200 ne ugledam neku bolju glavu od one pozadi u kolima, a umesto traganja ceo bogovetni dan za onim mužjakom antilope, jezivo proburaženim, ležao bih iza neke stene i posmatrao ih na padini i toliko bi ih dugo upijao u svoj vid, dok ne postanu moji zauvek. Razume se, sve to ukoliko Garik prethodno ne dovede svoga Buana Simbu u taj kraj i ovaj ne pokopa sve živo u njemu. Ali u tom slučaju ja bih otišao dalje, tamo dole iza onih bregova u daljini, i tamo bih našao drugi kraj u kojem čovek može da živi i lovi ako ima vremena da živi i lovi. Zavukli su svoj nos u svaki kraj, gde god kola mogu da se kreću. Ali svugde mora da postoje džepovi kao što je onaj, za koje niko ne zna, i drumovi čijom celom dužinom kola mogu da se kreću. Svi oni love na istim mestima. – Pivo? – upita M'Kola. – Da, – rekoh. Sigurno, ne bi mogao tu živeti za svagda. Svi su to već objasnili. Pojave se skakavci i pojedu vam žetvu, ne dune monsun, ne dođu kiše i sve se osuši i umre. Tu su i krlje i obadi što ubijaju stoku, i komarci koji vam donose groznicu, a možda ćete zaraditi i tešku malariju. Stoka će da vam pocrka i niko neće da vam otkupi kafu. Treba da dođe neki Hindus da napravi pare na sisalu, a na morskoj obali svaka plantaža kakaoa znači propast jednog čoveka zbog iste ideje, ili zbog pravljenja para na kopri. Jedan beli lovac radi tri meseca godišnje i popije za dvanaestoricu, a vlada upropaštava zemlju za dobro Hindusa i domorodaca. Tako vam pričaju. Stvarno. Ali ja nisam hteo da pravim pare. Jedino što sam hteo, to je da živim u toj zemlji i da lovim. Već sam ja imao jednu od njenih bolesti i bezbroj puta na dan sam osećao potrebu da četkom, sapunom i vodom oribam svoj veliki drob, pa da ga posle ućuškam natrag, na njegovo mesto. Dobio sam lekove pa sam se izlečio, ali ne žalim što sam bio bolestan, kad se setim šta sam sve video i gde sam sve bio. Najzad, zaradio sam je na onom prljavom brodu kojim smo pošli iz Marseja. P.O.M. nije ni jedan dan bila bolesna. Ni Karlo. Voleo sam tu zemlju i u njoj sam se osećao kao kod svoje kuće, a tamo gde se čovek oseća kao kod svoje kuće, osim kraja u kome je rođen, on i ide. Naposletku, i Mičigen je u vreme moga deda bio pun malarije. Oni su to zvali vatra i groznica. A na Tortugama, gde sam mesecima živeo, hiljadu ljudi je najednom umrlo od žute groznice. Novi kontinenti i ostrva pokušavaju da vas zaplaše boleštinama kao zmija šištanjem. Zmija može da bude i otrovnica ali vi je ubijete. Dođavola, da sam se
201 od one bolesti koja me je mučila pre mesec dana razboleo u staro vreme, pre nego što su pronašli lek protiv nje, imalo bi da me nema. Možda bih umro a možda bih i ozdravio. Lakše je u nekoj dobroj zemlji sačuvati zdravlje prostim merama predostrožnosti, nego lagati da je u nekoj propaloj zemlji još uvek dobro. Kad mi dođemo na neki kontinent, on brzo ostari. Urođenici žive u skladu s njim, ali stranac uništava, obara drveće, crpe vodu, tako da se rezerve vode menjaju, i kad se tratina jednom prevrne, tlo se pojavi i onda počinje da se rastura na sve strane, kao što se rastura u svakoj staroj zemlji i kao što je počelo, uverio sam se, da se rastura u Kanadi. Zemlja se umori od čovekovog iskorišćavanja. Svako tlo se brzo iscrpe ako mu se ne vraća ono što su mu uzeli i čovek i njegova stoka, ako se ne đubri. Kad čovek prestane da se na zemlji koristi marvom već se koristi mašinama, zemlja ga brzo pobedi. Mašina ne može da se razmnožava, niti da đubri tlo, i ona jede ono što on ne može da gaji. Zemlja je stvorena da ostane onakva kakvu smo je našli. Mi smo uljezi, i posle naše smrti ona može i da propadne, ali će i dalje postojati i mi ne znamo kakve će biti sledeće promene. Pretpostavljam da sve one završavaju kao Mongolija. Ja ću se vratiti u Afriku, ali ne zato da bih živeo od nje. Ja mogu da živim od dve olovke i nekoliko stotina listova najjeftinije hartije. Ali ja ću se vratiti tamo gde mi je prijatno da živim; da istinski živim. Ne samo da puštam život da mi prolazi. Naši ljudi su odlazili u Ameriku zato što je tada valjalo ići tamo. To je bila dobra zemlja i mi smo od nje napravili krvavu zbrku i ja ću sada da idem na neko drugo mesto, kao što smo uvek imali pravo da idemo na neko drugo mesto i kao što uvek i idemo. Uvek se možete vratiti. Neka u Ameriku idu oni koji ne znaju da dolaze i suviše kasno. Naš narod ju je video kad je bila najbolja i borio se za nju kad je vredelo boriti se za nju. Ja sada idem na neko drugo mesto. U stara vremena mi smo to uvek činili, a na ovome svetu još uvek postoje dobra mesta na koja vredi otići. Ja već na prvi pogled mogu da vam kažem koja je zemlja dobra a koja nije. Ovde ima divljači, mnogo ptica i ja volim ove urođenike. Ovde mogu i da lovim i da pecam. To, pisanje, čitanje i gledanje slika je sve do čega mi je stalo. I ja se sećam svake slike koju sam video. Ostale stvari volim da posmatram, ali ove volim da radim. To, i skijanje. Ali noge su mi sada popustile, a i ne isplati se više gubiti vreme u traganju za dobrim snegom. Danas na skijanju srećete masu sveta.
202 Sada kola obiđoše oko jednog huma, i kad pređosmo preko jednog zelenog, travnatog polja, pred nama se ukaza selo Masaija. Kad nas pripadnici plemena Masai ugledaše, počeše da nam trče u susret, a mi se zaustavismo ispod samog kolja. Oni nas začas okružiše. Bili su to oni mladi ratnici koji su se trkali s nama, a pored njih su sada bile i njihove žene i deca koji su izišli da nas vide. Sva deca su bila sasvim mala a sve žene su izgleda bile istih godina. Nije bilo starih ljudi. Svi su nam, rekao bih bili neobično prijateljski naklonjeni a mi im priredismo veoma uspeo prijem s posluženjem u vidu našeg hleba koji su svi jeli uz mnogo smeha; prvo muškarci a za njima i žene. Zatim sam rekao M'Koli da otvori dve konzerve seckanog mesa i jedan puding od suvih šljiva i ja sve to podelih na ravne časti i svakog poslužih. Bejah slušao i čitao da se Masaiji hrane samo krvlju svoje stoke pomešanom s mlekom, a da krv izvlače iz rane u veni na vratu koju naprave strelom „hitnutom” na maloj razdaljini. Ali ovi Masaiji su jeli hleb, hladno seckano meso i puding od suvih šljiva s velikim uživanjem i uz mnogo smeha i šale. Jedan veoma visok i lep Masai me je stalno molio da mu nešto dam, ali ja nisam razumeo šta hoće a zatim mu se pridružiše još petorica, šestorica. Šta bilo da bilo, tek oni su to žarko želeli. Najzad onaj najviši napravi veoma čudno lice i pusti iz grla zvuk koji je podsećao na skičanje praseta koje kolju. Konačno shvatih šta žele; pitao me je da li imamo tu stvar, i ja pritisnuh automobilsku sirenu. Deca se uz pisku i vrisku razbežaše, a ratnici su se smejali, smejali, a zatim kad Kamau, da zadovolji opšti zahtev, pritisnu sirenu još nekoliko puta, ja zapazih na licima njihovih žena izraze krajnjeg ushićenja i zanosa, i bi mi jasno da bi on pomoću te sirene mogao da dobije svaku ženu u plemenu. Najzad smo morali da krenemo, i pošto smo im razdelili prazne pivske boce, etikete sa boca i na kraju čak i metalne zatvarače-kapice boca koje je M'Kola pokupio sa zemlje, pođosmo sirenizirajući ženama do ekstaze, decu do panike a ratnike do očaranosti. Ratnici su dobar deo puta trčali pored nas, ali nama se sad žurilo, vožnja je bila laka kroz taj vrt od zemlje i posle kraćeg vremena mahnusmo poslednjem među njima, koji je kao i ostali ostao stojeći iza nas, prav i visok, u svojoj odeći od smeđe životinjske kože, s debelom pletenicom kose koja mu je visila preko ramena, licem išaranim crveno-mrkim prugama, naslonjen na svoje koplje, i gledajući za nama sa osmehom na licu.
203 Sunce je bilo skoro na zalasku a pošto ja nisam znao put rekao sam trkonoši da ustane i sedne napred na moje mesto pored Vanderobo-Masaija da bi pokazivao put Kamauu, a ja sedoh pozadi pored M'Kole i Garika. Iziđosmo iz zemlje-parka i pre zalaska sunca izbismo na suvu, retko požbunjenu ravnicu i ja popih još jednu bocu nemačkog piva, i dok sam posmatrao taj predeo, iznenada zapazih da su sve krošnje drveća pune belih roda. Nisam znao da li su se tu zaustavile tokom seobe ili su pak letele za skakavcima, ali divno je bilo gledati ih u sumrak i, duboko uzbuđen tim prizorom, dadoh starom dobra dva prsta piva na dnu boce. Drugu sam bocu ispio sam, zaboravivši da ponudim starog. (Na drveću je još uvek bilo roda a ugledali smo i nekoliko grantovih gazela kako pasu desno od nas. Preko druma je prešao jedan šakal koji je ličio na srebrnu lisicu). Zato rekoh M'Koli da otvori još jednu bocu piva, i mi pređosmo ravnicu i sada smo vozili uz jednu dugu strminu ka drumu i selu gledajući u daljini one dve planine, bilo je gotovo sasvim mračno i dosta hladno kad sam starom pružio bocu, koju je on prihvatio sa svog mesta pod krovom gde je sedeo poguren i odmah počeo polako i pažljivo da cuga. Po mraku smo se zaustavili u selu. Tu kraj druma sam trkonoši isplatio iznos naznačen u pisamcetu koje mi on beše doneo. Starom sam platio onoliko koliko mi je Pop rekao da mu dam, i još nešto pride. Onda među svima njima dođe do velike prepirke. Garik je morao da ide s nama do glavnog logora da bi dobio svoj novac. Abdula je navaljivao da i on pođe. Nije verovao Gariku. VanderoboMasai je kukavno zahtevao da i njega povedemo. Bio je siguran da će ga ostali izigrati za njegov deo, a i ja sam bio prilično siguran da hoće. Tu nas je čekao benzin koji nam je bio ostavljen za slučaj da nam nestane, ali mi smo u svakom slučaju morali da ga ponesemo. Kola su bila preopterećena a ja nisam znao kakav je drum ispred nas. Ali mislio sam da bismo mogli povesti Abdulu i Garika, a VanderoboMasaija nekako ugurati između njih. Za starog se uopšte nije postavljalo pitanje. On je bio isplaćen, suma mu je odgovarala, ali on sada nije hteo da iziđe iz kola. Sedeo je šćućuren na tovaru držeći se za konopce i govoreći, „Ja idem s buanom”. M'Kola i Kamau su morali da mu silom otvore pesnice srasle s konopcem i da ga izvuku napolje da bi napravili nov raspored tovara, a on je za to vreme vikao: „Hoću da idem sa buanom!”
204 Dok su oni tovarili po mraku, on je visio o mojoj ruci i nešto mi govorio sasvim tiho, na jeziku koji nisam razumeo. – Dobio si svoje šilinge, – rekoh mu. – Jesam, buana, – reče on. Nije u tome bila stvar. S novcem je sve bilo u redu. Zatim, kad počesmo da ulazimo u kola, on jurnu, uđe i poče da se veri preko stvari u zadnjem delu. Garik i Abdula ga povukoše dole. – Ne možeš s nama. Nema mesta. Opet mi je mekim glasom nešto govorio, moleći i kukajući. – Ne, nema mesta. Setih se da imam jedan mali perorez, izvadih ga iz džepa i gurnuh mu ga u ruku. On mi ga gurnu natrag u moju ruku. – Ne, – reče on. – Ne. Onda se umirio i ostao stojeći kraj druma. Ali kad krenusmo, on poče da trči za kolima i ja ga čuh kako cvili u mraku: „Buana, hoću da idem s buanom!” Nastavismo vožnju naviše, drumom koji je sada pod svetlošću farova izgledao kao neki bulevar u poređenju s onim gde smo bili. Vozili smo tim drumom pedeset i pet milja po mračnoj noći, bez ikakve nezgode. Bio sam budan sve dok nismo prešli lošu deonicu, jednu dugačku ravnicu duboko ukorenjenog crnog pamuka na kojoj smo pomoću farova nabadali kroz žbunje preko nekog puteljka, a zatim, kad opet izbismo na bolji deo druma, ja zaspah, budeći se s vremena na vreme da vidim kako svetlost farova prelazi preko gustog i visokog drvoreda, ili pada na neki goli hum, ili koso osvetljava drum ispred nas, dok motor brekće uzbrdo. I najzad, kad brzinomer pokaza da smo prešli pedeset milja, mi stadosmo i probudismo jednog urođenika u njegovoj kolibi, koga M'Kola upita za logor. Ja posle toga opet zaspah i ponovo se probudih kad smo skretali s druma na jedan put kroz šumu u kojoj su se malo dalje napred videle logorske vatre. Kad smo zatim farovima osvetlili zelene šatore, ja viknuh a za mnom počeše da dozivaju i ostali, onda smo svi vikali, pritiskali na sirenu, a ja opalih pušku, plamen bljesnu kroz mrak i pucanj se zaglušno prolomi. Onda se zaustavismo i ja ugledah Popa kako nam od svog šatora ide u susret, krupan i težak, u halatu, a zatim se njegove ruke nađoše oko mojih ramena, i on reče:
205 – Ti, gromom strefljeni torero! – dok sam ga tapšao po leđima. A ja rekoh: – Pope, pogledaj ih. – Video sam ih, – reče on. – Ceo zadnji deo kola su zapremili. Onda sam čvrsto zagrlio P.O.M. i ona mi se pod rukama učini veoma sićušna u svom punom, prošivenom penjoaru, dok smo jedno drugom govorili neke stvari. Sad se pojavi i Karl a ja mu rekoh: – Zdravo Karl, burazeru! – Da znaš koliko mi je milo, – reče on, – Divni su. M'Kola već beše izneo rogove iz automobila i sad su ih on i Kamau držali, tako da su svi mogli da ih vide u svetlosti vatre. – Šta si ti ulovio? – upitah Karla. – Samo još jednog od onih. Kako ih ti ono zoveš? Tendala. – Moćan si, – rekoh. Znao sam da sam ulovio takvog kudua – da me niko ne može nadmašiti i nadao sam se da je i on ulovio neku dobru antilopu. – Koliki je tvoj mužjak? – O, pedesetsedmak, – reče Karl. – Da ga vidimo, – rekoh osećajući ledenicu u stomaku. – Eno ga tamo, – reče Pop i mi otidosmo tamo. Bili su to najveći, najraskošniji, najtamniji, najizvijeniji, najteži, najneverovatniji rogovi kudua na svetu. Iznenada, otrovan zavišću, više nisam hteo ni da pogledam one svoje, nikad, nikad više. – Bogami, sjajno, – rekoh, a to je zvučalo veselo kao gavranovo graktanje. – Ovi su moćni. Kako si ga ulovio? – Bilo ih je tri, – reče Karl. – Svi iste veličine. Nisam mogao da kažem koji je najveći. Krvavo smo se proveli, ne mogu da ti opišem. Na četiri, pet mesta sam ga pogodio. – Ovo je pravo čudo, – rekoh. Sada sam se držao već malo bolje, mada još ne onako kako bi trebalo, ali sve je to već bilo providno. – Baš mi je drago što si ih ulovio, – reče Karl. – Pravi su lepotani. Moraćeš sutra ujutro sve da mi ispričaš. Znam da si sada umoran. Laku noć. I on pođe, delikatan kao i uvek, da bismo mi mogli da razgovaramo, ako nam je do razgovora. – More, hajdemo onamo na po jedno piće, – pozvah ga.
206 – Ne, hvala, mislim da će biti bolje da legnem. Osećam neku glavobolju. – Dobro, laku noć, Karl. – Laku noć. Laku noć, mala mamice. – Laku noć, – rekosmo svi. Kraj vatre, pijući viski sa sodom, nas troje smo razgovarali i ja im sve ispričah kako je bilo. – Možda će neko pronaći tog mužjaka, – reče Pop. – Ponudićemo nagradu za rogove. Neko će ih poslati u Odsek za zaštitu divljači. Koliki su tvoji najveći? – Pedeset dva. – Duž pregiba? – Da. Možda nešto malo više. – Inči ništa ne znače, – reče Pop. – To su mnogo lepi kudui. – Svakako. Ali zašto on uvek mora da me ovako krvavo šije? – Ima sreće, – reče Pop. – Gospode, kakav kudu. Dosad sam u svom životu video samo jednog ubijenog koji je imao preko pedeset. To je bilo tamo gore na Kalalu. – Mi smo saznali da ga je ulovio upravo kad smo napuštali onaj raniji logor, – reče P.O.M. – Sve vreme sam čitala molitve za tvoju sreću. Pitaj gospodina Dž. F. – Nikada nećeš saznati šta je to značilo za nas kad smo pri svetlosti vatre ugledali kako iz tvojih kola štrče oni prokleto lepi rogovi, – reče Pop. – Stari lafe. – Divni su, – reče P.O.M. – Hajdemo da ih opet pogledamo. – Uvek ćeš se sećati lova na njih. To je ona prava stvar koju si dobio, – reče Pop. – Ma, divni su tvoji kudui, ludo lepi. Ali ja sam osećao gorčinu i celu noć sam bio gorak. No ipak, sutradan ujutro nisam je više osećao. Napustila me je jednom za svagda. Pop i ja smo bili na nogama i razgledali smo glave pre doručka. Jutro je bilo sivo, sumorno i hladno. Kiše su se približavale. – Ovo su tri jedinstvena kudua, – reče on. – Jutros izgledaju sasvim dobro pored ovih velikih, – rekoh.
207 I jesu, začudo, tako izgledali. Bio sam se pomirio s tim velikim kuduom i bilo mi je prijatno da gledam te rogove, i bio sam srećan što ga je Karl ulovio. Kad ste ih gledali jedne pored drugih, sasvim su lepo delovali. Stvarno jesu. Svi su bili veliki. – Drago mi je što se osećaš bolje, – reče Pop. –Time se i sâm osećam bolje. – Stvarno mi je drago što ga je ulovio, – rekoh iskreno. – Ja sam zadovoljan sa ovim mojima. – Imamo veoma primitivne emocije, – reče on. – Nemoguće je ne biti takmičarski nastrojen. Ali to ti sve pokvari. – Ja sam se toga potpuno oslobodio, – rekoh. – Opet sam lepo raspoložen. Znaš, bio je to mnogo lep put. – Ma nemojreći, – reče Pop. – Pope, šta to znači kad se rukuju s tobom, pa te uhvate za palac i onda ga vuku? – To je običaj krvnog bratimljenja, ali nešto manje zvaničan. Ko ti je to radio? – Svi sem Kamaua. – Pa ti postaješ glavna fora, – reče Pop. – Ti mora da si ovdašnji starosedelac. Reci mi, da ti nisi možda neki majstor-tragač ili stari pticolovac? – Idi do đavola. – Je li to i M'Kola radio s tobom? – Jeste. – Da, da, bogami, – reče Pop. – Hajdemo po malu memsahib, pa da doručkujemo. Mada ja nisam gladan. – Ali ja jesam, – rekoh. – Od prekjuče ništa nisam okusio. – Ipak si pio malo piva, zar ne? – O, da razume se. – I pivo je neka vrsta hrane, – reče Pop. Pozvali smo malu memsahib i starog drugara Karla, pa smo onda svi zajedno u veoma vedrom raspoloženju doručkovali.
1 Mesec dana kasnije, P.O.M., Karl, njegova žena, koja beše iskrsla i pridružila nam se u Haifi, i ja sedeli smo za stolom pored jednog kamenog zida, pokraj Galilejskog mora, uz jedan mali ručak i bocu vina i posmatrali ptice-gnjurce kako plove po jezeru. Okolni bregovi su bacali senke na vodu koja je bila ravna kao staklo i mirna, na izgled čak i nepokretna. Na jezeru je bilo mnogo gnjuraca koji su plivajući ostavljali za sobom brazde što se šire, a ja sam ih brojao i pitao sam se zašto se te ptice nigde ne pominju u Bibliji. Zaključio sam da ti ljudi nisu bili naturalisti. – Ja neću da hodam po tome, – reče Karl bacivši pogled preko tog turobnog jezera – To su već drugi učinili. – Znaš, – reče P.O.M., – ne mogu da ga se setim. Nikako ne mogu da zamislim lice gospodina Dž. F. A on je lep čovek. Mislim, mislim na njega a ne mogu da mu vidim lik. To je užasno. U prirodi je drukčiji nego na fotografiji. Još malo pa uopšte neću moći da ga se setim. Već sam mu zaboravila lik. – Moraš da ga se setiš, – reče joj Karl. – Ja ga se sećam, – rekoh. – Jednog dana ću vam napisati jednu stvar u kojoj će se i on pojaviti.