Aleksandar Solzenjicin-U prvom krugu

kilometra; našto su Nijemci požurili da im presijeku put s tri stotine tenkova sa sjevera i dvije stotine s juga. Tek što su počele ratne priče, ščagov je odbacio jezik kojim se služio svakog dana na sveučilištu, a Galahov uobičajeni govor 360 redakcija, sastanaka i napose, uzvišeni posebni jezik kojim se pišu knjige. Obojica su prezreli jezik dnevne sobe, jer je naprosto bilo nemoguće tako izlizanim i opreznim medijem prikazati sočnu i zadimljenu stvarnost fronta. Poslije nekoliko riječi strahovito su im počele nedostajati psovke, ali to je ovdje, na žalost, bilo nezamislivo. Toga se trenutka Lanski pojavio s tri vinske čaše i nedovršenom bocom konjaka. Privukao je stolicu da bi obojicu vidio, i natočio im piće. "U zdravlje vojničkog prijateljstva!" objavi Galahov žmirkajući. Ispili su nadušak. "Ovdje ima još!" Lanski je podigao bocu prema svjetlu i prijekorno je stresao. Natočio je ostatak. "Za one koji se nisu vratili!" podigne Ščagov čašu. Ispili su. Lanski se krišom ogledao oko sebe i sakrio praznu bocu iza divana. Novo pijanstvo pomiješalo se sa starim. Lanski je usmjerio razgovor prema svom udjelu u događajima: pripovijedao je kako je tog nezaboravnog dana, kao novopečeni ratni dopisnik, koji je tek prije dva mjeseca završio fakultet, došao na front po prvi put; kako se povezao kamionom (kamionom koji je vozio antitenkovske mine Ščagovu), kako su se probili pod njemačkom topovskom vatrom od Dlugosedla do Kabata kroz koridor tako uzak da su "sjeverni" Nijemci bacali topovske granate na položaje "južnih" Nijemaca; kako se tog istog dana i na tom istom mjestu ruski general koji se vraćao na front poslije dopusta zaletio džipom ravno u Nijemce, te ga više nikad nisu vidjeli. Inokentij, koji je slušao njihov razgovor, upita kako su savladavali strah od smrti. Lanski je sad već bio uzbuđen i bez oklijevanja odgovori da u takvim očajničkim trenucima smrt nije strašna, da čovjek na nju zaboravlja. Ščagov je podigao obrvu i iznio svoje mišljenje: "Ne bojiš se smrti sve dok te ona ne zahvati. Isprva se ne bojiš ničega, a kasnije je upoznaš i - bojiš se svega. Ali utjeha je u tome što smrt kao da te se zapravo ne tiče: ti postojiš, a smrt ne; kad smrt dođe, tebe više nema." Netko je stavio ploču "Vrati se k meni, malena". Galahovu su sjećanja Ščagova i Lanskog bila nezanimljiva: prije svega, on nije sudjelovao u toj operaciji o kojoj su oni govorili, nije poznavao Dlugosedlo, Kabat i Novo Mjasto, a drugo, on nije bio mali ratni dopisnik poput Lanskoga, već "strateški" dopisnik. On bitke nije promatrao s tačke gledišta nekog trulog drvenog mosta ili sitnih polja kudjelje u nekom selu, već šire, uzimajući u obzir, kao general ili maršal, njihovu stratešku funkciju. Galahov je prekinuo razgovor. "Da, to je rat! Upadamo u njega kao nespretni građani, a vraćamo se čeličnih srdaca... Aleksej, jesu li i kod vas pjevali "Pjesmu ratnih dopisnika"?" 361 "Naravno da jesu!" reče Lanski i počne pjevuckati ispod glasa. "Nera, Nera!" pozove Galahov. "Dođi i pomogni nam. Pjevat ćemo "Pjesmu ratnih dopisnika"." Kad bi mu pravilni bijeli zubi zablistali, nestalo bi opuštenosti na njegovom tamnoputom licu. Dinera im pritrči. "Naravno!" reče ona, ponosno zabacivši glavu, "i ja sam veteran s fronta!" Isključili su gramofon i njih troje je zapjevalo, nadoknađujući iskrenošću

nedostatak muzikalnosti: Od Moskve do Bresta, nema nigdje mjesta gdje na prašnom frontu nismo bili; s notesom i Leicom, sa strojnicom-majkom led i vatru mi smo iskusili! Svi su se okupili da slušaju. Omladina je sa znatiželjom promatrala slavnog čovjeka, koga se nije moglo vidjeti svakoga dana. Promukla nam grla votka je satrla teško je na suši grlu žednom; ako tko što kaže, nek kuša po našem vojevati barem samo jednom. Tek što su počeli pjevati ščagov se, premda je i dalje zadržao smiješak na usnama, iznutra ohladio. Obuzeo ga je osjećaj krivnje zbog njegovog neumjesnog oduševljenja, osjećaj krivnje prema onima koji, naravno, nisu bili ovdje - koji su tamo četrdeset prve gutali valove Dnjepra, koji su četrdeset druge grizli borove iglice u šumama Novgoroda. Aleksej Lanski bio je ugodan momak, a Galahov vrlo uvaženi pisac, ali oni su vrlo malo znali o tom frontu, koji su sad pretvorili u svetinju, čak i najsmioniji dopisnici, oni koji su se uvlačili u najvrući pakao - a takvi nisu bili u većini - toliko su se razlikovali od vojničke mase na frontu, koliko se grof koji ore zemlju razlikuje od rođenog seljaka. Dopisnici nisu potpadali pod vojničke propise i naređenja, niti pod borbenu disciplinu, i zato im nitko nije mogao zabraniti vladanje koje bi se kod vojnika smatralo veleizdajom: paniku, spašavanje vlastitog života, bijeg s područja bitke. Odatle provalija između psihologije običnog vojnika iz prvih redova, kojega su noge urasle u zemlju na isturenom položaju, koji nema kamo da se sakrije i koji će možda i poginuti na ratištu, i dopisnika s njegovim malim krilima koji se za dva dana mogao vratiti u svoj moskovski stan. Gdje smo biti znali tenk nam nisu dali novinar kad gine - nije važno; s pištoljem u ruci i na grdnoj muci u gradove smo prvi ulazili snažno! 362 To, "u gradove smo prvi ulazili", odnosilo se na dvije-tri anegdote o nekim dopisnicima koji su se, pošto su krivo pročitali svoj položaj na topografskoj karti, dovezli dobrom cestom - budući da se emkom i tako nije moglo voziti po lošoj - ravno u neki grad u ničijoj zemlji i, kao opareni, opet odjurili natrag. Zamišljeno se poigravajući prstima svoje žene, Inokentij je slušao; i on je imao svoje mišljenje o tome što ta pjesma znači. Nije imao ratnog iskustva, ali znao je kakav je položaj naših ratnih dopisnika. Naš dopisnik uopće nije bio onaj reporter bijednik, o kome su pjevali - reporter čiji je život navodno malo vrijedan, koji bi mogao izgubiti posao ako zakašnjava s izvještajima o senzacionalnim događajima. Našeg dopisnika, čim bi pokazao svoju novinarsku propusnicu, primali bi kao važnog dostojanstvenika, od kojega valja sakriti nedostatke svog "gospodarstva" i pokazati svoje zasluge. Kamo god bi pošao primali su ga gotovo kao da ima pravo da izdaje naređenja. A uspjeh dopisnika nije ovisio o brzini i tačnosti kojom je dostavljao svoje izvještaje, već o pravom pristupu stvari, o pravilnoj tačci gledišta. S pravilnom filozofijom dopisnik se nije očigledno morao probijati do tog i tog mostobrana, do tog i tog opasnog mjesta; prihvatljivu interpretaciju događaja mogao je formulirati jednako dobro i u pozadini. Pošto je nekako uspjela podesiti televizor, ponosna na svoj uspjeh, Klara je izišla iz polumračne sobe i stala tako da ju je Lanski vidio. Gledao ju je od glave do pete i pomislio kako je dražesna - da, imala je zgodno tijelo, i općenito mu se zaista sviđala. Nasmiješio se, gledajući je svojim jasnim očima dok je pjevao posljednji stih, u kojem se izvornom triju sad pridružila polovica društva: Za novine pijmo pobjedu zalijmo

doživjet je nećemo, moj druže; ako to tko čuje, i tko zapisuje s tobom će nas spomenuti, druže. Tek što su odjeknule posljednje riječi, kad se negdje u blizini začulo šištanje i čitav je stan utonuo u mrak. "Eksplozija", povikao je neki glas i mladež se stala valjati od smijeha. Kad se smijeh malo stišao, netko se u mraku našalio: "Mika! Sto to radiš? To nije Ljusja, to sam ja!" Svi su se opet nasmijali. Onda su stali razgovarati, svi u isti mah, ne trudeći se uopće da nešto poduzmu. Tu i tamo netko bi upalio šibicu, ugasio je ili odbacio na pod dok je još gorjela. Svjetlo je prodiralo kroz prozore. Iz predsoblja je Baškirka obavijestila domaćicu: "Na stepeništu gori svjetlo!" "Gdje je Ženka? Ženka! Dođi da popraviš svjetlo!" "Ženka ne može popraviti svjetlo", odgovori netko uvjerenim, mračnim glasom. "Treba pozvati električara!" naredi tužiočeva žena iz blagovaonice. "Klaročka, zovi centralu!" "Neka Klara ostane ovdje! što će nam električar? Ona to može i sama popraviti." 363 "Kakve to gluposti govorite, vi mladi ljudi?" strogo zapita tužiočeva žena negdje iz tame, "Želite li da moju kćer ubije struja? Molim, ako netko želi popraviti - neka izvoli. Inače ćemo telefonirati." Nastala je neugodna šutnja. Netko je rekao da je kvar vjerojatno u televizoru, ili možda kod osigurača u stropu. Ali nitko od prisutnih, od tih korisnih članova društva, tih potomaka dvadesetog stoljeća nije priskočio u pomoć. Ni diplomat, ni pisac, ni književni kritičar, ni mladi činovnik važne državne ustanove, ni glumac, graničar, ni student prava. Progovorio je tek onaj vojnik u čizmama, kojega se nazočnost nekima učinila suvišnom: "Dopustite, ja ću. Klara Petrovna, molim vas, iskopčajte televizor." ščagov je pošao u predsoblje; djevojke Baškirke, trudeći se da potisnu hihot, svijetlile su mu ostatkom stearinke. Kućedoma-ćica je danas pohvalila djevojke i obećala im deset rubalja više nego što su se dogovorile. One su bile veoma zadovoljne svojim poslom ovdje, i nadale su se da će do idućeg proljeća prištedjeti dovoljno novaca za lijepe haljine - pa da nađu muža u gradu, tako da se ne moraju vraćati kući. Kad se svjetlo opet upalilo, Klara više nije bila među gostima. Iskoristivši tamu, Lanski ju je odveo u jedan pokrajni hodnik gdje ih nitko nije mogao vidjeti; tu su stajali iza ormara. Lanski ju je već nagovorio da pristane na doček Nove godine u restoranu "Aurora". Bio je očaran što će ta porugljiva, nemirna djevojka nesumnjivo postati njegovom ženom i kritičnim prijateljem, koji mu neće dopustiti da sustane ili pogriješi. Sagnuo se i ljubio joj ruke i izvezene krajeve dugih rukava. Klara je gledala odozgo na njegovu pognutu glavu i gušila se od navale osjećaja. Nije bila njena krivnja što onaj drugi muškarac i ovaj nisu bili jedna osoba, već dva različita čovjeka. Nije bila njena krivnja što je došlo vrijeme kad je potpuno dozrela i kad joj je, po neumoljivim zakonima prirode, bilo suđeno da poput rujanske jabuke padne u ruke onoga, koji za njom posegne. 364 60 DVOBOJ, KOJI SE NE ODVIJA PO PRAVILIMA

Sam na svom gornjem ležaju, s kupolastim stropom koji se nad njim prostirao poput nebeskog svoda, zakopavši lice u topli jastuk i zamišljajući da su to Klarine grudi, Rostislavje gorio od sreće. Prošlo je pola dana od onog poljupca koji ga je toliko uzbudio, a još uvijek nije želio da okalja svoje sretne usnice pohlepnim jelom ili praznim riječima. "Napokon, vi me ne biste mogli toliko čekati!" rekao joj je. A ona je odgovorila: "Zašto ne? Mogla bih ..." "Evo, ti opet izbjegavaš poštenu mušku raspravu, licem u lice!" zazvuči zvonki mladi glas gotovo tačno iznad njega. "Kao obično, opet se radije nabacuješ ptičjim riječima!" "A ti kao obično baš ništa ne govoriš - nego se izražavaš u zagonetkama! Pitija! Mavrinska pitija! Zašto ti misliš da ja gorim od želje da s tobom raspravljam? Možda je to meni jednako dosadno kao pokušavati nekom starom seljaku utuviti u glavu da sunce ne obilazi oko zemlje. On to nikad neće naučiti, ma koliko dugo živio." "Zatvor je pravo mjesto za rasprave! Nema boljega! Vani bi te zbog toga vrlo brzo zatvorili. Ali ovdje upoznaješ prave diskutante! A ti odbijaš tu priliku? Je li tako?" Sologdin i Rubin bili su zaokupljeni svojim vječnim razmiricama; ni jedan ni drugi nisu htjeli napustiti bojno polje, da se ne bi reklo da priznaju poraz, te su još uvijek sjedili na opustjelom mjestu, gdje se slavio rođendan. Adamson se već davno vratio svom Monte Christu. Prjančikov je otrčao da prelista prošlogodišnji Ogonjek, koji se tu odnekuda stvorio. Neržin je, otpra-tivši Kondrašev-Ivanova, otišao da posjeti podvornika Spiridona. Potapov, dokraja ispunjajući svoje dužnosti kućedomaćice, oprao je suđe, stavio noćne ormariće na mjesto, i sad je ležao na krevetu s jastukom preko lica da se zaštiti od buke i svjetla. Mnogi su u sobi spavali, drugi su tiho čitali ili pripovijedali, i već je nastupio onaj sat kad su se ljudi počeli pitati nije li dežurni možda zaboravio isključiti bijelu žarulju i uključiti modru, noćnu. A 365 Sologdin i Rubin još uvijek su sjedili na praznom ležaju Prjan-čikova. Sologdin tiho reče: "Kažem ti iz iskustva da se prava rasprava odvija poput dvoboja. Zajednički izaberemo posrednika - mogli bismo čak odmah pozvati Gleba. Uzmemo komad papira i povučemo po sredini crtu. Gore napišemo predmet rasprave. Zatim svatko iznese na svojoj polovici stranice svoje poglede na taj predmet, što može jasnije i jezgrovitije. Vrijeme za pisanje je neograničeno, da se ne bi potkrale slučajne greške." "Praviš budalu iz mene", prigovori Rubin pospano, opuštenih naboranih kapaka. Iznad brade, lice mu je izražavalo beskonačan umor. "što misliš, da ćemo raspravljati do jutra?" "Naprotiv!" usklikne Sologdin veselo, blistavih očiju. "U tome i jest ljepota prave rasprave između dva muškarca! Mlaćenje prazne slame riječima može trajati tjednima. Ali rasprava na papiru je nešto, što katkad završava za deset minuta: smjesta postaje očigledno da protivnici ili govore o posve različitim stvarima, ili da se zapravo slažu. Ukoliko se utvrdi da uopće ima smisla nastaviti raspravu, nastavljaju naizmjenično ispisivati svoje argumente svaki na svojoj polovici strane. Baš kao u dvoboju: udarac! - odgovor! - ubod! - ubod! Nema mogućnosti da se izmiče, da se niječe ono što se maločas reklo, da se mijenjaju riječi - i zato, poslije dva ili tri zapisa, pobjeda jednoga i poraz drugoga postaju očigledni." "Ne postavlja se vremenska granica?" "Za obranu istine? Ne!" "I zaista se nećemo potući zbog toga?" Sologdinovo zažareno lice se smrači. "Znao sam da će tako biti. Ti mene prvi napadaš ..."

"Po mom mišljenju, ti si prvi! ..." "... prišivaš mi svakojaka imena, a imaš poveliku zalihu: Mračnjak! Natražnjak! ..." (izbjegavao je neshvatljivu stranu riječ "reakcioner"), "službeni ulizica..." (izbjegavajući naziv "profesionalni lakej"), "branitelj popova! Znaš više pogrdnih riječi nego naučnih pojmova. Ali kad god ja predlažem iskrenu raspravu, ti si prezaposlen, nisi raspoložen, suviše si umoran!" Sologdin je osjećao veliku potrebu za raspravom kao uvijek u nedjelju uveče, u vrijeme koje je po njegovom dnevnom redu bilo određeno za zabavu. Osim toga, ovaj je dan za njega umnogome bio dan uspjeha. A Rubin je zaista bio umoran. Očekivao ga je nov, težak i ne posebno simpatičan posao. Sutra ujutro morao se sam, bez ičije pomoći, dati na stvaranje čitavog jednog novog područja nauke, i morao je čuvati snagu. Valjalo je napisati i pisma. Čekali su ga mongolsko-finski, španjolsko-arapski i ostali rječnici. Čekali su ga i Čapek, Hemingway i Sinclair. Osim toga, što zbog onog šaljivog procesa, što zbog sitničavog zabadanja njegovih susjeda, što zbog proslave rođendana nije čitavo veče bio u stanju završiti jedan vrlo važan posao općedržavnog karaktera. Ali bio je vezan nepisanim zakonima zatvorskih diskusija. Rubin nije smio sebi dopustiti da izgubi ni u jednoj raspravi, jer je bio glasnogovornik progresivne ideologije u šaraški. 366 "Ali o čemu bismo mogli raspravljati?" upita Rubin raširivši ruke. "Među nama je već sve rečeno." "O čemu? Prepuštam izbor tebi!" odgovori Sologdin s galantnom gestom, kao da svom protivniku prepušta izbor oružja i terena za dvoboj. "U redu, odabirem: ni o čemu!" "To nije u skladu s pravilima!" Rubin je razdraženo cupkao crnu bradu. "U skladu s kakvim pravilima? Koja su to pravila? Kakva je ovo uopće inkvizicija? Shvati već jednom: da bi se korisno raspravljalo mora se negdje naći zajednički jezik, mora postojati barem neka suglasnost u osnovnim crtama ..." "Dakle, tako! Na to si ti navikao! Možeš braniti svoj stav samo protiv istomišljenika! Ne znaš raspravljati kao muškarac." "A kako ti raspravljaš sa mnom? Napokon, ma gdje počeli, što god iskopali... Na primjer, misliš li ti da su dvoboji još uvijek najbolji način da se iskupe uvrede?" "Pokušaj dokazati protivno!" odgovori Sologdin blistajući od zadovoljstva. "Tko bi klevetao drugoga, kad bi još uvijek bilo dvoboja? Tko bi se usudio gnjaviti slabije?" "I opet ti sa svojim smiješnim vitezovima! Tebi je uopće mrak srednjega vijeka, glupo, naduveno viteštvo, križarski ratovi - to je tebi tako reći vrhunska tačka iz povijesti!" "Tada je ljudski duh zaista dosegao svoj vrhunac!" potvrdi Sologdin, uspravivši se. "Veličanstveni trijumf duha nad tijelom! Nezadrživa težnja s mačem u ruci prema posvećenim ciljevima!" "A karavane opljačkanog blaga? Ti nisi ništa drugo nego konkvistador, je li ti to jasno?" "Ti mi laskaš!" odgovori Sologdin samozadovoljno. "Laskam ti? Pa to je užas! Užas!" I Rubin, da bi prikazao taj užas, zarine prste obje ruke u prorijeđenu kosu na tjemenu. "Ti si - dosadni hidalgo!" "A ti si biblijski fanatik! Drugim riječima, opsjednut!" uzvrati mu Sologdin.

"Eto, i sam vidiš: o čemu mi možemo raspravljati? O odlikama slavenske duše prema Homjakovu? 0 restauraciji ikona?" "U redu", složi se Sologdin. "Već je kasno, i ne inzistiram na nekom bitnom pitanju. Ali hajde da provjerimo proceduru dvoboja na nekom zgodnom, jednostavnom predmetu. Predložit ću ti nekoliko, pa možeš odabrati, želiš li raspravljati o nečemu s područja književnosti? To je tvoje područje, a ne moje." "Na primjer?" "Pa, na primjer, kako bi valjalo shvatiti Stavrogina?" "Pa o tome ima već na desetke kritičkih eseja ..." "Ti ne vrijede ni prebite pare! Čitao sam ih. Stavrogin! Svidri-gajlov! Kirilov! Može li ih čovjek doista shvatiti? Oni su složeni i neshvatljivi, kao što su samo ljudi u životu! U životu rijetko možemo čovjeka upoznati od početka, a dokraja - nikad! Uvijek iskrsne nešto nepredviđeno. Zato je Dostojevski tako velik! A književni teoretičari zamišljaju, da nam mogu potpuno osvijetliti ljudsko biće. Smiješno!" 367 Ali primijetivši da se Rubin sprema da ode - jer došao je trenutak kad se moglo povući, a da se ne pretrpi sramotu - Sologdin reče brzo: "U redu! Predlažem nešto s područja ćudo-rednosti: značenje ponosa u životu čovjeka." Rubin slegne ramenima i reče s dosadom u glasu: "Zar smo opet gimnazijalci?" Ustao je. Bio je to trenutak kad se mogao časno povući. "Vrlo dobro. Dakle, ovaj predmet..." reče Sologdin uhvativši ga za rame. "Ma hajde", odmakne se Rubin, premda ne ljutito. "Nemam ja vremena za natezanje. Kakva ozbiljna rasprava! Ti si divljak! Pećinski čovjek! U tvojoj glavi sve stoji naopačke! Ti si jedini čovjek na čitavoj planeti koji ne priznaje tri zakona dijalektike. A sve drugo potječe od njih!" Sologdin odbaci tu optužbu odmahnuvši ružičastim dlanom. "Ja da ih ne prihvaćam? Ja ih sad prihvaćam." "što? Ti prihvaćaš dijalektiku?" Rubin naškubi debele mesnate usne i tepajući reče: "Piliću! Dođi ovamo da te poljubim! Ti prihvaćaš dijalektiku?" "Ne samo da sam je prihvatio - nego sam o njoj i razmišljao! Razmišljao sam o njoj svakog jutra čitava dva mjeseca. A ti nisi!" "Ti si razmišljao? Zlato moje! Ti si sjajan!" Rubin je dalje škubio usne. "A možda si - jedva se usuđujem upitati - možda si čak prihvatio i kriterije gnoseologije?" Sologdin se namršti. "Vještina da se izvedene zaključke primijeni na djelu? Pa to i jest stvarno znanje." "Ah, ti si dakle stihijski materijalist!" reče Rubin. "To je pomalo primitivno. Ali o čemu onda imamo raspravljati?" "Kako to nusliš?" pobuni se Sologdin. "Opet ni o čemu? Ako nemamo zajedničku osnovicu - nemamo o čemu raspravljati, ako imamo zajedničku osnovicu - nemamo o čemu raspravljati! Nema ništa, sad izvoli raspravljati." "Kakva je to obaveza? O čemu ćemo raspravljati?" Sologdin je također ustao i energično je mahao rukama. "Slušaj! Prihvaćam bitku pod najnepovoljni]im uvjetima za mene. Pobijedit ću te oružjem istrgnutim iz tvojih vlastitih ruku! Raspravljat ćemo o postavci da ti sam ne razumiješ ta tri velika zakona! Naučio si ih napamet, poput papige, a nikad nisi razmišljao o njihovoj suštini. Mogu te na njima uloviti kad god zaželim!" "Dobro, u redu, ulovi me!" Rubin nije mogao odoljeti. Bio je bijesan sam na sebe, ali opet se dao uhvatiti u raspravu. "Molim", reče Sologdin sjedajući. "Izvoli sjesti." Rubin je i dalje stajao, još uvijek u nadi da će otići. "Dakle, počnimo s nečim jednostavnim", reče Sologdin zadovoljno. "Pokazuju li nam zakoni dijalektike smjer razvoja ili ne?"

"Smjer?" "Da! Kamo nas taj razvoj vodi", reče on. "Taj ... proces." "Dakako." "A u čemu ti to zapravo vidiš? Tačno u čemu?" upita Sologdin hladno. 368 "Pa, u samim zakonima. Oni utjelovljuju kretanje." Sad je i Rubin sjeo. Počeli su govoriti tiše i ozbiljnije. "Koji zakon zapravo utjelovljuje kretanje?" "Pa prvi ne, naravno. Drugi? Možda, treći." "Hm. Treći? A kako ga možemo definirati?" "što definirati?" "Smjer kretanja, naravno." Rubin se namršti. "Slušaj, čemu zapravo sav ovaj skolasticizam?" "Ti to nazivaš skolasticizmom? Nemaš pojma o tačnim naukama. Ako nam zakon ne daje brojčane odnose, a uz to ne znamo u kojem se smjeru kreće razvoj, ne znamo zapravo ništa. U redu. Počnimo s drugog kraja. Ti često i rado ponavljaš: "negacija negacije". Što po tvom shvaćanju te riječi znače? Na primjer, možeš li mi reći da li se negacija negacije uvijek pojavljuje u toku razvoja, ili se ne pojavljuje uvijek?" Rubin je malo razmišljao. Pitanje je bilo neočekivano. Obično nije bilo izraženo na ovaj način. Ali, kao obično u raspravi, prikrio je svoje oklijevanje i požurio je da odgovori: "U osnovi, da. Većim dijelom." "Eto!" zaurla Sologdin zadovoljno. "Imaš čitavi žargon - "u osnovi", "većim dijelom"! Znaš tako izmiješati stvari da više ne znaš gdje je početak, a gdje kraj. Ako netko kaže "negacija negacije" odmah ti se u duhu pojavi zrno, stabljika koja iz njega niče, i deset novih zrna na stabljici. Dosadno! Već mi se smučilo od toga!" Kao da je vitlao sabljom, zasijecajući u gomilu Saracena. "Odgovori mi izravno: kad dolazi do negacije negacije, a kad ne dolazi? Kad je neizbježna, a kad je nemoguća?" Rubinovom umoru više nije bilo ni traga. Usredotočio je svoje zalutale misli na ovu raspravu, koja nije bila nikome potrebna, a ipak je bila važna. "Kakvo je praktično značenje pitanja "kad do nje dolazi?" i "kad ne dolazi?"" "Hajde, hajde! Kakvo je praktično značenje jednog od tri osnovna zakona, iz kojih se sve izvodi? Kako se s tobom uopće može razgovarati?" "Ti okrećeš stvari naglavce!" pobuni se Rubin. "Fraze! Opet fraze! To jest, prazne riječi..." "Naglavce!" inzistirao je Rubin. "Mi bismo držali da je neoprostivo izvesti analizu konkretnih pojava iz gotovih zakona dijalektike. I stoga ne moramo ni znati "kad do nje dolazi" i "kad ne dolazi"." "Dobro, reći ću ti! Ali ti ćeš odmah ustvrditi da si to cijelo vrijeme znao, da se to samo po sebi razumije, da je to očigledno ... Dakle, slušaj: ako je moguće povratiti prijašnju kakvoću stvari kretanjem u obratnom smjeru, onda ne postoji negacija negacije! Na primjer, ako je matica čvrsto uvijena i treba je odviti, ti ćeš je odviti. To je obratan proces, prelaz količine u kakvoću, a nikako negacija negacije! Ako, međutim, izmjenom smjera kretanja nije moguće ponovno izazvati raniju kakvoću, vratiti se

u prijašnje stanje, tada razvoj moie nastupiti putem negacije, ali samo ako su unutar nje dopustiva ponavljanja. Inače, nepovratne će promjene 24 U prvom krugu 369 biti negacija samo u onim slučajevima, u kojima su moguće negacije samih tih negacija!" "Intelektualna akrobatika", promrmlja Rubin. "Stari trikovi iz logike ..." "Da nastavimo s maticom. Ako joj pokvariš lozu dok je uvijaš, ne možeš je više vratiti u prijašnje stanje kad je odviješ. To stanje možeš povratiti samo ako baciš maticu u kotao vrelog čelika, protjeraš kroz kalup, dobiješ šesterostrani štapić, istokariš ga i, napokon, napraviš novu maticu." "Slušaj, Dmitrij", prekine ga Rubin umirujućim glasom, "ne možeš ozbiljno razlagati dijalektiku na osnovu matice." "Zašto ne? Zašto bi matica bila gora od zrna? Ni jedan jedini stroj ne može se sastaviti bez matica. Dakle vidiš, svaki stupanj za sebe ne može se više izmijeniti. On negira prethodni, a u odnosu na staru maticu, koju si pokvario, nova matica je negdcija negacije. Jednostavno?" I on isturi svoju kozju bradicu. "Čekaj malo!" reče Rubin. "U čemu si me pobio? Ono što si upravo rekao dokazuje da treći zakon zaista daje smjer razvoja." Metnuvši ruku na srce, Sologdin se nakloni. "Kad ti ne bi bio tako hitra uma, Leve, teško da bi mi bilo toliko stalo do časti da s tobom razgovaram! Da, treći zakon zaista daje smjer! Ali čovjek se mora naučiti služiti onim što neki zakon pruža! Umiješ li ti to? Jesi li u stanju raditi s tim zakonom, a ne ga naprosto obožavati? Sam si izveo zaključak da on zaista daje smjer. Ali upitajmo se: čini li to uvijek? U prirodi, u organskom svijetu, uvijek: rođenje, rast, smrt. Ali što je s neživim svijetom? Ne uvijek, daleko od toga." "Ali nas prvenstveno zanima društvo." "Tko je to "mi"? Društvo nije moj predmet. Ja sam inženjer. Društvo? Jedino društvo koje ja priznajem, je društvo prekrasnih dama." On šaljivo pogladi brk i nasmije se. "Pa", izjavi Rubin zamišljeno, "možda u tome svemu ima neko racionalno jezgro. Ali u cjelini, sve miriše po praznim, napuhanim riječima. Dijalektika se time nimalo ne obogaćuje." "Prazne, napuhane riječi su ono što ti govoriš!" reče Sologdin planuvši iznova, prekidajući ga pokretom ruke. "Ako sve izvodiš iz ova tri zakona ..." "Ali već sam ti rekao - mi to ne činimo." "Ne?" upita Sologdin začuđeno. "Ne!" "Pa onda - od kakve su koristi ti zakoni?" "Slušaj", počne Rubin Sologdinu dokazivati naglašeno, kao da deklamira. "Što si ti, komad drva ili ljudsko biće? Mi o svim pitanjima odlučujemo na bazi konkretne analize materijala, razumiješ li? Čitava ekonomska doktrina izvodi se iz izvještaja o proizvodnji. Rješenje svakog društvenog problema zasniva se na analizi klasne situacije." "Pa što će vam onda ta tri zakona?" bjesnio je Sologdin zaboravivši na tišinu u sobi. "Hoćeš reći da vam nisu potrebni?" "O, da, veoma su nam potrebni", reče Rubin brzo. "A zašto? Ako se iz njih ništa ne može izvesti? Ako se iz njih ne može utvrditi čak ni smjer razvoja, ako su to samo praz370

ne riječi? Ako je potrebno samo ponavljati kao papiga "negacija negacije", onda kog će nam vraga?" Potapov je uzalud pokušavao prigušiti sve veću buku jastukom. Napokon je bijesno zbacio jastuk s glave i podigao se u krevetu. "Slušajte, prijatelji, ako već nećete spavati, onda bar poštujte san drugih, ako već..." I značajno je pokazao prstom na Rusku, koji je ležao poprijeko na gornjem ležaju. "Ako već ne možete naći neko bolje mjesto." Razumne ljude ponukalo bi na šutnju ljutito upozorenje Po-tapova, koji je volio red, i tišina koja se spustila na polukružnu sobu, a koju su Rubin i Sologdin sad posebno osjetili, te nazočnost doušnika (premda Rubin, naravno, nije imao nikakva razloga da glasno ne izvikuje svoja uvjerenja). Ali njih dvojica nastavili su gotovo jednako kao ranije. Njihova duga rasprava, koja im zacijelo nije bila prva, tek je započela. Shvatili su da moraju izići iz sobe, budući da nisu bili u stanju ni govoriti tiše, ni prekinuti razgovor. Izišli su nabacujući se putem riječima sve dok se vrata od hodnika nisu za njima zatvorila. Gotovo istog trenutka kad su izišli, ugasilo se bijelo svjetlo i upalilo noćno. Ruska Doronin, koji je pažljivo pratio njihovu raspravu, bio je, usprkos tome, posljednji čovjek na svijetu koji bi sakupljao "materijal" s namjerom da ih prokaže. On je čuo Potapovljevo neizrečeno upozorenje i shvatio ga, premda nije vidio Potapovljev prst uperen na sebe - i osjetio je onu nepodnošljivu bol, koja nas obuzme kad nas optužuje netko čije mišljenje poštujemo. Kad je započeo svoju dvostruku igru s oficirom službe sigurnosti, sve je unaprijed predvidio; zavarao je šikina; bio je na najboljem putu da razotkrije doušnike, koji će primiti po 147 ru-balja - ali bio je nemoćan protiv sumnji svojih prijatelja! Njegov usamljenički plan, upravo zato što je bio tako neobičan i tako tajanstven, osudio ga je na prezir i sramotu. Zaprepastilo ga je da ti odrasli, sposobni, iskusni ljudi nisu dovoljno širokogrudni da ga shvate, da mu vjeruju, da uvide da nije izdajica. I, kao što se događa uvijek kad proigramo sklonost svojih prijatelja, onda jedan čovjek koji nas i dalje voli postaje dvostruko dragocjen. A kad je taj čovjek, osim toga, žena...! Klara! ... Ona će razumjeti! Sutra će joj ispričati o svom opasnom pothvatu, i ona će ga razumjeti. Bez nade da će zaspati, zapravo bez ikakve želje da zaspi, prevrtao se na svom grozničavom krevetu, sjećajući se Klarinog ispitivačkog pogleda i kujući još s većim samopouzdanjem plan da pobjegne ispod bodljikave žice uz obronak na cestu, a odatle autobusom ravno u središte grada. Dalje će mu pomoći Klara. Teže je naći jednog čovjeka među sedam milijuna ljudi u Moskvi, nego u čitavoj pustoj pokrajini Vorkute. U Moskvu valja pobjeći... 371 61 ODLAZAK U NAROD Neržinovo prijateljstvo s podvornikom Spiridonom Rubin i Sologdin dobroćudno su nazivali "odlazak u narod". Po njihovom mišljenju Neržin je tražio istu onu veliku, pučku istinu koju su prije njegova vremena uzalud tražili Gogolj, Njekrasov, Hercen, slavenofili, narodnjaci, Dostojevski, Lev Tolstoj i naposljetku Vasisualije Lohankin. Rubin i Sologdin nisu se trudili da sami traže tu grubu, pučku istinu, jer su posjedovali čistu, apsolutnu istinu. Rubin je vrlo dobro znao da je pojam "naroda" izmišljen, da je nedopustivo uopćavanje; da je svaki narod razdijeljen na klase, a da se čak i klase vremenom

mijenjaju. Tražiti najuzvišenije shvaćanje života u seljačkoj klasi bilo je nisko i besplodno, zato što je samo proletarijat dokraja dosljedan i revolucionaran, što njemu pripada budućnost. Jedino u kolektivizmu i nesebičnosti proletarijata može se naći najuzvišenija shvaćanja života. Sologdin je isto tako dobro znao da je "narod" općeniti naziv za skupinu ljudi vrlo nezanimljivih, sivih, grubih, obuzetih na svoj neprosvijećeni način svakodnevicom. To mnoštvo ne čini osnovicu kolosa ljudskog duha. Samo jedinstvene ličnosti, blistave i odvojene, razasute poput raspjevanih zvijezda po mračnom nebt^ postojanja, nose u sebi najuzvišenije razumijevanje. Obojica su bili uvjereni da će Neržin prerasti taj interes, da će postati zreliji i početi stvari promatrati s druge strane. Neržin je, međutim, iskušao već u svim krajnostima. Ruska književnost devetnaestog vijeka, nabujala od sažaljenja za stradajućeg brata, stvorila je u Neržinu, kao i u svima koji su je po prvi put čitali, sliku sjedokosog Naroda s oreolom, u srebrnom okviru, naroda koji u sebi utjelovljuje svu mudrost, moralnu čistoću i duhovnu veličinu. Ali to je bilo daleko, na policama; bilo je to negdje tamo - u selima i poljima na raskršću devetnaestog vijeka. Sad je nastupilo dvadeseto stoljeće, i ta su mjesta davno prestala postojati pod ruskim nebom. 372 Nije više bilo stare Rusije, umjesto nje sad je postojao Sovjetski Savez; u njemu je bio jedan veliki grad. Mladi Gleb odrastao je u tom gradu. Iz roga obilja nauka je sipala na njega uspjehe. Utvrdio je da ima brzi duh, ali da ima drugih kojima je um još brži, koji ga daleko nadmašuju bogatstvom znanja. I Narod je ostao na policama za knjige, a on je bio uvjeren da nešto znače samo oni koji u glavama nose teret kulture čitavog svijeta: enciklopedisti, poznavaoci starine, ljudi koji cijene ljepotu; visokoobrazovani, mnogostrani ljudi. Čovjek mora pripadati toj eliti! Neuspjeli mogu ostati po strani. Ali počeo je rat, i Neržin se u vojsci prvo našao među prijevoznicima; nespretan, gušeći se od stida, hvatao je konje po pašnjaku da bi ih zauzdao ili uzjahao. Nije znao jašiti, nije znao upregnuti konja, nije znao nabadati sijeno, i čak bi se i čavao koji bi udario čekićem neminovno savio, kao da se ruga nespretnom radniku. I što se više Neržin mučio, to je glasniji bio grohotan smijeh neobrijanog, prostog, nemilosrdnog i strahovito neugodnog Naroda oko njega. Zatim je Neržin napredovao do čina artiljerijskog oficira. Opet je postao mlad i sposoban; hodao je čvrsto utegnut opasa-čem mašući štapićem koji je negdje putom našao, jer inače nije imao što nositi. Bezobzirno se vozio na papučicama jurećih kamiona, bijesno psovao pri prelazu rijeka, bio je spreman da napada u ponoć ili po kiši, i predvodio je poslušan, odan, vrijedan i, dosljedno tome, ugodan Narod. Oni su, taj njegov vlastiti, osobni mali Narod, pažljivo slušali njegove propagandne govore o onom velikom Narodu, koji je ustao kao jedan čovjek. Tada su Neržina uhapsili. Već u prvim istražnim i tranzitnim zatvorima, u prvim logorima, ošamućen tim smrtonosnim udarcima, užasnuo se videći naličje nekih "izabranih" ljudi: u prilikama gdje su čvrstina karaktera, snaga volje i odanost drugovima bile od životne važnosti za zatvorenika, gdje su mogle odrediti sudbinu njegovih supatnika, ti su se nježni, osjetljivi, visokoobrazovani ljudi koji su cijenili ljepotu vrlo često vladali kao kukavice, spremni da se povuku, vješti u opravdavanju vlastite opačine; vrlo brzo su degenerirali u izdajice, prosjake i licemjere. Neržinu je u posljednji čas uspjelo izbjeći da postane njima nalik. Okrenuo je glavu od onih čije je društvo nekad smatrao čašću. t Počeo je ismijavati i rugati se onome čemu se nekad klanjao. Težio je za jednostavnošću, želio se osloboditi i posljednjih navika inteligencije, uljudnosti i razmaženosti. U doba beznadnog neuspjeha, među razvalinama svog uništenog života, Neržin je počeo vjerovati da su vrijedni i značajni samo oni ljudi koji blanjaju drvo, obrađuju metal, oru zemlju i lijevaju čelik vlastitim rukama. Pokušao je od jednostavnih radnih ljudi naučiti i mudrost spretnih ruku, i životnu filozofiju. I tako se za Neržina krug zatvorio, i opet se vratio modi rtfošlog stoljeća: vjerovanju da čovjek mora "ići", spustiti se u "narod". Ipak, krug se nije posve zatvorio. Neržin, obrazovani zek, imao je jednu

prednost pred našim djedovima. Za razliku od onih naobraženih aristokrata devetnaestog vijeka, naobraženi zek Neržin nije morao promijeniti odjeću i oprezno se spuštati niz ljestvi373 ce da uđe među narod: njega su naprosto gurnuli u narod, u razderanim i iskrpanim hlačama i prljavom radnom kaputu, i naredili mu da odrađuje normu. Neržin nije dijelio život naroda kao gospodin, koji se spušta među njih i stoga ostaje stran, već kao jedan od njih, nimalo različit od njih, jednak među jednakima. Morao je naučiti ravno zakucavati čavao, namjestiti dasku do daske, ne zato da bi se umilio seljacima, već da bi zaradio svoj vlažni komad kruha svagdašnjeg. I poslije grubog šegrtovanja u logoru, iščezla je još jedna od Neržinovih iluzija. Shvatio je da se više nema kamo i zašto spuštati. Utvrdilo se da Narod nema nikakve pučke, sirove superiornosti nad njim. Sjedajući zajedno s njima u snijeg na zapovijed stražara, skrivajući se zajedno s njima od nadglednika u mračnim uglovima gradilišta, vukući tačke zajedno s njima na zimi, sušeći zajedno s njima obojke u baraci, Neržin je jasno vidio da ti ljudi nisu ni po čemu veći od njega. Oni nisu s većim stoicizmom od njega podnosili glad i žeđ. Nisu pokazivali veću čvrstinu duha od njega, kad su se našli pred kamenim zidom desetogodišnje kazne. Nisu bili vidovitiji ni spretniji od njega za vrijeme teških trenutaka transporta i tjelesnih pretresa. Zato su bili kratkovidniji i povjerljiviji prema doušnicima. Bili su skloniji da vjeruju grubim obmanama uprave. Očekivali su pomilovanje - a Staljin bi radije umro, nego ih pomilovao. Ako je koja logorska ličnost slučajno bila dobre volje i nasmiješila se, žurili su da mu uzvrate smiješak. A bili su i pohlepniji na sitnice: na "dodatnih" sto grama uskisle prosene pogače, na ružne logorske hlače, samo ako su bile malo novije ili življe boje. Ono što je većini njih nedostajalo bio je pogled na svijet koji može postati vredniji od samog života. Neržinu je preostalo samo jedno - da bude onakav kakav jest. Preboljevši još jedan nalet oduševljenja Neržin je - bilo to definitivno ili ne - shvatio Narod na nov način, na način o kojem nikad nigdje nije čitao: Narod nije svatko tko govori naš jezik, ali niti oni odabrani, žigosani vatrenim pečatom genija, čovjeka ne biraju u Narod ni po rođenju, ni po radu vlastitih ruku, ni po krilima obrazovanja. Nego - po duši. Svatko sam kuje svoju dušu, godinu za godinom. Čovjek mora nastojati da očeliči, da izbrusi dušu, da bi postao ljudsko biće. A istovremeno i sićušni djelić svog naroda. 374 62 SPIRIDON Čim je stigao u šarašku, Neržin je izdvojio među svima crveno-kosog Spiridona, na čijem je okruglom licu bilo nemoguće razlikovati poštovanje od prezira, ako ga čovjek nije zaista dobro poznavao. Bilo je tu još i stolara, i tokara, ali Spiridon se nečim iskonskim izdvajao od ostalih, i nije bilo sumnje da je on upravo onaj predstavnik Naroda kod koga čovjek mora potražiti nadahnuće. Međutim, Neržin nije mogao lako naći priliku da se što bolje upozna sa Spiridonom; on s njim nije imao o čemu razgovarati; nisu se susretali na poslu; stanovali su na različitim područjima. Mala skupina radnika zauzimala je posebnu sobu u šaraški i svoje je slobodno vrijeme provodila odvojeno. I zato su, kad je Neržin počeo posjećivati Spiridona, Spiridon i njegovi sobni drugovi jednodušno zaključili da je Neržin doušnik i da traži plijen za "kuma". Spiridon je smatrao da je po položaju u šaraški na dnu ljestvice, i nije mogao zamisliti zašto bi mu oficir službe sigurnosti želio postaviti stupicu. Međutim, kako se vlasti nisu libile da skupljaju bilo kakvu strvinu, čovjek je morao biti oprezan. Kad god bi Neržin stupio u sobu, Spiridon se pretvarao da je veseo, dao

bi mu mjesta do sebe na ležaju, i s glupim izrazom lica počeo bi govoriti o nečemu stotinu kilometara udaljenom od politike: kako se ribu koja se mrijesti može tući ostima, kako se u mirnoj vodi može zahvatiti pod škrge rascijepljenim štapom i onda pokupiti u mrežu; kako je nekad lovio losove i mrkog medvjeda, i kako se čovjek mora čuvati crnog medvjeda s bijelim ovratnikom. Kako se zmije može otjerati lišajem, i kako je crvena djetelina najbolja za sijeno. I nadugačko i naširoko je pripovijedao o tome kako je u dvadesetim godinama udvarao svojoj Marfi Ustinovnoj, kad je igrala u dramskom kružoku u seoskom klubu; trebalo je da se uda za bogatog mlinara, ali iz ljubavi pristala je da pobjegne sa Spiridonom, i on se njome potajno oženio na Petrovo. 375 A čitavo su to vrijeme Spiridonove bolesne oči, nepomične pod njegovim uskim crvenkastim obrvama govorile: "Zašto si došao, doušnice? Ovdje nema ništa za tebe." I zaista, svaki bi doušnik već davno izgubio hrabrost i okanio se te nepokolebive žrtve. Ničija znatiželja ne bi toliko potrajala, da bi mogao posjećivati Spiridona svake nedjelje uveče i slušati njegove lovačke priče. Ali Neržin, koji je isprva dolazio Spiridonu pomalo plašljivo, Neržin koji je osjećao neutaživu želju da ovdje, u zatvoru, razriješi sve o čemu nije bio u stanju dokraja razmisliti na slobodi, nije se zasitio Spiridonovih priča, premda je proteklo nekoliko mjeseci. Naprotiv, te su ga priče osvježavale, u njima se osjećao dah vlažne zore na rijeci, jutarnji povjetarac s polja, one su ga odnosile natrag u ono jedinstveno sedmogodišnje razdoblje u životu Rusije, sedmogodišnje razdoblje NEP-a, kojemu nije bilo ravna u povijesti seljačke Rusije, od njenih prvih početaka u prašumi prije Vikinga Rjurika do posljednje podjele kolhoza u manje jedinice. Neržin je to sedmogodišnje razdoblje upoznao samo kao dječak koji ništa nije shvaćao, i veoma je žalio što se nije rodio ranije. Slušajući toplo grgoljenje Spiridonova glasa, Neržin nikad nije pokušao nekim lukavim pitanjem skrenuti razgovor na politiku. I Spiridon mu je postepeno počeo vjerovati; i njega je obuzela prošlost, opustio se, duboke bore na čelu izravnale su se, rumenkasto lice je blago zablistalo. Samo izgubljeni vid priječio je Spiridona da u šaraški čita knjige. Prilagođavajući se Neržinu, usudio bi se tu i tamo upotrijebiti kakvu učenu riječ, kao "princ", "piriod", "analogno", obično na krivom mjestu. U doba kad je Marfa Ustinovna glumila u seoskom dramskom kružoku, sa scene je čuo i upamtio ime Jesenjina. "Jesenjin?" rekao je Neržin, koji to nije očekivao. "Divno! Ja ga imam ovdje u šaraški! To je sada rijetkost." I donio je knjižicu s papirnatim ovitkom, ukrašenim nazubljenim jesenjim javorovim lišćem. Silno ga je zanimalo: hoće li se dogoditi čudo? Hoće li polupismeni Spiridon razumjeti i cijeniti Jesenjinovu poeziju? Čudo se nije dogodilo. Spiridon se nije sjećao ni jednog jedinog stiha, koje je nekad slušao, premda su mu se dopale pjesme "Prekrasna Tanjuša bješe" i "Vršidba". Dva dana kasnije major Šikin je pozvao Neržina k sebi i naredio mu da preda svoj primjerak Jesenjina na odobrenje cenzoru. Neržin nije znao tko ga je otkucao. Ali budući da je javno nastradao od "kuma" i budući da je Jesenjina izgubio na neki način zbog Spiridona, Neržin je napokon potpuno stekao njegovo povjerenje i Spiridon mu se počeo obraćati sa "ti". Od tada nadalje nisu razgovarali u sobi, već pod lukom stepeništa samoga zatvora, gdje ih nitko nije mogao čuti. I otada, u posljednjih pet ili šest tjedana, Spiridonove su priče zablistale onom dubinom za kojom je Neržin čeznuo. Veče za večeri on je pred sobom gledao život jednog sitnog zrnca pijeska - ruskog seljaka kojemu je bilo sedamnaest godina u godini revolucije, a preko četrdeset kad je počeo rat s Hitlerom. I 376

Kakve je nesreće upoznao! Kakve su ga oluje šibale! U četrnaestoj godini postao je glava obitelji (otac mu je poginuo u ratu s Nijemcima) i on je pošao u kosidbu sa starcima ("naučio sam kositi u pola dana"). U šesnaestoj godini počeo je raditi u tvornici stakla i odlazio na sastanke pod crvenim barjacima. Kad je vlada objavila da zemlja pripada seljacima, odmah je pohitao u selo i uzeo dio zemlje. Te su godine on, njegova majka, braća i sestrice obrađivali zemlju i u listopadu, o Pokrovu, imali su već nešto žita. Ali poslije Božića vlasti su počele tražiti žito za gradove: trebalo je davati i davati. A poslije Uskrsa je Spiridon, kome je bilo osamnaest godina, pozvan u Crvenu armiju. Međutim, njemu se nije išlo u vojsku, nije htio ostaviti svoju zemlju, te je radije otišao u šumu s ostalim mladićima i postali su "zeleni kadar". (Parola je bila: "Ne dirajte nas - mi nećemo dirati vas.") Ali tada je i u šumi došlo do stiske, i ubrzo su se našli među bijelima, koji su tu bili samo kratko vrijeme. Bijeli su pitali ima li među njima komesara. Nije ih bilo, ali bijeli su ipak strijeljali njihovog vođu samo da ih zastraše, naredili ostalima da stave trobojne kokarde i opskrbili ih puškama. Uopće, bijeli su održavali stari poredak, kakav je vladao za cara. Neko vrijeme su se borili za bijele, a onda su ih zarobili crveni (zapravo, nisu se ni trudili da izbjegnu zarobljeništvo, sami su se predali). Crveni su strijeljali oficire, vojnicima naredili da skinu kokarde s kapa i stave crvene vrpce na rukav. Tako je Spiridon ostao s crvenima do kraja građanskog rata. Marširao je i u Poljsku, a poslije Poljske njihova je vojska postala radna snaga pa ih nisu puštali kući, i još su ih odveli u Petrograd u prvom tjednu korizme i poslali ih ravno preko leda da zauzmu nekakvu tvrđavu. I tek onda je Spiridon pošao kući. Vratio se u selo u proljeće, i odmah se bacio na rodnu zemljicu. Nije se vratio iz rata kao neki drugi - razmažen, beskori-stan. Brzo se podigao, oženio, nabavio konje... (Kako kaže poslovica: "Kod dobroga gazde prošetaj dvorištem i naći ćeš rublju.") Naravno, vlast se oslanjala na siromašne seljake, ali u to doba ljudi nisu više htjeli biti siromašni, već su se htjeli obogatiti, i siromašni seljaci, poput Spiridona - barem oni koji su voljeli raditi - također nisu bili skloni zgrtanju. U to doba se pojavio naziv "intenzivni zemljoradnik". To je označavalo osobu koja je željela dobar, napredan posjed, ali ne pomoću težaka, već pomoću nauke, razumno. (S težacima čovjeku nije potreban um.) I tako je Spiridon Jegorov uz pomoć svoje žene postao intenzivni zemljoradnik. "Dobro se oženiti je pola života", govorio je uvijek Spiridon. Marfa Ustinovna bila je glavna sreća i glavni uspjeh u njegovom životu. Zbog nje nije pio, i klonio se lošeg društva. Poklanjala mu je svake godine po jedno dijete, dva sina, zatim kćer, ali njihovo rođenje nije je nimalo udaljilo od muža. I ona je vukla svoj dio. Držala je kućanstvo na okupu. Bila je pismena, čitala je časopis Budi svoj agronom - i tako je Spiridon postao intenzivni zemljoradnik. 377 Intenzivne zemljoradnike su podsticali; davali su im zajmove, sjeme. Uspjeh je slijedio za uspjehom, novac se gomilao, i on i Marfa već su se spremali da sagrade kuću od cigle, ne shvaćajući da tom blagostanju dolazi kraj. Spiridona su cijenili, postao je član "prezidima", heroj građanskog rata, a sada već i komunist. I upravo tada sve im je izgorjelo: jedva su uspjeli spasiti djecu iz vatre. Ostali su goli, bez igdje ičega. Ali nije bilo vremena za tugovanje. Tek što su se počeli s mukom oporavljati od požara, kad je iz daleke Moskve dotutnjila parola "dekulakizacija". I sve one intenzivne zemljoradnike, koje su bez ikakva razloga podsticali, sad su bez ikakva razloga svrstali u kulake i uništili. Marfa i Spiridon bili su sretni što im nije uspjelo izgraditi kuću od cigle. Po milijunti put sudbina im je zadavala zagonetke, a nesreća se pretvorila u sreću. Umjesto da s konvojem GPU-a ode da umre u tundri, Spiridon Jegorov dobio je zadatak da bude "komesar za kolektivizaciju": da natjeruje ljude u kolhoze. Nosio je zastrašujući revolver o boku, lično je istjerivao ljude iz njihovih

domova i otpremao ih s milicijom, gole, bez igdje ičega, bili kulaci ili ne, jednog za drugim, kako mu je bilo naređeno. Spiridonu nije bilo dostupno nikakvo lako objašnjenje ili klasna analiza, da mu pomogne shvatiti ovu ili ostale iznenadne promjene u njegovom životu. Neržin mu sad nije predbacivao, nije ga ispitivao, ali mogao je shvatiti da se Spiridonova duša tada uznemirila. U to je doba počeo piti, i pio je toliko kao da je nekad čitavo selo bilo njegovo i sad ga mora zapiti. Imao je čin komesara, ali nije znao davati naređenja. Nije primjećivao da seljaci ubijaju stoku i ulaze u kolhoze bez ijednog živog roga ili kopita. Zbog svega toga Spiridona su lišili čina komesara, ali na tome nije završilo, već su mu naredili da stavi ruke na leđa i između dva milicionera s otkočenim revolverima odveli su ga u zatvor. Osudili su ga vrlo brzo ("kod nas u tom periodu nisu gubili vrijeme na suđenje", rekao je Spiridon), dali su mu deset godina za "ekonomsku kontrarevoluciju" i otpremili ga na rad na Belo-morkanal, a kad je to završilo, na kanal Moskva-Volga. Tu je Spiridon radio i na kopanju jaraka i kao stolar, dobivao je obilne porcije hrane, i jedino za čim mu je srce čeznulo bila je Marfa, koja je ostala sama s troje djece. Tada su Spiridonu obnovili proces. Izmijenili su optužnicu od "ekonomske kontrarevolucije" na "zloupotrebu", i time ga od "socijalno tuđih" pretvorili u "socijalno bliskog". Pozvali su ga i rekli mu da će mu povjeriti pušku i da će postati pomoćni stra-žar. I premda je tek dan ranije Spiridon, kao svaki pošteni zek, psovao stražare najodvratnijim riječima, a pomoćne stražare još gorim, sada je uzeo pušku koju su mu ponudili i stražario nad svojim prijašnjim drugovima, zato što mu je to skraćivalo kaznu i donosilo četrdeset rubalja mjesečno da šalje kući. Ubrzo zatim šef logora, koji je nosio oznake komesara državne sigurnosti, čestitao mu je na oslobođenju. Spiridon je dobio isprave, i nije se javio u kolhoz, već u tvornicu. Uzeo je sa sobom Marfu i djecu, i uskoro se našao na počasnoj crvenoj tvorničkoj ploči 378 kao jedan od najboljih staklopuhača. Radio je prekovremeno da nadoknadi sve ono što su izgubili u požaru. Već su pomišljali na malu obiteljsku drvenu kućicu s povrtnjakom i na daljnje školovanje djece. Kad je izbio rat, djeci je bilo petnaest, četrnaest i trinaest. Ubrzo je rat stigao gotovo do njihovog grada. Na svakoj prekretnici u Spiridonovu životu Neržin bi ušutio, i očekivao da čuje što će Spiridon učiniti. Sad je pretpostavljao da će možda u znak osvete, zato što su ga poslali u logor, Spiridon s radošću dočekati Nijemce. Ali ne! Spiridon se isprva vladao poput lika iz najboljih rodoljubnih romana: sve što su imali zakopao je u zemlju. Cim je tvornička oprema otpremljena teretnim vagonima, a radnicima dodijeljene taljige. stavio je ženu i troje djece na taljige i - "tuđ je konj a ni bič nije tvoj, samo požuri, nigdje ne stoj!" - povukao se od Počepa do same Kaluge s tisućama ostalih. Ali pod Kalugom nešto je puklo; njihova povorka se na nekom mjestu prekinula, i iznenada ih više nije bilo na tisuće, već samo na stotine, i ljudi su se morali javiti u vojsku na najbližem vojnom odsjeku, dok bi obitelji nastavile put same. Ćim je postalo jasno da bi se morao oprostiti sa svojom obitelji, Spiridon se, ne sumnjajući ni najmanje da postupa kako treba, sakrio u šume dok front nije prošao. Tada je u istim onim taljigama, s istim onim konjem - ali sad više nisu bili bezlično državno vlasništvo, već njegovo vlasništvo kome treba posvetiti punu pažnju - odvezao svoju obitelj natrag iz Kaluge u Počep, vratio se u svoje selo i smjestio se u nečijoj praznoj kolibi. Tu su mu rekli da uzme onoliko zemlje iz bivšeg kolhoza koliko može obraditi. Spiridon je uzeo, počeo orati i sijati bez ikakve grižnje savjesti, obraćajući vrlo malo pažnje na izvještaj s fronta, i radio je marljivo i uporno baš kao da su to one davne godine kad još nije bilo ni kolhoza ni rata. Partizani su dolazili k njemu, govorili su - spremi se, Spiri-done, valja ratovati a ne orati. "Netko mora i orati", odgovarao je Spiridon. I nije htio napustiti zemlju.

Tada je partizanima uspjelo da ubiju njemačkog motociklista, ne u okolini, već usred sela. Partizani su znali njemačke propise. Nijemci su ušli u selo, sve istjerali i spalili ga do temelja. Sad Spiridon više nije sumnjao da je došlo vrijeme da se osveti Nijemcima. Odveo je Marfu i djecu k njenoj majci, a on je pošao ravno partizanima u šumu. Dali su mu automatski pištolj i granate. I on je, jednako savjesno i vrijedno kao što je radio u tvornici ili na zemlji, ubijao njemačke patrole, vozio transporte, sudjelovao u miniranju mostova. Praznicima bi odlazio u posjete obitelji. I na kraju je, ovako ili onako, ipak bio sa svojom obitelji. Ali front ih je opet sustigao. Partizani su se hvalisali da će Spiridon dobiti medalju čim stignu naši. Govorkalo se da će ih sad sve primiti u sovjetsku armiju, da je njihovu skrivanju po šumama došao kraj. Iz sela u kojem je živjela Marfa Nijemci su potjerali na zapad sve stanovnike; jedan dječak je dotrčao i javio to Spiridonu. I istoga časa, ne čekajući naše snage, ne čekajući ništa, ne govoreći nikome ništa, Spiridon je bacio svoj automat i dva maga379 zina municije i potrčao za svojom obitelji. Uspjelo mu je ugurati se u povorku kao civil i opet je bičujući istog onog konja, pred istim onim taljigama, provodeći u djelo ovu novu odluku koja mu se činila posve pravilnom, kretao na zapad pretrpanom cestom od Počepa do Slucka. Neržin se samo hvatao za glavu od čuda; više mu ništa nije bilo jasno. Ali budući da nije bila njegova dužnost da Spiridona poučava, već da vrši socijalni eksperiment, još uvijek mu nije ništa predbacivao. Umjesto toga upitao je: "A što je onda bilo, Daniliču?" Što onda? Naravno, mogao je otići natrag u šumu, kao što je već jednom učinio, ali imali su žestok okršaj s nekim banditima, te je jedva od njih spasio svoju kćer. I zato je pošao dalje s rijekom ljudi. A onda se već u njega uvukla i sumnja da mu naše snage neće vjerovati, da će se sjetiti kako nije odmah u početku pošao partizanima i kako je od njih pobjegao. I, budući da mu i tako ništa drugo nije preostalo, stigao je do Slucka. Tu su ih ukrcali u vlakove za Porajnje i dali im kupone za hranu. Isprva se govorkalo da neće uzimati djecu, i Spiridon je već smišljao što će poduzeti; međutim, odveli su ih sve. Ostavio je kola i taljige i otišli su. Kraj Mainza su njega i momke dodijelili na rad u tvornicu, a ženu i kćer kod njemačkih seljaka. I u toj tvornici jednom je njemački predradnik udario Spiri-donova mlađeg sina. Spiridon je bez razmišljanja skočio na njega sa sjekirom. Po zakonima njemačkog Reicha, redovnim, mirnodopskim zakonima, takvo je djelo značilo kaznu strijeljanjem. Ali predradnik se suzdržao, prišao je buntovniku i rekao: "I ja sam Vater. Ja verstehe." I nije prijavio taj slučaj. Spiridon je kasnije saznao da je baš tog jutra predradnik primio vijest o pogibiji svog sina u Rusiji. A Spiridon, sada već poluslijep i bolestan, sjetivši se tog rajnskog predradnika, obrisao je ne stideći se suze rukavom. "Poslije toga više nisam bio bijesan na Nijemce. I što su nam spalili kuću, i sve drugo zlo - izbrisao je taj "Vater". Vidjelo se da je ipak čovjek, eto - Nijemac ili ne." Ali bio je to jedan od rijetkih, vrlo rijetkih slučajeva, kad se on pokolebao u svom mišljenju i kad je nešto potreslo dušu tog tvrdoglavog, crvenokosog seljaka. Tokom svih ostalih teških godina, kod svih okrutnih padova i uzdizanja, nikakve sumnje nisu Spiridona slabile u trenucima krize. Njegovi instinktivni postupci opovrgavali su najracionalnije stranice Montaignea i Charrona. Usprkos tome što je Spiridon Jegorov pokazivao stravično nepoznavanje najviših dostignuća čovjeka i društva, njegova su se djela i odluke odlikovale trijeznošću i razumom. Kad bi znao da Nijemci ubijaju seoske pse, stavio bi na snijeg odsječenu kravlju glavu za preživjele. I premda, naravno, nikad nije učio ni zemljopis ni njemački jezik, kad je nesreća dovela njega i njegovog starijeg sina u Elzas da kopaju rovove (još su ih Amerikanci bombardirali iz zraka) - on

i njegov sin su pobjegli, i ne pitajući nikoga za smjer, i ne čitajući njemačke znakove, krijući 380 se danju, a putujući noću, u nepoznatoj zemlji, bez putova, ravno kao što vrana leti prešli su devedeset kilometara i stigli do kuće onog seljaka kraj Mainza, gdje mu je radila žena. Tu su sjedili u bunkeru u voćnjaku sve dok nisu došli Amerikanci. Ni jedno od vječnih pitanja o valjanosti naših osjetilnih percepcija, o adekvatnosti našeg poznavanja vlastitog unutarnjeg života nije mučilo Spiridona. On je nepokolebljivo vjerovao u ono što je vidio, čuo, nanjušio ili razumio. Na isti način i njegovo je shvaćanje vrline bilo vrlo jednostavno i nenametnuto. Nikoga nije klevetao. Nikada nije lagao. Psovao je samo kad je to bilo nužno. Ubijao je samo u ratu. Tukao se samo zbog svoje zaručnice. Ne bi ukrao ni krpice, ni mrvice ni od koga. A ako je prije braka katkada, kao što je i sam rekao, "trčao za suknjama", pa zar nije i vrhunski autoritet Aleksandr Puškin priznavao da mu je strahovito teška zapovijed "ne poželi ženu bližnjega svoga"? I sad, u dobi od pedeset godina, gotovo slijep, zatvorenik, očigledno osuđen da umre u zatvoru, Spiridon ipak nije pokazivao sklonosti prema svetosti, ili umoru, ili pokajanju, a još manje prema tome da se popravi, kako je to izraženo u nazivu "kazneno-popravni logori". On je samo svakog dana od zore do mraka meo dvorište svojom vrijednom metlom, i na taj način branio svoj život od komandanta i oficira službe sigurnosti. Spiridon je volio samo jedno - zemlju. Spiridon je imao samo jedno - obitelj. Pojmovi "domovina", "vjera" i "socijalizam", koji se rijetko pojavljuju u svakodnevnom razgovoru, Spiridonu su očigledno bili nepoznati. Njegove su uši za njih bile zatvorene; jezik ih nije htio izgovarati. Njegova je zemlja bila - obitelj. Njegova je vjera bila - obitelj. Socijalizam je također bio obitelj. I svim onim carevima, predsjednicima, svećenicima i propagatorima dobra i razuma, svim onim piscima i govornicima, piskaralima i kritičarima, svim tužiocima i sucima koji su se tokom njegova života njime bavili, Spiridon je, silom prilika bezglasno, ali zato iz dubine duše, poručivao: "Idite vi svi lijepo u........" 381 63 SPIRIDONOVA MJERILA Nad njihovim su glavama drvene stepenice škripale i tresle se od brzih i sporih koraka brojnih nogu. Tu i tamo palo bi i nešto prašine ili otpadaka, ali Spiridon i Neržin to gotovo i nisu primjećivali. Sjedili su na nepometenom podu u svojim prljavim, iznošenim kombinezonima, kojima su se sjedala skorjela od prljavštine. Bilo im je prilično neudobno jer se nisu imali na što osloniti; obuj-mivši koljena rukama, ramenima i leđima upirali su se o daske koso pribijene na dno stepeništa. Zurili su ravno preda se, ali pogled im nije mogao doprijeti dalje od oljuštenog zida nužnika. Neržin je mnogo pušio, kao i uvijek kad je želio o nečemu dobro razmisliti, i slagao zgnječene opuške uz napola truli drveni rub zida, prljav trokut s kojeg je otpadala žbuka. Poput svih drugih i Spiridon je primao cigarete "Belomor-kanal" koje su ga podsjećale na smrtonosni posao u onom smrtonosnom području gdje je zamalo ostavio kosti; ali on se vrlo uporno odricao pušenja, pokoravajući se zabrani njemačkih liječnika koji su mu vratili trideset posto vida na jednom oku, koji

su mu vratili svjetlo. Spiridon je osjećao duboku zahvalnost i poštovanje prema tim njemačkim liječnicima. Bio je već beznadno slijep kad su mu zaboli veliku iglu u kičmu, dugo ga vremena držali pod zavojima s nekom mašću na očima, zatim mu skinuli zavoje u polumračnoj sobi i rekli: "Gledaj!" I svijet je polako zasjao. U prigušenom noćnom svjetlu, koje je Spiridonu izgledalo poput jarkog sunca, uspio je jednim okom razabrati tamni oblik glave svoga spasitelja i pograbivši liječnikovu ruku poljubio ju je. Neržin je zamišljao u sebi to uvijek napeto, u tom trenutku blago lice okuliste s Rajne. Da, a i tog čovjeka oslobođenog zavoja, kojega su srdačni glas i dirljiva zahvalnost bili u takvoj suprotnosti s barbarskim postupkom, koji ga je doveo u bolnicu - mora da je tom liječniku izgledao kao crvenokosi barbarin iz istočnih stepa. 382 To se dogodilo poslije završetka rata. Spiridon i čitava njegova obitelj živjeli su u američkom logoru za raseljena lica. Tu je na njih naišao neki čovjek iz njihova sela, rođak, koga je Spiridon nazivao i "pasjim sinom" zbog stanovitih incidenata u vezi s kolektivizacijom. S tim su rođakom putovali do Slucka, a u Njemačkoj su ih razdvojili. Stoga su, naravno, morali nešto popiti na račun tog sretnog susreta, i budući da ničeg drugog nije bilo, njegov je rođak donio jednu bocu alkohola. Nije bila isprobana, a njemačku etiketu nisu znali pročitati; ali dobio ju je besplatno. I taj isti oprezni, sumnjičavi Spiridon, koji je izbjegao tisućama opasnosti, nije bio imun na tu rusku slabost. Hajde, otvori je, brate! Spiridon je iskapio čitavu čašu, a rođak je popio ostatak. Srećom, njegovih sinova nije bilo u blizini, jer bi i oni popili po čašu. Kad se probudio poslije podneva, Spiridon se preplašio što je već tako rano pao mrak i proturio glavu kroz prozor. Ali ni vani nije bilo svjetlo, i dugo nije mogao shvatiti zašto gornji dio stražarnice i američkog štaba preko puta ne postoji, a donji postoji. Htio je sakriti svoju nesreću od Marfe, ali do večeri plašt sljepila potpuno mu je prekrio oči. Rođak je umro. Poslije prve operacije okulisti su mu rekli da mora godinu dana mirno živjeti, a zatim će ga još jednom operirati, i posve mu povratiti vid na lijevom oku, a napola na desnom. Oni su mu to sa sigurnošću obećali i trebalo je da čeka, ali - obitelj Jegorov je odlučila da se vrati kući. Neržin pažljivo pogleda Spiridona. "Ali što si ti, Daniliču, zapravo ovdje očekivao?" Spiridonovo se lice prekrilo sitnim boricama i ironično se nasmiješio. "Sto sam očekivao? Znam sam ja, Gleba, da će nas natjerati da platimo. Istina, u lecima su pisali suprotno - da ne povjeruješ: sve će vam se oprostiti, kažu, vaša braća i sestre vas očekuju, zvona zvone, i čak u kolhoze se neće morati silom, nego samo ako hoćeš. Trčite kući što brže možete. Ali ja nisam vjerovao tim lecima; znao sam da zatvor neću izbjeći." Njegov kratki, grubi crvenkasti brk zadrhtao je kad se toga sjetio. "Odmah sam rekao Marfi Ustinovnoj: "Djevojko, nude nam cijelo jezero, a tko zna hoće li nam dati da pijemo iz bare." A ona me potapšala po glavi i rekla mi: "Stari moj, kad bi ti vidio, vidjeli bismo što ćemo. Neka te operiraju po drugi put." Da, ali ono troje djece je navalilo: "Tata, mama, idemo kući; idemo u domovinu! Zašto da ovdje čekamo na operaciju? Zar mislite da mi u Rusiji nemamo liječnike za oči? Napokon, potukli smo Nijemce, pa možemo izliječiti i ranjenike! Hoćemo završiti školu u Rusiji." Najstarijemu je ostalo samo još dvije godine. Moja kći Vera neprestano je plakala: "Zar hoćete da se udam za Nijemca?" Mislila je da je ovdje čeka najbolji muž. I tako sam se počeškao po glavi. "Djeco, djeco, u Rusiji ima liječnika, ali zar mislite da ćemo ikad do tih liječnika doći? Ali pomislio sam: svu će krivnju baciti na mene; zašto bi gnjavili djecu? Zatvorit će mene - a djeca neka žive."

I tako su otišli. Na pograničnoj postaji odmah su razdijelili žene i muškarce i otpremili ih dalje u odvojenim vlakovima. Obitelj Jegorov, koja se držala na okupu tokom čitavog rata, sad se raspala. Nitko ih nije pitao jesu li iz Brianska ili Saratova. Bez ikakva sudskog procesa, Spiridonovu ženu i kćer poslali su u pokrajinu Perm, gdje je djevojka sad radila na motornoj pili u logoru drvosječa. Spiridona i njegove sinove bacili su iza bodljikave žice i svoj trojici dali su po deset godina zbog veleizdaje. Spiridon i njegov mlađi sin završili su u logoru u Solikamsku, pa se barem još dvije godine mogao posvetiti odgoju sina. Starijeg sina otpremili su u neki logor u Kolimi. To je bila domovina. To je bio kćerkin muž i školovanje sinova. Teret istrage i logorsko gladovanje - u logoru je Spiridon davao polovicu svojih dnevnih obroka sinu - nisu popravili Spiri-donov vid; štaviše, preostalo oko, lijevo, još je više oslabilo. Pokušati zamoliti liječnike da mu vrate vid u toj zabačenoj šumskoj jazbini bogu za leđima bilo je isto kao moliti da čovjeka živa uznesu u raj. U bijednoj logorskoj ambulanti nisu čak mogli imati ni predodžbu o tome kamo bi ga mogli poslati na liječenje, a kamoli izliječiti ga. Obuhvativši glavu rukama, Neržin je razmatrao zagonetku svog prijatelja. Nije ni svisoka, a ni s divljenjem gledao u tog seljaka koga su događaji sustigli, već je potpuno suosjećao s njim. Već dulje vremena svi njihovi razgovori vodili su Neržina sve više prema jednom pitanju. Čitavo je tkanje Spiridonova života bilo s njim povezano. Činilo se da je danas došao trenutak da mu to pitanje postavi. Spiridonov složeni život, njegovo neprestano prelaženje s jedne zaraćene strane na drugu - zar u tome nije bilo nešto više od običnog nagona za samoodržanjem? Zar on nije bio na neki način povezan s tolstojevskim učenjem, da nitko na svijetu nije pravedan i nitko kriv? Nije li se u tim gotovo instinktivnim postupcima crvenokosog seljaka nazirao čitav sustav filozofskog skepticizma? Danas se pod stepeništem očekivalo da će socijalni eksperiment, koji je Neržin poduzeo, uroditi potpuno neočekivanim i sjajnim rezultatom! "Loše se osjećam, Glebe", govorio je Spiridon i žuljevitim dlanom trljao neobrijano lice, kao da hoće skinuti kožu. "Napokon, već četiri mjeseca nemam pisma od kuće." "Rekao si da Zmija ima pismo?" Spiridon ga pogleda s predbaci van j em (vid je izgubio, ali oči mu nikad nisu bile staklaste kao u ljudi koji su slijepi od rođenja, i bile su vrlo izražajne): "Što u tom pismu može biti - poslije četiri mjeseca?" 384 "Kad ga sutra dobiješ, donesi ga ovamo, pa ću ti ga pročitati." "Svakako ću ga donijeti." "Možda se koje pismo izgubilo na pošti? Možda su ih "kumovi" zadržali? Nema smisla da se brineš, Daniliču." "Kako to možeš reći kad mi se srce stislo? Bojim se za Veru. Djevojci je tek dvadeset jedna godina, a nema ni oca, ni braće, ni majka nije s njom." Neržin je vidio fotografiju Vere Jegorove koja je bila snimljena prošlog proljeća: krupna, punašna djevojka, velikih, povjerljivih očiju. Otac ju je uspio izvesti neozlijeđenu iz svjetskog rata. Ručnom granatom spasio ju je u šumama od opakih ljudi, koji su je htjeli silovati u petnaestoj godini. Ali šta je mogao sad učiniti iz zatvora? Neržin je zamišljao gustu permsku šumu, mitraljesku tutnjavu motorne pile; jezivo urlanje traktora, koji vuku dugačka debla, kamione koji su zadnjim dijelom utonuli u močvaru, dok su im radijatori vapijući uzdignuti prema nebu; mračne, bijesne vozače traktora koji više ne razlikuju odurne kletve od običnih riječi - i među njima djevojku u radnom odijelu, u hlačama, koja se zavodljivo izdvaja svojom ženskom pojavom. Ona spava s njima kraj logorskih vatri; nitko tko prolazi ne propušta priliku da je opipa ili uštine. Zaista, Spiridona nije

srce boljelo bez razloga. Bilo bi posve beskorisno tješiti ga; Neržinu se činilo bolje da mu skrene misli na nešto drugo, a da istovremeno sam pokuša otkriti ono što je u njemu tražio - neku protutežu svojim učenim prijateljima. Osjećao je da će možda sada čuti potvrdu skepticizma, onako kako ga narod shvaća, i da će se možda time kasnije i sam okoristiti. Položio je ruku na rame Daniliču i oprezno, izdaleka, pokušao postaviti svoje pitanje: "Već te dugo vremena želim nešto upitati, Spiridone Daniliču, dok slušam sve te tvoje dogodovštine. Život ti je uništen, tačno, a uništeni su i životi mnogih drugih, ne samo tvoj. Lutao si amo--tamo, tražeći nemoguće. Zašto? Hoću reći, koje..." (zamalo je rekao "kriterije"), "koja bi mjerila valjalo upotrijebiti da shvatimo život? Na primjer, ima li zaista na zemlji ljudi koji svjesno žele činiti zlo? Koji misle "ja ću ovim ljudima nanijeti zlo. Stisnut ću ih tako da neće moći živjeti." Vjerojatno ne, što ti misliš? Možda svatko želi činiti dobro ili misli da želi, ali nije svatko bez mane i nepogrešiv, a neki su potpuno nesvjesni - pa jedan drugome nanose toliko zlo. Uvjeravaju sebe da čine dobro, ali na djelu to ispada zlo. Kao što bi ti rekao, siju raž, a raste korov." Očigledno se nije jasno izrazio. Spiridon ga je pogledao iskosa, mršteći se kao da sumnja da mu je podmetnuo stupicu. "Recimo da ti učiniš neku grešku i ja te želim popraviti. Govorim ti o tome, a ti me ne slušaš, čak mi ne daš do riječi. Dobro, što onda treba da radim? Da te mlatim po glavi? To je lijepo ako sam u pravu, ali što ako ja samo mislim da sam u 25 U prvom krugu 385 pravu, ako sam naprosto sebe uvjerio da sam u pravu? Ili možda sam nekad bio u pravu, ali sad imam krivo? Napokon, život se mijenja, zar ne? Hoću reći, ako čovjek ne može uvijek biti siguran da je u pravu, kako onda uopće može postupati? Može li se uopće zamisliti da bilo koji čovjek na zemlji može zaista reći tko ima pravo, a tko ima krivo? Tko u to može biti siguran?" "E, ja ću ti reći!" Spiridon, u kojem je iznenada zablistalo razumijevanje, odgovorio je spremno kao da su ga upitali, koji će stražar biti ujutro na dužnosti. "Reći ću ti: vučjak ima pravo, a ljudožder krivo!" "Što? Što" reče Neržin zapanjen jednostavnošću i snagom tog odgovora. "Tako je to", ponovi Spiridon s grubim uvjerenjem okrenuvši se ravno prema Neržinu i vruće mu dahnuvši u lice: "Vučjak ima pravo, a ljudožder krivo." 386 64 STISNUTE ŠAKE Kad su se svjetla ugasila, vitki mladi poručnik četvrtastih brkova, koji je preuzeo dužnost u nedjelju uvečer lično je prošao gornjim i donjim hodnicima specijalnog zatvora, tjerajući zatvorenike natrag u sobe. Nedjeljom su uvijek nerado odlazili u krevet. Obišao bi zatvor po drugi put, ali nije se mogao otrgnuti od punačke mlade medicinske sestre u ambulanti. Imala je muža u Moskvi, ali on danima nije mogao do nje, dok je bila na poslu u zabranjenoj zoni. Tako je poručnik računao da će ove noći nešto postići. Ona mu se otimala, grubo se smijući i neprestano ponavljala jedno te isto: "Ne budite bezobrazni!" Stoga je na drugi obilazak poslao svog narednika. Narednik je shvatio da poručnik neće izaći iz ambulante prije jutra i da ga neće kontrolirati, pa se nije posebno trudio da svakoga otpremi u krevet. Nije se trudio, jer mu je već dosadilo poslije tolikih godina da bude hulja, a i zato što je vrlo dobro znao da će odrasli ljudi, koji narednog dana moraju raditi, s vremenom i sami otići na spavanje. Svjetla na stepenicama i u hodnicima specijalnog zatvora nikad se noću nisu

gasila, jer bi to moglo pogodovati bijegu ili pobuni. I zato dva puta nitko nije najurio Rubina i Sologdina u krevet za vrijeme inspekcije. Oni su još uvijek stajali uza zid u velikom glavnom hodniku. Već je prošla ponoć, ali zaboravili su na san. Bila je to jedna od onih besplodnih, gnjevnih rasprava s kojima, kao i sa stvarnom tučnjavom, često završavaju ruske proslave. Debata na papiru nije uspjela. Tokom posljednja dva sata Rubin i Sologdin obradili su još dva zakona dijalektike i uznemirili sjene Hegela i Feuerbacha. Ali njihova se rasprava nije mogla održati na tim hladnim, uzvišenim vrhuncima i sa svakim udarcem koji su izmijenili, sklizala je sve dublje prema vulkanskom krateru. 387 "Ti si fosil, dinosaurus!" bijesnio je Rubin. "Kako ti misliš da ćeš uopće moći živjeti na slobodi s tako luđačkim idejama? Zar zaista misliš da će te društvo prihvatiti?" "Kakvo društvo?" upita Sologdin iznenađen. "Ja sam, otkako pamtim, u zatvoru a ne u društvu, i oko mene nema ništa do bodljikave žice i stražara. Od onog društva iza zone odsječen sam zapravo zauvijek - pa zašto da se onda pripremam za njega?" Još su prije toga raspravljali o tome kakva je omladina. "Kako se usuđuješ suditi o omladini?" bjesnio je Rubin. "Borio sam se s omladinom na frontu, išao sam s njima u izviđanje iza borbenih linija, a sve što ti o njima znaš čuo si od nekog gada u tranzitnom logoru. Već dvanaest godina samo se kiseliš u logoru, a i prije toga - koliko si uopće zemlje vidio? Patriarši Prudy? Ili si išao u selo Kolomenskoje u nedjelju?" "Zemlju? I ti preuzimaš na sebe da govoriš o zemlji?" po-vikne Sologdin u pola glasa, kao da se guši. "Stidi se! Stidi se! Koliko je ljudi prošlo kroz Butirku, sjeti se - Gromov, Ivantejev, Jašin, Blohin? Oni su ti znali govoriti istinu o zemlji, oni su ti govorili o svom životu. A jesi li ih ti slušao? A što je s onim Vartapetovim, i onim, kako se ono zvao ... ?" "Kojim? Zašto bih ja njih slušao? Slijepci... laju kao životinja kojoj je zgnječena šapa. Govore kao da njihov promašeni život znači kraj čitavog svijeta. Njihov opservatorij je kibla u latrini. Promatraju svijet s panja; oni nemaju prave tačke gledišta!" I tako je to išlo dalje, gubili su nit svojih argumenata, nisu bili u stanju slijediti tok vlastitih misli, nisu bili svjesni hodnika u kojem su osim njih sjedila još samo dva slaboumna šahista za šahovskom pločom i kovač, strastveni pušač. Bili su svjesni samo svojih vlastitih gnjevnih kretnji, zajapurenih lica, velike crne brade nasuprot urednoj plavoj kozjoj bradici. Svaki je od njih nastojao samo jedno: da pronađe i pogodi bolno mjesto drugoga. Sologdin je zurio u Rubina tako vatreno da bi mu se oči, kad bi se oči mogle rastopiti u žaru osjećaja, zacijelo rastalile. "Kako se s tobom uopće može razgovarati? Ti nisi dostupan razlogu! Ništa te ne stoji da se prebaciš s crnoga na bijelo. A iznad svega me tjera u bjesnilo da negdje u sebi zaista vjeruješ u motto ..." (u svom bijesu upotrijebio je riječ stranog porijekla, ali barem je pripadala dobu viteštva), "da "svrha opravdava sredstvo". Ali ako te netko upita licem u lice, vjeruješ li u to, ti ćeš nijekati! Siguran sam da ćeš nijekati." "Ne, zašto?" iznenada je Rubin počeo govoriti s nekom umiru-jućom hladnoćom. "Ja u to ne vjerujem - kad sam ja posrijedi. Ali stvar je drugačija u društvenom smislu. Naši su ciljevi prvi put u čitavoj ljudskoj povijesti tako uzvišeni da možemo reći: oni opravdavaju sredstva kojima su postignuti." "Aha, dakle, tu smo", reče Sologdin, opazivši nezaštićeni cilj za svoj mač i pripremivši osjetljiv i zvonki udarac. "Samo zapamti: što viši ciljevi, to viša moraju biti i sredstva. Nečasna sredstva uništavaju i same ciljeve."

388 "Kako misliš nečasna? Tko se služi nečasnim sredstvima? Zar možda niječeš moral revolucionarnih sredstava? Možda čak niječeš i nužnost diktature?" "Ne pokušavaj me uvlačiti u politiku!" reče Sologdin, zaprije-tivši Rubinu hitro prstom pred nosom. "Ja sam zatvoren po članu pedeset i osmom, ali nikad se nisam bavio politikom, a ne bavim se ni sada. Onaj kovač, koji tamo sjedi - i on je pedesetosmaš, a nepismen je." "Odgovori na pitanje!" nije popuštao Rubin. "Priznaješ li diktaturu proletarijata?" "Nisam rekao ni riječi o vladavini radnika. Postavio sam ti posve čisto pitanje iz ćudoređa: opravdavaju li sredstva cilj ili ne? A ti si mi odgovorio! Pokazao si što misliš." "Nisam rekao da to vrijedi u ličnom smislu!" "Pa što onda?" reče Sologdin jedva se svladavajući da ne počne vikati. "Ćudoređe ne smije gubiti snagu ako povećava područje! To znači da je zločin ako ti lično ubiješ ili izdaš nekoga; ali ako Jedinstveni i Nepogrešivi potuče pet ili deset milijuna, onda je to u skladu s prirodnim zakonom, to valja pohvaliti kao napredno?" "Te se stvari ne mogu uspoređivati! One su kvalitativno različite." "Prestani se pretvarati! Previše si uman da vjeruješ u te svinjarije! Ni jedan razuman čovjek ne može tako misliti! Ti naprosto lažeš!" "Ti lažeš! Sve je kod tebe samo velika poza! Taj tvoj idiotski "jezik krajnje jasnoće"! I to tvoje izigravanje viteštva! I to što nastojiš da izgledaš kao Aleksandar Nevski! Kod tebe je sve poza zato što si promašen. I to tvoje piljenje drva - i to je poza!" "Ti si prestao dolaziti piliti! Kod toga se mora raditi rukama, a ne jezikom!" "Kako to misliš, prestao sam? Tri dana?" Njihova je rasprava jurila, ne zaustavljajući se, kroz mračna i osvijetljena mjesta njihovih uspomena, poput noćnog brzog vlaka koji juri kraj postaja i signalnih svjetla, preko pustih stepa i kroz poluosvijetljene gradove; i sve, što bi načas izronilo, obasjalo bi samo lažnim svjetlom ili popratilo nejasnom tutnjavom bezglavu jurnjavu njihovih spojenih misli. "Ti bi mogao prije svega primijeniti moral i na sebe!" reče Rubin povrijeđeno. "A što je s ciljevima i sredstvima u tvom slučaju? U ličnom smislu! Samo se sjeti o čemu si sanjao kad si započeo karijeru kao inženjer? Čvrsto si odlučio da zaradiš milijun, kao Korejko." "A ti bi se mogao sjetiti kako si učio seosku djecu da prijavljuju svoje roditelje!" Poznavali su jedan drugoga dvije godine. A sad su pokušali iskoristiti jedan protiv drugoga, na najrazorniji i najuvredljiviji način, sve što su saznali u najintimnijim razgovorima. Sad su se 389 I svega sjećali, i sve je postajalo optužba, oružje. Daleko od toga da bi se uzdizao prema apstraktnim pitanjima, njihov se dvoboj spuštao sve niže i niže na najličnije i najbolnije pojedinosti. "Oni su tvoji istomišljenici! Oni su tvoji najbolji prijatelji!" urlao je Sologdin. "Šiškin-Miškin! Uopće mi nije jasno zašto se držiš daleko od njih? Kakvo je to licemjerje?" "Što? što si rekao?" Rubin se gušio od bijesa. "Misliš li to ozbiljno?" Ne, sam Sologdin je vrlo dobro znao da Rubin nije doušnik i da nikad neće biti,

ali u ovom trenutku nije mogao odoljeti napasti da ga strpa u isti koš s oficirima službe sigurnosti. "Napokon", tvrdio je Sologdin, "to bi bilo mnogo dosljednije s tvoje strane. Budući da su naši tamničari u pravu, tvoja je dužnost da im pomogneš koliko god možeš. A zašto ne bi bio doušnik? šikin će ti napisati povoljnu karakteristiku, tvoj slučaj će opet biti razmotren ..." "To mi vonja na krv!" Rubin stegne svoje velike šake i podigne ih kao da se hoće tući. "Zbog takvih riječi mogao bih nekome razbiti nos." "Rekao sam samo", odgovorio je Sologdin što je mogao suzdržljivije, "da bi to bilo mnogo dosljednije s tvoje strane. Ako svrha opravdava sredstvo." Rubin otvori šake i bijesno i prezirno pogleda svog protivnika. "Čovjek mora prvo imati principe! Ti ih uopće nemaš! Sve to apstraktno blebetanje o Dobru i Zlu ..." Sologdin pokuša objasniti svoje stajalište: "što si ti očekivao? Razmisli sam. Budući da smo svi mi zatvoreni s razlogom, a ti si jedina iznimka, znači da su naši tamničari u pravu. Svake godine dva puta pišeš molbu za pomilovanje ..." "Lažeš! Ne molbu za pomilovanje, već za obnovu procesa." "A koja je razlika?" "Vrlo velika razlika." "Oni te odbijaju, a ti i dalje moljakaš. Ti si taj koji nije htio raspravljati o značenju ponosa u čovjekovom životu, ali bi morao ozbiljno razmisliti o ponosu! Ti si se spreman poniziti samo zbog vanjske, površne slobode. Ti si poput psa na lancu: tko god ima lanac u ruci, u njegovoj si moći." "A ti nisi ni u čijoj moći?" reče Rubin izvan sebe od gnjeva. "I ti ne bi moljakao?" "Ne!" "Pa ti naprosto nemaš mogućnosti da dobiješ slobodu! Ali kad bi imao, ne samo da bi molio, ti bi..." "Nikad", reče Sologdin. "Kako plemenito od tebe! Ti se rugaš svoj ovoj zbrci u sedmici, ali kad bi mogao učiniti nešto spektakularno da se istakneš - puzao bi na trbuhu." "Nikad!" ponovi Sologdin dršćući. 390 "A ja ti kažem da bi!" graktao je Rubin. "Ti naprosto nemaš sposobnosti da se istakneš. To je sve kiselo grožđe! A ipak, kad bi ti nešto mogao napraviti - kad bi to od tebe zatražili - puzao bi na trbuhu!" "Dokaži!" Sad je Sologdin stegao šake. "Vidjet ćemo tko će kome razbiti nos!" "Daj mi vremena i dokazat ću ti! Daj mi... godinu dana! Daješ li mi godinu dana?" "Uzmi deset." "Ali znam ja tebe! Sakrit ćeš se iza dijalektike, reći ćeš da "sve teče, sve se mijenja"." "Samo za ljude tvoga soja "sve teče, sve se mijenja"! Ne sudi druge po sebi." 391 65 DOTTY Odnosi između muškarca i žene uvijek su čudni: ništa se ne može predvidjeti, nemaju nikakva unaprijed određena smjera, ne ravnaju se ni po kakvim zakonima. Katkad dođeš do mrtve tačke, gdje ti ne preostaje ništa drugo nego da sjedneš i zaplačeš; sve je već rečeno, uzalud; svi su argumenti izneseni i pobijeni. Ali odjednom se slučajno susretnu pogledi - i zid ne počinje pucati, već se naprosto

otopi, i tamo gdje je bila tama, zablista čist pute-Ljak, po kojem dvoje može koračati. Samo puteljak - i možda samo za minutu. Inokentij je već davno zaključio da je između njega i Dottv sve svršeno. Tako je moralo i biti, s tom njenom otuđenošću i sitničavošću. Ali bila je tako umiljata na zabavi kod njegovog tasta, da ga je to ispunilo nekom toplinom prema njoj, i još uvijek ju je osjećao dok se vozio s njom kući automobilom. Pripovijedali su o zabavi; Inokentij je slušao kako Dotty razmatra mogućnost Clarine udaje - i ne misleći, nehotice, ogrlio ju je i uhvatio za ruku. Iznenada je pomislio: da mu ova žena nikad nije bila ni supruga ni ljubavnica, već da pripada nekome drugome, i da ju je isto ovako ogrlio u automobilu, što bi osjećao? Bilo je posve jasno: potrudio bi se svim silama da je pridobije. Zašto ga je onda, kad mu je bila vlastita supruga, toliko vrijeđalo što želi to isto tijelo? Bilo je najružnije i najgore što ga je baš ovakva - pokvarena, uprljana tuđim rukama - ovog trenutka privlačila, ne samo silno, već opasno privlačila. Kao da osjeća potrebu da nešto dokaže. Što? Kome? Kad su se našli u dnevnoj sobi, zaželjevši mu laku noć Dottv je položila glavu na Inokentijeve grudi, zbunjeno ga poljubila u vrat i otišla, ne pogledavši ga. Inokentij je pošao u svoju sobu, svukao se, i iznenada osjetio da mora poći k Dottv. Djelomično je to bilo stoga što se na zabavi osjećao siguran od hapšenja; gomila ljudi koji piju, razgovaraju i smiju se okru 392 žila ga je kao oklop. Sada, u samoći svoje radne sobe, opet je osjetio strah, i osjetio je potrebu za zaštitom. Stajao je pred vratima svoje žene u kućnom ogrtaču i papučama. Još uvijek neodlučan da li da pokuca, lagano je gurnuo vrata rukom. Dotty se uvijek nečega bojala i noću je zaključavala vrata. Ali sad su se vrata otvorila na dodir. Inokentij uđe bez kucanja, odmakne zastor - i ugleda Dotty u krevetu, pod mekanim, srebrnastoljubičastim pokrivačem. Trebalo je da se trgne, ali nije se ni maknula. Mala svjetiljka na noćnom stoliću obasjala joj je nježno lice, svijetlu razasutu kosu, satensku zlaćanu spavaćicu, ukrašenu finim čipkama, kroz koje su zavodljivo svjetlucala njena ramena, ruke i grudi. Bilo je prilično vruće u spavaćoj sobi, ali Inokentiju je godila toplina; osjećao je nekakvu hladnoću. U zraku je lebdio blag miris parfema. Prišao je stoliću pokrivenom prozračnim stolnjakom. Uzeo je u ruku neku morsku školjku i premećući je po rukama reče bijesno, napola okrenut od nje: "Ja sam ne razumijem zašto sam ovdje; ne mogu zamisliti da bi između nas još nešto moglo biti." (Nije govorio pa čak ni mislio kako je i on sam prevario ženu u Rimu.) "Ali upravo sam sad pomislio: a što ako ipak otiđem k njoj?" Nervozno je prevrtao školjku i postrance pogledao Dotty. Prezirao je sam sebe. Ona je okrenula glavu na jastuku i pogledala ga, pažljivo i nježno, premda mu je u polutami jedva mogla razaznati lice. U ruci, koja joj je visila gola do lakta i nekako bespomoćna pod ljupkim naborima spavaćice, lagano je držala knjigu. "Pa samo legni malo kraj mene", reče ona dirljivo. Da samo malo legne? Zašto ne? Oprostiti joj sve što se dogo-godilo, bilo je nešto posve drugo. Bilo je lakše i govoriti ležeći. Iz nekog razloga može se reći mnogo više, najintimnije stvari, kad se leži u zagrljaju pod pokrivačem, nego kad se sjedi jedno drugome nasuprot u naslonjačima. Zakoračio je neodlučno prema krevetu. Ona je podigla rub pokrivača, otkrivajući toplu dubinu. Ne primijetivši da je stao na knjigu koja joj je ispala iz ruke, Inokentij je legao u tu dubinu, i ona se nad njim sklopila.

393 66 BRITKA SABLJA DEMEŠKINJA Napokon je šaraška zaspala. Dvije stotine i osamdeset zekova spavalo je pod modrim žaruljama, glava zabačenih ili uguranih u jastuke, dišući tiho, ili nesnosno hrčući ili vičući, zgrčenih da se ugriju, ili ispruženih jer im je bilo previše vruće. Spavali su na dva kata zgrade, na dva reda ležajeva na svakom katu, i gledali različite stvari u snovima: starci su vidjeli svoje ljubljene; mladići su vidjeli žene; neki su vidjeli ono što su izgubili, neki vlak, neki crkvu, neki svoje suce. Ali ma koliko se razlikovali njihovi snovi, u svima su spavači ipak tjeskobno bili svjesni da su zatvorenici; ako su šetali po zelenoj travi ili po gradu, to je značilo da su pobjegli, da su zavarali tamničare, da je nastao neki nesporazum i da ih već gone. Onaj sretni, potpuni zaborav, koji je Longfellow prikazao u Snu roba nije im bio suđen, šok nezasluženog hapšenja, kazna od deset ili dvadeset pet godina, bijesni lavež policijskih pasa, potkovane čizme stražara pratilaca i prodoran zvuk budnice u logoru prodrli su u svaki sloj njihova bića, u sve sekundarne, pa čak i primarne instinkte, u same kosti. Da je došlo do požara, iznenada probuđeni zatvorenik prvo bi se sjetio da je u zatvoru, a onda bi tek osjetio plamen i dim. Svrgnuti visoki činovnik Mamurin spavao je u svojoj samici. Stražari koji nisu bili u službi su spavali. Stražari u službi također su spavali. Dežurna bolničarka, pošto se čitavo veče opirala poručniku s četvrtastim brkom, nedavno je popustila, i sad su i oni spavali na uskom divanu u ambulanti. I napokon, mali sjedokosi stražar, koji je sjedio u stražarnici kraj željezom okovanih vrata zatvora, kad je vidio da nitko ne dolazi da ga kontrolira i da se nitko ne javlja na njegov poljski telefon, također je zaspao, položivši glavu na stolić, ne promatrajući više zatvorski hodnik kroz prozor, kao što mu je bila dužnost. I odlučno izabravši taj sat u dubini noći, kad su mavrinska zatvorska pravila prestala funkcionirati, zatvorenik broj 281 tiho je izišao iz polukružne sobe žmirkajući pod jarkim svjetlom, 394 gazeći cipelama gusto posijane opuške. Uspio je nekako navući cipele bez obojaka, i preko rublja je prebacio iznošeni frontovski šinjel. Crna brada bila mu je zamršena; rijetka kosa visila je oko lica, koje je izražavalo patnju. Uzalud je pokušavao da zaspi. Sad je ustao i počeo šetati hodnikom. To mu nije bilo prvi put: na taj način je smirivao razdraženost i oštar bol u zatiljku, te podmukli bol oko jetre. Ali premda je izišao iz sobe da bi prošetao, nosio je, kao obično, par knjiga; u jednoj od njih bio je složeni rukopis skice ja "svjetovne hramove" i loše zašiljena olovka. Položivši knjige, olovku, kutiju lakog duhana i lulu na dugački, prljavi stol, Rubin je počeo uporno šetati hodnikom amo-tamo, omotavši se kabanicom. Priznavao je da je svim zatvorenicima teško - i onima koji su zatvoreni bez razloga, kao i onima koji su zatvoreni zato što su neprijatelji države. Ali njegov vlastiti položaj činio mu se tragičnim u aristotelovskom smislu. Njemu su zadale udarac iste one ruke koje je iznad svega volio. Zatvorili su ga bešćutni birokrate, zato što je upravo nepristojno volio zajednički cilj. I, kao rezultat tog tragičnog proturječja, da bi zaštitio i svoje dostojanstvo i dostojanstvo svojih drugova, Rubin je bio prisiljen da se svakodnevno suprotstavlja zatvorskim službenicima i straža-rima kojih su postupci, prema njegovom pogledu na svijet, bili diktirani potpuno istinskim, pravednim i naprednim zakonom. Njegovi drugovi, s druge strane, većinom mu uopće nisu bili drugovi, i u svim su mu sobama predbacivali, grdili ga, samo što ga nisu izgrizli, zato što nisu bili u stanju podignuti se iznad vlastite nesreće, i iza svega toga vidjeti veliko pokoravanje prirodnom zakonu. U svakoj ćeliji, u svakom novom susretu, u svakoj raspravi bio je prisiljen da im dokazuje - neumorno i prezirući njihove uvrede - da većim dijelom i općenito gledajući sve

ide kako valja, industrija cvjeta, poljoprivreda proizvodi viškove, nauka napreduje ogromnim skokovima, kultura blista poput duge. Njegovi protivnici, budući da su bili u većini, vladali su se kao da su oni narod, a da on, Rubin, govori u ime malobrojne manjine. Ali sve u njemu je govorilo da je to laž. Narod je bio izvan zatvora, izvan bodljikave žice. Narod je zauzeo Berlin, sastao se s Amerikancima na Elbi, putovao na Istok u demobilizacionim vlakovima, prihvatio se rekonstrukcije Dnjeprogesa, ponovo oživio Donbas, izgradio Staljingrad. Osjećaj jedinstva s mili-r junima spasio ga je od osjećaja usamljenosti u njegovoj borbi protiv ove nekolicine zatvorenika. Često su ga mučili, ne za volju istine, već samo da se osvete njemu za krivicu koja im je nanesena, kad se već nisu mogli osvećivati tamničarima. Proganjali su ga, ne brinući se što ga svaki takav sukob razdire i vodi bliže grobu. Ali on je morao raspravljati - jer je, na tom sektoru fronta, u Mavrinskoj šaraški, bilo malo njih koji su mogli braniti socijalizam kao on. Rubin je pokucao na stakleni prozorčić u željeznim vratima - jedanput, dvaput, treći put vrlo jako. Treći put na prozoru se pojavilo lice pospanog prosijedog stražara. 395 "Zlo mi je", reče Rubin. "Potreban mi je lijek. Odvedite me bolničarki." Stražar je časak razmišljao. "U redu. Telefonirat ću." Rubin je i dalje koračao hodnikom. On je uopće bio tragičan lik. Prag tamnice prestupio je prije svih koji su sad ovdje sjedili. Njegov odrasli bratić, koga je šesnaestogodišnji Levka obožavao, zamolio ga je da sakrije neke štamparske kalupe. Levka je sa zanosom ispunio nalog. Ali nije se sjetio da se sakrije od dječaka iz susjedstva. On je iz potaje promatrao i otkucao Levku. Levka nije izdao svog bratića: izmislio je priču da je kalupe našao pod stepenicama. Dok je hodao gore-dolje hodnikom teškim, odmjerenim korakom, Rubin se živo sjetio samice u harkovskom unutarnjem zatvoru prije dvadeset godina. Unutarnji zatvor bio je sagrađen po američkom uzoru - otvorena konstrukcija na nekoliko katova sa željeznim odmori-štima i stepeništima, a na dnu stražar sa signalnim zastavicama koji upravlja prometom. U zatvoru je jasno odjekivao svaki zvuk. Levka je čuo tutnjavu dok su nekoga vukli po željeznim stepenicama - i iznenada je krik, koji para srce, potresao zatvor: "Drugovi! Pozdrav iz ledene kaznene ćelije! Dolje staljinski krvnici!" Tukli su ga - čuo se onaj posebni zvuk udaraca po mekanom mesu. Mora da su mu zatvorili usta; krikovi su se počeli prekidati dok napokon nisu posve prestali. Ali tri stotine zatvorenika u tri stotine samica bacilo se na svoja vrata, počelo lupati po njima i urlati: "Dolje krvoločni psi!" "žedni su radničke krvi!" "Opet imamo cara na grbači!" "Živio lenjinizam!" I iznenada su u nekim ćelijama zapjevali bjesomučni glasovi: "Ustajte, prezreni na svijetu ..." I tada je čitava nevidljiva masa zatvorenika, zaboravljajući na sebe, zagrmjela: "To će biti posljednji i odlučni teški boj! ..." Nije ih se vidjelo ali, poput Levke, zacijelo su mnogi od onih koji su pjevali imali suze zanosa u očima.

Zatvor je brujao kao podivljala košnica. Stežući ključeve tamničari su se okupili na stepenicama, preplašeni besmrtnom himnom proletarijata__ Kakvi valovi bola u zatiljku! Kakav pritisak ispod desnog boka! Rubin opet pokuca na prozorčić. Kad je drugi put pokucao izvirilo je lice istog pospanog stražara. Pomaknuvši okno promrmljao je: "Nazivao sam; ne javljaju se." 396 li I Htio je zatvoriti staklo, ali Rubin mu nije dopustio: "Pa idite onda tamo!" povikao je razdražen od bola. "Zlo mi je, razumijete? Ne mogu spavati! Zovite medicinsku sestru." "Dobro, u redu", složi se stražar i zatvori prozor. Rubin je opet počeo šetati gore-dolje, beznadno odmjeravajući popljuvanu duljinu zadimljenog prljavog hodnika. Vrijeme kao da se kretalo isto tako polako kao njegovi koraci. A iznad slike harkovskog unutarnjeg zatvora - kojeg se uvijek sjećao s ponosom, premda su mu ta dva tjedna u samici predstavljala mrlju na karakteristici tokom čitavog života, i pridonijela njegovoj sadašnjoj presudi - druga, skrivena sjećanja uvukla su mu se u mozak ispunjajući ga vrućim stidom. ... Jednog dana pozvali su ga u partijski ured tvornice traktora. Lev je sebe smatrao jednim od utemeljitelja tvornice. Radio je u redakciji tvorničkih novina, prolazio radionicama da bi oduševio mlađe radnike i ulio energije u starije, i vješao biltene o pobjedama udarnih brigada, o ispunjenju i premašenju norme, i o nemarnom radu. Dvadesetogodišnji momak u svojoj ukrajinskoj seljačkoj košulji ušao je u partijski ured jednako mirno kao što je ranije ušetao u ured Pavla Petroviča Postiševa, sekretara Centralnog komiteta Ukrajine. I kao što je tom prilikom rekao jednostavno: "Zdravo, druže Postišev!" i prvi pružio ruku, i ovog puta je rekao četrdesetogodišnjoj ženi, koja je kratko podšišanu kosu povezala crvenom trouglastom maramom: "Zdravo, drugarice Bahtina! Pozvala si me?" "Zdravo, druže Rubin", rekla je ona rukujući se. "Sjedni." Sjeo je. U sobi je bio još jedan čovjek, ali to nije bio radnik: na sebi je imao kravatu, odijelo, žute sportske cipele. Sjedio je po strani, pregledavajući novine, i nije na njih obraćao pažnje. Partijski ured bio je strog poput ispovjedaonice, ukrašen žar-kocrvenim i mračnim crnim tonovima. Suzdržano, nekako bez života, žena je počela s Levom razgovarati o tvorničkim poslovima, o kojima su prije uvijek živahno diskutirali. Iznenada, zavalivši se u naslonjač, ona oštro reče: "Druže Rubin! Moraš priznati Partiji svoje greške." Lev je bio zaprepašten. Što se dogodilo? Zar ne daje Partiji svu svoju snagu, sve svoje zdravlje, i noću i danju? Ne! To nije dovoljno. Ali, što nedostaje? Sad se umiješao i onaj tip. Obratio se Rubinu sa "vi", što je veoma vrijeđalo proletersko uho. Rekao je da Rubin mora Partiji iskreno ispričati sve što znade o svom oženjenom bratiću - do u tančine. Je li istina da je on nekad bio aktivan član opozicione organizacije, i da to sad taji od Partije? Nešto je smjesta morao reći, a oboje je zurilo u njega... Upravo očima istog tog bratića Lev je naučio promatrati revoluciju. Od njega je također naučio da sve nije tako lijepo i bezbrižno, kao što izgleda na prvomajskoj paradi. Zaista, revolucija 397 iii

jest proljeće - a to znači da se mora pregaziti mnogo blata, prije nego čovjek pronađe čvrsti put. Ali prošle su četiri godine. Razmimoilaženja unutar Partije su prestala. Već su počeli zaboravljati opoziciju. Sagradili su, ovako ili onako, prekooceanski brod kolektivizacije iz tisuća krhkih malih seljačkih čamaca. Visoke peći Magnitogorska rigale su dim, a traktori iz četiri prve tvornice traktora orale su brazde na kolhoznim poljima. Daleko su za sobom ostavili "518" i "1040". Objektivno, sve se radilo za veću slavu svjetske revolucije - i zar je sad imalo smisla buniti se što će svim tim velikim djelima biti nadjenuto ime jedne osobe? (Lev se prisilio da zavoli čak i to ime. Da, počeo ga je voljeti!) I zašto bi sada trebalo hapsiti ljude, zašto se svetiti onima koji su nekoć izražavali neslaganje? "Ne znam. Nikad on nije bio u opoziciji", čuo je Levka sama sebe kako odgovara. Ali njegov je razum shvatio da je, želi li govoriti kao odrastao čovjek, bez mladenačke romantike, besmisleno nijekati. Kretnje drugarice Bahtine bile su energične i nagle. Partija! Može li išta biti više od Partije? Kako se može nijekati pred Partijom? Kako se može oklijevati s priznanjem Partiji? Partija ne kažnjava; ona je naša savjest. Sjeti se što je govorio Lenjin... Deset pištolja uperenih u njegovu glavu ne bi preplašili Rubina; ni hladna samica, ni izgnanstvo u Solovki ne bi iz njega izvuklo istinu. Ali pred Partijom, u toj crvenoj i crnoj ispovje-daonici, nije mogao lagati. Rekao im je kada i gdje je njegov bratić pripadao opozicionoj organizaciji, što je radio. Žena ispovjednik je ušutjela. Uljudni gost u žutim sportskim cipelama rekao je: "Dakle, ako sam vas pravo shvatio ...", i pročitao je što je napisao na arku papira. "A sada potpišite; ovdje." Rubin se trgnuo. "Tko ste vi? Vi niste Partija!" "Zašto ne?" upita gost uvrijeđeno. "I ja sam član Partije. Ja sam isljednik GPUa." Rubin je opet pokucao na mali prozorčić. Stražar, koji se očigledno tek probudio, reče ljutito: "Slušaj, zašto kucaš? Već sam ih ne znam koliko puta zvao, ali se ne javljaju." Rubinove su oči plamtjele od bijesa. "Molio sam vas da odete tamo, ne da telefonirate! Zlo mi je od srca! Možda ću umrijeti." "Nećeš umrijeti", reče stražar umirujuće, čak samilosno. "Iz-držat ćeš do jutra. Prosudi sam: kako bih mogao otići i napustiti mjesto?" "A koja bi budala uzela vaše mjesto?" poviče Rubin. "Nitko ga ne bi uzeo, ali ustav zabranjuje. Nisi služio vojsku?" Rubinu je silno lupalo u glavi, i gotovo je povjerovao da bi zaista ovog časa mogao umrijeti. Videći njegovo zgrčeno lice, stražar odluči: "Dobro, u redu, makni se od tog prozora i ne kucaj. Otrčat ću." 398 I zaista je otišao. Rubinu se učinilo da mu se i bol malo stišala. Opet je počeo koračati hodnikom. ... A mozgom su mu i dalje prolazile uspomene, koje uopće nije želio probuditi. Zaboraviti ih značilo bi ozdraviti. Odmah poslije zatvora, želeći da opere svoju ljagu pred očima komsomolaca i da se pokaže korisnim i pred samim sobom i pred revolucionarnom klasom, Rubin je, s mauzerom na boku, sudjelovao u kolektivizaciji sela.

Kad je trčao bos čitava tri kilometra, puškom se braneći od pobješnjelih seljaka, što je onda zapravo mislio? "Napokon se borim u građanskom ratu!" Samo to. Sve je to izgledalo posve prirodno: raskopavati jame ispunjene zakopanim žitom, sprečavati gospodare da ga samelju i da peku kruh, braniti im prilaz bunarima. I ako bi umrlo seljačko dijete - crknite đavoli, skupa sa svojom djecom, ali kruh peći nećete! Nije osjećao nikakvu samilost i postao mu je posve običan prizor da u zoru vidi ona usamljena kola s iscrpljenim konjem kako prolaze kroz opustjelo, mrtvo selo; to ga nije uzbuđivalo ništa više nego da gleda tramvaj u gradu. Udarac bičem kod prozorskih kapaka: "Ima li leševa? Iznesite ih." I kod idućih kapaka: "Ima li leševa? Iznesite ih." A ubrzo se čulo samo: "Hej! Ima li koga živog?" A sad mu se to urezalo u mozak, kao da je utisnuto usijanim gvožđem. Peče. Katkada je osjećao da su njegove rane pokora, da je zatvor pokora, da su njegove bolesti pokora. Možda jest pravedno. Ali budući da je sad shvaćao da je ono što je činio bilć užasno, i budući da to više nikad ne bi učinio, i da je to okajao... Kako bi se od svega mogao pročistiti? Kome bi mogao reći: to se nikad nije dogodilo? Od sada nadalje ćemo računati da se to nikad nije dogodilo! Pravit ćemo se kao da se to nikad nije dogodilo! Što neće jedna besana noć izvući iz bijedne duše čovjeka koji je sagriješio? ... ... Ovog puta je stražar sam otvorio prozorčić. Ipak je na kraju odlučio da ostavi svoje mjesto i pođe u štab. Utvrdilo se da su svi zaspali, i da nije bilo nikoga tko bi podigao telefon kad je zvonio. Narednik, koga je probudio, saslušao je njegov izvještaj i ukorio ga što je napustio mjesto; znajući da medicinska sestra spava s poručnikom, nije se usudio da ih probudi. "Nemoguće", reče stražar kroz prozorčić. "Sam sam išao tamo i podnio izvještaj. Kažu - nemoguće. Moraš čekati do jutra." "Ja umirem. Umirem!" zahriplje Rubin kroz prozorčić. "Razbit ću vam prozor! Smjesta pozovite dežurnog! Objavljujem štrajk glađu!" "Kakav štrajk glađu? Pa tko te sad hrani, je li?" primijeti stražar razumno. "Ujutro će biti doručak, pa onda štrajkaj. Hajde, hajde, makni se. Još jedanput ću telefonirati naredniku." 399 Rubin se morao obuzdati. Svladavajući mučninu i bol, opet je pokušao odmjereno šetati hodnikom. Sjetio se Krilovljeve basne Sablja demeškinja. Vani na slobodi smisao te basne nikad mu nije bio posve jasan, ali u zatvoru ga je odjednom shvatio. Baciše britku demeškinju na hrpu stara željeza; na tržnicu odnesoše je seljak je kupi nizašta. Seljak je sabljom skidao koru s drveća, cijepao triješće. Od sablje je preostala samo izjedena oštrica i rđa. I jednom je jež upitao sablju, koja je ležala na polici u kolibi: Na što ti cijeli život liči? Ne sramiš li se da ko bradva, potpalu krešeš, tešeš daske? A sablja je odgovorila onako kako je Rubin sam sebi odgovorio već stotinu puta: U ruci borca - strava prava! A ovdje sve što znam - badava! Ne sramim se, al sram nek slijedi onog tko ne zna za što vrijedim! 400 67 GRAĐANSKI HRAMOVI

Rubin je osjetio slabost u nogama i sjeo je za stol, naslonivši se grudima na njega. Ma koliko da je žestoko pobijao Sologdinove tvrdnje, one su ga boljele, jer je znao da su djelomično opravdane. Da, temelji vrline i morala bili su uzdrmani, posebno kod mlađe generacije; ljudi su izgubili osjećaj za lijepe postupke i moralne postupke. U starim društvima znali su da su crkva i autoritativni svećenik potrebni da podržavaju moral. Čak i sada, koja poljska seljakinja poduzima bilo kakav ozbiljan korak, a da se prije toga ne posavjetuje sa svojim svećenikom? Možda je u ovom trenutku bilo važnije za sovjetsku zemlju da podigne opći moral nego da sagradi kanal Volga-Don ili Angarstroj. Kako to učiniti? Tome će poslužiti "prijedlog za podizanje građanskih hramova" - koji je Rubin već sastavio u grubim crtama. Noćas, budući da i tako pati od besanice, mora tom prijedlogu dati konačan oblik. I kad mu slijedeći put odobre posjetu, nekako će ga prokrijumčariti iz zatvora. Vani će mu ga pretipkati i poslati Centralnom komitetu. Nije ga mogao poslati pod vlastitim imenom - Centralni komitet bio bi uvrijeđen da takav prijedlog dolazi od političkog zatvorenika. Ali, nije ga mogao poslati ni anonimno. Neka ga potpiše jedan od njegovih drugova s fronta; za volju tog uzvišenog cilja Rubin će rado žrtvovati slavu izumitelja. Trudeći se da ne obraća pažnju na valove bola u glavi, Rubin je napunio lulu duhanom Zlatno runo - samo iz navike; jer u ovom trenutku nije imao nikakve želje da puši, čak mu se i gadilo. Ipak je zapušio i počeo proučavati svoj prijedlog. Sjedeći u ogrtaču i donjem rublju za grubim stolom posutim mrvicama kruha i pepelom, udišući ustajali zrak nepometenog hodnika kojim su tu i tamo pospani zekovi žurili na nužnik, anonimni autor proučavao je nesebični prijedlog koji je razvučenim rukopisom naškrabao na hrpi listova papira. 26 U prvom krugu 401 Uvod je iznosio potrebu da se još više podigne već i tako visok moral stanovništva, da se dade veće značenje revolucionarnim i državnim praznicima i ceremonijalno dostojanstvo činovima ženidbe, imenovanja novorođenčeta, prelaza u zrelost i oplakivanja mrtvih. (Autor je uz put zabilježio da se rođenje, ženidba i smrt u nas promatraju rutinski, zbog čega građanin vrlo slabo osjeća svoje obiteljske i društvene veze.) Kao rješenje, predlagalo se da se posvuda podignu građanski hramovi, projektirani tako veličanstveno da bi dominirali okolinom. Zatim je u posebnim poglavljima, koja su opet podijeljena na članove, pažljivo iznesen organizacioni plan: koja veličina po-pulacionog centra ili kakva teritorijalna jedinica zahtijeva izgradnju građanskog hrama; koje tačno datume valja slaviti u nazočnosti svih stanovnika područja; približno trajanje pojedinih obreda. Braku bi prethodile zaruke i objavljivanje vjenčanja dva tjedna unaprijed. Omladinu koja postaje punoljetna predstavljali bi u skupinama, i ona bi u nazočnosti čitave općine okupljene u hramu položila posebnu zakletvu da će ispunjavati svoje obaveze prema zemlji i prema svojim roditeljima, a također i zakletvu općenito etičke prirode. Prijedlog je naglašavao da se obredni aspekt svih tih proslava ne smije zanemariti. Odjeća namještenika hrama mora se razlikovati od obične, mora se isticati profinjenošću ukrasa i naglašavati snježno bijelu čistoću onih koji je nose. Obred se mora odvijati ritmično i emocionalno. Ne smije se zanemariti ni jedna prilika da se apelira na sva fizička osjetila općinstva: poseban miris u zraku, melodiozna glazba i pjevanje, korištenje obojenog stakla, scenske rasvjete i zidnih slikarija, sve bi to moralo razvijati estetski ukus naroda - uistinu, čitava arhitektonska cjelina hrama morala bi odisati nekim duhom uzvišenosti i vječnosti. Svaku riječ tog prijedloga valjalo je mučno, pažljivo odabrati među mnogim

sinonimima; inače bi plitki i površni čitaoci mogli zbog neke sitne nepažnje zaključiti da autor naprosto predlaže da se ožive kršćanski hramovi bez Krista. Ali to ni izdaleka nije imao na umu! Netko tko voli povlačiti povijesne analogije mogao je također optužiti autora da oponaša Robespierreov kult Vrhunskog bića - ali, naravno, to uopće nije bilo isto! Najoriginalnijim dijelom prijedloga autor je smatrao odlomak o novim - ne, ne svećenicima već, kako ih je on nazivao, namještenicima hramova. Držao je da ključ uspjeha čitavog projekta leži u tome da se po čitavoj državi izgradi kadar autoritativnih namještenika koji uživaju ljubav i povjerenje naroda zbog vlastitog besprijekornog, nesebičnog i vrijednog života. Predložio je Partiji da se izbor kandidata za tečajeve, koji će ih pripremiti da postanu namještenici hramova, vrši u skladu s principima morala, da se te ljude oslobodi svih ostalih poslova kojima bi trenutno mogli biti zauzeti. Pošto bi se zadovoljile početne velike potrebe, program tih tečajeva mogao bi s godinama postati mnogo opsežniji i mnogo temeljitiji, te bi namještenicima davao široko i sjajno obrazovanje, u čemu bi se posebno isticalo govorništvo. (U prijedlogu se neustrašivo tvrdilo da je umjetnost govomištva 402 u našoj zemlji opala, možda zato što nema potrebe da se bilo koga uvjerava, jer čitavo stanovništvo i bez toga bezrezervno podržava svoju ljubljenu državu.) Korektura njegova prijedloga toliko je zaokupila pažnju tog vrijednog mozga da, premda nije mogao posve zaboraviti bol, ipak je uspio da ga potisne u pozadinu. činjenica da nitko nije došao pogledati zatvorenika, koji je mogao i umrijeti u ovo neobično vrijeme, nije iznenadila Rubina. Vidio je već dovoljno takvih primjera u zatvorima kontrašpiju-naže i u tranzitnim logorima. I tako, kad je ključ škljocnuo u bravi, Rubin se u prvom trenutku uplašio da će ga otkriti kako se usred noći bavi nečim što je protiv propisa, te da će morati podnijeti neku dosadnu, glupu kaznu. Pokupio je na brzinu svoje papire, knjigu, duhan i htio se sakriti u sobi, ali bilo je prekasno: grubi, krupni nadstražar primijetio ga je i pozvao ga s otvorenih vrata. Rubin se prenuo. Smjesta je opet osjetio svoju usamljenost, bolnu bespomoćnost, povrijeđeno dostojanstvo. "Narednice", reče on polako se približavajući zamjeniku dežurnog, "već više od dva sata tražim medicinsku sestru. Žalit ću se upravi zatvora MGB-a i na medicinsku sestru i na vas." Ali nadstražar reče pomirljivo: "Rubine, ništa nisam mogao ranije učiniti, nije ovisilo o meni. Hajdemo." Istina, čim je saznao da se ne žali bilo tko već jedan od najneugodnijih zekova, nadstražar je odlučio da pokuca poručniku. Dugo vremena nitko se nije javljao; tada je medicinska sestra načas izvirila, i opet nestala. Napokon je poručnik namršten izišao iz ambulante i dao naredniku dopuštenje da uvede Rubina. Rubin je uvukao ruke u rukave od ogrtača i zakopčao ga, sakrivši rublje. Narednik straže proveo ga je kroz podrumski hodnik i popeli su se u zatvorsko dvorište ljestvicama na koje je napadao debeli sloj sipkog snijega. Noć je bila tiha kao slika, guste bijele pahuljice neprestano su padale, i na mračnoj pozadini noći horizont kao da je bio prošaran mnoštvom bijelih stupica; narednik i Rubin prelazili su dvorište, ostavljajući duboke tragove u finom snijegu. Ovdje pod milim oblačnim noćnim nebom, maglovitosmeđe boje od svjetala, osjećajući nevini dodir hladnih malih šesterokutnih zvjezdica na svom vrelom licu i podignutoj bradi, Rubin se zaustavio i zatvorio oči. Ispunio ga je neki osjećaj mira koji je bio to oštriji što je bio tako kratak - sva snaga postojanja, sav užitak što nikamo ne ide, što ništa ne zahtijeva, ništa ne želi - samo da ovako stoji čitavu noć blaženo, sretno, kao što stoji drveće, i hvata, hvata snježne pahuljice. I baš u tom trenutku čuo je dugački, prodorni zvižduk lokomotive s tračnica koje su prolazile kilometar od Mavrina - onaj posebni, usamljeni, noćni, dirljivi zvižduk, koji nas u kasnijim godinama podsjeća na djetinjstvo, zato što je u

djetinjstvu tako mnogo obećavao. Kad bi ovako mogao stajati pola sata, sve bi prošlo, tijelo i duša bi opet ozdravili i sastavio bi snježne stihove o zvižduku lokomotive u noći. 403 I Ah, kad bar ne bi morao slijediti stražara! Ali stražar se već sumnjičavo osvrtao - sprema li se možda na noćni bijeg? I Rubinove noge same su pošle kamo je bilo naređeno. Mlada medicinska sestra još je bila rumena od sna i krv joj je navrla u obraze. Navukla je bijeli ogrtač, ali očigledno ispod njega nije imala vojničku bluzu i suknju, već nešto lagano. U svako drugo vrijeme Rubin bi, kao svaki zatvorenik, to i opazio i pokušao bi bolje pogledati njeno tijelo, ali baš u ovom trenutku njegove se misli nisu spuštale s ovog grubog stvorenja, koje ga je mučilo čitavu noć. "Molim kombiniranu pilulu i nešto protiv nesanice, samo ne luminal; moram smjesta zaspati." "Nemamo ništa za spavanje", odbije ona automatski. "Molim vas!" ponovi Rubin uporno. "Ujutro rano moram obaviti važan posao za ministra, a ne mogu zaspati." Spominjanje ministra, kao i mogućnost da bi Rubin mogao dalje tu stajati i tražiti pilule (a po nekim znacima je sudila da će se poručnik svaki čas vratiti), natjerali su medicinsku sestru da odstupi od svog običaja i da mu dade lijek. Izvadila je pilule iz ormarića i prisilila Rubina da ih sve proguta u njenoj nazočnosti (u skladu sa zatvorskim pravilima, svaki se lijek smatrao oružjem i zatvoreniku se mogao dodijeliti isključivo u usta). Rubin je upitao koliko je sati, saznao da je već pola četiri, i izišao. Vratio se kroz dvorište, zaljubljeno promatrajući noćne lipe, koje su odozdo bile osvijetljene odrazom jakih žarulja zone; duboko je udahnuo zrak koji je mirisao na snijeg, sagnuo se i zgrabio pregršt zvjezdanih pahuljica, protrljao lice i vrat i ispunio usta tom tvari bez težine, bestjelesnom, ledenom. I njegova je duša osjetila jedinstvo sa svježinom svijeta. 404 68 KOZMOPOLIT BEZ KORIJENA Vrata iz blagovaonice u spavaću sobu nisu bila dokraja zatvorena, i jedan jedini teški udarac zidnog sata jasno se čuo, odjekujući harmoničnim valovima prije nego je iščeznuo. Pola prošlo koliko? Adam Roitman htio je pogledati na svoj ručni sat koji je mirno kuckao na noćnom stoliću, ali se bojao da bi iznenadan bljesak svjetla mogao uznemiriti njegovu ženu. Žena mu je spavala u neobično ljupkom položaju, pola ničice pola na boku, položivši lice na rame svog muža, dok je Adam osjećao njene grudi na laktu. Bili su oženjeni već pet godina, ali čak i u polusnu bio je svjestan kako ga preplavljuje nježna zahvalnost što je ima kraj sebe, što tako smiješno spava grijući svoje male, uvijek ledene nožice između njegovih nogu. Upravo se probudio iz nekog nesuvislog sna. Htio je ponovo zaspati ali počeo se prisjećati večernjih novosti i problema u šaraški i kako se misao počela gomilati na misao, a njegove se oči potpuno otvorile - nastupila je ona noćna bistrina, koja čini beskorisnima sve napore da čovjek zaspi. Topot nogu i pomicanje namještaja, koje se gotovo čitavo veče čulo iznad njih iz Makariginova stana, već je davno prestalo.

Kroz uzak prostor između navučenih zastora prodiralo je blijedo, sivkasto svjetlo noći. Obuzet nesanicom, u pidžami, Adam Venjaminovič Roitman nije osjećao nimalo od onog samopouzdanja i superiornosti koje su mu tokom dana davale epolete majora MGB-a i medalja Sta-ljinske nagrade. Ležao je ispružen na leđima u krevetu i poput svih ostalih smrtnika osjećao da je svijet pun ljudi, da je okrutan i da u njemu nije lako živjeti. Te večeri, dok je u Makariginovom stanu sve kipjelo od veselja, Roitmanu je u posjete došao jedan stari prijatelj, također Židov. Došao je bez žene, zabrinut, i ono što je ispričao Roitmanu bilo je neveselo. 405 Nije to bilo ništa novo. Sve je počelo još prošlog proljeća na području kazališne kritike. Isprva je izgledalo posve nevino da se prava imena kritičara, koja su bila židovska, štampaju u zagradi iza njihovih ruskih književnih imena. Tada se zaraza proširila na svijet književnosti. U nekim drugorazrednim novinama, koje su se bavile svim mogućim predmetima osim svojim poslom, netko je ubacio otrovnu riječ "kozmopolit". I riječ je otkrivena! Ta prekrasna, ponosna riječ koja je ujedinjavala sve svjetove svemira, koja je resila najplemenitije genije svih vremena - Dantea, Goethea, Bvrona - tu su riječ unakazili i iskrivili na stranicama tog jeftinog lista, tako da je poprimila značenje "čifuta". Zatim je otpuzala dalje, sramotno se skrivajući u fasciklima iza zatvorenih vrata. A sad je taj ledeni, zlokobni dah dosegao čak i područje tehnike. Roitman, koji je stalno i sjajno napredovao prema slavi, u posljednjih mjesec dana osjetio je kako se njegov položaj uzdrmao. Zar je moguće da ga pamćenje vara? Za vrijeme revolucije, pa i mnogo kasnije, riječ "Židov" ulijevala je uvijek veće povjerenje od riječi "Rus". Rusa se moralo kontrolirati i provjeravati više nego Židova: tko su mu bili roditelji? kakvi su im bili izvori prihoda prije 1917? To kod Židova nije bilo potrebno. Židovi su svi do jednoga bili uz revoluciju koja ih je oslobodila pogroma i geta. A sada je Josip Staljin neopazice, skrivajući se iza ličnosti drugoga reda, zgrabio bič progonitelja Izraelićana. Kad skupinu ljudi proganjaju zato što su eksploatirali druge, ili što su članovi vladajuće klase, ili što imaju stanovita politička uvjerenja, ili što se druže sa stanovitim ljudima, postoji uvijek neki opravdani (ili nazovi opravdani) razlog da se protiv njih nešto poduzme. Čovjek barem znade da je sam odabrao svoju sudbinu, da je mogao odabrati drugačije. Ali narodnost? (Roitmanovo unutarnje ja, njegov noćni ja, pobunio se: ljudi nisu birali ni svoje društveno porijeklo, a ipak su ih i zbog toga progonili.) Ali u Roitmanovom slučaju najviše je boljelo što, kolikogod želio da bude prihvaćen, da bude jednak kao svi drugi, to nije mogao postići. Oni te neće, odbacuju te, kažu ti da si stranac, nemaš korijenja; čifut si. Polako i vrlo svečano, zidni sat u dnevnoj sobi odbio je četiri puta i umuknuo. Roitman je čekao da odbije po peti put, i bilo mu je drago što je čuo samo četiri udarca; još uvijek je imao vremena za spavanje. Malo se pomakao. Njegova žena je nešto promrmljala u snu, okrenula se na drugu stranu i instinktivno se leđima privila uz muža. On je promijenio položaj, prilagodivši svoje tijelo njenome i ogrlio je rukom; žena je zahvalno ušutjela. U blagovaonici njegov je sin spavao mirno, vrlo mirno. Nikad nije noću plakao, nikad nije zvao. I! i 406

Bistri trogodišnji dječak bio je ponos mladih roditelja. Adam Benjaminovič s užitkom je opisivao sve njegove navike i uspjehe čak i zekovima u Akustici; neosjetljiv, kao što su obično sretni ljudi, nije uviđao kako je to bolno za ljude lišene očinstva. Njegov je sin znao brbljati, ali izgovor mu je još uvijek bio nesiguran: tokom dana oponašao je majku - njen izgovor nenaglašenog "o" jasno je odavao njeno porijeklo s Volge - a uvečer je govorio kao otac (Adam je ne samo izgovarao grleni "r", već je imao i nekoliko nezgodnih govornih mana). Kako to već biva u životu, kad sreća već dođe, dolazi nezaustavljivo i širokogrudno. Ljubav i brak, a zatim rođenje njegova sina, u Roitmanovoj su se povijesti poklapali s koncem rata i njegovom Staljinskom nagradom. Istina, za vrijeme rata mu također nije bilo loše. U mirnoj Baškirskoj, uz obilnu aprovizaciju, on i njegovi sadašnji drugovi u Mavrinskom institutu konstruirali su prvi sistem telefonskog šifriranja. Takav je sistem danas izgledao posve primitivan, ali u ono vrijeme donio im je nagradu. Kako su grozničavo radili na tome! Kamo je nestao njihov zanos, njihov neumorni istraživački duh, plamen koji je u njima buktio? S onim razumijevanjem kojim je čovjek obdaren kad leži budan u tami, kad mu je pogled nepomućen i okrenut prema sebi, Roitman je iznenada shvatio što mu zapravo nedostaje posljednjih nekoliko godina. Zacijelo mu je nedostajalo što više ništa ne radi sam. Nije čak ni opazio kada se i kako od uloge stvaraoca polako spustio na ulogu naredbodavca stvaraocima ... Odmaknuo je ruku od žene kao da se opekao, podigao jastuk malo više i opet se okrenuo na leđa. Da! Da! Da! To je čovjeka moglo lako zavesti. Ništa nije bilo lakše nego reći, spremajući se kući subotom uveče, već obuzet toplinom doma i obiteljskim planovima za nedjelju: "Valentine Martiniču! Sutra morate pronaći, smisliti kako da se oslobodimo nelinearnih iskrivljenja! Leve Grigoriču, da li biste vi malo pregledali ovaj članak iz "Proceedingsa" i pribilježili osnovne misli?" A u ponedjeljak ujutro vratio bi se na posao, svjež i odmoran, i našao bi na svom stolu - kao u vilinskoj priči - rezime članka iz "Proceedingsa" na ruskom, dok bi Prjančikov objasnio kako se mogu osloboditi nelinearnih iskrivljenja - ako to već sam nije učinio u nedjelju. Vrlo udobno! I zekovi nikad nisu mrzili Roitmana; naprotiv, voljeli su ga, jer se nije vladao kao žandar, već kao pristojno ljudsko biće. Ali kreativnost - radost uspješnog napora mozga i gorčina neočekivanog poraza - posve ga je napustila! Čime se bavio svih tih godina? Spletkama; borbom za prevlast unutar instituta. On i njegovi prijatelji činili su sve što su mogli da ocrne i svrgnu Jakonova, bojeći se da će ih zasjeniti svojom dostojanstvenošću, samopouzdanjem, te da će lično dobiti Staljinsku nagradu, bez ostalih. Koristeći se činjenicom da Jako407 nov usprkos svim njegovim naporima, nije uspio biti primljen u Partiju zbog nekih mrlja na karakteristici, "mladi" su ga uvijek napadali na partijskim sastancima. Stavili bi na dnevni red njegov izvještaj i onda zatražili od njega da ode dok o tome raspravljaju, ili bi raspravljali baš u njegovoj nazočnosti ("samo članovi Partije imaju pravo glasa") i donosili zaključke. Prema tim zaključcima sa partijskih sastanaka, Jakonov je uvijek imao krivo. Roitman ga je katkada čak i žalio. Ali drugog izlaza nije bilo. Sad se sve okrenulo drugačije. Progoneći Jakonova, "mladi" su izgubili iz vida činjenicu da su od njih pet četvorica Zidovi. A ovih je dana Jakonov neumorno izjavljivao sa svih platformi da je kozmopolitizam najopakiji neprijatelj socijalističke domovine. Jučer je, poslije ministarskog gnjeva, tog sudbonosnog dana za Mavrinski institut, zatvorenik Markušev predložio da se kombiniraju kliper i vocoder. Ta

je ideja vjerojatno bila potpuno besmislena, ali ministarstvu se mogla prikazati kao korjenita reforma. Zato je Jakonov naredio da se izrada vocodera smjesta prebaci u Sedmicu i naredio da se Prjančikov preseli s njom. U nazočnosti Sevastjanova, Roitman je nepromišljeno iznio nekoliko primjedbi i počeo se prepirati; na to ga je Jakonov zaštitnički, poput nekog posebno iskrenog prijatelja, potapšao po leđima: "Adame Venjaminoviču! Nemojte prisiljavati zamjenika ministra da vjeruje kako vi svoje lične interese stavljate iznad interesa Specijalnog tehničkog odjela." I u tome je bila tragedija njihove sadašnje situacije: udarali su te u lice, a ti ne smiješ zaplakati! Dave te usred bijela dana - i zahtijevaju da ustaneš i plješčeš! Odbilo je pet sati - pola nije čuo. Više mu se nije spavalo; osjećao se nekako sputan i u krevetu. Polako i pažljivo se izvukao ispod pokrivača i turio noge u papuče. Bez šuma se izmakao stolici koja mu se ispriječila na putu i prišao prozoru, razdvajajući svilene zavjese. Koliko je snijega napadalo! Iza dvorišta bio je najudaljeniji i najzabitniji kutak Neskuč-nog perivoja, strma padina prekrivena snijegom i obrasla svečanim bijelim borovima. Prozorska daska bila je sakrivena pahu-ljavim nanosom snijega, koji se prilijepio i uz prozorska stakla. Snijeg je gotovo prestao padati. Radijatori pod prozorom grijali su mu koljena. Još jedan razlog zbog kojeg ništa nije postigao u nauci u posljednjih nekoliko godina bili su neprestani sastanci i teret administracije. Svakog ponedjeljka bilo je političko predavanje, a svakog petka tehničke instrukcije; partijski sastanak dva puta mjesečno; sastanci partijske ćelije Instituta također dva puta mjesečno; dva ili tri puta mjesečno pozivali bi ga u ministarstvo; jedanput mjesečno bilo je specijalno savjetovanje o budnosti; svakog mjeseca morao je izraditi plan naučnog rada, a svaka tri mjeseca morao je poslati izvještaj o njegovom ispunjenju; zatim je zbog nečega svaka tri mjeseca morao pisati karakteristike za 408 svakog zatvorenika - što bi mu oduzimalo čitav dan. A uza sve to, njegovi podređeni prekidali su ga svakih pola sata s izdatni-cama; za svaki kondenzator veličine bombona, svaki metar žice i svaku elektronsku cijev moralo se tražiti potpis šefa laboratorija, inače ih ne bi mogli dobiti iz skladišta. Oh, kad bi se samo mogao osloboditi te birokracije i nesmiljene borbe za prvenstvo! Kad bi se bar sam mogao nagnuti nad dijagrame, uhvatiti željezo za lemljenje vlastitom rukom, sjesti pred zeleni prozorčić osciloskopa i pokušati uhvatiti neku krivulju - tada bi i on, poput Prjančikova, mogao bezbrižno pjevušiti bugi-vugi. Kako bi blaženo bilo imati trideset jednu godinu - bez težine tih epoleta koje tako tište, bez brige za vanjski izgled i poput dječaka sanjariti o tome da nešto izgradi. Rekao je sam sebi "poput dječaka", i zahvaljujući nekom hiru pamćenja sjetio se sebe kad je bio dječak, i u njegovom noćnom mozgu jedna duboko zakopana epizoda, već davno zaboravljena, izbila je nemilosrdno jasno na površinu. Dvanaestogodišnji Adam s crvenom pionirskom maramom, glasa uzdrhtalog od plemenitog gnjeva, stajao je pred glavnom skupštinom pionira u školi i zahtijevao da se iz pionirske organizacije i iz svih sovjetskih škola izbaci jedan agent klasnog neprijatelja. Mitka štitelman govorio je prije njega, a Miška Ljuksemburg poslije njega, i svi su oni optuživali svog saučenika Olega Rožde-stvenskog zbog antisemitizma, zbog pohađanja crkve i zbog stranog klasnog podrijetla, bacajući pri tom razorne poglede na uzdrhtalog dječaka kome se sudilo. Dvadesete godine približavale su se kraju, dječaci su u to doba još uvijek živjeli od politike, od zidnih novina, samoupravljanja i diskusija. Bio je to južnjački grad, i Židovi su sačinjavali gotovo polovicu te skupine. Premda su dječaci bili sinovi advokata, zubara, pa čak i sitnih trgovaca, svi su se s bjesomučnim uvjerenjem smatrali članovima proletarijata. Oleg - blijed, mršav, najbolji učenik u razredu - izbjegavao je svaki razgovor o politici, i u pionirsku je organizaciju ušao s očiglednim nedostatkom

oduševljenja. Mladi entuzijasti odmah su naslutili u njemu neki strani elemenat. Motrili su ga i vrebali. Jednog je dana Oleg rekao: "Svaki čovjek ima pravo da kaže sve što misli." štitelman je skočio: "Kako to misliš sve? Nikola me nazvao "čifutskom njuškom" - je li i to u redu?" "Da kaže?" Oleg je istegao svoj tanki vratić i nije htio popustiti. "Svatko ima pravo da kaže što god želi." Optužba protiv Olega je bila na putu. Našli su se prijatelji koji će ga prokazati: šurik Burikov i šurik Vorožbit; oni su vidjeli optuženog kako ulazi u crkvu s majkom, i kako je jednog dana došao u školu s križićem oko vrata. Održavali su se sastanci, sjednice đačkih odbora, organizacionih odbora, pionirske smotre, pionirske parade; i svuda su ti dvanaestogodišnji Robespierrei optuživali pred učeničkim masama tog antisemita i trgovca opijumom religije, koji dva tjedna od straha uopće nije jeo i krio od svoje obitelji da je već izbačen iz pionirske organizacije, te da će uskoro biti izbačen iz škole. 409 Adam Roitman nije bio začetnik tog procesa; bio je uvučen u to. Ali čak i sad mu je krv navrla u obraze od stida. Krug zlodjela, krug zlodjela! I nema načina da se razbije taj zatvoreni prsten. Nema izlaza. Jednako kao što nema izlaza iz sukoba s Jakonovom. Odakle bi čovjek morao početi ispravljati svijet - od drugih? Ili od sama sebe? Osjetio je onu težinu u glavi i prazninu u grudima, koja je neminovni znak da će čovjek ubrzo zaspati. Prišao je krevetu i tiho legao pod pokrivač. Morao je još malo spavati prije nego sat odbije šest. Ujutro će nastaviti s fonoskopijom! To je bio njegov glavni tajni adut! U slučaju uspjeha, taj bi pothvat čak mogao prerasti u posebni naučni... 410 69 PONEDJELJAK U ZORU Buđenje je u šaraški bilo u sedam sati. Ali u ponedjeljak, još mnogo prije buđenja, stražar je ušao u sobu gdje su stanovali radnici i prodrmao podvornika. Spiridon je frknuo nosom, probudio se i pogledao stražara u svjetlu modre žarulje. "Obuci se, Jegorov. Treba te poručnik", reče stražar tiho. Ali Spiridon je ležao otvorenih očiju, ne mičući se. "Čuješ li? Rekao sam ti da te poručnik treba?" "Zašto? Posrao se u gaće?" upita Spiridon još uvijek se ne mičući. "Ustani, ustani", navaljivao je stražar. "Ne znam zašto." "Ah!" Spiridon se teško protegne, stavi dlakave crvene ruke iza glave i zijevne. "Jednom dođe i dan kad više ne možeš ustati. Je li kasno?" "Skoro će šest." "Još nije ni šest? Dobro, idi, razumijem." I dalje je ležao. Stražar ga iskosa pogleda i iziđe. Napola u modrom svjetlu, napola u sjeni gornjeg ležaja, Spiridon je nepomično ležao na jastuku s rukama iza glave. Bilo mu je žao što nije završio svoj san. Vozio se kolima pretovarenim suhim granjem (a pod suhim granjem bilo je i nekoliko balvana koje je sakrio pred šumarom); kao da je išao iz svoje šume u svoje selo, ali nekim nepoznatim putom. Ipak, premda je put bio nepoznat, Spiridon je vidio na njemu svaku pojedinost sa svoja dva oka (oba kao da su u

snu bila zdrava): natečeno korijenje preko ceste, stabla rascijepljena gromom, borovu šumu i duboki pijesak u koji su upadali kotači. Spiridon je u snu osjećao sve rane jesenske mirise šume i željno ih udisao. željno ih je udisao, jer je u svom snu jasno pamtio da je zek, da mu je kazna deset godina više pet, da je pobjegao iz šaraške, te da ga sada već zacijelo traže, i da mora požuriti da ovaj ogrjev odveze ženi i kćeri prije nego za njim pošalju pse. 411 ! Ali najveća radost u njegovom snu bio je konj, i to ne bilo koji konj, već najmiliji od svih koje je ikad imao, trogodišnja kobila Grivna, prvi konj koga je kupio za svoj posjed poslije građanskog rata. Bila je posve siva; sivilo je imalo neki ujednačeni crvenkasti odsjaj, pa su je zvali "ružičastom". S Grivninom pomoći uspio se postaviti na noge, i ona je bila upregnuta kad je potajno odveo na vjenčanje svoju Marfu Ustinovnu. I sad je Spiridon vozio, i sav sretan se čudio što je Grivna još uvijek živa i još uvijek mlada, i što još uvijek vuče teret uzbrdo i kroz pijesak, a da je ne mora udarati bičem. Grivnina pamet vidjela se u njenim dugim, sivim osjetljivim ušima; malim pokretima tih ušiju ona je znala reći svom gospodaru da je shvatila što on od nje traži i da će ga poslušati. Grivnu bi uvrijedilo da joj čak izdaleka pokaže bič. Kad je vozio s Grivnom, Spiridon nije nikad sa sobom uzimao bič. Bilo mu je tako drago što je Grivna mlada i što će vjerojatno dočekati da mu kazna završi, da se u snu htio spustiti na zemlju i poljubiti joj nos. Ali na padini iznad potoka Spiridon je iznenada primijetio da su mu kola loše natovarena i da grane kližu, te bi mogle pasti s kola. I baš u tom trenutku snažan udarac bacio ga je s kola na zemlju - bio je to stražar koji ga je probudio. Spiridon je ležao i sjećao se ne samo Grivne, već desetaka konja s kojima je vozio i radio, i od kojih mu se svaki usjekao u pamćenje kao živo biće. Sjećao se i tisuća drugih konja koje je viđao, i žalio je što su ti prvi sluge čovjeka iskorijenjeni bez ikakva razloga, što su neki uginuli od gladi, drugi od napora, dok su neke prodali Tatarima za meso. Spiridon je mogao shvatiti razumne odluke. Ali bilo je nemoguće shvatiti zašto su uništili konje. Tvrdili su da će ih nadomjestiti traktori, ali zapravo je čitav posao pao na leđa žena. A zar su posrijedi bili samo konji? Nije li sam Spiridon sjekao voćnjake na seljačkim posjedima tako da ljudima ne preostane ništa da izgube, pa da se lakše pokore okupljanju u gomilu? "Jegorov!" poviče stražar glasno na vratima, probudivši još dva zeka. "Idem već, majku mu božju!" odgovori brzo Spiridon, spu-stivši bose noge na pod. Pošao je do radijatora da uzme osušene obojke. Vrata su se zatvorila za stražarom. Njegov susjed, kovač, upita: "Kamo ćeš, Spiridone?" "Gospoda zovu. Valja odraditi svoj kruh", reče podvornik bijesno. U svojoj kući Spiridon je bio seljak koji se nije izležavao, ali u zatvoru nikako nije volio ustajati u mraku. Ustajati prije zore sa štapom nad glavom najgore je od svega u životu zatvorenika. U SevUrallagu dizali su ih u pet. U šaraški moglo se malo i popustiti. Pošto je ovio rubove svojih podstavljenih pamučnih hlača oko cipela i vezao preko njih visoke gamaše nalik na vojničke, Spiridon se uvukao u modru kožu kombinezona, navukao crni radnički kaput i krznenu kapu s naušnjacima, stegao izlizani platneni 412 pojas i izišao. Pustili su ga kroz zakračunata vrata zatvora, ali dalje ga više nitko nije pratio. Spiridon je išao podzemnim hodnikom, vukući potkovane cipele po betonskom podu, i popeo se ljestvama u dvorište.

Ništa ne videći u snježnoj polutami, Spiridon je pod nogama nepogrešivo osjetio da je napadalo oko pola metra snijega. Znači da je snježilo čitavu noć, i da je snijeg bio gust. Gazeći kroz snijeg pošao je prema svjetlu na vratima uprave. U tom je trenutku dežurni, poručnik sa strahovitim brkovima, izišao na prag. Pošto je otišao od medicinske sestre i utvrdio da je sve u neredu, da je napadalo mnogo snijega, pozvao je podvornika. Zakačivši ruke o pojas, poručnik reče: "Hajde, Jegorov, hajde! Očisti od glavnog ulaza do stražarnice i od uprave do kuhinje. Počisti i dvorište za šetnju. Požuri!" "Ako stalno žuriš, ništa ti neće ostati", promrmlja Spiridon odlazeći kroz svježi snijeg da uzme lopatu. "što? Što si rekao?" upita poručnik prijeteći. Spiridon se osvrne. "Rekao sam "jawohl", šefe, "jawohl"!" (I Nijemci su mu svašta govorili, a Spiridon bi im samo rekao "javvohl".) "Reci im neka mi spreme krumpira u kuhinji." "Dobro, požuri!" Spiridon se uvijek vladao razumno i nije se svađao s pretpostavljenima. Ali danas je bio vrlo ogorčen - zato što je bio ponedjeljak ujutro, zato što je morao opet raditi a da ni oči nije protrljao, zato što je osjećao da je u blizini pismo od kuće i što je predosjećao neku nesreću u vezi s njim. Ogorčenje čitavog njegovog pedesetogodišnjeg povlačenja po zemlji sakupilo se u bolnu ranu u grudima. Snijeg više nije padao. Lipe su stajale nepomično. Bile su bijele, ne od jučerašnjeg mraza, već od svježeg snijega. Po mračnom nebu i tišini Spiridcn je sudio da ovaj snijeg neće dugo potrajati. Spiridon se namrgođen bacio na posao, ali poslije prvih pedeset zamaha lopatom, pošlo mu je glatko, pa čak i veselo. I on i njegova žena bili su od onog soja ljudi koji nalaze olakšanje od svega što im tereti dušu u radu. I bilo bi im lakše. Spiridon je započeo posao ne onako kako su mu naredili, očistivši stazu od stražarnice do uprave, već po vlastitom nahođenju: prvo puteljak do kuhinje, a zatim kružni puteljak na prostoru za šetnju, tri lopate u širinu, za svoju braću zekove. U međuvremenu misli su mu bile zaokupljene kćerkom. Njegova žena i on već su proživjeli svoje. Njegovi sinovi, premda su i oni bili iza bodljikave žice, ipak su bili muškarci, što je čovjeku teži život dok je mlad, bit će mu lakše kasnije. Ali šta će biti s kćeri? Premda Spiridon ništa nije vidio na jedno oko, a na drugo samo djelomično, obišao je čitavo dvorište za šetnju u savršenom ovalu. Nije bilo posve svijetlo, tek sedam sati, kad su se prvi ljubitelji svježeg zraka, Potapov i Horobrov, koji su ustali i umili se prije buđenja, uspeli ljestvicama u dvorište. Zrak je bio racioniran i veoma vrijedan. 413 ¦i "Što se dogodilo, Daniliču?" upita Horobrov, podižući ovratnik iznošenog crnog civilflog kaputa u kojem su ga uhapsili. "Zar uopće nisi legao?" "Zar bi ti gadovi pustili čovjeka da spava?" reče Spiridon. Ali njegovo rano jutarnje bjesnilo je nestalo. Za vrijeme tog sata šutljivog posla sve su ga mračne misli o njegovim tamničarima napustile, i ostala mu je samo jasna odlučnost čovjeka naviklog na patnje. Spiridon je u duši, ne oblikujući to u sebi riječima, zaključio da će, ako mu je kćerka na bilo koji način pogriješila, njoj samoj biti najteže, pa joj mora odgovoriti nježno, a ne proklinjati je. Ali čak i ta najvažnija misao o kćeri, koja se na njega spustila iz nepomičnih lipa prije zore, bila je sad potisnuta sitnim problemima dana: dvije daske bile

su zakopane negdje pod snijegom; metlu je valjalo bolje nasaditi na držak. Osim toga morao je očistiti put do stražarnice za osobna kola i za slobodne suradnike. Spiridon je prebacio lopatu na rame, obišao zgradu šaraške i nestao. Sologdin je izišao da cijepa drva, lagan, vitak, bezbrižno prebacivši podstavljeni kaput preko ramena, koja su tako dobro podnosila hladnoću. Poslije jučerašnje besmislene svađe s Rubinom i svih uvredljivih optužbi, po prvi put u dvije godine u šaraški spavao je loše, i sad je tražio zraka, usamljenosti i prostora da razmisli o svemu. Balvani su bili ispiljeni; valjalo ih je samo iscijepati. Potapov je polako šetao s Horobrovom, izbacujući malo u hodu ranjenu nogu. Nosio je šinjel crvenoarmejca, koji su mu dali kod zauzimanja Berlina, kad su ga na tenku poslali u prve redove. (Bio je oficir dok ga nisu zarobili, ali među ratnim zarobljenicima nisu priznavali oficirske činove.) Horobrov je tek ustao i umio se, ali njegov živi duh već je bio budan. Riječi koje su provaljivale iz njega kao da su u zraku opisivale neki besciljni luk i vraćale se poput bumeranga da ga razdiru: "Sjećaš li se kako smo nekad davno čitali da fordovski sistem rada na vrpci pretvara čovjeka u stroj, da je takav rad najnečo-vječniji oblik kapitalističkog izrabljivanja? Ali prošlo je petnaest godina i sada mi pozdravljamo isti taj rad na vrpci, koju smo prekrstili u "tekuću vrpcu" kao najbolji i najnoviji oblik proizvodnje. Sad bismo trebali provesti još jedno pokrštenje čitave Rusije - Staljin bi to već znao povezati s ateizmom." Potapov je ujutro uvijek bio sjetan. Bilo je to jedino vrijeme kad je mogao razmišljati o svom upropaštenom životu, o sinu koji raste bez njega, o ženi koja vene bez njega. Kasnije bi ga tokom dana zaokupio posao te više ne bi bilo vremena za razmišljanje. Potapov je osjetio previše nezadovoljstva u riječima Horo-brova, a to također može dovesti do zabluda. Stoga je dalje hodao šutke, nespretno izbacujući ranjenu nogu i trudio se da diše dublje i pravilnije. Nekoliko su puta obišli isti krug. 414 Pridružili su im se i ostali, šetali su sami, po dvoje ili po troje. Iz različitih razloga skrivajući svoje razgovore, trudili su se da jedan drugome ne prilaze previše blizu ni da se bez potrebe sustižu. Tek je svitalo. Prekriveno snježnim oblacima, nebo je kasnilo s jutarnjim sjajem. Svjetiljke su još uvijek bacale žute krugove na snijeg. U zraku se osjećala ona svježina, koja uvijek dolazi s tek napadalim snijegom. Nije škripao pod nogama, već se tiho slijegao. Visok i uspravan, s pustenim šeširom na glavi (on nikad još nije bio u logoru) Kondrašev-Ivanov šetao je sa svojim susjedom iz spavaonice, sićušnim Gerasimovičem. Gerasimovič, koji je nosio kapu sa štitnikom, nije Kondraševu sezao ni do ramena. Gerasimovič, potišten posjetom, preležao je čitavu nedjelju u kreveru kao bolesnik. Potresao ga je plač njegove žene na rastanku. Ovoga jutra sakupio je svu svoju snagu da iziđe na šetnju. Dobro umotan, a ipak dršćući od zime, htio se odmah vratiti u zatvor. Ali naletio je na Kondrašev-Ivanova, pošao da s njim obiđe jedan krug - i završio u pravoj šetnji. "Što? Vi niste čuli za Pavela Dmitrijeviča Korina?" pitao je Kondrašev-Ivanov zaprepašteno, kao da je za njega čulo svako đače. "Oh! On ima - kažu, premda je nitko nije vidio - jednu prekrasnu sliku koja se zove "Rusija koja nestaje"! Neki kažu da je duga šest metara, neki dvanaest. I na toj slici..." Počelo se polako daniti. Stražar je prošao dvorištem vičući da je šetnja završena. Vraćajući se kroz podzemni hodnik, osvježeni zekovi sreli su sumornog, bradatog,

blijedog, iscrpljenog Rubina koji im je žurio u susret. Ne samo da je prespavao cijepanje drva (u svakom slučaju bilo bi nezamislivo da je pošao cijepati poslije svađe sa Sologdinom) već je propustio i jutarnju šetnju. Poslije kratkog drogiranog sna, čitavo ma je tijelo bilo teško i bešćutno. Osjećao je također nedostatak kisika, nepoznat onima koji mogu udisati svježi zrak kad god zažele. Pokušao je upasti u dvorište samo da udahne zraka i zgrabi šaku snijega da se protrlja. Ali stražar na vrhu stepenica nije ga htio pustiti u dvorište. Rubin je stajao u betonskoj jami na dnu stepenica, kamo je napadalo malo snijega i osjećao se svježi zrak. Tu je dolje tri puta polako podigao ruke, duboko dišući, zatim je uzeo malo snijega, protrljao njime lice i vratio se u zatvor. I Spiridon je energično ušao, pošto je očistio put za automobile od ulaza do stražarnice. U upravi zatvora, dva poručnika - jedan s četvrtastim brkovima, koji je završavao dežurstvo i novi dežurni, Žvakun - proučavali su naredbe koje je ostavio major Mišin. Poručnik Žvakun bio je nedokučiv tip, grubih, krupnih crta lica. Za vrijeme rata služio je s činom nadstražara kao "izvršilac kazne pri vojnom sudu" divizije, i u tom je svojstvu radio za vrijeme čitavog boravka u vojsci. Bio je veoma privržen svom položaju u specijalnom zatvoru i budući da nije bio suviše pismen, uvijek je Mišinove naredbe čitao dva puta da ne bi što propustio. 415 U deset do devet prošli su sobama da kontroliraju i pročitaju proglas, kako im je bilo naloženo: "U toku naredna tri dana svi zatvorenici imaju majoru Mi-šinu predati popis svojih najbližih rođaka, kako slijedi: prezime, ime, očevo ime, srodstvo, mjesto rada i kućna adresa. Bliskim se srodnicima smatraju: majka, otac, žena u registriranom braku, sinovi i kćeri iz registriranog braka. Svi ostali - braća, sestre, tetke, bratučedi, unučad, djedovi i bake - ne smatraju se bliskim rođacima. Od prvog siječnja prepiska i posjete bit će dopuštene samo s bliskim rođacima koje je zatvorenik naveo. Osim toga, od prvog siječnja, veličina mjesečnog pisma ograničuje se samo na jednu složenu stranicu iz bilježnice." To je bilo tako strašno i tako neumoljivo da mozak to nije mogao shvatiti. Zato isprva nije bilo, ni očaja ni pobune; samo nekoliko prezirnih povika slijedilo je Zvakuna: "Sretna Nova godina!" "Mnogo sreće!" "Hu, hu!" "Prokazujte svoje rođake!" "Zar to ne mogu sami pronaći?" "Zašto ne odrede koje veličine moraju biti slova, koja vrst slova?" Zvakun je prebrojavao zatvorenike i istovremeno nastojao upamtiti tko što izvikuje, da bi kasnije rekao majoru. Zatvorenici su i tako uvijek bili nezadovoljni, činio im ti dobro ili zlo... Zekovi su potišteni otišli na posao. Čak i oni koji su dugo vremena bili u zatvoru bili su zapanjeni okrutnošću te nove mjere. Ta je okrutnost bila dvosjekla. S jedne strane značila je da se tanku nit veze sa ženom, djetetom ili roditeljem može održavati samo pod cijenu policijske denuncijacije. Napokon, mnogi na slobodi još uvijek su uspijevali sakriti činjenicu da imaju rođake iza rešetaka, i samo ta tajnost štitila im je

posao i stan. S druge strane, značilo je da neregistrirane žene i djeca moraju biti odsječeni od svakog kontakta - pa i braća, sestre i prvi rođaci. Ali poslije rata, poslije bombardiranja, evakuacije, gladi, mnogi zekovi nisu ni imali drugih rođaka. A zato što se ljudima ne daju pripremiti za hapšenje - prije hapšenja se ne ispovijeda, ne pričešćuje i ne sređuje račune sa životom - mnoga je odana djevojka ostala bez crnog žiga matičnog ureda u svom pasošu; sad su te vjerne djevojke morale postati stranci... Čak i oni koji su obično nestrpljivo čekali da odu na posao bili su neutješni. Kad je zazvonilo zekovi su izlazili polako, obješenih ruku, tiskali su se kroz hodnike, pušili i razgovarali. Sjedajući za radne stolove ponovno su pušili i nastavili razgovarati, i ponajviše ih je zaokupljalo pitanje: zar je moguće da informacije o njihovim rođacima nisu već sakupljene i unesene u centralnu kartoteku? Novi i naivni sumnjali su u to. Ali stari okorjeli zekovi odlučno su stresali glavom: oni su tumačili da je kartoteka u 416 neredu, da iza crnih kožnatih vrata često "ne love miševe" - ne sabiru podatke iz bezbrojnih upitnika; zatvorski službenici ne unose pravovremeno nove podatke iz knjiga u koje se upisuju posjete i paketi, te je stoga popis koji su zahtijevali Klimentjev i Mišin najsigurniji smrtni udarac koji je čovjek mogao zadati svojim rođacima. Tako su razgovarali zekovi, i nitko nije htio raditi. Ali posljednji tjedan godine počeo je baš toga jutra i, prema planovima institutske uprave, valjalo je junački uprijeti da bi se ispunio plan za 1949, i plan za prosinac, kao i da bi se izradio i prihvatio godišnji plan za 1950, četvrtgodišnji plan od siječnja do ožujka, i plan za prvih deset dana siječnja. Sve u vezi s papirom morala je obaviti administracija; sve u vezi s radom morali su obaviti zekovi. Zato je oduševljenje zatvorenika danas bilo posebno važno. Uprava instituta nije ništa znala o razornom jutarnjem proglasu, koji je uprava zatvora sastavila u skladu sa svojim godišnjim planom. Nitko nije mogao optužiti Ministarstvo državne sigurnosti da se pridržava evanđelja. Ali jedna je biblijska crta ostala: desnica nije znala što radi ljevica. Major Roitman, kome na svježem obrijanom licu više nije bilo ni traga noćne tjeskobe, okupio je sve zekove i slobodne suradnike akustičkog laboratorija da im iznese program. Na dugačkom, inteligentnom licu Roitmanove su usne bile ispupčene kao u crnca. Preko vojničke bluze, poprijeko preko mršavih grudi, nosio je remen koji mu nije bio potreban i koji mu nikako nije pristajao. Htio je ohrabriti i sebe i uliti energiju svojim podređenima, ali dah neuspjeha već je ispunio prostor pod lukovima: bez instalacije vocodera, koji su preselili, sredina sobe izgledala je prazna i napuštena. Prjančikov, dragulj krune akustike, nije više bio ovdje; nije bilo ni Rubina, koji se zaključao sa Smolosidovom u trećem katu; napokon, i sam Roitman je žurio da ovo obavi i pođe gore. Nije bilo ni Simočke; doći će u službu tek poslije ručka, jer je nekoga zamjenjivala. Da je bar ne bude, pomislio je Neržin; u ovom trenutku to je bilo jedino olakšanje. Ne bi joj morao ništa tumačiti znakovima i pismenim porukama. Sjedeći u krugu, Neržin se naslonio na pojastučeni naslon stolice oslonivši se nogama o donju prečku druge stolice. Većim dijelom gledao je kroz prozor. Vani se podigao vlažan zapadnjak i oblačno nebo bilo je olovne boje. Snijeg, koji je napadao, počeo se raspadati i otapati. Još jedno besmisleno, trulo otapanje! Neržin je sjedio opušten, neispavan, i bore su mu se oštro ocrtavale u sivom svjetlu, dok su se uglovi usana objesili. Obuzeo ga je onaj poznati osjećaj ponedjeljka ujutro, koji znaju mnogi zatvorenici, kad čovjek kao da nema snage ni da se kreće ni da živi. Suzivši oči zurio je, ništa ne videći, u tamnu ogradu i stra-žarsku kulu na kojoj je stajao stražar, tačno nasuprot njegovom prozoru. 27 U prvom krugu

417 i*1 i1" što je jedna posjeta godišnje? Tek jučer je imao posjetu. Tada se činilo da je najhitnije, najnužnije bilo rečeno. A sada, danas... Kad bi sada mogao s njom govoriti? Pisati joj? Kako bi joj o tome mogao pisati? Da je nekako pokuša pronaći na poslu? Poslije jučerašnjeg razgovora bilo je jasno da se to ne smije. Kako joj je mogao objasniti da ne može o njoj davati informacije, dakle, da moraju obustaviti dopisivanje? Sama adresa na omotnici već bi bila denuncijacija. A da joj naprosto ništa ne piše? Ali što će ona pomisliti? Tek jučer još sam se smiješio; od danas, ušutjet ću zauvijek? Osjećaj da je uhvaćen u škripac - ne u nekakav pjesnički, figurativni škripac, već u golemi kovački škrip sa zupcima, sa čeljustima koje će stegnuti vrat čovjeku - osjećaj da se oko njega steže taj škrip, oduzeo je Neržinu dah. Bilo je nemoguće pronaći izlaz! Svaki je put bio jednako koban. Uljudan i kratkovidan, Roitman je zirkao kroz anastigmatične naočale blagim očima i govorio o planovima, planovima, planovima, glasom koji nije bio glas rukovodioca, već se u njemu osjećao nagovještaj umora i predaje. Međutim, sijao je sjeme na kameno tlo. 418 70 BURE U DVORIŠTU Toga ponedjeljka ujutro održavao se sastanak i u konstruk-cionom uredu. Slobodni suradnici i zekovi sjedili su zajedno za nekoliko stolova. Premda je soba bila na gornjem katu i prozori su gledali na jug, sivo jutro davalo je malo svjetla, i tu i tamo na crtaćim daskama bile su upaljene električne svjetiljke. Potpukovnik, šef ureda, ne ustajući sa stolice dosta je nevoljko govorio o ispunjenju plana, o novim planovima i o socijalističkim obavezama koje ih očekuju. Kazao je, premda to ni sam nije vjerovao, da će do kraja godine dovršiti tehničko rješenje projekta aparata za apsolutno šifriranje. Formulirao je svoje izjave tako da je svojim konstruktorima ostavio neki izlaz. Sologdin je sjedio u posljednjem redu i zurio preko ostalih u zid. Pogled mu je bio jasan, lice glatko i svježe i bilo je nemoguće pretpostaviti da sada o nečemu misli, ili da ga nešto muči. Čovjek bi prije pomislio da se koristio ovim sastankom za odmor. Ali on je, naprotiv, intenzivno razmišljao. Preostalo mu je nekoliko sati, ili možda nekoliko minuta, nije tačno znao koliko, a morao je nepogrešivo riješiti problem čitavog svog života. Čitavog jutra dok je cijepao drva nije upamtio nijednog panja i nijednog udarca sjekirom - neprestano je razmišljao. I kao što se u optičkim instrumentima okreću izorusena ogledala, te njihove različite plohe naizmjence hvataju i odražavaju zrake svjetla, tako su se u njemu čitavo ovo vrijeme, na osovinama koje se nisu križale i koje nisu bile paralelne, okretale i svjetlucale munje misli. S ironičnim je smiješkom saslušao jutarnji proglas. Već je davno predvidio takvu mjeru. On se prvi na nju pripremio: sam je prekinuo dopisivanje. Proglas je samo potvrdio njegovo mišljenje da će zatvorski režim postati još strožiji, te da će se put natrag u slobodu, koji nazivaju "krajem kazne", potpuno zatvoriti. Najviše ogorčenosti i žaljenja izazvao je onaj nesretan obrat prepirke s Rubinom, i činjenica da je Rubin, izgleda, preuzeo 419 pravo da sudi o njegovim postupcima. On je mogao prekrižiti Leva Rubina na svom

popisu prijatelja i nastojati da ga zaboravi, ali nije mogao zaboraviti izazov koji mu je dobacio. Taj je ostao; pekao je kao rana. Sastanak je završio i svi su pošli na svoja mjesta. Larisin je stol bio prazan. Dobila je slobodan dan u zamjenu za nedjelju koju je provela na poslu. I to je bilo dobro. Kao i uvijek, žena osvojena jučer, danas bi bila samo na putu. Ustavši, Sologdin je skinuo stari prljavi komad papira sa svoje crtaće daske, i pod njim se pojavilo srce aparata za šifriranje. Naslonivši se na stolac dugo je vremena stajao pred crtežom. Što je dulje proučavao i upijao svoj izum, to se više smirivao. Ogledala u njemu stala su se vrtjeti sve polaganije. Osovine svjetla počele su teći paralelno jedna uz drugu. Po jedna crtačica, kao što su pravila zahtijevala, jedanput je tjedno obilazila konstruktore i skupljala stare, nepotrebne papire koje je valjalo uništiti. Papire se nije smjelo poderati i baciti u košaru za papir; moralo ih se prebrojati, zbroj unijeti u poseban spis i onda ih spaliti u dvorištu. Sologdin je izvukao debelu mekanu olovku i kao slučajno povukao nekoliko crta preko svog crteža; zatim ga je zaprljao i razmazao. Izvadivši čavliće skinuo ga je s daske, stavio komad prljavog papira preko njega, a još jedan podmetnuo, sve ih smotao zajedno i predao ih crtačici. >Izvolite, tri papira." Tada je sjeo, otvorio neki priručnik i gledao što će se dogoditi s njegovim crtežom. Dvije crtačice su prebrojile što su sakupile i pisale izvještaj. Sologdin je gledao neće li koji konstruktor pregledati odbačene papire. Nitko se nije ni približio ženi koja je uzela papire od njega. To je bila puka nemarnost sa strane Šiškina-Miškina: imali su previše povjerenja! Zašto nisu u kenstrukcionom uredu osnovali službu sigurnosti konstrukcionog ureda, koja bi pregledavala sve crteže koje ured uništava? Nije kome imao ispripovijedati svoju duhovitost, i Sologdin se sam sebi nasmiješio ispod brkova. Napokon, smotavši sve nepotrebne papire u nekoliko svitaka, žene su izišle, pošto su od jednog pušaČa uzele kutiju šibica. Sologdin je izvlačio ritmične crte na komadu papira, brojeći sekunde: sad mora da silaze stepenicama... sad oblače kapute ... sad bi morale izići u dvorište. Stajao je iza svoje podignute crtaće daske tako da ga gotovo nitko u sobi nije mogao vidjeti; ali on je vidio dvorište, onaj dio na kojem je stajalo čađavo željezno bure od koga je jutros dovitljivi Spiridon lopatom pročistio stazu. Izgleda da se snijeg slegao i obje su žene u čizmama lako došle do bureta. Ali dugo im je vremena trebalo da upale prvi papir. Palile su šibicu za šibicom, zatim nekoliko šibica odjednom, ali - sad ih je vjetar gasio, sad su se šibice lomile, sad je upaljeni sumpor 420 odskočio na žene te su ga preplašeno otresale sa sebe. Onda je u kutiji ostalo vrlo malo šibica, i činilo se da će se morati vratiti po nove. Vrijeme se polako vuklo - Sologdina bi svakog trenutka mogli pozvati Jakonovu. Ali žene su nešto viknule, mahnule rukama i Spiridon im je prišao, u krznenoj kapi s velikim naušnjacima, noseći metlu. Skinuo je kapu da je ne oprži, spustio je na snijeg kraj sebe, turio komad papira i svoju crvenokosu glavu u bure, čeprkao malo po njemu, izvukao glavu - i

komad papira bio je već crven. Upalio se i planuo; Spiridon ga je ostavio u buretu i počeo unutra brzo bacati sav drugi papir. Plamenovi su suknuli iz bureta i papir je izgorio, savijajući se i pocrnjevši. Baš u tom trenutku netko je za stolom šefa u konstrukcionom uredu viknuo Sologdinovo ime. Potpukovnik je želio s njim razgovarati. Netko se iz laboratorija za filtriranje žalio da nisu još dobili naručeni nacrt za dva podupirača. Potpukovnik nije bio grub čovjek. Rekao je samo, naboravši čelo: "Slušajte, Dmitrij Aleksandrovič, pa što je na tome tako komplicirano? Naručeno je već u četvrtak." Sologdin se uspravio. "Oprostite, upravo dovršavam. Bit će gotovo za jedan sat." Nije ga još ni započeo, ali nije mogao priznati da će mu za čitav posao trebati svega jedan sat. 421 71 NJEGOVO LJUBLJENO ZVANJE Operativni sektor čeke (državna sigurnost i kontrašpijunaža) bio je u Mavrinu podijeljen između majora Mišina, zatvorskog "kuma", i majora šikina, institutskog "kuma". Budući da su djelovali u različitim odjelima i primali plaću od različitih blagajnika, među njima nije postojala konkurencija. Ipak ih je neka tromost sprečavala da zajedno rade; uredi su im bili u različitim zgradama i na različitim katovima; o poslovima državne sigurnosti i kontrašpijunaže nije se moglo raspravljati na telefonu, a budući da su bili ravni po činu, i jedan i drugi držali su da bi se ponizili kad bi otišli jedan drugome u posjetu, da bi to bila neka vrst dodvoravanja. I tako su radili jedan noću, drugi danju, ne sastajući se katkada mjesecima, premda su obojica u svojim tromjesečnim izvještajima naglašavali potrebu najveće povezanosti u radu državne sigurnosti i kontrašpijunaže u Mavrinu. Kad je jednom čitao neki članak u Pravdi, majoru šikinu upao je u oči naslov: "Ljubljeno zvanje". U članku se govorilo o nekom agitatoru, koji je više od svega na svijetu volio drugima nešto objašnjavati: radnicima je objašnjavao značaj povećane proizvodnje, vojnicima potrebu da se žrtvuju, biračima pravilnost politike komunističkog i nepartijskog bloka. Šikinu se dopao taj naslov. Zaključio je da se ni on nije prevario kad je odabrao svoj životni poziv. Nikad ga nije privlačilo ni jedno drugo zvanje; volio je svoje, a ono je voljelo njega. U svoje vrijeme šikin je završio školu GPU-a, a zatim pošao na tečaj za usavršavanje isljednika i istražitelja; ali vrlo je malo vremena proveo radeći kao isljednik, te se stoga nije ni mogao tako zvati. Radio je kao član službe sigurnosti u transportnom odjelu GPU-a; za vrijeme rata bio je na čelu vojnog odsjeka za cenzuru; zatim je bio u komisiji za repatrijaciju; zatim u logoru za provjeravanje i klasifikaciju; zatim specijalni instruktor za metode deportacije Grka iz Kubana u Kazahstan; i napokon, oficir službe sigurnosti Mavrinskog naučnog instituta. 422 Šikinovo zvanje imalo je mnogo pozitivnih strana. Prije svega, poslije građanskog rata prestalo je biti opasno. U svakoj operaciji snage na njegovoj strani bile su uvijek premoćne - dva ili tri naoružana čovjeka protiv jednog nenaoružanog, neobaviještenog neprijatelja koji se često tek budio. Osim toga, bilo je vrlo dobro plaćeno, osiguravalo je pravo na najbolje specijalne centre za raspodjelu, na najbolje stanove, oduzete ljudima koji su bili osuđeni, na mirovine veće od onih koje su dobivali vojni službenici, i na liječenje u prvorazrednim sanatorijima. Čovjek se nije morao iscrpiti na poslu; nije bilo nikakvih proizvodnih normi.

Istina, prijatelji su govorili Šikinu da su trideset sedme i četrdeset pete namještenike službe sigurnosti gonili kao konje, ali Sikin osobno nikad nije zapao u takvu situaciju i nije to mogao povjerovati. U dobra vremena čovjek je mogao mjesecima drijemati za pisaćim stolom. Taj posao se odlikovao sporošću. Prirodno sporo vladanje svakog dobro uhranjenog čovjeka spojilo se sa sporošću metode, kojoj je bio cilj da djeluje na dušu zatvorenika i izvuče priznanje - polako šiljenje olovke, odabiranje pera, izvlačenje papira, strpljivo bilježenje svih mogućih birokratskih gluposti i nevažnih podataka. Ta proračunata sporost bila je odlična za živce i pridonosila je dugom životu. šikinu nije ništa manje bio drag sistem na kojem se zasnivao njegov posao. On se sastojao uglavnom od bilježenja podataka, potpunog, sveobuhvatnog bilježenja podataka. Nikakav razgovor nije mogao završiti naprosto kao razgovor; morao je završiti pisanjem denuncijacije ili potpisivanjem izjave, ili pristanka - da neće lažno svjedočiti, da neće otkrivati tajne, da neće napuštati područje, da će prikupljati informacije ili donositi informacije. Posebno se zahtijevala ona strpljiva pažnja i ona urednost, kojom se odlikovao šikinov karakter, da među papirima ne zavlada zbrka, da budu sređeni, složeni u kartoteku i da svaki podatak koji se traži bude uvijek pri ruci. (Kao oficir, šikin nije sam mogao obavljati fizički posao ulaganja u kartoteku; to je radila honorarna asistentica, mršava, nespretna djevojka lošeg vida sa posebnom karakteristikom službe sigurnosti, koja je specijalno u tu svrhu preuzeta iz tajništva.) Iznad svega, šikin je volio posao državne sigurnosti i kontra-špijunaže zato što je davao vlast nad ljudima, osjećaj da je svemoguć i što ga je okruživao tajnovitošću. šikinu je laskalo ono poštovanje, ona strepnja koju je susretao čak i kod suradnika koji su također bili čekisti, premda ne "operativni" čekisti. Svi su oni - uključivši i pukovnika inženjera Jakonova - morali onog trenutka kad je to Šikin zahtijevao, predati izvještaj o svojem djelovanju, šikin, s druge strane, nije nikome od njih ni o čemu morao polagati računa. Kad bi se, tamnoputa lica, kratko podšišane sive kose, držeći veliku aktovku pod rukom penjao širokim stepenicama zastrtim sagom, a djevojke - poručnici MGB-a - mu se bojažljivo uklanjale s puta i žurile se da ga prve pozdrave, Šikin je ponosno osjećao svoju vrijednost. 423 I I li Da je itko šikinu rekao (ali njemu to nitko nikad nije govorio) da izaziva mržnju, da muči druge ljude, on bi bio iskreno povrijeđen. Za njega mučenje ljudi nije nikada bilo zadovoljstvo, niti cilj samo po sebi. Istina, postojali su takvi ljudi, on ih je viđao u kazalištu, na filmu; to su bili sadisti, strastveni poklonici torture, ljudi koji u sebi nisu imali ništa čovječanskog - ali to su uvijek bili ili bjelogardejci ili fašisti, šikin je samo vršio svoju dužnost, i njegov je jedini cilj bio da nitko ne pomisli ništa štetno i ne učini ništa štetno. Jednom se na glavnom stepeništu šaraške, kojima su se služili i slobodni suradnici i zekovi, našao zamotak u kojem je bilo sto i pedeset rubalja. Dva poručnika koji su ga pronašli nisu ga mogli sakriti, ni potajno pronaći vlasnika baš zato jer su ga pronašli zajedno. Stoga su predali zamotak majoru šikinu. Novac na stepenicama kojima su se služili zatvorenici, novac koji leži pod nogama onih kojima je strogo bilo zabranjeno da ga imaju - to je napokon bio izvanredan događaj državnog značaja! Međutim, Šikin nije iz toga pokušao napraviti veliku aferu; naprosto je objesio oglas na zid stepeništa: Tko god je izgubio 150 rub. u gotovu na stepenicama, moie ih u svako doba podići kod majora šikina. To nije bila mala svota. Ali šikina su toliko cijenili i toliko ga poštovali da su prošli dani i tjedni a nitko nije došao po izgubljeni novac. Oglas je polako izblijedio, zaprašio se, netko mu je otkinuo ugao. Napokon je netko dopisao

štampanim slovima modrom olovkom: Pozderi ih sam, pseto! Dežurni je strgnuo oglas i odnio majoru. Dugo vremena poslije toga Šikin je hodao po laboratorijima uspoređujući nijanse svih modrih olovaka. Ta gruba, bezočna psovka uvrijedila je Šikina. On uopće nije imao namjeru da prisvoji nečiji novac. Bilo bi mu mnogo milije da je vlasnik došao po njega; tada bi protiv njega mogao podići odgojnu optužnicu, obraditi ga na sastancima službe sigurnosti i - naravno, vratiti mu novac. Naravno, nije imao namjere ni da ga baci. Poslije dva mjeseca poklonio ga je dugačkoj djevojci s mrenom na oku, koja je jedanput tjedno dolazila da sređuje kartoteku. Do tada uzoran obiteljski čovjek, šikin se spleo, kao da ga je sam đavo povezao, s tom tajnicom grubih, debelih nogu, koju tokom svih njenih trideset osam godina nitko nije gledao. Dopirao joj je jedva do ramena, ali otkrio je u njoj nešto što nitko još nije pronašao. Jedva je mogao dočekati dan kad je dolazila na posao, i tako je zanemario svaki oprez da su ga, dok su mu uređivali ured a on se nalazio u privremenim prostorijama, napokon otkrili. Dva zatvorenika, stolar i zidar, ne samo da su ih čuli, već su ih promatrali kroz pukotinu. Priča se brzo proširila i zekovima je njihov duhovni otac postao predmet poruge, i htjeli su napisati pismo njegovoj ženi, ali nisu znali adresu. Zato su ga umjesto toga prijavili upravi instituta. Ipak im nije uspjelo da unište oficira službe sigurnosti. Tom prilikom generalmajor Oskolupov ukorio je šikina, ne zbog nje424 govih odnosa s arhivarkom (budući da je to bilo pitanje njenih moralnih principa) i ne zato što su se njegovi odnosi s njom odvijali tokom radnog vremena (budući da Šikin nije imao određene radne sate) već samo zato što su ih zatvorenici otkrili. U ponedjeljak, 26. prosinca (pošto je sebi odredio slobodan dan u nedjelju), major Šikin došao je na posao malo poslije devet ujutro, premda mu nitko ne bi mogao predbaciti čak i da je stigao tek oko ručka. Na trećem katu, nasuprot ureda Jakonova, bio je kratki slijepi hodnik koji nikad nije bio osvijetljen električnim svjetlom i iz tog hodnika vodila su dvoja vrata, jedna u šikinov ured, a druga u prostorije partijskog komiteta. Oboja vrata bila su obložena crnom kožom i na njima nije bilo ni natpisa ni imena, šikinu je odgovaralo što su ta dvoja vrata tako blizu u mračnom hodniku; iz hodnika se nikako nije moglo tačno vidjeti u koji ured ljudi ulaze. Danas, na putu u ured, šikin je sreo Stepanova, sekretara partijskog komiteta, mršavog boležljivog čovjeka koji je nosio sjajne metalizirane naočale. Rukovali su se. Stepanov je tiho predložio: "Druže Šikin..." (on nikad nikoga nije zvao po imenu i očevom imenu), "dođi sa mnom da malo potjeramo lopte." On je mislio na biljar partijskog komiteta. Šikin je katkad dolazio da igra, ali danas je imao na programu mnogo važnijih poslova te je dostojanstveno stresao srebrnastom glavom. Stepanov je uzdahnuo i ušao da sam potjera nekoliko lopti. Ušavši u svoj ured, Šikin je pažljivo odložio aktovku na stol. (Svi su šikinovi papiri bili povjerljivi i strogo povjerljivi, čuvali su se u sefu i nikuda se nisu nosili, ali da je on hodao bez aktovke, ne bi ostavio dobar dojam. Stoga je kući u aktovki nosio Ogonjek, Krokodil i Vokrug, premda bi ga stajalo samo nekoliko kopjejki da se sam na njih pretplatio.) Prešao je po sagu do prozora, malo postajao, zatim pošao natrag do vrata. Važni poslovi kao da su ga vrebali u uredu, očekujući ga - iza sefa, iza ormara, iza divana, i iznenada su se svi počeli gurati oko njega, trudeći se da privuku njegovu pažnju. Bilo je mnogo posla, mnogo posla! Protrljao je rukom kratku prosijedu kosu.

Prije svega, morao je provjeriti jedan važan pothvat, na kome je radio tokom mnogih mjeseci i koji je Jakonov nedavno odobrio, administracija prihvatila, koji je po laboratorijima protumačen, ali još nije stupio na snagu. Bio je to novi sistem vođenja tajnih dnevnika. Pažljivo analizirajući situaciju sigurnosti u Mavrinskom institutu, major šikin je otkrio - i na to je bio vrlo ponosan - da prave tajnosti još uvijek nema. Istina je, čelični vatrostalni sefovi visoki poput čovjeka stajali su u svakoj prostoriji; pedeset ih je doneseno iz neke opljačkane njemačke tvrtke; istina, svi su se papiri, koji su bili tajni, polutajni, ili u vezi s tajnim, zaključavali u te sefove u nazočnosti specijalnih dežurnih za vrijeme ručka, večere i noću. Ali tragičan propust sastojao se u tome da su se zaključavali samo završeni i nezavršeni radovi. Prva svjetlu425 canja neke ideje, prva nagađanja, nejasne hipoteze - upravo ono iz čega će proisteći radovi naredne godine, drugim riječima, materijal koji je najviše obećavao - ništa od toga nije se zaključavalo u čelične sefove. Spretan špijun koji se razumije u tehnologiju mogao se naprosto uvući kroz bodljikavu žicu, pronaći komad bugačice sa crtežom ili dijagramom u nekoj košari za otpatke, zatim se vratiti istim putom natrag - i američka špijunaža odmah bi shvatila čime se Institut bavi. Budući da je bio savjestan službenik, major Šikin je jednom natjerao Spiridona da u njegovoj nazočnosti klasificira čitav sadržaj košare za smeće u dvorištu. Pri tom je našao dva komada papira, oblijepljena smrznutim snijegom i pepelom, na kojima su očigledno nekad bili nacrtani dijagrami. Šikinu se nije gadilo da uzme te otpatke, pažljivo ih podigne za uglove i postavi na stol Jakonovu. Jakonov nije imao što reći! Tako je prihvaćen šiknov projekt za individualne posebne tajne dnevnike. Iz papirnice MGB-a smjesta su nabavljene prikladne knjige; svaka od njih imala je dvije stotine velikih, numeriranih stranica, bila je uvezana i mogla se zapečatiti. Te je dnevnike valjalo raspodijeliti svima osim frezerima, tokarima i po-dvorniku. Moralo se zabraniti pisanje bilo na čemu osim na stranicama vlastitog dnevnika. Osim što se na taj način sprečavalo da skice padnu u ruke neprijatelju, taj je plan omogućavao još nešto: da se kontrolira misaona proizvodnja zatvorenika! Budući da je u dnevnik valjalo svakog dana unositi datum, major Šikin će moći kontrolirati svakog zeka, vidjeti da li je mnogo razmišljao u srijedu i koliko je novoga izmislio u petak. Dvije stotine i pedeset takvih dnevnika bit će ravno još dvije stotine i pedeset šikina, koji vise nad glavom svakog zatvorenika. Zatvorenici su uvijek podmukli i lijeni; uvijek pokušavaju izbjeći posao, kad god je to moguće. Uobičajeno je kontrolirati proizvodnju običnog radnika. Sad se pružala mogućnost da se kontrolira i inženjera, naučnog radnika; to je bio smisao izuma majora Šikina. (Šteta što oficiri službe sigurnosti i kontrašpijunaže ne dobivaju Staljinske nagrade!) Danas valja provjeriti jesu li dnevnici raspodijeljeni i da li su ih počeli ispunjavati. Šikina je tog dana očekivalo i da dopuni popis zatvorenika za transport, koji će ubrzo uslijediti, i da tačno sazna kad će uslijediti. Osim toga, šikin je bio obuzet aferom koju je započeo tako veličanstveno, ali koju nije uspio pomaknuti s mrtve tačke - "Slučaj slomljene tokarske klupe". Dok je deset zatvorenika selilo klupu iz laboratorija broj 3 u servisnu radionicu, klupi je napukla podložna pločica. Poslije istrage, koja je trajala tjedan dana, napisan je izvještaj na osamdeset stranica, ali istina nije došla na vidjelo: ni jedan od zatvorenika koji su u to bili umiješani nije bio novi. Morao je također utvrditi odakle je iskrsla jedna Dickensova knjiga. Doronin je dojavio samo da se čita u polukružnoj sobi, 426 a posebno da je čita Adamson. Pozvati na ispitivanje starog zatvorenika poput Adamsona bio bi gubitak vremena; znači, morao bi pozvati slobodne suradnike koji rade kraj Adamsona i preplašiti ih, objavivši da je sve otkriveno.

šikin je danas imao toliko posla! (Ali još uvijek nije znao novosti, koje će mu donijeti doušnici. Još nije znao da će morati povesti istragu o izrugivanju sovjetskog pravosuđa u obliku predstave koja se zvala "Suđenje knezu Igoru"!) Sav očajan trljao je sljepoočnice i čelo, da bi se čitava ta vreva misli malo smirila, slegla. Ne znajući gdje da započne, šikin je odlučio da krene među mase, drugim riječima, da malo prošeta hodnikom nadajući se da će susresti nekog doušnika koji će podizanjem obrve nagovijestiti da ima neku hitnu denuncijaciju, koja ne može čekati do njegovog ugovorenog vremena. Ali još nije stigao ni do stola dežurnog, kad je čuo kako on na telefonu razgovara o nekoj novoformiranoj grupi. Što je to? Kako se stvari mogu odvijati tako brzo? Zar se nova grupa formirala u Institutu u nedjelju, kad Šikina nije bilo? Dežurni mu je sve ispričao. Bio je to težak udarac! Došao je zamjenik ministra, došli su i generali, a šikina nije bilo! Obuzelo ga je kajanje. Mogao je zamjeniku ministra dati povoda da povjeruje kako nije dovoljno budan! A nisu ga ni upozorili, ni pitali za savjet na vrijeme; bilo je nemoguće uključiti onog prokletog Rubina u grupu na tako odgovornom poslu - tog dvoličnog varalicu, podmuklog i pokvarenog dokraja! Kune se da vjeruje u pobjedu komunizma, a nije htio postati doušnik! I još nosi onu demonstrativnu bradu, pseto prljavo, Vasco da Gama! Obrijati bi ga trebalo! Dostojanstveno žureći, pažljivo koracajući malim nožicama u dječačkim cipelama, Šikin okrugle glave krenuo je prema sobi 21. Bilo je načina da se osveti Rubinu: on je nedavno predao molbu za obnovu procesa (molbu je predavao dva puta svake godine). O Šikinu je ovisilo hoće li proslijediti molbu s pohvalnom karakteristikom, ili - kao do sada - sa zlobnom i negativnom. Vrata sobe 21 bila su drvena, bez staklenih okana. Major ih pokuša gurnuti, ali bila su zaključana. Pokucao je. Nije čuo koraka, ali iznenada su se vrata posve malo otvorila. U otvoru je stajao Smolosidov s prijetećim crnim uvojkom. Ugledavši Šikina nije se pokrenuo, niti je jače otvorio vrata. "Dobro jutro", reče Šikin nesigurno, nenavikao na takav prijem. Smolosidov je bio još više "čekist operativac" nego sam Šikin. Smolosidov je stajao poput boksača, malo odmaknuvši povi-jene ruke od tijela. Ništa nije govorio. "Ovaj, ja ..." reče šikin zbunjeno. "Pustite me unutra. Moram se upoznati s vašom grupom." 427 Smolosidov se povuče pola koraka i još uvijek tijelom čuvajući sobu pozove šikina prstom. Šikin se progura kroz uski procjep vrata, slijedeći pogledom Smolosidovljev prst. Na unutrašnjoj strani vrata visio je list papira: Popis osoba kojima je dopušteno ući u sobu 21: 1. Zamjenik ministra MGB-a - Sevastjanov 2. šef odjela - general-major Bulbanjuk 3. šef odjela - general-major Oskolupov 4. šef grupe - inženjer major Roitman 5. Poručnik Smolosidov 6. Zatvorenik Rubin Ovjerio: MINISTAR DRŽAVNE SIGURNOSTI Zadrhtavši od strahopoštovanja Šikin se povukao u hodnik. "Možete li... zvati Rubina", reče on šapatom. "Ne može!" reče Smolosidov, također šapatom. I

zaključa vrata. I, 428 I 72 PARTIJSKI SEKRETAR Iz početka je sindikat igrao veliku i značajnu ulogu u životu mavrinskih slobodnih suradnika. Ali tada je to saznao jedan drug na visokom položaju (tako visokom da ga je bilo nezgodno zvati drugom). Rekao je: "što to znači?" (I nije dodao riječ "druže", uvjeren da ne valja maziti svoje podređene.) "Napokon, Mavrino je vojna jedinica, što će im sindikat? Znate na što to smrdi?" Tog istog dana sindikat je u Mavrinu ukinut. Ali to nije izazvalo nikakvih poremećenja u mavrinskom životu. Sad je silno poraslo značenje partijske organizacije u Institutu, koje već i prije nije bilo maleno. Okružni partijski komitet priznao je da je partijskoj organizaciji u Mavrinu potreban plaćeni sekretar s punim radnim vremenom. Pregledavši nekoliko upitnika koje im je proslijedio kadrovski odio, Okružni partijski komitet zaključio je da bi za taj položaj bio najpodesniji: Stepanov, Boris Sergejevič; rođen 1900. u selu Lupači, okrug Bobrovsk; društveno porijeklo: seljaci bezemljaši; poslije revolucije seoski milicioner; bez zvanja; društveni položaj: namještenik; obrazovanje: četiri razreda osnovne škole, dvije godine partijske škole; član Partije od 1921. do danas; aktivan u partijskom radu od 1923; nije pokazao kolebanja u provođenju partijske linije; nikad nije bio član opozicije; nikad nije služio u vojsci ili ustanovama bijelih vlada; nije bio na okupiranom teritoriju; nije bio u inozemstvu; ne zna strane jezike, ne zna jezike narodnosti SSSR-a; ranjen granatom; odlikovan ordenom "Crvene zvijezde" i medaljom "Za pobjedu u domovinskom ratu protiv Njemačke". U doba kad je Okružni partijski komitet preporučio Stepa-nova, on je radio kao agitator na žetvi u Volokolamskom okrugu. Koristio je svaki trenutak kad kolhoznici nisu radili na poljima: čim bi sjeli za ručak ili zastali načas da popuše cigaretu, smjesta bi ih okupio u logoru na polju, ili bi ih uveče pozvao u upravnu zgradu, i neumorno im objašnjavao koliko je važno da se zemlja 429 svake godine zasije kvalitetnim sjemenom; govorio im je da prinos mora premašiti količinu posijanog sjemena; da ga valja požeti bez gubitaka i pljačke, i predati državi što je brže moguće. Bez odmora pošao bi tada traktoristima, i tumačio im potrebu štednje gorivom i čuvanja opreme, tvrdio da je potpuno nedopustivo i časak se odmarati, a također je nevoljko odgovarao na pitanja o lošoj kvaliteti popravaka, izvedenih na brzu ruku, i nedostatku radne odjeće. Tada je plenum mavrinske partijske organizacije oduševljeno prihvatio preporuku Okružnog komiteta i jednoglasno izabrao Stepanova za plaćenog sekretara - a da ga nikad nije ni vidio. Izabran je novi agitator i poslan u Volokolamski okrug - službenik koji je uklonjen sa svog mjesta u zadruzi Jegorjevskog okruga, zbog neprestanih manjaka. U Mavrinu je Stepanovu dodijeljen ured odmah do oficira službe sigurnosti - i on se prihvatio rukovođenja. Počeo je time da kontrolira partijski rad koji je obavljao bivši sekretar, koji nije bio plaćen ni oprošten ostalih poslova. Bivši sekretar bio je poručnik Klikačev. Bio je mršav, vjerojatno zato što je bio vrlo agilan i nikad se nije odmarao. Stizao je da rukovodi i laboratorijem za dešifriranje, i kriptografskim i statističkim grupama, kao i da vodi seminar za komsomolce; bio je duša "grupe mladih", drugim riječima, Roitmanove klike i, uza sve to, sekretar partijskog komiteta. I dok je uprava smatrala da je poručnik Klikačev previše revan, a njegovi podređeni da se previše pridržava pravila, novi je sekretar odmah posumnjao da su partijski poslovi u Mavrinskom institutu po svoj prilici bili zapušteni.

I pokazalo se da je imao pravo. Stepanovljeva proučavanja partijskih poslova trajala su tjedan dana. Ne izišavši ni jednom iz svog ureda, proučio je sve papire do posljednjega, upoznao svakog člana Partije, prvo iz njegovog ličnog dosjea i po fotografiji, a tek onda osobno. Klikačev je osjetio na sebi tešku ruku novog sekretara. Jedan propust za drugim izlazio je na vidjelo. Osim nepotpunih podataka u upitnicima, nepotpunih preporuka i potvrda u dosjeima, osim nedostatka detaljnih karakteristika za svakog člana i kandidata za članstvo, kod svih mjera bila je očigledna jedna nezgodna tendencija: tendencija da ih se doduše provede, ali da ih se ne dokumentira, tako da su mjere, tako reći, postajale iluzorne. "Ali tko će to vjerovati? Tko će vam sad vjerovati da su ove mjere zaista provedene u djelo?" pitao je Stepanov, pritisnuvši dlanom ćelavu glavu, držeći zapaljenu cigaretu među prstima. I on je strpljivo tumačio Klikačevu da je sve bilo napravljeno samo na papiru (zato što se to moglo dokazati samo usmeno) a ne u stvari (zato što nije bilo zabilježeno na papiru). Na primjer, koja je korist od toga što fiskulturnici Instituta (naravno, tu se ne misli na zatvorenike) igraju odbojku za vrijeme ručka (čak oduzimajući malo i od radnog vremena)? Možda je to istina; možda zaista igraju. Očigledno ne bi imalo smisla da Stepanov ili Klikačev, ili bilo tko drugi to kontrolira na taj način 430 da ode u dvorište i gleda poskakuje li tamo lopta. Ali zašto ne bi ti odbojkaši, pošto su odigrali toliko utakmica i stekli toliko iskustva, to iskustvo podijelili s drugima i sastavili posebne fis-kulturne novine: "Crvena odbojka" ili "Čast jednog dinamovca"? I da je Klikačev poslije toga uredno skinuo novine s ploče i priložio ih partijskoj dokumentaciji, tada se ni kod jedne inspekcije ne bi pojavila ni najmanja sumnja da se mjera "igranje odbojke" zaista provodila, i to pod rukovodstvom Partije. Ali tko će sada Klikačevu vjerovati na riječ? Tako je bilo u svemu, u svemu. "Ne možeš djela dokazati riječima!" - s tom dubokoumnom izrekom Stepanov je preuzeo svoju dužnost. Kao što svećenik ne bi mogao povjerovati da netko može lagati na ispovijedi, tako ni Stepanov nije mogao zamisliti da bi pisani dokumenat mogao lagati. Klikačev, uske glave i duga vrata, nije se ni pokušavao prepirati sa Stepanovom; s neprikrivenom zahvalnošću u očima složio se s njim i učio od njega. I Stepanov je vrlo brzo postao blaži prema Klikačevu, pokazujući na taj način da u njemu nema zlobe. Pažljivo je slušao Klikačevljeva strahovanja zbog toga što na čelu tako značajne tajne ustanove kao što je Mavrino stoji inženjer Jakonov, koji ne samo ima dvojbenu karakteristiku, već je naprosto bio bivši neprijatelj. Stepanov je sam postao izvanredno oprezan i budan. Klikačeva je učinio svojom desnom rukom, naređivao mu je da što češće posjećuje partijski komitet i blagonaklono ga poučavao iz riznice vlastitog iskustva. I tako je Klikačev upoznao novog partijskog organizatora brže i intimnije od bilo koga drugoga. Budući da ga je Klikačev prozvao "Pastirom", tako su ga počeli nazivati i "mladi". I baš zahvaljujući Klikačevu, odnosi između Pastira i "mladih" nisu bili loši. "Mladi" su vrlo brzo shvatili da je za njih velika prednost imati partijskog aktivista koji otvoreno ne pripada njihovom taboru, nepristranog čovjeka koji se pridržava zakona koji će ostati po strani. A Stepanov se zaista držao slova zakona! Kad bi mu govorili da netko zaslužuje samilost, da ne treba protiv njega postupati strogo po zakonu, da valja pokazati milosrđe, brazde bola urezale bi se u čelo Stepanova (koje je bilo visoko jer nije imao kose na sljepoočnicama) i ramena bi mu se pognula kao pod novim teretom. Ali pun vatrenog uvjerenja našao bi snage da se ispravi, naglo bi se okretao sad jednom sugovorniku sad drugome, dok su mali bijeli četvrtasti odrazi prozora odsijevali u njegovim naočalima. "Drugovi! Drugovi! što ja to čujem? Kako možete govoriti takve stvari?

Zapamtite: uvijek podržavajte zakon! Podržavajte zakon svim svojim snagama! Samo tako ćete zaista pomoći tom čovjeku, zbog kojega ste htjeli prekršiti zakon. Jer zakon je uspostavljen isključivo zato da služi društvu i čovječanstvu, a mi to često ne razumijemo, i u svom sljepilu želimo zakon zaobići." Sa svoje strane, Stepanov je bio zadovoljan "mladima" i njihovom revnošću na partijskim sastancima i u partijskoj kritici. 431 U njima je vidio jezgro onog zdravog kolektivizma, koji je nastojao stvoriti na svakom svom novom radnom mjestu. Ako kolektiv nije rukovodiocima otkrivao prekršitelje zakona u svojoj sredini, ako je kolektiv šutio na sastancima, Stepanov je takav kolektiv s pravom smatrao nezdravim. Ako je kolektiv kao jedan čovjek napadao nekog od svojih članova, posebno onoga koga je bilo potrebno napasti, takav je kolektiv - prema pojmovima ljudi koji su bili čak i viši od Stepanova - bio zdrav. Stepanov je imao mnogo takvih uvriježenih shvaćanja kojih se nikako nije mogao osloboditi. Na primjer, nije mogao zamislili sastanak koji ne bi završio prihvaćanjem neke gromovite rezolucije, kritikom pojedinih članova i mobilizacijom čitavog kolektiva za nove proizvodne pobjede. Napose je volio kad se to događalo na "otvorenim" partijskim sastancima na koje su dolazili i svi vanpartijci, i na kome je i njih mogao dokraja potući: oni nisu imali prava ni da glasaju, ni da se brane. Katkada bi se prije glasanja mogli čuti uvrijeđeni, čak i bijesni glasovi: "što je ovo? Sastanak ili proces?" "Molim vas, drugovi, molim vas!" Stepanov bi u takvim slučajevima koristio svoj autoritet da prekine bilo kojeg govornika, pa čak i predsjedavajućeg. Ubacivši brzo jednu pilulu u usta dršću-ćom rukom (otkako je bio ranjen u glavu, glava ga je strahovito boljela čim bi se uzrujao, a uvijek bi se uzrujao kad su napadali istinu) došao bi do sredine sobe pod centralno svjetlo, tako da su mu se jasno vidjele velike graške znoja na ćelavoj glavi. "Što je ovo? Jeste li vi kojim slučajem protiv "kritike i samokritike?" I odlučno mašući šakom po zraku kao da ukucava svoje ideje u glave slušalaca, tumačio bi: "Samokritika je najviša pokretna snaga našega društva, glavni faktor njegova napretka! Vrijeme je da shvatite, da kad kritiziramo članove našeg kolektiva, to ne znači da im sudimo, već želimo svakog radnika u svakom trenutku držati u neprestanoj stvaralačkoj napetosti. I tu ne može biti razlike u mišljenju, drugovi! Naravno, nije nam potrebna bilo kakva kritika, to je tačno. Potrebna nam je konstruktivna kritika, to jest kritika koja ne zahvaća naše iskusno rukovodstvo! Ne smijemo zamijeniti slobodu kritike sa slobodom sitnoburžujskog anarhizma!" Tada bi pošao do boce s vodom i popio još jednu pilulu. Na kraju bi uvijek čitav zdravi kolektiv jednoglasno glasao za rezoluciju, uključivši i one članove koje je rezolucija napadala i upropastila, optužujući ih za "zločinački nemaran odnos prema poslu" ili "neispunjenje plana koje graniči sa sabotažom". Čak bi se katkada događalo da Stepanov, koji je iznad svega volio kitnjaste, razrađene rezolucije, Stepanov, koji je srećom uvijek znao unaprijed koji će se govori održati i konačni zaključak sastanka, ne bi dospio sastaviti čitavu rezoluciju prije sastanka. I tada bi, kad bi predsjednik objavio: "Dajem riječ drugu Stepa-novu da objavi nacrt rezolucije!" Stepanov obrisao znoj sa čela i ćelave glave i rekao: "Drugovi! Bio sam veoma zaposlen i stoga u nacrtu rezolucije nisam uspio tačno utvrditi stanovite okolnosti, stanovita imena i činjenice", ili: 432 JU "Drugovi! Danas su me pozvali u upravu, te još nisam pripremio nacrt rezolucije." Poslije toga bi u oba slučaja rekao: "Zato vas molim da glasate za rezoluciju u cjelini, a kad sutra budem imao