upita. Brava je već škljocnula. 506 Bio je rekao "u boksu". Oni očigledno upotrebljavaju englesku riječ "boks" - kutija - a to je zaista potpuno tačan opis sićušne ćelije. Inokentij je popio ono malo vode, i odmah mu se pilo još. U lončić je moglo stati tek oko tri decilitra. Bi6 j&" Od zelenog emalja i na njemu je stajao čudan ukras: mačka koja nosi naočari, pretvara se da čita knjigu, ali uglom oka zapravo promatra neku ptičicu, koja smiono kraj nje skakuće. Ovaj ukras, razumije se, nije izabran namjerno za Lubjanku. Ali kako je prikladan! Knjiga, koju mačka drži, pisani je zakon, a sićušni i hrabri vrabac je Inokentij - i to onaj Inokentij od jučer. On se čak i nasmiješio, i iznenada mu je njegov vlastiti kiseli smiješak otkrio cijelu njegovu bezdanu katastrofu. Ali njegov smiješak sadržavao je isto tako i neku čudnu radost - radost što u sebi osjeća kucaj života. Nikad prije ne bi bio vjerovao da bi se itko mogao nasmiješiti u toku svojih prvih pola sata u Lubjanki. (Ščevronok u boksu kraj njegova bio je u još gorem položaju - u tom trenutku on se ne bi mogao nasmiješiti ni mački.) Odmičući malo kaput na stoliću, Inokentij je postavio lončić kraj njega. Brava je škljocnula. Vrata su se otvorila. Ušao je neki poručnik s papirom u ruci. Iza njega se pojavilo mrzovoljno lice narednika. U svojoj sivoj diplomatskoj uniformi, izvezenoj zlatnim palmama, Inokentij se podigao na noge da ih dočeka.

"Slušajte, poručnice", rekao je prisnim glasom, "o čemu se ovdje radi? Kakav je ovo nesporazum? Dajte mi da vidim nalog za hapšenje. Nisam ga čak ni pročitao." "Prezime?" poručnik je upitao bez naglaska, zureći staklenim očima u Inokentij a. "Volodin", spremno je on odgovorio, pokazujući dobru volju da se situacija razjasni. "Ime i ime oca?" "Inokentij Artemijevič." "Godina rođenja?" poručnik je provjeravao njegove odgovore prema podacima na listu papira. "1919." "Mjesto rođenja?" "Lenjingrad." I tada, upravo kad je došao trenutak da se stvari razmrse, i kad je savjetnik drugoga stupnja očekivao objašnjenje, poručnik je izašao i vrata su se zatvorila savjetniku u lice. Inokentij je sjeo i sklopio oči. Počeo je osjećati golemu snagu mehaničkih čeljusti poretka. Stroj s one strane zida počeo je zvrndati. A onda zatihnuo. Različite stvari, koje treba obaviti, neke važne a neke beznačajne, pale su mu na pamet. Stvari tako hitne prije jednoga sata, da su mu noge još uvijek same od sebe htjele potrčati i povesti ga da ih obavi. P 507 Ali u boksu nije bilo prostora ni da se zakorakne jednim punim korakom, a kamoli da se potrči. Poklopac na rupici za gledanje se pokrenuo. Inokentij je podigao prst. Stara žena s nebeskoplavim epoletama, tupog i teškog lica, otvorila je vrata. "Morao bih ..." "Ruke iza leđa! Kreči!" naredila je žena. Slušajući je, Inokentij je izašao u hodnik. Nakon zagušljivog boksa, hodnik je bio ugodno svjež. Nakon što je provela Inokentija malim dijelom hodnika, žena je glavom pokazala jedna vrata. "Ovamo." Inokentij je ušao. Vrata su se iza njega zaključala. Osim rupe na podu i valovitih željeznih podloga za noge, pod i zidovi malog zahoda bili su obloženi crvenkastim linoleumom. Voda je osvježavajuće pljuskala u rupi. Zadovoljan što barem ovdje može izbjeći neprestanom nad-gledavanju, Inokentij je čučnuo. Ali nešto je zastrugalo s druge strane vrata. Podigao je pogled i vidio stožastu rupu i neumoljivo oko koje ga neprekidno promatra. Neugodno zbunjen, Inokentij se uspravio. Nije čak ni podigao prst da najavi da je gotov, kad su se vrata otvorila. "Ruke iza leđa. Kreći!" žena je rekla bez imalo neprilike. Vrativši se u boks, Inokentij je zaželio da ustanovi koliko je sati. Bez razmišljanja, pomakao je rukav na lijevoj ruci, ali sata više nije bilo. Uzdahnuo je i počeo proučavati mačku na lončiću. Ali prilika da se upusti u meditiranje nije dugo trajala. Vrata su se otvorila. Nepoznati čovjek širokih ramena i kupnog lica, odjeven u sivu kutu, koja je prekrivala njegovu vojničku košulju, upitao je: "Prezime?" "Već sam rekao kako se zovem!" Inokentij je rekao uvrijeđeno. "Kako se zoveš?" novodošlica je ponovio bez ikakvog izražaja u glasu, kao radio-

operater koji zove neku drugu postaju. "Dobro onda - Volodin." "Uzmi svoje stvari. Kreći", rekao je čovjek u sivoj kuti ravnodušno. Inokentij je uzeo kaput i kapu sa stola i izašao. Odveli su ga u istu onu sobu gdje su mu strgali epolete i gdje su mu oduzeli sat i bilježnice. Njegove maramice više nije bilo na podu. "Slušajte, uzeli su mi stvari!" potužio se Inokentij. "Skidaj se", rekao je stražar u sivoj kuti. "Zašto?" upitao je Inokentij zaprepašteno. Stražar mu je gledao ravno u oči. "Jesi li ti Rus?" upitao je strogo. "Jesam", Inokentij koji je inače bio toliko dovitljiv nije sada znao što bi drugo rekao. "Skidaj se!" "Zašto? Zar se nerusi ne moraju skidati?" tužno se našalio. 508 Stražar je čekao u kamenoj šutnji. S prezrivim ironičnim smiješkom i slegnuvši ramenima, Ino-kentij je sjeo na stolicu, skinuo prvo cipele, a zatim uniformu i predao je stražaru. Premda uniformi nije pripisivao neki ritualni značaj, Inokentij je ipak veoma respektirao zlatom izvezenu odjeću. "Baci je na pod", rekao je čovjek u sivoj kuti. Inokentij je oklijevao. Stražar mu je istrgnuo uniformu iz ruke, bacio je na pod, i dodao naglo: "Skidaj se!" "Što time mislite?" "Sve!" "Ali to nije moguće, druže! Na kraju krajeva ovdje je hladno." "Skinut ćemo te na silu", upozorio ga je stražar. Inokentij je o tome promislio. Postupili su s njim surovo već jednom prije, i jasno je da će i opet ako treba. Drhteći od hladnoće i odvratnosti, skinuo je svoje svileno donje rublje i poslušno ga bacio na hrpu. "Skidaj i čarape!" Inokentij je sada stajao bez čarapa na drvenom podu, a njegove su dlakave bijele noge bile gole kao i cijelo njegovo pokorno tijelo. "Otvori usta. Jače. Kaži a. Još jednom. Malo dulje: aaaaa! Sada podigni jezik." Nakon što je povukao unatrag Inokentijeve obraze prljavim rukama, kao da je Inokentij kakav konj na dražbi, i pošto mu je pogledao pod očne kapke, i tako ustanovio da nije ništa sakrio pod jezikom, u obrazima i u očima, stražar je pritisnuo Inokentiju glavu unatrag, da bi mu pregledao nozdrve. A tada, nakon što je istražio oba uha, povlačeći ih za resice, zapovjedio je Inokentiju da raširi prste, da ne bi nešto među njima sakrio, i da maše rukama, da se uvjeri da nema ništa pod pazusima. A tada je istim mehaničkim glasom, na koji se ništa nije moglo odgovoriti, naredio: "Uzmi udo rukama. Povuci kožu unatrag. Dalje. Sada je dosta. Pomiči udo nadesno i prema gore... a sad nalijevo i prema dolje. Dobro je. Pusti ga. Okreni se

leđima. Raširi noge. Šire. Nagni se do poda. Još raširi noge! Razmakni rukama stražnjicu. Tako je. Gotovo. A sada čučni. Brzo! Još jednom!" Kad je u prošlosti Inokentij razmatrao mogućnost da bude uhapšen, on je zamišljao žestoku psihološku borbu. On bi se sav napeo iznutra, pripremajući se da održi uzvišeni obrambeni govor u borbi za svoja uvjerenja i svoje navike. Nije nikada pomišljao da će sve biti tako jednostavno, tako besmisleno i tako neumoljivo. Ljudi kojima je bio prepušten u Lubjanki, podređeni, niskoga ranga, ograničene inteligencije, bili su potpuno ravnodušni prema postojanju njega kao pojedinca i prema svim postupcima koji su ga možda ovamo doveli. A u isto vrijeme s velikom budnošću i pažnjom obavljali su sitne pojedinosti, koje Inokentij nije predvidio i protiv kojih se nije znao boriti, čak i kad bi mogao, što bi takav otpor značio, i od kakve bi koristi bio? Svaki put, i to s različita razloga, oni su zahtijevali od njega da učini nešto što 509 I ii. i ! I se činilo nevažnim u usporedbi s krupnom bitkom, koja mu predstoji - i svaki put se činilo da nije vrijedno biti tvrdoglav oko nečega tako trivijalnog. Ali totalni efekt cijelog tog postupka sastojao se u tome da se zatvorenikova volja potpuno slomi. Obeshrabren, Inokentij je podnio sva ova poniženja sa šutnjom. Stražar u sivoj kuti zapovjedio je Inokentiju da sjedne na stolicu kraj vrata. Činilo mu se nezamislivim da svojim golim tijelom dodirne taj hladni predmet, ali je ipak sjeo i bio čak i zadovoljan kad je ustanovio da ga drvena stolica gotovo i grije. Upoznao je mnoga i različita zadovoljstva u životu, ali ovo mu je bilo potpuno novo. Prekriživši ruke i privukavši koljena osjetio se još toplije. Sjedio je tako, dok je stražar stajao nad gomilom odijela, tresući svaki komad odjeće, jedan po jedan, temeljito ga opipavajući i gledajući prema svjetlu. Nije traćio mnogo vremena na donje gaće i čarape, premda je pažljivo opipao šavove i obrube na gaćama. Bacio ih je Inokentiju pred noge, a zatim je otkopčao čarape s elastičnih podvezica, okrenuo ih naopako pa i njih bacio Inokentiju. Nakon što je pregledao potkošulju, bacio je i nju, pa se Inokentij mogao polako oblačiti i malo ugrijati. Tada je stražar izvukao veliki džepni nož, grube drvene drške, otvorio ga, i počeo raditi na cipelama. Prezrivo istresavši dvije polovine olovke, izvukao je cipele iz galoša, i počeo ih savijati naprijed, natrag, s izrazom duboke koncentracije, da bi otkrio ima li u njima što tvrdo. Rastvorivši unutarnju podstavu nožem, iščupao je zaista nekakve komade čelične trake iz svake cipele i postavio ih na jedan kraj stola. Tada je uzeo šilo i njime probušio petu cipele. Dok ga je Inokentij promatrao kako radi, pomislio je kako mora biti dosadno ovako, godinu za godinom opipavati rublje drugih ljudi, razrezivati cipele, i pregledavati analne otvore. Nije onda nimalo čudno što stražarevo lice ima takav neugodan i mračan izraz. Ali bljesci Inokentijeve ironije uskoro su se pretvorili u melankolično čekanje i gledanje. Stražar je počeo skidati sav zlatan vez s njegove uniforme, a isto tako i svu dugmad i metalne kopče. Tada je izvadio i podstavu. Potrošio je veoma mnogo vremena na šavove hlača. Bio je još marljiviji sa zimskim kaputom, jer je čuo neke šumove u dubinama podstave. Da li je tu zašivena kakva cedulja? Popis adresa? Bočica otrova? Otvarajući podstavu, pretražio je u njenoj utrobi dugo vremena, ne gubeći nikada svoj duboko koncentrirani, zabrinuti izraz, kao da izvodi operaciju na ljudskom srcu. Cijela je stvar dugo trajala, možda nešto više od pola sata. Konačno, pošto je ustanovio da se galoše zaista sastoje samo od jednog jedinog sloja gume, i da ništa nije u njima sakriveno - kad ih je natezao, one su se poslušno savijale na

sve strane - stražar ih je bacio Inokentiju do nogu i počeo je skupljati svoje trofeje: naramenice i podvezice. Ovi predmeti, kao što je već rekao Inokentiju, zabranjeni su u zatvoru, kao i kravata, igla za kravatu, dugmad za manšete, čelične trake u cipelama, komadići 510 olovke, zlatni vez, sve oznake čina i odlikovanja na uniformi, kao i većina dugmadi. Tek tada je lnokentij shvatio i počeo poštovati razornu moć stražara, koji je dokraja izveo svoj posao. Zbog nekog razloga lnokentij a nisu pogodili toliko prorezi noža u njegovim cipelama, niti istrgnuta podstava, niti podstava koja je virila iz rukava njegova kaputa, koliko to što su ga lišili naramenica i gotovo svih dugmeta. "Zašto ste mi odsjekli dugmeta?" upitao je. "Zabranjena su", rekao je stražar. "Kako to mislite? A kako će mi odijelo stajati?" "Zaveži ga špagom", odgovorio je stražar mrzovoljno, uputivši se već prema vratima. "Kakve su to gluposti? Kakvom špagom? A gdje da špagu nađem?" Ali vrata su se već zalupila, i brava je škljocnula. lnokentij nije više tukao po vratima niti molio. Primijetio je da mu je na kaputu ostalo nekoliko dugmeta. I to je nešto da se čovjek raduje. Učio je brzo. Pridržavajući hlače, jedva je jednom opšetao novu prostoriju, uživajući u njenoj veličini i protežući noge, kada je ponovo začuo ključ u bravi. Ušao je novi stražar, koji je nosio prljavu bijelu kutu. Pogledao je lnokentij a kao poznati predmet, koji se oduvijek nalazi u sobi i naglo zapovjedio: "Skidaj se!" lnokentij je htio odgovoriti uvrijeđeno, pa čak i zaprijetiti. Ali sve što je izašlo iz njegova grla, stegnutog od užasa, bio je kreštavi i neuvjerljivi jecaj: "Ali upravo sam se bio skinuo, i opet obukao! šta mi niste mogli prije to reći?" Očigledno da nisu, jer ga je novi stražar promatrao bezizražajnim pogledom, punim dosade, čekajući samo da vidi koliko će se brzo provesti njegova naredba. lnokentij a je impresioniralo to što su svi ovdje imali posebnu sposobnost da šute onda kad bi svaka druga normalna osoba nešto rekla. I tako, upadajući u ritam bezuvjetne poslušnosti, lnokentij se skinuo, i odbacio cipele. "Sjedaj!" rekao je stražar, pokazujući mu stolicu na kojoj je lnokentij prije sjedio. Goli je zatvorenik pokorno sjeo, ne razmišljajući zašto. Navika slobodna čovjeka da razmišlja o svojim postupcima prije nego ih provede u djelo, brzo je u njemu kopnila, budući da su drugi mislili umjesto njega toliko djelotvorno. Stražar ga je grubo zgrabio za zatiljak. Hladne škare pritisnule su mu se tvrdo o lubanju. "što to radite?" rekao je lnokentij, stresavši se od groze, pokušavajući nejako da oslobodi glavu. "Tko vam je dao to pravo? Ja još uvijek nisam uhapšen!" Zapravo je mislio reći da još uvijek nije osuđen. Ali brijač, ne popuštajući stisak, nastavio je šišati. Eksplozija otpora koja je planula u Inokentiju potpuno je splasnula. Gordi, mladi diplomat, tako bezbrižan i samostalan, naviknut da se penje 511 po stepenicama međunarodnih aviona, čovjek na kojega nisu više ostavljali nikakav dojam sjaj i buka evropskih prijestolnica, bio je sada samo nejaki, goli, koštunjavi muškarac, kojemu je glava ošišana dogola.

Inokentijeva kestenjasta kosa padala je tiho kao snijeg u tužnim bezvučnim pregrštima. On je uhvatio malo kose među prstima i nježno je protrljao. Oćutio je kako voli sebe i život koji ga napušta. Sjetio se svog uvjerenja da će se njegova kapitulacija tumačiti kao priznavanje krivnje. Sjetio se svoje odlučnosti da se odupre, da se usprotivi, da se svađa, da zahtijeva da vidi svog tužioca, ali nasuprot svim odlukama razuma, njegova se volja polako razarala. On je sada proživljavao slatku ravnodušnost čovjeka koji se polako na smrt smrzava u snijegu. Kada mu je brijač ošišao glavu, naredio je Inokentiju da ustane i da podigne prvo jednu, pa onda drugu ruku, dok mu ošiša pazuhe. Tada je čučnuo i istim škarama počeo šišati Inoken-tijevu pubičnu dlaku. Inokentija je to iznenadilo i škakljalo. I nehotice je zadrhtao, a brijač ga je na to prekorio. "Mogu li se sada obući?" upitao je Inokentij, kada je stvar bila gotova. Brijač nije ništa odgovorio, nego je izašao i zaključao vrata. Ovoga puta novostečena lukavost upozorila je Inokentija da ne žuri s oblačenjem. Osjećao je neugodno bockanje. Prešavši rukom preko novoošišane glave osjetio je po prvi put u životu neobične kratke čekinje i neravnomjerno ošišana polja na lubanji. Koliko se sjećao, nisu ga tako kratko šišali ni kad je bio dijete. Navukao je donje rublje. Upravo u času dok je navlačio hlače, ključanica je zazveketala. Novi stražar je ušao, ovog puta čovjek mesnata grimizna nosa. U ruci je držao veliki karton. "Prezime?" "Volodin", pokorno je odgovorio zatvorenik, premda su mu se već na vrh glave popela beskrajna ponavljanja. "Ime i ime oca?" "Inokentij Artemijevič." "Godina rođenja?" "1919." "Mjesto rođenja?" "Lenjingrad." "Skidaj se." Razumijevajući samo kao kroz maglu što se dešava, Inokentij se opet skinuo. Dok je to radio, njegova je potkošulja pala sa stola na prljavi pod, ali on je to promatrao bez gađenja i nije se čak ni sagnuo da je podigne. Stražar grimizna nosa počeo je pažljivo razgledavati Inokentija sa svih strana i zapisivao je svoje opaske na karton. Po velikoj pažnji koju je obraćao na njegove ožiljke, znakove od rođenja i pojedinosti na licu, Inokentij je shvatio da ovaj skuplja potpuni fizički opis za arhiv identifikacije. Tada je i taj stražar otišao. Inokentij je pasivno sjedio na stolici, ne oblačeći se više. 512 Vrata su ponovo zastrugala. Krupna crnokosa žena u snježno bijeloj kuti ušla je unutra. Imala je surovo nabusito lice i ponašanje školovane osobe. Inokentij se iznenadio i brzo posegnuo za donjim rubljem da se pokrije. Ali žena ga je pogledala prezrivim sasvim nežen-stvenim pogledom i ispupčivši donju usnu, upitala: "Imaš li ušiju?" "Ja sam diplomat", rekao je Inokentij, uvrijeđen, gledajući čvrsto u njene crne armenske oči i držeći pred sobom svoje donje gaće. "Pa što onda? Imate li što da se žalite?"

"Zašto su me uhapsili? Dajte mi da pročitam nalog za hapšenje. Gdje je tužilac?" opet oživjevši Inokentij je govorio veoma žurno. "Nitko te za to ne pita", rekla je žena, umorno se mršteći. "Imaš li SB?" "što?" "Spolne bolesti. Nisi nikad imao sifilis, gonoreju, meki čan-kir? Lepru? Tuberkulozu? Imaš se na što drugo požaliti?" Otišla je ne čekajući odgovor. Ušao je opet onaj prvi stražar, dugoga lica. Inokentij je osjetio navalu topline, kad ga je ugledao, jer ga ovaj jedini nije mučio niti vrijeđao. "Zašto se ne oblačiš?" upitao ga je stražar grubo. "Smjesta se obuci." Nije to bilo tako lako. Stražar ga je ostavio zaključanog u sobi, a Inokentij je pokušao izmisliti kako da mu hlače ne padnu bez naramenica i bez dugmadi. Budući da nije imao prilike da nauči iz iskustva mnogih ranijih pokoljenja zatvorenika, Inokentij je neko vrijeme razbijao glavu, a onda je sam riješio problem, upravo onako kao što su ga riješili i milijuni prije njega. Otkrio je od čega će načiniti pojas: zavezao je hlače vezicama za cipele. Tek je tada primijetio da su mu otrgnuli metalne vrhove s vezica. On nije znao da se propisima Lubjanke predviđa da zatvorenik može načiniti turpiju i od takvih vrhova pa njome propiliti rešetke. Još uvijek nije ustanovio kako će zakopčavati kaput. Stražar, vidjevši kroz rupu na vratima da se zatvorenik obukao, otključao je bravu, zapovjedio Inokentiju da stavi ruke na leđa i odveo ga u drugu sobu. Tamo ga je čekao stražar grimizna nosa, kojega je Inokentij već poznavao. "Skidaj cipele", rekao je ovaj mjesto pozdrava. To nije bilo teško, budući da na cipelama nije bilo vezica, i one su i same spadale. I razumije se, čarape su mu bez podvezica spuznule do gležanj a. Uza zid je stajala liječnička vaga, koja je sprijeda imala okomiti bijeli stup, kojim se mjerila visina. Grimizni nos je pritisnuo Inokentija uz stup, spustio prečkicu na stupu do njegova tjemena i zapisao visinu. "Sada možeš navući cipele", rekao mu je. A stražar duga lica upozorio je s vrata: "Ruke iza leđa!" 33 U prvom krugu 513 Držeći ruke iza leđa, on je prešao u boks broj 8, koji je bio samo dva koraka daleko, preko puta u hodniku. Inokentij je opet bio zaključan u svom boksu. S onu stranu zida stroj je još uvijek zujao i prestajao. Pridržavajući kaput na grudima, Inokentij je umorno sjeo na stolicu. Otkad je stigao u Lubjanku vidio je samo zasljeplju-juće svjetlo, zidove koji ga pritiskuju i šutljive tamničare bezizražajnih lica. Postupke kroz koje je prošao, jedan apsurdniji od drugoga, smatrao je ruganjem. Nije mu bilo jasno da oni sačinjavaju logički lanac događaja: preliminarna pretraga operativaca koji su ga uhapsili, utvrđivanje zatvorenikova identiteta, registracija uhapšene osobe u zatvorskoj administraciji, temeljita pretraga po dolasku, preventivne higijenske mjere, bilježenje znakova za identifikaciju i liječnički pregled. Ovi su postupci bacali zatvorenika iz ravnoteže i lišavali ga sposobnosti da logički misli, kao i mogućnosti da se buni. Sada je Inokentija mučila jedna jedina želja - da spava. Zaključivši da će ga neko vrijeme pustiti na miru, i ne videći kako bi drukčije uredio stvari, on je postavio stolicu na stol, prostro svoj fini vuneni kaput sa sivim ovratnikom od astrahana na pod, i legao je dijagonalno preko boksa. U prva tri sata svoga boravka u Lubjanki on je stekao novo shvaćanje života. Leđa su mu bila na podu a vrat mu je bio oštro savijen u

jednom uglu. Noge, previjene u koljenima, bile su stisnute u drugom. U prvi čas, prije nego što će mu udovi utrnuti, osjetio je blaženo olakšanje. Ali nije uspio pobjeći u duboki san; vrata su se već otvorila s namjernim treskom. "Ustaj!" zapovjedila je žena. Inokentij je jedva pomakao kapke. "Ustaj! Ustaj!" čuo je kako ona zapijeva iznad njegove glave. "Ali meni se spava!" "Ustaj!" dreknula je žena, naginjući se nad njega kao Meduza u snu. Inokentij se s teškoćom iskobeljao iz svog zgrčenog položaja i stao na noge. "Molim vas odvedite me negdje gdje mogu leći i spavati", rekao je slabašno. "Zabranjeno je", rekla je Meduza s nebeskoplavim epoletama i zalupila vratima. Inokentij se naslonio na zid i čekao, dok ga je ona dugo vremena promatrala kroz rupu na vratima, odlazila, opet se vraćala, pa opet odlazila. Opet je pao na svoj kaput, iskorištavajući njezinu odsutnost. I još jednom je bio na rubu sna, kad su se vrata s treskom otvorila. Nepoznati čovjek, visok i dovoljno jak da bude kakav kovač ili kamenolomac, stajao je na vratima, odjeven u bijelu kutu. • "Prezime?" upitao je. "Volodin." "Ponesi svoje stvari." Inokentij je pokupio kaput i kapu, i s očima bez sjaja zateturao je za stražarom. Nalazio se u stanju potpune iscrpljenosti 514 i a nije znao da li mu noge hodaju po ravnom, penju li se ili silaze. Jedva je imao snage da se kreće, i bio je spreman da legne tu, na pod, u hodniku. Proveli su ga kroz nekakav uski prolaz, probijen u debelom zidu, u neki drugi hodnik, koji je bio mnogo slabije održavan, i gdje su se otvorila vrata u predsoblje kupatila. Tu, dajući mu komadić sapuna za pranje rublja, manji od kutije šibica, stražar mu je naredio da se otušira. Inokentij je sporo reagirao. Bio je naviknut na besprijekornu čistoću opločenih kupaonica. A ovo drveno kupatilo, koje bi se možda nekom običnom čovjeku činilo prilično čistim, njemu je izgledalo odvratno prljavim. Uspio je pronaći suho mjestašce na klupi i tu se skinuo. S gađenjem je hodao po vlažnim drvenim rešetkama, na kojima su se vidjeli otisci golih nogu i gumenih peta. On bi bio sretan da se uopće nije morao skidati i kupati, ah vrata su se otvorila i kovač u bijeloj kuti naredio mu je da stane pod tuš. Prostor za tuš nalazio se iza jednostavnih tankih vrata sa dva otvora od obična stakla - netipično za zatvore. Iznad četiri postolja od drvenih letava, koja su, kako je Inokentij ustanovio, bila isto tako prljava, nalazile su se četiri ruže za tuš, iz kojih je tekla prvoklasna vruća i hladna voda, ali Inokentij to nije znao cijeniti. Četiri tuša za jednu osobu, a Inokentija to nimalo nije veselilo. Da je znao da je u svijetu zatvorenika mnogo običnije da se četiri zatvorenika kupaju pod jednim tušem, on bi bio mnogo zahvalniji za ovu šesnaesterostruku prednost. On je s gađenjem odbacio odvratni smrdljivi sapun. U svih trideset godina života nikada u rukama nije imao ovakav komad sapuna. Nije ni znao da ovako nešto postoji. Za nekoliko trenutaka uspio se oplahnuti, uglavnom skinuvši samo ostatke ošišane pubične dlake, koja ga je škakljala i nervirala nakon sisanja. Tako, s osjećajem da se nije uopće oprao nego da je samo nakupio još prljavštine vratio se svojoj odjeći da se obuče.

v Ali uzalud. Klupe u predsoblju bile su prazne: iako unaka-ženo, ipak veličanstveno odijelo sada je nestalo, i samo su njegove galose, u kojima su stajale poderane cipele, još uvijek bile ispod klupe. Vanjska su vrata bila zaključana, a rupa za gledanje zatvorena izvana. Inokentiju nije bilo druge nego da sjedne na klupu kao goh kip, kao Rodinov mislilac, i da malo razmišlia o stvarima dok se suši. " Tada su mu izdali grubo, tisuću puta isprano zatvorsko donje rublje na kojemu je sprijeda i straga bilo crnim slovima odštampano "Unutrašnji zatvor" i četvrtastu krpu dva puta presavijenu, icoju Inokentij nije smjesta prepoznao kao ručnik. Dugmad na rublju bila je načinjena od kartona, a uglavnom ga nije ni bilo Rublje je imalo vrpce ali i vrpce su bile na mnogo mjesta pokidane. Donje gaće su za Inokentija bile kratke i tijesne i žuljale su ga između nogu. S druge strane, potkošulja je bila prevelika i rukavi su mu visili preko prstiju. Odbili su da mu ih zamijene jer ih je zaprljao čim ih je obukao. Odjeven u to nezgrapno rublje, Inokentij je dugo vremena sjedio u predsoblju. Rekli su mu da se njegovo gornje odijelo nalazi 515 na "pečenju". Riječ je za Inokentija bila nova. U toku cijeloga rata, kada je zemlja bila puna takvih aparata za "pečenje", on slučajno nije vidio ni jednoga. Ali besmislene rugalice ove noći bile su takve da mu se činilo savršeno razumljivim da može postojati neka golema dijabolička tava u kojoj se odijelo "peče". Inokentij je pokušao trijezno razmisliti o svom stanju i odlučiti što se uopće može učiniti, ali njegove su se misli toliko zbrkale i toliko su se bavile trivijalnim predmetima kao što je tijesno donje rublje, ili kao što je nekakva tava u kojoj se peče kaput, ili pažljivo oko iza rupe za promatranje, koje ga motri kad god se poklopac odmakne. Kupka mu je razbila san, ali slabost koja ga je i prije obuzimala, sada ga je potpuno savladala. Poželio je da legne na nešto suho i toplo i da nepokretno leži dok opet ne pribere snagu, koja ga napušta. Ali ipak nije htio leći na vlažne i oštre daske klupe na kojoj je sjedio. Vrata su se otvorila, ali njegova odjeća još uvijek nije stizala s "pečenja". Rumena djevojka široka lica u civilnoj odjeći stajala je kraj stražara kupaonice. Stidljivo pokrivajući praznine u svom donjem rublju, Inokentij je prišao k vratima. Djevojka mu je pružila crvenkastu potvrdu - naredivši mu da jedan primjerak potpiše - kojom se ovjerava da je danas, 26. prosinca Unutrašnji zatvor Službe sigurnosti Ministarstva unutrašnjih poslova SSSR-a primio od Volodina, I. A., na čuvanje: jedan žuti metalni sat s poklopcem, jedno nalivpero s ukrasima od žutog metala i perom od isto takvog metala, jednu iglu za kravatu sa crvenim kamenom, jedan par dugmeta za manšete s plavim kamenovima. Inokentij je opet neko vrijeme čekao, dok mu je glava padala na grudi. Konačno su mu donijeli odjeću. Kaput mu se vratio hladan i posve netaknut. Bluza, hlače i košulja bili su mu zgužvani, izblijedjeli i još vrući. "Niste li mogli paziti i na uniformu, kao što ste pazili na kaput?" upitao je Inokentij uvrijeđeno. "Kaput ima krzno. Pa valjda vidiš i sam!" kovač je odgovorio kratko. Cak i njegova vlastita odjeća postala mu je nepoznata i odvratna nakon što je bila na "pečenju", i Inokentija su u toj sada stranoj i neudobnoj odjeći odveli opet u boks broj 8. Zamolio je dvije porcije vode i pohlepno ih popio. Lončići su bili ukrašeni istom mačkom. Tada se pojavila druga djevojka, i kad je on potpisao jedan primjerak, dala mu je svijetloplavu potvrdu kojom se ovjerava da je danas, 27. prosinca Unutrašnji zatvor Službe sigurnosti Ministarstva unutrašnjih poslova SSSR-a primio od Volodina, I. A., jednu svilenu potkošulju, jedan par svilenih donjih gaća, jedne

naramenice i jednu kravatu. Zar je već dvadeset sedmi? Stroj je i dalje zvrjao svojim zlokobnim zvukom. Opet pod ključem, Inokentij je složio ruke na stolić, naslonio glavu i pokušao tako zaspati. "Zabranjeno je!" rekao je novi stražar, koji je otvorio vrata. "Što je zabranjeno?" "Zabranjeno je naslanjati glavu." 516 Inokentij je čekao, dok mu je mozak bio u beznadnoj zbrci. Opet su mu donijeli potvrdu, ovog puta na bijelom papiru, u kojoj je stajalo da je Unutarnji zatvor Službe sigurnosti SSSR-a primio od Volodina, I. A., 123 rublja. Opet je netko došao, nova osoba, čovjek u tamnoplavoj kuti, koju je navukao preko skupog smeđeg odijela. Svaki put kad bi donijeli potvrdu pitali su ga kako se zove. Pa su i sad počeli s pitanjima od početka: Prezime? Ime i ime oca? Godina rođenja? Mjesto rođenja? A tada je novodošlica zapovjedio: "A sada polako!" "Što?" Inokentij je zbunjeno pitao. "Polako za mnom. Ostavi stvari ovdje. Ruke iza leđa!" U hodniku su se zapovijedi izdavale sniženim glasom, tako da zatvorenici u drugim boksovima ne čuju. Pucketajući jezikom istom nevidljivom psu, čovjek u smeđem odijelu odveo je Inokentija kroz glavni izlaz u jedan drugi hodnik, pa zatim u neku veliku sobu, koja nije nalikovala na zatvor. Zastori su bili spušteni na prozorima, a u sobi su se nalazili stolovi i tapecirani namještaj. Smjestili su Inokentija na stolicu na sredinu sobe. Bio je uvjeren da će ga sada početi ispitivati. Ali umjesto toga iza nekog paravana dokotrljali su fotografsku kameru od smeđeg uglačanog drveta i usmjerili sjajne reflektore na Inokentija. Fotografirali su ga jednom sprijeda i jednom iz profila. Čovjek u plavoj kuti koji je doveo Inokentija, uzeo mu je po redu svaki prst desne ruke, uvaljao ga u ljepljivu crnu tintu, koja je bila premazana preko nekakva cilindra, zacrnivši mu tako vrhove svih prstiju. Tada, držeći čvrsto Inokentijeve prste, pritiskao ih je na list papira, brzo ih podižući. Pet crnih otisaka s bijelim mrežicama ostalo je na papiru. Isto je tako postupio i s lijevom rukom. Iznad otisaka prstiju stajalo je: "Volodin, Inokentij Artemijevič, 1919. Lenjingrad", a iznad toga debelim crnim slovima: Čuvati zauvijek. Pročitavši te dvije riječi, Inokentij je zadrhtao. Bilo je u njima nešto mistično, nešto nadljudsko i natprirodno. Dopustili su mu da očisti prste u slivniku, sapunom, četkom i hladnom vodom. Bilo je teško skinuti ljepljivu tintu, jer se hladna voda od nje samo odbijala. Inokentij je oribao vrhove prstiju nasapunanom četkom, ne pitajući se kakva je to logika, da se čovjek mora kupati prije nego mu uzimaju otiske prstiju. Njegov sve poslušniji i izmučeni mozak bio je opčinjen tim zlokobnim, kozmičkim riječima: Čuvati zauvijek. 517 84 DRUGI DAH Inokentij nikad u životu nije proveo toliko dugačku noć. Nije ni oka sklopio i

kroz glavu mu je prohujalo više misli, nego što bi mu inače palo na pamet u mjesec dana običnoga života. Imao je dovoljno vremena da razmišlja, dok su mu kidali zlatan vez diplomatske uniforme, dok je polugol sjedio nakon tuširanja, i u mnogim boksovima u koje su ga zatvarali cijele noći. Ponovo ga je zgromila istinitost riječi "čuvati zauvijek". Zaista, mogli oni dokazati ili ne, da je baš on telefonirao - a sada je barem sasvim jasno, da su prisluškivali razgovor - čim su ga uhapsili znači da ga više neće pustiti. Poznavao je Staljinovu šapu - taj ne dopušta nikome da se vrati u život. Bit će sretan, ako ga osude samo na robiju; u situaciji u kojoj se nalazi moglo bi se lako desiti da ga pošalju u jedan od preuređenih samostana, gdje bi mu zauvijek zabranili da danju sjedne ili da godinama progovori jednu jedinu riječ. Nitko neće ništa znati o njemu, a on neće znati ništa o svijetu, pa makar i cijeli kontinenti promijenili zastave, makar se i ljudi spustili na mjesec. A osim toga, te nijeme zatvorenike mogu lako i poubijati negdje u samicama. Dešavalo se i to. Ali, boji li se on zaista smrti? Isprva je Inokentij s radošću dočekivao svaki sitan događaj, svako otvaranje vrata, sve što je prekidalo samoću i njegov neobični novi život u stupici. Ali sada je poželio da dobro razmisli i da pronađe put do nekog važnog sada još nejasnog zaključka. Gotovo se poveselio, kad su ga odveli u njegov prijašnji boks i ostavili ga tamo dugo vrijeme nasamo, premda su ga stalno promatrali kroz rupu na vratima. Iznenada, kao da mu se neka mrena podigla s mozga, i sve što je čitao i mislio u toku svog radnog vremena stajalo je sada pred njim u potpunoj jasnoći: "Vjera u besmrtnost rađa se iz pohlepe nezadovoljnih ljudi... Mudar čovjek znade da je njegov život dovoljan da u njemu upotpuni cijeli krug mogućih zadovoljstava ..." 518 Ali radi li se tu zaista o zadovoljstvima? Imao je novaca, dobro se odijevao, bio je poštovan, imao je žena, vina, putovanja, ali u ovom trenutku on bi bacio sve te užitke u zaborav za jedan trunak pravde i istine... i ništa više. I koliko je drugih, nalik njemu, nepoznatih po licu i imenu, također zatvoreno u obzidanim kutijicama ove zgrade? čovjeka može dovesti do bjesnila pomisao da umire, a da s njima ne izmjenjuje misli i dušu! Vrlo je lako izmišljati nekakvu filozofiju pod lisnatim krošnjama stabala u učmalim razdobljima mira i reda, kada se ništa ne dešava. Sada, kada nema ni olovke ni bilježnice, sve što je isplivalo iz sjena njegova sjećanja činilo mu se mnogo dragocjenijim. Jasno se sjetio: "čovjek se ne smije bojati fizičke patnje. Dugotrajna patnja nikada nije važna; patnja, koja je važna, uvijek je kratka." Kao sada, na primjer: sjediti bez sna, bez zraka, i dan na dan za redom u boksu, gdje čovjek ne može ispružiti noge, kakva je to patnja - dugotrajna ili kratka? Je li važna ili nije? što je onda deset godina u samici, kad čovjek ne čuje ni jedne jedine riječi. U sobi za fotografiranje i uzimanje otisaka prstiju Inokentij je primijetio da je već prošlo jedan ujutro. Sada je moglo biti oko dva. Besmislena misao svrdlala mu je u glavi, istiskujući druge ozbiljnije misli: njegov sat je pohranjen u administraciji, i nastavit će da kuca, dokle god se pero ne odvije dokraja i ne stane. Nitko ga više nikad neće naviti; i sve dok njegov vlasnik ne umre i njegovo vlasništvo ne bude konfiscirano, sat će i dalje pokazivati vrijeme - sat i minute - kad su mu kazaljke stale. Koje će vrijeme biti na satu? I čeka li ga Dotty još uvijek da pođu na operetu? Je li telefonirala u ministarstvo? Vjerojatno nije; oni su svakako sami došli da pretraže stan. Stan je veoma velik. Morat će dovesti pet ljudi da ga isprevrću. Što će te budale naći?

Dotty će tražiti rastavu i ponovo se udati. Karijera njegovog tasta će propasti - ovo će biti mrlja na njegovu rovašu. I on će biti prvi koji će sve izbrbljati i denuncirati Inokentija. Svi koji su poznavali savjetnika Volodina lojalno će ga izbrisati iz pamćenja. Šutljivi Leviatan će ga smrviti i nitko na cijeloj zemlji neće doznati što se s njime dogodilo. A on je tako želio poživjeti, da vidi kako će biti na svijetu! Na kraju krajeva, sve će se na zemlji stopiti u jednu cjelinu. Plemenska neprijateljstva će prestati. Nestat će državne granice, nestat će vojske. Sazvat će se svjetski parlament. Izabrat će predsjednika planeta. On će skinuti kapu pred čovječanstvom i reći... "Ponesi svoje stvari!" "Što?" "Ponesi stvari!" "Kakve stvari?" "Ove tvoje krpe, zna se." 519 Inokentij je ustao, držeći kaput i kapu koji su mu sada bili posebno dragocjeni, jer se nisu upropastili na "pečenju". Na vratima se, provukavši se kraj stalnoga stražara, pojavio crnoputi, drski stariji narednik s nebeskoplavim epoletama. Inokentij se pitao gdje samo pronalaze ovakve tipove. I kakve im samo zadatke daju. Uspoređujući odgovore s listom papira, narednik je upitao: "Prezime?" "Volodin." "Ime i ime oca?" "Koliko ćete me puta još to pitati?" "Ime i ime oca?" "Inokentij Artemijevič." "Godina rođenja?" "1919." "Mjesto rođenja?" "Lenjingrad." "Ponesi stvari. Marš!" I on je pošao naprijed, pucketajući jezikom. Ovog puta izašli su u dvorište, a zatim niz nekoliko stepenica u tamu onog drugog, natkrivenog dvorišta. U mozgu mu je sinula pomisao: vode li ga na strijeljanje? Pričalo se da se smaknuća uvijek vrše noću u podrumima. Ali u tom teškom trenutku Inokentij se sjetio da se upita: zašto bi mu davali potvrde o pohranjenom vlasništvu, ako ga namjeravaju strijeljati? Ne, strijeljati ga neće. Inokentij je još uvijek vjerovao u razumnu, inteligentnu koordinaciju svih krakova čudovišta. Neprestano pucketajući jezikom, crnoputi narednik odveo ga je u drugu zgradu, i kroz tamnu vežu doveo ga do lifta. Neka žena s naramkom tek izglačanog žutosivog rublja stajala je sa strane i promatrala kako Inokentij a uvode u. dizalo. I premda mlada pralja nije bila lijepa, premda je njen društveni položaj nizak, i premda je Inokentij a promatrala istim onim neprozirnim kamenim i ravnodušnim pogledom, kao i druge mehaničke lutke u Lubjanki, ipak je Inokentij u njenoj nazočnosti osjetio zbunjenost, kao i onda kad su mu druge djevojke donosile ružičaste, plave i bijele reverse. Pralja ga je vidjela u tako jadnom i slomljenom stanju, da ga je jamačno morala promatrati s ponižavajućom sućuti.

Ali i ta je misao iščezla isto tako brzo kao što se i pojavila. Kao da je to uostalom važno? "čuvati zauvijek." Stariji narednik zatvorio je vrata dizala i pritisnuo dugme na kojem nije pisao nikakav broj. U času kad je motor dizala proradio Inokentij je prepoznao zvuk tajnog stroja za koji je mislio da melje kosti zatvorenika iza zidova boksa. Tužno se nasmiješio: ova ugodna pogreška podigla mu je raspoloženje. Dizalo je stalo. Crnoputi narednik izveo je Inokentija na odmorište stepeništa, a zatim ravno u široki hodnik. Ovdje je primijetio mnoge stražare s nebeskoplavim epoletama i bijelim 520 širitima. Jedan od njih zaključao je Inokentija u boks bez broja. Bio je to prostraniji boks, možda desetak kvadratnih metara, slabo osvijetljen, i činilo se da nije baš veoma čist. Cementni pod je bio izrovan, a u jednom zidu nalazila se ugrađena uska drvena klupa, dovoljno duga da na njoj sjede tri čovjeka odjednom. U boksu je bilo prohladno, i zbog hladnoće izgledalo je još odbojnije. I tu se nalazila rupa za promatranje, ali njen se poklopac nije toliko često pomicao. Izvana su se čuli prigušeni zvukovi cokula, koje stružu po podu. Očigledno su stražari neprestano dolazili i odlazili. U unutarnjem zatvoru odvijao se živahan noćni život. Inokentij je isprva mislio da će ga držati u vrućem, uskom, sjajno osvijetljenom boksu broj 8, i mučilo ga je što tamo nema mjesta da ispruži noge, što ga oči bole od svjetla, i što nema zraka za disanje. Sada je shvatio svoju pogrešku i uvidio da će živjeti u ovom prostranom, negostoljubivom boksu bez broja. Zgrozio se kad je pomislio da će mu se noge smrznuti na cementnom podu, da će ga stalno struganje i udaranje cipela smetati, i da će ga deprimirati pomanjkanje svjetla. Osjetio je neodoljivu želju da ima prozor! Samo veoma mali prozor, kao uznički pro-zorčić na opernim kulisama; ali nije bilo čak ni toga. Čovjek može čuti bezbrojne priče i pročitati bezbrojne memoare o zatvoru, ali nikad ne može zaista zamisliti kako izgleda: hodnici, stubišta, bezbrojna vrata, stražari koji dolaze i odlaze, narednici, posluga. Veliki zatvor Lubjanka, koji sav vrvi od noćnog života, a ipak ne možeš vidjeti nigdje ni jednog drugog zatvorenika. Bilo je nemoguće vidjeti nekoga kao što si sam, nemoguće je bilo čuti kakvu neslužbenu riječ, a izgovorilo se čak i veoma malo službenih. Činilo se kao da je cijelo to golemo poduzeće budno cijele noći samo radi njega, da bi se bavilo samo njim i njegovim zločinom. Namjerni razorni efekt prvih sati u zatvoru jest da izoliraju novog zatvorenika od njegovih drugova tako da on ne nađe nikoga tko bi ga malo ohrabrio, i da osjeća da se težina cijelog zamršenog aparata spustila samo na njegova leđa. Inokentijeve misli krenule su nesretnim pravcem. Telefonski poziv, koji ga je samo dan ranije ispunjao ponosom, kao plemenita gesta, sada mu se činio postupkom brzopletim i besmislenim, nalik samoubojstvu. Sad je imao dovoljno prostora da seta gore-dolje, ali bio je iscrpljen, izmoren postupcima, pod kojima je proveo noć, i nije imao snage za šetnju. Nakon nekoliko koraka sjeo je na klupu i nemoćno objesio ruke niz tijelo. Koliko je velikih planova zakopano u ovim zidovima, zatvoreno u boksovima, i zauvijek će ostati nepoznato potomstvu? Ta prokleta, dva puta prokleta preosjetljivost. Danas ili sutra Inokentij je mogao odletjeti u Pariz, gdje bi brzo zaboravio na tog jadnika, koga je htio spasiti... kojega, unatoč svojim naporima, na kraju i nije uspio spasiti. Dok je zamišljao putovanje u Pariz, a naročito prvih nekoliko dana u tom gradu, dah mu je zastao od vrtoglave daljine i neostvarljivosti slobode. Htjelo mu se da grebe zid, da bi dao oduška svojoj nemoći.

Ali otvaranje vrata spasilo ga je da na taj način ne prekrši zatvorske propise. Ponovo su provjeravali njegov identitet, a Inokentij im je odgovarao kao iz duboka sna. Opet su mu zapovjedili da izađe "sa svojim stvarima". Budući da se prilično ohladio u boksu, sada je kapu nosio na glavi, a kaput prebacio preko ramena. Izašao je tako iz boksa, ne shvativši da bi mu to omogućilo da pod kaputom nosi par napunjenih pištolja ili kakav bodež. Zapovjedili su mu da ruke uvuče u rukave, i tek onda da gole ruke stavi iza leđa. Opet uz pratnju pucketanja jezika, odveli su ga do stubišta blizu dizala. Bilo bi zanimljivo zapamtiti koliko je zaokreta napravio, koliko stepenica prešao, a tada u dokolici po sjećanju nacrtati plan zatvora. Ali njegove percepcije svijeta toliko su se promijenile, da se kretao okolo potpuno tupo, i do svijesti mu uopće nije dopiralo koliko dugo silaze tim stepenicama. Tada im je iznenada iz nekog drugog hodnika na put stupio novi, visoki stražar isto tako energično pucketajući jezikom, kao i onaj koji vodi Inokentija. Inokentijev stražar otvorio je iznenada vrata zelene daščane stražarnice, koja je ispunjavala ionako tijesno odmo-rište stubišta, gurnuo ga unutra i naslonio se na vrata, da se ne bi slučajno otvorila. Unutra je bilo jedva toliko mjesta da se može stajati, a odozgo je dopiralo samo mutno svjetlo iz hodnika; stra-žara nije imala stropa. Prirodna ljudska reakcija bila bi da čovjek glasno protestira, ali Inokentij, koji se već navikao na nerazumljiva iskušenja i šutljive postupke u Lubjanki, mirno se pokorio: radio je ono što zatvor od njega zahtijeva. Ali konačno je shvatio zašto stražari u Lubjanki pucketaju jezicima! Na taj način upozoravaju druge stražare da sprovode zatvorenika. Stražari ne smiju nikako dopustiti da se zatvorenici sastanu, da ne bi jedan drugoga ohrabrivali ma i samim pogledima. Proveli su prvo jednog, a zatim drugog zatvorenika, pa tek tada izveli Inokentija iz daščare i uputili se dalje. Tu, na posljednjim metrima puta u podzemlje, Inokentij je primijetio kako su stepenice istrošene. Nikada nešto slično nije vidio u životu. Ovalne šupljine bile su izdubljene gotovo do pola svake stepenice, od strana prema sredini. Stresao se od groze. U trideset godina koliko je nogu moralo proći ovuda da bi se kamen ovako izglodao! I od svake dvojice, koji su ovuda prolazili, jedan je bio stražar, a drugi zatvorenik. Na odmorištu su se nalazila zaključana vrata s malim, rešetkama optočenim prozorom, koji je bio čvrsto zatvoren. Ovdje je Inokentij opet doživio nešto novo: morao je stati licem k zidu. Ipak, krajičkom oka uspio je vidjeti kako je njegov stražar pritisnuo električno zvonce, i tek tada se rešetkasti prozor oprezno otvorio i zatvorio. Iznenada, s glasnim zveketom ključa, vrata su se otvorila. Netko, Inokentiju nevidljiv, izašao je i upitao: "Prezime?" 522 Instinktivno, Inokentij se okrenuo da pogleda osobu koja mu se obratila i začas je ugledao lice koje nije bilo ni muško ni žensko, podbulo, obješeno, s velikom crvenom brazgotinom od neke opekotine, a malo niže vidio je poručničke zlatne epolete. Poručnik je povikao: "Ne okreči se!" I nastavio je istim onim monotonim pitanjima, na koja je Inokentij odgovarao, obraćajući se bijeloj žbuci pred svojim očima. Kad je utvrdio da je zatvorenik dao isti opis kao što je onaj na kartonu arhiva, i da se još uvijek sjeća godine i mjesta svoga rođenja, podbuhli je poručnik pozvonio na vrata, koja je prije toga pažljivo zaključao. Opet se kračun na rešetkastom prozoru oprezno povukao, i netko je provirio kroz otvor. Prozor se opet zatvorio, ključ je opet zazveketao, i vrata su se otvorila. "Naprijed!" rekao je podbuhli poručnik opečena lica.

Ušli su i vrata su glasno za njima tresnula. Inokentij je imao tek toliko vremena da vidi kako mu se pratioci dijele: jedan ispred njega, jedan nadesno, jedan nalijevo - i da promotri tamni hodnik s mnogim vratima, stolom, i por-tirskim ormarićem i još nekoliko stražara kraj ulaza, kada mu je u tišini poručnik zapovjedio tiho ali jasno: "Licem k zidu! Ne miči se!" Bio je to glup položaj: zuriti u crtu gdje se spaja maslinasta uljena boja i bijela žbuka i osjećati nekoliko pari neprijateljskih očiju, koje su ti se uprle u potiljak. Očigledno su provjeravali njegov karton. Tada je poručnik gotovo šapatom izdao zapovijed koja se razgovjetno čula u dubokoj tišini: "U treći boks." Inokentijev se stražar odmaknuo od stola i pazeći da mu ključevi ne zvone, pošao je nadesno niz hodnik pokriven krpenorn trakom. "Ruke iza leđa! Kreći!" rekao je veoma tiho. Malo dalje hodnik je zaokretao. Slijedila su zatim još dva zaokreta. Duž jedne strane hodnika pružao se isti neutralni masli-nasto obojeni zid, a duž druge redalo se nekoliko vrata s ulaštenim ovalnim pločicama s brojevima: 47, 48, 49. Ispod brojeva nalazili su se poklopci rupica za gledanje. Osjetivši toplinu od blizine novih prijatelja, Inokentij je poželio da podigne jedan od poklopaca i da na trenutak pritisne oko uz rupu, da pogleda u samotnički život u ćeliji. Ali stražar ga je brzo vukao naprijed, a osim toga, Inokentija je već zarazila zatvorska pasivnost - premda, čega se zapravo izgubljen čovjek još uvijek ima bojati? Na nesreću za ljude, a na sreću za njihove vladare, ljudsko je biće tako sačinjeno da dok god živi u njemu ima uvijek nešto više nego što mu se može oduzeti, čak i čovjek kojega doživotno zatvaraju, koji je lišen kretanja, neba, obitelji, imutka, može, na primjer, biti premješten u vlažnu samicu po kazni, može ga se lišiti tople hrane, može ga se batinati, i on će te male dodatne kazne osjećati jednako bolno, kao i svoj raniji pad s visina slo523 bode i obilja. Da bi izbjegao te konačne muke, zatvorenik poslušno slijedi ponižavajući i mrski zatvorski režim, koji postepeno ubija u njemu ljudsko biće. Iza posljednjeg zaokreta, vrata su se redala veoma nablizu i ulaštene pločice s brojevima glasile su: 1, 2, 3. Stražar je otvorio vrata trećeg boksa širokim pokretom, kao domaćin koji želi dobrodošlicu, što je na ovom mjestu bilo prilično komično. Inokentij je primijetio humor te kretnje i pažljivije pogledao stražara. Bio je to niski, plećati momak, glatke crne kose i kosih uskih očiju nalik na posjekotine. Izgledao je prilično zloćudno, ni njegove se oči a ni njegove usne nisu smiješile, ali nakon tuceta ravnodušnih lica namještenika Lubjanke, koje je Inokentij upoznao te noći, zlobno lice ovog posljednjeg dojmilo ga se kao razmjerno prijazno. Kad su ga zaključali u boks, Inokentij se ogledao oko sebe. Nakon jedne noći, već se smatrao stručnjakom za boksove, budući da je imao prilike da ih nekoliko usporedi. Ovaj novi bio je veličanstven: nešto više od metar širok, nešto više od dva dugačak, s podom od parketa, a gotovo sav prostor zauzimala je dugačka i ne previše uska drvena klupa, ugrađena u zid. Kraj vrata je stajao mali šesterokutni drveni stolić, koji čak nije bio ni uzidan. Boks je bio dakako potpuno zatvoren i bez prozora, vidio se samo mali rešetkom pokriveni dovod zraka na stropu. Strop je bio veoma visok - cijela tri metra. Zidovi su bili bijelo ožbukani i blještali su pod svjetlom žarulje od dvjesta svijeća, koja je visila u željeznom kavezu iznad vrata. Snažno svjetlo grijalo je boks, ali je bilo i bolno za oči.

Znanost, kako biti zatvorenik, uči se brzo i jednom zauvijek. Ovoga puta Inokentij nije uopće gajio lažnu nadu da će dugo ostati u udobnom novom boksu. Kada je vidio dugu golu klupu, učenik, koji je sa svakim satom bio sve manje učenik, znao je da je njegov prvi problem kako da se malo naspava. Kao kakvo mladunče šumske zvijeri, koje je ostalo bez majke i koje uči kako da se samo održi na životu, Inokentij se smjesta dao na posao, da od svog kaputa napravi prostirku, savijajući ovratnik od astrahana i rukave tako da sačinjavaju uzglavlje. Smjesta se pružio na klupu. Činila mu se veoma udobnom. Sklopio je oči i spremio se na spavanje. Ali san mu nije dolazio na oči. Prije, kad nije imao prilike da spava, uspio je dva puta zadrijemati. Prošao je kroz sve raže iscrpljenosti. Ali ovdje, gdje je mogao spavati, ostajao je potpuno budan. Neprekidno uzbuđenje držalo mu je oči otvorene, i nikako nije htjelo popustiti. Boreći se da bi izbjegao žaljenja i nagađanja, Inokentij je pokušao da pravilno diše i da broji do... Zaista je strašno kad čovjek ne može spavati, a cijelo mu je tijelo toplo i može ispružiti noge koliko hoće i stražar zbog nekog razloga ne otvara vrata s treskom. Ležao je tako pola sata i konačno se tkivo njegovih misli stalo rasplinjavati i neka strašna težina spopala mu je tijelo. Ali tada se Inokentiju učinilo da je upravo nemoguće zaspati dok gori ovo luđačko svjetlo. Ne samo da je rasvjetljavalo naran-džastim sjajem mrak iza njegovih spuštenih kapaka, nego se činilo 524 da mu s neizdrživom snagom pritiskuje i same očne jabučice. Ovaj pritisak svjetla, koji Inokentij nikada prije nije iskusio, tjerao ga je u ludilo. Prevrćući se s boka na bok, uzalud pokušavajući da nađe položaj u kojem će izbjeći težak pritisak svjetlosti, Inokentij je konačno u očaju odustao, sjeo i spustio noge na pod. Poklopac na rupi za gledanje često se pomicao. Kada je čuo, kako poklopac struže, brzo je podigao prst. Vrata su se otvorila bez šuma. Kosooki stražar pogledao je Inokentija bez riječi. "Molim vas! Zagasite svjetlo!" rekao je Inokentij. "Zabranjeno je", rekao je stražar neumoljivo. "Pa onda stavite manju žarulju. Što će vam tako jaka žarulja za ovako mali... boks ?" "Ne govori tako glasno", rekao je stražar tiho. I zaista, iza njegovih leđa veliki hodnik i cijeli zatvor bili su tihi poput groba. "Žarulja je onakva kakva mora biti." Ali ipak u njegovom bezizražajnom licu vidjelo se nešto živo. Kad je iscrpio tu temu i shvatio da će se vrata zatvoriti, Inokentij je upitao: "Dajte mi malo vode." Kosooki stražar je kimnuo glavom i tiho zaključao vrata. Nečujno se odmaknuo od boksa po traci od jute. Kad se vratio, ključ jedva da je zveknuo, a on je poput duha stajao na vratima s lončićem vode u rukama. Kao i onaj na prvom katu, lončić je imao sliku mačke, ali ova nije nosila naočari, nije imala knjige i u njenoj blizini nije bilo ptice. Inokentij je s užitkom ispio vodu. Između gutljaja gledao je stražara, koji nije odmah otišao, nego je samo donekle pritvorio vrata, onoliko koliko su mu ramena dozvoljavala i protiv svih propisa namignuo mu i tiho ga upitao: "Tko si bio prije?" Kakav čudan osjećaj kad te prvi puta u toku cijele noći oslovi ljudsko biće! Zaprepašten živahnim tonom pitanja, iako ga je stražar tek kradomice promrmljao, i opčinjen nemilosrdnim "bio" i "prije", Inokentij je povjerljivo, kao kakav zavjerenik, rekao stražaru šapatom: "Diplomat. Državni savjetnik." Stražar je sućutno kimnuo glavom, i rekao:

"A ja sam bio mornar na Baltiku." Tada je dodao sporije: "Zašto si ovdje?" "Ne znam ni sam", rekao je Inokentij, iznenada oprezan. "Ništa posebno." Stražar je opet sućutno kimnuo. "Tako svi isprva kažu", izjavio je. I sa zbunjenim izrazom na licu doda: "Hoćeš li... pišati?" "Ne sada", rekao je Inokentij, slijep kao i svaki novajlija, ne znajući da je ta ponuda najveća usluga u stražarevoj moći i jedna od najvećih privilegija na zemlji, nedohvatljiva zatvorenicima, osim kada to propisi određuju. 525 Nakon ovako plodne konverzacije, vrata su se zatvorila i Ino-kentij se opet ispružio po klupi, boreći se protiv pritiska svjetla na nezaštićene kapke. Pokušao je pokriti oči rukom, ali mu je ruka utrnula. Mogao je možda saviti rupčić i njime pokriti oči, ali gdje mu je sada rupčić? Ah, zašto ga nije podigao s poda? Kakva je budala bio još sinoć! Male stvari - rupčić, prazna kutija šibica, komadić grubog konca, bakelitno dugme - to je zatvorenikovo najveće blago. Uvijek dođe trenutak kada se nešto od toga pokaže nenadoknadivim i spasonosnim. Iznenada su se vrata otvorila. Kosooki stražar ugurao je u Inokentijev naručaj madrac s crvenim prugama. Kakvo čudo! Ne samo da Lubjanka ne priječi zatvorenicima da spavaju: ona se brine za njihovu udobnost. U madrac su bili zamotani mali jastuk od perja, jastučnica i plahta - obje s odštampanim slovima UNUTARNJI ZATVOR - i siva deka. Pravi blagoslov! Sada će spavati! Njegovi prvi dojmovi u zatvoru bili su previše crni. Predosjećajući užitak on je po prvi puta u svom životu uvukao jastuk u jastučnicu vlastitim rukama, i prostro plahtu. Madrac je djelomično visio preko ruba klupe. On se skinuo, legao, pokrio oči rukavom bluze, pa ga sada svjetlo nije uopće smetalo. Počeo je tonuti u dubok, dubok san. Ali vrata su se otvorila s treskom i stražar je rekao: "Vadi ruke ispod ćebeta." "Što vam to treba?" povikao je Inokentij, na rubu suza. "Zašto ste me probudili? Pa jedva sam zaspao." "Ruke van", ponovio je stražar hladno. "Ruke se moraju vidjeti." Inokentij je poslušao, ali više nije bilo tako jednostavno zaspati s rukama povrh ćebeta. Bilo je to dijaboličko pravilo. Prirodan je, duboko ukorijenjen, iako ne uvijek zamijećen, običaj čovjeka da ruke skriva dok spava, da ih pritiskuje uz tijelo. Inokentij se prevrtao i bacakao dugo vremena, privikavajući se novom poniženju. Ali na kraju krajeva san je počeo i to pobjeđivati. Slatka opojna maglica polako mu je obuzimala svijest. Iznenada je doprla do njega buka iz hodnika: dolazila je sve bliže i bliže. Udarali su po vratima. Stalno su ponavljali iste ne-razgovjetne riječi. I evo - sada su kod susjednih vrata. A tada su se otvorila i Inokentijeva vrata. "Buđenje!" neumoljivo je najavio mornar s Baltika. "što vam je? Zašto?" zaurlao je Inokentij. "Cijele noći nisam spavao." "Takav je propis! U šest sati buđenje!" rekao je mornar i pošao dalje. U tom trenutku Inokentij je osjetio potrebu za snom s naročitom snagom. Ponovo je legao na postelju i čvrsto zaspao gotovo smjesta. Ali isto tako brzo, kosooki stražar otvorio je vrata s treskom i ponovio: 526 "Buđenje! Buđenje! Savijaj madrac." Inokentij se podbočio na lakat i kroz maglu pogledao svoga mučitelja, koji mu se

prije jednog sata činio pristojnim ljudskim bićem. "Ali ja nisam spavao, zar ne razumiješ?" "Ne znam ja ništa o tome." "Ali ako sada savijem madrac i ustanem, što ću raditi?" "Ništa. Sjediti." "Ali zašto?" "Zato što je šest sati, rekao sam ti." "Onda ću spavati stojeći." "Ne po danu. Ja ću te probuditi." Inokentij je uhvatio glavu rukama, ljuljajući se naprijed, natrag. Tračak sućuti kao da se pojavio na licu kosookog stražara. "Hoćeš li se umi ti?" "Pa... da, hoću", rekao je Inokentij, promijenivši mišljenje. I posegnuo je za svojim odijelom. "Ruke iza leđa! Marš." Praonica je bila odmah iza ugla. Kada je izgubio svaku nadu da će moći spavati u satima koji dolaze, Inokentij je skinuo košulju i počeo se do pasa prati hladnom vodom. Prolijevao je obilno vodu po cementnom podu goleme hladne praonice. Vrata su bila zatvorena, stražar ga nije smetao. Možda je zaista ljudsko biće, ali zašto ga je onda tako zlobno zaboravio obavijestiti da je buđenje u šest? Hladna je voda sprala s njega otrov umora. U hodniku se pokušao raspitati za doručak. Stražar mu je zabranio da govori, ali kad su došli u boks rekao mu je: "Nema doručka." "što time misliš? što će onda biti?" "U osam sati dobit ćeš sljedovanje, pa šećer i čaj." "Što je sljedovanje?" "Samo kruh." "A kad će biti doručak?" "Doručka nema. Prvo dolazi ručak." "I ja moram neprestano sjediti?" "Dosta je razgovora." Već je gotovo sasvim zatvorio vrata, kad je Inokentij podigao prst. "što je sad, što još hoćeš?" upitao je baltički mornar opet otvarajući vrata. "Odsjekli su mi dugmeta i rasporili mi podstavu bluze. Tko će mi to sašiti?" "Koliko dugmeta?" Prebrojali su dugmeta kojih nema. Vrata su se zatvorila, ali uskoro su se opet otvorila, čuvar mu je dao iglu, nekoliko komadićaka konca, i nekoliko koštanih, bakelitnih i drvenih dugmeta različite veličine. "što će mi to? To nisu ona koja su mi odsjekli." "Uzmi ih! Nema više čak ni takvih!" dreknuo je stražar. I po prvi put u životu Inokentij je stao šivati. Isprva nije znao da treba navlažiti vršak konca, da bi ga se moglo provući kroz ušicu igle, niti kako treba napraviti čvor, kad završi. Budući da nije mogao upotrijebiti iskustvo nakupljeno kroz tisuću godina, on je ponovo sam za sebe izmislio šivanje. Mnogo se puta ubo u prst, i njegove osjetljive jagodice počele su ga boljeti. Trebalo mu je dugo vremena da zašije podstavu bluze, i da izravna futer kaputa. Mnoga je dugmeta sašio na kriva mjesta, tako da mu se uniforma, kad ju je zakopčao, na sve strane zatezala. Ali ovaj spori usredotočeni posao ne samo da je Inokentiju skraćivao vrijeme, nego ga je i potpuno smirio. Njegovi su se osjećaji sredili, i on više nije trpio od straha i očaja. Već je jasno shvaćao da čak ni ovaj legendarni ponor

užasa, zatvor Velika Lub-janka nije toliko strašan, i da ovdje isto mogu živjeti ljudi od krvi i mesa. Ah, kako bi ih volio upoznati! Evo čovjeka koji nije spavao cijele noći, koji nije jeo, čiji je život smrvljen u prašinu u roku od desetak sati, a uspio je iznenada da dođe do onog drugog daha kakav dobiva atletičar kad prođe krizu i zahvaljujući kojem njegovo napregnuto tijelo može nastaviti trku bez umora. Novi stražar mu je oduzeo iglu. Tada su mu donijeli komad od oko pola kilograma vlažnog crnog kruha - s dodatnom klinastom kriškom, da bi se dopunila težina propisane porcije - i dvije okrhnute kockice tvrdog šećera. Nasuli su mu vrući čaj u lončić sa slikom mačke i obećali da će mu kasnije dati još. Sve je to značilo da je osam sati, 27. prosinca. Inokentij je bacio cjelodnevnu porciju šećera u šalicu i počeo ga miješati prstom. Ali voda je bila tako vruća da mu prst nije mogao izdržati. Tada je miješao čaj vrteći lončićem, ispio i podigao ruku da zamoli još. Jelo mu se nije nimalo. Stresavši se od užitka, Inokentij je popio drugi lončić, bez šećera, uživajući u samoj aromi čaja. Njegove su se misli razbistrile do jasnoće kakvu nikada prije u životu nije doživio. Stao je koračati uskim prolazom između klupe i zida, u očekivanju posljednje bitke. Tri kratka koraka naprijed, tri kratka koraka natrag. Još jedna od epikurovih misli - koju bi se vrlo teško moglo jučer na slobodi bilo shvatiti, bilo pobijati - pojavila mu se u mozgu: "Unutarnji osjećaj zadovoljstva i nezadovoljstva najveće je mjerilo dobra i zla." To znači, prema Epikuru, da je ono što se čovjeku sviđa dobro, a ono što mu se ne sviđa zlo. Filozofija divljaka. 528 Staljin uživa u ubijanju - znači li to da je ubijanje za njega vrlina? I budući da činjenica što je čovjek zatvoren zbog toga što je pokušavao nekoga spasiti nije na kraju krajeva dovela ni do kakva zadovoljstva, znači li to da je zla? . . ,^e! Dobro * zl° su sada za Inokentija bili opipljivi i određeni i vidljivo su se razlikovali jedno od drugog, po ovim svijetlosivim 5o ™oć-P° °Vim maslinastim zid°vima, po ovoj prvoj zatvorS ovih visina borbe i patnje, do kojih se Inokentij uzdigao djeteta* Star°Sa fil°ZOfa Člnila mU Se ka° blebetanJe miog Vrata su tresnula. "Prezime?" iznenada je upitao novi stražar azijatska lica. "Volodin." "Na ispitivanje! Ruke iza leđa!" nrtJv01^ jL !,tavi° mke iza sebe" * držeći SIavu vis°ko, kao ptica kada pije vodu, izašao je iz boksa. N 34 U prvom krugu 529 85

JUTRO KAZNE ZA MUŠKETIRE I u šaraški je bilo vrijeme doručku i jutarnjem čaju. Ovaj dan, u kojem rani jutarnji sati nisu predskazivali ništa osobito, bio je isprva neobičan samo po tome što je stariji poručnik Šusterman maltretirao sve oko sebe; upravo kad je trebalo da preda dužnost u svojoj smjeni pokušao je spriječiti zatvorenike da spavaju i nakon buđenja. Vani je bilo neugodno. Nakon jučerašnje jugovine, noću je stegao jaki mraz i staza je bila pokrivena ledom. Mnogi zekovi su izašli, kližući se obišli jedan krug i vratili se u zatvor. U sobama su neki zekovi sjedili na donjim ležajevima. Drugi su sjedili na gornjim, mašući obješenim nogama, ili sjedeći po turski podvijenih nogu. Nisu se nimalo žurili da ustanu; češali su se po prsima, zijevali i počeli ranije nego obično mrzovoljno zavitlavati jedan drugoga i praviti mračne viceve na račun svoje nevoljne sudbine. Prepričavali su snove - omiljela zabava zatvorenika. Ali dok je među tim snima bilo onih uobičajenih, o tome kako čovjek prelazi preko uskoga mosta iznad mutne rijeke ili kako navlači visoke čizme, ni jedan od snova nije predskazao transport iz logora. Toga je jutra Sologdin izašao kao obično da pili drva. U toku noći držao je prozor djelimično otvoren, i prije nego što je otišao do gomile drva, otvorio ga je širom. Rubin, koji je imao ležaj uz isti prozor, nije rekao ni riječi Sologdinu. Kasno je bio legao i opet je patio od nesanice. Osjetio je hladan propuh od prozora, ali nije prosvjedovao protiv te neprijateljske geste. Umjesto toga obukao je svoj podstavljeni kaput i krznenu kapu sa spuštenim naušnjacima, i odjenuvši se tako, pokrio je glavu ćebetom i ležao zgrčen, ne ustajući za doručak, ne obraćajući pažnje na šustermanove prijekore i na opću buku u sobi, očajnički pokušavajući da produži propisane sate sna. Potapov, koji se spustio s gornjeg ležaja i pošao u šetnju, našao se prvi na doručku. Već je popio čaj, napravio krevet u obliku potpuno pravilnog paralelograma i sjeo na nj čitajući 530 novine. Ali u dubini duše žudio je da pođe na posao. Danas je trebalo ispitati jedan zanimljivi dio aparature, koji je sam sastavio. Za doručak je bila kaša od prosa i s tog razloga mnogi zeko vi nisu htjeli doruČkovati. Gerasimovič je ipak sjedio u blagovaonici dugo vrijeme, pažljivo i sporo stavljajući male žličice prosene kaše u usta. Iz suprotnog ugla poluprazne blagovaonice Neržin mu je kimnuo, sjedajući sam za stol i jedući bez apetita. Završivši doručak, Neržin se popeo na vlastiti ležaj da tu provede posljednjih petnaest minuta slobodnog vremena. Ležao je i gledao u luk stropa. Soba je šumjela od razgovora o Ruskinoj sudbini. On se prošle noći nije vratio i zekovi su znali da je uhapšen i zatvoren u mali mračni kavez u upravnoj zgradi. Nisu govorili otvoreno, nisu ga glasno nazivali dvostrukim uhodom, ali to se razumijevalo. S obzirom na to da se njegova kazna nije mogla povećati, i da mu se ne može dati još jedan rok povrh onoga koji ima, oni su raspravljali neće li se njegovih dvadeset pet godina popravnog radnog logora pretvoriti u dvadeset pet godina samice. Specijalni zatvori, koji se sastoje isključivo od samica, gradili su se te godine, i osuda na samotnu robiju sve više je i više dolazila u modu. Dakako, šikin neće podići optužbu protiv Ruske zbog toga što je dvostruki špijun. Ali ono što je čovjek skrivio i ono zbog čega ga stavljaju pod sud ne mora nužno biti isto. Uhodu, na primjer, mogu optužiti zbog toga što ima crnu kosu i odrediti mu kaznu kakva već sljeduje crnokose ljude. Neržin nije znao razmjere Ruskine prisnosti s Klarom i tako nije bio siguran smije li s njome razgovarati i malo je ohrabriti. I kako bi mu to moglo poći za rukom? Usred općeg smijeha, Rubin je odbacio ćebe i sjeo na postelju u krznenoj kapi i podstavljenom kaputu. On je uvijek veoma dobroćudno primao smijeh, koji je

namijenjen njemu osobno. Skidajući kapu, ali zadržavajući kaput i ne ustajući da se obuče - što je sada bilo posve besmisleno, kada je već prošlo vrijeme određeno za šetnju, pranje i doručak - on je zamolio da mu netko natoči čašu čaja. Sjedeći tako, slijepljene i raščupane brade, gurao je u usta bijeli kruh i maslac i zalijevao ih vrućom tekućinom, a da toga uopće nije bio svjestan. Prije nego je uspio ras-trljati san s očiju, već se udubio u nekakav roman Uptona Sinclaira koji je držao slobodnom rukom, dok je u drugoj držao čašu. Bio je u najmračnijem mogućem raspoloženju. U šaraški su se odvijali jutarnji obilasci. Mlađi poručnik je ušao. On je prebrojavao zatvorenike, a šusterman je čitao dnevnu zapovijed. Ušavši u polukružnu sobu, šusterman je objavio: "Pažnja! Zatvorenici se ovime obavještavaju da nakon večere nikome neće biti dopušteno da ide u kuhinju po vruću vodu. Stoga nemojte opterećivati dežurnog molbama u tom smislu! "čija je to zapovijed?" vrisnuo je Prjančikov, skočivši iz spilje dvostrukog ležaja. 531 "Šefova", odgovorio je Šusterman važno. "Kad je izdana?" "Jučer." Prjančikov je stegnuo šake i zatresao svoje mršave ruke iznad glave kao da doziva upomoć i samo nebo. "To nije moguće!" prosvjedovao je bijesno. "U subotu navečer sam ministar Abakumov obećao mi je da će noću biti kipuće vode za čaj. To nije čak ni logično! Na koncu konca mi radimo do ponoći. Odgovorio mu je val smijeha. "Onda nemoj raditi do ponoći, budalo jedna", zagrmio je Dvojetjosov. "Ne možemo držati noćnog kuhara", objasnio je Šusterman trijezno. Zatim je šusterman uzeo otipkani popis od mlađeg poručnika. "Pažnja!" najavio je prijetećim glasom. Svi su smjesta zašutjeli. "Niže navedeni neće se jutros javiti na rad nego će se pripremiti za transport. Iz ove sobe: Horobrov, Mihajlov, Neržin, Semuškin! Skupite sve predmete državnog porijekla da ih vratite intendanturi. Dva su oficira na to izašla. Četiri imena, koja su navedena, sada su poput vira bili okruženi svim ljudima u sobi. Zekovi su ostavili čaj, ostavili nedojedene sendviče, i sabrali se na okup. Četvorica između njih dvadeset petorice bila je neobično velika žetva žrtava. Svi su govorili u jedan glas; glasovi ohrabrenja miješali su se s glasovima potištenosti i s glasovima koji su bučno davali oduška bijesu. Neki su stajali na gornjim ležaj evima i razmahivali rukama, drugi su se hvatali za glavu, treći su se svađali, busajući se u grudi. Neki su vadili jastuke iz jastučnica. Cijela se soba pretvorila u takav pakao jada, pokornosti, gnjeva, izazova, pritužbi, proračuna, da je Rubin ustao sa svog ležaja onakav kakav jest, u podstavljenom kaputu i donjim gaćama i zaurlao iznad bučne zbrke tentorskim glasom: "Povijesni dan u šaraški! Jutro kazne za mušketire!" I razmahnuo je rukama iznad glava sviju prisutnih. Njegova predstava nije nikako značila da se on raduje transportu zatvorenika. On bi se isto tako razmetljivo našalio da se radilo o njegovom vlastitom odlasku. Ali ništa nije bilo tako sveto, a da bi se on mogao suzdržati od svog vlastitog tipa komentara. Transport je prekretnica u zatvorenikovu životu, isto tako sudbonosna kao što je rana za vojnika. Rana može biti laka ili teška, može se zaliječiti ili ispasti

kobna: konačno odredište transporta može biti blizu ili daleko, može biti boljitak ili smrt. Kad čovjek čita što Dostojevski kaže o užasima života u zatvorima za teške robijaše, iznenadi se kako su mirno ti zatvorenici odslužili svoj rok. Po deset godina ne bi doživjeli ni jedan jedini transport. Zek živi na jednom mjestu, navikne se na svoje drugove, na rad, na pretpostavljene. Bez obzira na to koliko mu može biti 532 strana želja za sabiranjem i posjedovanjem stvari, neizbježno je da ipak štošta nakupi: on ima kartonski kovčeg koji su mu poslali iz slobode, ili drveni koji je sam načinio u logoru; ima okvir s fotografijom svoje žene ili kćeri; ima papuče načinjene od starih krpa, koje nosi kad se seta kroz baraku i skriva ih od svakodnevnih pretresa; možda je tu i tamo došao do rezervnog para pamučnih hlača ili slučajem nije vratio neke stare cipele; uspio je da sve to sakrije, da zagura u kakvu rupu, od jedne provjere inventara do druge. Ima čak vlastitu iglu, i vlastita dugmeta koja je sam čvrsto prišio. Možda ima čak i jedno ili dva rezervna dugmeta. Nešto je malo duhana u njegovoj duhankesi. Ako je kicoš ima nešto praška za zube i povremeno zube pere. Sabire svežanj pisama svoje obitelji, dokopa se nekako vlastite knjige: trgujući njome uspijeva pročitati sve knjige u zatvoru. Ali transport pogađa krhku građu njegova života poput groma - uvijek bez upozorenja, uvijek ga uhvati na spavanju objava, koja se odgađa do posljednjeg mogućeg trenutka. On žurno trga obiteljska pisma i baca komadiće papira u zahod. Ako je određeno da se transport odvija crvenim stočnim vagonima, stražari konvoja odsijeku mu sva dugmeta i bace njegov duhan i prašak za zube u vjetar, zato što bi ih on mogao upotrijebiti da zaslijepi stražara, kad bi putom pokušao pobjeći. Ako se upotrebljavaju starinski putnički vagoni, stražar će mu bijesno zgnječiti kovčeg, koji se ne može smjestiti u uski prostor za prtljag, i time će ujedno slomiti i okvir slike. U svakom slučaju oduzet će mu knjigu koja je zabranjena u transportu, iglu koja se može upotrijebiti da se raspile rešetke ili da se zakolje stražar, papuče od krpe bacit će mu kao smeće, i oduzet će mu rezervni par hlača. Tako očišćen od grijeha vlasništva, od svake naklonosti prema sređenom životu, ili čežnje za buržujskim udobnostima, koje je pravedno osudio i sam Čehov, oslobođen isto tako prijatelja i prošlosti, zek stavlja ruke iza leđa i u redu četvorice svojih drugova (korak lijevo ili desno i stražari će pucati bez upozorenja), okružen psima i stražarima, on odlazi k željezničkom vagonu. Svi ste ga vi vidjeli u tom trenutku na željezničkoj postaji, ali u vašoj kukavičkoj pokornosti okrenuli ste oči, okrenuli mu leđa. Da niste postupili tako, dežurni bi vas časnik mogao osumnjičiti i pritvoriti. Zek ulazi u vagon, koji se zatim zakapča iza poštanskog vagona, čvrsto zagrađen rešetkama s obje strane, nedostupan na peronima postaja svima koji bi mogli pokušati da pogledaju unutra, vagon se kreće po redovitom željezničkom voznom redu, zakračunat, zagušljiv, noseći svoj gusto stisnuti teret, zajedno sa stotinama uspomena, nada i strahova. Gdje ih odvode? To im nitko ne kaže. Što zeka čeka na njegovom odredištu? Rudnik bakra? Sječa drva i pilana? Ili neka daleka zemljoradnička operacija, gdje je bar povremeno moguće ispeći malo krumpira ili gdje se čovjek može barem do sita najesti stočne repe? Hoće li zek dobiti skorbut ili distrofiju već prvih mjeseci na nekoj cestogradnji? Ili će imati sreće da mu pomogne neki poznanik ili da se dokopa posla kao pomoćnik u bolnici, kao 533 poslužnik u barakama ili čak kao desna ruka kakvog intendanta? Hoće li mu dozvoliti, tamo gdje ga odvode, da se dopisuje? Ili će njegova obitelj ostati bez pisama u toku dugih i dugih godina, i povjerovati da je mrtav? Možad neće ni stići na odredište. U stočnom vagonu može umrijeti bilo od dizenterije, bilo od gladi, jer će zekove transportirati šest dana bez kruha. Ili će ga stražar premlatiti, jer je netko pokušao pobjeći. Ili će, možda, na

kraju putovanja u negrijanim vagonima, iz njih izbaciti samo smrznute ležine zekova poput cjepanica. Crveni transporti trebaju katkad po mjesec dana da stignu do srca Sibira. Spomeni se, o gospode, onih koji nisu stigli! Premda će vlasti u šaraški postupati blago s njima kad budu odlazili, i dopustiti im čak da zadrže i vlastite britve, dok ne dođu do prvog zatvora, ova pitanja opterećivala su poput vječnog mraka srca ovih dvadeset zekova kojima su rekli da se pripreme za transport toga utorka ujutro. Za njih je poluslobodni bezbrižni život u šaraški završio. 534 86 ZBOGOM, ŠARAŠKO! Iako je Neržin bio zaokupljen neposrednim brigama, koje je izazvao njegov odlazak, u njemu se rodilo uvjerenje, koje je svakog trenutka postajalo sve intenzivnije, da on mora, kao za oproštaj, napraviti majoru šikinu zaista neugodnu scenu. I tako kada je zvono zazvonilo, pozivajući na posao, unatoč zapovijedi da ostane u spavaonici, on je kao i ostali zekovi koji nisu na popisu za transport izjurio kroz vrata šaraške. Poletio je na treći kat i pokucao na šikinova vrata. Rekli su mu da uđe. šikin je sjedio mrk i mračan za svojim stolom. Od jučer je nešto u njemu prepuklo. Jednom nogom stajao je iznad ponora, a znao je dobro kako je to kad čovjek ostane bez tla pod nogama. Njegova mržnja prema dječaku nije mogla naći izravnog i brzog oduška. Najviše što je šikin mogao učiniti - i najmanje opasno za njega samog - bilo je da Doronina propusti malo kroz šake u samici, da mu zacrni malo dosje, a zatim da ga pošalje natrag u Vorkutu. Tamo će s dosjeom, koji će šikin poslati s njim kad ga malo obradi, svakako dospjeti u specijalnu kažnje-ničku brigadu i uskoro će otegnuti papke. Posljedice će biti iste, kao da su mu sudili i osudili ga na strijeljanje. Sad, kad je započela jutarnja kolotečina, on je odgađao da pozove Doronina na ispitivanje, jer je očekivao prosvjede i poteškoće od ljudi koji su određeni za transport. I imao je pravo. Ušao je Neržin. Major Šikin nikada nije mogao podnositi ovog mršavog nepri-jaznog zeka s ukočenim ponašanjem i sitničavim poznavanjem zakona, šikin je nagovarao Jakonova već odavno da pošalje Neržina u transport, i on je sada primijetio Neržinov neprijateljski izraz sa zlobnim zadovoljstvom, pretpostavljajući da je ovaj došao da zahtijeva razlog zbog kojega ga se šalje iz šaraške. Neržin je posjedovao prirodan dar da oblikuje pritužbu u nekoliko izražajnih riječi i da je gorljivo izrekne u onom kratkom djeliću sekunde koliko je otvoren prozorčić za davanje hrane na vratima ćelije, ili da je ispiše na mekom toaletnom papiru, kojim 535 zatvor opskrbljuje zatvorenike da bi na njemu mogli pisati deklaracije. Nakon pet godina zatvora, on je uspio izgraditi posebno odlučan način govora s pretpostavljenima - među zekovima takav se način nazivao "kulturni bezobrazluk". Njegove su riječi bile pristojne, ali mu je ton bio povišen i ironičan - ton kakvim stariji razgovaraju s mlađima. Ali nije bilo načina da se tome nađe bilo kakav prigovor. "Građanine majore", rekao je još s vrata, "došao sam da dobijem knjigu koja mi je nezakonito oduzeta. Imam razloga da smatram da je šest tjedana dovoljno dugo, kad se uzme u obzir stanje komunikacija u Moskvi, da se sazna da knjiga nije zabranjena od cenzure. "Knjiga?" uskliknuo je šikin, jer se u prvi čas nije mogao sjetiti da kaže išta pametnije. "Kakva knjiga?" "Isto sam tako uvjeren", nastavio je Neržin, "da vi znate o kakvoj knjizi govorim. Radi se o sabranim djelima Sergeja Jese-njina u džepnom izdanju "Male

biblioteke pjesnika"." "Jesenjin?" uskliknuo je major šikin, odgurnuvši stolicu, kao da se tek sada sjetio tog sramotnog imena, i da ga je to zgrozilo. Njegova siva kratko ošišana lubanja izražavala je negodovanje i odvratnost. "Kako se usuđujete pitati za Jesenjina?" "A zašto ne? Objavljen je ovdje, u Sovjetskom Savezu." "To nije nikakav razlog." "Osim toga, objavljen je 1940. Drugim riječima, ne u zabranjenom razdoblju između 1917. i 1938." Šikin se namrštio. "Gdje ste čuli za takvo razdoblje?" Neržin je odgovorio sažeto kao da je odgovor naučio napamet: "Jedan od logorskih cenzora mi je to vrlo ljubazno objasnio. Prilikom pretprazničke pretrage, oduzeli su mi Daljev rječnik, na osnovu toga što je objavljen 1935. i prema tome mora se podvrći najpažljivijem provjeravanju. Ali kada sam cenzoru pokazao da je moj primjerak tačna kopija izdanja iz 1881. on mi je spremno vratio knjigu i objasnio mi da nema nikakvih prigovora predrevolucionarnim izdanjima, jer "neprijatelji naroda nisu u to vrijeme još djelovali". Na nesreću po vas, ovaj Jesenjin je objavljen 1940." Šikin je zadržao dostojanstvenu šutnju. A tada je tvrdoglavo rekao: "Vrlo dobro. Ali jeste li vi pročitali knjigu? Jeste li je cijelu pročitali? Možete li to izjaviti napismeno?" "Po paragrafu 95. Krivičnog zakonika SSSR-a vi nemate nikakvih prava da u danom slučaju zahtijevate moj potpis. Ja to mogu izjaviti usmeno: imam nesretni običaj da čitam knjige koje su moje vlasništvo, i obratno, da čuvam knjige koje čitam." Šikin je prijeteći raskrilio ruke. "Tim gore po vas." Namjeravao je da ovdje načini značajnu stanku, ali Neržin je brzo uskočio. "I tako da sumiram, ponavljam svoj zahtjev: u skladu s tač-kom sedmom Odsjeka B zatvorskih pravila, molim vas da mi vratite knjigu, koja mi je nezakonito oduzeta." 536 Trepćući pod ovom bujicom riječi, Šikin je ustao. Dok je sjedio za stolom, njegova velika glava stvarala je dojam da je krupan, ali kad bi ustao činilo se kao da se skuplja, jer su mu ruke i noge bile veoma kratke. Žareći se od bijesa, približio se ormaru, otključao ga i izvukao lijepi mali svezak Jesenjina sa žutim lišćem topole na ovitku. U knjizi je označio nekoliko mjesta. Izvalio se udobno kao i prije u naslonjač, ne nudeći Neržina da sjedne, i počeo je sporo razgledavati mjesta koja je obilježio. Neržin je mirno sjeo, oslo-nivši ruke o koljena. Promatrao je šikina nepomičnim, upornim pogledom. "Evo ovdje, slušaj ovo", rekao je major s uzdahom i počeo je čitati bez osjećaja, gnječeći glazbu poezije kao kakvo tijesto: "O, dlanovi mrtvi, dlanovi tuđi, Među vama će pjesme moje umrijeti! Samo će vlati vaši tugovati Za gospodarom starim. O kakvom on to gospodaru govori? O čijim dlanovima?" Zatvorenik je pogledao debele bijele ruke policajca. "U klasnom smislu Jesenjin je bio čovjek ograničen, i mnogo stvari nije uopće razumio", rekao je Neržin sućutno, napućivši usne. "Kao Puškin i kao Gogolj ..." U Neržinovom glasu čulo se nešto novo, što je natjeralo šikina da ga pogleda sa strahom. U nazočnosti zekova, koji ga se ne boje, Šikin je sam osjećao potajni strah: uobičajeni strah dobro odjevenih ljudi, kojima sve ide kao po loju, kad se susretnu s ljudima, koji su loše odjeveni i kojima ide od zla nagore. U

takvom trenutku njegova vlast nije bila dovoljno adekvatna obrana. Za svaki slučaj, ustao je i napola otvorio vrata. "A što kažete na ovo?" upitao je, vrativši se naslonjaču i čitajući: "Bijelu sam ružu i krastaču crnu vjenčati htio na zemlji... Eto. Na što on ovdje cilja?" Neznatni trzaj zatresao je zatvorenikov zategnuti vrat. "Veoma jednostavno", odgovorio je. "Ne može se pomiriti bijela ruža istine s crnom krastačom zločina." Poput crne krastače kratkoruki, debeloglavi, tamnoputi policajac sjedio je s njime licem u lice. "Uostalom, građanine majore", Neržinove su riječi i dalje brzo tekle, "ja nemam vremena da sada s vama zalazim u književne interpretacije. Stražar me čeka. Prije šest tjedana rekli ste da ćete zatražiti od cenzure, od Glavlita, mišljenje. Jeste li to učinili?" šikinova su se ramena trgnula i on je s treskom sklopio knjigu. "Ne moram ja vama polagati račune! Neću vam vratiti knjigu. Uostalom, neće vam dopustiti da je ponesete sa sobom." Neržin se bijesno podigao, ne skidajući očiju s Jesenjina. Sjećao se kako su ga nježne ruke njegove žene jednom držale i kako je u njemu napisala: 537 Sve što si izgubio, vratit će ti se! Neka tako bude! Bez i najmanjeg napora riječi su mu potekle s usnica: "Građanine majore! Nadam se da niste zaboravili kako sam dvije godine zahtijevao od ministarstva državne sigurnosti poljske zlote, koje su mi nezakonito oduzeli. Iako su svotu dvadeset puta provjeravali do posljednje kopjejke, na kraju sam je ipak dobio preko Vrhovnog sovjeta. Nadam se da niste zaboravili moj zahtjev da se pet grama prosijanog brašna, koje zakon propisuje, stvarno i dijeli zatvorenicima. Meni su se smijali, ali ja sam to ostvario! A ima i drugih slučajeva. Upozoravam vas: neću vam dati tu knjigu. Umirat ću u Kolimi - ali makar i s onu stranu groba, ja ću vam je oteti! Ispunit ću poštanske sandučiće svih centralnih komiteta i ministarskih savjeta pritužbama protiv vas. Vratite mi je radije milom." I zaista, major službe sigurnosti popustio je pred tim osuđenim bespomoćnim zekom, kojega šalju u polaganu smrt. On se zapravo raspitao kod Glavlita i obavijestili su ga, na njegovo iznenađenje, da knjiga nije službeno zabranjena. Službeno! Njegovo profinjeno čulo njuha govorilo je šikinu da je to svakako propust i da se knjiga bez svake sumnje mora zabraniti. Ali je ipak ispadalo da se mora zaštititi od optužbi ovog neumornog stvaratelja neprilika. "U redu", složio se major. "Vratit ću vam je. Ali nećemo vam dopustiti da je ponesete sa sobom." Neržin je pobjedonosno izašao na stube, držeći dragocjenu knjigu u sjajnim žutim koricama. Bio je to simbol uspjeha u trenutku kad se sve drugo rušilo. Na stubištu je sreo grupu zatvorenika koji su raspravljali 0 posljednjim događajima. Siromaha je bio među njima, držeći govor tihim glasom, da njegove riječi ne bi doprle do uprave: "što to rade? Ovakve ljude šalju u transport! Zašto? A što je s Ruskom Doroninom? Koja ga je ptica otkucala?" Držeći čvrsto svezak Jesenjina, Neržin je odjurio do Akustić-kog odjela. Pitao se kako će uništiti svoje bilješke o povijesti prije nego stražar dođe po njega. Zatvorenici određeni za transport nisu se baš smjeli ovako šetati po šaraški. Ovu posljednju kratku slobodu Neržin je mogao zahvaliti jedino velikom broju zekova koje su slali na transport, a isto tako možda i blagosti mlađeg poručnika s njegovim vječitim zanemarivanjem službe.

Otvorio je vrata akustičkog laboratorija. Vidio je da su vrata čeličnog kabineta otvorena, a između njih stajala je Simočka, opet jednom odjevena u neuglednu prugastu haljinu, sa sivim šalom prebačenim preko pleća. Od jučerašnjeg okrutnog razgovora, među njima nije bilo ni riječi, ni pogleda. Ona je više osjetila nego što je vidjela, kako je Neržin ušao, 1 zbunila se. Stala je kao ukopana, kao da odlučuje što da uzme iz kabineta. Nije oklijevao, niti razmišljao; prišao je čeličnim vratima kabineta i rekao šapatom: 538 "Serafima Vitaljevna! Nakon jučerašnjeg dana zaista je bezobzirno što se obraćam vama. Ali djelo, kojemu sam posvetio mnogo godina, bit će sada uništeno. Da ga spalim? Ili ćete ga vi uzeti?" Znala je već za njegov odlazak i nije se trgnula kad ga je spomenuo. Ali odgovarajući na njegovo pitanje podigla je svoje tužne neispavane oči i rekla: "Dajte ga meni." Netko je dolazio, i Neržin je žurno pristupio svom stolu. Tu se susreo s majorom Roitmanom. Roitman je bio sav nesretan. Sa zbunjenim smiješkom rekao je: "Glebe Vikentiču! Kakva je to nesreća! Nisu me upozorili... Nisam imao pojma... A sada je prekasno da se stvar uredi." Neržin je podigao pogled i promatrao s hladnom samilošću ovu osobu za koju je donedavno vjerovao da je iskrena. "Ma nemojte, Adame Venjaminoviču! Na kraju krajeva nije ovo moj prvi dan ovdje. Takve se stvari ne rade, a da se ne konzultira šef laboratorija." Počeo je čistiti ladice svoga stola. Na Roitmanovom licu vidjela se neugoda: "Ali, vjerujte mi, Glebe Vikentiču, mene nitko nije pitao, ništa mi nisu rekli..." Rekao je to glasno u nazočnosti cijelog osoblja. Izabrao je radije da izgubi obraz pred svima ostalima, nego da ostane lupež u očima čovjeka koji odlazi. Kaplje znoja pojavile su mu se na čelu. Tupo je promatrao Neržina kako čisti stol. Zaista, nitko nije pitao njegov savjet - to je bio još jedan udarac, koji je primio od inženjerskog pukovnika. "Da li da svoje materijale o artikulaciji predam Serafimi Vitaljevni?" ravnodušno je upitao Neržin. Rastreseni Roitman nije odgovorio, nego je polako izašao iz sobe. "Uzmite moje radne materijale, Serafima Vitaljevna", rekao je Neržin i počeo prenositi na njen stol svoje mape, skupljene papire, grafikone i kartone. Svoje tri bilježnice spremio je u jednu od mapa. Ali nekakav unutrašnji glas savjetovao ga je da to ne čini. Neržin je na brzinu promotrio Simočkino dugo neprozirno lice. Iznenada mu je palo na pamet: da li je to klopka? ženska osveta? Dužnost poručnika MGB-a? Čak ako su joj ruke sada tople i pružene, hoće li njena djevičanska vjernost trajati dugo? Glava maslačka traje do prvoga vjetra; djevica traje do prvoga čovjeka. Ona će reći svome mužu: "Evo ovdje imam nešto, dragi, što su mi ostavili na čuvanje." Premjestio je bilježnice u džep i dao mape Simočki. Izgorjela je velika knjižnica u Aleksandriji. U samostanima nisu predavali

ljetopise neprijatelju, već ih spaljivali. I čađa lub-janskih dimnjaka - čađa od izgorena papira, od sve više izgorena papira, pada na zekove, koji izlaze na šetnju po uskoj terasi zatvorskoga krova. Možda je više velikih misli spaljeno nego objavljeno. 539 Ako mu uspije ostati na životu on će vjerojatno sve to ponovo napisati po sjećanju. Neržin je zgrabio kutiju šibica, a zatim istrčao i zaključao se u zahod. Deset minuta kasnije se vratio, blijed i ravnodušan. U tom času Prjančikov se vratio u laboratorij. "Kako se to može dogoditi?" pitao je on. "Pa mi čak ni ne bjesnimo! Potpuno smo otupjeli! Transportirati zatvorenike! Prtljaga se može transportirati, ali tko ima pravo da transportira ljude?" Valentuljina goruća propovijed našla je odjeka u srcima zekova. Uznemireni transportom svi su laboratorijski zekovi prestali s radom. Svaki transport je značio trenutak opomene, trenutak koji znači "svi ćemo mi na to doći". Transport zatvorenika prisiljavao je svakoga zeka, čak i one koje nije izravno pogađao, da razmisli o nesigurnosti svoje sudbine i o činjenici da je cijeloga života prepušten na milost i nemilost GULAG-a. Cak i zek, koji nikada nije prekršio propise, mogao je biti siguran da će ga poslati iz šaraške barem dvije godine prije nego završi njegova kazna, tako da kad izađe na slobodu sve što on zna bude zastarjelo ili zaboravljeno. Između sviju njih, samo oni zatvorenici koji su osuđeni na dvadeset pet godina nisu vidjeli kraja roku svoje kazne i stoga ih je operativni sektor najviše volio u šaraški. Mlitavo su zekovi okružili Neržina. Neki su sjedili po stolovima umjesto na stolicama, da bi pokazali ozbiljnost trenutka. Bili su zamišljeni i sjetni. Kao što se na pogrebima ljudi prisjećaju svega dobroga što je pokojnik učinio, tako su se oni i sada prisjećali, u prilog Ner-žinu, kako je podizao glas u obranu njihovih prava i kako se zalagao za njihove interese. Ponovili su slavnu priču o prosijanom brašnu, kada je on obasuo zatvorsku administraciju i ministarstvo unutrašnjih poslova pritužbama, zato što on sam osobno ne dobiva propisanu količinu prosijanog brašna u obrocima. Prema zatvorskim propisima, kolektivne tužbe i tužbe na račun drugih bile su zabranjene. Iako je ideja, koja je stajala iza toga, bila da se zatvorenik mora preodgajati u socijalističkom pravcu, u stvari bilo mu je zabranjeno da se zalaže za zajedničku stvar. U tom razdoblju zekovi u šaraški nisu jeli do sita i borba za propisanu količinu brašna izazivala je življe zanimanje nego međunarodni događaji. Fantastična epopeja završila je Neržinovom pobjedom. Pomoćnik zatvorskog intendanta - nazivali su ga tada "kapetanom zaduženim za donje gaće" - bio je otpušten s posla. Od prosijana brašna koje je svaki čovjek u šaraški dnevno dobivao, kuhali su se dva puta tjedno posebni valjušci. Zekovi su se isto tako sjećali Neržinove borbe da se produži vrijeme za nedjeljnu šetnju. Ta je borba međutim završila porazom: kad bi se zatvorenicima dopustilo da se slobodno šetaju nedjeljom, tko bi radio! Sam Neržin je jedva slušao te hvalospjeve. Za njega je došao trenutak djelovanja, i u njemu se budila energija. Sada, kad se dogodilo najgore što se može, svako je poboljšanje ovisilo o njemu samom. Predavši materijale o artikulaciji Simočki, predavši sav tajni materijal Roitmanovom pomoćniku, spalivši i poderavši svo540 je osobne papire, i naslagavši nekoliko gomila knjiga i časopisa, koji pripadaju knjižnici, iskopao je sada svoj posljednji imutak iz ladica i raspoklanjao ga prijateljima. Oni su već odlučili tko će dobiti njegovu žutu stolicu za ljuljanje, tko će dobiti njemački pisaći stol, tko tintarnicu, tko svežanj uvezena granulirana papira. Umirući je osobno razdijelio svoje nasljedstvo s veselim smiješkom, a svaki od nasljednika dao mu je zauzvrat dva ili tri paketića cigareta. To je bio u šaraški zakon: u ovom svijetu cigareta ima

obilje, u onom drugom cigarete su dragocjenije od kruha. Rubin je došao iz tajnog laboratorija. Oči su mu bile tužne, a vrećice ispod očiju su mu visile. Raspoređujući svoje knjige, Neržin mu je rekao: "Kad bi tebi bilo stalo do Jesenjina, ja bih ti ga odmah dao." "Zbilja?" zaprepašteno je upitao Rubin. "Ali tebi se više sviđa Bagricki, pa ti ne mogu pomoći." "Ti nemaš četkice za brijanje", rekao je Rubin i izvadio iz džepa četkicu s ulaštenom drškom od bakelita. Po mjerilima zekova bila je raskošna. "Na kraju krajeva, ja sam se zavjetovao da se ne brijem, dok me ne revidiraju, pa je evo ti uzmi." Rubin nikada nije govorio "dan kad me puste na slobodu" zato što bi to označilo prirodan svršetak njegove kazne. Uvijek bi rekao "dan kad mi revidiraju kaznu". I nastavljao je da šalje molbu za molbom da se njegov slučaj uzme ponovo u razmatranje. "Hvala, stari, ali ti si se tako navikao na šarašku da si zaboravio logorske propise. Tko će mi dopustiti u logoru da se brijem? Pomozi mi da vratim knjige." Stali su skupljati i sređivati knjige i časopise. Ljudi oko njih razišli su se svaki na svoju stranu. Noseći naramke knjiga njih dvojica su izašli iz laboratorija i popeli se glavnim stubištem. U niši gornjeg hodnika zastali su da dođu do daha i da preslože naramke, koji su se rušili. Neržinove oči, koje su za vrijeme svih tih priprema gorjele od morbidnog uzbuđenja, postale su sada tupe i letargične. "Slušaj, prijatelju", rekao je, "tri godine se nismo nijedanput složili, cijelo smo se vrijeme svađali, rugali se jedan drugome, ali sada kada te gubim, možda zauvijek, osjećam jasno da si ti jedan od mojih naj ... naj..." Glas mu se slomio. Rubinove krupne crne oči koje su tako često iskrile od bijesa, bile su sada pune topline i stidljivosti. "Sve je to bilo pa prošlo", kimnuo je glavom. "Poljubimo se, zvijeri." I prislonio je Neržinovo lice na svoju crnu gusarsku bradu. Trenutak kasnije, upravo dok su ulazili u knjižnicu, stigao ih je Sologdin. Izgledao je zabrinuto. Od nepažnje, on je tresnuo prejako staklenim vratima i knjižničar je podigao oči prema njima. "Tako, Glebe!" rekao je Sologdin. "Dogodilo se, znači. Odlaziš." Ne obraćajući ni najmanje pažnje "biblijskom fanatiku", koji je stajao kraj njega, Sologdin je promatrao samo Neržina. 541 Ni Rubin nije osjećao sklonost da se pomiri s "dosadnim vitezom", i pogledao je u stranu. "Da, znači ideš. Zlo. Jako zlo." Nije bilo važno što su razgovarali za vrijeme sječe drva i koliko su se svađali za vrijeme šetnji. Ovo nije bilo ni vrijeme ni mjesto gdje bi Sologdin mogao podijeliti sa Neržinom, kao što se bio nadao, svoje zakone razmišljanja i života. "Slušaj", rekao je. "Vrijeme je novac. Još uvijek nije prekasno. Ako se slažeš da ostaneš kao stručnjak za proračune u projektu, možda bih te mogao zadržati... u kakvoj grupi... Ali morat ćeš raditi iz petnih žila, iskreno te upozoravam." Rubin je pogledao Sologdina s iznenađenjem.

Neržin je uzdahnuo. "Hvala ti, Dmitrije. Imao sam takvu priliku da sam htio. Ali puhnulo mi je u glavu da pokušam izvršiti eksperiment sa samim sobom. Ima narodna poslovica koja kaže: Čovjek se ne davi u moru nego u lokvi. Pokušat ću da se bacim u more." "Tako? Pa, sve to ovisi o tebi, samo o tebi." Sologdin je govorio brzo, poslovno. "Veoma mi je žao, strašno mi je žao, Gleb." Njegovo je lice bilo ozbiljno zabrinuto. Žurilo mu se, ali se prisiljavao da se ne žuri. I tako su stajali, tri zatvorenika, i čekali na knjižničarku, demobiliziranog poručnika obojene kose, prenamazanih usnica i debelo napudranog lica, da mirno provjeri Neržinovu knjižničku karticu. Uznemiren zlovoljnim odnosima između dvojice drugova, Gleb je rekao mirno u potpunoj tišini knjižnice: "Prijatelji moji. Morate se pomiriti." Ni Rubin ni Sologdin nisu se pomaknuli. "Dmitrije", Gleb je bio uporan. Sologdin je podigao hladni plavi plamen svog pogleda. "Zašto se obraćaš baš meni?" rekao je, kao da je iznenađen. "Leve!" ponovio je Gleb. Rubin ga je pogledao praznim očima. . "Znaš li", upitao je, "zašto konji toliko dugo žive?" Nakon male stanke dodao je: "Zato što nikad ne raščišćavaju svoje odnose." Nakon što se lišio državnog vlasništva i službenih poslova, i pošto mu je stražar naredio da pođe u zatvor i da skupi svoje stvari, Neržin je, noseći gomilu kutija cigareta u naručju, sreo u hodniku Potapova, koji se žurio s nekakvom kutijom pod miškom. Potapov, kad ide na posao, nije bio isti Potapov koji se seta po dvorištu; unatoč šepave noge, hodao je živahno, gurajući glavu naprijed, a zatim je povlačeći, žmireći uporno prema nečem udaljenom, kao da mu glava i pogled pokušavaju prestići kratke noge. Potapov se htio oprostiti sa Neržinom i drugima, koji odlaze, ali tek što je toga jutra ušao u laboratorij, kad ga je unutarnja logika njegova posla toliko obuzela, da mu je potisnula sve druge osjećaje i misli. Ta sposobnost da se potpuno posveti poslu, da zaboravi na život, bila je temelj njegovih inženjerskih trijumfa u vanj-skome svijetu, a u zatvoru mu je pomagala da podnese sve nevolje. 542 "Tako je to, Andrejiču", rekao je Neržin, zaustavivši ga. "Bolesnik je bio sretan i nasmiješen, ali je umro." Potapov se napregnuo da se sabere. Shvaćanje mu se vratilo u oči. Slobodnom je rukom potražio potiljak, kao da se želi počešati. "Zdravo", rekao je. "Dao bih vam svog Jesenjina, Andrejiču, ali za vas ne postoji nitko drugi osim Puškina." "I mi ćemo svi tamo doći jednoga dana", rekao je Potapov tužno. Neržin je uzdahnuo. "Gdje ćemo se opet sresti? U prolaznom zatvoru u Kotlasu? Ili u rudnicima Indigirke? Ne mogu ni u snu pomisliti, da ćemo se sresti šećući po gradskom pločniku, što misliš?" Zažmirivši i gledajući iskosa, iz uglova očiju, Potapov je recitirao: "Moje su oči slijepe za sablasti, Samo udaljena nada Katkada mi uzbudi srce." Na vratima broja 7 pojavila se glava Markuševa, zarumenje-nog od napora.

"Čujte, Andrejič! Gdje su filteri? Posao čeka!" povikao je nestrpljivim glasom. Koautori "Budinog smiješka", nespretno su se zagrlili. Paketići belomorskih cigareta raspršili su se po podu. "Moraš me razumjeti", rekao je Potapov, "mrijestimo se, i nemamo ni časka vremena." "Mrijestiti" bila je riječ Potapova za onaj nemirni galamdžij-ski aljkavi način rada, koji je prevladavao u Institutu Mavrino - i ne samo tamo: bio je to stil rada, koji novine opisuju kao "kampanjski" ili "gužva u posljednjem trenutku". "Piši mi!" dodao je Potapov i obojica su se nasmijala. Ništa nije prirodnije reći na rastanku, ali u zatvoru je takav zahtjev samo poruga. Korespondencija između izoliranih otoka GULAG-a nije postojala. Držeći kutiju filtera pod miškom i zabacujući glavu, Potapov je odjurio niz hodnik, kao da uopće ne šepa. Neržin je požurio u polukružnu sobu, gdje je stao skupljati svoje stvari, predviđajući svojim naoštrenim čulima bolna iznenađenja, koja će donijeti skorašnje pretrage, prvo u Mavrinu, a zatim u Butirki. Stražar je dva puta došao da ga požuri. Drugi su već otišli, ili su ih već stjerali u zatvorsku upravu. Dok je Neržin završavao pakovanje, Spiridon, mirišući sav na svježinu prirode, došao je u sobu u svom crnom radnom kaputu, dvaput zavezanom oko struka. Skidajući svoju crvenkastosmeđu kapu s velikim nauš-njacima, i pažljivo zavrnuvši ugao nečijeg kreveta, da ne bi zaprljao bijelu plahtu, sjeo je na čelične federe u prljavim pamučnim hlačama. "Spiridone Daniliču! Gledaj!" rekao je Neržin, pružajući mu knjigu. "Evo Jesenjina!" 543 "Vratio ti ga je onaj gad?" iskra svjetla zasjala je na Spiri-donovom mračnom licu, koje je danas osobito bilo smežurano. "Nije toliko važna knjiga, Daniliču", objasnio je Neržin, "nego načelo: ne smijemo dopustiti da nas gaze." "Tako je", kimnuo je Spiridon. "Uzmi je, evo ti knjige. Za uspomenu." "Nećeš je ponijeti sa sobom? upitao je Spiridon rastreseno. "Čekaj čas", rekao je Neržin uzimajući knjigu. Otvorio ju je, tražeći stranicu. "Naći ću ti ono mjesto, evo ovdje možeš pročitati ..." "Što ćemo, hajde onda, Glebe", mračno će Spiridon umjesto pozdrava. "Znaš kakav je život u logoru: srce ti čezne za radom, ali neka te noge vuku prema ambulanti." "Nisam ja više novajlija, ne moraš se za mene brinuti, Daniliču. Pokušat ću raditi. Znaš kako se kaže: ne udavi se čovjek u moru nego u lokvi." I tada pogledavši pažljivo Spiridona, Neržin je primijetio da nije više nalik sebi, da je posve drukčiji, i da se njegova nevolja ne može pripisati naprosto rastanku s prijateljem. Tada se sjetio da je jučer, nakon objave novih zabrana, otkrivanja doušnika, Ruskinog hapšenja i razgovora sa Simočkom, potpuno zaboravio da je Spiridon trebao dobiti pismo od kuće. Odmaknuo je knjigu u stranu. "Pismo. Jesi li dobio pismo, Daniliču?" Spiridonova ruka bila je u džepu, držeći pismo. Izvadio ga je. Koverta, previjena nadvoje, već se malo otrčala na pregibu. "Evo ga. Ali ti nemaš vremena", rekao je Spiridon, a usne su mu drhtale. Kuvertu je zaista preklapao i otklapao mnogo puta od jučer. Adresa je bila napisana krupnim okruglim, pouzdanim rukopisom Spiridonove kćeri, rukopisom kojeg je sačuvala sve od petog razreda osmoljetke, nemajući prilike da se dalje

školuje. Kao što je bio običaj između njega i Spiridona, Neržin je počeo čitati pismo naglas: "Dragi moj oče! Nije lijepo da ti ovako pišem, ali nemam hrabrosti da dalje živim. Kako su zli ljudi na svijetu! što sve obećavaju - i kako te prevare..." Neržinu je zastao glas u grlu. Pogledao je Spiridona i susreo njegove razrogačene gotovo slijepe oči, koje su zurile ispod čupavih riđih obrva. Ali nije više bilo vremena da čovjek nađe istinske riječi utjehe. Vrata su se širom otvorila i unutra je bijesno provalio Nadelašin. "Neržin!" povikao je. "Kad si prema nekom pristojan, onda ovako postupa! Svi su već tamo - ti si posljednji!" Stražari su žurili da sakupe zekove određene za transport u zgradu uprave, prije nego počne ručak, tako da se više ni s kim ne susretnu. 544 Ni Sekunde više!" vikao Je mlađi ^ Uzdahnuo" dok mu J"e u "Zbogom, Glebe." "Zbogom zauvijek, Spiridone Daniliču " škripilo, i mahnuo u p Spiridon je uzeo otvorenu knjigu svojim neopranim rukama prekrivenim mnogogodišnjim naslagama prljavštine, spr^ta" pismo svoje kćeri među korice s lišćem topole i pošao u svoju s rJSiv?^je?° da j-C kolJenom obori° svoju krznenu kapu s postelje i da ju je ostavio da leži na podu. 87 MESO Kad su se zekovi, određeni za transport, skupili u zatvorskoj upravi, pretresli su ih. Kada je pretraga završila, odveli su ih u sobu, koja je sadržavala samo dva gola stola i grubo tesanu klupu. Major Mišin bio je nazočan na cijelom pretresu, a od vremena do vremena navratio bi i pukovnik Klimentjev. Debeljuškasti ljubičasti major nije se udostojao da se sagne, da pregleda vreće i kovčege - to ne bi dolikovalo njegovom rangu - ali već je njegova nazočnost inspirirala stražare, koji su stvarno pretresali stvari. Oni su marljivo raspakovali svu odjeću zatvorenika, svež-njeve i krpe, i podizali golemu galamu oko svake sitnice, posebno kad se radilo o nečem napisanom. Postojao je propis da oni koji izlaze iz specijalnog zatvora ne smiju sa sobom ponijeti ni jedan papirić na kojem nešto piše ili je nacrtano ili odštampano. Stoga je većina zekova unaprijed spalila sva pisma, uništila bilješke o svom radu i raspoklanjala knjige. Jedan od zatvorenika, inženjer Romašev, kojemu je do kraja kazne ostalo još samo šest mjeseci, budući da je odslužio nekih devetnaest i pol godina, otvoreno je nosio sa sobom veliku mapu izrezaka iz dugog razdoblja svoga života, bilješke i proračune za instaliranje hidroelektričnih centrala. Očekivao je da će ga poslati negdje kod Krasnojarska i računao je da će moći raditi tamo u svom zvanju. Premda je njegova mapa već bila pregledana osobno od komandanta inženjerskog odsjeka, pukovnika Jakonova, koji ju je obilježio svojim parafom, tako da se može iznijeti iz šaraške, i premda ju je major šikin poslao u upravu odsjeka, gdje je bila izdata i druga dozvola, ispalo je da su svi mjeseci grozničavog planiranja i razmišljanja ipak bili Romaševu potpuno uzaludni. Major Mišin izjavio je da on ništa ne zna o toj mapi i zapovijedio je da mu se oduzme. Odnijeli su je, a inženjer Romašev promatrao ju je kako odlazi svojim umornim očima koje su već bile navikle na sve. Gledao je on prije i vršenje smrtnih kazni i zatvorenički transport u stočnom vagonu iz Moskve do srca Sibira. U

rudniku kraj Kolime podmetnuo je nogu pod rudnički vagonet 546 i ¦? i da bi slomio gnjat. Ležeći u bolnici uspio je izbjeći strašnoj smrti arktičkog robijašenja. čak ni nad uništenjem desetogodišnjeg posla nije vrijedno prolijevati suze. Drugi zatvorenik u ovom transportu bio je niski ćelavi tehnički crtač, Semuškin, koji je svake nedjelje trošio toliko napora na krpanje čarapa. On je bio novajlija, i odslužio je do sada tek dvije godine, a i te samo u zatvoru u šaraški. Užasno se plašio što će ga poslati u logor. Ali unatoč strahu i očaju, pokušao je sačuvati mali svezak Ljermontova, koji je za njega i njegovu ženu predstavljao kult. Molio je majora Mišina da mu vrati knjigu, i djetinjasto je kršio ruke. Vrijeđajući osjetljivost zekova-veterana, pokušao se probiti čak u pukovnikov ured, ali ga nisu pustili. Iznenada je istrgnuo Ljermontova iz ruku jednog od stražara, koji je panično skočio do vrata, smatrajući taj postupak znakom pobune. Semuškin je snagom, koju mu čovjek nikako ne bi naoko dao, istrgnuo zelene korice knjige, bacio ih, a onda stao kidati stranicu po stranicu, plačući i urlajući, dok ih je razbacivao po sobi: "Evo vam ih! žderite ih. Zapeli vam u grlu, dabogda." Pretres se nastavljao. Kad je završio, zekovi su jedva prepoznali jedan drugoga. Na zapovijest, bacili su svoje plave radne kombinezone na jednu hrpu, svoje erarsko rublje na drugu, a svoje kapute - osim ako nisu bili potpuno raspadnuti - na treću. Sada su svi bili obučeni u svoje vlastito bivše odijelo ili na licu mjesta zamijenjenu odjeću. Služeći godinama u šaraški nisu uspjeli zaslužiti niti novo odijelo. Nije se tu radilo o prkosu ili škrtosti sa strane logorskih vlasti. I logorske vlasti su same bile pod nadzorom računovođe. I tako su neki od njih, unatoč tome što je sredina zime, ostali bez donjeg rublja. Ili su navukli iste one gaće i potkošulje, koje su nosili onoga dana kada su stigli iz logora, i koje su neoprane godinama skupljale plijesan u vrećama skladišta. Drugi su nosili nezgrapne logorske cokule, jer svaki zatvorenik koji je u svom svežnju imao logorske cokule izgubio bi smjesta svoje civilne cipele s gumenim galošama. Treći su imali na nogama platnene cipele s tvrdim potplatima, a pravi sretnici imali su čak i pustene čizme. Pustene čizme su za zatvorenika pravo blago. Najsiromašnije od svih stvorenja na zemlji, s manje budućnosti i manje sigurnosti od žabe, krtice ili poljskoga miša, zek se ne može braniti protiv obrata svoje sudbine. U najtoplijem i najdubljem logu zek se nikada ne može osloboditi straha da će već iduće noći biti izbačen na užase zima, da će ga kakva ruka s nebeskoplavom epoletom zgrabiti i odvući na Sjeverni pol. Stoga je velika nevolja ako na nogama nema pustenih čizama: tada vlastite noge slobodno može baciti s kamiona u Kolimi, kao dvije cjepanice leda. Zek bez vlastitih pustenih čizama cijele će se zime sakrivati, lagati, simu-lirati, podnositi sve uvrede ili progoniti bilo kojeg živog čovjeka, samo da bi izbjegao zimski transport. Ali zek koji ima vlastite pustene čizme neustrašiv je! On hrabro gleda vlastima u oči i prihvaća zapovijed za putovanje sa smiješkom Marka Aurelija. 547 Premda je vani bila jugovina, svi oni koji su imali vlastite pustene čizme, uključujući Horobrova i Neržina, navukli su ih na noge i ponosno u njima šetali po sobi. Postupili su tako djelomično da sami sebi olakšaju dušu, da i sami osjete njihovu toplinu, premda se danas ide samo do zatvora Butirka, gdje nije nimalo hladnije nego u šaraški. Jedino neustrašivi Gerasimovič, koji je odbio da pođe u lov na ljude, nije imao ničeg svog, i intendantura mu je izdala kao zamjenu radni kaputić dugih rukava, koji se nije mogao sprijeda zakopčati, i koji je već bio iz "druge" ruke, kao i otrcane platnene cipele, koje su također bile iz druge ruke. Zahvaljujući svojim naočalima, on je u takvu odijelu

izgledao posebno komično. Pretres je završio. Svih dvadeset zekova natjerali su u praznu čekaonicu sa stvarima, koje su im dopustili da zadrže. Vrata su se iza njih zatvorila, i na njih je stao stražar, dok čekaju crnu maricu. Drugi je stražar patrolirao po klizavom ledu ispod prozora, da bi otjerao svakoga tko možda pokuša da ih vidi za vrijeme odmora za ručak. Na taj način prekinuo se svaki kontakt između dvadesetorice koja odlaze i dvjesta šezdeset i jednoga koji ostaju. Oni koji čekaju transport još uvijek su u šaraški, a opet više nisu u njoj. Svako je našao mjesto gdje da sjedne, na vlastiti svežanj ili na klupe, i isprva su svi šutjeli. Svaki je razmišljao o pretresu: što su mu oduzeli i što su ostavili. Svatko je mislio o šaraški: o prednostima koje gubi kad iz nje odlazi i koliko je godina kazne proveo ovdje, i koliko mu još ostaje. Pa zatvoreničkom običaju, oni su uvijek nanovo prebrojavali mjesece i godine: vrijeme koje su već izgubili i vrijeme koje ostaje da se izgubi. Razmišljali su o svojim obiteljima, od kojih će biti otcijep-ljeni tko zna koliko dugo. I o činjenici da će opet morati da ih mole za pomoć. Jer GULAG je zemlja gdje odrastao čovjek, koji radi dvanaest sati dnevno, ne može prehraniti samoga sebe. Razmišljali su o tome kamo ih šalju i što ih tamo čeka i kako će se tamo smjestiti. Svatko je svoje misli držao za sebe, ali misli sviju bile su mračne. Svakome je trebalo ohrabrenja i nade. Stoga, kad su počeli međusobno razgovarati, i kad je netko rekao da ih možda neće poslati u logor nego u drugu šarašku, čak su i oni koji ničemu ne vjeruju naćulili uši. Čak se i Krist u vrtu Getsemanskom, znajući dobro svoju gorku sudbinu, unatoč svemu molio i nadao. Horobrov se mučio da popravi ručku svog kovčega, koja je neprestano ispadala. Glasno je psovao: "Ah, ti kujini sinovi! Ne znaju napraviti ni jednostavni kovčeg. Neka svinja je htjela na tome štedjeti, Bog ga ubio, pa su samo savili krajeve čelične šipke i zagurali ih u rupe za ručku. Drži samo kad je kovčeg prazan. Cim ga napuniš, ode!" 548 Nekoliko cigala ispalo je iz peći (i peći su bile sazidane po načelima štednje) i Horobrov je bijesno jednom ciglom udarao čeličnu šipku, da je ponovo zatjera u rupe. Neržin je shvaćao Horobrova. Svaki put kad bi se susreo s poniženjem, nehatom, porugom, aljkavošću, Horobrov je bio izvan sebe. I zaista, kako čovjek može ostati miran pred takvim stvarima? Može li civilizirani rječnik izraziti životinjski krik čovjeka koji je duboko pozlijeden? Na pragu povratka u logorski život, Neržin je osjećao kako mu se vraća onaj važni element muške slobode: svaka peta riječ bit će mu prostačka kletva. Romašev je tiho pričao novajlijama koje se željezničke pruge obično upotrebljavaju za transport zatvorenika u Sibir i opisivao je prednosti kujbiševskog tranzitnog zatvora pred onima u Kirovu ili Gorkome. Horobrov je prestao udarati, bijesno je tresnuo ciglom o pod i ona se rasprsnula u crvenu prašinu. Tada je Neržin ustao, osjećajući kao da iz svog logorskog odijela crpe energiju, zatražio je da stražar pozove Nadelašina i izjavio na sav glas: "Mlađi poručnice! Mi jasno vidimo kroz prozor da ručak već pola sata traje.

Zašto nama ne donose jelo?" Mlađi poručnik je nespretno kopkao nogom po tlu i ispričavajući se odgovorio: "Vi ste od danas skinuti sa snabdijevanja." "što vam to znači, skinuti?" I začuvši brundanje složnog nezadovoljstva iza sebe, Neržin je uporno produžio: "Pođite i recite upravniku zatvora, da mi ne idemo nigdje bez ručka! Nećemo dopustiti ni da nas silom ukrcaju." "Dobro, izvijestit ću!" rekao je mlađi poručnik, smjesta popuštajući. S osjećajem krivnje odjurio je pretpostavljenima. Nitko u sobi nije šutio - svi su glasno prosvjedovali. Ulagi-vačko i presuzdržljivo ponašanje ljudi, koji žive na slobodi, svakom bi se zeku činilo ludošću. "Imaš pravo!" "Pritisni ih!" "Ti nas lopovi kradu." "škrci! Tri godine smo radili, a sada škrtare na jednom ručku." "Nećemo ići! Sasvim jednostavno! Što nam sada mogu?" čak i oni koji su u dnevnim poslovima bili potpuno mirni i pokorni vlastima, sada su se ohrabrili. Slobodni vjetar tranzitnih zatvora već im se vidio na licu. Ova posljednja prilika da jedu meso nije značila samo posljednji puni želudac prije nego što dođu mjeseci i godine mršave hrane, značila im je ujedno i njihovo ljudsko dostojanstvo. Pa čak i oni kojima je grlo suho od straha i koji ne bi u tom trenutku bili u stanju ništa okusiti, čak su i oni, zaboravljajući svoju tjeskobu, zahtijevali ručak. S prozora su jasno mogli vidjeti stazu koja vodi od uprave do kuhinje. Vidjeli su kamion koji natraške dolazi do drvarnice s velikom jelom u košu, kojoj su grane stršile daleko preko ograde kamiona. Iz kabine je izašao zatvorski intendant, a odostrag je skočio jedan stražar. 549 Pukovnik je održao riječ. Sutra ili prekosutra jelku će postaviti u polukružnu sobu, a zekbvi - očevi koji više nemaju djece - postat će sami djeca, vješat će po njoj ukrase, obilno iskorištavajući vrijeme koje im država stavlja na raspolaganje. Clarina mala košarica i sjajni mjesec u staklenom kavezu objesit će se na jelku, a mrki i bradati ljudi oblikovat će krug, i urličući vučje krike svoje sudbine plesat će oko jelke s gorkim smijehom: U šumi je rasla jelka, jelkica, U šumi je rasla jelka... Vidjeli su kako stražar pod prozorom tjera Prjancikova, koji se pokušao probiti do izoliranih zekova, i koji je nešto urlao, dižući ruke u nebesa. Vidjeli su mlađeg poručnika Nadelašina kako se zabrinuto žuri u kuhinju, zatim u upravu, pa opet u kuhinju, pa u upravu. I vidjeli su kako su Spiridona odvukli od njegova ručka da bi istovario jelku s kamiona. Putom, on je brisao brk i podizao pojas. Mlađi poručnik je konačno još jednom pošao u kuhinju i uskoro je vodio sa sobom dva kuhara, koji su između sebe nosili kantu za mlijeko sa zajmačom, koja iz nje strši. Iza njih je išla žena s hrpom zdjelica. Bojeći se da se ne poklizne, ona je zastala kraj vrata. Mlađi se poručnik vratio i uzeo od nje nekoliko zdjelica. U sobi se začulo pobjedonosno brujanje. Ručak se pojavio na vratima. Stali su nalijevati juhu oko stola, i zekovi su uzeli svaki svoju zdjelu, odnoseći je u kakav ugao, sjedeći na prozoru ili na kovčezima. Neki su uspjeli jesti stojeći, oslanjajući se o visoki stol oko kojega nije bilo klupa. Mlađi poručnik i kuhari su otišli. U sobi je nastala ona duboka tišina, koja bi uvijek trebala da prati jelo. Razmišljali su: "Evo masne dobre juhe, nema puno u njoj mesa, ali osjeća se barem ukus mesa. U usta stavljam ovu žlicu, pa ovu, pa

onda ovu, a u njoj ima nešto slanine i nešto tankih žilica; topla će tekućina proći kroz moje ždrijelo do želuca, a moja krv i mišići već slave slavlje, sluteći pojačanje i novu snagu." Neržin se sjetio poslovice: "Ako hoćeš samo meso vjenčaj se za čovjeka, ako hoćeš dobar gulaš vjenčaj se za ženu." On je shvaćao ovu poslovicu tako da muškarac priskrbljuje meso, ali da je žena potrebna da bi ga skuhala. Obični ljudi nikad sami sebi ne pripisuju uzvišene motive u svojim poslovicama. U tisućama poslovica ruski narod uvijek iskrenije govori o sebi, nego Tolstoj i Dostojevski o sebi u svojim ispovijedima. Kad je juhe nestalo, i kad su aluminijske žlice postrugale dno zdjelica, netko je progunđao: "E tako! Tako!" Iz ugla mu je netko odgovorio: "Spremite se na post, braćo!" Neki drugi kritičar je dodao: "Ostrugali su dno kazana, a juha ipak nije gusta. Možda su sve meso izvadili za sebe." Još jedan glas se umorno javio: 550 "Da, ali ovakve juhe nećemo dugo vidjeti!" Tada je Horobrov udario žlicom po praznoj zdjeli i rekao jasnim glasom, dok mu se prosvjed dizao u grlu: "Ne, prijatelji moji! Bolje je jesti kruh s vodom nego pitu s nevoljom." Nitko mu nije odgovorio. Neržin je počeo lupati po stolu i zahtijevati glavno jelo. Smjesta se pojavio mlađi poručnik. "Jeste li jeli?" pogledao je zatvorenike jednog po jednog sa srdačnim smiješkom. I ustanovivši na njihovom licu dobro raspoloženje, izazvano sitošću, rekao im je sada ono što je znao po zatvorskom iskustvu da im ne smije reći prije: "Nije ostalo ništa glavnog jela. Već peru kazan. Žalim." Neržin je bacio pogled na zekove da vidi hoće li podići galamu. Ali blagoslovljeni ruskom osobinom, da se lako dadu smiriti, svi su oni već bili bez volje za pobunu. "što je bilo glavno jelo?" upitao je netko basom. "Gulaš", rekao je mlađi poručnik, stidljivo se smiješeći. Uzdahnuli su. Pitanje deserta nije, naravno, nitko postavio. S druge strane zida čuli su motor. Netko je pozvao izvana mlađeg poručnika, pa se on tako sretno izvukao. U hodniku su čuli grubi glas pukovnika Klimentjeva. Van su ih pozivali jednog po jednog. Njihova imena nisu provjeravali, jer ih je stražar iz šaraške trebao pratiti do Butirke i tamo ih predati drugima. Prebrojavali su ih, kad su prelazili prag i kad su poduzimali onaj korak, koji im je svima bio toliko poznat i toliko zlokoban, korak sa zemlje u utrobu crne marice. Svaki je zek sagnuo glavu da ne udari u vrh čeličnih vrata, savijajući se pod težinom svojih svežnjeva i udarajući njima nespretno o vratnice. Nitko ih nije ispratio. Prekid za ručak je završio, i druge su zekove otjerali iz dvorišta u zgradu. Crna marica se stražnjom stranom sasvim približila vratima. Dok su se zekovi

ukrcavali, premda se nije čulo divlje lajanje policijskih pasa, vladala je ipak ona napetost, gužva i nemir, koji su izazivali svi nazočni, pokušavajući da pomognu stražarima, i da spriječe zatvorenike da se ogledavaju oko sebe i da vide gdje su. Osamnaestorica su se ukrcala na taj način i ni jedan nije podigao glavu da pozdravi visoke mirne lipe, koje su ih zasjenji-vale u sretnim i tragičnim trenucima svih ovih dugih godina. Dvojica, Horobrov i Neržin, koji su se uspjeli malo ogledati oko sebe, nisu isto tako gledali lipe, nego strane zatvorenog kombija, da vide kakve je boje. Njihova je radoznalost bila nagrađena. Odavno je prošlo vrijeme kad su čeličnosivi ili crni zatvorski kombiji švrljali gradskim ulicama, izazivajući užas među građanima. Nakon rata, ideja da se crne marice grade tačno kao kombiji za raznošenje namirnica rodila se u mozgu nekog genija, pa su ih sada bojili narandžasto i svijetloplavo, a na stranama su bili natpisi na četiri jezika: 551 KRUH MESO PAIN VIANDE BROT FLEISCH BREAD MEAT Cas prije nego će stupiti u crnu maricu, Neržin je uspio koraknuti u stranu i pročitati: "MESO". Tada se ugurao kroz uska vrata, a zatim kroz još uža vrata, koja dolaze iza njih, stao nekome na nogu, provukao svoj kovčeg i vreću kraj nečijih koljena i sjeo. Prostor u unutrašnjosti trotonske crne marice nije bio razdijeljen u boksove, to jest, zatvorenici nisu bili razdijeljeni svaki u svoj čelični pregradak. Bio je to kombi za opću upotrebu, određen da vozi zatvorenike koji su već osuđeni, a ne one koji su pod istragom; stoga je mogućnost opterećenja živim teretom bila mnogo veća. U pozadini dvoja čelična vrata s malim rešetkastim otvorima, koji su služili kao dovodi za zrak, zatvarala su tijesni hodnik gdje su dva stražara, u pratnji zatvorenika, sjela podvijenih nogu, nakon što su unutarnja vrata zaključali izvana, a vanjska vrata iznutra i nakon što su uspostavili kontakt s vozačem i stražarom koji sjedi kraj njega kroz posebnu doglasnu cijev. Taj odijeljeni stražnji prostor sadržavao je i jedan mali boks za kakvog eventualnog pobunjenika. Ostatak prostora iza vozačke kabine bio je jedna zajednička mišolovka, niska metalna kutija u koju se, u skladu s propisima, moglo strpati tačno dvadeset zatvorenika. Ali ako se čelična vrata izvana na silu zatvore, moglo ih se natrpati i više od dvadeset. Uz tri zida te mišolovke bila je postavljena klupa, koja je ostavljala veoma malo prostora u sredini. Oni koji su našli mjesta, sjeli su. Ali nisu time bili u povoljnijem položaju. Kad je crna marica puna, drugi ljudi i njihovi zavežljaji pritiskuju se uz zapletena koljena i zgrčene utrnute noge, a u takvoj gužvi nema nikakva smisla da se čovjek vrijeđa ili da se nekome ispričava: nije se moglo niti micati niti mijenjati mjesta cijeli jedan sat. Pošto su ugurali posljednjeg zatvorenika, stražari su nalegli na vrata i zaključali bravu. Ali nisu još zalupili vanjska vrata, kad se iznenada začulo kako netko udara po stažnjoj stepenici i neka je nova sjena zaklonila rešetke na vratima stražarske kućice. "Braćo!" odjeknuo je Ruskin glas. "Mene vode u Butirku na ispitivanje! Tko je

ovdje? Koga šalju?" Odgovorila mu je smjesta glasna buka. Svih dvadeset zekova povikalo je u isti glas. Oba stražara izderala su se na Rusku da ušuti, a s vrata upravne zgrade Klimentjev je urlao na stražare da budu budni i da ne dopuštaju zatvorenicima da razgovaraju. "Začepi, majku ti tvoju!" urliknuo je netko u crnoj marici. Stvari su se smirile, i zekovi su čuli kako se stražari bore, spotičući se, gurajući Rusku u boks. 552 " J t"-j "Tko te je izdao, Ruska?" povikao je Neržin. "Siromaha!" jy"- "Gad!" "Koliko vas ima?" povikao je Ruska. "Dvadeset." "Koji su?" Ali stražar ga je konačno uspio ugurati u boks i zaključati. "Ne boj se Ruska!" vikali su mu. "Srest ćemo se u logoru." Dok god su stražnja vrata ostajala otvorena nešto je svjetla ulazilo u kombi, ali sada su se vrata zalupila, i glave stražara zaklonile su i posljednje nesigurne zrake, koje su prolazile kroz dvostruke rešetke. Motor je zagrmio, kombi se zatresao i pokrenuo, i sada dok se ljuljao, samo bi povremeni odbljesak svjetla preletio licima zekova. Ovo gorljivo dovikivanje iz ćelije u ćeliju, ova sjajna iskra koja je preletila kroz kamen i željezo, uvijek je znala uzbuditi zekove. Nakon nekog vremena crna marica se zaustavila. Bilo je jasno da su stigli do logorskih vrata. "Ruska!" povikao je jedan zek. "Tuku li te?" Odgovor se nije smjesta čuo. Kad je stigao, zvučao je veoma udaljeno: "Da, tuku me." "Bog ubio Šiškina-Miškina!" povikao je Neržin. "Ne daj se. Ruska!" Opet su mnogi glasovi povikali u isti mah i opet je zavladala zbrka. Krenuli su opet, prošavši kroz logorska vrata, a onda se sav živi teret oštro zanio nadesno, kada je kombi skrenuo lijevo na glavnu cestu. Taj zaokret bacio je Neržina i Gerasimoviča jednog na drugog. Obojica su buljili u tamu, pokušavajući se prepoznati. Nešto više od gužve u crnoj marici guralo ih je jednog prema drugome. lija Horobrov, kojemu se malo povratilo raspoloženje, progovorio je: "Ne brinite, momci, ne žalite što odlazimo. Zar se život u šaraški može zvati životom? čovjek se samo prošeta hodnikom i već se spotakne o kakvog Siromahu. Svaki peti je doušnik. Čovjek ne može ni da prdne u zahodu, a da logorske vlasti ne saznaju. Nisu nam dali slobodnu nedjelju dvije godine, kujini sinovi. Radimo dvanaest sati na dan! Daš im cijeli svoj mozak, a zauzvrat dobiješ dvadeset grama maslaca. A sad se ni kući ne smije pisati. Neka idu oni k vragu. I da čovjek radi? Kažem vam, pravi pakao!" Horobrov je ušutio, ispunjen negodovanjem.

U tišini, koja je nastala, iznad zvuka motora koji je glatko jurio asfaltnom cestom, čuo se Neržinov odgovor: "Ne, Uja Terentiču, nije to pakao. Nije to ni nalik paklu! Mi idemo sada u pakao. Vraćamo se u pakao, šaraška je najviši, najbolji, prvi krug pakla. Bio je to gotovo raj." Nije rekao ništa više, osjećajući da nije potrebno. Svi su znali da je ono što ih čeka neusporedivo gore od šaraške, da će se u logoru šaraške sjetiti kao zlatnoga sna. Ali u ovom času, da 553 bi održali svoju hrabrost i osjećaj pravednosti svoje stvari, morali su psovati šarašku ... tako da nitko ne bi za čim žalio ... tako da nitko ne bi samome sebi prigovarao zbog nekih postupaka o kojima nije dobro razmislio. A Horobrov je uporno ponavljao: "Ne momci! Bolje je kruh s vodom nego pita s nevoljom." Koncentrirajući se na zaokrete kombija, zekovi su ušutjeli. Da, očekivala ih je tajga i tundra, rekordna hladnoća Ojmja-kona i bakreni rudnici Džeskazgana, pijuk i tačke, gladovanje na vlažnom kruhu, bolnica, smrt. Najgore. Ali u njihovom je srcu vladao mir. Bili su ispunjeni neustrašivošću onih, koji su izgubili sve, neustrašivošću do koje nije lako doći, ali koja je trajna. Bacakajući u sebi teret nagomilanih tjelesa, veselo obojeni narandžasti i plavi kombi kretao se gradskim ulicama, prošao kraj željezničke postaje, zastao na jednom križanju. Neki sjajni tamno-modri automobil čekao je na križanju da se promijeni isto crveno svjetlo. U njemu se vozio dopisnik naprednih francuskih novina "Liberation", koji se upravo uputio da gleda hokejsku utakmicu na "Dinamovom" stadionu. Dopisnik je pročitao natpis na stranama kombija: MESO VIANDE FLEISCH MEAT Prisjetio se da je danas vidio već više takvih kombija u različitim dijelovima Moskve. I izvadio je bilježnicu i napisao crvenom tintom: "Na ulicama Moskve čovjek često vidi kombije pune hrane, veoma uredne i higijenski besprijekorne. Čovjeku ne preostaje drugo nego da zaključi da je opskrba prijestolnice izvrsna."